ČITANJA: od dana: 1Kr 12,26-32; 13,33-34; Ps 106,6-7a.19-22; Mk 8,1-10
BOJA LITURGIJSKOG RUHA: crvena
IMENDANI: Alojzije, Vilim, Vjekoslav, Vijeko
Prvo čitanje:
1Kr 12,26-32; 13,33-34
Jeroboam načini dva zlatna teleta.
Čitanje Prve knjige o Kraljevima
U one dane: Jeroboam reče u svom srcu: »Sad bi se kraljevstvo moglo vratiti domu Davidovu. Ako ovaj narod bude nastavio uzlaziti u Dom Gospodnji u Jeruzalemu da prinosi žrtve, srce će se naroda vratiti svome gospodaru, Roboamu, kralju judejskome, i mene će ubiti.«
Pošto se kralj posavjetovao, načini dva zlatna teleta i reče narodu: »Dosta ste uzlazili u Jeruzalem! Evo, Izraele, tvoga boga koji te izveo iz zemlje egipatske.« Zatim postavi jedno tele u Betelu, a drugo smjesti u Dan. To je bila prigoda za grijeh: narod je odlazio jednome u Betel i drugome u Dan.
I podiže Jeroboam hram na uzvišicama i postavi iz puka svećenike koji nisu bili sinovi Levijevi. Zatim je Jeroboam uveo blagdan u osmom mjesecu, petnaestoga dana tog mjeseca, kao što je blagdan koji se slavi u Judeji, i uzađe k žrtveniku. Tako je učinio u Betelu, žrtvujući teocima koje je načinio. U Betelu je postavio i svećenike uzvišica što ih bijaše podigao.
Ni poslije se Jeroboam ne obrati sa svoga zlog puta, nego je i dalje priproste ljude postavljao za svećenike na uzvišicama: tko je želio, davao je kralju darove da postane svećenik uzvišica. Takvim je postupkom padala u grijeh kuća Jeroboamova, rušila se i nestajala s lica zemlje.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 106,6-7a.19-22
Pripjev:
Sjeti nas se, Gospodine, po dobroti prema svome puku!
Zgriješismo kao oci naši, činismo bezakonje, bezbožno radismo. Oci naši u Egiptu nehajni bijahu za čudesa tvoja.
Načiniše tele na Horebu, klanjaju se liku slivenu. Zamijeniše Slavu svoju likom bika što proždire travu.
Zaboraviše Boga, koji ih izbavi u Egiptu znamenja čineći i čudesa u Kamovoj zemlji i strahote na Crvenome moru.
Evanđelje:
Mk 8,1-10
Jeli su i nasitili se.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
Onih se dana opet skupio silan svijet. Budući da nisu imali što jesti, dozva Isus učenike pa im reče: »Žao mi je naroda jer su već tri dana uza me i nemaju što jesti. Ako ih otpravim gladne njihovim kućama, klonut će putem. A neki su od njih došli iz daleka.« Učenici mu odgovore: »Otkuda bi ih tko ovdje u pustinji mogao nahraniti kruhom?« On ih zapita: »Koliko kruhova imate?« Oni odgovore: »Sedam.« Nato zapovjedi mnoštvu da posjeda po zemlji. I uze sedam kruhova, zahvali, razlomi i davaše svojim učenicima da posluže. I poslužiše mnoštvu. A imali su i malo ribica. Blagoslovi i njih te reče da i to posluže. I jeli su i nasitili se. A od preteklih ulomaka odniješe sedam košara. Bilo je oko četiri tisuće ljudi. Tada ih otpusti, a sam sa svojim učenicima odmah uđe u lađu i ode u kraj dalmanutski.
Gospodine, danas slavimo spomendan svete djevice Skolastike. Po njezinu primjeru daj da ti služimo nesebičnom ljubavlju i postignemo vječnu sreću, obećanu onima koji te ljube. Po Gospodinu našemu isusu Kristu, sinu Tvome, koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetog, Bog, u sve vijeke vjekova. Amen.
Sretnička tragedija: Prije 86 godina vatra je progutala 29 svatova
Sretnička tragedija, događaj u kojem su izgorjeli svatovi Ivana Rozića nadaleko je tragično poznati događaj koji se dogodio na današnji dan prije 86 godina.
O njoj se prenose usmene i pisane predaje. Dogodila se za vrijeme župnikovanja don Ante Romića u Kruševu. Don Ante je o njoj pisao službene izvještaje Biskupskom ordinarijatu u Mostaru, te novinske izvještaje za Katolički tjednik i Kršćansku obitelj; pisao je mnogim prijateljima o tragediji, mnogim ustanovama od kojih je tražio financijsku pomoć za obitelji stradalnika. želja nam je da u ovom prikazu skupa s don Antom ponovo proživimo preko pisane riječi ono što se dogodilo 9. veljače 1938. godine na Sretnicama za vrijeme i poslije sretničke tragedije.
Prvi izvještaj kojega je don Ante napisao složen je poslije ponoći kada se vratio s lica mjesta u svoju sobu i pisao. Pisao je uza svijeću, na brzinu, da bi u jutro poslao poruku biskupu o strašnom događaju u svojoj župi. Ovaj izvještaj je temelj svih kasnijih pisanja i rasprava o sretničkoj tragediji.
O Sretnicama
Sretnice – udaljene 12 kilometara jugozapadno od Mostara. Posljednje je mjesto administrativne uprave općine Mostar. Pripada župi Kruševo u čijem su sastavu još mjesta: Krivodol, Selišta, Podgorje i Čula.
Sretnice te 1938. godine su imale nekoliko zaseoka koja su uglavnom dobila imena po prezimenima ili imenima : Bevande-Pešići, Rozići-Banići, Rozići-Bobankići, Rozići – Jozići, Rozići – Perići, Rozići – Stipanovi, Kordići – Martinovi, Kordići – Rozušini, Kordići -Smoljankići, Zovke, Ereši, Brkići i Marići.
Mjesto je imalo ukupno 29 domaćinstava, gospodarstvo je bilo ekstenzivnog karaktera – uobičajeno za to vrijeme i taj hercegovački krajolik gdje je duhan bio artikl od kojeg se uglavnom nešto novca moglo dobit. Ta kultura zahtijevala je brižni i mukotrpni rad a u financijskom smislu nije bitnije doprinosila boljoj i sigurnijoj egzistenciji življenja žitelja Sretnica. Kuće su bile skromne, neke su bile pokrivene ražovom slamom-krovare, a rijetke su imale crijep ili kamenu ploču. Interijer kuća je bio oskudan, svaka kuća je imala ognjišta sa verigama ili kako ih je narod zvao komoštrama gdje se pekao kruh ispod peke – sača. Brašno od kojeg je kruh pečen je uglavnom bilo od sirka – sijerka, ječma, prosa kukuruza a za kakve blagdane od pšenice. Posuđe je bilo od drveta, rijetko je u kojoj kući bio predmet od porculana ili bilo kojeg metala. To ništa nije smetalo Sretničanima u njihovom načinu življenja i u njihovom blagovanju svetaca: Božića, Uskrsa kao i ostalih svetkovina. Svatovi i svatovski običaji za žitelje Sretnica bili su poseban događaj.
Svadba Ivana Rozića i Jele Sušac
Sinu Jure Rozić Ivanu došlo je vrijeme da se ženi. Jure je pozvao prijatelje, susjede, poznanike, kumove i rodbinu u svatove svom jedinom sinu. Skupio je oko dvadeset svatova koji su otišli po mladu Jelu Sušac u Blatnicu koja je bila u najmu u susjedstvu u sestre Mare Marić na Sretnicama. Svatovi su bili 8/9. veljače 1938. godine. Veselje je bilo veliko, pjevale su se svatovske pjesme, ganga i bećarac. Svatovi su se kod mlade zadržali 3 do 4 sata da bi s njom došli u kasnim popodnevnim satima u mladoženjinu kuću na Sretnice. Običaj je bio u to vrijeme da su po mladu išli djever i djeveruša, a ne mladoženja.
Obično je u svatovima djever bio mladoženjin brat, a djeveruša sestra, a ako mladoženja nije imao brata i sestre, onda ih je mijenjao netko iz bliže rodbine mladoženje. Kako mladoženja Ivan Rozić nije imao brata djever mu je bio Grgo – Grgula Rozić iz Poljana sa Sretnica, a djeveruša je bila mladoženjina sestra Iva Rozić koja se kasnije udala za Ivana Ćorića sa Dobrog Sela koji je kasnije živio s Ivom na njezinom imanju na Sretnicama. Stari svat je bio mladoženjin tetak Martin Sušac iz Blatnice. Kuma je bila mladina sestra Iva Sušac koja se udala za Martina Šaina u Gradniće. Kum je bio Ivan – Iviša Ćorić sa Dobrog Sela. Svatova je bilo od 20 do 25.
