Sveta Bibijana bila je Rimljanka, rođena u četvrtom stoljeću, kći i sestra mučenika. Flavijan, njezin kršćanski otac, uhićen je za vrijeme vladavine Julijana Otpadnika, ožigosan kao rob i protjeran u Toskanu, gdje je nekoliko dana kasnije umro od zadobivenih rana. Njezinoj majci Dafrosi odrubili su glavu dva tjedna kasnije. Njihovim dvjema kćerima, Bibijani i Demetriji, nakon smrti roditelja oduzeto je sve što su imali na svijetu, a zatim zatvorene uz naredbu da im ne daju hrane. Rimski pretorijanac ponudio im je nagrade ako napuste svoju vjeru i zaprijetio okrutnom smrću ako se ne prilagode, ali oni su hrabro odgovorili da ih dobra i prednosti ovoga svijeta ne privlače i da će izdržati tisuće smrti nego izdaju svoju vjeru i svoga Spasitelja. Demetrija, nakon što je izgovorila ovu gorljivu obranu, pala je na zemlju i izdahnula kraj svoje sestre; upisana je u rimski martirologij 21. lipnja.
Časnik je naredio da se Bibiana stavi u pritvor ženi po imenu Rufina, kojoj je bilo naređeno da je iskvari ili zlostavlja. Ali mučenik je molitvu učinio svojim štitom i ostao nepobjediv. Bijesan na hrabrost i ustrajnost mlade djevice, progonitelj je naredio da je vežu za stup i bičuju bičevima na vrhu olovnim viscima dok ne izdahne. Svetac je radosno podnio ovu kaznu i umro od ruku krvnika. Pokopao ju je sveti svećenik na mjestu gdje je kasnije nad njezinim grobom podignuta kapelica, a potom i crkva. Godine 1628. papa Urban VIII. crkvu je sjajno obnovio i u nju stavio relikvije dviju sestara i svete Dafrose, njihove majke.
Nad Bibijaninim grobom izrasla je biljka kojom su liječili glavobolju i epilepsiju. Zbog toga je zazivaju kod epilepsije, glavobolje, mamurluka, ludila i mentalnih bolesti, a zaštitnica je i neudatih žena te žrtava mučenja.
***
Gospodine Bože, Ti si svetu Bibijanu obasuo nebeskim darovima. Pomozi nam da nasljedujemo njezine vrline tijekom našeg zemaljskog života i uživamo s njom vječnu sreću na nebu. Amen.
Čitanje Knjige proroka Izaije U onaj dan: Isklijat će mladica iz panja Jesejeva, izdanak će izbit iz njegova korijena. Na njemu će duh Gospodnji počivat, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg. Prodahnut će ga strah Gospodnji: neće suditi po viđenju, presuđivati po čuvenju, već po pravdi će sudit siromasima i sud prav izricat bijednima na zemlji. Šibom riječi svoje ošinut će silnika, a dahom iz usta ubit bezbožnika. On će pravdom opasati bokove, a vjernošću bedra. Vuk će prebivati s jagnjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a dječak njih će vodit. Krava i medvjedica zajedno će pasti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu ko govedo. Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje. Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj: zemlja će se ispuniti spoznajom Gospodnjom kao što se vodom pune mora. U dan onaj: Jesejev izdanak dignut kao stijeg narodima, puci će željno tražiti, i prebivalište njegovo bit će slavno. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 72,1-2.7-8.12-13.17
U danima njegovim cvjetat će pravda i mir velik dovijeka!
Bože, sud svoj daj kralju i svoju pravdu sinu kraljevu. Nek puku tvojem sudi pravedno, siromasima po pravici!
U danima njegovim cvjetat će pravda i mir velik – sve dok bude mjeseca. I vladat će od mora do mora, i od Rijeke do granica svijeta.
On će spasiti siromaha koji uzdiše, nevoljnika koji pomoćnika nema; smilovat će se ubogu i siromahu i spasit će život nevoljniku.
Bilo ime njegovo blagoslovljeno dovijeka! Dok je sunca, živjelo mu ime! Njim se blagoslivljala sva plemena zemlje, svi narodi nazivali ga blaženim!
Evanđelje:
Lk 10,21-24
Isus kliče u Duhu Svetom.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Isus uskliknu u Duhu Svetom: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče! Tako se tebi svidjelo. Sve mi preda Otac moj i nitko ne zna tko je Sin – doli Otac; niti tko je Otac – doli Sin i onaj kome Sin hoće da objavi.« Tada se okrene učenicima pa im nasamo reče: »Blago očima koje gledaju što vi gledate! Kažem vam: mnogi su proroci i kraljevi htjeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli!« Riječ Gospodnja.
Charles je rođen u Strasbourgu u Francuskoj 15. rujna 1858. i kršten je dva dana nakon rođenja.
„Bože moj, svi trebamo pjevati milosti tvoje: Sine svete majke, od nje sam naučio poznavati te, ljubiti te i moliti ti se. Nije li moje prvo sjećanje bila molitva koju me tjerala da recitiram ujutro i navečer: ‘Bože moj, blagoslovi oca, majku, djeda, baku, baku Foucauld i moju malu sestru’?…”
Ali njegova majka, otac i baka s očeve strane umrli su 1864. Djed je uzeo dvoje djece, Charlesa (6 godina) i Marie (3 godine) u svoj dom.
“Uvijek sam se divio velikoj inteligenciji svoga djeda čija je beskrajna nježnost obavijala moje djetinjstvo i mladost ozračjem ljubavi, čiju toplinu i danas osjećam.”
Dana 28. travnja 1872. Charles je pristupio svojoj prvoj svetoj pričesti. Sakramnet svete Potvrde primio je isti dan.
2. Mladić u svijetu bez Boga (1874. do 1876.)
Charles je bio inteligentan i studij mu nije teško padao. Volio je knjige, ali čitao je sve što mu je došlo pod ruku.
“Ako sam malo radio u Nancyju, to je bilo zato što mi je bilo dopušteno da u svoje studije pomiješam mnoštvo štiva koja su mi dala ukus za učenje, ali koja su mi naštetila što znate…”
Malo po malo Charles se udaljio od svoje vjere. Nastavio je poštivati katoličku vjeru, ali više nije vjerovao u Boga.
“Ostao sam dvanaest godina ne niječući niti vjerujući u bilo što, očajavajući nad istinom i ne vjerujući čak ni u Boga. Nije bilo uvjerljivog dokaza.”
“Sa 17 godina bio sam potpuno sebičan, pun taštine i nepoštivanja, obuzet željom za onim što je zlo. Podivljao sam.”
“Bio sam u mraku. Nisam više vidio ni Boga ni ljude: postojao sam samo ja.”
3. Neuvjereni vojnik (1876. do 1882.)
Nakon dvije godine studija na Vojnoj školi, Charles je postao časnik. Njegov djed je upravo umro i Charles je naslijedio sve. Imao je 20 godina.
Charles je nekoliko godina svoje zadovoljstvo tražio u hrani i zabavama. Tada su ga zvali “Fats Foucauld”.
“Dugo spavam. Puno jedem. Mislim malo.”
