SVETAC DANA – SV. VULFRAM

Sveti Vulfram obratio je na kršćanstvo i sina frizijskog kralja Radboda, a na kraju i samog kralja. Vodio je tešku borbu protiv surovih i krvavih običaja, posebno protiv žrtvovanja djece poganskim bogovima.

Današnji sveti zaštitnik je Vulfram, nadbiskup Sensa. Rodio se oko 640., vjerojatno u gradiću Milly-la-Forêtu (departman Essonne, Île-de-France), kao sin Fulberta, viteza na dvoru franačkog kralja Dagoberta I. Odgojen je na dvoru kralja Klodviga II. i služio kao dvoranin kralja Klotara III. Svećenik i redovnik benediktinac, postao je 682. nadbiskup Sensa (departman Yonne, Burgundija), ali je 685. prepustio svoju nadbiskupiju svetom Amatusu. Razdijelio je svoju zemlju i sa skupinom redovnika krenuo kao misionar na sjever. Tamo je dvadesetak godina uspješno djelovao kao propovjednik među frizijskim plemenima. Obratio je na kršćanstvo i sina frizijskog kralja Radboda, a na kraju i samog kralja. Vodio je tešku borbu protiv surovih i krvavih običaja, posebno protiv žrtvovanja djece poganskim bogovima. Spasio je mnoge ljude od smrti, među njima i Ovona, koji je postao njegov sljedbenik, redovnik i svećenik.

Vjera misionara i čudesa koja su uz pomoć Božju činili, odvratili su pogane od starih običaja i privukli ih postupno Kristu Gospodinu. Sveti Vulfram preminuo je na današnji dan, 20. ožujka 703., u benediktinskoj opatiji Fontenelle (Normandija). Njegove relikvije prenesene su 1058. u Abbeville. Vulframov životopis napisao je 11 godina poslije njegove smrti benediktinski redovnik Jonas iz Fontenellea. Zazivaju ga osobe u opasnosti na moru, a zaštitnik je francuskog grada Abbevillea (departman Somme, Pikardija) te župa i crkava u Francuskoj i Engleskoj.

Izvor: Bitno.net

Sveti Josip – Isusov hranitelj i Marijin zaručnik

Evanđelje ga opisuje u dvije riječi: bio je pravedan i vjeran. Sveti Josip štuje se napose kao zaštitnik cijele Crkve i svake obitelji.

Svetkovina svetoga Josipa iz Nazareta, Isusova hranitelja i Marijina zaručnika je po kalendaru 19. ožujka. U svim je crkvama svečanije bogoslužje i nedjeljni misni raspored. Sveti Josip je vrlo štovan među vjernicima zbog njegove uloge čuvara i hranitelja Isusa i Marije. Evanđelje ga opisuje u dvije riječi: bio je pravedan i vjeran. Štuje se napose kao zaštitnik cijele Crkve i svake obitelji. Patron je napose očeva, muževa te svih zanatlija i radnika. Josip je posebno štovan u Hrvatskoj. Vrijedno je spomenuti da ga je Hrvatski sabor prije više od tri stoljeća, (1687.) proglasio Zaštitnikom Hrvatske.

U svakoj je crkvi njegov kip ili slika. Prikazuju ga kao srednjovječna čovjeka blagih, ali odlučnih crta, s bradom, u ruci mu je štap, a Dijete Isus u naručju ili uz njega. Slikaju ga i u radionici, sa stolarskim ili tesarskim alatom. Isti sveti Josip slavi se po kalendaru i 1. svibnja, kao “Josip Radnik”

“Jakov rodi Josipa, muža Marije, koja rodi Isusa koji se zove Krist” (Mt 1,16).