U večernjim satima oko mladoženjine kuće uz svatove našli su se pohođani i sildžije sa susjedima koji su došli na svatovsko sijelo. Bilo je oko 120 osoba. Svatovi su bili obvezni plaćati mladin dar (pletene čarape, pletene terluke, ručnik, košulju) i «jabuku». Dok se plaćao dar i «jabuka» djevojke su pjevale svatovske pjesme na svatovski način opijevanja «jabuke». Sildžije nisu bile obvezne plaćati mladin dar nego samo «jabuku». Svatovsko veselje se zahuktavalo, čula se ganga, bećarac, svatovska pjesma i rera, igrala se trusa i taraban. Veselje se odvijalo u svatovskom ozračju i nitko ništa neobično nije primijetio. Svatovi su bili smješteni na katu u tavanskoj prostoriji. Ispod svatova je bila prizemna prostorija u kojoj se nalazilo sijeno i grm. Vatra je tinjala u sijenu u prizemlju. Razbuktala se i zahvatila grede i podne daske. Izvana je Stipe Kordić Jurin primijetio vatru i viknuo: «Vatra»! U nastalom metežu nagorjeli pod tavana se srušio u sijeno i grm zajedno sa svatovima. Nastao je metež, panika, nevjerica, tjeskoba… Svatovsko veselje pretvorilo se u plamen. Oni koji su bili bliže vratima i prozorima uspjeli su se spasiti. Na svim otvorima na vratima i prozorima i svugdje okolo nastala je velika panika. Izvana je svijet panično nadirao na sve otvore da bi nekoga spasio. Svatovi su iznutra nadirali na prozore i vrata da bi se izvukli van. U tom nadiranju s jedne i druge strane na otvore kuće svi oni koji su se našli unutra ostali su zatočeni u plamenu. Oni koji su izvučeni iz vatre izvučeni su s velikim opekotinama. Više svatova s opekotinama upućen je u bolnicu u Mostar. U trenutku kada je nastala panika mladoženja i mlada su bili na dvorištu. U panici i pokušaju spašavanja svatova mladoženja je uskočio na tavan da bi pokušao spašavati i više se nije vratio.
U plamenu i vatri ostalo je 29 osoba koji su nađeni u jednom zajedničkom klupku – zagrljaju, vjerojatno su se na taj naći htjeli spašavati. Žitelji susjednih sela: Kruševa, Dobrog Sela, Ljutog Doca i Blatnice došli su pomoći unesrećenima. Sve je bilo kasno, vidjeli su samo zgarište i doživjeli strah. Vatra je progutala 29 svatova. Izgorjeli su bili sa Sretnica iz Kruševa, Blatnice i Dobrog Sela. Gledajući stradalnike očevice je obuzimala jeza. Čekali su dan ali ni dan nije ništa bolje donio. Nitko nikoga nije prepoznao. U identifikaciji stradalnika pomogla je sudsko – ljekarska komisija iz Mostara. Svi stradalnici pokopani su u jednu grobnicu. Mati mladoženje Ivana, Stojka Rozić zahtijevala je da se na mjestu tragedije podigne spomenik, međutim akcioni odbor za podizanje spomenika se odlučio za groblje. Na čelu akcionog odbora bili su provincijal fra Mate Ćuturić i trgovac Marko Suton. Ivan Rozić – mladoženja imao je strica u Americi koji je slao novac za spomenik i za izgradnju nove kuće. Svim novcem oko izgradnje spomenika i kuće raspolagao je akcioni odbor.
Uzrok požara
Okolnosti pod kojima je izbio požar nisu ni do danas razriješene. Postoji više pretpostavki o požaru:
-jedna pretpostavka je da je šibica od upaljene cigarete neugašena pala na pod i kroz razmake dasaka pala u sijeno i zapalila ga.
-druga pretpostavka je da je opušak od cigareta pao između tavanskih dasaka i zapalio sijeno.
-treća pretpostavka, dok su Vida i Šima Rozić išle na sijelo prema kući mladoženje susrele su dva nepoznata čovjeka koja su išla od kuće mladoženje. Jedna im je rekla: «Vi momci sa sila, mi na silo». Nisu ništa odgovorili, prošli su prema gaju. Ova dvojica su imali zimske kapute i šešir na glavi. Nitko ovu dvojicu nije vidio u svatovima. Svi svatovi su bili u narodnoj nošnji bez kaputa i šešira. Ostala je sumnja da su ova dvojica kao državni službenici iz političkih razloga podmetnuli požar u prizemlju kuće gdje su bili svatovi.
Kruševski župnik o sretničkoj tragediji
U Kruševu je tada župnik bio don Ante Romić. On je izvještaj o Sretničkoj tragediji poslao na više adresa: Biskupskom ordinarijatu, različitim ustanovama, uglednim ljudima, humanitarnim organizacijama. Neke spise je pisao kao izvještaj o tragediji a neke s idejom da traži materijalnu pomoć obiteljima stradalnika. Mnoge institucije i pojedinci su se odazvali na don Antine zamolbe i dopise te su slali sućutna pisma, sažalnice i materijalnu pomoć. Urednik katoličkog tjednika odgovara na don Antin izvještaj: « Iako je nemoguće osjetiti svu strahotu sritničkog događaja, kako si je Ti sam osjetio, ipak mogu samo donekle razumjeti Tvoju bol i klonulost. Moje najiskrenije saučešće i Tebi i Tvojim dragim ožalošćenim i ucviljenim župljanima…».
U obiteljima pogorjelih svatova ostalo je lijepo sjećanje na don Antu koji ih je često poslije tragedije posjećivao. Tješio je obitelji pogorjelih svatova i molio se Bogu za pogorjele. Ostalo je prisjećanje na njega da je u noćnim satima kad se tragedija dogodila došao na Sretnice opremiti svetim sakramentima pogorjele svatove.
U izvještaju Biskupskom ordinarijatu u Mostaru pod brojem 13/1938., 10. veljače don Ante piše: «Preuzvišeni gospodine! Javljam Vam tužnu vijest s prevelikom boli: U mojoj župi – jučer je bila svadba Ivana Rozića sina Jurina sa Sretnica. Jedinak u oca od sinova. Bio je siormašak Jure Rozić. Sin mu je bio valjan, mladić dobar, dapače među najboljima,…..
Jučer u jutro vjenčao sam spomenutog mladića s dobrom djevojkom sirotom, koja je bila u najmu na Sretnicama, s Jelom Sušac (rodom iz Blatnice). Otac se veselio jedinku sinu. Mladenci najviše. A nije bilo ni manje veselje u susjedstvu.
Bila je svadba… Sakupilo se mnoštvo svijeta iz Kruševa te iz okolnih župa, s kojima su mladenci imali rodbinski i prijateljskih veza. Bila je noć… oko 11 sati… jabuka se pripjevala i gotovo došla svome svršetku… Veselje bez trunke zle slutnje… Ali, u punom jeku svadbenog veselja, došla je grozno, jezovito iznenađenje… Netko je opazio vatru u prizemlju i kriknuo…. U zadnji čas opazili su pod sobom strahotu plamena, koji se naglo digao. Upalilo se suho sijeno i grm…. Bio je silan visok plamen. Nastala je konsternacija, očaj, krik i bijeg iz nutra. Pošto je bila zbijena kuća svijeta, nisu mogli svi izbjeći. Jedni su bježali na vrata a drugi skakali s visine od 3 metra s prozora…. Izlazeći iz kuće mnoge je opet zahvatila vatra, pa su teško ozlijeđeni po licu, nogama i rukama…
Noćas oko pola jedan došao je po mene Josip Pajer,… koji se službom dogodio na Sritnicama…. On mi je javio strahovit nepamtljivi slučaj. Pratio Isusa u pres. Ol. Sakramentu i mene …. Troje sam ispovjedio i pričestio i jedno od tih pouljao.
Prolazeći pokraj garišta, osjećao sam miris ljudskog tijela… Osjećaj koji potresa i drma čitavim bićem. Kako mi je toga čas bilo pri duši, ne da se izreći. Svakako puna čaša žalosti i boli.
Iz moje župe ima oko 20 osoba, koje tako tragično završiše. Među njima oženjenih, udatih, djece, mladića, djevojaka. Računa se na 30 osoba koje je progutala vatra. Još se ne može ustanoviti točan broj. Tu nađe strašnu smrt i mladenac, otac mu i dvije sestre.