Ali u listopadu 1880. Charles je poslan u Alžir. Svidjela mu se zemlja i zanimali su ga stanovnici:
“Vegetacija je vrhunska: palme, grmovi lovora, stabla naranči. To je prekrasna zemlja! Što se mene tiče, bio sam očaran. Usred svih njih nalaze se Arapi u bijelim burnusima ili odjeveni u jarke boje, s gomilom deva, malih magaraca i koza, koji djeluju najslikovitije.”
Međutim, Charlesovo odbijanje da posluša svoje nadređene u aferi u koju je bila upletena žena na kraju ga je koštalo zaposlenja.
Tek što se vratio u Francusku, saznao je da se njegov puk šalje u Tunis:
“Ekspedicija ove vrste prerijedak je užitak da bismo je propustili bez pokušaja uživanja u njoj. Zaista su me poslali natrag u Afriku, kao što sam tražio, ali ne baš u puku koji sam želio. Bio sam dio kolone koja je manevrirala na visokim visoravnima, južno od Saïde. Bilo je jako zabavno. Uživao sam u logorskom životu onoliko koliko nisam volio život u garnizonu. Nadam se da će kolumna trajati još dugo. Kad bude gotovo, pokušat ću otići negdje drugdje gdje je akcija.”
U siječnju 1882. kolone su raspuštene i Charles se ponovno vratio u vojarne.
“Mrzim život u garnizonu… Radije bih iskoristio mladost da bih putovao. Barem ću tako moći nešto naučiti i ne gubiti vrijeme.”
Dana 28. siječnja 1882. istupio je iz vojske.
4. Ozbiljan putnik (1882. do 1886.)
Charles se tada odlučio nastaniti u Alžiru kako bi pripremio svoje putovanje.
“Bila bi šteta da se na tako divna putovanja krenemo glupo i poput običnog turista. Želim se njima baviti ozbiljno, ponijeti knjige kako bih što temeljitije otkrio i antičku i modernu povijest, ali ponajviše antičku povijest svih zemalja kroz koje ću putovati.”
Maroko nije bio daleko, ali je Europljanima bio zabranjen. Charlesa je privukla ova malo poznata zemlja. Nakon dugih priprema od 15 mjeseci, otišao je u Maroko sa Židovom po imenu Mordechai koji će mu služiti kao vodič.
“Godine 1883. Europljani su mogli vidno i sigurno putovati samo onim teritorijem koji je došao pod sultanovu vlast. U ostatak Maroka mogli su ući samo ako su bili maskirani, a čak i tada je to bio rizik za njihove živote. Smatrali su ih špijunima i bili bi ubijeni da ih prepoznaju. Gotovo cijelo moje putovanje bilo je u neovisnim dijelovima zemlje. Maskirao sam se od Tangiersa nadalje, kako bih izbjegao neugodne sastanke. Pretvarao sam se da sam Izraelac. Tijekom mog putovanja, moj kostim je bio onaj marokanskih Židova, moja religija, njihova, moje ime, rabin Joseph. Molio sam i pjevao u sinagogi. Roditelji su me molili da blagoslovim njihovu djecu…”
“Onima koji su htjeli znati odakle sam, ponekad sam odgovarao Jeruzalem, ponekad Moskva, a ponekad Alžir.”
“Ako bi netko pitao razlog mog putovanja? Muslimanima bih odgovorio da sam bio prosjački rabin koji je išao prositi od grada do grada; Židovima, pobožni Izraelac koji je došao u Maroko unatoč umoru i opasnosti, kako bi se raspitao o stanju svoje braće.”
“Cijeli moj itinerer zabilježen je očitanjima s kompasa i barometra.”
“Dok sam hodao, uvijek sam na dlanu lijeve ruke imao bilježnicu veličine 5 četvornih centimetara, au drugoj olovku dugu 2 centimetra. Bilježio sam uz cestu sve vrijedno pažnje, ono što se moglo vidjeti desno i lijevo. Primijetio sam promjene smjera zajedno s očitanjem kompasa; nadmorska visina se mijenja zajedno s barometarskom visinom; sat i minuta svakog opažanja; mjesta gdje smo stali; brzinu kojom smo hodali itd. Ovako sam pisao tijekom većeg dijela putovanja i cijelo vrijeme dok smo mijenjali visinu.”
To nitko nikada nije primijetio, čak ni u najvećim karavanima. Pazio sam da hodam ispred ili iza svojih suputnika, tako da uz pomoć širokog raspona moje odjeće jedva da su vidjeli lagani pokret mojih ruku. Tako su opis i pregled mog itinerara ispunili dobar broj malih bilježnica.
“Čim sam stigao u selo gdje sam mogao imati zasebnu sobu, dovršio sam ih i prepisao u bilježnice koje su činile dnevnik mog putovanja. Proveo sam noći radeći ovo.”
Za vrijeme mog kratkog boravka u Tisintu upoznao sam nekoliko ljudi: sve su me hadžije željele vidjeti. Jednostavna činjenica da sam došao iz Alžira, gdje su naišli na topao prijem, značila je da sam i ja dobio istu dobrodošlicu. Od tada sam saznao da je nekoliko njih sumnjalo da sam kršćanin. Nisu rekli ni riječ, shvaćajući možda bolje od mene, kakva bi me opasnost mogla zadesiti da progovore.
“Kad sam stigao u Agadir, otišao sam do kuće Hadj Bou Rhima. Ne mogu ga dovoljno nahvaliti niti artikulirati što mu dugujem. Za mene se pokazao kao najpouzdaniji, najaltruističniji i najodaniji prijatelj. U dva je navrata riskirao svoj život kako bi zaštitio moj. Ubrzo je pogodio da sam kršćanin. Poslije sam mu to i sam rekao. Ukazivanje takvog povjerenja samo je povećalo njegovu privrženost.”
Charles je 11 mjeseci često dobivao uvrede i kamenje. Nekoliko puta je zamalo stradao.
23. svibnja 1884. jadni prosjak stigao je na alžirski granični prijelaz. Bio je bos, mršav i prekriven zemljom. Ovaj jadni Židov nije bio nitko drugi do Charles de Foucauld.
“Bilo je teško, ali vrlo zanimljivo, i uspio sam!”
Znanstveni svijet tog vremena bio je jako impresioniran Charlesovim radom: pravo istraživanje! Proputovao je 3000 km u gotovo nepoznatoj zemlji. Bila je to slava!
5. Tragač za Bogom (1886. do 1890.)
Charlesu takva slava nije ništa značila. Napustio je Alžir i nastanio se u Parizu, blizu svoje obitelji. Imao je 28 godina.
“Početkom listopada 1886. godine, nakon šest mjeseci obiteljskog života, dok sam u Parizu objavljivao svoje putovanje u Maroko, našao sam se u društvu ljudi koji su bili vrlo inteligentni, vrlo čestiti i visoko kršćanski. U isto me vrijeme tjerala iznimno snažna unutarnja milost. Iako nisam bio vjernik, počeo sam ići u Crkvu. To je bilo jedino mjesto gdje sam se osjećao opušteno i tamo bih provodio duge sate ponavljajući ovu neobičnu molitvu: “Bože moj, ako postojiš, dopusti mi da te upoznam!”
“Ali nisam te poznavao…”
“Oh! Bože moj, koliko je tvoja ruka bila nada mnom, a kako sam toga malo bio svjestan! Kako ste dobri! Kako ste dobri! Kako si me zaštitio! Kako si me prekrio svojim krilima kad nisam ni vjerovao u tvoje postojanje!