U toj suhoj, gotovo protokolarnoj rečenici, kojom sv. Matej završava rodoslovlje Isusova ljudskog podrijetla, sadržano je ono najvažnije što predaja kaže o Josipu iz Nazareta. To je da je i on bio “sin Davidov”, anđeo ga tako i naziva, i da je u njegovim žilama kolala krv kralja Davida, iz čijeg je roda imao poteći i Mesija. On sam bit će tome Mesiji poslije Marije najbliži. Pred zakonom će biti njegov pravni iako ne i naravni otac. Apokrifna evanđelja pričaju o njemu nevjerojatne stvari, koje nemaju ništa zajedničko s trijeznošću kojom ga opisuju vjerodostojna Evanđelja. Prema njima Josip je bio pravedan muž, čovjek dobra srca, primjernog pouzdanja u Boga, čovjek vjere i poslušnosti, vjeran i onda kad je poslušnost tražila od njega velike žrtve, zaručnik i muž čista srca koji s poštovanjem živi s Marijom Djevicom kao brižan čuvar, skrbnik i otac najsvetije obitelji. Zbog svega toga zaslužuje sve ono poštovanje kojim su ga osobito kasnija i najnovija stoljeća obasipala.

Povijest štovanja sv. Josipa

Stvarnu veličinu sv. Josipa uz Evanđelja otkrili su i sveti Oci i kasnije teolozi i duhovni pisci. Daleko bi nas odvelo kad bismo spomenuli sva svjedočanstva, zato ćemo se ograničiti na ona najvrjednija i najznačajnija. Sv. Jeronim protiv izmišljotina apokrifa, a i nekih poganskih pisaca, uz Marijino brani i Josipovo djevičanstvo. Njega slijedi u tome i sv. Augustin te uzvisuje jedinstveno Josipovo očinstvo braneći kako vezu pravoga braka tako i međusobno Marijino i Josipovo djevičanstvo. Walafrid Strabon, opat samostana Reichenau na Bodenskom jezeru u IX. stoljeću, pišući o tome kako su pastiri našli Mariju, Josipa i dijete, zaključuje: “I posredstvom tih troje svijet je bio spašen.”

Mariji. Sv. Bernardin Sijenski u jednom govoru čak govori o tjelesnom uskrsnuću sv. Josipa i njegovu uznesenju na nebo. Velik štovatelj sv. Josipa u srednjem vijeku bio je i slavni kancelar Pariškoga sveučilišta Ivan Gerson. On je sastavio o njemu veliku latinsku pjesmu od 4800 stihova uzvisujući njegove kreposti i dostojanstvo. Održao je i svoj veliki govor pred ocima na saboru u Konstanzu, 8. rujna 1416., u kojem traži da bi Sabor službeno zazivao pomoć i zagovor sv. Josipa te da bi uspostavio njegov blagdan, a sve zato da bi se postiglo jedinstvo Crkve. Bilo je to u jednom od najkritičnijih trenutaka crkvene povijesti kad je valjalo ukloniti takozvani zapadni raskol, kad je Crkva imala trojicu papa i zapadno kršćanstvo bilo razjedinjeno. I Gerson drži da je sv. Josip bio posvećen već u majčinu krilu, da je bio slobodan od požude te da je uskrsnuo skupa s našim Gospodinom i da je uznesen na nebo.

Molitva sv. Josipu za zaštitu

Preslavni sveti Josipe, tebe je Bog izabrao za hranitelja svom Sinu i za zaručnika prečistoj Majci Njegovoj i postavio te tako glavarom Svetoj Obitelji, pa te je zbog toga Namjesnik Kristov proglasio zaštitnikom Crkve Isusove.Svim pouzdanjem srca svoga molim te priteci u pomoć čitavoj radničkoj Crkvi! Štiti na poseban način svojom očinskom skrbi Svetog Oca, te sve biskupe i svećenike, koji su sjedinjeni s Petrovom Stolicom!

Brani sve koji se uz sve poteškoće i patnje trude oko spasa duša i učini da se svi narodi ponizno podlože svetoj Crkvi izvan koje nema spasenja. Udostoj se, predobri sveti Josipe, primiti i mene među svoje štićenike.

