Feel Medjugorje
Author

FMteam

Browsing
In Devetnica svetoj Misi

8. DAN – Neprekidna devetnica svetoj Misi

8. DAN – Neprekidna devetnica svetoj Misi

Današnji poticaj za molitvu, uz napomenu najvažnije je sudjelovanje na svetoj Misi.

8. DAN- Neprekidna devetnica svetoj Misi

1. Zaziv Duha Svetoga

O dođi, Stvorče, Duše Svet,
pohodi duše vjernika,
poteci višnjom milosti,
u grudi štono stvori ih.

Ti nazivaš se Tješitelj,
blagodat Boga Svevišnjeg,
studenac živi, ljubav, plam
i pomazanje duhovno!

Darova sedam razdaješ,
Ti, prste desne Očeve,
od vječnog Oca obećan,
Ti puniš usta besjedom!

Zapali svjetlo u srcu,
zadahni dušu ljubavlju,
u nemoćima tjelesnim
potkrepljuj nas bez prestanka!

Dušmana od nas otjeraj
i postojani mir nam daj,
ispred nas idi, vodi nas,
da svakog zla se klonimo!

Daj Oca da upoznamo,
i Krista, Sina njegova,
i u Te Duha njihova,
da vjerujemo sveudilj!

Sva slava Ocu vječnomu,
i uskrslome Sinu mu,
sa Tješiteljem presvetim
nek bude sada i uvijeke. Amen.

– Pošalji Duha svojega i postat će. (Aleluja)
– I obnovit ćeš lice zemlje. (Aleluja)

Pomolimo se: Bože, koji si Svjetlošću Duha Svetoga poučio srca vjernih, daj da u tom istom Duhu što je pravo mislimo i njegovoj se utjehi vazda radujemo. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

2. Slavna otajstva Gospine krunice

1. Koji je od mrtvih uskrsnuo.

U prvom slavnom otajstvu razmatrat ćemo kako je Gospodin naš Isus Krist treći dan po smrti slavno uskrsnuo od mrtvih.

2. Koji je na nebo uzašao.

U drugom slavnom otajstvu razmatrat ćemo kako je Gospodin naš Isus Krist četrdeset dana poslije svog uskrsnuća uzašao na nebo i sjeo o desnu svoga nebeskog Oca.

3. Koji je Duha Svetog poslao.

U trećem slavnom otajstvu razmatrat ćemo kako je naš Gospodin Isus Krist poslao Duha Svetoga nad apostole u prilici ognjenih jezika.

4. Koji je Tebe, Djevice na nebo uzeo.

U četvrtom slavnom otajstvu razmatrat ćemo kako je bila Blažena Djevica Marija, uznesena na nebo.

5. Koji je Tebe, Djevice, na nebu okrunio.

U petom slavnom otajstvu razmatrat ćemo kako je bila Blažena Djevica Marija okrunjena kao kraljica neba i zemlje.

3. Evanđelje dana

Evanđelje: Lk 7,31-35

U ono vrijeme: Reče Gospodin: »S kime da prispodobim ljude ovog naraštaja? Komu su nalik? Nalik su djeci što sjede na trgu pa jedni drugima po poslovici dovikuju: ‘Zasvirasmo vam i ne zaigraste! Zakukasmo i ne zaplakaste!’ Doista, došao je Ivan Krstitelj. Nije kruha jeo ni vina pio, a velite: ‘Đavla ima!’ Došao je Sin Čovječji koji jede i pije, a govorite: ‘Evo izjelice i vinopije, prijatelja carinikâ i grešnikâ!’ Ali opravda se Mudrost pred svom djecom svojom.«

4. Kratki poticaj za razmišljanje

Tko je Isusa prihvatio? Tko se zapravo istinski obratio? Mudra djeca, djeca koja pristaju uz Božju mudrost, oni neuki, maleni. Njima se objavljuje, potom carinici, grješnici, grješnice. To su ona prava Abrahamova djeca, nova Božja obitelj koja je iskusila milosrđe i praštanje te počela živjeti novim životom.

Isus je utjelovljeno Božje milosrđe u osobi. Ne milosrđe pod svaku cijenu, u stilu našega ‘anything goes’, ‘sve je dopušteno’, ‘Bog će već oprostiti’, nego u smislu životnoga zaokreta i obraćenja. Milosrđa nema bez istine. Isus je redovito gnjevan i iskazuje srdžbu upravo prema onima koji su prijetvorni, dvolični. I s njima je krajnje nemilosrdan u svojim postupcima. Za njega vrijedi: Nema milosrđa bez istine. Istina se mora reći, ali samo u ljubavi. I to su ljudi u ophođenju s Isusom iskusili. Istina bez ljubavi je okrutna, takva istina znade ubiti, duboko povrijediti. Dok je ljubav bez istine lažna, neiskrena.

Isus je nemilosrdan prema farizejima, pismoznancima, zakonoznancima, dok je milosrdan prema grješnicima, carinicima. Primjerice prema onoj Samarijanki na Jakovljevu zdencu. Nakon što joj je otkrio kako je imala pet muževa, a i ovaj s kojim sada živi nije njezin, ona se nije uvrijedila. Nije zalupila vratima iza sebe, nije otišla od Isusa gnjevna, nije digla nikakvu prašinu zbog Isusovih riječi. Isus je rekao istinu koja ne vrijeđa, koja ne osuđuje. Tako nam Isus otkriva i istinu našega života, bez optužnice, ali s vrlo mnogo razumijevanja i ljubavi. Žena koja se stidjela svih i svakoga zbog svoga načina života, koja se od drugih krila, na koju su njezini sumještani upirali prstom zbog njezina životnoga stila, ide u selo i govori drugima što joj je sve Isus rekao. I dovodi ih k Isusu, onome koji je rekao što je sve učinila. Isus ju je oslobodio.

I zato se nakon toga susreta događa nešto nevjerojatno. Prezrena i odbačena žena dovodi cijelo selo k Isusu. Svi se njezini sumještani susreću s Gospodinom. Žena postaje misionarka, navjestiteljica Božjega smilovanja koje se očituje u Isusu. Isus je utjelovljenje i Božanskoga milosrđa. To je tajna Isusove osobe. On nas gleda, on nas poznaje, on zna što je u nama – i u tome pogledu nema osude, nego prihvat, duboko razumijevanje i milosrđe. Ali mu moram doći bez životne laži, bez prijetvornosti, bez ikakvih obrazina, bez dvoličnosti.

     To je ono što se zbiva kad posljednji postaju prvi, a prvi posljednji. Tu se obistinjuje i ono blaženstvo iz njegovih usta: “Blago vama siromasi: vaše je kraljevstvo Božje! Blago vama gladnima: bit ćete nasićeni! Blago vama uplakanima: smijat ćete se!” (usp. Lk 6,20).

(fra Tomislav Pervan)

5. Molitve

Slavite Gospodina na harfi,
na liri od deset žica veličajte njega!
Pjesmu novu zapjevajte njemu
i glazbala skladna popratite poklicima.

Jer prava je riječ Gospodnja,
i vjernost su sva djela njegova.
On ljubi pravdu i pravo:
puna je zemlja dobrote Gospodnje.

Blago narodu kojemu je Gospodin Bog,
narodu koji on odabra sebi za baštinu!
Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama,
kao što se u tebe uzdamo!

(Ps 33,2-5.12.22)

***

Molitva svetom Mihaelu arkanđelu u borbi protvi zla

Sv. Mihaele arkanđele, brani nas u boju, budi nam u pomoći protiv zloće i zasjeda đavla. Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo, a i ti poglavico Vojske Nebeske, sotonu i druge pakosne duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, Božanskom krijepošću i pakao protjeraj i strovali. Kroz bezgriješnu Djevicu Mariju. Kroz Njezino bezgriješno začeće. Amen.

Oče naš…

***

Pod obranu se Tvoju utječemo

Pod obranu se Tvoju utječemo, sveta Bogorodice. Ne odbij nam molbe u potrebama našim, nego nas od svih pogibli vazda oslobodi. Djevice slavna i blagoslovljena, Gospođo naša, Posrednice naša, Zagovornice naša! Sa svojim nas Sinom pomiri, svojemu nas Sinu preporuči, svojemu nas Sinu izruči. Amen.

Nastavi čitati
By
In Svetac dana

SVETAC DANA – SV. JOSIP KUPERTINSKI

SVETAC DANA – SV. JOSIP KUPERTINSKI

Zvali su ga “leteći svetac”. Moglo bi se reći da je dobar dio života proveo “u zraku”. Ti su se zanosi i “letovi” događali naročito za vrijeme Euharistije i prigodom različitih blagdana i svečanosti.

