SVETAC DANA – SV. MARIJA CROCIFISSA DI ROSA

Sveta Marija (Maria) Crocifissa Di Rosa, talijanska redovnica, utemeljiteljica družbe Službenica milosrđa, rođena je 6. studenoga 1813. u Bresci (Lombardija) kao Paola Francesca Maria Di Rosa, kći imućnog industrijalca Clementea Di Rose i grofice Camille Albani. Bila je jedno od devetero djece u pobožnoj i skladnoj obitelji. S 11 godina Paola je ostala bez majke. Kao djevojčicu odgajale su je Sestre od Pohođenja i ona je već tada odlučila svoj život posvetiti Kristu Gospodinu. Njezin otac bio je u početku protiv te odluke i razmišljao o Paolinoj udaji, ali kad se uvjerio u duhovnu zrelost, finoću i plemenitost svoje kćerke, složio se s njezinim planovima. Kad je imala 18 godina, Paola je postala ravnateljicom u očevoj predionici, u Acquafreddi nedaleko Brescie. Tu službu obavljala je s istinskim osjećajem odgovornosti prema svojim radnicama. Tada se prvi put susrela s teškim problemima radničkog staleža i to je za utemeljiteljicu redovničke socijalno-karitativne družbe bilo izuzetno značajno. Kad je 1836. u Lombardiji izbila epidemija kolere, Paola je u lazaretu hrabro dvorila zaražene bolesnike. Zatim se morala vratiti kući dvoriti brata, koji je i sam postao žrtvom pošasti, od koje je i umro. Ubrzo nakon epidemije kolere Paola je u Bresci osnovala dvije škole za gluhonijeme. Dvorila je siromašne žene u jednoj ubožnici, posvetila se brizi za nevoljne i napuštene djevojke i za njih otvorila dom. Kruna njezine djelatnosti je osnivanje redovničke družbe Službenica milosrđa (Ancelle della Carità ), 18. svibnja 1840. u Bresci. U ostvarenju tog nauma zdušno joj je pomagao njezin duhovni vođa, biskup Faustino Pinzoni, a financijski njezin otac Clemente. Biskup Brescie pružio joj je 1843. službenu potporu, a papa Pio IX. potvrdio je 1847. novu družbu.

Paola je položila redovničke zavjete i uzela ime Maria Crocifissa (Marija Raspeta). Bila je izabrana i za poglavaricu prvih 18 ančela, koje su zajedno s njom stupile u novu družbu. Službenice milosrđa počele su se ubrzo širiti i u druge talijanske gradove, a potom i u druge zemlje. Mnogi bolesnici u bolnicama, djeca u školama i vrtićima, djevojke u ubožnicama i odgojnim zavodima te brojni nevoljnici osjetili su majčinsku brigu sestara ančela, Službenica milosrđa. Maria Crocifissa Di Rosa bila je žena koja je imala upravo čudesnu sposobnost usklađivanja apostolske i karitativne djelatnosti s dubokim duhovnim životom. Duhovni život sestara Službenica milosrđa često je prožet mistikom, osobito za vrijeme svakidašnjeg klanjanja Presvetom Sakramentu, čemu su ančele uvijek ostale vjerne. Maria Crocifissa preminula je prerano, 15. prosinca 1855, u Bresci. Papa Pio XII. proglasio ju je 1940. blaženom, a 1954. svetom. Njezine Službenice milosrđa djeluju i danas uspješno diljem svijeta (Europa, Južna Amerika, Afrika), njih više od 1100 u više od 100 kuća. Neizbrisiv trag omiljene „ančele“ ostavile su svojim djelovanjem i u hrvatskim krajevima (Split, Dubrovnik, Kono-Dubrovnik, Mlini u Župi dubrovačkoj, Zagreb, Vrbovec, Mali Lošinj, Vođinci, Susak, Kaštel Sućurac, Kaštel Novi, Kamen-Split, Žrnovnica kod Splita, Nerežišće na Braču, Mostar).

Preuzeto s zupajastrebarsko.hr

SVETAC DANA – BLAŽENE DRINSKE MUČENICE

Drinske mučenice su blaženice, časne sestre Družbe kćeri Božje ljubavi, ubijene od strane četnika na današnji dan, 15. prosinca 1941, na obali rijeke Drine kod Goražda. Časne sestre, Kćeri Božje ljubavi, došle su u Sarajevo 1882. na poziv nadbiskupa Josipa Stadlera. Poslala ih je utemeljiteljica reda, službenica Božja Franziska Lechner. Otvorile su 1911. na Palama kod Sarajeva samostan Marijin dom. Vodile su osnovnu školu i pomagale svima, bez obzira na vjeru i narodnost. Zahvaljujući nesebičnosti i ljubavi ovih sestara, Marijin dom na Palama je bio nadaleko poznat, a mještani i stanovnici okolnih sela zvali su ga „gostinjcem siromaha“.