O ovoj Vas katastrofi izvješćujem Preuzvišeni, da dobrostivo preporučite duše nastradalih…. gajim nadu da ih je privilo k sebi presveto Srce….
Očekujući Vašu očinsku utjehu i vrhunaravnu pomoć ostaje Vašoj Preuzvišenosti odani, don Ante Romić»
U uvodu u pismo don Ante piše: Dragi tajniče! «Evo Vam šaljem podatke o nastradalim prigodom požara na Sritnicama… sve je kao pokopano. U petak i subotu hodao sam po Sritnicama, da tješim… Brate, jauk i plač. Prizori žalosni do jada… ali i utješni jer ovaj svijet kod najvećeg svoga bola viče: Bogu hvala! Ovdje se vidi velika snaga po vjeri. Bez toga bilo bi svašta i vjerujete – samoubistva.
Onih 400 dinara do Preuzvišenog biskupa – dao sam pred ljudima obitelji pok. Rozić Jure – jer mu je kuća izgorjela i hrana stoki. Ova je kuća sada najsiromašnija i najviše ucviljena. Kad sam pružio dar i spomenuo od koga je onda nasta grozan plač i pomaganje… Osjetiše da su sirote i nužni tuđe pomoći…. Čovjeku se srce cijepa… Tješio sam ih s drugima, pa rekoše ožalošćeni: «Bogu hvala, Bog dao, Bog uzeo… Da ne duljim, jer se ne da više govoriti, puno vas pozdravlja i zahvaljuje».
Tadašnji mediji o tragediji
Tragični događaj sretničkih svatova izazvao je medijsku pozornost na razini cijele stare Jugoslavije. Većina tadašnjeg tiska je iznio kraći ili duži izviještaj o tragediji: Katolički tjednik, Kršćanska obitelj, Politika, Jugoslavenski list.
Popis stradalih
1. Rozić Šimunu Ivanov (r. 1896.), Sretnice br. 29, 42 godine, oženjen, ostala žena i petero djece (velika zadruga, 6 braće sa živim roditeljima);
2. Rozić Jozo Ivanov (r. 1906.), Sretnice br. 22, 32 godine, oženjen, ostala žena i dvoje djece – jedno u bešici (djever Domin, ista kuća);
3. Rozić Doma, žena Vidanova (r. 1907.), Sretnice br. 22, 31 godina, udata, ostao muž i četvero djece – jedno u bešici a najstarije u devetoj godini života (nevjesta Jozina, bratova žena, ista kuća);
4. Rozić Jure Ivanov (r. 1893.), Sretnice br. 19, 55 godina (otac mladoženje, domaćin kuće gdje je bila svadba, uz kućni broj 19: od ovoga kućnog broja ostaje: žena p. Jure, majka mladoženjina, nesretna mlada i tri kćeri p. Jure – svega pet slabih ženskih bića, bez muške glave, inače siromašni, a sve im izgorilo);
5. Rozić Ivan Jurin (r. 1913.), Sretnice, 25 godina (mladoženja);
11. Rozić Pero Ilijin (r. 1914.), Sretnice br. 17, 24 godine, momak (skupa s Marom, ženom Grginom, ista kuća);
12. Rozić Mara, žena Grgina (r. 1914.), Sretnice br. 17, 24 godine, udata (vjenčana ujesen 1937. god. skupa s Perom Ilijinim, ista kuća); 13. Rozić Mara Stipanova (r. 1914.), Sretnice br. 16, 24 godine, djevojka;
14. Kordić Frano Matin (r. 1903.), Sretnice br. 14, 35 godina, oženjen, ostaje žena i petero djece, jedno u bešici i četvero druge djece, najstarije od 12 godina, (otac od 15, Martinov otac Mate je živ i dvojica oženjene braće u zadruzi, jer je pok. Frano bio starješina u zadruzi – kod njega se kažu desilo 4 hiljade dinara – i to je s njime izgorjelo),
15. Kordić Martin Franjin (r. 1924.), Sretnice br. 14, 14 godina (sin od 14 Franjin);
16. Kordić Manda, žena Nikolina (r. 1880.), Sretnice br. 13, 58 godina (majka od 17 Mirkova);
17. Kordić Mirko, sin Mandin (r. 1927.), Sretnice, 11 godina (ostaje četvero djece Mandine ali odrasle, sin od 16 Mandin);
21. Brkić Luca Franina (r. 1920.), Sretnice br. 8, 18 godina, djevojka (sestra od 22 Stipina);
22. Brkić Stipe Franin (r. 1924.), Sretnice br. 8, 14 godina (brat od 21 Lucin, Frano ostao bez najstarije djece koja su mu mogla nešto pomoći, ostalo mu troje djece nejake ispod deset godina, vrlo siromašan);
23. Zovko Zorka Ivina (r. 1914.), Sretnice, 24 godine, djevojka (ostalo iza nje siroče od četiri godine, nezakonito, žensko, kod majke Zorkine);
24. Bulić Matiša (r. 1878.), Sretnice, 60 godina, oženjen, ostala udovica i odraslo pastorče, žensko (uvjenčao se ima dvije godine za udovicu p. Joze Brkića na Sritnicama, inače ima svoju obitelj u Čitluku, sinove);
25. Prskalo Janja Matina (r. 1928.), Gradnići, 10 godina (u najmu na Sritnicama);
26. Ćorić Matija (r. 1917.), Dobro Selo, 21 godina;
27. Sušac Martin (r. 1872.), Blatnica, 66 godina, oženjen, ostavlja ženu i kćer (živi sa zetom i kćeri, zeta doveo k sebi);
28. Sušac Mirko (r. 1903.), Blatnica, 35 godina, oženjen, ostavlja ženu i petero nejake djece (govori se da je s Mirkom Sušcem izgorjelo oko 8000 dinara jer je dan prije pošao u Mostar da kupi zemlju ali nije mogao svidjeti posla pa su zato ostale pare kod njega);
29. Sušac Grgo (r. 1906.), Blatnica, 32 godine, oženjen, ostavlja ženu i četvero nejake djece (Mirko i Grgo su braća nesretne mlade Jele, Grgo Sušac je najveća sirotinja u selu, selo mu dalo da napravi kuću na eraru…)
Ne miješajmo pojmove!
Mnogi misle da pojam „Udovice“ na Sretnicama dolazi od Pogorjelih svatova. Ne! Pojam „Udovice“ i restoran „Udovice“ dolazi od nemilog događaja koji se zbio o Božiću 1945. Tada su partizani i udbaši ubili braću Ivana i Jozu Kordića, a njihove žene Kata i Ruža ostale su udovice. Kako su im kuće bile izdvojene iz sela označene su pojmom „Kod udovica“ ili „Udovice“. Cijeli prostor oko njihovih kuća do 1945. zvao se „Oteli“. Poslije 1945. pojam „Oteli“ koriste samo Sretničani, a svi drugi za pojam „Oteli“ i ne znaju nego kažu „Kod udovica“. Od tuda i restoran „Udovice“. Nadam se da ću kojom zgodom napisati i opširniji opis događaja o Božiću 1945.
Fra Jozo Grbeš: Za nas je veljača sveto vrijeme kada obilježavamo tragedije
LJUDI SU NAM NAJVEĆI POTENCIJAL, A TO NAM NAŽALOST NAJVIŠE NEDOSTAJE U VREMENU U KOJEMU ŽIVIMO. NEDOSTAJU NAM HRABRI, EDUCIRANI LJUDI KOJI ĆE VODITI OVAJ PUK.
U povodu 7. veljače, kada se na Širokom Brijegu obilježava obljetnica jugokomunističkog ubojstva i spaljivanja 12 fratara, a tih je dana ubijeno svih 30 članova širokobriješke samostanske obitelji, te 14. veljače kada su partizani došli do Mostara i ondje ubili tadašnjeg provincijala fra Lea Petrovića i još šest subraće, ukupno 66 franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije, u emisiji Susret Radiopostaje Mir Međugorje gostovao je fra Jozo Grbeš, provincijal hercegovačke Franjevačke provincije Uznesenja blažene djevice Marije na nebo.