Među svecima, povrh svetosti obdarenima izvanrednim Božjim darovima, ističe se naš franjevački brat sveti Josip Kupertinski. Rodio se na jugu Italije, 17. lipnja 1603. godine, u gradiću Copertino. Više je puta kucao na vrata različitih samostana, ali su ga odbijali smatrajući ga nedoučenim. U međuvremenu nije bio danguba, prihvaćao se svakoga posla. Napokon su ga, godine 1626., prihvatili franjevci konventualci.

Silno je želio postati svećenikom, ali je u studiju, uza sav mar, teško napredovao; zaređen je 1628. godine. Unatoč tome, proslavio se i kao dobar savjetnik i birani ispovjednik, čak i nekih znamenitih ljudi svojega vremena. Bio je veliki pokornik i molitelj, a i u najtežim prilikama života djetinje poslušan redovnik. Bog ga je odlikovao čestim, rekli bismo, prečestim izvanrednim darovima, osobito ushitima i darom lebdenja. Zvali su ga «leteći svetac«. Moglo bi se reći da je dobar dio života proveo «u zraku». Ti su se zanosi i «letovi» događali naročito za vrijeme Euharistije i prigodom različitih blagdana i svečanosti.

Dosta je bilo da čuje neki sveti stih, ili da se zagleda u svetohranište, ili u koji sveti lik, i uslijedio je «najprije usklik, zatim let – nekoliko centimetara ili više metara nad zemljom – ili jednostavno sabranost s gubitkom vanjskih osjetila«

Takvi su izvanredni darovi Božji znak da postoji drugi svijet, Božja transcendencija, onostranost. U isto vrijeme pokazuju silnu čežnju čovjekovu za Bogom te očituju kolika li je privlačna snaga Božjega bića. Pitali su jednom Josipa što sveci vide u takvom stanju. On je odgovorio u trećem licu: «Nalaze se usred velike dvorane lijepih i novih stvari, i u njoj jednim pogledom vide kao u sjajnom zrcalu sliku svih stvari, svih zbiljnosti«.

Jednoga su dana na Veliki četvrtak franjevci obavljali klanjanje pred Presvetim; oltar je bio pun cvijeća i gorućih svijeća. Uto uđe Josip da im se pridruži, kadli, tek što pogleda tabernakul, poleti iznad svih prema njemu i u zanosu ga svega obgrli, sa svim cvijećem i svijećama. I tako osta dok mu poglavar pod poslušnost ne naredi da siđe. Svijeće su ostale gorjeti, cvijeće je ostalo u redu. Nije čudo da su poglavari odlučili da Josip ne prisustvuje zajedničkim molitvenim i drugim samostanskim činima kako ne bi «ometao» redovnike. Jednom se tako uzdigao i ostao lebdeći pred samim papom Urbanom VIII. On je inače naredio stroga pravila u pogledu proglašavanja svetih, ali je tada rekao da će, bude li živ, osobno posvjedočiti za Josipa.

Dakako, sa svih su strana navaljivali ne samo znatiželjnici, nego i ljudi, veliki i mali, željni vjerskoga ohrabrenja i savjeta. Josip ih se, uza svu povučenost, nije mogao otresti. Zvao ih je «živi križevi». U svemu tomu, on nipošto nije bio neka ekstravagantna osoba, željna senzacija. Naprotiv, želio je biti običan franjevac, svećenik, vršeći svoje svagdašnje dužnosti. Uz to je bio i veliki pokornik. A zbog svojih se izvanrednih darova morao nerijetko podložiti i teškim zabranama, neugodnim izoliranjima i strogim provjerama pod paskom, što je on sve svetački strpljivo podnosio.

Sveti Josip Kupertinski umro je u Osimu, 17. rujna 1663. godine. Proces za ispitivanje njegove svetosti najstrože je vodio glasoviti pravnik Prosper Lambertini koji će kao papa Benedikt XIV., 24. veljače 1753. godine, potpisati dekret o Josipovoj beatifikaciji. Svetim ga je proglasio Klement XIII., 16. srpnja 1857. godine.

Evo nekoliko misli iz ostavštine našega sveca:

Pogledaj ptice nebeske kako se spuštaju na zemlju da uhvate hranu, a onda se odmah brzo vraćaju u visine. Tako dolikuje i Božjim slugama da borave na zemlji samo koliko dopušta nužda, da se onda odmah duhom dignu da Boga hvale i slave. Vidiš također kako ptice paze da se ne zalete u blato i da se ne valjaju po prljavoj zemlji, slično se i ljudi ne smiju spuštati u ono što oskvrnjuje dušu, nego se moraju duhom dizati u visine i svetim djelima slaviti Svevišnjega.

Izvor: Bitno.net

Nastavi čitati
By
In Misna čitanja

MISNA ČITANJA – 18. RUJNA 2024.

MISNA ČITANJA – 18. RUJNA 2024.

Zasvirasmo vam, a ne zaigraste! Zakukasmo i ne zaplakaste!

XXIV. tjedan kroz godinu

Srijeda, 18. 09. 2024.

Svagdan

ČITANJA:
1Kor 12,31 – 13,13; Ps 33,2-5.12.22; Lk 7,31-35

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
zelena

IMENDANI:
Josip Kupertinski; Ariadna, Senarije

Prvo čitanje:

1Kor 12, 31–13, 13

Ostaju vjera, ufanje i ljubav; najveća je ljubav.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima

Braćo!

Čeznite za višim darima!

A evo vam puta najizvrsnijega!

Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske,

a ljubavi ne bih imao,

bio bih mjed što ječi

ili cimbal što zveči.

Kad bih imao dar prorokovanja

i znao sva otajstva

i sve spoznaje;

i kad bih imao svu vjeru

da bih i gore premještao,

a ljubavi ne bih imao — ništa sam!

I kad bih razdao sav svoj imutak

i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,

a ljubavi ne bih imao —

ništa mi ne bi koristilo.

Ljubav je velikodušna,

dobrostiva je ljubav,

ne zavidi,

ljubav se ne hvasta,

ne nadima se;

nije nepristojna,

ne traži svoje,

nije razdražljiva,

ne pamti zlo;

ne raduje se nepravdi,

a raduje se istini;

sve pokriva, sve vjeruje,

svemu se nada, sve podnosi.

Ljubav nikad ne prestaje.

Prorokovanja? Uminut će.

Spoznanje? Uminut će.

Jer djelomično je naše spoznanje,

i djelomično prorokovanje.

A kada dođe ono savršeno,

uminut će ovo djelomično.

Kad bijah nejače,

govorah kao nejače,

mišljah kao nejače,

rasuđivah kao nejače.

A kad postadoh zreo čovjek,

odbacih ono nejačko.

Doista, sada gledamo kroz zrcalo,

u zagonetki,

a tada — licem u lice!

Sada spoznajem djelomično,

a tada ću spoznati savršeno,

kao što sam i spoznat!

A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav

— to troje —

ali najveća je među njima ljubav.

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 33,2-5.12.22

Pripjev:

Blago narodu koji Gospodin odabra sebi za baštinu!

Slavite Gospodina na harfi,
na liri od deset žica veličajte njega!
Pjesmu novu zapjevajte njemu
i glazbala skladna popratite poklicima.

Jer prava je riječ Gospodnja,
i vjernost su sva djela njegova.
On ljubi pravdu i pravo:
puna je zemlja dobrote Gospodnje.

Blago narodu kojemu je Gospodin Bog,
narodu koji on odabra sebi za baštinu!
Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama,
kao što se u tebe uzdamo!

Evanđelje:

Lk 7,31-35

Zasvirasmo vam, a ne zaigraste! Zakukasmo i ne zaplakaste!

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Reče Gospodin: »S kime da prispodobim ljude ovog naraštaja? Komu su nalik? Nalik su djeci što sjede na trgu pa jedni drugima po poslovici dovikuju: ‘Zasvirasmo vam i ne zaigraste! Zakukasmo i ne zaplakaste!’ Doista, došao je Ivan Krstitelj. Nije kruha jeo ni vina pio, a velite: ‘Đavla ima!’ Došao je Sin Čovječji koji jede i pije, a govorite: ‘Evo izjelice i vinopije, prijatelja carinikâ i grešnikâ!’ Ali opravda se Mudrost pred svom djecom svojom.«

Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Nastavi čitati
By
In Svetac dana

Blagdan Rana svetog Franje Asiškog

Blagdan Rana svetog Franje Asiškog

Katolička crkva 17. rujna slavi blagdan Rane sv. Franje. Među mističnim tjelesnim pojavama rane, stigme su znak najviše i najizričitije ljubavi duše prema svom Gospodinu i zadovoljstva Gospodinova sa svojim slugom ili službenicom. Rane su zagrljaj i poljubac Božji prema svom stvorenju što utiskuju u stvorenje znakove muke njegova ljubljenoga Sina. Niz stigmatiziranih započinje sa sv. Franjom Asiškim. Prije njega ne zna se za slučajeve stigmatizacije. Rane sv. Franje bijahu te ostaju i danas tako svečanom i očitom činjenicom da ne pobuđuje sumnje.