Malo koji dan je prošao, a da netko od susjeda nije pokucao na njihova vrata s nekom molbom, najčešće tražeći malo soli, brašna ili petroleja, a često i pomoć u liječenju bolesnika. Kad su seljaci s Romanije išli u Sarajevo na sajam, redovito bi svraćali sestrama da se osvježe i nahrane. Najstariju sestru Berchmanu spontano su zvali svojom „majkom“. Štićenici obližnjeg državnog Dječjeg doma svaki dan su s nestrpljenjem iščekivali kruh iz kuhinje sestre Bernardete. Sestrama iz Zavoda svetog Josipa iz Sarajeva Marijin dom je bio najdraže odmaralište, a njihovim đacima najomiljenije izletište. Ljeti bi često za stolom u samostanskom dvorištu znalo blagovati i do 70 osoba. Brojnim izletnicima je ovaj samostan bio prava duhovna oaza.

Ratne godine 1941, u samostanu na Palama nalazile su se: predstojnica, časna sestra Jula (Kata) Ivanišević, Hrvatica, rođena 25. XI. 1893. u Godinjaku kod Starog Petrovog Sela, časna sestra Berchmana (Karoline Anna) Leidenix, Austrijanka, rođena 28. XI. 1865. u Enzersdorfu (Donja Austrija), časna sestra Krizina (Josipa) Bojanc, Slovenka, rođena 14. V. 1885. u Zbureu kod Šmarjeških Toplica, časna sestra Antonija (Josipa) Fabjan, Slovenka, rođena 23. I. 1907. u Malom Lipju kod Žužemberka i časna sestra Bernadeta (Terezija) Banja, Hrvatica mađarskog podrijetla, rođena 18. VI. 1912. u Velikom Grđevcu. Časne sestre su njegovale bolesnike, pekle kruh za djecu državnog Dječjeg doma, svesrdno pomagale siromasima i prosjacima.

Četnici su 11. prosinca 1941. opkolili Marijin dom, opljačkali ga i odveli u zarobljeništvo sve redovnice. Vodili su ih po hladnoći i snijegu, bez tople odjeće, uz prijetnje i vrijeđanje, do Carevih voda i Sjetline. Tamo je najstarija među njima, časna sestra Berchmana, shrvana od puta zaostala, a ubijena je 23. prosinca 1941. u Sjetlini. Ostale četiri časne sestre odvedene su do Goražda, kamo su stigle 15. prosinca 1941. Smještene su u zgradu vojarne, na drugom katu. Vojarnom je tada zapovijedao major Jezdimir Dangić. Pijani četnici noću su provalili u sobe, u kojima su se nalazile časne sestre i nasrnuli na njih. Sestre su tada jedna za drugom iskočile kroz prozor uz povike „Isuse, spasi nas!“

Nakon toga su ih četnici u dvorištu izboli noževima i sutradan bacili u rijeku Drinu. Tih dana u Drinu je bačeno oko 8 000 ljudi. Prvi je te zločine opisao slovenski svećenik Franc Ksaver Meško, koji se tih dana također nalazio na Palama, a kasnije su zabilježeni u mnogim zapisima i knjigama, od kojih se posebno ističe djela „Drinske mučenice“ svećenika Ante Bakovića i „Zavjet krvlju potpisan“ časne sestre Slavice Buljan. Drinske mučenice su simboli svih nevinih žrtava pakla rata, koji gazi sve vrijednosti gazi i ponižava svaku svetinju. Imale su snage oduprijeti se nasrtajima zvjerskog u čovjeku i pod cijenu života pokazati da postoje vrijednosti koje se ni u kakvim okolnostima ne mogu pogaziti i svetinje kojih se ni pod prijetnjom smrti ne možeš odreći.

Papa Benedikt XVI. potpisao je 14. siječnja 2011. dekret o mučeništvu Drinskih mučenica, a 1. svibnja 2011. dekret o njihovoj beatifikaciji. Svečana beatifikacija Drinskih mučenica održana je 24. rujna 2011. u Sarajevu, u Olimpijskoj dvorani Zetra. Beatifikaciju je predvodio papinski izaslanik i pročelnik kongregacije za proglašenje svetaca, salezijanac, kardinal Angelo Amato. U svečanosti je sudjelovalo dvadesetak tisuća vjernika iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Austrije, Mađarske i mnogih drugih zemalja, pjevao je zbor od 1200 pjevača, a u koncelebraciji misnog slavlja sudjelovalo je tristotinjak svećenika, tridesetak biskupa te oba hrvatska kardinala, vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić i zagrebački nadbiskup Josip Bozanić.

Preuzeto s zupajastrebsrsko.hr

SVETAC DANA – SV. IVAN OD KRIŽA

Godine 1542. u Fontiberosu u Staroj Kastilji, u Španjolskoj, rođen je John Yepez, koji bi Crkvi i svijetu mogao postati poznat kao sv. Ivan od Križa. Sveti Ivan je od najranije dobi imao veliku pobožnost i ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji. Kao dječak, učio je u siromašnoj školi u Medini del Campo i bio obučen za tkaoca, ali zapravo nije imao vještine za zanat. Upravitelj bolnice uzeo ga je kao slugu na sedam godina. U to je vrijeme već započeo svoje stroge tjelesne prakse i započeo studij na isusovačkom koledžu.

Sveti Ivan ušao je u karmelski red s 21 godinom i uzeo ime Ivan od sv. Matije. Tražio je da slijedi izvorno pravilo karmelićanskog reda i nadao se samo da će biti brat laik, međutim, ovaj zahtjev su njegovi poglavari odbili. Budući da je imao napredne studije teologije, sveti Ivan je 1567. godine zaređen za svećenika.