Posvećujem ti se posve i molim te budi mi ocem, zaštitnikom i vođom na putu k spasenju. Isprosi mi čisto srce i veliku želju za vlastitim posvećenjem. Učini da po tvom primjeru sva moja djela budu upravljena na što veću Božju proslavu i za sjedinjenje s božanskim Srcem Isusovim i bezgrešnim Srcem Marijinim i s tobom, o sveti Josipe. Moli za me da postanem vrijedan biti dionikom onoga pokoja i blaženstva što si ga ti osjetio na svom smrtnom času. Amen.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. ĆIRIL JERUZALEMSKI

Slavni jeruzalemski biskup i crkveni naučitelj poznat po svojim katehezama u kojima je razvio i protumačio vjerske istine i nauk o sakramentima inicijacije: krštenju, potvrdi i Euharistiji.

Crkva danas slavi sv. Ćirila Jeruzalemskog, biskupa i crkvenog naučitelja poznatog po slavnim katehezama. Radi se o 24 kateheze u kojima je sustavno prikazao nauk o sakramentima inicijacije: krštenju, potvrdi i Euharistiji. Ćiril je znao govoriti jasno i neposredno pa je bio razumljiv i jednostavnim ljudima bez naobrazbe.

Rođen je oko 315. godine u Jeruzalemu od kršćanskih roditelja koji su ga u vjeri ne samo dobro poučili nego i osvjedočili. Ćiril je imao dobro svjedočanstvo u svojoj zajednici pa nije nikakvo čudo da je izabran za biskupa 348. godine. Za biskupa ga je zaredio jeruzalemski biskup Sv. Maksim u istom svetom gradu u kojemu je rođen. Ipak, našao se protivnik, poluarijevac koji mu je koješta podmetnuo, pa je Ćiril morao u progonstvo u Tarz. Tamo je svojim propovijedanjem i životom čovjeka bez mane dao pravo svjetlo o sebi, pa su narod i biskup uvidjeli da je prognan nevin čovjek. Nakon smrti Sv. Maksima, postao je mjesni biskup te ga je odvažno branio od Julijana Otpadnika, cara koji je htio podići nove zidine nad uništenim gradom. Predaja kaže kako su ga tom prigodom munje, potresi i gromovi odvratili od njegova nauma, a biskupu Ćirilu iz progonstva u Tarzu (Turska) omogućili povratak u Jeruzalem. Od 38 godina svoga biskupovanja, Ćiril je proveo 16 u progonstvu. Prvi carigradski opći sabor 381. godine priznao je pravovjernost biskupa Ćirila i njegov kontinuitet na biskupskoj stolici. Umro je 387. godine, a već od davnine i istočna i zapadna Crkva slave ga kao sveca. Papa Leon XIII. proglasio ga je 1893. godine i crkvenim naučiteljem. Ime Ćiril je perzijskog porijekla i znači mladi kralj.

Od spisa ostalo je njegovih 24 kateheze, od kojih je jedna uvodna (predkateheza). Od 2. do 19. upućene su katekumenima (photizomenoi) koji su se imali krstiti sljedećeg Uskrsa, te su usredotočene na detaljno tumačenje krsnog simbola koji se koristio u Jeruzalemu. Posljednjih 5 su takozvane mistagoške kateheze, upućene novokrštenicima (neophotistoi), a tumače značenje sakramenata koje su upravo primili (krštenje, krizma i euharistija) i misnu liturgiju. Ove posljednje neki manuskripti pripisuju njegovu nasljedniku Ivanu, ili čak obojici, a sud znanosti o tome još nije konačan. Niz kateheza donosi mnogo detalja o katekumenatu i liturgiji u upotrebi onoga vremena u Jeruzalemu. Uz to od Ćirila je ostala jedna propovijed o ozdravljenju paralitičara (na Iv 7,5) i jedno pismo caru Konstancu koja opisuje pojavljivanje jednog svjetlećeg križa iznad Jeruzalema 7. svibnja 351.