“O Gospodine molim Te da mi udijeliš dvije milosti prije nego umrem. Prva je da za ovog života osjetim u svojoj duši i na svome tijelu, koliko je to moguće, onu bol što si je Ti, slatki Gospodine, podnio u vrijeme svoje pregorke muke. Druga je da osjetim u svome srcu, koliko je to moguće, onu neizmjernju ljubav kojom si Ti, Sine Božji, gorio da dragovoljno podneseš toliku muku za grešnike” – sveti Franjo Asiški.

Prije 800 godina jedan ponizan čovjek, samozatajan, siromašan tijelom i duhom a pre bogat ljubavlju za Boga i ljude, toliko je ljubio bol Boga svoga da je sav uronio u Njegove rane. Franjina želja bila je toliko jaka, a srce toliko čisto da mu je Bog podao milost osjećaja svoje boli. Na dar, dao mu je svojih pet rana koje je taj predivan čovjek Franjo s ljubavlju nosio do kraja svog života.

Životopisci pripovijedaju kako se pred kraj ljeta 1224. popeo po šesti put na brdo Verna da tamo proposti četrdesetnicu u čast Djevice Uznesene u nebo i sv. Mihaela arkanđela. U tom se razdoblju dogodilo veliko čudo. Bila je to četrdesetnica velikih ekstaza i neprekidnih nebeskih viđenja (CV – 3. Razm. o sv. ranama:1915-1923). U toj je četrdesetnici sv. Franjo sav uronio u kontemplaciju Boga. Brat Leon je “dobio milost da često vidi svetog Franju kako je sav zanesen u Boga i uzdignut nad zemljom. Koji put je bio uzdignut u visinu do tri lakta, koji puta četiri, a katkada sve do visine bukve. Jednom ga je vidio u velikoj visini okružena takvim svjetlom da ga jedva mogao gledati” (2.razm. o sv. r.:1908).

Što se više udubljivao u promatranje Svevišnjeg, Najsvetijeg Boga, Najvišeg dobra, Jedinog dobra, više se raspaljivao željom da u svom duhu osjeti svu ljubav, a u svom tijelu bol koju je Isus podnio u svojoj muci i smrti na križu.

Franjo se toliko htio suobličiti Kristu da je cijeli život htio umrijeti mučeničkom smrću, no vjerojatno nije niti slutio doslovnu sličnost muke koju je podnio on i koju je podnio Isus. Naime, Franji su se na doslovan način utisnule Kristove rane. Franjo je tako postao prvi svetac u povijesti kojemu su potvrđene stigme. Tako se zaista ponosio „Križem Gospodina našega Isusa Krista.“ Kako sazanjemo od životopisaca, Franjo nikome nije pokazivao rane. Skrivao ih je koliko je god mogao dok je bio živ. Jedino je brat Ilija (kasniji general reda) vidio rane, a brat Rufin ih je, liječeći Franju, i doticao.

Danas se na La Verni nalazi veliko franjevačko svetište s kapelom stigmatizacije na mjestu gdje je Franjo primio rane. Prva je dakle od dvije molbe koje je Franjo upućivao Kristu tako gotovo doslovno bila uslišana, no što je s drugom molitvom u kojoj Franjo moli za ljubav kojom je Krist ljubio svoje? Neki poznavatelji i proučavatelji Franjina života donose događaj na La Verni kao drugo obraćenje koje je sveti Franjo doživio u svom životu. Nakon toga sve se više povlačio u osamu i do smrti gotovo više nije javno djelovao, no sigurno je i da je nakon tog događaja na gotovo savršen način prihvatio Božju volju koja je bila za njegov red. Naime, Franjo, videći kako se red razvija i videći što se događa, postajao je sve više razočaran shvaćajući koliko se stanje u redu razlikuje od onoga što je on zamislio. Nakon stigmatizacije Franjo je shvatio da nije on onaj koji je gospodar reda, nego da je Bog onaj koji je pravi Gospodar reda. Shvaćajući to, Franjo je počeo na savršeniji način ljubiti svu braću.

Gledajući na dvije Franjine zamolbe iznova, vidimo da je Franjo zaista doživio i veličinu Kristove muke i ljubav kojom je Krist ljubio cijeli svijet. To je uspio s mnogo, mnogo molitve i truda uvijek prihvaćajući Božju volju. Prije nego nam se naše slijedeće nevolje i muke učine teškima i nesnosivima, sjetimo se Franje koji je molio za svoj križ, zatim ga uzeo i na kraju ga nosio do kraja života. Suočimo se vjerom sa svojim nevoljama. Neka nas sve prati zagovor svetoga Franje.

Izvor: OFM.hr.

Nastavi čitati
By
In Devetnica svetoj Misi

7. DAN – Neprekidna devetnica svetoj Misi

7. DAN – Neprekidna devetnica svetoj Misi

Današnji poticaj za molitvu, uz napomenu najvažnije je sudjelovanje na svetoj Misi.

7. DAN- Neprekidna devetnica svetoj Misi

1. Zaziv Duha Svetoga

O dođi, Stvorče, Duše Svet,
pohodi duše vjernika,
poteci višnjom milosti,
u grudi štono stvori ih.

Ti nazivaš se Tješitelj,
blagodat Boga Svevišnjeg,
studenac živi, ljubav, plam
i pomazanje duhovno!

Darova sedam razdaješ,
Ti, prste desne Očeve,
od vječnog Oca obećan,
Ti puniš usta besjedom!

Zapali svjetlo u srcu,
zadahni dušu ljubavlju,
u nemoćima tjelesnim
potkrepljuj nas bez prestanka!

Dušmana od nas otjeraj
i postojani mir nam daj,
ispred nas idi, vodi nas,
da svakog zla se klonimo!

Daj Oca da upoznamo,
i Krista, Sina njegova,
i u Te Duha njihova,
da vjerujemo sveudilj!

Sva slava Ocu vječnomu,
i uskrslome Sinu mu,
sa Tješiteljem presvetim
nek bude sada i uvijeke. Amen.

– Pošalji Duha svojega i postat će. (Aleluja)
– I obnovit ćeš lice zemlje. (Aleluja)

Pomolimo se: Bože, koji si Svjetlošću Duha Svetoga poučio srca vjernih, daj da u tom istom Duhu što je pravo mislimo i njegovoj se utjehi vazda radujemo. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

2. Žalosna otajstva Gospine krunice

1. Koji se za nas krvlju znojio.

U prvom žalosnom otajstvu razmatrat ćemo kako se Gospodin naš Isus Krist u vrtu na Maslinskoj gori molio svome Ocu nebeskom te se znojio krvavim znojem.

2. Koji je za nas bičevan bio.

U drugom žalosnom otajstvu razmatrat ćemo kako je Gospodin naš Isus Krist bio u dvoru Pilatovu privezan za stup i nemilo bičevan.

3. Koji je za nas trnjem okrunjen bio.

U trećem žalosnom otajstvu razmatrat ćemo kako je Gospodin naš Isus Krist bio okrunjen trnovom krunom.

4. Koji je za nas teški križ nosio.

U četvrtom žalosnom otajstvu razmatrat ćemo kako je Gospodin naš Isus Krist, osuđen na smrt nosio na Kalvariju preteški drveni križ.

5. Koji je za nas raspet bio.

U petom žalosnom otajstvu razmatrat ćemo kako je Gospodin naš Isus Krist bio raspet na križu između dva razbojnika pred očima svoje žalosne majke Marije.

3. Evanđelje dana

Evanđelje: Lk 7,11-17

U ono vrijeme: Isus se uputi u grad zvani Nain. Pratili ga njegovi učenici i silan svijet. Kad se približi gradskim vratima, gle, upravo su iznosili mrtvaca, sina jedinca u majke, majke udovice. Pratilo ju mnogo naroda iz grada.

Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom i reče joj: »Ne plači!« Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: »Mladiću, kažem ti, ustani!« I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci.

Sve obuze strah te slavljahu Boga govoreći: »Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!« I proširi se taj glas o njemu po svoj Judeji i po svoj okolici.

4. Kratki poticaj za razmišljanje

Čudo ima velik odjek u narodu. “Velik je prorok ustao među nama! Bog je napokon pohodio svoj narod!” Kao da čujemo daleku jeku onoga što je Bog obećao po Mojsiju da će poslati u svoje vrijeme proroka, većega od samoga Mojsija, koji će u osobi donijeti spasenje. Ili pak ono što je pretkazao Zaharija, Ivanov otac, u svome Himnu, za Ivanova rođenja. Zahvalni himan! Bog je pohodio svoj narod.

