SVETAC DANA – SV. HUBERT

Kad mu se Krist objavio u svjetlećem križu koji mu je pokazao jelen, Hubert je u tom znaku prepoznao poziv da svoj život posveti Bogu

Rođen je u plemićkoj obitelji 655./658. u Toulouseu u Francuskoj. Kao mladić živio je na dvoru franačkog kralja Teodorika III. u Parizu, a kasnije na dvoru Pipina Hertalskog u Metzu. Bio je cijenjen i sposoban. Oženio se plemkinjom Floribanne 682. s kojom je dobio sina Floriberta koji će kasnije postati biskup. Ostao je vrlo mlad udovac, ili bolje reći kod prvog poroda njihova sina. Hubert se ožalošćen smrću drage žene, povlačio sve češće u šumu i tražio utjehu u lovu.

Tako je prema legendi, dok je na Veliki petak lovio u Ardenima, ugledao jelena koji je imao raspelo među rogovima i čuo poziv na obraćenje, te da ode do biskupa Lamberta. Hubert je pronašao biskupa u Maastrichtu. Lambert, koji je kasnije postao svetac, ljubazno je primio Huberta i duhovno ga savjetovao. Odlučio se posvetiti službi Božjoj. Hubert je sva svoja plemićka prava prenio na mlađeg brata Oda i dao mu svoga sina na skrb, a sva svoja materijalna dobra podijelio je siromasima i postao svećenik. Prema Lambertovu savjetu, otišao je na hodočašće u Rim 708. godine.

U međuvremenu, lokalni plemići ubili su biskupa Lamberta. Prema legendi, papa je u snu saznao za Lambertovo ubojstvo. Imenovao je Huberta za novog biskupa, a ovaj se isticao molitvom i dobrim djelima.

U velikoj ceremoniji, dao je prebaciti tijelo sv. Lamberta iz Maastrichta u Liege u Belgiji, koji je tada bio maleno selo. Sagrađena je bazilika, koja će ubrzo postati katedrala. Liege je zbog toga brzo napredovao i naglo se razvijao. Hubert je postao prvi biskup Liegea, a sv. Lambert je proglašen za zaštitnika grada.U svojoj biskupiji proširio je kršćanstvo, a svojim velikim propovijedima i širenjem Isusova Evanđelja, posebno na području Ardena, zbog kojeg je i nazvan Apostol Ardena.

Umro je prirodnom smrću 30. svibnja 727., za vrijeme molitve Oče naš. Pokopan je u crkvi sv. Petra u Liegeu, a 3. studenoga 743. su prenijeli tijelo u benediktinsku opatiju Ardenima. Zato se i njegov spomendan časti toga dana. Mjesto je pak nazvano njegovim imenom Sveti Hubert i poznato je kao hodočasničko mjesto svetog Huberta.

Zaštitnik je lovaca, grada Liegea, lovačkih pasa, šumara, mesara, a zazivaju ga i kao zaštitnika od bjesnoće pasa i uboda zmije.

Po njemu je prozvana jedna pasmina pasa – pas sv. Huberta.

Izvor: Bitno.net

Spomen svih vjernih mrtvih – Dušni dan

Dušni dan – spomendan vjernih mrtvih dugujemo inicijativi jednoga sveca, benediktinskog opata iz Clunyja svetog Odilona.

Sveta majka Crkva u svome bogoslužju svima koji preminuše “u znaku vjere” – kao vjernici daje važno mjesto. U svakoj misi, u euharistijskoj molitvi, ona se sjeća pokojnih i moli za njih. Ona smrt vjernika okružuje opet svojim bogoslužjem, misama za pokojne, pogrebnim obredima i blagoslovima. No sve to nije joj još dosta. U svojoj ljubavi prema pokojnicima ona svetkuje i spomendan svih vjernih mrtvih kad svim svojim svećenicima velikodušno omogućuje da za pokojnike služe tri mise: jednu za koga god žele namijeniti, drugu na nakanu Svetog Oca, a treću za sve vjerne mrtve.

Spomendan vjernih mrtvih dugujemo inicijativi jednoga sveca, benediktinskog opata iz Clunyja svetog Odilona. Svršetkom I. tisućljeća već se na mnogim mjestima nakon blagdana Sviju svetih slavio i spomendan mrtvih. No kad je taj spomendan god. 998. sv. Odilo službeno uveo a Cluny, o kojem je bilo ovisno oko tisuću benediktinskih samostana, onda je to značilo tu praksu uvesti u velik dio Europe koja je tada bila pod stalnim utjecajem Clunyja. Službeni spomendan mrtvih god. 1311. potvrdio je i Rim.