Ćiril nije originalan pisac, nego pučki propovjednik, živahan i jasan, jedan od najboljih svoga vremena. Ne pazi na pravila klasične elokvencije, ne brine se mnogo za formu niti se upušta u duboka teološka pitanja, ali praktične istine izlaže jednostavnim i pučkim načinom. Sama činjenica da je morao pretrpjeti od arijevaca svjedoči da je bio pobornik Nicejskog sabora, iako se uzdržavao od pojma istobitan. U njegovim mistagoškim katehezama imamo brojna i dragocjena svjedočanstva o sakramentima krštenja, potvrde i euharistije. Krštenje je sveti i neizbrisivi pečat (sphragis haghia akatalytos). Realna prisutnost je izražena jače nego kod pisaca prije njega. Njegove kateheze su ne manje važne za liturgiju i arheologiju (na primjer za epiklezu, za spominjanje živih i mrtvih kod liturgije).

Značajno je Ćirilovo tumačenje Katoličke Crkve: «Katolička Crkva se zove zato što se nalazi po cijelome svijetu, od jednog kraja do drugoga; zato što naučava sve dogme koje su na korist ljudima kako bi došli do spoznaje i zato što te dogme uče o svim vidljivim i nevidljivim stvarnostima, na nebu i na zemlji; zove se Crkva zato što za svoje članove poziva i ima sve ljude koji se klanjaju Bogu: vladare i podložnike, učene i neuke. Ona je katolička zato što posvuda ozdravlja od svih grijeha učinjenih dušom i tijelom; zato što u samoj sebi posjeduje sve što se naziva krepošću: u riječima, u djelima i u svakovrsnim duhovnim darovima» (Kateheza 18,23-24).

SVETAC DANA – SV. PATRIK

Iako je sv. Patrik najpopularniji svetac u Irskoj, on po rođenju i krvi nije bio Irac već Britanac, ali se svojim radom tako sljubio s Irskom da je postao njezin najviše slavljeni svetac

Irska se naziva otokom svetaca. Ipak, nijedan od irskih svetaca, osim sv. Patrika, apostola Irske, nije ušao u opći kalendar Crkve. Tek je najnoviji obnovljeni kalendar opće Crkve, u kojem se više poštivalo načelo da u njemu budu što više zastupane sve zemlje i narodi, uz sv. Patrika uvrstio i sv. Kolumbana, opata, koji se slavi 23. studenoga, a potjecao je iz Irske.

Iako je sv. Patrik najpopularniji svetac u Irskoj, on po rođenju i krvi nije bio Irac već Britanac, ali se svojim radom tako sljubio s Irskom da je postao njezin najviše slavljeni svetac. Irci ga svojim starim keltskim jezikom zovu Padraig. Magonus Sucatus Patricius rodio se negdje oko godine 385. od kršćanskih roditelja u Britaniji, koja je tada stajala pod rimskom vlašću i dobrim dijelom bila romanizirana.

Njegov otac Calpurnius, sin đakona Potita, bio je dekurion ili gradski savjetnik Tabernije, mjesta u Britaniji, koje se danas ne može identificirati, a pored grada posjedovao je “villulam” – poljsko dobro. Dragocjene podatke o svom životu ostavio nam je sam Patricije u spisu zvanom Ispovijest.

U njemu nam kaže da je njegov otac bio i svećenik. Vjerojatno je to postao u starosti. Tada zakon o svećeničkom celibatu na Zapadu nije bio tako strog kao kasnije. Mladi je Patrik provodio lagodan život tadašnjih povlaštenih društvenih slojeva. Nije mario ni za studij ni za kršćansku krepost, ne znajući čak, da se poslužimo njegovim riječima, ni za “Boga živoga”.

Priznavajući svoj “rusticitet”, tj. nedostatak literarne izobrazbe i produbljene retorike, a što se tada mnogo cijenilo, te “posvjetovnjačenost” svoje mladosti naziva se kao “Patrik najprostiji grješnik i niži od svih vjernika”. Ali uz to naglašava i milost svoga obraćenja, božanski poziv na apostolat te svoju savršenu poslušnost Duhu, kao i uspjeh svoje misije u Irskoj. Bio je ipak s apostolom Pavlom svjestan da je sve to bilo po milosti. I doista, Božji se prst u njegovu životnom hodu dade posve jasno uočavati.