Nedugo nakon svećeničkog ređenja upoznao je još jednu veliku sveticu i crkvenu naučiteljicu, svetu Tereziju Avilsku. U to je vrijeme sveta Terezija započela reformukarmelskog reda. Kad je stigla u Medinu del Campo, već je znala za svetog Ivana i htjela ga je upoznati. Rekla mu je da će on igrati glavnu ulogu u osnivanju samostana za muškarce u novom reformiranom redu – karmelićanima diskalicama. Prvi samostan u Duruelu bio je vrlo siromašan samostan i sveti Ivan se žrtvovao za njegovu izgradnju. Nakon što je osnovao ovo novo mjesto za karmelićane, promijenio je ime u Ivan od Križa.

Iako ga nije tražio, proširio se glas o velikoj svetosti koja se gradila u Duruelu. Sveta Terezija odlučila je sagraditi drugi samostan u Pastrani, treći u Manceri, a četvrti u Alcali. U Alcali je Sv. Ivan proglašen rektorom jer je to sveučilište.

Sveti Ivan od Križa volio je kontemplativni život. Biti rektor za njega je bio izazov jer je jako patio od duhovne suhoće, koja je sa svoje strane donosila mnoge kušnje, patnje i unutarnje sukobe na ljudskoj strani, ali i suočavala se s teškim i nasilnim iskušenjima na duhovnoj strani od đavla.

Nakon krajnjih godina skrupuloznosti i unutarnje pustoši, napisao je svoje najveće djelo, “Mračnu noć duše.” Sveti Ivan nastavio je patiti s duhovnom tamom i duhovnim bolima. Sveti Ivan je u jednom trenutku svog života osjetio da ga je Bog ostavio samoga da trpi. U knjizi piše:

„Postoji, dakle, velika razlika između suhoće i mlakosti, jer se potonja sastoji u velikoj nemaru i slabosti volje i duha, u nedostatku svake brige oko služenja Bogu. Prava purgativna suhoća općenito je popraćena bolnom tjeskobom, jer duša misli da ne služi Bogu…uzrok ove suhoće je što Bog prenosi na duh dobra i energije osjetila, koji, nemajući prirodne prikladni za njih, postanu suhi, sasušeni i prazni…” (Knjiga I, Poglavlje IX).

Iako je sveti Ivan izdržao te mnoge kušnje, religiozni i nereligiozni pojedinci tražili su njegovu duhovnu mudrost. Postao je duhovnik svete Terezije nakon što je postala priorica u svom izvornom samostanu u Avili, uloga koja je bila izuzetno teška i duhovno iscrpljujuća.

Kad su započeli progoni reformiranog karmelićanskog reda, sveta Terezija i sveti Ivan našli su se u središtu tih suđenja i oboje su donekle kažnjeni. Odbijajući se vratiti u svoj izvorni samostan, budući da je bio pod vodstvom papinskog nuncija, Ivan je uhićen, doveden u Toledo i zamoljen da napusti red. Kad je rekao ne, zatvorili su ga u ćeliju. U Avilu nije doveden jer su ga ljudi toga grada voljeli. Sve do dana smrti nosio je tragove batina od ruku svojih zarobljenika.

Nakon devet mjeseci zatočeništva, sveti Ivan je pobjegao iz zatvora i otputovao u nekoliko obnovljenih samostana. Od 1578. do 1582. ostao je relativno miran i iz daljine promatrao borbe kroz koje će prolaziti reformirani poredak. U to je vrijeme napisao velik dio svoje mistične teologije, spise koji će ga uzdići do crkvenog učitelja.

Nakon smrti svete Terezije, borbe su se nastavile za bosaste karmelićanke, ali oni su čvrsto stajali i ostat će vjerni reformama koje je ona uspostavila. Sveti Ivan će popuniti mjesta poglavara, generalnog poglavara, priora i definitora karmelićanki diskalta. Iako je dobro služio na svim tim položajima, ondašnji ga je generalni poglavar sveo na krotka fratra i protjerao ga je u samostan. Većinu tog vremena proveo je u molitvi, proučavanju i razmatranju.

Na kraju života i podlegao teškoj, posljednjoj bolesti, sveti Ivan je imao izbor između dva samostana: jedan je bio radosno mjesto i dobro je poznavao župnika, drugi je bio pusto mjesto gdje je župnik sv. nije ga volio. Ivan je izabrao drugi samostan. Tri mjeseca je neizmjerno patio. Dana 14. prosinca 1591. sveti Ivan od Križa ušao je u Nebesku slavu.