“Okolnosti su me prisilile da budem čedan. Bilo je to potrebno kako bih pripremio svoju dušu za primanje istine: demon prelako ovlada dušom koja nije čedna.”
“Istodobno si me vratio mojoj obitelji gdje sam primljen kao izgubljeni sin.”
„Sve je ovo bilo tvoje djelo, moj Bože, samo tvoje djelo… Lijepa duša ti je pomogla, ali svojom šutnjom, svojom blagošću, svojom dobrotom, njezinim savršenstvom… ti si me privukao ljepotom ove duše.“
“Tada ste me nadahnuli ovom mišlju: ‘Budući da je ova duša tako inteligentna, religija u koju ona vjeruje ne može biti ludost. Pa da proučim ovu vjeru: da uzmem jednog profesora katoličkog vjeronauka, mudrog svećenika, pa da vidim o čemu se radi i trebam li vjerovati onome što piše.”
“Tada sam razgovarao s fra Huvelin. Tražio sam vjeronauk: tjerao me je da kleknem i tjerao me na ispovijed, te me odmah slao na pričest…”
„Ako postoji radost na nebu zbog jednog grešnika koji se obratio, bila je radost kad sam ušao u ovu ispovjedaonicu!“
“Ja koji sam toliko sumnjao nisam sve povjerovao u jednom danu; ponekad se činilo da je teško povjerovati u čuda u Evanđelju; ponekad sam htio pomiješati odlomke iz Kurana sa svojim molitvama. Ali Božja milost i savjet moga ispovjednika raspršiše oblake…”
“Moj Gospodine Isuse, ti si stavio u mene ovu nježnu i rastuću ljubav prema tebi, ovaj ukus za molitvu, ovu vjeru u tvoju Riječ, ovaj duboki osjećaj dužnosti davanja milostinje, ovu želju da te nasljedujem, ovu žeđ da učinim najvećim žrtvu koju mogu učiniti za tebe.”
“Želio sam biti religiozan i živjeti samo za Boga. Moj me ispovjednik natjerao da čekam tri godine.”
„Hodočašće u Svetu Zemlju, kako je blagoslovljeno utjecalo na moj život, iako sam to činio usprkos sebi, iz čiste poslušnosti fra Huvelin…”
“Nakon što sam Božić 1888. proveo u Betlehemu, odslušavši misu polnoćku i pričestivši se u Svetoj špilji, nakon dva-tri dana vratio sam se u Jeruzalem. Čarolija koju sam osjetio moleći u ovoj špilji koja je odzvanjala glasovima Isusa, Marije i Josipa bila je neopisiva.”
“Jako sam žedan živjeti životom koji sam vidio dok sam hodao ulicama Nazareta, ulicama koje su kročile noge našeg Gospodina, nepoznatog siromašnog radnika izgubljenog u gađenju…”
6. Redovnik trapist (1890. do 1897.)
Charles je bio jako privržen svojoj obitelji i prijateljima, ali se osjećao pozvanim ostaviti sve kako bi slijedio Isusa. 15. siječnja 1890. stupio je među trapiste.
„Evanđelje mi je pokazalo da je prva zapovijed ljubiti Boga svim srcem i da sve treba obaviti ljubavlju; svatko zna da je prvi učinak ljubavi imitacija. Činilo mi se da ništa bolje ne predstavlja ovaj život od trapista.”
„Svaka je osoba dijete Božje koje ga beskrajno ljubi: nemoguće je dakle željeti ljubiti Boga bez ljubavi prema ljudima: što više ljubiš Boga, to više voliš ljude. Ljubav prema Bogu, ljubav prema ljudima, cijeli je moj život; nadam se da će to biti cijeli moj život.”
Charles je bio sretan kao trapist. Puno je naučio. Dobio je mnogo. Ali još nešto je nedostajalo.
“Siromašni smo materijalnim dobrima, ali ne tako siromašni kao što je bio naš Gospodin, ne tako siromašan kao što sam ja bio u Maroku, ne tako siromašan kao sveti Franjo.”
“Volim našeg Gospodina Isusa Krista i ne mogu podnijeti da vodim život drugačiji od njegovog. Ne želim putovati kroz život prvom klasom kad je Onaj koga volim otišao u najnižu klasu.”
“Pitao sam se nije li traženje nekoliko duša s kojima bi se moglo osnovati malu kongregaciju potrebno.”
“Cilj bi bio voditi život što je moguće identičniji životu našega Gospodina: živjeti samo od djela svojih ruku, slijedeći doslovce njegove savjete…”
„Povrh ove vrste rada bilo bi puno molitava, formiranje samih malih skupina i širenje na većinom nekršćanske zemlje koje su tako napuštene i gdje bi bilo tako dobro povećati ljubav našeg Gospodina Isusa i broj njegovih slugu.”
7. Pustinjak u Isusovoj zemlji (1897. do 1900.)
Dana 23. siječnja 1897. vrhovni poglavar trapista objavio je Charlesu da može napustiti Trappe kako bi slijedio Isusa, siromašnog radnika iz Nazareta.
Charles je otišao u Svetu zemlju. Stigao je u Nazaret gdje su ga klarise uzele za slugu.
“Bog mi je omogućio da nađem ono što sam tražio: imitaciju onoga što je bio život našeg Gospodina Isusa u istom Nazaretu…”
„U svojoj kolibi od dasaka i u podnožju Svetohraništa klarisa, kroz dane rada i noći molitve, imao sam sve što sam tražio, tako da je bilo jasno da je Bog ovo mjesto pripremio za mi.”
Ali Charles je želio podijeliti ovaj život u Nazaretu s drugom braćom. Zbog toga je napisao Pravilo male braće.
“Htio sam sastaviti vrlo jednostavno pravilo, prikladno da nekolicini pobožnih duša omogući obiteljski život oko svete Hostije.”
„Moje je pravilo tako usko povezano s kultom Svete Euharistije da ga skupina ne može slijediti bez svećenika i svetohraništa; Tek kad budem svećenik i bude oratorij oko kojeg se možemo okupiti, moći ću imati nekoliko suputnika.”
U kolovozu 1900. Charles se vratio u Francusku. Fra Huvelin je bio suglasan da on bude zaređen za svećenika.
“Otišao sam provesti godinu dana u samostanu. Tamo sam studirao i primio sveti red. Svećenik sam od prošlog lipnja i odmah sam se osjetio pozvanim otići „izgubljenim ovcama“, najnapuštenijima, najpotrebnijima, kako bih ispunio zapovijed ljubavi prema njima: Ljubite druge kao što sam ja ljubio vas. , tako ćete biti prepoznati kao moji učenici”. Znajući iz iskustva da nijedan narod nije bio napušteniji od muslimana iz Maroka i alžirske Sahare, zatražio sam i dobio dozvolu da odem u Beni Abbès, malu oazu u alžirskoj Sahari na granici s Marokom.”
8. Brat svima u Beni Abbèsu (1901. do 1904.)
28. listopada 1901. Charles je stigao u Beni Abbès.
“Domoroci su me savršeno prihvatili i uspostavljam odnose s njima, pokušavajući im učiniti malo dobra.”
“Vojnici su mi počeli graditi kapelicu, tri ćelije i sobu za goste od suhe cigle i palminog debla.”
