SVETAC DANA – SV. KLEMENT MARIJA HOFBAUER

Svećenik, redomptorist. Omiljeni bečki ispovjednik i propovjednik. Život mu je bio pun prepreka, nedaća i potraga. Privukao je mnoštvo ljudi svojim vatrenim temperamentom i neuništivim humorom. Bio je veliki štovatelj Blažene Djevice Marije i uvijek je sa sobom nosio krunicu koju je zvao svojom pokretnom knjižicom.

Danas slavimo sv. Klementa Mariju Hofbauera, prvog njemačkog redemptorista, koji je u vrijeme racionalizma i prosvjetiteljstva znao očuvati osjećaj za Crkvu. Rodio se 1751. godine. Otac mu je bio Čeh, a majka Njemica, pa je svoje slavensko prezime Dvoržak promijenio u Hofbauer. Od malena je gajio želju za svećeništvom. Izučio je pekarski zanat, a potom se povukao u pustinjački život. Nakon nekog vremena pohađao je Katehetsku školu sv. Ane u Beču u kojoj su mu pobožne dobrotvorke omogućile daljnji studij. Otišao je i u Rim gdje je zaređen za svećenika u družbi redemptorista 1785. godine.

Već nakon dvije godine Klement je osnovao prvu kuću redemptorista izvan Italije, u Varšavi. Uslijedili su drugi gradovi po Poljskoj, južnoj Njemačkoj, Švicarskoj i Rumunjskoj. Klement je u tim samostanima upravljao kao generalni vikar, to jest zamjenik generala redemptorista. Koliko je svetac pridonio buđenju vjerskoga života u Varšavi, govori i podatak da je u crkvi sv. Benona, u kojoj je propovijedao, broj pričesti s 2 tisuće godišnje porastao na 100 tisuća.

Osnovao je i školu za siromašne nadarene đake u kojoj se godišnje školovalo njih 350. Zato je često morao i prosjačiti da bi ih mogao uzdržavati. Nakon što mu je jedan gospodin pljunuo u lice, Klement je mirno odgovorio: ‘To je bilo za mene, a sad mi dajte još nešto i za moju siromašnu djecu!’ Posramljeni gospodin brzo je posegnuo u novčanik i dao povelik prilog. Kad je Napoleon 1808. godine dokinuo redemptoriste, Klement se povukao u Beč u kojem je nastavio pastoralno djelovati. Umro je u Beču na današnji dan 1820. godine. Blaženim ga je proglasio 1888. papa Lav XIII, a svetim 1909. papa Pio X. Zaštitnik je Beča, šegrtskih udruga te mnogih župa i crkava diljem Europe i svijeta.

***

“Nitko ne ulazi u Nebo bez Marije”

(sv. Klement Marija Hofbauer)

SVETAC DANA – SV. LUJZA DE MARILLAC

Godine 1647. Vinko Paulski pisao je o Lujzi de Marillac ovo: “Promatram je već 10 godina kao naravno mrtvu: videći je rekao bih kao da je izašla iz groba. Njezino je tijelo tako slabo, a lice blijedo. No, samo Bog zna kakvu posjeduje snagu duha. Bez čestih tjelesnih slabosti, od kojih trpi, i poštovanja, koje gaji prema poslušnosti, išla bi uvijek s jednog kraja na drugi da obiđe svoje kćeri, s njima radi, iako više nema života osim onoga koji prima od milosti.”

U svijetu svetaca ima toliko ljudskoga, pa i ljudskih slabosti i posljedica ljudskih grijeha. Tako je Lujza de Marillac, buduća suutemeljiteljica Kćeri milosrđa sv. Vinka Paulskoga ili milosrdnica, nezakonito dijete svoga oca Luja Marillaca, gospodara od Ferrieresa i parlamentarnog savjetnika. Otac joj je dao svoje plemićko prezime, a Bog ju je obdario izvanrednim umnim sposobnostima te neobičnom tjelesnom ljepotom. No, kako je bila nezakonita, u krugu obitelji morala je u sjenu. Prednost su imala zakonita djeca.