NAKON SKORO 80 GODINA MI JOŠ UVIJEK TRAŽIMO ISTINU ZA MNOGE LJUDE. I NE GOVORIM SAMO O FRANJEVCIMA, O SVEĆENICIMA, O MNOGIM LJUDIMA ZA KOJE OBITELJI NE ZNAJU GDJE SU. ČINI MI SE DA JE OKO 700 RAZNIH MJESTA, VEĆIH I MANJIH STRATIŠTA, PO HRVATSKOJ I BOSNI I HERCEGOVINI, GDJE SU POBIJENI LJUDI 1945. I NAKON TOGA
„79 godina je od tada. U nekom povijesnom ciklusu to je malo godina, ali za nas je to cijela jedna generacija. I kada već spominjemo taj povijesni hod, nakon skoro 80 godina mi još uvijek tražimo istinu za mnoge ljude. I ne govorim samo o franjevcima, o svećenicima, o mnogim ljudima za koje obitelji ne znaju gdje su. Čini mi se da je oko 700 raznih mjesta, većih i manjih stratišta, po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, gdje su pobijeni ljudi 1945. i nakon toga. Naša je zajednica jako stradala. Ona je dio velike žrtve Hrvatskoga puka i svećenika hrvatskog naroda kojih je skoro 600 ubijeno. Sve biskupije, sve provincije, sve redovničke zajednice, i muške i ženske, imaju nekoga koji je ubijen. Za nas je veljača sveto vrijeme kada obilježavamo te događaje i tragedije, ne samo na Širokom Brijegu, nego i u Mostaru i drugim mjestima. Braća u samostanskim zajednicama obilježavaju ove datume. Tako da nas to vraća u povijest koja je tragična s jedne strane, s druge strane je ponosna što imamo u našoj zajednici, našoj povijesti, ljude koji su časno živjeli i zaista su umrli i poginuli kao mučenici vjere.“
Grad Široki Brijeg proglasio je „Dan sjećanja na pobijene franjevce i puk“ 7. veljače i budući da je Široki Brijeg kolijevka Hercegovačke franjevačke provincije, ondje se obilježava Dan sjećanja na razini provincije. Sveta misa slavi se baš u ono popodnevno doba u koje su i pobijeni širokobriješki fratri. Županija Zapadnohercegovačka proglasila je „Dan sjećanja na žrtve komunističkog zlosilja“ jer nisu stradali samo franjevci ili svećenici uopće, nego je stradao i puk. Na području Širokog Brijega svaki deseti stanovnik je ubijen.
KOMUNISTI SU OSIM MASOVNIH UBOJSTAVA I KASNIJE UBIJALI, ALI NE BILO KOGA. ONI SU UBILI INTELEKT HRVATSKOGA NARODA U SVAKOM DIJELU DOMOVINE HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE.
„Iz same Hercegovine skoro 30.000 ljudi ubijeno je tada. Nema obitelji iz koje nije netko ubijen. To je strašno vrijeme. I taj 7. veljače je za nas kao provinciju najvažniji datum. Zato što se to dogodilo na Širokom Brijegu, Široki Brijeg je bio i ostao početak, srž i bit franjevačke nazočnosti u ovom dijelu svijeta. Oni tada, ne samo da su ubili franjevce, uništili gimnaziju, oteli su, pobili, zapalili knjižnice, matice itd. Dakle bio je to jedan barbarizam koji je trajao desetljećima, nažalost ima ga još u različitim, drukčijim kontekstima. On je sve uništio i mi se još uvijek oporavljamo od toga. Imamo puno braće, hvala Bogu, i duhovnih zvanja od 60-tih i 70-tih godina, posebice danas“ rekao je fra Jozo spomenuvši i gimnaziju pored samostana na Brijegu, nekada klasičnu franjevačku. „Razmišljamo o povratku, razgovaramo o tome, mislim da je to bitno za našu zajednicu da gimnazija bude vraćena franjevcima. Mislim da je dobro za puk, ne samo Širokog Brijega nego i za Hercegovinu, da ima jednu stabilnu, kvalitetnu, akademski jaku gimnaziju, da možemo odgajati ljude. Ljudi su nam najveći potencijal, a to nam nažalost najviše nedostaje u vremenu u kojemu živimo. Nedostaju nam hrabri, educirani ljudi koji će voditi ovaj puk. Jedna takva ustanova, kao što je bila važna onda i danas je isto tako važna. Nadam se da će do toga doći. Ne bih htio optuživati nikoga, ali vrijeme je davno bilo da se to dogodi. Ljudi postaju sve svjesniji te činjenice i potrebe da je važna jedna takva institucija. Često navodim jednog grčkog filozofa koji je o Atenjanima rekao – Ako Atenjani budu imali loše postolare, hodat će bosi. Ako budu imali loše učitelje, neće ih biti. – Mi smo odgovoreni stvarati odgovorene i educirane ljude u svijetu u kojem živimo, koji će preuzeti odgovornost vođenja naroda i na koncu preživljavanja na ovim područjima.“
IAKO JE EUROPA DONIJELA NEKAKVU DEKLARACIJU OSUDE TOTALITARNIH SUSTAVA I KOMUNIZMA, MEĐUTIM PUNA SU USTA NACIZMA I ANTINACIZMA, FAŠIZMA, ANTIFAŠIZMA I TAKO DALJE, TIH SVIH MOGUĆIH FLOSKULA, ALI ANTIKOMUNIZMA NE
Ovo pitanje je povezano i sa stradanjima franjevaca na Širokom Brijegu, zato što su brojni fratri bili doktori znanosti, visoko obrazovani, i bili su profesori u toj Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji dok ona nije kao takva ukinuta. „Komunisti su osim masovnih ubojstava i kasnije ubijali, ali ne bilo koga. Oni su ubili intelekt hrvatskoga naroda u svakom dijelu domovine Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ubili su ljude koji su bili doktori znanosti, koji su vodili zajednice, ubili su provincijale, gvardijane, župnike, profesore… I taj model je primjenjivan gotovo u svim mjestima. Sjetimo se dubrovačke Dakse, zagrebačkog Mirogoja, Slavonije, da ne govorimo o Lici, Dalmaciji… Nažalost to je bio jedan sustav koji je bio dobro definiran kako što učiniti. Nažalost, mi se kao narod nismo s tim suočili. Ne govorim o formalnim lustracijama. Nismo se suočili kao narod da zaista dođemo do istine. Primjer tome je zagrebački Mirogoj, zagrebački Maksimir. Primjer toga su mnoga mjesta gdje i danas počivaju kosti znanih i neznanih ljudi. Odgovornost prema povijesti, a posebice odgovornost prema istini je jako, jako mala. Ja mislim da komunizam i dalje živi u glavama mnogih, da on postoji u akademiji, na sveučilištima, u ispiranju mozgova mladih ljudi… Dakle, iako je Europa donijela nekakvu deklaraciju osude totalitarnih sustava i komunizma, međutim puna su usta nacizma i antinacizma, fašizma, antifašizma i tako dalje, tih svih mogućih floskula, ali antikomunizma ne. Po Hrvatskoj i BiH imate jako puno ulica i trgova, koji nose komunistička obilježja, imena, ne samo Tita, nego i svih ostalih. Imate u Zagrebu Ranogajca, koji je pobio mase ljudi, osobno je potpisao preko 700 presuda i ubojstava, i dalje je njegova ulica u Zagrebu. U Mostaru imate Ulicu kardinala Stepinca, koja siječe Ulicu maršala Tita. To je komunizam koji i dalje aktivno postoji, on je ideologija. On postoji, nazočan je mentalno, intelektualno, ideološki. Kad ljudi postanu više toga svjesni, mislim da će onda moći tražiti u ime istine, da to ode konačno s pozornice svijeta. Politički sustav zemlje je važan u suočavanju s prošlosti. Ali su važni i ljudi odozdo koji se trebaju podignuti, trebaju tražiti, mijenjati, birati ljude. Trebamo biti jako zaljubljeni, vječno zaljubljeni u istinu. Ona košta, ona je teži put. Ali u ime pravednosti i nevinosti mnogih žrtava, na koncu u ime ljubavi, važno je odati počast pokojnima bez obzira s koji strane i gdje. Ono što oni imaju zajedničko je – pokojni.“
Provincijal fra Jozo je spomenuo brojna mjesta masovnih stradanja u svijetu s uređenim grobljima, upisanim imena stradalih s datumom rođenja i smrti i spomenuo zagrebački Mirogoj u kojem je obilježeno Njemačko groblje s dostojanstveno popisanim imenima ljudi, tekstom o miru, opomeni ratova za buduće naraštaje.
„Međutim zabranjeno je urediti groblje hrvatskih civila i vojnika na tom istom groblju. Naš pogled u prošlost mora biti pogled istine. Kako god ona može biti bolna, zbog nje se to isplati učiniti.“
Za Groblje mira na Bilima, u Hercegovini je rekao da je odlično mjesto, da se može izići iz civilizacije i u tišini odati počast i pomoliti se za ljude koji su izgubili život zbog ideologije, bez obzira koje ideologije.