Godine 1675. papa Klement X. proglasio ga je blaženim. Godine 1726. svetim ga je proglasio papa Benedikt XIII. Papa Pio XI proglasio ga je 1926. crkvenim doktorom. Smatra se jednim od velikih mistika Katoličke crkve i poznat je kao doktor mistične teologije. Njegova najvažnija pjesnička djela su “Tamna noć duše”, “Duhovni spjev” i “Živi plam ljubavi”. U njima su sažeta pjesnikova vjerska iskustva te je u stihove pretočena njegova cjelokupna mistična doktrina. Dočarao ju je služeći se alegorijama i simbolima. Zbog jasnoće i izbjegavanja nesporazuma, služio se usporednim tumačenjem vlastite poezije, razlažući je u istoimenim proznim traktatima kojima je dodao i četvrti: “Uspon na goru Karmel”. U prozi je ostavio i zbirku “Upozorenja i duhovne izeke” te nešto pisama. Njegovi poetski i prozni tekstovi, objavljeni posmrtno (1618), odlikuju se visokom umjetničkom kvalitetom, misaonom dubinom, stilskom profinjenošću te izražajnom snagom pjesničkih slika. Iz njegova unutrašnjeg žara i mističnih uzbuđenja ponikle su pjesme čarobnog sjaja i ljepote, za koje mnogi kažu da predstavljaju pravo čudo sklada, muzikalnosti, uzvišenih misli i žarkih predanja pa je rečeno da su te pjesme “djelo jednog anđela”. Izvor njegovih nadahnuća nalazi se u “Pjesmi nad pjesmama”, iz koje je preuzeo poetsku frazeologiju i teološko tumačenje sjedinjenja duše s Bogom (zaručnice sa Zaručnikom).

Sveti Ivan od Križa zaštitnik je kontemplativnog života, kontemplativaca, mistične teologije, mistika, španjolskih pjesnika, Svjetskog dana mladih te mnogih naselja, župa i crkava diljem svijeta.

Sveti Ivane od Križa, moli za nas!

SVETAC DANA – SV. LUCIJA

Život svete Lucije

Točan datum Lucijinog rođena je nepoznat, ali se drži da je bio oko 286. godine. Rođena je u kršćanskoj obitelji u Sirakuzi u kojoj je u to vrijeme cvjetala grčka kolonija, a bila je i važno trgovačko središte Sicilije.

Sirakuza je bila kršćanski grad kojeg je na kršćanstvo obratio biskup sv. Marcijan, kojeg je onamo poslao osobno sv. Petar. Taj je grad pružio i gostoprimstvo sv. Pavlu na njegovu putu za Rim, što je potvrđeno u Djelima apostolskim. Kristovo naučavanje, unatoč mnogim, unatoč mnogim progonima, bilo je čvrsto ukorijenjeno i u vrijeme rođenja sv. Lucije. Kršćanska zajednica je bila brojna s nizom crkava i katakombi.

Prema vjerovanju obitelj naše svetice je bila plemenitog i bogatog roda. Pouzdano se zna da joj je otac umro kada je imala pet godina, a da joj se majka zvala Eutihija. Ime oca je vjerojatno bilo Lucije, jer je prema rimskom običaju prva kći dobivala očevo ime. Sudeći prema imenu Lucija, koje je tipično kršćansko, njezini su roditelji bili kršćani. Ime Lucija je nadahnuto riječima svetog Pavla “ti si dijete svjetla” jer je Lucija svjetlo.

Lucijino mladenaštvo

Pod budnim okom svoje majke Lucija je izrasla u lijepu i dobru djevojku čije je ponašanje bilo umjereno i pristojno te joj je majka razmišljala o sretnoj udaji. Međutim Lucija je imala druge planove, u potpunoj je tajnosti položila zavjet djevičanstva i time se zauvijek posvetila Gospodinu. Tek se zbog niza slučajnih događaja saznalo za njezinu posvetu.

U obližnjem gradu Kataniji svake su godine skupine hodočasnika dolazile počastiti tijelo djevice i mučenice sv. Agate koja je umrlo zbog vjere 251. godine za vrijeme Decijevog progona. Čudesa koja su se dogodila na njezinom grobu bila su poznata po cijeloj Siciliji.

5. veljače 301. godine na spomendan svetice među hodočasnicima bila je i Lucija i njezina majka. Više od 40 godina Lucijina je majka patila od ozbiljnog krvarenja za koje nije bio lijeka a ni pomoći. Toga dana tijekom pobožnosti čitano je evanđelje u kojem je opisano izlječenje žene koja je godinama krvarila. Snažna vjera Eutihije taknula ju je da povjeruje u svoje izlječenje, a Lucija je polagala veliku nadu u čudotvorni zagovor sv. Agate. Žena iz evanđelja je izliječena samo doticanjem Gospodinove odjeće, stoga je Lucija predložila majci neka dotakne grob svetice.

Uvečer, kada su svi napustili crkvu, dvije su žene molile izlječenje kod groba. Tijekom molitve zaspale su u sjeni crkve tvrdim snom. U svom snu Lucija je vidjela čete i čete anđela koji su okruživali djevicu sv. Agatu koja joj se smiješila i govorila: “LUCIJA, DJEVICE GOSPODINOVA, ZAŠTO OD MENE TRAŽIŠ ONO ŠTO MOŽEŠ I SAMA UČINITI. TVOJA JE VJERA POMOGLA U IZLIJEČENJU TVOJE MAJKE.”

Kada se Lucija probudila, ispričala je majci o svome viđenju i utješnim riječima sv. Agate. Majka je bila zdrava.