I kao da ovim čudom Isus priprema odgovor koji će doskora dati Ivanovim učenicima, koje je ovaj iz tamnice poslao k Isusu s upitom, je li on pravi ili nije. Isus će odgovoriti neizravno, kako “slijepi progledaju, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi uskrisuju, a siromasima se propovijeda Radosna vijest” (7,22). Isus je pak više od proroka, on je “Gospodin” (r.13). Isusova je riječ moćna i ponovno udahnjuje život u beživotno tijelo.

Pred sobom imamo dvije povorke: Sprovodnu, ukopnu, kojoj je na čelu mrtvac na nosilima, i druga povorka života: Isus s učenicima, a s njima silno mnoštvo. Susreću se smrt i život. Sa životom smrt se sasta – i čudesna borba nasta! –pjevamo u Uskrsnoj posljednici. Pomoć, pomoćnik i oni kojima pomoć treba. Isus je začetnik, predvodnik života (Dj 3,15). Nitko se Isusu ne obraća s bilo kakvom molbom, nego on sam uzima inicijativu u svoje ruke.

Motivira ga sućut prema nesretnoj i sirotoj ženi-udovici, motiv koji ćemo inače pronaći na toliko mjesta u Starom zavjetu, gdje Gospodin podupire i zauzima se za sirote i udovice. Ova žena utjelovljenje je žalosti i tuge. Kao mitska Nioba koja je u jednom naletu bogovskoga gnjeva izgubila sve svoje sinove i kćeri. “Ženo, ne plači!” – znači isto što i: “Čovječe, ne boj se!” Riječ koja tvori, čini što označuje. Riječ koja mijenja stanje. Možemo se uživjeti u pozadinu cijeloga događaja. Luka to dojmljivo pripovijeda.

Udovica u ono doba bijaše obespravljena. Biti samohrana udovica značilo je živjeti u siromaštvu, bez vanjske pomoći, ne znajući kako će se sutra preživjeti. Bog je tješitelj sirota i udovica, tako se moli u psalmima, ali gdje je to vidljivo u konkretnu životu? Ucviljena se majka grčevito drži odra i mrtvačke nosiljke vlastita sina, jedine nade koju nosi i sahranjuje u grob. U trenutcima žalosti i krajnje usamljenosti sin bijaše utjeha i nada, a sad je i ta nada nestala, uzeta joj je nepovratno. Ona je živjela za svoje dijete i u svome djetetu, a to je dijete iznenada uzeto, istrgnuto iz njezina zagrljaja te očinjega vida.

I prije završnoga čina ukopa pojavljuje se Isus Nazarećanin. Stavlja ruke na nosila, na mrtvački odar. Zaustavlja povorku. “Ženo, ne plači! Ja uzimam stvari u svoje ruke. Ja uzimam tvoje mrtvo dijete pod svoju skrb!”
Dodiruje nosila, dodiruje, tako reći smrt, i zapovijeda mladiću da ustane. To je kao kad se snažnim bičem zafijuče kroz zrak. Kakva snažna riječ! Božanska, riječ koja udahnjuje i stvara život. Isus ne vapije niti zaziva Oca, ne uzdiše prema nebu, ne treba ničije pomoći. Njegova je riječ živodajna, životvorna. Ulijeva u mrtvo tijelo živi dah, novi život.

(fra Tomislav Pervan)

5. Molitve

Molitva svetom Franji obilježenom ranama

O sveti Franjo, na La Verni obilježeni svetim ranama, svijet čezne za tobom kao ikonom raspetoga Isusa.

Treba tvoje srce otvoreno Bogu i čovjeku, treba tvoje bose i ranjene noge, tvoje probodene i u molitvi uzdignute ruke. Žudi za tvojim slabašnim, ali snagom Evanđelja jakim glasom. Pomozi, o Franjo, današnjim judima da spoznaju zlo grijeha i da očišćenje od njega traže u pokori. Pomozi mi da se oslobode i samih struktura grijeha koje pritišću današnje društvo.

U svijesti ljudi na vlasti nanovo oživi neodgodivost mira u državama i među narodima. U mlade ulij svoju svježinu života kadru da se opre zamkama mnogostrukih kultura smrti. Uvrijeđenima od svake vrste zloće posreduj, Franjo svoju radost umijeća praštanja. Svima koje razapinje trpljenje, glad i rat, ponovno otvori vrata nade. Amen.

***

Molitva svetom Mihaelu arkanđelu u borbi protvi zla

Sv. Mihaele arkanđele, brani nas u boju, budi nam u pomoći protiv zloće i zasjeda đavla. Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo, a i ti poglavico Vojske Nebeske, sotonu i druge pakosne duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, Božanskom krijepošću i pakao protjeraj i strovali. Kroz bezgriješnu Djevicu Mariju. Kroz Njezino bezgriješno začeće. Amen.

Oče naš…

***

Pod obranu se Tvoju utječemo

Pod obranu se Tvoju utječemo, sveta Bogorodice. Ne odbij nam molbe u potrebama našim, nego nas od svih pogibli vazda oslobodi. Djevice slavna i blagoslovljena, Gospođo naša, Posrednice naša, Zagovornice naša! Sa svojim nas Sinom pomiri, svojemu nas Sinu preporuči, svojemu nas Sinu izruči. Amen.

Nastavi čitati
By
In Svetac dana

SVETAC DANA – SV. HILDEGARDA IZ BINGENA

SVETAC DANA – SV. HILDEGARDA IZ BINGENA

Sveta Hildegarda, mističarka, glasovita je zbog svojih viđenja zbog kojih je nazivaju i “proročicom iz Njemačke”. Rodila se god. 1098. u Bermersheimu, u Porajnju. Otac joj se zvao Hildebert i bio je službenik biskupa u Speyeru. Znamo i za ime jednog njezina brata koji se zvao Drutwin.

Kad je Hildegardi bilo osam godina, roditelji su je dali redovnicama u Disibodenbergu, gdje ju je odgajala rekluza Juta. U petnaestoj je godini i sama primila redovničku koprenu.

Prema priznanju same sv. Hildegarde, glavni joj je odgoditelj bila Božja mudrost. Još kad je imala tri godine, vidjela je u svojoj duši neko nutarnje svjetlo koje je svojom lijepom latinštinom nazivala umbra lucis viventis – sjenom živoga svjetla. Njemu je pripisivala sve svoje neobično znanje teologije, medicine, glazbe, kao i svoju veliku izobrazbu, što ju je tijekom godina stekla. Njezina veoma živahna inteligencija brzo je shvaćala i u sebe sve pohranjivala. Naročita je prosvjetljenja primila kad joj se fizičko stanje pogoršavalo i kad joj je Bog povjeravao važne misije.

Hildegarda je u svom mukotrpnom životu bila vidno prožeta velikim pouzdanjem u Božju providnost. To se naročito očitovalo onda kad je g. 1150. postala opatica pa je svoj samostan htjela iz Disibodenberga premjestiti u Bingen na Rupertsbergu i pri tom naišla na mnoge poteškoće od monaha iz Disibodenberga. Isto je bilo kad je osnivala podružni samostan Eibingen u Rüdesheimu te kad je morala obavljati svoju čudesnu vlast ili slušati božanska nadahnuća, koja su je poticala da se približi moćnicima. Bilo je to u vrijeme kad je borba između Crkve i Carstva bila veoma oštra. Tako nam je iz povijesti poznato da je njemački episkopat god. 1157. u većini pristao uz stranku Fridriha Barbarosse, a protiv pape Hadrijana IV. Rajnska je oblast i god. 1159. pristala uz cara Barbarossu, a protiv novoga pape Aleksandra III.

Tada se ponizna redovnica Hildegarda bez ikakva oklijevanja obratila i papi i caru, koji je prema njoj osjećao veliko strahopočitanje. Sveta se opatica nije bojala ni biskupâ ni prelatâ, kojima je zbog porokâ i propustâ prijetila božanskim kaznama. Redovnicima, klericima, redovnicama stalno je dozivala u pamet njihove obveze i dužnosti. I zanimljivo je da su se svi s poštovanjem prigibali pred njezinim autoritetom, da su od nje tražili odgovor na pitanja iz teologije, crkvene i redovničke discipline te joj povjeravali čak i tajne svoje savjesti. Od svetice se sačuvalo oko 300 pisama koja su najvećim dijelom bila upravljena dostojanstvenicima.

Hildegarda, iako redovnica stroge klazure, triput je morala napustiti samostan te za dobro Crkve poći na put. Tada je činila i ono što je onda bilo nečuveno: na javnim je trgovima držala govore obraćajući se kleru i puku, a posjećivala je i brojne samostane.

