Gospa Karmelska – ona koja štiti vjernike koji nose njezin škapular

Danas slavimo blagdan Gospe od brda Karmela. To lijepo brdo u Palestini uz obalu Sredozemnoga mora bijaše mjesto odakle je prorok Ilija vatreno branio vjeru u Izraelu. U srednjem vijeku vjernici su počeli slaviti uspomenu na zaštitu Majke Božje, što ju je Gospa pružila nosiocima karmelskoga škapulara.

Škapular je, zapravo, komad gornje odjeće što je nose mnogi redovnici: benediktinci, cisterciti, premonstratenzi, karmelićani. Simbolički škapular, koji se sastoji od komadića platna, počeli su kasnije nositi i svjetovnjaci kao znak sudjelovanja u povlasticama i zaslugama pojedinih redova. Najpoznatiji je od tih škapulara karmelski koji nose kao zalog posebne zaštite Majke Božje u prvom redu karmelićani i karmelićanke, a onda i mnogi vjernici u svijetu koji na taj način postadoše dionicima duhovnih dobara karmelskoga reda. Taj je red za vrijeme križarskih vojna g. 1155. osnovao križar Bertold iz Kalabrije. U lijepoj karmelićanskoj crkvi na brde Karmelu u Haifi razni natpisi uklesani u mramor još i danas svjedoče o postanku karmelskoga reda. Novoosnovani je red doživio bujan procvat za vrijeme svoga trećega generala sv. Šimuna Stocka, koji je upravljao karmelićanskom zajednicom od 1242. do 1262. Tome se generalu pripisuje i nošenje škapulara, odjeće koju je redu kao zalog svoje zaštite dala sama Blažena Djevica Marija. Jednoj privatnoj objavi pripisuje se i tzv. “subotnja povlastica”, a koju je g. 1322. potvrdio papa Ivan XXII. Povlastica se sastoji u tome da će Gospa nosioce njezina škapulara, koji budu savjesno izvršavali obveze što iz prihvaćanja škapulara proizlaze, prve subote nakon smrti izbaviti iz čistilišnih muka. Povijesna je činjenica da su pape nosiocima karmelskoga škapulara podijelile mnoge oproste.

U Svetom pismu, u Knjizi proroka Izaije, govori se o pustinji u kojoj je “dana divota Karmela” (Iz 35,2), da “vidi slavu Jahvinu, divotu Boga našega”. Te ćemo riječi razumjeti iz samoga značenja imena “Karmel”. To ime znači “plodna vrtna zemlja”. Kad palestinski hodočasnik prolazi kraj divnih karmelskih nasada, onda mu je za to brdo takav naziv posve opravdan. Tumači Svetoga pisma misle stoga da je Karmel slika prisutnosti pravoga Boga, slika ljupkosti i plodnosti njegove milosti, slika Djevice Marije, osobe što je nepodijeljena srca sva pripadala Bogu. Ona, osjenjena Duhom Svetim, postade mjestom, u kojem se Božja prisutnost na osobit način očitovala na blagoslov svima onima koji “gladuju i žeđaju za pravednošću”. Slaveći danas Gospu od brda Karmela dobro je da mislimo baš na tu stvarnost.

Kao sveto brdo Karmel je slika i naročite Božje blizine. Najveći mistik i naučitelj iz karmelskoga reda sv. Ivan od Križa dao je naslov svome djelu, u kojem je sadržana uputa kako će čovjek naći Boga, Uspon na brdo Karmel. Za njega taj uspon u prvom redu znači oslobođenje od svega onoga što nije Bog. Ne može se uspeti do Božje blizine bez žrtvovanja osjetnih stvari. Ne dolazi se do kontemplacije Boga ako srce nije što više očišćeno od svega onoga što nije Bog.

Zanimljiva je činjenica kako jednostavan puk voli pobožnost prema Karmelskoj Gospi i kako rado nosi njezin škapular. U prošlosti je to bilo daleko jače izraženo nego danas. Tako znamo da je koncem XVII. stoljeća na svijetu bilo više od tisuću karmelskih bratovština. U njima su se nalazili i mnogi svjetovni i crkveni odličnici. Sve su te bratovštine, skupa s karmelskim redom, u znak zahvalnosti za zaštitu Presvete Djevice slavile s najvećom svečanošću današnji blagdan. Tko je primio karmelski škapular, neka ga pobožno nosi kao znak da je na osobit način posvećen Majci Božjoj. Noseći ga, neka moli i radi za svoje vječno spasenje, ali neka to isto čini i za spasenje svih ljudi! Majci Mariji – Spasiteljevoj i našoj Majci – ne može učiniti draže djelo.

Molitva: Pomogao nas molimo, Gospodine, časni zagovor slavne Djevice Marije, da, zaštićeni njezinim okriljem, prispijemo brdu – Kristu, koji s Tobom živi i kraljuje u sve vijeke vijekova. Amen!

Izvor: bitno.net

SVETAC DANA – SV. BONAVENTURA

Poznata je njegova izjava: “Jedna obična starica može više ljubiti Boga, nego doktor teologije!”