To je bio trenutak kada je trebalo reći o svome zavjetu čistoće. Majka se nije ni na trenutak usprotivila već joj je obećala svu svoju ostavštinu poslije smrti. Lucija koja nije pokazivala zanimanje za zemaljska dobra predložila je majci da razdijeli svojinu siromasima. Kad su su vratile kući, Lucija je ponovno pričala o savršenom siromaštvu. Uskoro su odlučile prodati svu imovinu i dobiveni novac podijeliti siromašnima slijedeći primjer prve kršćanske zajednice u Jeruzalemu. Iako je to djelo milosrđa primjereno kršćanima, među poganima je budilo veliko divljenje jer su za njih svjetovne stvari imale najveću vrijednost, Obično je takav potez potvrđivao da je netko kršćanin jer su samo Kristovi sljedbenici mogli razdijeliti bogatstvo siromasima.

Na taj način je razmišljao i mladić kojeg je zanimalo Lucijino imanje i koji se stoga želio njome oženiti. Raspitivao se kod Lucijine majke zašto Lucija želi prodati sve svoje dragocjenosti i radi čega želi dijeliti siromašnima, udovicama i sljedbenicima Kristovim. Eutihija mu je dala neodređen odgovor koji ga je privremeno smirio, međutim, kasnije je potvrdio svoje sumnje da Lucija pripada kršćanskoj zajednici. Ljut, jer je Lucija odbila ženidbu, odlučio ju je prijaviti mjesnim vlastima kako bi bila kažnjena prema carskim odredbama.

Dioklecijanov progon kršćana

U to vrijeme kršćanima je bilo iznimno teško. Car Dioklecijan je u pokušaju obnove Rimskog carstva uveo različite ekonomske i administrativne reforme. U tom pothvatu velik je naglasak dan vjerskim obnovama, u kojima je potican patriotizam i vjera u carstvo. Iskorištavajući razne okolnosti 24. veljače 303. godine donio je odredbe o progonu kršćana.

Lucijin razgovor s namjesnikom Paskazijem

U to vrijeme namjesnik Sirakuze bio je Paskazije. Kad je Lucija dovedena pred njega pod optužbom da je kršćanka, naredio joj je da žrtvuje bogovima. Na to mu je Lucija odgovorila: “Čista žrtva Bogu je posjećivati udovice i siromašne koji trebaju pomoć, a već su evo tri godine kako sam Isusu Kristu ponudila takvu žrtvu razdijelivši sva svoja dobra.” Paskazije ju je ironično prekinuo: “Takve gluposti pričaj budalama poput sebe, ja slijedim careve naredbe i ne mogu slušati tako glupe besmislice.” Lucija mu je odgovorila: “Vi se podržavate carevih pravila kao što ja štujem zakone svoga Boga, dok se vi bojite zakona svoga gospodara, ja svoga Boga obožavam. Kako vi neželite izgubiti njegovo poštovanje tako ni ja ne mogu izdati svoga Boga. Budući da vi pokušavate ugoditi caru, a ja svom Bogu, vi učinite što je najbolje, a ja ću postupiti prema svojoj savjesti.” Paskazije je nastavio: “Rasula si svoje blago na raskalašen život.” Pogani su vjerovali da kršćani prakticiraju razuzdane rituale koji nisi uočeni u drugim tajnim sljedbama. Ali Lucija se odmah suprostavila Paskaziju govoreći: “Uložila sam svoje bogatstvo u vrijedni stvar i nisam bila raskalešena.” Paskazije je dodao: “Raskalašena si u duši i u tijelu.” Lucija odgovori: “Ljudi poput tebe kupuju tijelo.” Paskazije odbrusi: “Prestani se prepirati, ideš na mučenje.” Lucija odgovori: “Nemoguće je utišati Gospodinova učenja!” Paskazije upita: “Zar si ti Bog?” Lucija odgovori: “Ja sam službenica vječnog Boga koji je rekao kada budete stajali pred kraljevima ne brinite se što ćete i kako ćete reći jer ne govorite vi već Duh Sveti u vama.” Paskazije reče: “Znači u tebi je Duh Sveti? Lucija odgovori: “Oni koji žive časno i ponizno hramovi su Božji i Duh Sveti u njima prebiva.” Paskazije naredi: “Poslat ću te na prljavo i ponižavajuće mjesto gdje će te Duh Sveti napustiti.”

Suočen s nepokolebljivošću svetice, Paskazije je okupio svoju rulju kako bi prisilio Luciju da mu se pokori. Međutim njegovi pokušaji bili su beskorisni, ni vojnici ni par volova nisu je uspjeli pomaknuti s mjesta na kojem je stajala čvrsto kao stijena.

Svi ti zadivljujući događaji Paskazijevim očima su izgledali kao čarobnjačka vještina. Zbog toga je naredio pravljenje lomače što je bilo uobičajeno za osumljičene vještice. Donešeno je drvo, ugalj i ulje bilo je položeno oko svetice. Zapalila se velika vatra koja Luciju nije dotakla. Okružena plamenom doviknula je: “Molit ću se Gospodinu da me ova vatra ne opeče.” Paskazije nije moga susdržati gnjev. Kako bi ga poštedili ismijavanja, njegovi su prijatelji povukli Luciju iz vatre i pripremili je za smaknuće mačem.

