SVETAC DANA – SV. MARTIN

Hagiografi smatraju sv. Martina jednim od najvećih biskupa svih vremena. On je i prvi svetac koji nije bio mučenik, a ipak ima svoj blagdan. On je jedan od onih ljudi o kojem su govorili čitavi naraštaji.

Sveti Martin rođen je oko 316. u Sabariji, današnjoj Mađarskoj. Njegov otac Talijan doselio se tu kao rimski časnik. Martin je svoj kršćanski odgoj stekao u očevu zavičajnom gradu Paviji. Po očevoj želji postao je vojnik i časnik.

Ime mu je zapravo umanjenica Marsa, boga rata. Tako ga je nazvao otac, želeći odati počast svojoj službi. Sasvim sigurno nije očekivao da mu sina povijest neće pamtiti po ratnim podvizima, već po djelu milosrđa, koje je postalo simbolom kršćanske ljubavi prema siromasima. Evo toga slavnog događaja:

Neke studene zimske večeri časnik Martin, nakon dužnosti ophodnje, vraćao se u svoj vojnički tabor, sjeverno od Pariza. Odjednom se uz rub ceste stvorio neki siromah u dronjcima, koji je drhtao od hladnoće i zamoli ga za milostinju. Martin kod sebe nije imao ni novca ni što drugo da mu dade. Tada mu na pamet dođe misao; uzeo je svoj širok časnički ogrtač, mačem odsjekao polovicu i podao promrzlu siromahu.

Legenda pripovijeda da je sljedeće noći ugledao Isusa koji je bio odjeven u polovicu njegova ogrtača. I čuo je kako je Isus govorio anđelima: “Martin koji je tek na putu da bude pokršten, odjenuo me ovim ogrtačem.” Tim je riječima Isus zapravo ponovio onu svoju nama iz Evanđelja poznatu pouku: “Što učinite jednom od moje najmanje braće, to činite meni.”

Kratko po tom doživljaju Martin napušta vojničku službu, vraća se kući i nakon priprave dao se pokrstiti. Oduševila ga je ta vjera koja je živjela i vršila ljubav. I Martina je uporno progonila jedna misao: želja da bude misionar u svojoj domovini, da se bori protiv poganstva i krivovjerja. Kao prvo, obratio je na kršćanstvo svoju majku. Na kratko vrijeme povukao se u samotništvo na otoku Gallinaru, da bi potom pošao u Poitiers, gdje ga je biskup Hilarije zaredio za svećenika. Također mu je poklonio kuću u mjestu Liguge, koju je Martin pretvorio u samostan, želeći život provesti u samoći i molitvi. No, 371. godine preminuo je sveti Hilarije, a grad Tours nije pronašao nikoga boljega tko bi ga mogao naslijediti osim Martina.
I tako je Martin: vojnik iz prisile, redovnik po odabiru, morao radi dužnosti postati biskup. Bio je sjajan pastir. Kao veliki evangelizator, obraćao je na kršćanstvo barbarska galska plemena, umirivao arijance i ostale krivovjerce i opirao se civilnoj vlasti koja se htjela uplesti u upravljanje Crkvom.

Jako su ga voljeli siromasi i nevoljnici kojima je uvijek bio bliz; nešto manje plemići i onaj dio klera koji su – ljubeći bezbrižan život – strogog biskupa smatrali malo odveć zahtjevnim, jer je tražio uzoran život i obrazovanje primjerno službi. Zbog toga je bio izložen klevetama i netrpeljivosti.

Nikada nije zaboravio redovnički život, svoju prvu ljubav. Nakon najstarijeg europskog samostana u Ligugeu, utemeljio je još jedan u Marmoutieru, svega nekoliko kilometara od Toursa, koji će postati prvim središtem redovničkoga života u Francuskoj.

Hagiografi smatraju sv. Martina jednim od najvećih biskupa svih vremena. On je i prvi svetac koji nije bio mučenik, a ipak ima svoj blagdan. On je jedan od onih ljudi o kojem su govorili čitavi naraštaji. Njegova gesta dobrotvornosti prema siromahu što se smrzavao pred vratima grada Amiensa, davši mu polovicu svoga plašta, ispunjala je maštu mnogih slikara i umjetnika. Francuska ga štuje kao svoga prvotnoga zaštitnika, a u poljoprivrednim i vinogradarskim krajevima Francuske, Italije, pa i naših vinorodnih predjela “novo se vino pije na blagdan svetog Martina”.

Sveti i skromni biskup umro je 8. studenoga 397. godine.

Zaštitnik je Francuske, vojnika, konjanika, siromašnih, prosjaka, putnika i vinogradara.