Bonaventura, po krštenju Ivan, rodio se god. 1221. u Civiti, danas dio Bagnoregia u Toskani, Italija. Otac mu Giovanni da Fidanza bijaše po zanimanju liječnik, inače veoma imućan čovjek. Majka mu se zvala Marija, rođena di Ritelo. Sam svetac u svojim djelima spominje da je kao dječačić po zagovoru sv. Franje bio čudesno ozdravljen od jedne teške bolesti. Serafskome je ocu za njegovo ozdravljenje učinila zavjet pobožna majka. Veoma je vjerojatno da je mali Ivan bio odgojen i poučen u franjevačkome samostanu svoga rodnoga grada. Odatle je oko g. 1236. pošao na daljnje nauke na slavno Sveučilište u Parizu. Ondje je studirao najprije filozofiju te iz nje postigao doktorat. Kad mu je bilo 25 godina, nakon zrelog i ozbiljnog razmišljanja, stupio je u franjevački red dobivši ime Bonaventura, s kojim će imenom ući u povijest Crkve i svoga reda kao jedna velika i slavna ličnost.

Svršivši propisani novicijat, kroz pet je godina pod vodstvom svoga časnog “učitelja i oca” Aleksandra Haleškoga, a i nekih drugih franjevačkih učitelja, proučavao sveto bogoslovlje. Postigavši sve akademske stupnjeve i sam je počeo poučavati u teologiji. U dobi od 40 godina bio je izabran za generala franjevačkoga reda. Tu je službu obavljao kroz 17 godina, od 1257. do 1274. U njoj se istaknuo mudrim i razboritim upravljanjem reda, vjeran duhu serafskoga utemeljitelja, ali i otvoren prema potrebama što ih je nalagalo vrijeme. To dvoje nije uvijek lako spojiti.

Govoreći o sv. Bonaventuri bila bi prava grehota ne spomenuti njegovo remek-djelo Itinerarium mentis in Deum (Put duše k Bogu). To je filozofska, teološka i mistička rasprava kako se čovjek preko šest stepenica uzdiže do Boga, sve do mira prave kontemplacije.

Spomena je također vrijedna Bonaventurina Legenda maior seu Vita, tj. životopis sv. Franje Asiškoga. Taj životopis Longpre naziva jednim “književnim remek-djelom srednjovjekovne hagiografije”. Njegova je vrijednost u tome što ga je napisao čovjek koji je isto osjećao i proživljavao što i serafski otac sv. Franjo. Bonaventurin suvremenik, njemu posve kongenijalan, sv. Toma Akvinski, čuvši da piše Franjin životopis, uskliknuo je: “Pustimo da jedan svetac piše o drugome!”

Jednom prigodom ga je upitao brat laik: Što ćemo mi neuki učiniti da se spasimo, Bonaventura je rekao: Dosta nam je Božja milost! Ponovno ga je upitao brat: Može li neškolovan čovjek ljubiti Boga kao učen čovjek? Bonaventura mu je odgovorio: Jedna obična starica može više ljubiti Boga, nego doktor teologije!

Sveti Bonaventura je bio zaljubljenik Srca Isusova. Iz njegove ljubavi crpio je snagu za svoju ljubaznost kojom je sve osvajao. Ta je bila tolika da je na Saboru u Lyonu barem za kratko vrijeme uklonila raskol između Grčke i Rimske crkve. Sveti Bonaventura je svojom ljubaznošću snažan dokaz odgojne vrijednosti pobožnosti Srcu Isusovu.

PRESLATKI I DOBRI ISUSE

(molitva sv. Bonaventure)

O preslatki i dobri Isuse! Oče svjetla!
Od tebe dolazi sve ono što je najbolje
i svaki savršeni dar,
pogledaj milosrdno na nas koji priznajemo, koji uistinu znamo
da bez tebe ne možemo ništa učiniti.
Ti, koji si za nas dao cijenu otkupa, dopusti nam, iako smo nedostojni takve cijene,
da se prepustimo tvojoj milosti, . potpuno, sasvim i u svemu;
da bismo tako, oblikujući sebe prema slici tvoje muke
zadobili ponovno onu sliku koju smo grijehom izgubili,
sliku tvoga božanstva,
uz pomoć našeg Gospodina. Amen.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. KAMILO DE LELLIS

Govoriti o svetom Kamilu znači govoriti o kršćanskoj ljubavi prema bolesnicima, o brizi za one koji trpe i pate.

Sveti Kamilo de Lellis, sin jednog časnika, rođen 25. svibnja 1550. u Bucchianicu, u Abruzzima u Italiji, nije bio rođeni svetac. Štoviše, posve suprotno tome: dijete s ćudi veoma teškom za odgoj. Ta se nedaća još i povećavala s činjenicom što mu je otac radi službe često bio odsutan, a majka umrla kad mu je bilo tek 12 godina, dakle, u času kad mu je roditeljski odgoj bio najpotrebniji.

Ostavši udovac, otac je Kamila poslao u školu, no dječak za učenje i obuku nije pokazivao baš nikakve volje. Zato se često okolo skitao, kockao i kartao. Otac mu je bio na sto muka pa ga je uvukao u vojsku. Tada to nije bila neka redovita državna već plemićka vojska u kojoj je bilo avanturista svake vrste i boje.