“Želim da me svi stanovnici naviknu gledati kao svog brata, sveopćeg brata… Kuću počinju zvati “bratstvom” i to mi je jako dirljivo”
Svaki je dan Charles provodio sate pred Svetohraništem.
“Euharistija je Isus, sva je od Isusa.”
“Kad volite, imate želju da cijelo vrijeme razgovarate s onim koga volite, ili ga barem želite gledati bez prestanka. Molitva nije ništa drugo. To je poznati susret s našim Voljenim. Gledamo ga, govorimo mu da ga volimo, radujemo se što smo do njegovih nogu.”
Ali na vratima se neprestano kucalo. “Što god učiniste jednome od ovih malenih, meni učiniste”. Evanđelje je već promijenilo Charlesov život i on bi odmah otvorio vrata da poželi dobrodošlicu Ljubljenom.
“Od 4.30 do 20.30 ne prestajem razgovarati i primati ljude: robove, siromašne, bolesne, vojnike, putnike i znatiželjnike.”
U ovom kraju Karlo je otkrio ropstvo. Bio je skandaliziran.
“Kad vlast počini tešku nepravdu prema onima za koje smo u određenoj mjeri odgovorni, trebamo im to reći, jer nemamo pravo biti “čuvari na spavanju”, “nijemi psi” ili “bezovoljni pastiri. ”
Bratstvo je izgrađeno, ali Charles je čekao da braća dođu.
„Moli Boga da mogu ovdje izvršiti posao koji mi je dao: da mogu osnovati mali samostan gorljivih i milosrdnih redovnika, koji ljube Boga svim srcem i bližnjega kao sebe; Zaouia molitve i gostoprimstva gdje zrači takva pobožnost da je cijela zemlja obasjana i grijana njome; mala obitelj koja tako savršeno oponaša ISUSOVE vrline da svi koji žive u okolici počinju voljeti ISUSA!”
Ali braća nisu došla.
“Još uvijek sam sam. Nekoliko ljudi mi je dalo do znanja da bi mi se željeli pridružiti, ali postoje poteškoće, a glavna je zabrana koju su nametnule građanske i vojne vlasti svim Europljanima da putuju u regiju zbog nedostatka sigurnosti”.
U lipnju 1903. biskup Sahare proveo je nekoliko dana u Beni Abbésu. Došao je s juga gdje je posjetio Tuarege. Charlesa su privlačili ti ljudi koji žive u srcu pustinje. Nije bilo svećenika koji bi tamo otišli, pa se Charles dobrovoljno javio.
“Radi širenja svetog Evanđelja spreman sam ići do kraja svijeta i živjeti do posljednjeg suda…”
“Bože moj, neka svi ljudi odu u raj!”
9. Prijatelj Tuarega (1904. do 1916.)
)
13. siječnja 1904. Charles je otišao živjeti s Tuarezima.
“Polazak iz Akablija sa zapovjednikom Laperrineom kako bi ga pratio na njegovoj ekspediciji. Namjera mu je posjetiti novopokorene narode i zatim se probiti do Timbuktua…”
“Moje zvanje inače uključuje samoću, stabilnost i tišinu. Ali ako vjerujem da sam, kao iznimka, ponekad pozvana na nešto drugo, poput Marije mogu samo reći: ‘Ja sam službenica Gospodnja’.
“Trenutno sam nomad, idem od kampa do kampa, pokušavajući izgraditi bliskost, povjerenje i prijateljstvo. Ovaj nomadski život ima prednost što mi omogućuje da vidim puno ljudi i upoznam zemlju.”
“Zemlji gotovo uvijek nedostaje vode i pašnjaka, pa se Tuarezi moraju razbiti u male skupine i raširiti kako bi nahranili i napojili svoja stada. Žive u vrlo malim skupinama, šator ovdje, nekoliko šatora ondje. Možete ih naći gotovo posvuda, ali vrlo su rijetko zajedno.”
“Dugo sam molio ISUSA da, iz ljubavi prema njemu, budem u sličnim uvjetima, što se tiče udobnosti, kao oni u kojima sam ja bio u Maroku za svoje zadovoljstvo. Ovdje je postavljeno isto.”
“Danas imam radost rezervirati Presveti Sakrament u svetohraništu po prvi put u zemlji Tuarega.”
„Presveto Srce Isusovo, hvala ti za ovaj prvi tabernakul u zemlji Tuarega! Neka bude uvod drugima i najava spasenja mnogih duša! Presveto Srce Isusovo, zrači iz dubina ovoga tabernakula na ljude koji su oko tebe, a da te ne poznaju! Prosvijetli, usmjeri, spasi ove duše koje voliš!”
„Pošaljite svece i mnoge evanđeoske djelatnike, muškarce i žene, u Tuarege, u Saharu, u Maroko i na sva ona mjesta gdje su potrebni. Pošalji tamo svetu malu braću i male sestre Presvetog Srca ako je tvoja volja!”
“Vrijeme koje nije utrošeno šetnjom ili molitvom provodi se proučavajući njihov jezik.”
“Upravo sam završio prijevod Svetih evanđelja na tuareški jezik. Velika mi je utjeha što će njihova prva knjiga biti Sveto evanđelje.”
“Ujedinite se sa mnom, pomozite mi u mom radu i molite sa mnom za sve ove duše Sahare, Maroka i Alžira.”
“Milošću Ljubljenog Isusa, moguće je da se nastanim u Tamanrassetu.”
“Ostat ću ovdje, jedini Europljanin… vrlo sretan što sam sam s Isusom, sam za Isusa.”
“Dobro je živjeti sam u zemlji. Imaš aktivnost čak i ako ne radiš puno jer postaješ ‘od zemlje’.”
“Molite da se učini malo dobra među ovim dušama za koje je naš Gospodin umro.”
„Ova Afrika, ovaj Alžir i ovi milijuni nekršćana toliko vape za svetošću koja jedina može postići njihovo obraćenje. Molite se da Radosna vijest stigne i da se ovi koji kasne dođu konačno približe Isusovim jaslicama i zauzmu red da mu se klanjaju.”
“Zemlja bi trebala biti prekrivena redovnicima i redovnicama, kao i dobrim kršćanima koji ostaju u svijetu kako bi stupili u odnos sa svim tim jadnim muslimanima i poučavali ih.”
“Mogu li se naći medicinske sestre laikinje koje su svoje srce potpuno posvetile Isusu i koje pristaju i žele se posvetiti za Isusa bez imena ili navike redovništva?”
“Koristi li moja prisutnost ovdje? Ako ne, prisutnost Presvetog Sakramenta svakako to uvelike čini. Isus ne može biti na mjestu a da ne svijetli. Štoviše, kroz kontakt s domorocima, njihove sumnje i predrasude polako jenjavaju. Vrlo je sporo i vrlo malo. Molite da vaše dijete učini više dobra i da bolji radnici od njega dođu očistiti ovaj kutak na njivi Oca obitelji.”
“Moj apostolat mora biti apostolat dobrote. Ako bi me netko pitao zašto sam blag i dobar, moram reći, ‘zato što sam sluga nekoga tko je daleko bolji od mene’.
“Na kraju mojeg povlačenja prošle godine, opterećen mišlju o duhovnoj oskudici tolikih nekršćana, stavio sam na papir planove za bratstvo katoličke udruge. Bratovština koju sam nazvao ‘Savez braće i sestara Presvetog Srca Isusova’ ima trostruki cilj: proizvesti povratak Evanđelju u živote osoba svih uvjeta; proizvesti rast ljubavi prema svetoj Euharistiji; dati poticaj evangelizaciji nekršćana.”
“Tuarezi u mom susjedstvu pružaju mi najveću radost i utjehu. Među njima imam odlične prijatelje.”
“Moj rad na jeziku ide dobro. Skraćeni rječnik je gotov i za nekoliko dana počinje njegovo izdavanje. Rječnik vlastitih imena bit će dovršen 1914. zajedno s potpunijim tuareško-francuskim rječnikom. Mislim da ću do 1916. završiti zbirku pjesama i poslovica, a do 1917. tekstove u prozi. Slovnica će biti za 1918. ako mi Bog da života i zdravlja.”
“Ne mogu reći da želim smrt. U prošlosti sam čeznuo za tim, ali sada vidim toliko dobra što treba učiniti, toliko duša bez pastira, da bi
“Sutra će biti deset godina kako držim svetu misu u samotištu u Tamanrassetu i niti jedno obraćenje! Potrebna je molitva, rad i strpljenje.”
„Siguran sam da ono što trebamo za domoroce u našim kolonijama nije ni brza asimilacija, ni jednostavno udruživanje, ni njihovo iskreno sjedinjenje s nama, već napredak koji će biti vrlo neujednačen i morat će se tražiti često vrlo različitim sredstvima . Napredak mora biti intelektualni, moralni i materijalni.”
Dvije godine rat je razdirao Europu. Počelo je dolaziti i do Sahare.
“450 km odavde, francusku utvrdu Djanet napalo je više od tisuću Senousista naoružanih topovima i puškama. Nakon svog uspjeha Senoussists imaju otvoren put do ovamo. Ništa ih ne može zaustaviti osim Boga.”
Charles je nasilno ubijen 1. prosinca 1916.
“Ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo jedno zrno; ali ako umre, donosi bogatu žetvu.”
Godine 2013., djelomično nadahnuta životom de Foucaulda, osnovana je zajednica posvećene braće ili monacelli (malih redovnika) u Perthu, Australija, nazvana Mala euharistijska braća Božje volje.
Svjedok Charlesova umorstva bio je sakristan Paul Embarek, Arapin, kojeg je svećenik oslobodio od ropstva i obratio na kršćanstvo. Charlesa de Foucaulda blaženim je proglasio 13. studenoga 2005. papa Benedikt XVI, a svetim 15. svibnja 2022. papa Franjo.
Čitanje Knjige proroka Izaije U onaj će dan izdanak Gospodnji biti na diku i na slavu, a plod zemlje na ponos i ures spašenima u Izraelu. Tko ostane na Sionu i preživi u Jeruzalemu, zvat će se »svet« i bit će upisan da u Jeruzalemu živi. Kad Gospodin spere ljagu kćeri sionskih i obriše s Jeruzalema krv prolivenu dahom suda i dahom što spaljuje, stvorit će Gospodin nad svim područjem Gore sionske i nad svima što ondje budu zborovali oblak s dimom, danju, a noću sjaj ognja žarkoga. Jer, vrh svega Slava će biti zaklon i sjenica da zasjenjuje danju od pripeke, štit i utočište od pljuska i oluje. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 122,1-9
Obradovah se kad mi rekoše: »Hajdemo u Dom Gospodnji!«
Obradovah se kad mi rekoše: »Hajdemo u Dom Gospodnji!« Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme.
Jeruzaleme, grade čvrsto sazdani i kao u jedno saliveni! Onamo uzlaze plemena, plemena Gospodnja!
Po Zakonu Izraelovu, da slave ime Gospodnje. Ondje stoje sudačke stolice, stolice Doma Davidova.
Molite za mir Jeruzalemov! Blago onima koji tebe ljube! Neka bude mir u zidinama tvojim i spokoj u tvojim palačama!
Radi braće i prijatelja svojih klicat ću: »Mir tebi!« Radi Doma Gospodina, Boga našega, za sreću tvoju ja ću moliti.
Evanđelje:
Mt 8,5-11
Mnogi će s istoka i zapada doći u kraljevstvo nebesko.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Kad Isus uđe u Kafarnaum, pristupi mu satnik pa ga zamoli: »Gospodine, sluga mi leži kod kuće uzet, u strašnim mukama.« Kaže mu: »Ja ću doći izliječiti ga.« Odgovori satnik: »Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj. Tá i ja, premda sam čovjek pod vlašću, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: ‘Idi!’ – i ode, drugomu: ‘Dođi!’ – i dođe, a sluzi svomu:, ‘Učini to’ – i učini.« Čuvši to, zadivi se Isus i reče onima koji su išli za njim: »Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere. A kažem vam: mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom.« Riječ Gospodnja.
Sveti Andrija, ribar velikog srca koji postaje odvažni apostol Gospodnji. Andrija je bio ribar iz Betsaide u sjevernom Izraelu. Živio je na obalama Galilejskog jezera, koje je zapravo jezero, gdje su se dogodila mnoga Isusova čuda. Isus je za svoje učenike izabrao uglavnom ribare i male poljoprivrednike, možda zato što u tim profesijama čovjek može planirati, znojiti se i kalkulirati, a ipak na kraju doživjeti neuspjeh. Uspjeh se ne cijeni osim ako neuspjeh nije opcija. Poljoprivrednici i ribari moraju ovisiti o Božjoj providnosti za uspjeh. Nikakve pripreme ne mogu natjerati da se oblaci otvore i kiša pljušti, a nikakva količina pažljivog planiranja neće dovesti do pucanja mreža od ribe. Poljoprivrednici i ribari marljivi su, oprezni, promišljeni, a opet u potpunosti ovisni o vremenu i drugim čimbenicima izvan njihove kontrole. Moraju jednako raditi, moliti i vjerovati Bogu. Moraju imati stegu vjere.
Sv. Andrija, prvi apostol kojeg je Isus pozvao
Andrija je najprije bio učenik Ivana Krstitelja. Andrija je bio uz Ivana kad je prošao čovjek kojeg je Ivan nedavno krstio. “Gle, ovdje je Jaganjac Božji”, uzviknuo je Ivan (Iv 1,36 ). Andrija je bio znatiželjan i, zajedno s nekolicinom drugih Ivanovih učenika, slijedio je tajanstvenog čovjeka. Sljedeći dan Andrija je bez daha rekao svom bratu Šimunu “Našli smo Mesiju” ( Iv 1,41 ).) i doveli ga Isusu, koji je Šimuna preimenovao u Petra. Od tog trenutka nadalje, Andrija je postao jedan od Isusovih najpouzdanijih apostola, vođa među dvanaestoricom čije se ime uvijek iznova ponavlja u evanđeljima. Postoje različite tradicije o tome gdje je Andrija evangelizirao nakon uzašašća Gospodinova, a većina se usredotočuje na Grčku, Tursku i sjeverno od Crnog mora. Nema sigurnih činjenica o njegovom načinu smrti, iako različiti apokrifi navode da je bio vezan za križ u obliku slova x i zatim propovijedao s te visoke propovjedaonice danima sve dok nije umro.