Na svome posljednjem apostolskom putu god. 1170. pobožna i učena opatica došla je u švapsko mjesto Kirchheim. Ondje ju je Werner von Kirchheim pozvao da progovori jednoj zajednici svećenika. Nakon toga ju je isti svećenik Werner iz Kirchheima u jednom pismu zamolio za ovo: “U majčinskoj dobroti ne propustite napisati i poslati nam što ste nam, poučeni od Duha Svetoga, usmeno objavili o nemarnosti svećenika kod službe Božje, da nam to ne ispadne iz pamćenja, već da to još pažljivije držimo pred očima. Jer, na žalost, mi ovdje više nego što je potrebno žudimo za svjetskim stvarima pa onda dosta često bacamo u vjetar samo izgovorene riječi.”

Na to je sveta Hildegarda napisala istom svećeniku značajno pismo koje je kasnije uvršteno u Migneovu patrologiju Patres Latini i što ga je u novije vrijeme ponovno objavio u zbirci Mater Ecclesia o. Hugo Rahner, DI. Iz tog se pisma jasno vidi koliko je svetica revnovala za nutarnju obnovu Crkve i pri tom jasno spoznala da takva obnova mora početi od svećenika. Iako je to pismo staro preko 800 godina, još uvijek je veoma suvremeno. Evo barem nešto iz toga pisma:

“Kad sam god. 1170. od Utjelovljenja Gospodnjega dosta dugo ležala na bolesničkoj postelji, gledala sam, budna tijelom i duhom, lik veoma lijepe žene. Izvrsna u ljupkosti, privlačna u svojoj ljubaznosti, posjedovala je takvu ljepotu da to ljudski duh nije mogao shvatiti. Njezin se lik dizao sa zemlje do neba. Bila je obučena u blještavu odjeću od bijele svile, u plaštu što bijaše ukrašen dragim kamenjem – smaragdom i safirom – te biserima i biserčićima. Na nogama je nosila obuću od onyxa. Ali lice joj bijaše pokriveno zemaljskom prašinom, a njezina svilena odjeća na desnoj je strani bila rastrgana. Plašt joj je izgubio sjaj prvotne ljepote, dok su joj cipele odozgora bile zamazane. Ona je snažnim, zvonkim glasom vikala gore prema nebu u visine i govorila: ’Čujte nebesa i vidite kako je moje lice puno praha! Tuguj, zemljo, jer moja je odjeća rastrgana! Ustrepti, bezdane, jer moje su cipele zamazane! Lisice imaju jame i ptice nebeske svoja gnijezda, ali ja nemam nikakva pomoćnika ni tješitelja ni štapa o koji bih se mogla osloniti i održati.’

I dalje je govorila: ’Nekoć sam bila skrivena u Očevu krilu sve do dana kad je Sin čovječji, začet i rođen od djevičanske čistoće, prolio svoju krv. S tom krvlju, kao svojim mirazom, on me je sebi zaručio, da bih u čistom, jednostavnom ponovnom rođenju iz Duha i vode ljudima što su osakaćeni i otrovani pjenom zmije mogla ponovno darovati život. Ali oci, koji su me morali hraniti, svećenici naime, koji su moje lice morali učiniti sjajnim kao jutarnja zora, koji su morali učiniti da moja odjeća slijeva kao munja, a moj plašt kao svjetlucanje dragog kamenja te moje cipele kao sjajno svjetlo, oni su moje lice obasuli prahom, moju odjeću razderali, od mog plašta učinili zamazanu sjenu te zablatili moje cipele. Oni koji su bili pozvani da me u svemu poljepšavaju, nanijeli su mi takvu rugobu. Moje lice blate time što su podvrgnuti velikoj nečistoći svojih razvratnih običaja, opakoj zamazanosti bluda i preljuba, odvratnoj pohoti za novcem, u kojoj se bave kupovinom i prodajom, a što ne spada na njihovo zvanje, vrše tajne i tijelo i krv moga Zaručnika primaju u ruke i usta i tako ga bacaju u jamu, kao kad bi se čisto djetešce bacilo u blato pred svinje. Jer isto tako, kao što nekoć čovjek, kad ga je Bog oblikovao od gliba zemaljskoga, bijaše tijelo i krv, dok mu Stvoritelj nije udahnuo u lice dah života, pretvaraju se istom stvoriteljskom snagom darovi kruha i vina na oltaru, kad svećenikova riječ doziva božanstvo, u pravo tijelo i pravu krv Kristovu, koja je moga Zaručnika. Samo što to čovjek, koji je zbog Adamova pada baštinio zaslijepljenost, još ne može vidjeti.

I tako, svježe krvareći, još zjape otvorene rane moga Zaručnika i zjapit će tako dugo dok budu otvorene i rane ljudskih grijeha. I baš te rane kaljaju svećenici koji bi me ipak morali obući u bijelo platno i služiti mi u neokaljanoj čistoći, kad se iz neutažive želje za posjedovanjem sele iz crkve u crkvu.

A moju odjeću razdiru ti izdajnici zakona, Evanđelja i svećeničkoga dostojanstva, i potamnjuju sjaj moga plašta, kad dužnosti svoga zvanja obavljaju nemarno te ne hode u dobroj volji, kreposnim činima, u smaragdu uzdržljivosti i drugim dobrim i pravednim djelima, kojima bi Bog kao po raznim vrstama dragoga kamenja bivao slavljen. I kaljaju gornji rub moje obuće kad ne idu pravim, tvrdim i strmim putovima pravednosti, ne dajući svojim podložnicima ni kakav dobar primjer. Pa ipak tamo dolje kod nekih nalazim svjetlo istine…’

I čula sam glas s neba, koji je govorio: ’Slika te žene predstavlja Crkvu. Stoga, o čovječe, koji to vidiš i slušaš riječi tužbe, naviještaj to svećenicima koji su postavljeni da vode i poučavaju Božji narod te kojima je isto kao i apostolima bilo rečeno: Idite po svem svijetu i naviještajte Evanđelje svakome stvorenju! Jer kad je Bog stvorio čovjeka, označio je u njemu sve stvorenje, kao što je označeno vrijeme i broj cijele jedne godine na malom komadu pergamene. Zbog toga je Bog nazvao čovjeka – svim stvorenjem!’

I drugi put sam ja siromašna slaba žena vidjela iz korica izvučen mač, koji je lebdio u zraku. Jedna je strana bila obrnuta protiv neba, druga protiv zemlje. Taj mač bio je nadvijen nad svećenstvo, a koji je i prorok nekoć predvidio, kad je pun začuđenja zaviknuo: ’Tko su oni što lebde poput oblaka, ko golubovi prema golubinjacima svojim?’ (Iz 60,8). Jer ti su ljudi uzdignuti iznad zemlje te odijeljeni od običnoga puka. Zato bi morali živjeti sveto te hoditi i djelovati u djetinjoj jednostavnosti. No oni su sada u svom vladanju i djelovanju zli. I vidjela sam kako je taj mač u veoma mnogim mjestima uništio svećenstvo. Vidjela sam ipak ujedno i veliku skupinu čistih, bogobojaznih i jednostavnih svećenika, koje će Bog u tome pohodu izuzeti, onako kao što je nekoć odgovorio Iliji: ’Ostavit ću u Izraelu sedam tisuća, sve koljena koja se nisu savila pred Baalom, i sva usta koja ga nisu cjelivala’ (1 Kr 19,18). O da se ipak i vi obratite toj četi dobrih pa da bi na vas opet strujao neugasivi oganj Duha Svetoga!

’Sadašnje vrijeme nije vrijeme ozdravljenja. Po načinu života što je sličan zmiji, koja se s ljudima sad igra, a sad ih opet grize, naše vrijeme stoji u novim i starim ranama, koje su pune boli. Crkva je, naime, napustila stanje pravednosti. Sjeverni vjetar brije oko Crkve, trese njezinim dijademom, vuče njezine haljine, tako da svećenstvo dolazi do kolebanja. To će trajati tako dugo dok ne bude došlo do očišćenja koje traže grijesi grješnoga puka. Mnogi u svojoj smiješnosti idu u korak sa saducejima. Po tima i drugim grijesima ljudi dere se odjeća Crkve i njezino se kraljevsko ime zastire žalošću. Pa ipak Crkva čuva svoje pouzdanje u svoga Zaručnika, u nadi da će po njemu zadobiti opet sjaj svoje krune i svoje odjeće te ugledati divan dan kad će, nakon uništenja zloće i nevjernosti, po sunčanom sjaju vjere biti urešena kao naušnicama. I kad bi vas sada Duh Sveti mogao zapaliti, da se po Božjoj milosti očistite od svakoga grijeha te i dalje koliko je to samo moguće opet pridonosite sjaju Crkve!’”