Kad se spremala glasovita lepantska bitka, tome su se vojnome pohodu htjeli pridružiti i otac i sin de Lellis. Na putu prema Anconi, gdje se trebao ukrcati u brod, časnik je de Lellis naglo obolio i umro, a bolest zahvati i sina mu Kamila. Kod njega se radilo o groznici koja nije bila opasna. No tome je pridošlo još nešto, ispočetka bezazleno, ali što se kasnije pretvorilo u trajnu neiscjeljivu ranu na desnoj nozi. Kamilo se našao u nevolji videći kako mu se noga gnoji i ne zacjeljuje. U strahu i tjeskobi za svoje zdravlje, ali i bez ikakvih materijalnih sredstava, učinio je zavjet da će postati franjevac. Zdravstveno mu se stanje nešto poboljšalo i on brzo zaboravi na svoj zavjet. Još uvijek je bio lakomisleni momak koji je život i obećanja premalo ozbiljno shvaćao. Umjesto u samostan htio se pridružiti vojsci što je kod Lepanta izvojevala veliku pobjedu nad Turcima. No rana na nozi bi zapreka da se to ostvari.

Sveti Kamilo se tada uputi u Rim u bolnicu Sv. Jakova na liječenje. Nije to bila bolnica u današnjem smislu te riječi, već više ubožnica, sirotište, u kojem su nalazili utočište bolesnici, siromasi, prosjaci, ali u njoj je znalo biti i neugodnih tipova. Takav je bio i naš Kamilo de Lellis koga zbog nediscipliniranosti, svadljivosti, strastvenog kartanja moradoše brzo otpustiti.

Ne mogavši baš na ulicu, Kamilo se opet javio u vojsku. Taj put je stupio u venecijansku vojsku te s brodovljem Republike sv. Marka, a u borbi protiv Turaka, došao je sve do Kotora. Kasnije prijeđe u španjolsku vojsku te sudjelovaše na jednom vojnom pohodu u sjevernoj Africi. Nalazeći se na moru u strašnoj oluji, gledajući smrti u oči, sjeti se opet svoga nekadašnjeg zavjeta te ga ponovno obnovi. Ako iz oluje izvuče živu glavu, postat će franjevac. Glavu je doduše izvukao živu, ali je na zavjet opet zaboravio. Predavao se i dalje svojim strastvenim igrama te je prokartao i prokockao sav novac što ga je u vojsci zaslužio, vojničku kabanicu, pa čak i košulju. Tko bi se onda mogao nadati da će od tako bijedna čovjeka jednom postati najveći prijatelj bolesnika i svetac? No, što je kod ljudi nemoguće, kod Boga je moguće. Što ne može narav sama, može potpomognuta milošću odozgora.

Sveti Kamilo je pao na prosjački štap. Neki mu je čovjek tada našao zaposlenje pri gradnji jednog kapucinskog samostana. Rad ispočetka Kamilu nije baš osobito prijao. Nikakvo čudo, kad je naučio posve drugačije živjeti. No, vidio je da dotadašnjim načinom više ne može i ne smije živjeti, svladao se, prionuo uz posao i tada prvi put u životu poče osjećati neko smirenje i unutarnje zadovoljstvo. Kod posjeta jednom drugom samostanu Kamilo je doživio pravo obraćenje. Kapucini su ga stoga primili kao pripravnika za svoj red. Revni je obraćenik svojim duhom pokore i dubokom poniznošću svima bio na pobudu. Kapucini ga zbog zloćudne rane na nozi proglasiše ipak neprikladnim za svoj red i otpustiše.

Sveti Kamilo ode opet u Rim u bolnicu Sv. Jakova. Prošlo je više od tri godine dok mu noga nije opet zarasla. Vratio se tada kapucinima, ali rana se opet otvori, i on, iako je želio, nije mogao položiti redovničke zavjete. Sad mu je bilo posve jasno da od njegova kapucinskoga zvanja neće biti ništa pa se konačno vratio u bolnicu Sv. Jakova gdje je bio primljen s velikom radošću. Bio je, naime, posve drukčiji nego kad je ovamo prvi put došao i zbog slaba vladanja morao biti otpušten. Uzoran u svemu, brzo je izabran za pročelnika cijele bolnice. Svim se žarom dao na dvorbu bolesnika s ljubavlju, trpeći mnogo zbog spoznaje što kod svih dvoritelja bolesnika nije bilo dosta potrebne ljubavi prema njima. Stoga mu se po glavi sve više vrtjela misao kako bi pronašao ljude koji će u bolesnicima gledati samoga Krista i Njemu u njima služiti. Bio je na najboljem putu da u Božjem svjetlu pronađe svoje životno poslanje.