Molitva svetog Martina (za nastavak borbe za Boga)

Gospodine, ako sam i dalje potreban Tvom narodu,
neću izbjegavati trud.
Neka bude volja Tvoja.
Vodio sam dobru bitku dovoljno dugo.
Ipak, ako me, Gospodine, obvežeš da nastavim bitku
u bojnim redovima Tvoje obrane,
nikad neću tražiti izgovor zbog manjka snage.
Ispunit ću sve što si mi povjerio.
Dok Ti zapovijedaš,
ja ću se boriti pod Tvojom zastavom.

Amen.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. LEON VELIKI

Sveti Leon I. je bio prvi papa kome je povijest dala naslov “Veliki”. Njegov život i djelo opravdavaju taj naslov, a mi se s njim upoznajmo pa ćemo se u tu opravdanost i sami uvjeriti.

Sveti Leon se rodio svršetkom IV. stoljeća u pokrajini Toskani, staroj Etruriji, gdje je prije Rimljana živio narod Etruščana, koji je iza sebe ostavio tragove visoko razvijene kulture.

Po Leonovim se sačuvanim spisima vidi da je u djetinjstvu i mladosti primio izvanredan odgoj i stekao veliku naobrazbu. Bio je odličan poznavalac rimske književnosti, govorništva, teologije, pa i drugih znanosti. Papom je postao god. 440. naslijedivši Siksta III. u veoma teškom trenutku crkvene povijesti. Crkva je bila razdirana herezama iznutra, a navalama barbara izvana. Bilo je to razdoblje seobe naroda.

U profanoj je povijesti papa Leon I. postao velik po svom upravo čudesnom i dramatičnom susretu s Atilom, vođom Huna, kojega je uspio odvratiti od Rima.

Strašni Atila, zvan “bič Božji”, prešavši Alpe, utaborio se kod Mantove. Uz njega je strašna vojska s mnoštvom zarobljenika i ugrabljena plijena. Ognjem i mačem je opustošio gotovo polovinu Europe, prešao Alpe s istom sigurnošću i spretnošću kao nekoć prije njega kartaški vojskovođa Hanibal. Spustivši se u Padsku nizinu, opljačkao je i velikim dijelom uništio gradove i naselja, medu kojima Milano i Paviju, a sada mu je, eto, otvoren put i prema Rimu, prijestolnici svijeta, za kojim su hlepili prije i poslije njega toliki osvajači. Rim nije imao tko braniti jer je Bizant, gdje je bila prijestolnica carstva, bio daleko.

Sve su nade Rimljani stavili stoga u svoga biskupa, papu Leona, koji se goloruk u pratnji nekolicine prelata uputio ususret strašnome Atili. »Legenda Aurea« bilježi o tom najneobičnijem susretu ovo: »Kad se, dakle, Papa približio Atili, čim ga je taj spazio, sišao je s konja i upitao ga što želi?« Papa je imao samo jednu želju: da Atila napusti Italiju, oslobodi zarobljenike i odrekne se pohoda na Rim. Činjenica da se jedan strašan vojskovođa, koji je iza sebe imao gotovo polmilijunsku vojsku, pokorio nenaoružanom i golorukom Papi, uzbuđivala je dugo maštu mnogih i tako nastadoše razna, pomalo i legendarna tumačenja toga susreta. Legenda Aurea, poznati srednjovjekovni hagiografski spis, donosi ovo tumačenje: “Vojnici su prigovarali Atili što se on, pobjednik svijeta, dao pobijediti od jednoga svećenika. On im je na to odvratio da je imao priviđenje i o sebi i o njima; vidio je kako kraj Pape stoji strašan jahač s mačem u ruci, a koji mu je rekao da će i on i svi izginuti ako ne poslušaju Papu.”

Povjesničari danas tvrde da se praznovjerni ratnik Atila stvarno prestrašio Božje srdžbe, s kojom mu se zaprijetio jasni starina papa Leon. Možda se sjetio tajanstvenog završetka Alarihova, koji je nakon pljačke Rima nenadano umro. Povijesna je Činjenica da se Atila sa svojim hordama povukao natrag preko Alpa i preko Dunava. Godinu dana kasnije smrt je i njega dokončala. Genzerika, vođu Vandala, god. 455. papa Leon nije ipak uspio odvratiti od pljačke Rima, ali je uspio barem poštedjeti od nasilnika ljudske živote te kuće od razaranja i paleža.