Kad je Patriku bilo 16 godina, jednog se dana nalazio na očevu imanju i tada ga s tisućama drugih žrtava ugrabiše irski gusari te odvedoše u Irsku i prodadoše kao roba. Na ljudsku ne bi si mogao zamisliti veće tragedije. Ali na Božju, to je bilo pripuštanje Njegove providnosti da Zelenom otoku spremi apostola. Ljudska povijest, kako je to genijalno obrazložio veliki Augustin, nije samo slijepo nizanje bezveznih događaja, već je u njoj prisutan Bog Svojom providnošću, Svojim planom o spasenju. Životi svetaca to najbolje pokazuju jer njih je Gospodin pratio, odgajao, vodio krivudavim i često nerazumljivim putovima, ali koji su ipak vodili prema jednom točno smišljenom i određenom cilju.

Patrikov gospodar odredio ga je za pastira ovaca. Nalazeći se uz stado u samotnim brdima i šumama, Patrik je našao Boga i to je bilo sudbonosno otkriće čitava njegova života. U samoći i tišini najlakše se nalazi Bog, a kad se nađe, onda duša stupa s Njime u tajanstveni slatki razgovor koji prate utjehe i prosvjetljenja. Tako je to bilo i kod Patrika. On se predao životu pokore i molitve. Bog ga je na taj način polako spremao za njegov životni poziv. Nakon 6 godina ropstva jedne je noći posve jasno čuo glas koji mu je naviještao skoro oslobođenje i koji ga je slao na obalu prema lađi. Bila je to lađa koja ga je natrag dovela u dragu domovinu.

Ne doduše izravno i odmah, već zaobilaznim putem. Pouzdavajući se u tajanstveni glas, Patrik je napustio svoga gospodara, na morskoj obali doista pronašao lađu te zamolio kapetana da se smije ukrcati. To je bilo negdje u proljeću godine 407. Nakon tri dana vožnje iskrcaše se negdje u sjevernoj Galiji, koja je tada bila opustošena što od Vandala što od vojnika nametnika Konstantina III. Za Patrika je taj bijeg bila prava odiseja puna nezgodnih dogodovština.

On i njegovi suputnici morali su putovati kroz 28 dana, a ponestalo im je hrane i živeža. Na Patrika, kao nekoć na Jonu, navališe njegovi poganski plačidrugovi neka se moli svome Bogu i neka ih spasi od gladi. On ih je poslušao, pomolio se i brzo se namjeriše na krdo svinja. Bili su spašeni. Nije nam poznato kada i gdje se Patrik oprostio od svojih sudrugova niti kako se vratio u domovinu, ali znamo ipak da se sretno vratio svojoj kući i obitelji. No, njegov životni roman time još nije gotov, još ga čeka glavna radnja. Patrik je jedne noći, kao nekoć i sv. Pavao u Troadi, usnuo neobičan san. U njemu je vidio kako ga Irci, koji su u većini bili pogani, zovu k sebi da ih pouči u kršćanskoj vjeri. Patrik je o snu ozbiljno razmišljao, molio se i došao do uvjerenja da ga sam Bog zove natrag u Irsku da mu povjeri jednu veliku apostolsku misiju. Za nju se valjalo ozbiljno pripremiti, a Patrik je to i učinio. Otputovao je u Galiju gdje se u gradu Auxerreu pod vodstvom tamošnjeg biskupa sv. Germana studijem spremio za svećeništvo.