Sveta Hildegarda, ta jaka žena, u krugu svoje redovničke zajednice pokazivaše se ipak puna one prave ženske i majčinske dobrote i nježnosti. U zajednicu je unosila radost i vedrinu te je nastojala pripomoći svim sestrama da služe Gospodinu s veseljem. Naročito je pokazivala nježnost prema bolesnima, njima je priskrbljivala lijekove, a kad to nije bilo dostatno, obraćala se Gospodinu da ih on, ako ustreba, izliječi i čudom.

U dobi od 40 godina započela je sa zapisivanjem svojih viđenja. To su apokaliptički opisi, a polazna im je točka, osim Biblije, vjerske istine i život Crkve. Stil joj je pisanja mračan pa je zbog toga dobila i naziv “rajnske sibile”. Prva zbirka svetičinih viđenja nazvana je Scivias, a time se želi reći ovo: “Upoznaj Gospodinove putove!” Ta je zbirka god. 1147. bila dana na uvid papi Eugenu III. Papa je, ne želeći joj dati formalno odobrenje, rekao samo da u njoj nije ništa otkrio što bi bilo u suprotnosti s naučavanjem Crkve.

Nakon veoma bogata života Hildegarda je prvih dana mjeseca rujna 1179. počela teže pobolijevati. Bolest je bivala sve teža pa ju je 17. rujna 1179. u dobi od 82 godine posve shrvala. No bio je to samo prijelaz iz vremena u vječnost. Njezina je uspomena ostala ipak i u vremenu veoma živa.

Papa Ivan XXII. proglasio je Hildegardu 1326. blaženom, a papa Benedikt XVI. potvrdio je 2012. njezinu svetost i proglasio ju crkvenom naučiteljicom („doktorica sveopće Crkve“, „Doctor Ecclasiae universalis“).

Jedan francuski učenjak nazvao ju je “čudom XII. stoljeća, i to ne samo zbog njezine svetosti, već i zbog njezina znanja”. Bila je ona, doista, žena genijalne nadarenosti. Od njezinih spisa najznačajnija je velika mističnovizionarska trilogija: dogmatski “Scivias”, “Knjiga životnih zasluga”, u kojoj je sadržana moralka i nauk o krepostima, te napokon “Knjiga božanskih djela”, svojevrsna mistična kozmologija. Njezini pak spisi o prirodi i liječenju dali su joj naslov prve njemačke istraživateljice prirode i liječnice. Bila je i glazbeno veoma nadarena. Pisala je latinski, a njezine se pjesme prema mišljenju stručnjaka za srednjovjekovno pjesništvo mogu uspoređivati s pjesmama Notkera iz St. Gallena.

No ljepše je od svega toga ono što o njoj zapisa neki životopisac: “U njezinim je grudima plamtjela ljubav, koja nije isključivala nijednoga čovjeka.”

Izvor: Sveci.net

Nastavi čitati
By
In Misna čitanja

MISNA ČITANJA – 17. RUJNA 2024.

MISNA ČITANJA – 17. RUJNA 2024.

Mladiću, kažem ti, ustani!

XXIV. tjedan kroz godinu

Utorak, 17. 09. 2024.

Svagdan ili: Sv. Robert Bellarmino

ČITANJA:
1Kor 12,12-14.27-31a; Ps 100,1b-5; Lk 7,11-17

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
zelena

IMENDANI:
Robert, Lambert, Hildegarda, Kerubina

Prvo čitanje:

1Kor 12, 12-14.27-31a

Vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima

Braćo! Kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo — tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni. Ta ni tijelo nije jedan ud, nego mnogi.

A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi. I neke postavi Bog u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; onda čudesa, onda dari liječenja; zbrinjavanja, upravljanja, razni jezici. Zar su svi apostoli? Zar svi proroci? Zar svi učitelji? Zar svi čudotvorci? Zar svi imaju dare liječenja? Zar svi govore jezike? Zar svi tumače?

Čeznite za višim darima.

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 100,1b-5

Pripjev:

Njegov smo narod i ovce paše njegove.

Kliči Gospodinu, sva zemljo!
Služite Gospodinu u veselju!
Pred lice mu dođite
s radosnim klicanjem!

Znajte da je Gospodin Bog:
on nas stvori, i mi smo njegovi,
njegov smo narod i ovce paše njegove.

Uđite s hvalama na vrata njegova,
u dvore njegove s hvalospjevom;
hvalite ga, ime mu blagoslivljajte!

Jer dobar je Gospodin,
dovijeka je ljubav njegova,
od koljena do koljena vjernost njegova.

Evanđelje:

Lk 7,11-17

Mladiću, kažem ti, ustani!

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Isus se uputi u grad zvani Nain. Pratili ga njegovi učenici i silan svijet. Kad se približi gradskim vratima, gle, upravo su iznosili mrtvaca, sina jedinca u majke, majke udovice. Pratilo ju mnogo naroda iz grada.

Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom i reče joj: »Ne plači!« Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: »Mladiću, kažem ti, ustani!« I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci.

Sve obuze strah te slavljahu Boga govoreći: »Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!« I proširi se taj glas o njemu po svoj Judeji i po svoj okolici.

Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Nastavi čitati
By
In Devetnica svetoj Misi

6. DAN – Neprekidna devetnica svetoj Misi

6. DAN – Neprekidna devetnica svetoj Misi

Današnji poticaj za molitvu, uz napomenu najvažnije je sudjelovanje na svetoj Misi.

6. DAN- Neprekidna devetnica svetoj Misi

1. Zaziv Duha Svetoga

O dođi, Stvorče, Duše Svet,
pohodi duše vjernika,
poteci višnjom milosti,
u grudi štono stvori ih.

Ti nazivaš se Tješitelj,
blagodat Boga Svevišnjeg,
studenac živi, ljubav, plam
i pomazanje duhovno!

Darova sedam razdaješ,
Ti, prste desne Očeve,
od vječnog Oca obećan,
Ti puniš usta besjedom!

Zapali svjetlo u srcu,
zadahni dušu ljubavlju,
u nemoćima tjelesnim
potkrepljuj nas bez prestanka!

Dušmana od nas otjeraj
i postojani mir nam daj,
ispred nas idi, vodi nas,
da svakog zla se klonimo!

Daj Oca da upoznamo,
i Krista, Sina njegova,
i u Te Duha njihova,
da vjerujemo sveudilj!

Sva slava Ocu vječnomu,
i uskrslome Sinu mu,
sa Tješiteljem presvetim
nek bude sada i uvijeke. Amen.

– Pošalji Duha svojega i postat će. (Aleluja)
– I obnovit ćeš lice zemlje. (Aleluja)

Pomolimo se: Bože, koji si Svjetlošću Duha Svetoga poučio srca vjernih, daj da u tom istom Duhu što je pravo mislimo i njegovoj se utjehi vazda radujemo. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

2. Radosna otajstva Gospine krunice

1. Koga si Djevice, po Duhu Svetom začela.

U prvom radosnom otajstvu razmatrat ćemo kako je arkanđeo Gabrijel navijestio Mariji da će začeti po Duhu Svetom i roditi Sina Božjega.

2. Koga si Djevice, Elizabeti u pohode nosila.

U drugom radosnom otajstvu razmatrat ćemo kako je Blažena Djevica Marija posjetila svoju rođakinju Elizabetu i s njom ostala tri mjeseca.

3. Koga si Djevice, rodila.

U trećem radosnom otajstvu razmatrat ćemo kako je Blažena Djevica Marija rodila Gospodina našega Isusa Krista u betlehemskoj špilji te ga je postavila u jasle.

4. Koga si Djevice, u hramu prikazala.

U četvrtom radosnom otajstvu razmatrat ćemo kako je Blažena Djevica Marija četrdeseti dan poslije poroda prikazala u hramu Ocu nebeskom svoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista, kojega je primio u naručje starac Šimun.

5. Koga si Djevice u hramu našla.

U petom radosnom otajstvu razmatrat ćemo kako je Blažena Djevica Marija našla svoga dvanaestogodišnjeg Sina, Gospodina našega Isusa Krista, u hramu među učiteljima.

3. Evanđelje dana

Evanđelje: Lk 7,1-10

U ono vrijeme: Pošto Isus dovrši sve svoje besjede narodu, uđe u Kafarnaum. Nekomu satniku bijaše bolestan sluga, samo što ne izdahnu, a bijaše mu veoma drag. Kad je satnik čuo za Isusa, posla k njemu starješine židovske moleći ga da dođe i ozdravi mu slugu. Kad oni dođoše Isusu, usrdno ga moljahu: »Dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio.«

Isus se uputi s njima. I kad bijaše već kući nadomak, posla satnik prijatelje s porukom: »Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Zato i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego — reci riječ da ozdravi sluga moj. Ta i ja, premda sam vlasti podređen, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: ‘Idi!’ — i ode, drugomu: ‘Dođi!’ — i dođe, a sluzi svomu: ‘Učini to!’ — i učini.«

Čuvši to, zadivi mu se Isus pa se okrenu mnoštvu koje je išlo za njim i reče: »Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere.« Kad se oni koji su bili poslani vratiše kući, nađoše slugu zdrava.