MISLIM DA JE MILOST BOŽJA OVDJE JAKO DJELATNA. NA PODRUČJIMA GDJE SE TEŠKO ŽIVJELO I LAGANO UMIRALO. ALI JE BILO PUNO MILOSTI. MISLIM DA SMO SVJEDOCI TOGA I DANAS, OVDJE I OVOM VREMENU.
Govorio je o povijesti Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja blažene djevice Marije, koja ove godine obilježava 180 godina stalnog dolaska franjevaca u Hercegovinu.
„Ona je doživjela svoje velike uspone i velike tragedije. Početkom stoljeća tu je bilo velikih imena poput fra Didaka Buntića, fra Dominika Manića i ostalih. Nastajanje školskih centara, obučavanje ljudi, briga za sirotinju, za gladne, osnivanje gimnazija… Onda je došlo vrijeme tragedija, vrijeme 1945. i poraća. Međutim, mislim da je to čisto milost Božja da je nakon svega toga, zaista velikih tragedija gdje su braća osuđena na više od 300 godina zatvora, 98 osuđenih, 66 ubijenih… A onda je došlo vrijeme 60-ih i 70-tih godina kad smo dobili puno zvanja. Provincija je 70-tih godina bila najveća po broju zvanja. I do danas je tako. Najveća po broju braće i po broju zvanja. Velike stvari života uvijek su veće od nas. One su veće i od našeg razumijevanja. Mislim da je milost Božja ovdje jako djelatna. Na područjima gdje se teško živjelo i lagano umiralo. Ali je bilo puno milosti. Mislim da smo svjedoci toga i danas, ovdje i ovom vremenu. Hvala Bogu da je tako.“
STEPINAC JE ZA NAŠE VRIJEME I ZA PROŠLO I ZA VREMENA KOJA DOLAZE IZVAN KATEGORIJA. TO JE DIMENZIJA ČOVJEKA KOJI JE ZNAO DA ĆE UMRIJETI I DA ĆE DATI ŽIVOT, ALI JE STAJAO. I DESETI VELJAČE ZA NAS JE SVETI DAN.
Fra Jozo Grbeš, o mogućoj beatifikaciji nekog od pobijenih hercegovačkih franjevaca kaže: “To je jedan proces koji dosta dugo traje. On je u nekoj svojoj fazi, nije na onoj gdje bih ja bio zadovoljan da jest, mogao bi biti i više, ali postoji provincijska faza pa biskupijska, onda odlazi se u Rim. Mislim da radimo na tome sustavno i kad dođe vrijeme, mislim da će biti to velika stvarnost za ove krajeve, za ove ljude. Sedmi veljače postao je prepoznatljiv u našoj provinciji, ovdje u Hercegovini. Meni je on posebno drag jer sam možda jedini fratar u ovoj zajednici, koji je ređen sedmog veljače, postao svećenik u New Yorku. Tako da je taj datum meni posebno drag, a spojen s ovim dobiva neku veću dimenziju.“
Poprsje blaženog Stepinca u klaustru Franjevačkog samostana u Mostaru
ALOJZIJE STEPINAC JE PRAVEDNIK, PRAVEDNIK I NAJVEĆI PRAVEDNIK NA OVIM PROSTORIMA. ČOVJEK KOJI SE NIJE NIKOGA BOJAO.
Spominjući se značajnih obljetnica u veljači provincijal Grbeš je kazao kako jednog čovjeka najviše voli i poštuje. „On mi je svijetlo na svim brežuljcima povijesti. Ja bih rekao da sam zbog njega i zbog Krista zaljubljen u istinu. Njegovo ime je Stepinac. On je po meni za naše vrijeme i za prošlo i za vremena koja dolaze izvan kategorija. To je dimenzija čovjeka koji je znao da će umrijeti i da će dati život, ali je stajao. I deseti veljače za nas je sveti dan. Alojzije Stepinac je pravednik, pravednik i najveći pravednik na ovim prostorima. Čovjek koji se nije nikoga bojao. Niti gluposti i jada ustaškog režima, a onda partizanskog. Kojemu je Krist bio svjetionik. On s pravom stoji na čelu svih ovih stotina i stotina svećenika, redovnika i redovnica ubijenih u komunizmu. Njegov blaženi i svetački status – kanonizacija je završena, svi znamo za njegovo proglašenje svetim čeka se papina odluka, a to je formalnost.
I mislim da Hrvati mogu biti ponosni na njega i na takve ljude, da on sivima može biti svjetionik u vremenima kada nam je teško istinu govoriti. Zato mislim da je on zaštitnik, patron svih ljudi kojima je do istine stalo“ rekao je fra Jozo Grbeš i zaključio „Ljubav je najvažnija. To je ono što obilježava svece, sve svete ljude, sve blažene ljude. To je ono što je Stepincu bilo bitno. To je ono što je našoj ubijenoj braći bitno. Mislim da je svakom kršćaninu to najvažnije, ne zapovijed, nego najvažnija stvarnost postojanja. To je ono na čemu je kršćanstvo utemeljeno. To je ono na čemu obitelj stoji. Ako ljubav ne razumijemo, ništa mi drugo razumjet nećemo, sve ostalo su nekakva filozofiranja datog trenutka. Ja bih potaknuo ljude da na tome rade. Ljubav će ih učiniti nesebičnima. Da razume ono što je teško razumjeti. Da prihvate stanja i trpljenja koja je teško prihvaćati. Ako je to Kristu bilo najvažnije, neka bude i meni. I nama. Bit će dovoljno“ zaključio je fra Jozo Grbeš, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM, razgovor u povodu Dana sjećanja na pobijene hercegovačke franjevce i puk.
Hrvatski svećenici osvojili zlatnu medalju na Europskom prvenstvu
Reprezentacija svećenika Hrvatske osvojila je zlatno odličje na 16. Europskom prvenstvu za svećenike koje se od 5. do 8. veljače igralo u albanskom Skadru. Drugo mjesto osvojila je reprezentacija Poljske, a treće reprezentacija Bosne i Hercegovine.
Posljednjeg natjecateljskog dana u četvrtak, 8. veljače igrala se završnica turnira. Nakon utakmica za plasman od 16. do 5. mjesta uslijedila su dva polufinala u kojemu su se sastali Hrvatska i Rumunjska te Bosna i Hercegovina i Poljska.
“Nakon 18 godina ponovno smo postali europski prvaci”, poručio je za HKR izbornik hrvatske svećeničke reprezentacije vlč. Krešimir Žinić.
U finalu je Hrvatska bila bolja od Poljske rezultatom 3:2 te je tako osvojila zlatnu medalju. Vrijedi istaknuti kako je najbolji strijelac natjecanja don Josip Papak.
Na kraju vrijedi spomenuti kako će se sljedeće Europsko prvenstvo za svećenike u malom nogometu igrati u veljači 2025., a domaćin će biti Mađarska, prenosi hkm.hr.
Iako smo u vremenima kada za redovnički život postoji sve manje zanimanja, valja naglasiti veliku vrijednost i važnost takvoga samostanskoga oblika življenja vjere i intenzivnijega proslavljanja Boga. Obično svi redovnici, bez obzira kojem redu pripadali, obdržavaju tri temeljna zavjeta: poslušnost, čistoću i siromaštvo, ali uz to imaju i neka dodatna pravila, koja je donio utemeljitelj i za koja su se redovnici obvezali da će ih obdržavati, a upravo će se po njima najviše razlikovati jedni redovi od drugih. Temeljno ih se može podijeliti na kontemplativne, odnosno one koji su se više posvetili molitvi, duhovnomu životu i odvojenosti od svijeta, te na aktivne, odnosno one koji su se uz možda nešto manje intenzivan duhovni život značajnije posvetili brizi o ljudima, npr. bolesnima, siromašnima, odgoju djece i mladih itd. U tom smislu možemo reći da je svaki red vrijedan, jer ima za cilj slaviti Boga i na molitveni ili aktivan način biti na korist ljudima.
Veliku razgranatost različitih redovničkih zajednica u Europi možemo ponajprije zahvaliti svetomu Benediktu, ocu zapadnoga monaštva, kao i njegovoj sestri svetoj Skolastici, majci svih redovnica na Zapadu. Njih su dvoje tako utemeljili benediktince, odnosno sveti je Benedikt utemeljio muški ogranak i njime upravljao, dok je sveta Skolastika bila uz svetoga Benedikta suutemeljiteljica ženskoga ogranka.
