BLAGDAN GOSPE OD ČUDOTVORNE MEDALJICE

Danas se slavi blagdan ukazanja Blažene Djevice Marije sv. Katarini Labouré. Zbilo se to 27. studenoga 1830. u Parizu, u kapeli kuće matice Kćeri kršćanske ljubavi. Od ukazanja potječe čudesna medaljica Bezgrešne Djevice Marije, a odatle i ime tom blagdanu koji je 23. srpnja 1894. odobrio papa Leon XIII. Za tu je medaljicu rečeno: “Oni koji je nose primit će velike milosti.”

Kao svakog dana poslije podne od pola šest do šest, i 27. je studenog 1830. s. Katarina klečala zajedno s ostalim novakinjama u onoj istoj kapelici. To je bila subota uoči prve nedjelje došašća. Časna sestra Marta, njihova učiteljica, pročitala im je odlomak, a onda je zavladala duboka tišina. Svaka je novakinja razmišljala o onom što je časna s. učiteljica pročitala. U toj tišini s. Katarina začuje šuštanje svilene haljine. Pogleda gore: ugleda pred sobom blaženu Djevicu. Za jedan časak zastane joj dah. Ona koju ovdje vidi svojim tjelesnim očima, u čistoj bjelini, nije nitko drugi nego Ruža otajstvena, rascvjetala u neoskvrnutoj nevinosti, prečisti Ljiljan svih djevica. Ovaj put se blažena Djevica nije spustila do Katarine, nego je njezina pojava lebdjela u stanovitoj visini s desne strane oltara.

“Podigoh oči i vidjeh pred sobom blaženu Djevicu. Stajala je na polukugli – ja sam barem vidjela samo polovicu. Snježno bijela haljina prelijevala se u ružičastom sjaju zore. Na glavi je imala rubac od čipaka, a preko njih se prostirala bijela koprena sve do zemlje ne prekrivajući joj lice.

Na grudima je držala jednu manju kuglu objema rukama. Pogled joj je bio usmjeren prema nebu, a dok je kuglu prikazivala Bogu, njezino je lice postajalo sve sjajnije. Nemoguće je opisati kako je bila rajski lijepa.

Odjednom primijetih na njezinim prstima prstenje, ukrašeno krasnim draguljima. Ti su se dragulji sjali takvim blistavim sjajem da je čitav lik blažene Djevice stajao u moru svjetla. Dragulji nisu bili jednaki. Bilo ih je manjih i većih. Što su bili veći to su bili sjajniji. Dok sam bila sva utonula u promatranje, prečista Djevica upravi pogled u mene i reče:

– Ova kugla znači svijet, i posebno svakog čovjeka.

Ne mogu izraziti što sam osjećala gledajući te divne zrake.

– Zrake svjetla znače milosti koje prosipam na one koji ih mole. – Takav sam odgovor osjetila.

Razumjela sam da se Srce blažene Djevice raduje ako nam može pomoći. Ona rado dijeli svoje milosti, ako ih mi tražimo od nje. U onom času kao da sam se sva ukočila od radosti. Kao da to nisam bila ja, koja sve to gleda i čuje. Tada primijetih promjenu. Oko lika blažene Djevice stvorio se ovalni okvir na kojem je stajao natpis, ispisan zlatnim slovima: “O Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo.”

Zatim se ukazanje opet promijenilo. Iz ruku blažene Djevice nestade mala kugla, a Djevica lagano raširi i pusti svoje ruke. Draguljima obloženo prstenje obasjalo je tada i podnožje njezinih nogu, tj. zemlju. Sada mi se nametnulo pitanje zašto se ne sjaji svaki dragulj na ruci blažene Djevice. Odakle to? Što znači da pojedini dragulji ostaju tamni?

Jedan glas protumačio je i to: “Tamni dragulji znače milost koju ljudi ne prose.” Slika se zatim okrene. U sredini veliko slovo “M”. U slovo “M” usađen je križ. Ispod slova dva srca: jedno ovijeno trnovim vijencem, a drugo probodeno mačem. Razumjela sam da to ima biti druga strana medaljice. Razmišljala sam da nije možda i tu potreban natpis. Na to osjetih odgovor: “Slovo M i dva srca govore dovoljno.” Začula sam glas: “Daj napraviti medaljicu po ovom uzoru. Svi koju je blagoslovljenu budu nosili o vratu primit će mnoge i velike milosti. Neizmjerne milosti primit će i oni koji budu s pouzdanjem nosili medaljicu.”