Španjolska je god. 1748. dobila povlasticu da njezini svećenici na Dušni dan mogu služiti tri mise. Tu je povlasticu u našem stoljeću papa Benedikt XV. god. 1915. proširio na cijelu Crkvu. Na taj je način bila opet bitno naglašena istina naše vjere koja ima svoj temelj u objavi, a to je da osim Crkve, hodočasnice u vremenu i slavne u blaženoj vječnosti, postoji i čistilišna Crkva, neko stanje “u kojem se ljudski duh čisti te postaje dostojan da se uzdigne u nebo”, kako to pjesnički i slikovito pjeva veliki Dante.

Sv. Pavao se u II. poslanici Korinćanima služi slikom zgrade u stanju izgradnje. Propovjednici su prema njemu radnici koji zidaju na temeljima što su ih postavili prvi Kristovi poslanici, tj. apostoli. Medu njima su oni koji obavljaju brižan posao i njihovo je djelo bez nedostataka, u neku ruku savršeno. Drugi, naprotiv, u dobri gradevinski materijal miješaju i ono što je propadljivo: drvo i slamu, a to su tašta slava i nehat. No kako piše apostol: “Svačije će djelo izići na vidjelo. To će pokazati onaj Dan, jer će se očitovati vatrom, a ta će vatra otkriti kakvo je čije djelo. Onaj kome ostane što je nadozidao, primit će nagradu, a onaj čije djelo izgori, štetovat će. On sam spasit će se, ali kao kroz vatru (1 Kor 3,13-15).

Tim dušama, koje kušnja ognja obvezuje na čišćenje u očekivanju pune nebeske radosti, Crkva danas posvećuje poseban spomen, potičući nas sve da za njih molimo. Ta praksa ima svoju prethodnicu, već u Starom zavjetu, kad je Juda Makabejac “sabrao dvije tisuće srebrnih drahmi i poslao u Jeruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijeh” (Mak 12,43). Radi se o grijehu židovskih palih vojnika koji su se bili ogriješili o Zakon. Sveto pismo ovako hvali Judinu inicijativu: “Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo, jer je mislio na uskrsnuće. Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrve. K tome je imao pred ovima najljepšu nagradu koja čeka one koji usnu pobožno. Svakako, sveta i pobožna misao. Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi (2 Mak 12,43-45).

Spomendan mrtvih, koji se na vanjski način već dan prije počinje slaviti, kad naša groblja ožive živim posjetiteljima grobova, za kršćanina je prilika da za svoje pokojne učini ono najvrjednije, da za njih moli, eventualno dade odslužiti svetu misu. Lijepo je da grobove svojih pokojnika držimo u redu, da ih kitimo, da na njima palimo svijeće, no kudikamo je bolje za svoje pokojnike moliti. U tom nam majka Crkva sama daje najljepši primjer, jer ona za vjerne mrtve ne prestaje moliti. Njezina će molitva za njih utihnuti tek na koncu vremena.

Molitva za pokojne

Nebeski Oče, od Tebe dolazi naš život i Tebi se svatko vraća. Dao si nam taj boravak na zemlji kako bismo se pripremili na sudjelovanje u Tvojoj vječnoj ljubavi. Ne koristimo uvijek dobro ovo vrijeme, i neki, nažalost, odbijaju Tvoje prijateljstvo. Drugi, pak, žele biti s Tobom, tražeći istinu, pravednost i dobrotu, no, ljudska slabost zamračuje čistoću duše. Zato nakon smrti trebaju najprije proći kroz čišćenje, kako bi se konačno mogli susresti s Tobom, licem u lice.

Molimo Te za sve naše pokojne koji trpe u čistilištu, prepoznavajući jasno u svjetlu Tvoje ljubavi vlastitu nesreću, propuste i grijehe zemaljskog života. Oče milosrđa, oslobodi od trpljenja one za koje je Tvoj ljubljeni Sin prolio svoju Predragocjenu Krv.

Znamo da prazna riječ ili mnoštvo riječi ne mogu pomoći ni spasiti naše pokojne. Zato želimo, zajedno s Isusovom Krvlju, prikazati i svoju krv kao znak ljubavi i solidarnosti. Neka trud našega rada, vjernost Bogu, strpljivost u trpljenju i uzajamna ljubav probijaju granicu smrti te pridonesu skorom i potpunom sjedinjenju naših pokojnih s Tobom.