Mučeništvo

Lucija je shvatila da je došao trenutak kada je trebalo posvjedočiti za Krista mučeništvom. Kleknula je kako je kako bi primila smrtonosni udarac. no prije smaknuća željela je govoriti o mnoštvu koje se okupilo oko nje. Prorekla je kako progon kršćana nestati s padom cara Dioklecijana, a Crkva će zadobiti svoj mir. Prorekla je također kako će nju zauvijek častiti na isti način kako se časti sv. Agata u obližnjoj Katniji. Kad je završila s govorom odrubljena joj je glava, sačuvala je svoje djevičanstvo mučeništvom. Prema tradiciji to se dogodilo 13. prosinca 304. godine.

Nakon Lucijine mučeničke smrti

Tijelo joj je pokopano u katakombama koje su uskoro postale čuvene privlačeći mnogobrojne vjernike koji su njezinim zagovorom dobili milosti. Početkom 5. stoljeća svetica je bila iznimno popularna te je vrlo rano iznad njezinom groba podignuta bazilika.

Pobožnost se proširila izvan Sicilije pa je već papa sv. Grgur Veliki (+ 604) uveo njezino ime u misni kanon. U Italiji joj je bilo posvećeno oko 20 crkava, a pobožnost se proširila i do Engleske. Nakon velikih otkrića posebno je štovana u Južnoj Americi.

U pučkoj pobožnosti njezin životopis je doživio određene izmjene, te se je proširialo vjerovanje da je sveta Lucija sama sebi izvadila oči i poslala ih na srebrenom pladnju mladiću koji je bio zanesen njezinom čudesnom ljepotom. Postoji pak i drugo vjerovanje po kojem je Lucija poslala svoje oči samom Paskaziju, a vid joj se povratio sv. Rafael Arkanđeo spustivši se s neba. Do tih je izmjena vjerojatno došlo zbog tumačenja imena Lucija koje znači svjetlo. Stoga je Lucija proglašwna zaštitnicom oboljelih na oči.

Relikvije sv. Lucije

Tijelo sv. Lucije više stoljeća ostalo je u Sirakuzi. Za vrijeme arapske provale na Siciliju 878. godine tijelo je sakriveno na sigurno mjesto. Pod vodstvom Bizantskog cara 1040. godine Sirakuza je oslobođena od Arapa, a kao nagrada traženo je tijelo sv. Lucije, koje je tada prenešeno u Carigrad. Godinr 1204. Venecijanci su u žestokoj bitci osvojili Carigrad, i neraspadnuto tijelo svetice odnijeli sa sobom u Veneciju.

GOSPA OD GUADALUPE

Originalna tilma sv. Juana Diega. Visi iznad oltara u Bazilici Svete Marije Guadalupske u Ciudad de Mexicu. Zaštićena pancirnim staklom. Naša Gospa od Guadalupe (španj.: Nuestra Señora de Guadalupe) – naziv je Djevice Marije kao dio marijanske pobožnosti podrijetlom iz Meksika. Od milja je zovu i Virgen Morena (Tamnoputa Djevica). Guadalupe – Cuatlaxupeh na jeziku Nahuatl znači: «Ona koja satire glavu zmiji». Blagdan Gospe od Guadalupe u katoličkom kalendaru slavi se 12. prosinca. Zaštitnica je Mexico Cityja (proglašena 1737.), građana grada Ponce, Puerto Rico (1757.), Nove Španjolske (1746.) (Vatikan potvrđuje taj naslov 1754. preko pape Benedikta XIV), Meksika (1895.), Latinske Amerike (papa Pio X.), Peruanskih studenata (papa Pio XII. 1951.), Kraljica Meksika i Carica obiju Amerika (papa Ivan Pavao II. 2000.)

Povijest ukazanja

Pobožnost potječe od ukazanja Djevice Marije domorodcu Juanu Diegu – Cuauhtlatoatzinu (Orao koji govori) na brdu Tepeyacu sjeverno od Mexico Cityja od 9. do 12. prosinca 1531. godine. Obratila mu se četiri puta na njegovom asteškom jeziku nahuatlu i tražila da se na tom mjestu sagradi i posveti crkva u njenu čast.

U izvoru Nican mopohua zapisano je da je Gospa Juanu Diegu rekla i sljedeće: “Znaj, najmanji moj sine, da sam ja vazda djevica, presveta Marija, majka najistinitijeg i jedinoga Boga, po kojemu sve opstoji, koji je stvoritelj života i ljudi, gospodar neba i zemlje. Žarko želim da se na ovom mjestu sagradi moj mali sveti dom, crkva u kojoj ću puku iz ljubavi na vidljiv način iskazati milosrđe, pomoć i zaštitu. Jer ja sam zbilja vaša milostiva mati: tvoja, svih onih koji zajedno nastavaju ovu zemlju i svih onih koji me ljube, zazivaju, obraćaju i potpuno se u mene pouzdavaju. Ovdje ću slušati vaš plač i jadikovke. Bit ćete mi u srcu i brinut ću se da vam pomognem u svim vašim brojnim brigama, patnjama i bolestima.”