Onda je svega nestalo, kao nešto što se ugasi, a ja sam ostala sva radosna i spokojna.”

To je, eto, zadaća koju je Katarina morala preuzeti na sebe. Upravo na to je blažena Djevica mislila kada joj je u prvom ukazanju rekla: “Bog ti povjerava veliku zadaću.”

Prva medaljica iskovana je uz dopuštenje pariškoga nadbiskupa 1832. U sljedeće četiri godine izrađeno je 8 milijuna medaljica. Katarina je namjerno živjela u anonimnosti. Nakon ispovjednikove smrti, tajnu je povjerila poglavarici samostana. Od tada se još brže šire medaljice. Dogodile su se brojne milosti onima koji su nosili medaljicu pa je prozvana čudotvornom. Među najpoznatijim čudesima je obraćenje Židova Alfonsa Ratisbonnea 20. siječnja 1842, u rimskoj crkvi sv. Andrije dellla Fratte, a poljski franjevac sv. Maksimilijan Kolbe je u velikoj mjeri širio čudotvorne medaljice.

Marijine sestre čudotvorne medaljice

Družbu Marijinih sestara je osnovala Josipa s. Leopoldina Brandis. Rođena je u Grazu 1815. u grofovskoj obitelji. Stupila je u Družbu sv. Vinka Paulskog – Kćeri kršćanske ljubavi (od naroda prozvane Milosrdne sestre). Milosrdne sestre – Kćeri kršćanske ljubavi pravilima su bile usmjerene samo na rad u bolnicama i drugim sličnim ustanovama. Kao klauzurne sestre nisu smjele odlaziti u privatne kuće i tamo njegovati bolesnike koji su umirali bez ičije pomoći. Ti ljudi nisu imali sredstava čime bi platili bolnicu, bili su građani “drugoga reda”. Majka Leopoldina uviđa taj društveni problem i osjeća tu potrebu siromaha. Tako otvara put novoj djelatnosti. Odabire djevojke koje su bile za takav rad motivirane, duhovno ih odgaja, omogućuje im praksu u bolnici i šalje ih njegovati bolesnike po njihovim kućama. Ostajale bi uz njih i po dvadeset četiri sata. Tako 16. srpnja 1878. u Ljubljani uzima prve tri djevojke, daje im posebnu odjeću i šalje ih k siromasima. Stavlja ih pod zaštitu nebeske Majke Marije, i želi da im Bl. Djevica Marija bude uzor i potpora. Bila je to revolucionarna novost koju su duhovni ljudi ondašnjeg vremena poprijeko gledali. Kada je Majka Leopoldina uvidjela da tu novu ustanovu prati Božji blagoslov i da ona ima budućnost piše 1882. “Životna pravila” za te djevojke, kako bi se po njima lakše mogle ravnati i živjeti. Ljudi su te djevojke prozvali “Bolničke sestre”. Pod vodstvom s. Leopoldine u svemu su bile vezane uz matičnu kuću Družbe Kćeri kršćanske ljubavi.

Konačno osamostaljenje Družbe bilo je 15. ožujka 1926. u Ljubljani. Dotadašnje “Bolničke sestre” dobivaju službeno ime “Marijine sestre čudotvorne medaljice”. Družba je i prva crkvena kongregacija koja je po crkvenim propisima smjela slati svoje članice bolesnicima u privatne kuće i uz njih ostajati dan i noć. To je specifično i prvotno poslanje Marijinih sestara.

Molitva Bezgrešnoj od Čudotvorne medaljice

O naša ljubljena Gospođo od Čudotvorne medaljice, Ti si se pokazala sv. Katarini Labure kao posrednica između ljudi i Boga,čuj me zazivam Te !/stavi nakanu/ U Tvoje majčinske ruke polažem sve svoje vremenite i duhovne potrebe i pouzdajem se u Tvoju milost, koju se usuđujem prositi od tvoje dobrote. Ponizno te molim da o tome govoriš sa svojim božanskim Sinom i Njega za uslišanje zamoliš, pa ako to Njegovoj svetoj volji odgovara i ako je to mojoj duši na spasenje, usliši me! Kada Ti svoje moleće ruke Gospodinu podižeš, udostoj se,o moćna Djevice, zauzeti se i za mene i zaogrni me u svoje milosne zrake! Tako će moja duša biti u svjetlu i toplini Tvojih zraka milosti oslobođena od svih grijeha. Čista i radosna slijedit će Tvoje kreposti do dana kada ćeš me Ti na nebeskim vratima primiti! Amen.

Izvor: Bitno.net