Dobro je podsjetiti se na ono Benediktovo i benediktinsko temeljno pravilo koje nas opominje na uravnoteženi duhovni život, a glasi: Ora et labora, odnosno Moli i radi. Može se reći da je to temelj svake redovničke zajednice i da po tomu dobivaju svoju duhovnu snagu, ali je i poticaj svim ostalim vjernicima, bez obzira u kojemu se staležu nalazili, da ne zanemaruju ni duhovnost ni važnost rada i ovozemaljskog zauzimanja za opće dobro. Drugim riječima, sve ono što su sveti Benedikt i sveta Skolastika činili može nam biti poticaj u svakodnevnu življenju, a nije zanemariv podatak da su za sebe i za svoje zajednice odredili iznimno strog i vrlo ozbiljan pokornički život.
Sveti Benedikt i sveta Skolastika rođeni su oko 480. god. u Nursiji (danas Norcia u Italiji), a iako se s time svi ne slažu, postoji velika vjerojatnost da su bili blizanci. Svetoga su Benedikta roditelji poslali na studij govorništva, ali je, slijedeći Božji poziv, otišao u drugomu smjeru. Povukao se u samoću u brda, živeći u jednoj pećini, ali su ga nakon nekoga vremena zamolili pustinjaci koji su živjeli u obližnjemu samostanu da im postane poglavar, budući da je njihov umro. Iako je prihvatio poziv, vrlo se brzo razočarao, jer je uvidio da im je disciplina itekako oslabjela, a kada je htio ponovno uspostaviti red, naišao je na veliko protivljenje, koje je išlo do te mjere da su ga čak pokušali otrovati. Zbog toga je otišao odande i s onima koji su htjeli slijediti strogi način života kakav je propisivao otišao najprije u Subiaco, a potom i 529. god. na brdo Monte Cassino, gdje je izgradio veliki samostan i dvije crkve.
Sveta ga je Skolastika slijedila u svetosti života, a možemo pretpostaviti da je sudjelovala i u svemu drugomu što je Benedikt poduzimao. Tako je u podnožju Monte Cassina sagrađen samostan benediktinki, a na čijem je čelu bila sveta Skolastika i sa svojim sestrama provodila regulu svetoga Benedikta.
Iako o svetoj Skolastici nema puno zapisa, možemo ponešto o njoj saznati iz pisanja svetoga Grgura Velikoga, pape i crkvenoga naučitelja, a čiji je ulomak uvršten u Časosolov naroda Božjega. Tako ondje čitamo:
Skolastika, sestra blaženog Benedikta, bila je od same djetinje dobi posvećena svemogućem Gospodinu. Ona je obično dolazila k bratu jedanput na godinu, a Božji je čovjek silazio k njoj nedaleko izvan vrata, na samostanskom imanju.
Jednog je dana ona po običaju došla a časni njen brat siđe k njoj u pratnji učenika. Čitav su dan proveli u hvaljenju Boga i svetim razgovorima, a kad se spuštao noćni mrak, zajedno su blagovali hranu. Kako ih je, pak, u svetim razgovorima zatekao kasni sat, sveta ga koludrica zamoli: “Molim te, ne ostavljaj me noćas, već razgovarajmo o radostima nebeskog života sve do jutra.” On joj odvrati: “Što to govoriš, sestro? Izvan ćelije ne mogu nikako ostati.”
Sveta koludrica čuvši bratovo odbijanje sklopi ruke i položi ih na stol pa spusti k rukama glavu da se pomoli svemogućem Gospodinu. A kad sa stola podiže glavu, navali sijevanje i grmljavina i pljusak kiše takvom žestinom da nisu ni časni Benedikt a ni braća od pratnje mogli nogom krenuti izvan praga mjesta gdje su sjedili.
Tad se Božji čovjek rastužen stade jadati: “Svemogući ti se Bog smilovao, sestro: što si to učinila?” A ona će mu: “Eto, molila sam tebe, i nisi me htio čuti. Zamolila sam svoga Boga, i on me čuo. A sada, daj, iziđi, ako možeš; ostavi me tu, pa se vrati u samostan!”
A on koji nije bio voljan ostati, osta ondje preko volje, tako da su probdjeli svu noć i jedno drugo uzajamno hranili svetim razgovorima o duhovnom životu.
I nikakvo čudo što je ženska bila valjanija od njega; jer, po onoj Ivanovoj: Bog je ljubav, sasvim ispravno, više je mogla koja je više ljubila.
I gle! Tri dana kasnije čovjek je Božji bio u ćeliji. I podigavši oči u vis, vidje dušu svoje sestre kako izlazi iz tijela i u liku golubice prilazi nebeskim odajama. On se obradova tolikoj njenoj slavi i zahvali svemogućem Bogu pjesmama i pohvalama; i posla braću da joj tijelo donesu u samostan i polože u grob što ga za se bijaše pripravio.
I dogodi se da ni grob ne razdvoji tjelesa njih kojima je srce bilo uvijek jedno u Gospodinu. (Iz knjige Razgovora svetoga Grgura Velikoga, pape, u: Časosolov rimskog obreda, II, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997., str. 1177-1178.)
Sveta je Skolastika umrla oko 547. godine (neki preciziraju da je to bilo 10. veljače te godine), a ubrzo nakon nje – 21. ožujka 547. – umro je i sveti Benedikt. Na njihovu se grobu i danas nalazi ovaj natpis: „Benedikt i Skolastika došli su na zemlju jednim porodom, bili su odani Bogu jednom pobožnošću i ovaj ih jedan grob čuva.“ Spomendan svete Skolastike slavi se 9. veljače.
Nakon što je samostan Monte Cassino bio u potpunosti uništen u vrijeme Drugoga svjetskoga rata (1944. god.), pristupilo se temeljitoj rekonstrukciji, pa su tom prilikom privremeno iskopane i kosti svete Skolastike i svetoga Benedikta. Na temelju pregleda stručnjaka, ustanovljeno je da je sveta Skolastika bila visoka 159 cm, te da je umrla u dobi između 60 i 70 godina. Njihova su tijela bila izložena na javno štovanje od 1950. do 1955. god., a potom su vraćena u staro grobno mjesto, koje je smješteno ispod glavnog oltara.
Sveta se Skolastika u ikonografiji obično prikazuje odjevena u crni benediktinski habit, s ljiljanom ili opatičkim križem u ruci, dok se golubica, koja simbolizira onu golubicu koja se spominje u opisu svetoga Grgura Velikoga, nalazi do svetičinih nogu, ili je utisnuta njoj u grudi, ili pak leti prema nebu. Zaštitnica je protiv udara groma i protiv suše, a razumljivo je da je glavna svetica benediktinskoga reda.
Djelo svetoga Benedikta i njegove sestre svete Skolastike urodilo je mnogostrukim plodovima, tako da su tijekom povijesti osnovani mnogi benediktinski samostani, kako muški, tako i ženski. No, i njima se tijekom povijesti dogodilo ono što je svetoga Benedikta u početku najviše razočaralo, a to je popuštanje u disciplini. Ipak, Duh Sveti puše kada hoće i kako hoće, pa je tako i to okrenuo na dobro. Naime, nakon pada zanosa i popuštanja u disciplini, Duh Sveti je potaknuo svetoga Brunu u 11. st. da reformira benediktinski red i tako su nastali kartuzijanci, čija je karizma prepoznatljiva po tomu što se povlače u šutnju i kontemplaciju, a s drugima se sastaju samo na molitvu. Nešto poslije nastao je još stroži red – cisterciti, a u 17. st. i oni su reorganizirani i utemeljeni su trapisti.
Valja napomenuti i kako u Hrvatskoj još uvijek postoji više samostana benediktinki, a od njih je svakako najpoznatiji onaj u Zadru, podignut 906. god., u kojemu je svojevremeno poglavarica bila opatica Čika, rođakinja kralja Petra Krešimira IV. Osim njega, sačuvano ih je još sedam: na Rabu, u Trogiru, u Krku, u starom Pagu, u novom Pagu, u Šibeniku, na Hvaru, te na otoku Cresu. Broj svih redovnica u navedenim samostanima je oko 100, a sve one žive u klauzuri, velikim dijelom odvojene jedne od drugih i od vanjskoga svijeta, kako bi se mogle posvetiti molitvenom životu, a istovremeno izvršavati one poslove koji su im povjereni.
Iako današnji čovjek teško pronalazi smisao takvim kontemplativnim načinima života i duboke posvećenosti Bogu, valja istaknuti da je njihova duhovna snaga kroz cijelu povijest bila iznimno velika, pa tako i danas, odnosno da svojom molitvom pridonose ne samo svome osobnome posvećenju, nego molitvom za cijelu Crkvu i cijeli svijet na svoj način posvećuju cjelokupnu stvarnost.