O Lujzinu djetinjstvu ne znamo gotovo ništa. Kad je postala veća, poslali su je u Poissy k sestrama dominikankama u kraljevski samostan sv. Ljudevita. Ondje je primila odgoj i izobrazbu, ali joj je nedostajalo toplo majčinsko srce i dah obiteljskog ognjišta. Bila je siroče, iako joj od materijalnih dobara nije ništa nedostajalo. Kasnije će je zadesiti i materijalna oskudica. I tako je Bog buduću majku sirota malo-pomalo, ali sigurno, spremao za njezinu buduću životnu zadaću. Kod jedne siromašne učiteljice naučila je kuhati, vesti i slikati, a sve će joj to kasnije vrlo dobro doći.

Kad je kao djevojka shvatila svoje nezakonito podrijetlo, zahvatio ju je osjećaj manje vrijednosti, od čega je mnogo trpjela. Kako ju je privlačio kontemplativan život, željela je što prije pobjeći iz svijeta, pa je čak učinila i zavjet da će postati redovnica. Zamolila je da je prime među kapucinke u ulici Saint-Honoré. No Honoré od Champignuya, kapucinski provincijal, smatrao je da njezino zdravlje ne odgovara tako strogom načinu života i rekao joj da Gospodin ima s njom druge planove.

Lujza se pomirila s mudrim provincijalovim savjetom pa je svoj život upravila prema braku. Iako nezakonita, nosila je ipak plemićko prezime de Marillac i stoga su šanse za udaju bile dobre. Roditelji: otac i pomajka udadoše je 5. veljače 1613. za Antuna Le Grasa, štitonošu i tajnika Marije Medici. Lujza je zavoljela svoga muža i već im se 19. listopada 1613. rodio sin kome nadjenuše ime Mihael. Uzljubila ga je srcem majke, no kasnije ju zahvatiše duševne muke što je stupila u brak. Godine 1622. nadošle su financijske poteškoće, a onda joj se razbolio muž i Lujisa je sva zbunjena mislila da je prokleta od Boga što nije stupila u samostan. Proživljavala je teške unutarnje muke, a jedinu je utjehu nalazila u pomaganju siromaha. Jedno je vrijeme pomišljala na rastavu braka, ali ju je od toga odvratio rođak. Duševne muke su postajale sve veće i dovele ju do toga da je počela sumnjati u Božju opstojnost i besmrtnost duše. Bila je to strašna duševna tama.

U toj nevolji pomogli su joj mnogo česti razgovori sa sv. Franjom Saleškim, koga je godine 1618. upoznala u Parizu, a predala se i mudrom duhovnom vodstvu svoga rođaka Ivana Camusa, belejskoga biskupa. On joj je dopustio da u slučaju muževe smrti smije položiti zavjet vječnog udovištva. U svemu tome Bog je bio na djelu. On ju je 4. lipnja 1623. na Duhove za vrijeme svete mise u crkvi s. Nicolas de Champs sam prosvijetlio. Lujza je to prosvjetljenje smatrala izvanrednom milošću koju je sigurno zadobila po zagovoru Franje Saleškoga, kreposnoga ženevskog biskupa, a koji je pred kratko vrijeme umro. O tome je kasnije pripovijedala ovo: “Bila sam upozorena da moram ostati sa svojim mužem, a da će jednom doći vrijeme kad ću smjeti položiti zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti skupa s osobama koje će isto učiniti. Vidjela sam se u nekom mjestu gdje bih trebala pomagati bližnje, ali nisam shvatila kako to može biti jer sam jedino promatrala sestre kako izlaze i ulaze.”

SVETAC DANA – SV. MATILDA

Današnja slavljenica je sveta Matilda (Mathilde) Saska, njemačka kraljica. Rodila se oko 895. u njemačkom gradu Engeru (tada Saska, danas pokrajina Nordrhein-Westfalen) kao kći grofa Dietricha Westfalskog i njegove supruge Reinhilde Danske. Roditelji su njezin odgoj povjerili redovničkoj zajednici u Herfordu, u kojoj je poglavarica bila njezina baka, također Matilda. Bila je lijepa, mudra, skromna i naobražena djevojka pa je njenu ruku zaprosio sin saskog vojvode Henrik Ptičar (Heinrich der Finkler). Vjenčali su se 909. u Wallhausenu, a u braku je rodila tri sina i dvije kćeri. Postala jd najprije saska vojvotkinja (od 912), a potom i njemačka kraljica (od 919. do 936). Dok je kralj ratovao, ona je upravljala zemljom, a bila je izuzetno darežljiva i blaga vladarica pa ju je narod smatrao svojom majkom. Zajedno s mužem sagradila je brojne crkve i osnovala benediktinske samostane.