Prve suradnike za svoju misiju pronašao je u četvorici svjetovnjaka i jednome svećeniku. Ti su bili spremni skupa s njime, živeći u zajednici, služiti istom i uzvišenom kršćanskom idealu. Taj tako plemeniti i idealni plan u bolnici, na žalost, nije naišao na dobar odjek pa je stvorio pravi razdor. Najbolje namjere, najnesebičniji planovi, ali uslijed ljudske uskrogrudnosti naiđoše na otpor. I samome Kamilovu ispovjedniku sv. Filipu Neriju činilo se preuzetnim da jedan neizobraženi laik postane voditelj jedne zajednice. Kamilo se kao pravi svetac, međutim, nije dao ničim smesti. U dobi od 32 godine još jednom sjede u školske klupe i poče marljivo učiti latinski. Pod duhovnim vodstvom sv. Filipa Nerija u isto je vrijeme moralno dozrijevao. Nakon dvije godine studija latinskoga, a i nešto teologije, bio je g. 1584. zaređen za svećenika.

Sv. Filip Neri je ipak još uvijek držao da Kamilo de Lellis nije prikladan za osnivanje jedne družbe te da za to i nema pravoga poziva od Boga. No, tadašnje su prilike upravo vapile za družbom koja će se posvetiti dvorbi bolesnika. Njih je bivalo sve više, ali nije bilo onih koji bi ih u pravom duhu dvorili.

Bolnica Sv. Jakova u Rimu nije shvaćala Svetog Kamila i njegove drugove i oni su bili prisiljeni napustiti je. Sada su, barem, bili slobodni dvoriti bolesnike po drugim bolnicama i privatnim kućama. Broj se dragovoljnih dvoritelja bolesnika povećao pa g. 1591. papa Grgur XIV. odobri i kanonski podigne novu Družbu za dvorbu bolesnika. Kamilo joj je jednoglasno bio izabran za vrhovnoga poglavara.

I tada poče blagotvorno djelovanje njegovih redovnika s crvenim križem na habitu. Sveti Kamilo je prednjačio svojim primjerom, dobrotom, ljudskošću i milosrđem prema bolesnicima. Kad se radilo o dobru bolesnika, za njega nijedan posao nije bio ponižavajući, nijedna usluga nešto odvratno.

Svečev je stav prema bolesnicima bio vrijedan svakog udivljenja. On je bio najčvršće uvjeren da u patniku služi samome Kristu pa je koji put, promatrajući bolesnika upadao u zanos. Kad ga je koji bolesnik molio za kakvu uslugu, odgovorio bi mu: “Ti me ne trebaš za to moliti, već zapovijedati, jer ja sam tvoj sluga!” Stoga je svetac svoje služenje bolesnicima često obavljao klečeći.

Jednom je sam Papa posjetio bolnicu Santo Spirito, gdje je Sveti Kamilo najradije boravio i radio. On se nije dao smesti u svome poslu zadržavši na sebi i svoj bolesnički haljetak. Netko mu je zbog toga prigovorio da je to pomanjkanje poštovanja prema Papi. Kamilo je odvratio: “Kako? Kad sam zaposlen oko samoga Krista, mogu li se brinuti još i za njegova namjesnika?” U tome je sva mistika Kamila de Lellisa. On je u bolesnicima gledao, susretao, doživljavao samoga Krista, zato je tom službom bio prožet kao kakvim bogoslužjem.

Tako silna požrtvovnost i ljubav prema bolesnicima postala je zarazna pa je red Kamila de Lellisa procvao brojnim idealnim zvanjima. To je pak djelatnost reda proširilo i na druge gradove: Napulj, Milano, Genovu itd. Redovnici Kamila de Lellisa imali su poseban dar za službu onima već na umoru pa ih je puk počeo nazivati “braćom dobre smrti”.

Kad je Henri Dunant kasnije osnovao društvo Međunarodnog crvenog križa, imao je pred očima redovnike sv. Kamila koji su g. 1595. na bojištu u ratu protiv Turaka prvi put obavljali onu službu što će je kasnije obavljati pripadnici Crvenoga križa.

Mnogi su redovnici kamilijanci umrli dvoreći okužene od kuge, postavši tako mučenici ljubavi prema bližnjemu, a i izvor posebnog blagoslova za svoj red. Njihova je ljubav prema bolesnicima po uzoru njihova utemeljitelja bila upravo nezasitna. On je govorio: “Kad više ne bi bilo nikakvih bijednika, morali bismo kopati sve do središta zemlje samo da ih pronađemo.”

U njegovu životopisu čitamo također kako se svetac jednom brodom vraćao iz Genove u Napulj. Na brodu su mornari svojim besramnim razgovorima na račun žena i djevojaka prevršili sve moguće granice najosnovnije pristojnosti. Svetac im je tad progovorio: “Zar se ne bojite Božje kazne? Zaslužujete da vas Bog skupa s brodom potopi u dubinu morsku. Ako ne promijenite svoj život, to će vam se i dogoditi!”

Bezobrazni se mornari nisu ništa obazirali na te ozbiljne riječi te su ismijavali sveca i dalje nastavili sa svojim gadarijama. Još iste godine stigla ih je Božja kazna. Kad se njihov brod u pratnji grofa Mirande nalazio na putu prema Španjolskoj, doživio je u Lionskom zaljevu na Mediteranu brodolom te je s cijelom posadom potonuo. Spasio se jedan mornar koji je svoje drugove prekoravao zbog njihova nemoralna života.