Inače o životu sv. Leona nemamo baš mnogo podataka. On je bio čovjek koji nije volio govoriti o sebi ni o svojim spisima. Znamo ipak da je imao veoma visok pojam o svojoj papinskoj službi i odgovornosti te da je u sebi znao utjeloviti dostojanstvo, vlast i brigu Petra, poglavice apostola. Unatoč svome strogom i ozbiljnom velikosvećeničkom držanju znao je ipak sačuvati i ljudsku toplinu, osjećajnost što zraci iz njegovih 96 govora te iz 173 sačuvana pisma. Naročito njegove homilije odaju pastira duša koji je sav bio predan duhovnome dobru povjerenog mu stada. On svojim ovcama govori pristupačnim jezikom i rječnikom, prenoseći svoje misli u jasne, trijezne i prikladne izraze, koji će vjerniku pomoći da bolje živi prosvijetljenim kršćanskim životom. Pisma mu pak odaju visoko kultiviran stil, a bila su vjerojatno upravljena ljudima više kulture.

U povijest dogmi Leon je ušao svojom glasovitom Dogmatskom poslanicom Flavijanu u kojoj iznosi jasan nauk o hipostatskoj uniji. Kad se ta poslanica god. 451. pročitala na Kalcedonskom saboru, saborski su oci s oduševljenjem izjavili da je na Leonova usta progovorio sam Petar. Taj su dokument mnogi smatrali da je pisan pod nadnaravnim nadahnućem. Papa Leon I. Veliki umro je nakon 21 godine pontifikata 10. studenoga 461. godine. Za duhovno osvježenje navodimo isječak iz III. govora pape Leona na godišnjicu izbora: »Premda smo, predragi, nemoćni i nedostojni za izvršavanje naše službe, jer ako nešto pobožno i revno želimo činiti, osjećamo teret svoje slabosti; ipak, prati nas silan zagovor vječnoga i svemogućega svećenika koji je nama sličan, Ocu jednak, koji je božanstvo čovještvu podvrgao, a ljudsko uzdigao do božanskoga, njegovoj se uredbi dolično i pobožno radujemo. On, premda je mnogim pastirima povjerio brigu za svoje ovce, sam ipak nije prestao čuvati ljubljeno stado. Od njegove vječne zaštite primismo silu apostolske službe. On je svojim djelom neprestano prati. Čvrstoća temelja na koji se sazidava sva Crkva nije ugrožena teretom hrama koji na njoj leži. Jer, vječna je čvrstoća one vjere koju je on pohvalio u prvaku apostola. I kao što trajno ostaje što je Petar u Kristu vjerovao, tako trajno ostaje i ono što je Krist u Petru ustanovio. Ostaje, dakle, uredba istine, i blaženi Petar ustrajući u primljenoj čvrstoći stijene, ne napušta kormilo Crkve koje je primio. On je pred drugima istaknut: zove se stijenom, proglašuje se temeljem, postavljen je za vratara kraljevstva nebeskoga, postavljen je za suca koji svezuje i razrješuje, i njegova presuda vrijedi i na nebu. Iz svih tih otajstava spoznajemo kakvo je njegovo zajedništvo s Kristom. On sada potpunije i moćnije izvršava što mu je bilo povjereno, sve službe izvršuje i svu brižljivost očituje u Onome i s Onim po kome je proslavljen. Ako nešto pravilno činimo i ispravno prosuđujemo, ako nešto svagdašnjim molitvama postižemo od Božjega milosrđa, to je onda djelo i zasluga onoga čija moć živi na njegovoj stolici i čija vlast je iznad svake druge vlasti. To je, predragi, postigla ona ispovijest vjere, koju je Bog Otac nadahnuo apostolskom srcu, a koja nadilazi sve nesigurnosti ljudskih mišljenja te prima čvrstoću stijene koja se ne da slomiti nikakvim navalama. Jer, u svekolikoj Crkvi Petar svakodnevno govori: ’Ti si Krist, Sin Boga života’ i svaki se jezik koji Gospodina priznaje napaja učiteljstvom toga glasa.«

Pomolimo se: Bože, ti si Crkvu utemeljio na čvrstoj stijeni apostolstva, da je nikad ne nadvladaju vrata paklena. Po zagovoru svetog pape Leona daj joj postojanost u istini i trajan mir! Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. ELIZABETA OD PRESVETOGA TROJSTVA

Sveta Elizabeta od Presvetog Trojstva, rođenim imenom Élisabeth Catez je francuska svetica, redovnica karmelićanka, spisateljica, mističarka.

Sveta Elizabeta od Presvetog Trojstva (Élisabeth de la Trinité), francuska bosonoga karmelićanka, mističarka, rođena je kao Élisabeth Catez 18. srpnja 1880. u vojnoj bazi Avord (Farges-en-Septaine) nedaleko Bourgesa (departman Cher, središnja Francuska). Obitelj je 1892. preselila u Dijon. Njezin otac Joseph Catez, časnik francuske vojske, iznenada je preminuo 1887. pa se majka Marie Rolland sama morala brinuti za odgoj dviju kćeri. Elizabeta je bila ljupka djevojčica dobrog srca, ali izuzetno živahna, svojeglava i naprasita. Bila je glazbeno nadarena, svirala je glasovir i s trinaest godina osvojila prvu nagradu na konzervatoriju u Dijonu. Godinu dana kasnije, 1894, nakon jedne svete pričesti, Elizabeta je osjetila da ju Gospodin zove u karmelićanske redove i zavjetovala se na trajno djevičanstvo. Njezina majka zatražila je od nje da na odlazak u samostan pričeka do punoljetnosti. Omiljena u društvu, s majkom i sestrom Marguerite sudjelovala je u brojnim aktivnostima: izleti, ples, tenis, sviranje glasovira, more, planine, prijateljstva, rad u župi, pjevanje u crkvenom zboru, posjeti bolesnicima, poučavanje vjeronauka i skrb o radničkoj djeci. Iznad svega i prije svega za nju je značila molitva. Napisala je: “Iako usred svijeta, možemo slušati Boga u tišini srca koje želi jedino Njega… Nakon svih tih okupljanja i slavlja, moja je utjeha sabrati se i radovati se u Tvojoj prisutnosti.” Bila je posebno sretna kad je otkrila otajstvo Presvetog Trojstva u svoj njegovoj punini pa je njemu u čast izabrala i svoje redovničko ime. Protivno majčinim savjetima, stupila je 2. kolovoza 1901. u karmelićanski samostan u Dijonu, 200 metara udaljen od njezinog doma, a svečane zavjete položila je 11. siječnja 1903. Odmah je osvojila ostale sestre svojom sabranošću i susretljivošću. Dragog Boga tražila je i pronalazila u radu i molitvi, iako je povremeno doživljavala krize i tonula u mrak. Na dan polaganja zavjeta osjetila je neizmjernu svjetlost. Ostavila je za sobom 342 pisma, dnevnik, 17 intimnih bilješki, 122 pjesme i 4 duhovna traktata. Njima nam Elizabeta šalje svoju jednostavnu i duboku poruku. Zašto ići daleko i tražiti iskustvo božanskoga, kad je Bog, koji je sama Ljubav, prisutan u najdubljem dijelu našega srca? Svi smo ljubljeni, svi smo djeca Božja, svi smo pozvani euharistijskom stolu, svi se možemo predati Ljubavi.

Oboljela je u vrijeme korizme 1905, od tada neizlječive Addisonove bolesti, rijetke kronične bolesti koja nastaje kao posljedica obostranog razaranja kore nadbubrežnih žlijezdi. Prebačena je u proljeće 1906. u bolnicu i sve više nestajala u Bogu. “San mi je preobraziti se u Isusa Raspetoga i to mi daje toliku snagu u trpljenju… Shvaćam kako je bol objava ljubavi…” O Uzašašću čula je u dubini duše ove riječi: “Ako me tko ljubi… i Otac moj će ljubiti njega i k njemu će doći i kod njega se nastaniti”. Elizabeti su se objavile tri osobe Presvetoga Trojstva i njihova nazočnost više se nikada u njoj neće izbrisati. Njezine posljednje razumljive riječi zvučale su poput pjesme: “Idem u svjetlost, u ljubav, u život…” Pred kraj života počela je nazivati samu sebe “Laudem Gloriae” (“pohvalom slave”). Njezina duhovnost podsjeća na njezinu suvremenicu i sunarodnjakinju, karmelićanku iz Lisieuxa, svetu Tereziju od Djeteta Isusa. Elizabeta je konačno utonula u Presveto Trojstvo na današnji dan, 9. studenoga 1906, u Dijonu (departman Côte-d’Or, Burgundija). Blaženom ju je proglasio 25. studenoga 1984. papa Ivan Pavao II. Predstavio ju je tada kao “novo svjetlo koje nam svijetli, novu pouzdanu i sigurnu vodilju.” Rekao je tom prilikom: “Evo mlade kršćanke iznimno revna srca, koja može progovoriti mladima, kao i svim tragateljima za apsolutnim… Otkrit ću vam i njenu tajnu. To je ona unutarnja prisnost s Bogom, koja poput divnoga sunca osvjetljuje i moj život.” Svetom ju je 16. listopada 2016. proglasio papa Franjo. Svetu Elizabetu zazivaju kod smrti roditelja i tjelesnih boli, a zaštitnica je bolesnika.

Izvor: zupajastrebarsko.hr