Kad joj je 936. umro muž, kojeg je jako voljela, utjehu je pronašla u vjeri. Prijestolje je naslijedio Matildin najstariji sin, Otto I. Veliki, koji je kasnije postao i rimski, njemački car. Matilda je bila njegova pouzdana savjetnica, na glasu kao plemenita majka siromaha, zatvorenika i hodočasnika. Nakon smrti drugog sina, bavarskog vojvode Heinricha, 955, odrekla se kraljevskog sjaja i živjela povučenim udovičkim životom. Preminula je na današnji dan, 14. ožujka 968, u njemačkom gradu Quedlinburgu (pokrajina Sachsen-Anhalt), u opatiji koju je osnovala. Nijemci je od davnina štuju kao svoju prvu svetu kraljicu.

Zaštitnica je kraljica, udovica, djece u smrtnoj opasnosti, djece koja su razočarala roditelje, lažno optuženih osoba, mnogočlanih obitelji i ponovno oženjenih bračnih drugova te brojnih naselja i župa, posebno u Saskoj i Bavarskoj.

Preuzeto s zupajastrebarsko.hr

SVETAC DANA – SV. EUFRAZIJA IZ CARIGRADA

U jednom od ženskih samostana u Donjoj Tebaidi, gdje je preko 100 djevica provodilo život u vrlo strogoj pokori i žarkoj molitvi, djevojčica je Eufrazija dobila u ruke jednu Kristovu sliku, pobožno je poljubila i Kristu Gospodinu posvetila svoj život.

Sveta Eufrazija je bila senatorska kći, a u rodbinskim vezama s carem Teodozijem. Još u nježnoj dobi izgubila je oca Antigona, čovjeka plemenita srca, uzorne čistoće i velike ljubavi prema siromasima i potrebnima. Majka Eufrazija po muževoj smrti preporučila je kćer Eufraziju carevoj brizi, a on ju je kao petogodišnju djevojčicu odredio za buduću ženu nekom mladiću iz senatorskoga roda. Carica je pak preporučila mladoj majci da se ponovno uda za kojega odličnika. Taj se caričin savjet nije svidio caru, čak ga je i vrlo ražalostio. Majka Eufrazija kao vrlo pametna žena nije htjela postati uzrokom neslaganja carskoga para pa se s kćeri uklonila iz prijestolnice te pošla u Egipat, gdje je imala velike posjede; ujedno je željela obići razne velike samostane, crkve i svetišta svetih mučenika.

U jednom od ženskih samostana u Donjoj Tebaidi, gdje je preko 100 djevica provodilo život u vrlo strogoj pokori i žarkoj molitvi, djevojčica je Eufrazija dobila u ruke jednu Kristovu sliku, pobožno je poljubila i Kristu Gospodinu posvetila svoj život. Mala je Eufrazija tu posvetu posve ozbiljno shvatila pa je kraj svega protivljenja majke, a i samostanske glavarice, htjela zastalno ostati u samostanu i ondje provoditi život kao i redovnice. Redovnice popustiše njezinoj volji, prihvatiše je u svoju zajednicu, a ona ubrzo svojom jednostavnošću, pokorom i molitvom osvoji srca sviju i ispuni ih udivljenjem.

Majka je Eufrazija u Egiptu brzo umrla ostavivši kćeri veliko bogatstvo. Ona ipak i dalje ostade u samostanu, a mladom senatoru, kome su je bez njezine privole htjeli dati za ženu, poruči da kao zaručnica pripada Kristu i da mu želi ostati vjerna. Svoje veliko bogatstvo velikodušno podijeli crkvama, siromasima, a dio dade za oslobađanje robova i podmirenje dugova nekih dužnika. Radila je, dakle, posve prema Kristovu savjetu, koji savjetuje onima što žele postati savršenima da prodaju sve što imaju i podijele siromasima.

Kako je Eufrazija rasla, rasle su i njezine pokore i vrline, osobito bezuvjetna poslušnost prema poglavarici, đakonisi Teoduli. Bog ju je zbog te velikodušnosti nadario darom čudesa pa je ozdravila mnoge bolesnike i opsjednute od đavla. Istrošena postom, molitvom i tjelesnim radom umrla je u dobi od 30 godina, oplakana od svih svojih susestara.