Uz svoj naporan posao sv. Kamilo je cijeli život trpio od otvorene rane na nozi, a radi poslova morao je ipak mnogo putovati što pješke što na konju, a to je teret bolesne noge još samo povećavalo. Toj nevolji nadošli su i bubrežni napadi pa bolest želuca. Sam bolestan, još je bolje razumijevao druge bolesnike. Pred konac života doživio je neugodnost i od neke subraće koja su smatrala da se od njih previše traži, a neke su bolnice upale i u teške dugove. Svetac je zbog toga trpio strašne duševne muke. God. 1607. dao je ostavku na službu generalnog poglavara reda, ali je i dalje neumorno radio dvoreći bolesnike sve dok su mu sile to iole dopuštale.

Umro je u Rimu 14. srpnja 1614. Grob mu se nalazi u crkvi sv. Magdalene. Papa Leon XIII. proglasio je 1886.godine sv. Kamila zaštitnikom svih bolnica, bolničara, bolesnika i umirućih.  Zbog nikad potpuno zalječenih rana na nogama postoa je zaštitnikom i od tih bolesti.Taj divni svetac ljubavi prema bližnjemu svojih pet bolesti nazivaše pet Božjih smilovanja prema njemu. On je u njima gledao Božju ljubav koja će iz trpljenja proizvesti čudesna djela. Rimski hodočasnik, koji u crkvi sv. Magdalene kleči na Kamilovu grobu, zna da kleči pred posmrtnim ostacima jednoga od najvećih karitativnih radnika, diva nepatvorene kršćanske ljubavi. Njegov je život i djelo u povijesti Crkve jedna od najsjajnijih stranica.

Preuzeto s bitno.net

Blagdan Majke Božje Bistričke

Svetište Majke Božje Bistričke je najpoznatije i najposjećenije svetište u Hrvatskoj. Posebno je svečano na blagdan Majke Božje Bistričke, koji se slavi 13. srpnja.

Najpoznatije i najposjećenije svetište Majke Božje u nas Hrvata je Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke, smješteno među pitomim brežuljcima Hrvatskog zagorja. Svetište Majke Božje Bistričke imalo je i ima vidno mjesto u marijanskoj geografiji hrvatskoga naroda. U Mariju Bistricu već se stoljećima slijevaju vjernička mnoštva iz svih hrvatskih krajeva i inozemstva; ali i pojedinci koji ovamo dolaze u tišini osobnoga hodočašća, tražeći i nalazeći svoj duhovni mir.

U ovom hrvatskom Marijinu svetištu i prošteništu štuje se čudotvorni kip Majke Božje s Djetetom u naručju, najveća svetinja našega hrvatskog naroda. Pred njim su tijekom stoljeća milijuni pobožnih hodočasnika klečali i molili i od nebeske Majke dobivali pomoć i uslišanje. Kako je kip kroz svoju povijest nekoliko puta bio skrivan od opasnosti koje su mu prijetile, posljednji je puta pronađen i postavljen na oltar u srpnju godine 1684., od kada i počinju hodočašća u ovo svetište.

Zapisana su i mnoga milosna uslišanja kroz povijest Svetišta već od 1688. godine pa sve do danas, a to dokazuje veliku ljubav i vjernost naroda prema Majci Božjoj.

Svetište u Mariji Bistrici postalo je nacionalno svetište još 1715. godine, kada je Hrvatski sabor podigao veliki zavjetni oltar. Time je Hrvatski sabor odobrio pobožnost hrvatskoga naroda prema Majci Božjoj Bistričkoj.

Porastom marijanske pobožnosti i zbog mnogih milosnih uslišanja po zagovoru Majke Božje Bistričke postala je svetišna crkva tijesna i premalena. Stoga bistrički župnik dr. Juraj žerjavić (1875-1911), prema nacrtima arhitekta Friedricha von Schmidta i njegova učenika Hermanna Bolléa, dade proširiti i preurediti crkvu, župni dvor s arkadama, te iz stare crkve načini crkvu u stilu neorenesanse.

Papa Pio XI. (1922-1939) podijelio je 4. prosinca 1923. godine svetištu Majke Božje Bistričke naslov Manje Bazilike.

Svoje prvo najveće slavlje doživjela je Marija Bistrica 15. kolovoza 1971. godine kada je u njoj održan XIII. međunarodni marijanski kongres. Biskupi su te godine svetište proglasili Hrvatskim nacionalnim svetištem Majke Božje Bistričke.

Nezaboravan je i 3. listopad 1998. godine. Tada je bl. papa Ivan Pavao II. u svetištu, za svoga drugoga pohoda Hrvatskoj, predvodeći euharistijsko slavlje na kojem je bilo pola milijuna vjernika, proglasio blaženim kardinala Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa. Stepinac je za komunističkoga vremena bio mučen, a u njegovu je liku ocrtan i hrvatski mučenički puk.

Sveti Otac Ivan Pavao II. tom je prigodom izgovorio sljedeće riječi: “Odavno sam želio poći u poznato svetište Majke Božje Bistričke. Providnost je htjela da se ta želja ostvari prigodom proglašenja blaženim Alojzija kardinala Stepinca.”