Bio je najprije zaređen za đakona. U duši je stalno nosio želju za Irskom. Ona ga nije napuštala. Njegovi pretpostavljeni stavljali su ipak u pitanje da li je prikladan za takvu zadaću. Po njihovu sudu još je uvijek bio malo naobražen. Godine 431. sam papa Celestin I. posvetio je za biskupa i misionara Irske đakona Paladija poslavši ga “Ircima koji vjeruju u Krista”. Očito da se radilo o osnivanju biskupije na jugoistoku Irske, gdje je već bilo kršćanskih zajednica. Već je tada za tu misiju bio kandidiran Patrik, ali je odbijen jer je neki njegov prijatelj otkrio jedan njegov grijeh iz mladosti što mu ga je u tjeskobi savjesti nekoć povjerio. Sljedeće noći Patrik je imao viđenje u kojem je ohrabren neka se tim odbijanjem ne plaši, on će ipak biti apostol Irske. To ga je još više utvrdilo u njegovu pozivu. Vjeran je Bog i Svoje obećanje Patriku ispuni. Napokon je on bio posvećen za biskupa u Irskoj, vrlo vjerojatno kao Paladijev nasljednik. Patrik je dobro poznavao ne samo irski jezik već i društvenu i političku strukturu otoka.

Irska je tada bila podijeljena u velik broj plemena, koja sačinjavahu nezavisne države, zvane “tuatha”. Patrik se obraćao pojedinim vladarima za dopuštenje da smije na njihovu području nesmetano evangelizirati. Znao se poslužiti i darovima koje bi dijelio i kraljevim savjetnicima. Sredstva za to vjerojatno su mu dolazila od crkve matice njegove misije, a nešto je dobio i od svoje baštine. Postojano je odbijao sve darove od svojih vjernika da bi tako izbjegao svaki prigovor zbog lakomosti ili čak simonije. Patrik se u naviještanju obraćao najprije kraljevima i odličnicima, a njihov prijelaz na kršćanstvo slijedio je onda i priprosti puk. Još je jedno veliko djelo Patrik učinio u Irskoj. Uveo je monaštvo, kakvo je vidio da cvate u Galiji. Ti će irski monasi kasnije odigrati veliku ulogu ne samo u Irskoj već i po Europi; postat će vjerovjesnici novih europskih naroda. U svojim spisima Patrik spominje velik broj monaha. Bila je to prava eksplozija duhovnih zvanja. I muškarci i žene jednako se Bogu posvećivahu u dragovoljnom djevičanstvu.

Među njima je bilo onih koji su potjecali iz najviših društvenih krugova, ali i robova. I sve su to većinom bili mladi, koji su bili daleko više otvoreni prema kršćanskim idealima nego njihovi roditelji. Patrikovo naviještanje i rad imali su silan uspjeh. Kršćanstvo je dopiralo i onamo gdje ga prije njega nije bilo. No bilo je i otpora prema kršćanstvu, osobito od druida, starih keltskih poganskih svećenika. Sam Patrik pripovijeda o čestim progonstvima i klevetama kojima je bio izložen, pa čak i od prepada koji su stavljali u opasnost i sam njegov život. Tako je jedanput sa svojim suradnicima bio zatvoren kroz 15 dana i pušten tek na intervenciju nekih vrlo utjecajnih prijatelja. Patrik je mislio i na mučeništvo, a bio je na nj ne samo spreman već ga je i želio, no Bog je drukčije odredio. U organiziranju Crkve Patrik je slijedio uzore na europskom kontinentu prilagođavajući se ipak mjesnim prilikama koje su bile posve drukčije od onih u Europi, gdje je sve bilo organizirano po rimskom ukusu. Patrik je osnivao biskupije koje su se vjerojatno poklapale s područjem pojedinih plemena. Biskupi su imali potpunu vlast u svojim biskupijama, a rezidirali su u selima, jer gradova nije bilo. Oko biskupijskih sjedišta uz katedralne crkve organizirani su i kaptoli.

Uveden je red pokore stare Crkve, a obred u bogoslužje vjerojatno galski. Na početku misionarenja Irske misionari su dolazili iz Galije i Britanije, ali se Patrik, koliko je samo mogao, trudio da odgoji domaći kler. Svoje biskupsko sjedište Patrik je osnovao u Armaghu u Ulsteru, a tamo i danas stoluje irski kardinal primas. Patrik je najviše djelovao na sjeveru i sjeveroistoku Irske. Apostol Irske osjećao se uvijek “rimskim”, iako je za ljubav Kristovu živio među onima koji su mu bili tuđi po mentalitetu, ali ipak i dragi srcu. Živo je želio da još jednom vidi svoju domovinu Britaniju i svoju duhovnu kolijevku Galiju, ali mu Božji duh nije dopuštao da napusti Njegovu Crkvu, koju je njegovim radom osnovao “u zemlji njegova ropstva”.