Rukopis životopisa ove svetice čuva se u Nacionalnoj biblioteci u Firenzi. Stručnjaci ga smatraju pravim biserom stare hagiografije te jednim od najljepših dokumenata bizantske literature s kraja V. i početka VI. stoljeća. Vrijednost mu je u jednostavnosti i što je daleko od svake romantike i preuveličavanja činjenica, a što je tada bila silno raširena pojava. Giovanni Lucchesi u Biblioteci svetaca piše: “Iz tog dokumenta Eufrazija proizilazi kao svetica koja je najbliža pojmu svetosti kakav ima moderan čovjek.” Zato nam je ona, iako vremenski daleka, duhovno vrlo bliza. Dok promatramo život te drage, jednostavne, a tako velikodušne svetice, kojoj je Bog bio sve, upravimo Gospodinu ovu molitvu:

“Gospodine, daj nam oči da vidimo i srce da ljubimo! Ako Te molimo za oči, onda te žarko prosimo, daj nam Svoje oči, da gledamo svijet, ljude i njihovu povijest i svoju povijest onako kako Ti to gledaš! Daj da prema Tvojim mislima pronalazimo dan za danom, sat za satom! Daj da sve više postajemo ono za što si nas stvorio! Daj nam Svoj pogled, stavi nas na Svoju stranu, učini nas poučljivima prema Svojoj riječi, da se čitav naš život prosvijetli i preobrazi!”

U toj molitvi, koju je sastavio kardinal Leon-Josip Suenens, gledamo sadržano sve ono što je u svom životu, vođena Božjim svjetlom ostvarila sveta Eufrazija. Na ostvarenje toga Bog poziva sve kršćane. Svima je u krstu dao milost koja treba da se neprestano razvija dok ne dospije do punine u Kristu.

Izvor: Bitno.net

MISNA ČITANJA – 13. OŽUJKA 2026.

Misao iz evanđelja dana

Ovo je prva zapovijed. Druga je pak ovoj slična.

Petak, 13. 3. 2026.

Svagdan

III. korizmeni tjedan

3. tjedan psaltira

Misna čitanja:

Hoš 14,2-10; Ps 81,7-11.14.17; Mk 12,28b-34

Boja liturgijskog ruha:

ljubičasta

Imendani:

Patricija, Sabina, Rozalija, Ratka, Kristina

Prvo čitanje:

Hoš 14,2-10

Nećemo više djelu ruku svojih govoriti: »Bože naš!«

Čitanje Knjige proroka Hošee
Ovo govori Gospodin: »Vrati se, Izraele, Gospodinu Bogu svome, jer zbog svojeg si bezakonja posrnuo. Uzmite sa sobom riječi i Gospodinu se vratite.« Recite mu: »Skini sa nas bezakonje, i dobrohotno primi da ti prinesemo plod svojih usana. Asirac nas neće izbavljati, i nećemo konje više jahati, niti ćemo djelu ruku svojih govoriti: ‘Bože naš!’ — jer u tebe sirota milost nalazi.« Iscijelit ću ih od njihovih otpada, od svega ću ih srca ljubiti; jer gnjev se moj odvratio od njih.« Bit ću kao rosa Izraelu; kao ljiljan on će cvasti, pustit će korijen poput jablana, nadaleko pružat će izdanke. Ljepota će mu biti kao u masline, miris poput libanonskog. Opet će u mojoj sjeni boraviti, uzgajat će svoju pšenicu, vinograde gajit što će steći ime vina libanonskog. Efrajime, što ti imaš još s kumirima? Ja sam ga uslišao i pogledao. Ja sam poput zelena čempresa: po meni si rodan plodovima.«
Tko je mudar neka shvati ovo, i čovjek razuman neka spozna! Jer pravi su putovi Gospodnji: pravednici hode po njima, grešnici na njima posrću.
Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 81,7-8a.8bc-9a.10-11ab.14 i 17

Ja sam Gospodin, Bog tvoj, o poslušaj glas moj!

Oslobodili od tereta rame njegovo,
ruke su mu slobodne od košare.
U tjeskobi si zavapio,
i ja te izbavih.

Iz gromovna oblaka odgovorili tebi,
iskušah te kod voda meripskih,
Slušaj, puče moj, i ja ću te opomenuti:
o da me poslušaš, Izraele!

Nek ne bude u tebe drugog boga,
i ne klanjaj se bogu tuđem!
Ja sam Gospodin, Bog tvoj,
koji te izvedoh iz Egipta.