4. Kratki poticaj za razmišljanje

Čovjek-stranac vjeruje kako je Isus nositelj božanske punomoći i ovlasti, jednako kao i on zemaljske, kraljevske, carske. Vjeruje u Isusovu riječ koja je nabijena silom i Duhom, vjeruje da je Isus ovjerovljen izgovoriti takve čudesne riječi, da može otjerati demona bolesti i spasiti mu slugu. Djelotvornost te riječi ne zavisi od fizičkoga kontakta, on može postići svoju učinkovitost i u prostornoj udaljenosti.

Isus prepoznaje snažnu vjeru. Isus se sam divi vjeri toga poganina. Čovjek ga uopće ne pozna licem u lice, o njemu je samo čuo. Isus je sam zatečen i zaključuje kako takve vjere nigdje ne nađe u Izraelu. Isus je poslan i poganima, i ovdje kao da se već naslućuje ono iz Djela apostolskih kad je Petar bio poslan rimskome stotniku Korneliju u Cezareju da krsti njega i njegov dom (Dj 10,1-11,18). “Blaženi koji povjerovaše, a ne vidješe”, reći će Isus Tomi (Iv 20,29). Kasnije će pisati sveti Petar u svojoj Prvoj poslanici: “Njega ljubite, iako ga niste vidjeli. Još ga ne vidite, ali u njega vjerujete, i kličete od radosti neizrecivim i proslavljenim veseljem, jer postižete svrhu svoje vjere: spasenje duša” (1,8).

Cijelim svojim ponašanjem Isus nam želi posvijestiti kako postoji drugi svijet i poredak u kome nema zapovijedanja, gdje nema nadređenih ni podređenih, podčinjenih ni nadčinjenih, nego svijet razumijevanja i ljubavi, sućuti i pomoći, i taj novi svijet i poredak on u svojoj osobi utjelovljuje. Želi nas prenijeti u taj drugi svijet iz koga on dolazi, svijet koji nas okružuje, božanski zrak koji udišemo. Stotnik je u svojoj krajnjoj nemoći dodirnuo upravo taj Božji svijet, božansku nadmoć u Isusovoj osobi, i to bijaše početak njegova ozdravljenja, ali isto tako i ozdravljenja njegova sluge, momka. Spoznaje kako ne može zauvijek imati nad drugima vlast zapovijedanja, kako i on sam mora naučiti slušati, osluškivati, a ne gospodariti. Nitko ne pripada drugome, nitko nije vlasnik ni nad čijim životom, svi se moramo uključiti u Božji poredak u kome smo djeca Božja. Stotnikov je sluga morao oboljeti da bi i on i njegov gospodar iskusili ozdravljenje snagom Isusove riječi i postupka.

Gdje bi bilo naše osobno mjesto u cijeloj ovoj zgodi? Često smo i sami nemoćni i ne slutimo koliko snage i istine leži u našoj uzetosti, nemoći, samo kad bismo bili svjesni. Čekamo na pomoć, a potrebno je samo prihvatiti svijet i sebe, i tako ćemo aktivirati zapretane sposobnosti u samima sebi. Ponekad smo poput stotnika, očekujemo riječ. Reci samo jednu riječ… Riječ koja podiže, liječi, koja približava čovjeka. Pogotovo ako onaj tko izgovara riječ nosi u sebi živodajnu riječ, ako je bogat riječima i životom.

       Isus je riznica prave riječi, pravoga života, njegova je riječ uvijek učinkovita. Isusova je riječ sposobna sići u dubine srca, bića, ona stvara novi svijet i novu nadu. Izreći pravu riječ znači često spasiti čovjeka, spasiti brata pored nas. Čovjek stanuje u riječi. ‘Riječ je kuća bitka’, kazao je Heidegger. U riječi se priopćuje sami Bog, u riječi stanujemo, riječ je najmoćnije sredstvo koje čovjek posjeduje. Ona je snaga i bogatstvo. S riječju počinje sve, s riječima svršava sve. Reci samo jednu riječ, pravu riječ, ljekovitu riječ, riječ koja je pjesma i melem. Budimo služitelji i poslužnici prave Riječi, a da bismo to mogli biti, treba nam jedno čudesno osjetilo, a to je sluh, slušanje, posluh. Netko se krasno izrazio govoreći kako bi htio tako duboko voljeti riječi da svaka od njih postane molitvom.

(fra Tomislav Pervan)

5. Molitve

Molitva za dar vjere

Gospodine, tebe svim srcem molim
da moja vjera bude cjelovita i bez zadrške,
ona koju naviješta i naraštajima predaje Crkva;
da prodire u moje misli, u način prosuđivanja
božanske i ljudske zbilje.
Gospodine, daj da moja vjera bude slobodna:
da prihvaća odricanja i dužnosti koje sa sobom nosi
te da izrazi srž moje stvorenosti ispovijedajući:
vjerujem u tebe, Gospodine.

Gospodine, udijeli mi sigurnu vjeru,
svjetlo koje jača u kušnjama, koje smiruje i odmara.
Molim te za radosnu vjeru
koja razveseljuje srce i uvodi u molitvu,
koja posvećuje svaki životni trenutak,
vjeru punu pouzdanja u tebe i tvoju Riječ.

Gospodine, daj da moja vjera bude djelotvorna,
tako da prijateljstvo s tobom postane djelo ljubavi
u svemu što činim, u iskustvu sreće, u trpljenjima,
u iščekivanju konačne objave;
trajno svjedočanstvo prisutnosti
i neprekidna hrana životu u nadi.

Gospodine, daj da moja vjera bude ponizna
i ne traži temelje u ljudskoj mudrosti,
nego u tvojoj milosti i ljepoti križa,
oslonjena na snagu Duha Svetoga,
vidljivoga u tvojoj Crkvi kojoj si podario
majčinski zagovor Majke Marije.
Umnoži nam vjeru ti
koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.
Amen.

***

Molitva svetom Mihaelu arkanđelu u borbi protvi zla

Sv. Mihaele arkanđele, brani nas u boju, budi nam u pomoći protiv zloće i zasjeda đavla. Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo, a i ti poglavico Vojske Nebeske, sotonu i druge pakosne duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, Božanskom krijepošću i pakao protjeraj i strovali. Kroz bezgriješnu Djevicu Mariju. Kroz Njezino bezgriješno začeće. Amen.

Oče naš…

***

Pod obranu se Tvoju utječemo

Pod obranu se Tvoju utječemo, sveta Bogorodice. Ne odbij nam molbe u potrebama našim, nego nas od svih pogibli vazda oslobodi. Djevice slavna i blagoslovljena, Gospođo naša, Posrednice naša, Zagovornice naša! Sa svojim nas Sinom pomiri, svojemu nas Sinu preporuči, svojemu nas Sinu izruči. Amen.

Nastavi čitati
By
In Svetac dana

SVETAC DANA – SV. KORNELIJE I SV. CIPRIJAN

SVETAC DANA – SV. KORNELIJE I SV. CIPRIJAN

Crkva stavlja danas pred nas dva velika biskupa mučenika iz prvoga razdoblja kršćanstva. Štoviše, crkveni povjesničari jednoga od njih: svetoga Ciprijana, smatraju najznačajnijom ličnosti Crkve III. stoljeća

Crkva danas slavi ovu dvojicu mučenika zajedno. U vremenu teškom po Crkvu Kornelije je 251. izabran za rimskoga biskupa. Za razliku od svog protivnika, pape Novacijana, uspješno je zastupao stajalište da se onim kršćanima pokajnicima, koji su u progonstvu otpali od vjere, opet otvore vrata Crkve. I tako je u samom središtu kršćanstva došlo do raskola. Sporne točke nisu bile teološke naravi. Radilo se o pastoralnoj praksi. Pitanje je bilo kakav da se zauzme stav prema onima koji su u progonstvu otpali od vjere?

Stoga je Kornelije sazvao sinodu u Rimu koja je Novacijana i njegove pristaše isključila iz Crkve. Papa je za svoj stav dobio potvrdu s raznih strana i od onih koji su pripadali drugim mjesnim crkvama.

Kornelije nije imao na raspolaganju mnogo vremena da radi na crkvenom jedinstvu. Kad je, naime, za Decijeva nasljednika, cara Gala, opet buknulo progonstvo protiv kršćana, papa Kornelije prognan je u Centumcellae, današnja Civitavecchia, gdje je umro 14. ili 15. rujna 253. god. Tijelo mu je kasnije pokopano u Kalistovim katakombama. Crkva ga ubraja u mučenike.

Ciprijan se rodio u Kartagi oko god. 210. u poganskoj obitelji. Obavljao je najprije službu odvjetnika. Zatim se obratio na kršćanstvo, postao svećenik i napokon kartaški biskup. U burnim vremenima veoma je dobro primjerom i spisima upravljao Crkvom. Za Valerijanova progonstva bio je najprije prognan, a zatim pred licem svoje crkvene zajednice pogubljen.

Sveti Ciprijan je svojim spisima bio veoma značajan učitelj rane Crkve. O njemu piše sv. Jeronim: “Suvišno je govoriti o njegovoj veličini, kad su njegova djela sjajnija od sunca.” Njegova se pisana djela dijele na dogmatska, apologetska, ćudoredna i na pisma. Sva su prigodne naravi, napisana da točno označe neki nauk, da poprave zablude, da promiču krepost, da otklone razdore.

Kako je silan značaj bio sv. Ciprijan doznajemo i iz toga što je od početka veoma ozbiljno shvaćao kršćanski život. Još kao katekumen položio je zavjet čistoće i podijelio siromasima velik dio svojih posjeda. Osim toga, odrekao se navike čitanja poganskih pisaca, posvetivši se isključivo proučavanju Svetoga pisma i čitanju kršćanskih spisa.

Mučeništvo sv. Ciprijana

“Ujutro 14. rujna na zapovijed prokonzula Galerija Maksima veliko mnoštvo dođe u Sekst. Isti Galerije Maksim prokonzul naredi istoga dana da pred njega u atrij Sauciol dođe Ciprijan. Kad je bio priveden, prokonzul Galerije Maksim reče biskupu Ciprijanu: “Ti si Tascije Ciprijan?” Biskup Ciprijan odgovori: “Jesam.”

Prokonzul Galerije Maksim reče: “Jesi li bio otac svetogrdne sljedbe?” Biskup Ciprijan odgovori: Jesam.” – Prokonzul Galerije Maksim reče: “Presveti su ti carevi naredili da žrtvuješ.”  Ciprijan biskup reče: “Toga ja ne činim.” – Galerije Maksim reče: “Razmisli.” – Biskup Ciprijan odgovori: “Čini ono što ti je naređeno. U tako pravednoj stvari nema mjesta razmišljanju.” Galerija Maksim se posavjetuje sa svojim vijećem te izreče presudu ovim riječima. “Dugo si živio u svetogrđu. Mnoge si ljude pridobio za svoju opaku sljedbu i postao si neprijateljem bogova i rimske religije. Pobožni i presveti carevi Valerijan i Galijan, August i plemeniti Cazar Valerijan nisu te mogli obratiti na svoju religiju. Stoga, budući da si tvorac i glavni nosilac velikih zlodjela, bit ćeš primjerom svima koje si sebi pridobio svojim svetogrđem: tvoja će krv druge poučiti da poštuju zakon.” Rekavši to, upravitelj pročita osudu napisanu na ploči: “Tascije Ciprijan je osuđen da bude mačem ubijen.”-  Biskup Ciprijan reče: “Bogu hvala.” Nakon te osude mnoštvo braće govoraše: “Nek se s njime i nama odrube glave.”

Zbog toga mnoštvo braće iziđe, i mnoštvo svijeta je pošlo za njim. Tako je Ciprijan odveden na Sekstijevo polje, pred razbojnikom je skinuo svoj ogrtač, pao ničice na zemlju i pomolio se Gospodinu. Kad je dalmatiku skinuo i predao đakonima, ostane u samoj donjoj haljini i počne dozivati krvnika. Kad je došao krvnik, zapovijedi svojima da mu dadu 25 zlatnika. Braća pred njim prostru plahte i ručnike. Nakon toga blaženi Ciprijan rukom sam sebi zatvori oči. Kad nije mogao sam svezati krajeve platna, prezbiter Julijan i subđakon Julijan mu ih svezaše. Tako je umro blaženi Ciprijan. Zbog radoznalosti pogana tijelo mu je bilo sahranjeno u blizini. Zatim je noću uzeto sa svijećama te u povorci s velikom svečanošću preneseno na baštinu Makrobija Kandida, prokuratora, na Mapaljskoj cesti kod ribnjaka.

Nakon samo malo dana umre prokonzul Galije Maksim. A preblaženi je Ciprijan, mučenik, podnio mučeništvo 14. rujna za careva Valerijana i Galijena, dok je kraljevao Gospodin naš Isus Krist, komu čast i slava u vijeke vjekova. Amen.”

—————————————————————–

Crkva stavlja danas pred nas dva velika biskupa mučenika iz prvoga razdoblja kršćanstva. Štoviše, crkveni povjesničari jednoga od njih: svetoga Ciprijana, smatraju najznačajnijom ličnosti Crkve III. stoljeća. Upoznali smo ih u vršenju njihove pastirske službe i u njihovu mučeničkom svjedočenju za Krista. Obojica nam mogu biti pouzdani učitelji jer su svoje riječi i naučavanje zapečatili krvlju.

Pomolimo se: Bože, u svetom Korneliju i Ciprijanu dao si svome narodu revne pastire i neustrašive mučenike. Po njihovu zagovoru učvrsti nam vjeru i strpljivost i daj da se spremno zalažemo za jedinstvo Crkve. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova.
Amen.

Izvor: Bitno.net

Nastavi čitati
By
In Misna čitanja

MISNA ČITANJA – 16. RUJNA 2024.

MISNA ČITANJA – 16. RUJNA 2024.

Ni u Izraelu tolike vjere ne nađoh.

XXIV. tjedan kroz godinu

Ponedjeljak, 16. 09. 2024.

Sv. Kornelije, papa, i Ciprijan, biskup, mučenici

Spomendan

ČITANJA:
od dana: 1Kor 11,17-26.33; Ps 40,7-10.17; Lk 7,1-10

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
crvena

IMENDANI:
Kornelije i Ciprijan, Eufemija, Edita, Ljudmila, Vital

Prvo čitanje:

1Kor 11, 17-26.33

Ako su među vama razdori, to nije blagovanje Gospodnje večere.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima

Braćo! Kad već dajem upozorenje, ne mogu pohvaliti što se ne sastajete na bolje, nego na gore. Ponajprije čujem, djelomično i vjerujem: kad se skupite na Sastanak, da su među vama razdori. Treba doista da i podjelâ bude među vama da se očituju prokušani među vama. Kad se dakle tako zajedno sastajete, to nije blagovanje Gospodnje večere: ta svatko se pri blagovanju prihvati svoje večere te jedan gladuje, a drugi se opija. Zar nemate kućâ da jedete i pijete? Ili Crkvu Božju prezirete i postiđujete one koji nemaju? Što da vam kažem? Da vas pohvalim? U tom vas ne hvalim.

Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan, uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: »Ovo je tijelo moje — za vas. Ovo činite meni na spomen.« Tako i čašu po večeri govoreći: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.« Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe. Zato, braćo moja, kad se sastajete na blagovanje, pričekajte jedni druge.

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 40,7-10.17

Pripjev:

Smrt Gospodnju navješćujte dok on ne dođe.

Žrtva i prinos ne mile ti se,
nego si mi uši otvorio;
paljenica ni okajnica ne tražiš.
Tada rekoh: »Evo dolazim!«

U svitku knjige piše za mene:
Milje mi je, Bože moj, vršiti volju tvoju,
Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.«

Pravdu ću naviještat u zboru velikom,
i usta svojih zatvorit neću,
Gospodine, sve ti je znano.

Neka kliču i nek se vesele u tebi
svi koji te traže!
Neka govore svagda: »Velik je Gospodin!«
svi koji spasenje tvoje ljube.

Evanđelje:

Lk 7,1-10

Ni u Izraelu tolike vjere na nađoh.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Pošto Isus dovrši sve svoje besjede narodu, uđe u Kafarnaum. Nekomu satniku bijaše bolestan sluga, samo što ne izdahnu, a bijaše mu veoma drag. Kad je satnik čuo za Isusa, posla k njemu starješine židovske moleći ga da dođe i ozdravi mu slugu. Kad oni dođoše Isusu, usrdno ga moljahu: »Dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio.«

Isus se uputi s njima. I kad bijaše već kući nadomak, posla satnik prijatelje s porukom: »Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Zato i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego — reci riječ da ozdravi sluga moj. Ta i ja, premda sam vlasti podređen, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: ‘Idi!’ — i ode, drugomu: ‘Dođi!’ — i dođe, a sluzi svomu: ‘Učini to!’ — i učini.«

Čuvši to, zadivi mu se Isus pa se okrenu mnoštvu koje je išlo za njim i reče: »Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere.« Kad se oni koji su bili poslani vratiše kući, nađoše slugu zdrava.

Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Nastavi čitati
By
Učitaj više
Pin It