Zato je važno barem ponekad porazmisliti o veličanstvenom djelu svetoga Benedikta i svete Skolastike i tolikom njihovu snažnom predanju Bogu, jer su ne samo za svoga života, nego i kroz ovaj dugi niz stoljeća bitno pridonijeli duhovnoj ljepoti Crkve, koja se i po njima može prepoznati kao istinska Kristova Zaručnica. A sve to lijepo sažima zborna molitva ovim riječima: Gospodine, danas na spomendan svete Skolastike djevice, daj da se u nju ugledamo, tebi čistom ljubavlju služimo te i mi postignemo sreću tvoje ljubavi.
U one dane: Dogodi se te Jeroboam ode iz Jeruzalema, i na putu ga susretne prorok Ahija iz Šila, ogrnut novim plaštem; bijahu sami njih dvojica u polju. Ahija uze novi plašt koji je imao na sebi i razdrije ga na dvanaest komada. I reče Jeroboamu:
»Uzmi sebi deset komada, jer ovako govori Gospodin, Bog Izraelov: Evo ću istrgnuti kraljevstvo iz ruke Salomonove i dat ću tebi deset plemena. On će imati jedno pleme, zbog sluge mojega Davida i Jeruzalema, grada koji sam izabrao između svih plemena Izraelovih.« Tako se Izrael odijelio od doma Davidova sve do danas.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 81,10-15
Pripjev:
Ja sam Gospodin, Bog tvoj, o poslušaj glas moj!
Nek ne bude u tebe drugog boga, i ne klanjaj se bogu tuđem! Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji te izvedoh iz Egipta.
Ali moj narod ne slušaše glasa moga, Izrael me ne posluša. Zato ga pustih okorjelom srcu njegovu: neka hodi kako mu se hoće!
O, kad bi me narod moj slušao, kad bi Izrael putovima mojim hodio, brzo bih pokorio dušmane njegove, ruku bih svoju okrenuo na protivnike njegove.
Evanđelje:
Mk 7,31-37
Gluhima daje čuti, nijemima govoriti.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Vrati se Isus iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske.
Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: »Effata!« — to će reći: »Otvori se!« I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno.
A Isus im zabrani da nikome ne kazuju. No što im je on više branio, oni su to više razglašavali i preko svake mjere zadivljeni govorili: »Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti.«
Bakhita je iz prve ruke iskusila užase ropstva i zato ostaje moćna zagovornica i za današnje žrtve te se na njezin spomendan obilježava i Svjetski molitveni dan borbe protiv trgovanja ljudima. Donosimo vam molitvu sv. Bakhiti za sve one koji trpe zbog zločina ropstva i trgovine ljudima.
Iako je ropstvo bilo protuzakonito na većini mjesta više od stotinu godina, ono postoji i danas, iako uglavnom prolazi ispod radara, donosi Aleteia. Ljudi diljem svijeta i dalje se tretiraju kao objekti koji se kupuju i prodaju za određenu cijenu.
To je veliki zločin protiv čovječanstva, nešto što je sveta Josipa Bakhita iskusila na vlastitoj koži.
Bakhitu su oteli trgovci robljem kad je imala oko sedam godina i ostala je u ropstvu mnogo godina dok je nije kupio jedan Talijan. Na kraju je oslobođena i postala je sestra Canossian u Italiji. Unatoč užasnom tretmanu koji je proživjela, Bakhita je imala čvrstu vjeru u Boga i oprostila je svojim otmičarima, rekavši: “Da sam srela one koji su me oteli, pa čak i one koji su me mučili, kleknula bih im i poljubila ruke. Jer, da se to nije dogodilo, ja danas ne bih bila kršćanka i vjernica.”
U nastavku donosimo molitvu u kojoj se traži zagovor sv. Josipe Bakhite za iscjeljenje današnjih žrtava ropstva.
Sveta Jozefino Bakhita, bila si prodana u ropstvo kao dijete i podnijela si neizrecive nevolje i patnju. Nakon što si bila oslobođena svog fizičkog ropstva, pronašla si pravo otkupljenje u svom susretu s Kristom i njegovom Crkvom. O sveta Bakhito, pomozi svima onima koji se nalaze u stanju ropstva; Posreduj kod Boga u njihovu korist kako bi bili oslobođeni lanaca sužanjstva. One koje čovjek zarobi neka Bog oslobodi. Pruži utjehu onima koji su preživjeli ropstvo i neka te gledaju kao primjer nade i vjere. Pomozi svim preživjelima da pronađu lijek za svoje rane. Molimo za tvoje molitve i zagovore za naše sužnjeve. Amen.
Petnaest četvrtaka svetoj Riti nastali su iz pučke pobožnosti u spomen na 15 godina svetičine stigmatiziranosti, tijekom kojih je svetica na čelu nosila stigmu Kristova trna. Pobožnost započinje u veljači i traje do 22. svibnja, kada je svetkovina sv. Rite.
Sveta Rita poznata je kao svetica nemogućeg i zagovornica u bespomoćnim i beznadnim slučajevima.Petnaest četvrtaka priprave za svetkovinu sv. Rite nastali su iz pučke pobožnosti u spomen na 15 godina svetičine stigmatiziranosti, tijekom kojih je svetica na čelu nosila stigmu Kristova trna. Ta se pobožnost osobito proširila Italijom i u inozemstvu nakon što je papa Lav XIII. 24. svibnja 1900. proglasio Ritu sveticom.
U ovoj pučkoj pobožnosti, ističe se vrijednost evangelizacije i rasta u kršćanskom životu. Ta pobožnost uključuje duhovni put koji počinje u veljači i iz tjedna u tjedan traje do 22. svibnja, kada je svetkovina sv. Rite. Svakog četvrtka u tijeku obavljanja pobožnosti preporučuje se:
sudjelovati na svetoj misi
moliti se sam ili u zajednici prema ovdje navedenim molitvama
provoditi tjedno djelo obraćenja
ispovijedati se, po mogućnosti jednom mjesečno.
Prvi četvrtak – 8. veljače
Dar stvaranja
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Iz Biblije
“Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice pa ipak ih hrani vaš nebeski otac. Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salamon se u svakoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih!” (Mt 6,26-29)
Himan Duhu Svetomu
O, dođi, Stvorče, Duše Svet Pohodi duše vjernika, Poteci višnjom milosti, U grudi štono stvori ih!
Zapali svjetlo u srcu, zadahni dušu ljubavlju, U nemoćima tjelesnim Potkrepljuj nas bez prestanka!
Sva slava Ocu vječnomu I uskrslomu Sinu mu, sa Tješiteljem Presvetim Nek’ bude sada i uvijeke! Amen
Iz života svete Rite
Rita je rođena u Roccaporeni kod Cascie krajem 14. st. Njeni roditelji godinama nisu imali djece te su Ritu voljeli kao osobit dar s neba. Od malih nogu Rita je živjela okružena pticama, pčelama, cvijećem, drvećem, planinama i bistrim vodama rijeke. Voljela je život, a u ljepoti stvaranja vidjela je Božju dobrotu i mudrost Njegove providnosti. Sv Rita nas uči kako živjeti u skladu s prirodom te postojano i s poštovanjem služiti svemu stvorenomu.
Molitva svetoj Riti
Pozdravljam te, sv. Rito, posudo ljubavi, ženo mira i uzore svih kreposti, vjerna Isusova učenice. Svetice obitelji i oprosta, pomozi nam vjerovati da je Bogu sve moguće i priteci nam u pomoć u svakoj potrebi. Amen.