To je obznanio prvom meksičkom biskupu franjevcu Juan de Zumarragi, koji je pri tom susretu bio nepovjerljiv. Vidiocu se nakon povratka kući, istog dana i na istom mjestu, drugi put ukazala Gospa, koja mu je zapovijedila da sutradan ponovno zamoli biskupa. Sutradan, u nedjelju 10. prosinca 1531. Juan Diego biskupu ponovno prenosi Gospinu želju koji tada traži neki dokaz da se uvjeri u vjerodostojnost ukazanja. Juan Diego na povratku kući ponovno ugleda Gospu, koja mu obećaje dati biskupu znak koji traži. Zbog stričeve bolesti u ponedjeljak, 11. prosinca 1531., ostaje kod kuće. Sutradan, u utorak, 12. prosinca 1531., žurno odlazi potražiti ispovjednika za umirućeg strica, a na putu mu se ponovno ukazuje Gospa.

Uvjerava ga da mu stric tom prigodom neće umrijeti i šalje ga na prvobitno mjesto ukazanja gdje će ga čekati znak koji biskup očekuje. Na ogoljenom polupustinjskom brdašcu, u zimsko doba, ugledao je prekrasne kastiljanske ruže koje su biskupu i svim Španjolcima trebale poslužiti kao očigledan dokaz za istinitost čuda. Jaun Diego ih bere i stavlja u tilmu (na Nahuatlu naziv za asteški izvanjski ogrtač, vrstu deke ili ponča, koriste ga siromašni Indijanci, veže se na ramenu) i iznova odlazi biskupu. Kada je pred biskupom otvorio svoju tilmu na ogrtaču se ugledala Gospina slika.

Juan Diego je nakon povratka kući našao potpuno zdrava strica Juan Bernardina, koji mu je potvrdio da se i njemu ukazala Gospa, da ga je ona ozdravila i da je njen naziv, kojim će biti čašćena na slici, prema njezinim riječima, Uvijek Djevica sveta Marija Guadalupska.

Nakon ukazanja, milijuni Meksikanaca postali su katolici. Svetište je jedno od najposjećenijih katoličkih svetišta na svijetu. Priznato je od Katoličke Crkve. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Ivana Diega svetim 2002. u bazilici Gospe od Guadalupe.

Gospa Guadalupska po izgledu je Bogorodica iz Otkrivenja koju sv. Ivan opisuje kao ženu obasjanu suncem, trudnu i s mjesecom pod nogama (Otk 12,1).

Zrake: Djevica je okružena zlatnim zrakama koje oblikuju auru. Poruka je: ona je Majka svjetlosti, djeteta Sunca i pravoga Boga.

Kosa: Kosa joj je spuštena, što je među Aztecima znak djevičanstva. To je Djevica i Majka.

Trudnoća: Trudnoća je prikazana povećanim abdomenom, u kojoj se više ističe duljina nego širina, što odgovara trudnoći u posljednjoj fazi.

Lice: Lice je tamnoputo, ovalno i u položaju duboke molitve. Nježno je, svježe, odražava ljubav, nježnost i veliku snagu. Ima lik mestike, a to znači da je španjolske i indijanske krvi, lice nove rase i naroda koji je nastao tek nakon njezina ukazanja kad su se u kratko vrijeme pokrstili milijuni indiosa i kroz desetljeća i stoljeća kasnije miješali sa Španjolcima. Tamnoputa Djevica je tako postala simbol latinoameričkog identiteta.

Plašt: Ukrašen zvijezdama za koje je dr. Juan Homero Hernández Illescas utvrdio da prikazuju stanje glavnih konstelacija zvijezda za zimskog solsticija 1531. godine koji se poklopio sa danom prvog Gospinog ukazanja Juan Diegu. Utvrđeno je i da su prikazi zvijezda istovjetni sa onima kakvi su se te godine u to doba mogli vidjeti iz doline Anahuaca. Na slici su prikazane i neke zvijezde koje nisu bile poznate u doba ukazanja. Za tadašnje mezoameričke civilizacije zimski je solsticij označavao Sunce na umoru koje obnavlja snagu, rođenje novog Sunca te povratak života.

Traka: Tamnoljubičasta vrpca, stisnuta poviše struka, kod Asteka je bila znak majčinstva.

Mjesec: Djevica od Guadalupea stoji posred mjeseca. Riječ Meksiko (Metz – xic – co) na nahuatlu znači – U središtu mjeseca. Također je simbol plodnosti, rađanja, života. Označava cikluse ženske plodnosti. Tamni polumjesec je i jedna od brojnih manifestacija Quetzalcoatla, božanstva kojemu su Asteci u vremenu prije Cortesa prinosili ogavne žrtve među kojima je i vađenje srca živim ljudskim žrtvama. Anđeo u podnožju slike djeluje kao da je upravo poletio. Krila su mu kao orlova, asimetrična, boja sličnih meksičkoj ptici tzinitzcan koja se oglasila uoči prvog ukazanja Gospe Juanu Diegu. Lijevom rukom drži Djevičinu tuniku a desnom plašt koji je tirkizno plave boje, boje asteških kraljeva.

Starost: Prikazuje je u mladoj dobi, oko 18 do 20 godina.