U Mariju Bistricu hodočasti se od 1684. godine. Svake godine okupi se oko 1.000.000 vjernika na pedesetak stalnih hodočašća koja traju od Bijele nedjelje, početkom travnja, do Zahvalnice krajem listopada.

Najvažnija imaju svoje tradicionalne nazive: Duhovsko, zavjetno grada Varaždina, zavjetno grada Zagreba, Margaretsko, Aninsko, Preobraženja Gospodinova, Velikogospojinsko, Bartolovsko, Male Gospe i Zahvalnica.

Kip Bogorodice s malim Isusom se po predaji prvotno nalazio u Marijinoj kapeli na Vinskom Vrhu, nedaleko od Marije Bistrice. Kad su 1545. godine Turci provalili sve do Konjščine, tadašnji je bistrički župnik prenio Marijin kip iz crkvice na Vinskom Vrhu u bistričku župnu crkvu sv. Petra i Pavla i zakopao ga pod korom, da ga spasi od oskvrnuća. Godine 1588. župnik Luka uvečer je opazio čudno svjetlo u crkvi pod korom. Kad je sutradan dao ondje kopati, pronašao je Marijin kip.

Zbog ponovne turske opasnosti, 1650. godine župnik je dao zazidati Marijin kip u udubinu crkve, tako da je iz stijene virilo samo Marijino lice. U takvim je prilikama prestajalo čašćenje Marijina kipa.

Od 1676. do 1679. godine, župnik je u Bistrici bio Petar Brezarić. U drugoj nedjelji mjeseca rujna, kod sv. mise, uspne se k njemu žena divnog obličja u modroj haljini i preda mu svoju voštanu svijeću riječima: “Molite s čitavim narodom na nakanu da zadobijem vid”. Župnik se čudio kako ta žena moli vid, a dolazi sama na propovjedaonicu i zatim silazi medu ženski svijet. Istog dana poslije podne, kad je župnik išao s kapelanom iz Bistrice prema Podgrađu, feudalnom dvorcu kolatora župe Malerića, ukazala se ista ta žena. Kad su je, vozeći se na kolima, htjeli dostići, nestala je.

Za bistričkog župnika Ivana Molitorisa zagrebački biskup Martin Borković poslao je u Bistricu kanonika kustosa Matiju Stoklasa da potraži zaboravljeni Marijin kip.

Godine 1684., 15. srpnja, pronađen je kip i postavljen na glavni oltar među kipove sv. Petra i Pavla. Sljedeći dan, u nedjelju, 16.srpnja 1684. godine, plemkinja i patron župe Magdalena Paulec, donijela je u bistričku crkvu svoju uzetu kćerku Katarinu koja je nošena oko oltara tri puta čudesno ozdravila. Istog dana u turskoj Kaniži (Ugarska) ukazala se sedmorici utamničenih kršćana Blažena Djevica Marija i rekla im: “Nemojte se dječice bojati, nego imajte pouzdanje. Ja sam 40 i više godina bila slijepa, a danas sam primila vid u Bistrici. Zagovorite se poći onamo i bit ćete oslobođeni.”  Doskora su Kaniža i cijela Ugarska oslobođene od Turaka. Od toga dana traju neprekinuta hodočašća u Mariju Bistricu.

Od 1688. do 1786. godine zabilježeno je 1109 čudesnih događaja koji su priznati tek poslije pomnih istraživanja i pouzdanih svjedoka.

Mons. S. Rittig, župnik Sv. Marka u Zagrebu opisao je kip sljedećim riječima:

“Biser bistričkoga svetišta je čudnovati kip Majke Božje Bistričke. Kip nije nikakva skupocjenost ni umjetnina. Ne odlikuje se nikakvom spoljašnom ljepotom. Izdjelan je iz drva i u prvi mah svojom skromnošću i tamnim obrazom čudno se doimlje duše, ali što dulje stojiš i moliš pred neobičnim likom, sve te više osvaja i obuzimlje, navru ti suze na oči i osjetiš unutrašnju ljepotu skromne Madone i obuhvatiš smisao biblijskih riječi: Nigra sum sed formosa – Crna sam, ali divna.”

Majko Božja Bistrička,

Ti si u svojoj majčinoj dobroti odabrala
u našem Hrvatskom zagorju mjesto koje se po Tebi zove Marija Bistrica.

Tu se časti Tvoj čudotvorni lik.Tu je Tvoje Svetište
u kojem svoju djecu obasipaš svojim milostima.

Tu liječiš duhovne i tjelesne rane zemaljskih patnika
i ispunjaš želje onih koji se pouzdano k tebi utječu.

Ti poznaješ sve moje duševne i tjelesne potrebe.
K tebi kao Božjoj i svojoj Majci odlučio sam doći,
da Ti otvorim svoje srce i izrazim svoje želje.

Ti me Isusova i moja Majko, koja u svojoj dobroti
nikada nikoga nisi od sebe odbila, milostivo saslušaj i usliši. Amen.

Izvor: www.svetiste-mbb.hr

SVETAC DANA – SV. LOUIS I ZELIE MARTIN

Danas Crkva slavi sv. Louisa Martina i sv. Marie-Zélie Guérin, roditelje Male Terezije i prvi bračni par koji je kanoniziran u zajedničkoj ceremoniji.