Umro je u Irskoj kod grada Downa godine 461., ali se točan datum smrti ne zna. Uz svetog Patrika vezane su mnoge legende. Jedna od najpoznatijih je da je istjerao sve zmije iz Irske (ni danas na tom otoku nema zmija). Uz njega se vezuje i djetelina s tri lista, pomoću koje je navodno poganima objašnjavao Presveto Trojstvo.

U svojoj Ispovijesti sv. Patrik zahvaljuje Bogu što je mnoge narode duhovno preporodio. Evo toga lijepog teksta:

“Neprestano zahvaljujem Bogu što me je sačuvao vjernim u napastima. Zato danas mogu pouzdano prikazati Kristu, svome Gospodinu, kao žrtvu svoju dušu, živu hostiju. On me sačuvao u svim mojim tjeskobama. Mogu uskliknuti: Gospodine, tko sam ja i na što si me pozvao kad si me obasuo tolikom rječitošću? Stoga neprestano slavim i uzvisujem Tvoje ime gdje se god nađem, ne samo u sreći nego i u nevolji. Što god mi se desilo, bilo dobro bilo zlo, jednako moram prihvatiti i Bogu stalno zahvaljivati.

On mi je pokazao kako ću u Njega nepokolebljivo vjerovati, a On me je i uslišao. U svojim posljednjim danima ni sam nisam svjestan kako sam se prihvatio ovoga pobožnog i divnog pothvata. Kao da sam nasljedovao one propovjednike o kojima je Gospodin nekoć govorio da će naviještati Njegovu Veselu vijest i da će Mu biti svjedoci pred svim narodima. Odakle meni ta mudrost, kad je prije nisam imao, kad nisam znao ni brojiti dane, niti sam dublje poznavao Boga? Po tom sam daru ostavio domovinu i roditelje i došao Ircima propovijedati Evanđelje. Tu sam od nevjernika pretrpio mnoge nevolje da okušam gorčinu izgnanstva. Bio sam strašno i mnogo progonjen, čak bačen u okove.

I tako sam dao svoju slobodu u korist bližnjega. Ako sam dostojan, evo sam spreman da rado i bez otezanja i život svoj predam za Boga. Ako Gospodin dopusti, želim život svoj istrošiti za Nj sve do smrti. Mnogo sam dužan Bogu, koji mi je udijelio toliku milost da sam mnoge narode preporodio i utvrdio za Boga. I svagdje sam redio svećenike za tek pokršteni narod. Gospodin ih je birao s kraja svijeta, kako je nekoć obećao preko proroka: K tebi će doći narodi s kraja zemlje, i reći će: Kako su naši očevi gradili kumire od kojih nema koristi. I opet: Postavio sam te za svjetlost narodima da budeš spas svima do kraja zemlje. Tu želim dočekati obećanje onoga koji nikada ne vara, kako u Evanđelju obećaje: Doći se od istoka i zapada i sjest će s Abrahamom, Izakom i Jakovom. Vjerujemo da će tu zbilja doći vjernici iz čitavog svijeta.”

Pomolimo se: Bože, ti si svetog biskupa Patrika poslao da tvoje spasenje propovijeda narodima Irske. Po njegovim zaslugama i molitvama daj svima kršćanima da sveudilj navješćuju ljudima tvoja čudesna djela. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, sinu Tvome, koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetog, Bog, u sve vijeke vjekova. Amen.

Preuzeto s bitno.net

***

“Krist je u meni. Krist je preda mnom, Krist je iza mene, Krist je iznad mene, Krist je ispod mene, Krist mi je s desna, Krist mi je s lijeva, Krist je u srcu svakog čovjeka koji misli na me, Krist je u svakom čovjeku koji me gleda, Krist je u svakom uhu koje me čuje.” 

(sv. Patrik)