Visina: Visina Djevice je 1,43 cm. Neobjašnjive činjenice Tilma Juana Diega na kojoj je čudesno nastao otisak slike Gospe, izrađena je od slabo kvalitetne tkanine izrađene od vlakana agave. Takvo platno je posve neprikladno kao podloga za slikanje i u prirodnim uvjetima propada nakon 20-30 godina. Prvih 116 godina bila je bez zaštite izložena rukama hodočasnika, svjetlu i dimu voštanica. Godine 1791. jedan je radnik nehotice, čisteći okvir, po slici prolio dušikovu kiselinu. Unatoč svemu tome, nakon gotovo pet stoljeća postojanja još uvijek djeluje netaknuta, dok znanost ne može objasniti zašto se materijal ne raspada.

Slika je po prvi puta stručno istraživana od sedam uglednih slikara godine 1751., a o tomu je Miguel Cabrera, znameniti meksički umjetnik kolonijalnog doba, objavio 1756. god. knjigu Maravilla americana (Američko čudo). Cabrera je zaključio da je slika naslikana na čudesan način i da je njezino podrijetlo nadnaravno. Sliku na platnu takvog sastava prije 18. stoljeća nije se moglo izraditi.

Godine 1921., anarhistički aktivist sakrio je visoko razornu bombu u cvjetnom aranžmanu, i stavio je u podnožje tilme koja je bila pod zvonom od običnoga stakla. Snaga eksplozije je bila tolika da je savila veliko metalno Raspelo, razorila sve okolo, osim tilme koja je ostala netaknuta.

Detalj slike

Godine 1936., ravnatelj kemijskog odjela Kaiser-Wilhelm Instituta u Heidelbergu, dr. Richard Kuhn, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1938., proučavao je dva vlakna, crveno i žuto, iz komadića Diegove tilme, vjerojatno odrezanih 1777. kako bi se stari ogrtač prilagodio okviru, a potom sačuvani kao relikvije. Učinke ispitivanja, izvršenih tada najsofisticiranijim načinima, dr. Kuhn zaključuje riječima: “U dva vlakna, jednom crvenom i jednom žutom, ne postoje boje biljnog, životinjskog ili mineralnog porijekla.” Analiza dr. Kuhna dokazala je da slika sa tilme nije učinjena konvencionalnim postupcima slikarstva.

1. američki znanstvenici, suradnici NASA-e, dr. Philip Serna Callahan, profesor biofizičar Sveučilišta u Kanzasu i i profesor Jody Brant Smith, “Master of Arts” Sveučilišta u Miamiju te profesor filozofije znanosti na Sveučilištu u Pensacoli ispitivali su sliku infracrvenim zrakama i utvrdili da nema tragova nanošenja boje i da tkanina nije obrađivana nikakvom tehnikom. U svojoj knjizi “The Tilma Under Infrared Radiation” (Washington: CARA, 1981.) dr. Philip Serna Callahan izlaže znanstveno izvješće o autentičnosti Slika Guadalupe. Callahan zaključuje kako je izvorni lik na tilmi Ivana Diega neobjašnjivog podrijetla.

S udaljenosti od 8-10 cm od slike, okom se mogu vidjeti samo vlakna građe maguey kaktusa: boje iščezavaju. NASA-ini znanstvenici potvrđuju da građa boje ne pripada niti jednom poznatom elementu na zemlji.

Prilikom ispitivanja materijala pod laserskim zrakama, pokazalo se da nije bilo nikakve boje na prednjem ili stražnjem djelu tkanine, i da boje lebde na udaljenosti od 0.25 mm iznad tkanine, bez da je dodiruju.

Temperatura tilme održava stalnu razinu od 37 ° C, istu kao u živom ljudskom tijelu.

Sliku se ne može vjerno reproducirati.

Treba spomenuti i podudarnost kako se je 12. prosinca 1531. Halleyjev komet približio svom zenitu.

Oči

Alfonso Marcué, službeni fotograf bazilike u Guadalupeu u Ciudad de Mexico, otkrio je 1929. nešto što je nalikovalo na sliku bradatog čovjeka reflektiranu u Djevičinom desnom oku.

1. meksički liječnik Javier Torroella Bueno učinio je prvu oftalmološku studiju na Marijinim očima na slici koja je otkrila da se prilikom izlaganja oka svjetlosti, zjenica skuplja, a kada se svjetlost povuče, ona se vrati u prvobitno stanje, upravo na način kako se događa sa živim okom. Otkrio je i da Marijine oči imaju tri refraktivne (lomne) karakteristike ljudskog oka, poznate i kao efekt Purkinje-Samson.

2. dr. José Aste Tönsmann, stručnjak računalnih sustava, započeo je s istraživanjem slike procesom digitalizacije fotografije. Proučavao ju je više od dvadeset godina. Uvećavši sliku zjenice u Marijinim je očima otkrio dva različita odraza sa ukupno trinaest ljudskih figura. U prvom je prikaz trenutka gdje sv. Ivan Diego pokazuje unutrašnjost tilme biskupu i ostalim četvero prisutnih. Drugi odraz prikazuje sedam članova indijanske obitelji. Iste scene ponavljaju se u oba oka. Veličina scena u prirodnoj veličini je jedna četvrtina milimetra. Do danas nijedan umjetnik nikakvom klasičnom slikarskom tehnikom ne bi bio u stanju učiniti nešto slično.