Sveti Andrija sjedio je za stolom Posljednje večere, osjetio vreli dah Duha Svetoga na svojim obrazima na Pedesetnicu, vlastitim očima vidio blistavo tijelo uskrslog Gospodina i podnosio fizičke poteškoće dok je nosio novu vjeru u staru zemlje. Možemo pretpostaviti da je on, poput mnogih apostola, bio zadovoljan svojim načinom života prije nego što je susreo Gospodina. Pecanje na mirnim vodama jezera, dijeljenje dnevnih obroka sa svojom proširenom obitelji, čavrljanje navečer sa starim prijateljima ispred vatre. Apostoli nisu napustili svoje živote kako bi slijedili Isusa jer su im životi bili jadni. Bilo je pitanje više. Više značenja. Više istine. Više ispunjenja. Više izazova. Odvažniji. Nema ništa loše u dobrom životu, ali postoji nešto bolje u dobrom životu.
Apostoli su uglavnom bili jednostavni, inteligentni, vrijedni ljudi čije su istaknute osobine bile hrabrost i odvažnost. Mnogi ljudi koji su mogli slijediti Gospodina nisu. Bogati mladić otišao je tužan jer je imao mnogo imetka. Možda je najveća stvar koju je mladić imao bila njegova mladost. Andrija i Petar i Ivan i Šimun i svi ostali također su bili mladi. Ipak, nisu otišli tužni. Ostali su, slijedili su, bili izazvani i zadovoljni. Andrija se odrekao oca, čamca, mreža i svega poznatog i ugodnog. Zamijenio je ono što je bilo dobro za ono što je bilo bolje. I po toj velikodušnosti i odvažnosti sjećamo ga se danas, toliko stoljeća kasnije. On je pripadao onom naraštaju koji je krčio staze koji su posijali sjeme čije su žetve današnji kršćani požnjeli i uživali u njima.
U srednjem vijeku osobito je štovan u Bizantu, Rusiji i Škotskoj. Zazivaju ga kod kostobolje i grlobolje, a zaštitnik je Škotske (njegov križ nalazi se od 1385. na škotskoj nacionalnoj zastavi), Grčke, Rusije, Ukrajine, Rumunjske, Sicilije, Prusije, ribiča, ribara, trgovaca ribom, djevojaka, neudatih žena, žena koje žele postati majke, pjevača, golfera, umjetnika, užara te mnogih biskupija, naselja, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva.
***
Sveti Andrija, molimo tvoj zagovor kao apostola u nebu da učiniš da svi kršćani velikodušnije odgovore na Gospodinov poziv da ga slijede. Ohrabri nas da dijelimo vjeru sa svojim obiteljima, kao što si učinio sa svojim bratom Šimunom Petrom, i da budemo otvoreni u svojim uvjerenjima.
Iz 2,1-5; Ps 122,1-2.4-9; Rim 13,11-14a; Mt 24,37-44
Boja liturgijskog ruha:
ljubičasta
Imendani:
Andrija, Andro, Andrijana, Andrea
Napomena:
Izostavlja se slavlje sv. Andrije Apostola.
Prvo čitanje:
Iz 2,1-5
Gospodin sabire sve narode u vječni mir kraljevstva Božjega.
Čitanje Knjige proroka Izaije Viđenje Izaije, sina Amosova, o Judeji i Jeruzalemu: Dogodit će se na kraju danâ: Gora Doma Gospodnjega bit će postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih bregova. K njoj će se stjecati svi narodi, nagrnut će mnoga plemena i reći: »Hajde, uziđimo na Goru Gospodnju, pođimo u Dom Boga Jakovljeva! On će nas naučiti svojim putovima, hodit ćemo stazama njegovim. Jer će iz Siona Zakon izaći, iz Jeruzalema riječ Gospodnja.« On će biti sudac narodima, mnogim će sudit plemenima i oni će mačeve prekovat u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat mača protiv naroda nit se više učit ratovanju. Hajde, dome Jakovljev, u Gospodnjoj hodimo svjetlosti! Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 122,1-2.4-9
Hajdemo radosno u Dom Gospodnji!
Obradovah se kad mi rekoše: »Hajdemo u Dom Gospodnji!« Eto noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme.
Onamo uzlaze plemena, plemena Gospodnja! Po zakonu Izraelovu da slave ime Gospodnje. Ondje stoje sudačke stolice, stolice doma Davidova.
Molite za mir Jeruzalemov! Blago onima koji tebe ljube! Neka bude mir u zidinama tvojim i spokoj u tvojim palačama!
Radi braće i prijatelja svojih klicat ću: »Mir tebi! « Radi Doma Gospodina, Boga našega, za sreću tvoju ja ću moliti.
Drugo čitanje:
Rim 13,11-14a
Blizu je spasenje naše.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima Braćo: Shvaćate ovaj čas: Vrijeme je već da se oda sna prenemo jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo. Noć poodmače, dan se približi! Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kao po danu pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomoru, nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom. Riječ Gospodnja.
Evanđelje:
Mt 24,37-44
Bdijte da budete pripravni!
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: Kao u dane Noine, tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Kao što su u dane one – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije – tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Dvojica će tada biti u polju: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti u mlinu: jedna će se uzeti, druga ostaviti. Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi. A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi. Riječ Gospodnja
Sveti Saturnin i Sizinije bili su tada podvrgnuti okrutnim ispitivanjima pred sudom u hramu Telude. Odlučno su odbili zahtjev da žrtvuju poganskim bogovima.
Sveti Saturnin, već u poodmakloj dobi, bio je za vrijeme cara Maksimilijana zbog svoje velike vjere osuđen na prisilni rad nošenja pijeska za gradnju Dioklecijanovih terma na Viminalu. Đakon Sizinije s drugim kršćanima posvetio se duhovnoj i materijalnoj brizi za osuđenike. Otkriven u tom svom djelu ljubavi i požrtvovnosti, uhvaćen je i predan prefektu Laodiciju, bačen u Mamertinsku tamnicu, gdje mu je uz Božju milost pošlo za rukom obratiti mnogo vojnika rimske garde. Saturnin i Sizinije bili su tada podvrgnuti okrutnim ispitivanjima pred sudom u hramu Telude. Odlučno su odbili zahtjev da žrtvuju poganskim bogovima. Njihov je heroizam i među prisutnima na sudu pobudio veliko udivljenje pa se neki od njih obratiše na kršćanstvo.
Obojici je svetih mučenika godine 304. na Nomentanskoj cesti bila odrubljena glava, a njihova je tjelesa na svom zemljištu na Salarijskoj cesti sahranio rimski bogataš Trason. Njima u čast podignuta je kasnije bazilika izvan Porta Collina. Na njoj se nalazila uklesana u mramoru pjesma što ju je u čast svetih mučenika sastavio papa Damaz (366. – 384.), veliki poštivalac rimskih mučenika.
Za vrijeme pontifikata Pija XI. (1922. – 1939.), nedaleko od Trasonova groblja sagrađena je župna crkva sv. Saturnina pa tako Rim i danas čuva živu uspomenu na toga svetog mučenika.
Blagdan Svih svetih franjevačkog reda je dan kada se posebice sjećamo svih sljedbenika sv. Franje koji su postali svetima ili blaženima.
Na današnji dan papa Honorije III. 1223. potvrdio je pravila koja je sv. Franjo propisao svojoj subraći. I upravo su po tim pravilima obični ljudi, sinovi i kćeri s različitih strana svijeta, došli do časti i slave oltara.
Značajno je istaknuti kako je u Crkvi Hrvata prvi kanonizirani svetac Nikola Tavelić, franjevac.
Franjevci (lat. Ordo Fratrum Minorum, akronim OFM, hrvatski naziv Red Manje braće) su katolički red, a u širem smislu označavaju tri reda, kojima je začetnik Franjo Asiški, kao i kongregacije koje se naslanjaju na Franjino redovničko pravilo.
Prvi red ili franjevci u užem smislu, muški je red koji je odobrio 1209. Inocent III., a konačno pravilo potvrdio 1223. papa Honorije III. Uz tri uobičajena zavjeta (siromaštvo, čistoću i poslušnost), posebno ističu “opsluživanje evanđelja Gospodina našega Isusa Krista”, strogo odricanje od svakog imutka te život od darova i vlastitoga rada.
Potreba da se organizira sređen život zajednice dovela je do razmimoilaženja u shvaćanju obveze zavjeta siromaštva u XIII. st.
U XIV. i XV. st. započinje opservantski pokret (lat. observare: obdržavati) za strože obdržavanje pravila, osobito u pogledu siromaštva, koji je doveo do podjele reda 1517. na opservante (danas jednostavno franjevci; nose smeđi habit s kukuljicom i bijeli pojas sa tri čvora na kojem visi krunica) i konventualce ili minorite.
U reformnim strujanjima XVI. st., kao stroža grana, odijelili su se od opservanata 1528. kapucini. Različite skupine opservanata (reformati, diskalceati ili bosonogi franjevci, recolecti i dr.) ponovno je ujedinio papa Leon XIII. 1897. pod nazivom Mala braća; red je u današnjem obliku reorganizirao Pio X.
Red Manje braće posebno je djelatan u dušobrižništvu, školama, znanosti i misijama. Na čelu mu je general. Red je podijeljen na provincije, kojima upravlja provincijal.
Danas su franjevci rašireni po cijelom svijetu, ima ih oko 18 000 u 113 provincija s oko 2750 samostana i kuća.
Drugi red je ženski, a zovu se klarise (lat. Ordo Sanctae Clarae).
Treći red (lat. tertiarii: trećoredci) osnovan je za svjetovnjake 1221. U njega mogu stupiti muškarci i žene, oženjeni i neoženjeni, koji žive građanskim životom i zanimanjem, ali obdržavaju pravilo Sv. Franje.
Pri kraju liturgijske godine, kad je kršćanin posebno okrenut prema budućnosti, eshatonu, paruziji, ovaj blagdan budi ponos i nadu, jer stavlja naglasak na sve one koji su za života živjeli sveto jer to je poziv upućen svim kršćanima.
Budni budite da uzmognete umaći svemu što se ima zbiti!
Čitanja:
Dn 7,15-27; Otp. pj.: Dn 3,82-87; Lk 21,34-36
Boja liturgijskog ruha:
zelena
Imendani:
Saturnin, Filomen, Iluminata, Svjetlana
Napomena:
Završava liturgijska godina C. Sutrašnjom PRVOM NEDJELJOM DOŠAŠĆA započinje nova liturgijska godina A.
Prvo čitanje:
Dn 7,15-27
Kraljevstvo i vlast dat će se puku Svetaca Svevišnjega.
Čitanje Knjige proroka Daniela Meni, Danielu, smete se sav duh, viđenja mi se vrzoše glavom, svega me prestraviše. Pristupih jednome od onih koji stajahu ondje i zamolih ga da mi rekne istinu o svemu tome. On mi odgovori i kaza mi značenje: »One četiri goleme zvijeri jesu četiri kralja koji će se dići na zemlji. Ali će od njih kraljevstvo preuzeti Sveci Svevišnjega, i oni će ga posjedovati za vijeke vjekova.« Zaželjeh tada saznati istinu o četvrtoj zvijeri, onoj koja se razlikovaše od svih drugih, bila izvanredno strašna, imala gvozdene zube i mjedene pandže, i koja je žderala i mrvila i nogama gazila što preostajaše; i o deset rogova što bijahu na njezinoj glavi, i o drugom rogu koji poraste dok tri prva otpadoše – o rogu koji imaše oči i usta što govorahu velike hule i koji bijaše veći nego drugi rogovi. I gledao sam kako ovaj rog ratuje protiv Svetaca te ih nadvladava, dok ne dođe Pradavni, koji dosudi pravdu Svecima Svevišnjega, i dok ne dođe vrijeme kad Sveci zaposjedoše kraljevstvo. On reče: »Četvrta zvijer bit će četvrto kraljevstvo na zemlji, različito od svih kraljevstava. Progutat će svu zemlju, zgazit je i smrviti. A deset rogova: Od ovoga kraljevstva nastat će deset kraljeva, a iza njih će se podići jedan drugi različit od onih prvih – i oborit će tri kralja. On će huliti na Svevišnjega, zatirati Svece Svevišnjega; pomišljat će da promijeni blagdane i Zakon, i Sveci će biti predani u njegove ruke na jedno vrijeme i dva vremena i polovinu vremena. Tada će sjesti Sud, vlast mu oduzeti, razoriti, sasvim uništiti. A kraljevstvo, vlast i veličanstvo pod svim nebesima dat će se puku Svetaca Svevišnjega. Kraljevstvo njegovo kraljevstvo je vječno, i sve vlasti služit će mu i pokoravati se njemu.« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Dn 3,82-87
Hvalite i uzvisujte ga dovijeka!
Sinovi ljudski, blagoslivljajte Gospoda:
Izraele, blagoslivljaj Gospoda:
Svećenici Gospodnji, blagoslivljajte Gospoda:
Sluge Gospodnje, blagoslivljajte Gospoda:
Dusi i duše pravednih, blagoslivljajte Gospoda:
Sveti i ponizni srcem, blagoslivljajte Gospoda.
Evanđelje:
Lk 21,34-36
Budni budite da uzmognete umaći svemu što se ima zbiti!
Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji. Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega.« Riječ Gospodnja.
Domenico (kasnije uzeo ime Jakov) je rođen u iznimno siromašnoj obitelji u Montebrandoneu (u Marche of Ancona), u središnjoj Italiji uz Jadransko more. Nažalost, njegov okrutni otac ga je zlostavljao i Jakov je kao dječak napustio dom. Dao se pod brigu stricu svećeniku. Zahvaljujući velikodušnosti svog ujaka, Domenico se školovao u obližnjim gradovima Ascoli i Offida.
Na Sveučilištu u Perugi stekao je stupanj doktora kanonskog i građanskog prava. Karijeru je započeo u Firenci kao učitelj u plemićkoj obitelji i kao sudac. Jednom prilikom, putujući u Asiz zbog posla, otišao je moliti u crkvu Porcijunkule, Svete Marije Anđeoske. Nadahnut braćom kojoj je ondje svjedočio i primjerom svetog Franje, Domenico je odlučio ući u franjevački red. Godine 1416., u dobi od 23 godine, postao je novak, uzevši redovničko ime Jakov.
Studirajući kod svetog Bernardina iz Siene (1380.-1444.), James je bio nadaleko poznat po svom govorništvu, održavajući snažne i učinkovite propovijedi i obraćajući tisuće duša. Zaređen u dobi od dvadeset sedam godina, Jakov je poslan u misije sa svetim Ivanom Kapistranom (1603.-1663.), putujući po Italiji, Njemačkoj, Češkoj, Poljskoj i Mađarskoj. Uz propovijedanje, u kojem je, uz tumačenje kršćanskih istina, naročito ukazivao na nedostatke suvremenog društva, fra Jakov je gradio bolnice i sirotišta, te činio drugo što je bilo na korist puku.
Takav jedan čovjek, kojeg su još za njegova života smatrali svetim, od generala franjevačkog reda imenovan je 1432. vizitatorom bosanskih franjevaca, te zadužen za provođenje vjerskih reformi u Bosni, gdje je već uvelike raslo krivovjerje. Fra Jakov je, barem sudeći po narodnoj predaji, za mjesto rezidiranja odabrao Deževice, a za njegovo djelovanje date su mu izvanredne ovlasti koje inače pripadaju vikaru Vikarije.
Međutim, zbog nesporazuma s kraljem Tvrtkom II., vezanih za status heretika i status fratara, fra Jakov napušta Bosnu, proglasivši i samog bosanskog kralja Tvrtka heretikom. Tvrtko se pokazao velikodušnim, pa je ponovno pozvao Jakova da dođe u Bosnu, potvrdivši mu da se može osjećati sigurnim u propovijedanju u Bosni, te da će ga primiti s najvećim počastima i ponašati se prema njemu kao prema prijatelju.
Na nagovor pape Eugena IV. (koji je i sam bio franjevac), Jakov ponovno 1435. dolazi u Bosnu, gdje uskoro biva izabran za poglavara bosanske vikarije. No, Jakov nije odustajao od reformi, pa ponovno dolazi u sukob s kraljem, vlastelom i fratrima. Napokon, kad su Turci počeli provaljivati u Bosnu i rušiti samostane, papa Eugen daje mu dopuštenje da u Ugarskoj može podignuti sedam samostana za bosanske fratre, umjesto 16 koliko su ih, na području koje su zauzeli, srušili Turci. Dopuštenje je stiglo 1437., a već iduće godine fra Jakov po drugi put napušta Bosnu. Unatoč svemu, uspomena na boravak fra Jakova u Deževicama ostala je pozitivna, trajna i jaka, pa je stoga 1899., kad je župa Deževice obnovljena, sveti Jakov Markijski proglašen pomoćnim zaštitnikom župe čiji je patron Gospa Snježna.
Nedaleko od župne crkve nalazi se Jakovljeva pećina ili u narodu poznatija voda Sv. Jakova, gdje se svakog mjeseca ljudi okupljaju i traže utjehu od ovog pobožnog franjevca i prijatelja Bosne. Inače, župu Deževice i vrelo Sv. Jakova godišnje posjeti više od 35 000 tisuća hodočasnika.
Uočivši njegovu pravovjernost, papa Sveti Martin V. imenovao ga je inkvizitorom da iskorijeni heretičke sekte koje su jačale u cijeloj Italiji. Nastavio je putovati, propovijedati, djelovati protiv krivovjerja i pokušavati pomiriti različite grane franjevačkog reda. Sudjelovao je na Firentinskom saboru 1438. marljivo radeći na pomirenju istočne i latinske crkve, s malo uspjeha.
Izabran za biskupa Milana, Jakov je ponizno odbio tu poziciju, radije nastavio svoj putujući način života, putujući, propovijedajući i potvrđujući istinitost crkvenog nauka. Sveti Jakov propovijedao je svaki dan tijekom 40 godina, počevši na dan njegova ređenja i završavajući na datum njegove smrti. Propovijedao je poruku pokore koju je i provodio u djelo. Jakov je spavao samo tri sata svake večeri i postio je devet mjeseci u godini. Tanko odjeven, uvijek u istoj otrcanoj smeđoj halji, ispod habita uvijek je nosio ili grubu kosulju ili željeznu oklopu s kratkim oštrim šiljcima. I osjetljiv na bolesti, sveti Jakov je jeo malo, dajući sve što je imao potrebitima. Kako je rastao i njegovo zdravlje počelo vidno slabiti, papa Martin V. naredio mu je da redovito jede, kao javnu uslugu, kako bi mogao nastaviti svoju službu. Dobrotvorni, sveti Jakov pokrenuo je nekolikomontes pietatis , (doslovno, “planine novca”) koji su davali zajmove s niskim kamatama svima kojima su bili potrebni.
Jakov je svoje zavjete shvatio ozbiljno. Zbog obećanja o siromaštvu, putovao je pješice kamo god je išao. Ručno je vukao mala kola u kojima je bilo sve što ima – Biblija, molitvenik, neka teološka djela, liturgijsko ruho i posuđe. Osobno je ručno kopirao većinu od nekoliko knjiga koje je posjedovao i nosio je samo svoju pohabanu haljinu. Također je vrlo ozbiljno shvatio praksu poslušnosti. Naime, jednom je prilikom od nadređenog dobio naredbu da ode u inozemstvo dok je prinosio šalicu ustima da pije. Odmah ga je spustio i otišao ne pijući, jer se bojao da će i najmanjim odgađanjem izgubiti zaslugu poslušnosti.
Pod papom Kalistom III., 1455., imenovan je sucem u spornim pitanjima između konventualaca i opservanata. Njegova je odluka objavljena 2. veljače 1456. u papinskoj buli, koja se nije svidjela nijednoj strani.
Godine 1462. Jakov je postao predmetom inkvizicije. U propovijedi je propovijedao svoje teološko mišljenje o Krvi Kristovoj, ustvrdivši da krv prolivena tijekom Kristove muke nije bila hipostatski sjedinjena s Kristovim božanstvom tijekom tri dana njegova ukopa. Slučaj je bio kontroverzan i Jakov je pozvan da se pojavi pred dominikanskim inkvizitorom, što je on odbio. Na kraju se Jakov obratio Svetoj Stolici, nakon čega je i dominikanskim inkvizitorima i franjevcima nametnuta šutnja. Nikakva odluka nikada nije donesena.
Sveti Jakov je posljednje tri godine svog života proveo u Napulju i ondje je umro 28. studenoga 1476. Njegovom sprovodu prisustvovali su papa, napuljski kralj, kraljevski dvor, mnogi kler i bezbrojni laici. Jamesovo tijelo ostalo je u franjevačkoj crkvi Santa Maria la Nova u Napulju više od pet stoljeća sve do 2001. kada je konačno prebačeno u njegovo rodno mjesto Monteprandone. Ondje njegovo neraspadnuto tijelo ostaje izloženo vjernicima na štovanje.
Papa Urban VIII. proglasio ga je blaženim 12. kolovoza 1624., a svetog Jakova iz Marke je kanonizirao 10. prosinca 1726. papa Benedikt XIII.
Općenito ga se predstavlja kao franjevca koji drži kalež i veo. Njegov amblem je kalež iz kojeg bježi zmija – aluzija na pokušaje pojedinih heretika da ga otruju. Brojna su čudesa zabilježena po njegovu zagovoru, kako dok je živio tako i nakon njegove smrti.
Jedan je od zaštitnika grada Napulja, a posvećene su mu mnoge župe, crkve i kapele u Italiji te diljem svijeta i hrvatskih krajeva (župa Grebnice u Bosanskoj Posavini, svetište Vrelo svetog Jakova u Deževicama kod Kreševa).