O, kad bi me narod moj slušao,
kad bi Izrael putovima mojim hodio,
svoj bih narod hranio pšenicom najboljom
i sitio ga medom iz pećine.

Evanđelje:

Mk 12,28b-34

Ovo je prva zapovijed. Druga je pak ovoj slična.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Pristupi Isusu jedan od pismoznanaca i upita ga: »Koja je zapovijed prva od sviju?« Isus odgovori: »Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, iz sve duše svoje, iz svega uma svojega, i iz sve snage svoje!«
»Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.«
Nato će mu pismoznanac: »Dobro, učitelju! Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga osim njega. Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga — više je nego sve paljenice i žrtve.«
Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio, reče mu: »Nisi daleko od kraljevstva Božjega!« I nitko se više nije usuđivao pitati ga.
Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

SVETAC DANA – SV. GRGUR II.

Tijekom povijesti mnoge se pape časti kao svetce ili blaženike. Među njima je i Grgur II. koji je upravljao Crkvom od 715. do 731.

Rođen je u Rimu 669. i već je od mladosti vršio u lateranskoj palači razne službe te je tu primio i temeljitu izobrazbu koja mu je u kasnijem životu pomogla da služi dvojici papa. Sergije I. ga je zaredio za subđakona i povjerio mu važne službe sakristana i bibliotekara Rimske Crkve.
Nakon što je postao đakonom pratio je papu Konstantina 711. na njegovu putovanju u Carigrad kao njegov tajnik. Budući da se na tom putu pokazao kao razborit sugovornik koji je imao jakost duha i veliku mudrost kada je 715. umro Sveti Otac Grgurovo ime postalo je najprikladnije za nasljednika Petrova prijestolje. Tako je Grgur II. posvećen i ustoličen 19. svibnja 715.
Kroz 16 godina svoga pontifikata posvetio se naročito trima tadašnjm velikim problemima: širenju evanđelja među germanskim plemenima, borbi protiv kipoboraca i zaštiti crkvene imovine.

Naime, veliki prostori sjeverno od Dunava te istočno od Rajne nastanjeni poganskim plemenima, početkom 8. st. postala su misijsko područje. Među najslavnijim misionarima bo je anglosaski monah Vinfrid, koji je 719. došao u Rim da bi od Kristova namjesnika zamolio blagoslov i kanonsku misiju za svoj rad.
Papa Grgur II. promijenio mu je ime u Bonifacije te ga poslao evangelizirati Frižane. Godine 722. posvetio ga je za biskupa i povjerio mu prostrano područje Hessena i Turingije.

Pet posljednjih godina Grgurova pontifikata bilo je pomućeno nevoljama koje su dolazile od kipoboraca. Bizantski car Leon III. Izaurijski 726. izdao je dekret kojim se zabranjuje štovanje slika. Za svoju je odluku htio pridobiti i Papu, ali je on to odbio. O tome svjedoče i dva pisma u kojima Grgur II., između ostaloga, piše: “Ti bi me htio zaplašiti prijeteći da ćeš doći u Rim ne samo da ukloniš sliku Sv. Petra, već i da strpaš u okove Grgura…» i poručuje mu neka se ne miješa u crkvena pitanja.

Usprkos svim prijetnjama Grgur II. nije ustuknuo jer je znao da iza sebe ima čitav Zapad te mu u pismu izložio opravdanost štovanja svetih slika i neovisnost duhovne o svjetovnoj vlasti: “Crkvene dogme spadaju pod nadležnost biskupa, a ne careva, i bit će uvijek definirane sa sigurnošću.”
Car je nekoliko puta poslao svoje čete u Rim da zarobe papu, ali su ga uvijek branili Rimljani, pa čak i Langobardi, koji su već bili pokršteni i odani papi. Skora smrt poštedila je papu Grgura II. od daljnjih nevolja.

Za rimski je puk papa Grgur II. bio dobročinitelj i otac. Zapovjedio je da se obnove gradske zidine, a to je za ono nemirno doba po sigurnost građana bilo od životne važnosti. Obnovio je i mnoge samostane i crkve, a među njima i benediktinsku opatiju Monte Cassino. Korespodencija koju je imao s brojnim vladarima i crkvenjacima izuzetno je vrijedna materija današnjim proučavateljima povijesti.

Umro je 11. veljače 731., a pokopan je u bazilici Sv. Petra. Ime mu je franačkog porijekla i znači “slavan u bitci”

Preuzeto s nedjelja.ba