Molimo prije svega za sve one kojima dugujemo posebnu zahvalnost, od kojih smo primili život, vjeru i druga dobročinstva. U svome milosrđu, također, pogledaj na one kojih se nitko ne sjeti. Amen.

Izvor: Bitno.net

Svi sveti – velika svetkovina nebeske Crkve

“Vidjeh: evo velikog mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda gdje stoji pred prijestoljem.”

Danas, Crkva na putu, u životnoj borbi, slavi onu koja se nalazi već u trijumfu, u konačnoj nebeskoj slavi. Nemoguće da slavi svakog pojedinog u slavi, Crkva “jednom svetkovinom časti sve svete”. Njihovo je mnoštvo veliko, kako to svjedoči i sv. Ivan u svom Otkrivenju kad kaže: “Vidjeh: evo velikog mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda gdje stoji pred prijestoljem.”

Gospodin je u svome govoru na gori svečano obećao i zajamčio blaženstvo svima siromašnima u duhu koji nisu robovi prolaznih dobara, krotkima, onima koji gladuju i žeđaju za pravdom, milosrdnima, onima koji su čista srca, tolikima u povijesti progonjenima zbog pravde, tolikima potlačenima, obespravljenima, oklevetanima. Svemoćno javno mnijenje koje ovdje čini tolike nepravde, s onu stranu groba bit će osuđeno, raskrinkano, a njegovim će žrtvama čast i sloboda zauvijek biti vraćene. Svi koji su vjerovali u Kristova blaženstva bit će doista i blaženi. Svi koji su morali gledati kako zlo trijumfira nad dobrom, nepravda nad pravdom, ropstvo nad slobodom, klicat će zbog konačnog trijumfa dobra nad zlim.

Podrijetlo svetkovine Sviju svetih valja tražiti na Istoku već tamo u IV. stoljeću. Ondje se u Antiohiji slavio blagdan svih svetih mučenika na prvu nedjelju po Duhovima. U VI. je stoljeću isti blagdan na isti dan uveden i u Rimu, a 100 godina kasnije papa Bonifacije IV. stavio ga je na 13. svibnja, dan u koji je poganski hram Pantheon, posvećen svima bogovima, pretvorio u crkvu na čast Bogorodici i svima svetim mučenicima. I tako je taj nekadašnji poganski spomenik dobio naziv: “Sancta Maria ad Martyres” – crkva svete Marije i svetih mučenika.

Papa Grgur IV. premjestio je god. 835. svetkovinu Sviju svetih na 1. studenoga. Vjerojatno zbog jednostavne prikladnosti, kako to u XII. stoljeću svjedoči Ivan Beleth. Prikladnost se sastojala u tome što je nakon završene žetve i berbe bilo lakše osigurati hranu i piće za veliko mnoštvo hodočasnika koji bi tom zgodom nagrnuli na Rim.

Svetkovina je Sviju svetih jednako popularna kako a istočnoj tako i u zapadnoj Crkvi.

Misao na sve svete potiče nas na razmišljanje kako naš život mora biti svet i dobar, shvaćen u funkciji budućega života te kako imamo odgovornost da ga postignemo. Spomen na mrtve ispunja nas potresenošću zbog tolikih uspomena ozbiljnih razmišljanja koja su povezana s mišlju na smrt. Molimo za naše pokojne, ali i za njihovu duhovnu pomoć!

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. ALFONS RODRIGUEZ

“O, Gospodine! Kada bih znao, i kada bih mogao, služio bih Ti poput svih stvorova na nebu i na zemlji zajedno.” … “Najveći je izraz ljubavi biti poslušan Bogu.”

Zaštitnik posljednjega listopadskog dana je sveti Alfons Rodriguez, španjolski isusovački laik. Rodio se 25. srpnja 1532. godine u španjolskom gradu Segoviji kao drugo od jedanaestero djece bogatog trgovca vunom. Kao dječak od 10 godina susreo je isusovca blaženog Petra Fabera, koji ga je pripremio za Prvu pričest i snažno utjecao na njegov budući život. Sa 14 godina počeo se školovati kod isusovaca, ali mu je iznenada umro otac, pa se vratio kući kako bi preuzeo njegov posao. Oženio se s 26 godina, ali kad mu je ubrzo umrla supruga i troje djece, odlučio se potpuno posvetiti duhovnom životu. Napustio je sve što je posjedovao i pokušao se pridružiti Družbi Isusovoj, ali je zbog nedostatka naobrazbe isprva bio odbijen. Ipak, primljen je 31. siječnja 1571. g. u Isusovački red kao brat laik u Valenciji, a nakon šest mjeseci poslan je na otok Mallorcu.