*Svaki četvrtak pročitajte i meditirajte jedan od dva teksta:
Iz spisa svetog Augustina
Pitah zemlju i ona mi odgovori: “Ja nisam tvoj Bog”. Sve stvari na zemlji priznaše isto. Pitah nebo, sunce, mjesec, zvijezde. “Ni mi nismo Bog kojeg tražiš”, odgovoriše. Rekoh svim bićima koja okruživahu moje tijelo: “Pričajte mi o mom Bogu, iako niste On, pričajte mi o Njemu”. A ona povikaše: “On je onaj koji nas stvori!” Moja pitanja bijahu moje misli, a njihova ljepota; njihovi odgovori. Gle, vidi nebo i zemlju koji su tu, a sami se nisu stvorili. Ti ih Gospodine stvori, Ti koji si lijep jer su oni lijepi; Ti koji si dobar jer su oni dobri; Ti koji jesi jer i oni jesu. (Ispovijesti 10,9; 11,6)
Iz učenja Crkve
Bog želi međusobnu ovisnost stvorenja. Sunce i mjesec, cedar i maleni cvjetić, orao i vrabac, bezbrojne različitosti i nejednakosti govore nam da nijedno stvorenje nije samodostatno, da postoje samo u ovisnosti jedni o drugima, kako bi se uzajamno nadopunjavala na pomoć jedni drugima. Čak i prije nego se čovjeku objavio u riječima istine, Bog se objavio kroz sveobuhvatni jezik stvaranja; red i sklad svemira kojeg otkrivaju i dijete i znanstvenik – “kroz veličinu i ljepotu stvorenih stvari spoznaju Stvoritelja”, “jer ih je stvorio sam Tvorac ljepote” (Mudr 13,3)..Bog voli sva svoja stvorenja i skrbi za svako od njih i do najmanjeg vrapca. Ipak, Isus reče: “Vrjedniji ste nego mnogo vrabaca” (Lk 12,6-7) ili “A koliko je čovjek vrjedniji od ovce” (Mt 12,12) (Iz Katekizma Katoličke Crkve)
Molitva litanija (iz Psalma 136)
Hvalite Jahvu jer je dobar: Vječna je ljubav Njegova! Hvalite Boga nad bogovima: Vječna je ljubav Njegova! Hvalite Gospodina nad gospodarima: Vječna je ljubav Njegova! Mudro sazda on nebesa: Vječna je ljubav Njegova! On utvrdi zemlju nad vodama: Vječna je ljubav Njegova! On načini svjetlila velika: Vječna je ljubav Njegova! Sunce da vlada danom: Vječna je ljubav Njegova! Mjesec i zvijezde da vladaju noću: Vječna je ljubav Njegova! Hvalite Boga nebeskog: Vječna je ljubav Njegova!
Oče naš…
Zaključna molitva (iz liturgije)
Bože, koji si sve stvari načinio dobrima da budu znak tvoje mudrosti, pomozi nam pridružiti se molitvi svih stvorenja odajući slavu tvom imenu svim svojim životom. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Djelo obraćenja
Odluči se održavati čistim okruženje u kojemu živiš. Kad gledaš u nebo i u prirodu, pri svakom vremenu, divi se ljepoti i radosno zahvaljuj Gospodinu!
O. Rafael Maria de São José iz Brazila: Radostan je onaj koji se otvori ovoj stvarnosti Međugorja
Otac Rafael Maria de São José dolazi iz Brazila, svećenik je zajednice „Oaza mira”, ima 43 godine i već je šest godina svećenik. Član zajednice je već 23 godine, a u Međugorju živi i djeluje već godinu i dva mjeseca. Kako nam sam kaže zaljubljen je ovo mjesto milosti, te bi mogao ovdje zauvijek živjeti.
„Za mene je velika radost da mogu živjeti u zemlji gdje se ukazuje Gospa i to je mjesto velike milosti. I zahvalan sam Gospodinu i Gospi na poslanju ovdje gdje ja svaki dan vidim milost, ljubav i Božje milosrđe u svakom hodočasniku, na svakoj svetoj misi, svakoj ispovijedi. Prvi put kad sam bio u Međugorju bilo je 2012. godine, tada još uvijek nisam bio svećenik, nego sam bio posvećena osoba u mojoj zajednici. To je bilo vrijeme u kojemu sam razlučivao svoj poziv i pitao sam i Gospu jednu potvrdu za moj poziv i da me može učvrstiti kod Gospodina. Onda sam 2017. godine bio ovdje nakon moga ređenja kako bih se zahvalio na daru mojega svećeništva i što mogu biti ovdje sa hodočasnicima, to je bio kao jedan izraz zahvalnosti koju sam imao prema Gospi”, kazao je otac Rafael, te dodao kako u Međugorju čovjek može osjetiti prekrasno duhovno iskustvo na koje smo pozvani živjeti svaki dan.
„Ovdje postoje dva sveta mjesta, dva mjesta milosti. To su Brdo ukazanja, gdje sam često molio s drugima, gdje se može osjetiti Božja prisutnost. To je mjesto milosti i lijepo je biti tamo i moliti u miru, u prirodi. Isto tako, postoji i brdo Križevac, brdo križa, a to je također jedno mjesto pokore. Tamo možemo vidjeti križ, znak našega spasenja. To je mjesto puno milosti i puno blagoslova. Biti tamo moleći ispred predivnog križa i povijesnog križa, potiče nas razmišljati i zaželjeti Raj gdje nas Gospodin čeka. Međugorje u ovome vremenu znači ljubav Božju. Preko Gospe ljubav za Crkvu i za svijet. I u općenitom smislu, ali i u smislu ove riječi. Ovo je mjesto velike, velike milosti gdje Duh Sveti djeluje sa snagom svoje ljubavi. Naravno, tu je Majka koja moli za nas, koja nas prihvaća. To čini i sa sadašnjom Crkvom, kao i sa cijelim svijetom”, kazao je otac Rafael i naglasio kako mi moramo biti otvoreni da bi mogli prihvatiti tu milost za Crkvu i za svijet.
„Međugorje je posebno. Ovdje se udiše prisutnost Gospe i također prisutnost Isusa u Euharistiji, u krunici, u ispovjedaonicama. Kao što sam prije rekao da ovdje možemo primiti sve milosti u ovom svetom mjestu. Međugorje za Crkvu znači prisutnost Boga, prisutnost Božju preko Gospe. Radostan je onaj tko se otvori ovoj stvarnosti i onda Gospa može činiti svoj posao u svakom čovjeku. Posebno bih naglasio dvije stvari ovdje u Međugorju koje su vrlo jake. Mogao bih čak reći da su to i tri stvari. Prvo je sveta misa, žrtva Isusova, gdje je cijela potpuna ljubav Gospodinova. Nakon toga to je klanjanje Presvetom, gledati Isusa, biti s Njime, vidjeti Njegovo lice u tišini Euharistije, biti s njim, kontemplirati s Isusom. Živjeti to iskustvo ljubavi ovdje u Međugorju svaki dan je nešto predivno. Treću stvar koju bih naglasio jest ispovjedaonica. Ja sam svećenik i ispovijedam mnoge hodočasnike i vidio sam ispred sebe puno, puno čudesa. Osobito kada su dolazile ranjene osobe s puno tereta i primili su milost i oprost. Poslije su bili sretni i poslije su promijenili život. Znači to su tri stvari vrlo važne, stvari o kojima volim pričati. Sveta misa, klanjanje i ispovijed. Zato je Međugorje jedno mjesto milosrđa”, kazao je otac Rafael te posebno istaknuo kako Međugorje može biti ključno mjesto za brojne osobe, posebno mlade, koje tragaju za svojim životnim pozivom.
„U Međugorju, budući da je mjesto milosti, možemo vidjeti da Gospodin zove na posebno zvanje unutar Crkve. Mnogi mladi koji dolaze ovdje, koji vide ovo mjesto milosti, sudjeluju u programu u župi i idu na ova sveta mjesta, mogu osjetiti poziv. Dečki i djevojke koji su ovdje, otvarajući svoja srca mogu slušati glas Gospodinov koji ih zove k jednom pozivu. To je poseban poziv, jer ovdje je mjesto, kao što sam i prije rekao, mjesto velike milosti. Kada dolazim ovdje otvaram svoja srca i pitam Gospodina što On želi od mene. I On nas ne ostavlja bez odgovora. To je trenutak koji svaki od nas može doživjeti. Poziv je besplatan dar od Gospodina. To je jedan osoban poziv, ali treba pitati Gospodina što On želi od mene. Ovdje u Međugorju Gospodin će pričati u srcu svakoga. To je jedna velika milost. Gospodin nas uvijek poziva na svetost da možemo živjeti tu svetost u našoj zemlji, u našoj obitelji, u župi gdje živimo, na našem poslu, s našim prijateljima. Ali taj poziv je velik jer Gospodin nas puno voli”, kazao je otac Rafael, te nam za kraj razgovora poručio:
„Gospa nas puno voli i oni koji imaju mogućnost doći ovdje u Međugorje je predivno jer dobivamo od Gospodina mir i Njegovu ljubav, ali prije svega Njegov oprost. Tako možemo započeti jedan novi početak. Ako moj život nije tako lijep, ako živim život koji nije u skladu s Božjim zapovijedima i s kršćanskim načelima, mogu zamoliti Gospodina za tu milost ovdje. Gospa gleda sa svojim majčinskim očima svaku našu potrebu i poklanja nam tu milost i možemo imati povjerenja u to. Trebamo imati želju da možemo biti onakvi kakvima nas Isus želi, a to je sveti kako je i On svet”, kazao je svećenik Rafael Maria de São José iz Brazila za Radiopostaju Mir Međugorje.