Supružnici sveti Louis (Ljudevit) Martin (1823. – 1894.) i sveta Marie-Zélie (Azelija) Guérin (1831. – 1877.) drugi su bračni par u povijesti Katoličke Crkve koji su zajedno proglašeni blaženima. Uostalom, oni su prvi roditelji jedne svetice koji su proglašeni blaženicima. Nisu proglašeni zato što su imali kćer sveticu, sv. Malu Tereziju, nego zato što su živjeli svetim životom. Oboje su osjećali redovnički poziv. Marie-Zélie je u ostvarenju njezina redovničkog zvanja spriječilo slabo zdravlje, dok se od Louisa, koji je želio postati augustinac, tražilo da prije stupanja u samostan nauči latinski jezik. No za vrijeme učenja latinskoga spriječila ga je bolest.

Upoznali su se 1858. godine, a nakon samo tri mjeseca su se vjenčali u crkvi Blažene Djevice Marije u Alençonu pred 150 godina, 13. srpnja 1858. u ponoć. Željeli su u braku ostvariti nešto od redovničkog života. Tako su bili odlučili živjeti u djevičanskom braku, uzdržavanjem od spolnih odnosa, te su na samom početku braka deset mjeseci živjeli u djevičanstvu. Međutim na preporuku svoga ispovjednika odustali su od toga.

U braku su od Boga primili devetero djece, a svih pet kćeri koje su doživjele zrelu dob postale su redovnice. Evo njihovih imena: Marija, koja je postala sestra Marija od Presvetog Srca u samostanu karmelićanki u Lisieuxu; Paulina, koja je postala Majka Agneza od Isusa u istom samostanu; Leonija, koja je postala sestra u samostanu Marijina Pohođenja u Caenu; Celina, koja je postala sestra Genoveva Svetog Lica u Karmelu u Lisieuxu i najmlađa Franjka, kasnije Mala Terezija od Djeteta Isusa i Svetog Lica.

Njihova najpoznatija kći svetica je, dakako, sv. Terezija iz Lisieuxa, više poznatija kao sv. Mala Terezija ili Terezija od Djeteta Isusa. Bila je suvremenica blaženog Ivana Merza. Rodila se 1873. godine (kada je Zelie imala 42 godine, a Louis 50), a s 15. godina ušla je u karmelićanski samostan Lisieux, gdje je s 24 godine, 1897., preminula. Godine 1925. proglašena je sveticom, a papa Ivan Pavao II. proglasio ju je crkvenom naučiteljicom također prigodom Svjetskoga dana misija, 19. listopada 1997. godine, a i svjetska je suzaštitnica misija. Gospođa Martin, majka svete Male Terezije, marljivo je vodila proizvodnju čipaka – poznate čipke iz Alencona. To je bilo moguće uskladiti s dužnostima u obitelji, inače ona ne bi pokrenula takav posao, jer je bila uvjerena da je mjesto jedne majke u njezinoj kući. Suradnja njezina muža u poslovima s čipkama omogućila je gospodinu Martinu 1863. godine brzo širenje kruga kupaca. U načelu Louisa Martina spadalo je da izbjegava zaduživanja i da plaća tekuće račune. Oklijevanja u plaćanju smatrao je protudruštvenim ponašanjem na štetu radnika i dobavljača. Njegova je kći kasnije posvjedočila da je on često navodio starozavjetnu Tobijinu knjigu: “Neka ničija zarada ne prenoći kod tebe, nego je isplati odmah.” (Tob 4,14)

Martinovi su živjeli prateći liturgijske blagdane. Radni su dan roditelji započinjali svetom misom ujutro u pola šest. Kad su susjedi čuli Martinove da zaključavaju vrata i odlaze u crkvu, znali su reći: “Oh, to je samo sveti bračni par Martin koji kreće u crkvu. Možemo se okrenuti i još malo spavati.” Nedjeljom je cijela obitelj išla na glavnu misu. Svako jutro i večer molili su obiteljsku molitvu. Utjecaj gospodina Martina proširio se na cijeli jedan krug prijatelja. Mnogi od njih bi se bez Martina vjerojatno odali samo svjetovnim zabavama. On ih je privukao da posjećuju katolički krug, oduševljavao ih je za blagdanske običaje u župi i za posjećivanje bolesnih. Iz kruga tih ljudi dobio je pristaše za službu “vječnog klanjanja”. Louis je bio voditelj noćnog euharistijskog klanjanja. Kad se rodila Terezija, njezinoj su majci bile već 42 godine. Proživjela je još četiri i pol godine, a potom je umrla od raka u 46. godini, 28. kolovoza 1877. u Alençonu. Njezin muž Louis Martin preminuo je u 71. godini života 1894. godine u dvorcu La Musse nakon duge bolesti od atrerioskleroze, uzetosti i jakih duševnih smetnji koje je on prikazao Bogu.