Djelovao je 46 godina kao vratar u isusovačkom kolegiju Montesion u Palmi na Mallorci. Milosrdan, susretljiv i prijazan, dijelio je milostinju, hranu i odjeću siromasima i brinuo se za smještaj putnika namjernika i hodočasnika. S tog skromnog mjesta godinama je snažno utjecao na mnoge ljude i događaje, a njegove su duhovne savjete tražili i studenti i ugledni građani. Strogi pokornik i isposnik, naročitu pobožnost gajio je prema Bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije, revno molio krunicu, a svojeg mladog prijatelja svetoga Petra Clavera nagovorio da pođe kao misionar u Južnu Ameriku.

Čudotvorac i vizionar, mistik i asketa, svojim žarkim molitvama ozdravljao je mnoge ljude, tjelesno i duhovno. Ostavio je za sobom zbirku svojih dnevničkih zapisa, mističnih iskustava, te jednostavnih duhovnih misli i crteža. Njegovi spisi otkriveni su tek nakon njegove smrti.

“Bog nas”, piše Alfons Rodriguez, “nije pozvao na redovnički život, povučen od svijeta, kako bismo se brinuli za stvari koje se tiču tijela… On sam, naš Gospodin i Bog naš, brine se za naše tijelo, kao i za našu dušu, i proviđa sva svoja dobra, preko naših poglavara.”

I dalje: “Put što ga duša treba slijediti kako bi postigla svetost, put je mrtvljenja, uz pomoć molitve, koraci što ih valja činiti nutarnji su čini srca, kojima pobjeđujemo sebe same.”

Rekao je još i ovo: “O, Gospodine! Kada bih znao, i kada bih mogao, služio bih Ti poput svih stvorova na nebu i na zemlji zajedno.” … “Najveći je izraz ljubavi biti poslušan Bogu.”

Alfons Rodriguez preminuo je na današnji dan, 31. listopada 1617. godine u Palmi, a sprovod mu se pretvorio u pravo slavlje, u kojem je uz španjolskog potkralja i biskupa Mallorce sudjelovalo mnoštvo građana, od plemića i bogataša do siromaha i bolesnika.

Blaženim ga je 1825. godine proglasio papa Leon XII., a svetim 1887. godine papa Leon XIII.

Ime Alfons je njemačkog porijekla, a znači “hrabar” i “plemenit”. Zaštitnik je Mallorce.

Izvor: Bitno.net

MISNA ČITANJA – 31. LISTOPADA 2023.

Zrno uzraste i razvi se u stablo.

XXX. tjedan kroz godinu

Utorak, 31. 10. 2023.

Svagdan

ČITANJA:
Rim 8,18-25; Ps 126,1-6; Lk 13,18-21

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
zelena

IMENDANI:
Wolfgang, Vukmir, Kristofor, Alfonz

Prvo čitanje:

Rim 8, 18-25

Stvorenje sa svom žudnjom iščekuje objavljenje sinova Božjih.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima

Braćo! Smatram: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama. Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih: stvorenje je uistinu podvrgnuto ispraznosti — ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu — ali u nadi. Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela. Ta u nadi smo spašeni! Nada pak koja se vidi nije nada. Jer što tko gleda, kako da se tomu i nada? Nadamo li se pak onomu čega ne gledamo, postojano to iščekujemo.

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 126, 1-6

Pripjev:

Velika vam djela učini Gospodin!

Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske,
bilo nam je ko da snivamo.
Usta nam bjehu puna smijeha,
a jezik klicanja.

Među poganima tad se govorilo:
»Silna im djela Gospodin učini!«
Velika nam djela učini Gospodin:
opet smo radosni!

Vrati, Gospodine, sužnjeve naše
ko potoke negepske!
Oni koji siju u suzama,
žanju u pjesmi.

Išli su, išli plačući,
noseći sjeme sjetveno;
vraćat će se s pjesmom
noseći snoplje svoje.

Evanđelje:

Lk 13, 18-21

Zrno uzraste i razvi se u stablo.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Govoraše Isus: »Čemu je slično kraljevstvo Božje? Čemu da ga prispodobim? Ono je kao kad čovjek uze gorušičino zrno i baci ga u svoj vrt. Uzraste i razvi se u stablo te mu se ptice nebeske gnijezde po granama.«

I opet im reče: »Čemu da prispodobim kraljevstvo Božje? Ono je kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.«

Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral