SVETAC DANA – SV. IVAN JOSIP OD KRIŽA

Crkva se 5. ožujka spominje Sv. Ivana Josipa od Križa. Životopisci kod njega nabrajaju karizmatičke darove poput proricanje budućnosti, ispitivanje srdaca, ukazanja kojima su ga odlikovali Isus i Marija te mnoga čudesa.

Sv. Ivan Josip od Križa, u svijetu zvan Karlo Gaetano, bio je sin stare ugledne obitelji Calosinto, a rodio se na Veliku Gospu 1654. na otoku Ischiji u Italiji. Otac mu je bio don Josip, a majka donna Laura Gargiulo. Don i donna bili su naslovi koji su se davali plemićima, odličnim ljudima i svećenicima. Mali je Karlo primio prvu humanističku izobrazbu kod redovnika augustinaca, a među svojim vršnjacima isticao se iskrenom i dubokom pobožnošću. Naročito je bio pobožan prema Kristovoj muci pa se, iz želje da se što više suobliči s Kristom patnikom, znao bičevati sve do krvi.

Karlo se već kao 15-godišnjak odlučio za redovnički život i to upravo za onaj red koji je već po tradiciji duboko pobožan prema Kristovoj muci i koji je u Crkvu uveo razne pobožnosti muci Isusovoj u čast: franjevački red. Izabrao je strogu granu bosonogih franjevaca, koji potječu od reforme Sv. Petra Alkantarskoga. Oni imaju u Napulju samostan Santa Lucia al Monte.

Ondje je 1670. došao i Karlo, odjenuvši franjevački habit i promijenivši ime u Ivan Josip od Križa. Kao učitelja duhovnog života u novicijatu imao je velikog asketu o. Josipa Roblesa. Pod njegovim prosvijetljenim vodstvom, a još više pod snažnim zahvatom Božje milosti, mladi je novak upravo herojski nastojao oko vršenja raznih vrlina. Položivši dobre temelje redovničkoga života mladi je novak položio zavjete, dao se na studije te je 18. rujna 1677. bio zaređen za svećenika. Kroz više od 15 godina vršio je naizmjence službu učitelja novaka i gvardijana slijedeći stope Sv. Franje i Sv. Petra Alkantarskoga. Na kapitulu 1703. u Grumu izabran je za provincijala. Kao provincijal otvorio je nekoliko kuća u Napulju te mnogo nastojao oko što savršenije redovničke stege. Sv. Ivan Josip od Križa, obasut karizmatskim darovima, postao je duhovni vođa i savjetnik mnogih duša. K njemu su se obraćali i neki sveci, kao isusovac Sv. Franjo de Geronimo, pa čak i sam učeni Sv. Alfonz Maria Liguori.

Svojim apostolskim radom postao je vrlo popularan pa je pridonio i obraćenju nekih velikih grješnika. Životopisci nabrajaju kod njega razne karizmatičke darove te mnoga čudesa. Najslavnije čudo bilo je uskrišenje maloga markiza Januarija Spada. Umro je 5. ožujka 1734. u samostanu Santa Lucia al Monte. Grob mu je brzo postao mjestom velike pobožnosti. Blaženim je proglašen 1789., a Napolitanci su ga već sljedeće godine ubrojili među svoje nebeske zaštitnike kao i stanovnici njegova rodnog otoka Ischije. Budući da je preminuo uslijed moždanog udara postao je zagovornikom od moždanog udara i sličnih bolesti. Papa Grgur XVI. proglasio ga je svetim 26. svibnja 1839., skupa s druga dva napuljska sveca Franjom de Geronimom i Alfonzom Liguorijem.

Preuzeto s nedjelja.ba

SVETAC DANA – SLUGA BOŽJI ANTE ANTIĆ

Rodio se u Šepurinama na otoku Prviću kod Šibenika 16. travnja 1893.g. Otac Tome i majka Tada, r. Vlahov rodili su desetoro djece, a Ante im je bio šesto dijete po redu. Za vrijeme trudnoće, njegova su se majka i otac našli u smrtnoj opasnosti na malom čamcu u Šibenskom kanalu. Svjesni opasnosti pobješnjele oluje, zavjetovali su se sv. Anti da će ako prežive i žena rodi sina, nadjenuti mu ime Ante i poslati ga da postane svećenik.

U djetinjstvu je jednom prilikom vidio franjevca. Bilo je to neobično u njegovoj župi koju je vodio biskupijski svećenik. Mali Ante je pohitio majci i rekao joj: “Htio bih biti kao onaj furešti pop.” Očito je kako se njegova volja poklopila s roditeljskim zavjetom, na obostrano zadovoljstvo. Kao dijete napredovao je u milosti, mudrosti i znanju. Bio je odličan učenik i ministrant. Nakon što je završio šest razreda osnovne škole (u Zatonu) odlazi u sjemenište. Godinu dana prije odlaska u sjemenište, razbolio se od tuberkuloze koja ga je pratila cijeli život. Primljen je u sjemenište u Sinju 1905.g., a u novincijat, 1911.g. na Visovcu. Redovničke zavjete položio je u Makarskoj. Zaređen je za svećenika u Šibeniku 29. srpnja 1917.g. Posljednjih deset godina, bio je ispovjednik i savjetnik u samostanu Gospe Lurdske u Zagrebu od 1956. do 1965.g.

Živio je svetim i kreposnim životom sve čineći iz ljubavi prema Bogu i čovjeku. Osobito je bio osjetljiv za nevolje ljudi koji su u potrebi. Pazio je da ne bude pogaženo ljudsko dostojanstvo. Prema svima je bio pažljiv. Trudio se organizirati ljetovanja obitelji s brojnom djecom. Brinuo se za siromašne studente. Ponekad je znao prositi za potrebite. Na srcu mu je bio cijeli čovjek. O tome svjedoče brojne zgode. Tako je u teškim godinama II. svjetskog rata, koji je nemilice poharao mnoge obitelji u Makarskom primorju i ostavio mnoge nezaštićene udovice i gladnu siročad, o. Ante imao razumijevanja i uvijek nalazio načina da im pomogne.

Kad vam netko učini dobro, ono se mora nastaviti umnažati da bi bilo još veće dobro.

o. fra Ante Antić

U to vrijeme velike neimaštine i gladi, jedne se noći iz Baške vode u Makarsku uputila mlada žena kojoj je muž radio u Americi. Znala je da fra Ante dijeli odjeću, hranu i pokoji dinar. Došla je i ona isprositi nešto za Prvu pričest svom malom Stipi. Međutim, fra Ante joj nije imao što dati. Ostao je čas u nedoumici, a onda je skinuo svoj fratarski plašt i rekao joj: “File, evo ti ga pa raskroji i sašij nešto djeci.” Sa zahvalnošću žena ga je uzela da njime ogrije svoju djecu, i sama ogrijana i utješena pažnjom i molitvom fra Ante. Njezin sin koji je nosio kaputić skrojen od toga plašta kasnije je postao fratar.

O. Ante se nije nikad zatvorio u samostan, nego se prepustio životnim izazovima s vjerom da mu ih Bog šalje. O životu o. Ante obično se ističe kako je bio svet ispovjednik i duhovni voditelj, te je ostatak života proveo ispovjedajući i duhovno prateći vjernike u samostanu Gospe Lurdske u Zagrebu. Pogrbljeni starčić, pognut na svoj štap, svjedočio je već svojom vanjštinom, da život obdaren patnjom može biti sretan život. Prihvatio je patnju radosno znajući da će se tako bolje suobličiti Kristu. Izdahnuo je 4. ožujka 1965.g. nakon što je obavio javnu ispovijed i dobio od provincijala odrješenje. Pokopan je na Mirogoju, a sprovodne obrede predvodio je kardinal Franjo Kuharić.

Posmrtni ostaci, premješteni su u kriptu crkve Gospe Lurdske u Zagrebu. Od 1984.g., vodi se postupak da se o. Antu Antića proglasi blaženim i svetim. Kauzu je otvorio kardinal Franjo Kuharić. Slučaj se od 1995.g. vodi u Rimu. Zabilježeno je više od 5000 uslišanja, onih koji su mu se molili. Jedan je od najomiljenijih svećenika prošloga stoljeća u Hrvatskoj. Ovako je o ocu Antiću govorio isusovac, p. Ivan Kozelja, profesor filozofije: “Život oca Antića božanska je umjetnina. Uspjelo i divno ostvarenje evanđeoske Istine. Bio je uistinu velik, ozbiljan i zreo muž, a ostao je i sačuvao do smrti jednostavnu i priprostu dušu djeteta. Bio je tako otkinut i daleko od svijeta, sav u Bogu, a u isti mah sav otvoren i u djelotvornoj ljubavi nadvijen nad konkretnim čovjekom i njegovim svagdanjim potrebama. Posve suvremen! To svjetlo ne smije oslabiti, a kamoli utrnuti.”

Preuzeto s Humanitarna udruga fra Ante Antić

SVETAC DANA – SV. KUNIGUNDA

Crkva se 3. ožujka spominje Sv. Kunigunde, carice i vjerne družice njemačkog cara Sv. Henrika I. Sveti bračni par živio je uzornim životom u mudrom upravljanju svojim narodom.

Njihova bračna ljubav bila je tolika da je u jednoj povelji kojom je Henrik potvrdio osnivanje samostana benediktinki u Kaufungenu (Hessen) napisano kako su njih dvoje bili jedno u jednome tijelu. Ipak, njihova bračna ljubav nije bila okrunjena porodom, te je Henrik odlučio Krista i njegovu Crkvu učiniti baštinikom.

Kunigunda se rodila oko 975., kao kći grofa Siegfrieda, osnivača Luksemburga i njegove supruge Hedwige, u brojnoj i pobožnoj obitelji.

Željela je stupiti u samostan i svoj život posvetiti Svevišnjemu, ali se po želji roditelja udala za bavarskog vojvodu Henrika. Zajedno s Henrikom sudjelovala je u razvoju Bamberga, jednog od najljepših bavarskih i njemačkih gradova, te u osnivanju tamošnje biskupije 1007. Kad se Njemačko Carstvo stalo širiti prema Istoku, uočio je važnost Bamberga bavarski vojvoda Henrik. On je kasnije postao njemački car, a Bamberg mu je postao omiljeno obitavalište. Sa svojom ženom Kunigundom odlučio je povećati i uljepšati taj grad, koji je po njima postao naročito slavan. Njihov se lik još i danas nalazi na portalima, zidovima, mostovima Bamberga. Možda je, najljepša od tih umjetnina, baš ona najstarija na Adamovim vratima bamberske katedrale. Ona prikazuje cara Henrika s njegovim carskim dostojanstvom: s krunom, žezlom i jabukom. Kraj cara stoji njegova vjerna, nedjeljiva životna družica Kunigunda. U desnoj ruci drži model jedne crkve, simbola njezine velike djelatnosti, jer je mnogo pridonijela gradnji crkava.

Zajedno s Henrikom, 1014. u Rimu je primila carsku krunu iz ruku pape Benedikta VIII. Mudra i izobražena žena, pratila je supruga na svim njegovim putovanjima i savjetovala ga u važnim pitanjima i presudnim odlukama. Posebno je značajna Kunigundina uloga u nastojanju da njezin carski suprug postigne kršćansku savršenost i svetost. Cijelim svojim bićem podupirala je brojna Henrikova djela u korist Crkve Kristove, siromaha i nevoljnika.

Legenda, koja je nastala kasnije, pripovijeda kako su oni željeli u braku živjeti u djevičanstvu, no to ne odgovara povijesnoj istini. Istina je ipak da taj bračni par jedno drugome na putu prema Bogu nisu bili zapreka već most, a to je još važnije nego da su živjeli u djevičanstvu.

Godinu dana nakon Henrikove smrti, 1025. Kunigunda je stupila u samostan Kaufungen, koji je sama osnovala. Skinula je sa sebe sjajnu carsku odoru, odjenula redovničku, da se sva posveti službi Bogu. Živjela je skromno i ponizno u samostanskoj skrovitosti, posvećena molitvama i radu 15 godina.

Preminula je u Kaufungenu na današnji dan, 3. ožujka 1040., a pokopana je kraj supruga u bamberskoj katedrali. I Kunigundu i Henrika svetima je proglasio papa Inocent III., 1200. Grad Bamberg još ih i danas vrlo svečano slavi, a ona je zaštitnica je Luksemburga i biskupije Bamberg. Njezino ime dolazi iz starog njemačkog jezika, a znači: ona koja se bori za pleme.

Preuzeto s nedjelja.ba

SVETAC DANA – SV. JANJA PRAŠKA

Sveta Klara je tako zavoljela ovu češku princezu, da ju je nazivala “polovicom svoje duše”, i poslala joj kao podršku pet svojih redovnica. Redovito su razmjenjivale pisma, od kojih su neka i sačuvana.

Sveta Janja ili Agneza Praška, srednjovjekovna češka kraljevna rodila se 20. siječnja 1205. u Pragu kao najmlađa kći češkog kralja Premysla I. Otakara i kraljice Konstance, sestre ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II., oca sv. Elizabete.

Agneza je imala sličnu povijest života kao i Elizabeta. Naime, staru samo tri godine, zaručili su je za Boleslava, sina šleskog vojvode Henrika Bradatog i svete Hedvige. I tako je djevojčica morala ostaviti svoju domovinu: mladu kraljevsku kći poslali su na odgoj cistercitski samostan u Sileziji.

No, još ni šest godina nije bila stara, a umre joj njezin zaručnik Boleslav. Tada su je vratili u njenu domovinu Češku. Ali, samo devet godina staru, opet je zaruče za kneza Henrika, sina njemačko-rimskog cara Fridrika II. Međutim, caru Fridriku II. umre supruga pa on sam poželi Agnezu za svoju ženu.

Agneza je odrasla i razvila se u snažnu osobu, a u srcu je osjetila želju za kreposnim životom, da krene Kristovim putem. Obrati se na samog papu Grgura IX. i on je uspije obraniti od neželjene udaje. Kad je 1230. umro njezin otac, papa Grgur IX. oslobodio ju je svih mogućih ženidbenih obveza, a ona je svoje raskošne haljine zamijenila skromnom redovničkom odorom i nastanila se u jednog od najsiromašnijih praških četvrti.

Posvetila se brizi za siromahe, prognanike i bolesnike, među njima i gubavce, pomaže potrebitima riječju i savjetom, dijeli milostinju, i zamolila je svog brata, kralja Vjenceslava, da u Pragu sagradi bolnicu i crkvu, i samostan za franjevce. Franjevci su je povezali sa sv. Klarom, a Klara je tako zavoljela češku princezu, da ju je nazivala “polovicom svoje duše”, i poslala joj kao podršku pet svojih redovnica. Redovito su razmjenjivale pisma, od kojih su neka i sačuvana. Agneza je u Pragu osnovala prvi samostan klarisa, stupila u njega na Duhove 1234., postala njegovom poglavaricom i u njemu provela ostatak života. Uz franjevce i klarise u Pragu su niknule bolnice, sirotišta i svratišta, nastala je čitava gradska četvrt s tri crkve, a sveta Agneza bila je duša tog izvanrednog apostolskog i socijalnog podviga. Franjevački pokret širio se iz Praga po cijeloj Češkoj i u Poljskoj, te su osnovani mnogi muški i ženski samostani.

Agneza je uvijek ostala povezana sa svojom kraljevskom obitelji. Ljubila je svoju domovinu i svoj narod. A kad je kraljem Češke postao njezin nećak Otokar II., Češka je doživjela vrhunac moći i slave. Agneza je prorekla smrt svojeg nećaka kralja Otokara; on je doista poginuo na Moravskom polju.

Poslije bitke na Moravskom polju za češki su narod nastupili teški dani. Blažena Agneza, tada već starica od 73 godine, u svojem osjećajnom i plemenitom srcu teško je proživljavala tu tugu.

Preminula je je u Pragu 2. ožujka 1282. god. Njezin grob ponovno je otkriven 1930., u staroj praškoj crkvi svetog Jakova.

Blaženom ju je proglasio papa Pio IX 1874. god., a svetom 1989.g., papa Ivan Pavao II.

Iz pisma sv. Klare Janji Praškoj:

O nadasve plemenita kraljice,
upri oči u Njega,
istražuj Ga,
promatraj Ga
i čezni za tim da nasljeduješ
svoga Zaručnika,
koji je, premda najljepši od sinova ljudskih, radi tvojega spasenja postao najobescjenjeniji od svih ljudi, prezren, izudaran i po čitavome tijelu više puta bičevan i umro sred samih muka na križu.
Ako s Njime patiš, s Njime ćeš i kraljevati,
ako s Njime plačeš, s Njime ćeš se i radovati,
ako s Njime umireš na križu muke,
s Njime ćeš posjedovati nebeske stanove
u sjajnim odorama svetih,
i tvoje ime, zapisano u knjigu života,
bit će slavno među ljudima.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. ALBIN

Sv. Albin se kao biskup posebno isticao svojim nastojanjima u suzbijanju nećudorednog ponašanja, naročito u ono vrijeme učestalih rodbinskih, incestuoznih ženidbi među plemićima.

Sveti Albin je bio biskup Angersa u Francuskoj. To je vrlo stara biskupija, osnovana već u IV. stoljeću. Rodio se oko 469. u Vannesu, u Bretanji, i to u plemićkoj obitelji. Postao je monah, a 504. opat samostana u Tincillacu. Kroz gotovo četvrt stoljeća mudro i sveto vodio je svoju opatiju pa nije čudo da se glas o njegovim vrlinama raširio.

Taj glas je pridonio ne malo da je na želju naroda izabran za biskupa u Angersu, premda se tome vrlo opirao. Postavši biskupom naročito se istaknuo u borbi protiv jednoga prilično raširenog ćudorednog zla. Bile su to incestuozne, to jest rodbinske ženidbe među plemićima. Rodbinske po krvnom srodstvu, a ono je po prirodnom ćudorednom i pozitivnom crkvenom zakonu zapreka za ženidbu. Sveti Albin kao biskup sudjelovao je na pokrajinskom saboru 538. i 541. u Orleansu, dok ga je 549. zastupao opat Sapando. Zbog svoga energičnog stava u mnogim pitanjima došao je u sukob s nekim biskupima, a plemićima se tako zamjerio da su mu prijetili i smrću.

Moralna pomoć koju mu je pružio Sv. Cezarije dala mu je nove snage za njegov daljnji težak i opasan rad na ćudorednom preporodu tadašnjega društva. Kako prenosi Bitno.net, bio je to u onim teškim vremenima tvrd rad, ali zato tim potrebniji jer je nove narode, koji su tek primali kršćanstvo, a baštinili stare loše navike, valjalo naučiti na jedan savršeniji život. Iscrpljen godinama, a još više radom, biskup Albin je umro 1. ožujka 550. u Angersu te je ondje i pokopan u crkvi Sv. Petra. No već 556. posvećena je njemu samome jedna crkva, a u njezinu kriptu preneseni su njegovi posmrtni ostaci. Kod te nove crkve brzo je podignuta i opatija, a prvi joj je opat bio Albinov prijatelj i pouzdanik Sapando.

Iz djela Sv. Grgura Turonskoga, važnoga crkvenog povjesničara, saznajemo kako je već u njegovo doba, a to je VI. stoljeće, kult Sv. Albina, biskupa, bio vrlo raširen. On se iz Francuske proširio u Njemačku, Englesku, pa čak i Poljsku, pa je Albin u srednjem vijeku bio jedan od popularnijih svetaca. Kao borac za ćudoređe u ženidbi i obitelji može nam i danas biti uzorom. I danas je ta Božja ustanova i osnovna stanica društva ugrožena mnogim zlima.

Preuzeto s nedjelja.ba