Još 1957. godine, za svaki posebno, počele su prve pripreme i radnje, za njihovo eventualno proglašenje blaženima. 13. listopada 1958. godine njihovi posmrtni ostatci položeni su u jedan grob iza bazilike u Lisieuxu.  Papa Ivan Pavao II. proglasio ih je časnim slugama Božjim 1994. godine. Dana 26. svibnja 2008. godine njihovi ovozemni posmrtni ostatci ekshumirani su i pohranjeni su u jedan novi relikvijar izrađen u Veroni koji je sada postavljen u kripti bazilike.

Papa Benedikt XVI. potvrdio je službeno 19. kolovoza 2008. godine i čudo koje se dogodilo po zagovoru Louisa Martin i Marie-Zélie Guérin. Naime, jedan talijanski dječak Pietro Schiliro, koji se rodio 2002. godine u Monzi, četrdesetak dana se tada borio sa životom i smrću. Rođen je s malformacijom pluća te su liječnici predviđali kako neće preživjeti. Jedan svećenik, talijanski karmelićanin otac Antonio Sangalli OCD, savjetovao je roditeljima neka izmole devetnicu roditeljima svete Terezije, koji su već bili izgubili četvero djece u ranoj dobi, kako bi primili snagu suočiti se i s tim trpljenjem, a kako bi i dobili duhovnu snagu, nositi svoje životne patnje, boli i probleme koje su ih snašle. Majka je, međutim, prvu devetnicu izmolila na nakanu djetetova ozdravljenja. Kada je dijete zbilja ozdravilo, roditelji su zajedno sa svojim djetetom u znak zahvalnosti hodočastili u Lisieux na grob Loiusa i Marie-Zélie u znak zahvalnosti. Treba spomenuti i to da je njihovoj beatifikaciji 19. listopada 2008. u Lisieuxu nazočio talijanski dječak Pietro Schiliro sa svojim roditeljima. On je danas četrnaestogodišnjak i potpuno je ozdravio po njihovu zagovoru.

Bogu hvala što naše obitelji sada ponovno imaju moćne zagovornike na nebu. Ovdje isto vidimo kako mi želimo jedno, a Bog drugo. Nije Božji plan bio da Louis postane augustinac, a Marie-Zélie redovnica. Bog je s njima imao drugi plan i doveo ih je drugim putem na svetost. Ovo je potvrda i znak da se i u obiteljima može itekako živjeti svetim životom, samo ako se želi. Svi smo mi po našem svetom krštenju pozvani na svetost. Može se u i ovom svijetu živjeti i težiti za svetošću. Nije potrebno ići u samostan da bi se ostvarila svetost. Mnogo nas je zvanih, a malo odabranih.

Roditelji svete Male Terezije Louis Martin i Marie-Zélie Guérin proglašeni su blaženima na misijsku nedjelju, 19. listopada 2008. godine, u bazilici svete Terezije od Djeteta Isusa u Lisieuxu u Francuskoj. Na tadašnjoj svetoj misi nazočilo je oko deset tisuća vjernika pristiglih iz 20 zemalja svijeta. Svečano euharistijsko misno slavlje tada je predvodio bivši pročelnik Kongregacije za kauze svetaca i blaženika kardinal José Saraiva Martins. Prigodom beatifikacije vicepostulator kauze, otac Antonio Sangalli za Radio Vatikan je izjavio sljedeće: “Bili su par koji je živio brak i svetost sakramenta, a prije braka svako je od njih žudjelo za svetošću. Djeci su prenijeli vjeru, ljubav prema misijama, naučili ih moliti i živjeti sakramentalnim životom. Zaista je zadivljujuća njihova vjera, ljubav prema Crkvi, odanost crkvenom nauku i zapovijedima. Sveta Terezija govori o svojim “neusporedivim roditeljima”. Oni su život prihvaćali kao dar Božji, znali su da djeca ne pripadaju njima, nego su im darovana kako bi ih mogli darovati Gospodinu. Djecu nisu smatrali vlasništvom, nešto čemu bi trebali posvetiti vlastitu ljubav kako bi u starosti od toga imali koristi. Odgajali su ih za slobodno odlučivanje, s najvećom slobodom i poštovanjem.”

Tako su kršćanski bračni parovi i roditelji dobili uzore, kako ostvariti ideal kršćanskog života, svetost, u braku i obitelji. K tome, duševni bolesnici dobili su svog zaštitnika: Terezijina oca, koji je posljednje godine života proveo pomračena uma, od toga tri godine u umobolnici. Svetost nije rezervirana, kako se to obično krivo misli, samo za osobe posvećena života, pape, biskupe, svećenike, redovnike i redovnice – na svetost su svi pozvani i moguće ju je ostvariti i u bračnom i obiteljskom životu. Louis Martin i Marie-Zelie Guerin mogu osvijetliti i dati snagu kršćanskim supružnicima i roditeljima da učine svoj bračni život izvorom radosti i putem svetosti. Oni svjedoče činjenicu, da kada je kršćanska obitelj oživljena međusobnom ljubavlju ona postaje mjesto gdje svi – roditelji i djeca – mogu rasti i razvijati se do točke postizanja svetosti i tako dati nezamjenjiv doprinos društvu i Crkvi.

Spomendan im se u Katoličkoj Crkvi slavi 12. srpnja.

Preuzeto s bitno.net