SVETAC DANA – SV. TEREZIJA BENEDIKTA OD KRIŽA

Židovka sv. Edith Stein (1891.-1942.) obratila se u 26. godini života na katoličanstvo, a ubrzo je osjetila i poziv u karmelski red. Zbog svog židovskog porijekla deportirana je u Auschwitz i pogubljena u plinskoj komori 1942

Edith Stein u svijetu, a u redu sestra Terezija Benedikta od Križa, bosonoga karmelićanka, rođena je u jednoj židovskoj obitelji 12. listopada 1891. u Breslauu. Bila je posljednje od 11 djece svojih roditelja. Nakon djetinjstva i prve mladosti, proživljene u ozračju istine i molitve, utemeljene na Sv. pismu Starog zavjeta, u dobi od 15 godina, izgubila je vjeru što se, na žalost, naročito u gradovima događa mnogim ljudima. Duh ovoga svijeta, zemaljština, ubija vjeru u sve što je nadnaravno.

Edith je bila vrlo nadarena djevojka pa je g. 1911. u svom rodnom gradu Breslauu započela sveučilišne nauke. Kroz četiri godine studirala je pedagogiju. U to ju je doba privuklo ime Edmunda Husserla (1859. – 1938.), filozofa te utemeljitelja tzv. fenomenologije, filozofske metode kojoj je glavna maksima “Zub den Sachen selbst!” – Ići do same stvari. Editu je, kako rekosmo, privuklo to ime pa je pošla na sveučilište u Göttingen, grad u Pruskoj koji uz sveučilište ima i akademiju znanosti. Husserl je vrlo brzo uočio lucidnost svoje nove studentice. Kod njega je doktorirala o problemu poistovjećenja ili spajanja u jedno. Bilo je to g. 1916. Još iste je godine postala Husserlova asistentica, što samo od sebe govori koliko ju je cijenio.

Samo godinu dana kasnije Edita je počela osjećati nutarnje muke što očitovaše sve više dubine njezine duše. Kako je tada bjesnio I. svjetski rat, dobrovoljno se javila Crvenom križu i to u jednoj vojnoj bolnici u Moravskoj. Tada ju je potreslo kršćansko držanje i vjera žene Adolfa Reinacha kad je on poginuo u ratu. Ona ju je upoznala kod Husserla. Edith o svom dojmu piše: “Bio je to čas kad se srušila moja nevjera, kad je izblijedio moj hebraizam, a mom se pogledu ukazao proslavljeni Krist: Krist u tajni križa.” Od tada se Edith Stein upravila prema istini, u jednom vedrom ali i marnom traženju koje bi zaključeno u proljeće g. 1921. u Bergzabernu, u kući Konrad-Martiusovih, kad joj je u biblioteci došla pod ruku Autobiografija sv. Terezije Avilske. Počela ju je čitati i toliko bijaše njome očarana da je nije puštala iz ruku dok je nije pročitala. Tada je, kako reče, morala povjeriti samoj sebi: “Ovo je istina!” I tako je došao čas milosti koji ju prisili da odmah uzme u ruke Katekizam i Mali misal. Željela je što prije primiti krštenje i primila ga je na Novu godinu 1922., a krizmu 2. veljače 1923. Pod duhovnim vodstvom kanonika Swinda, pa onda benediktinskog opata Walzera iz Beurena, u Speyeru, gdje je od g. 1923. do 1931. predavala u liceju sestara dominikanki – živeći kao jedna od njih, brzo je postigla izvanrednu kršćansku duhovnu zrelost kojoj je pripomogla ne malo i filozofsko-teološka misao svetog Tome Akvinca. U to je doba na njemački jezik prevela i objavila Akvinčevo djelo Questiones disputatae de veritate (Raspravljana pitanja o istini, Tübingen, 1931-1932). Prije tog djela već je g. 1931. objavila pisma umnog engleskog obraćenika Johna Henrija Newmana koji je živio 1801-1890.

Dok se predavala vrlo intenzivnom bavljenju znanošću, održavala je i brojne vrlo cijenjene konferencije te se tako duboko uklapala u život kulture i vjere. Na glas je došla naročito konferencijama O pozivu žene u svijetu i Crkvi. Tema koja već tada bijaše vrlo aktualna. G. 1932. uzaludno se nadala da će postati slobodna docentica na Sveučilištu u Freiburgu in Br. No umjesto toga dobila je mjesto na Višem institutu znanstvene pedagogike u Münsteru gdje je uredila sve što je potrebno da uđe u Karmel. Pokušala je ući u Karmel Himmelspforten-Würzburg u svibnju 1933., ali nije bila primljena. No ona se nije ustručavala pokucati i na druga vrata, u Karmel Lindenthal u Köln. Ondje ju je učiteljica novakinja zapitala: nije li šteta ženu njezina kova i kapaciteta odvojiti od svijeta. Edith je odgovorila: “Neće nas spasiti ljudska aktivnost nego jedino muka Isusa Krista; moja je želja sudjelovati u njoj.” U Njemačkoj se međutim iz dana u dan sve više širio val antisemitizma pa je i Edith Stein, jer je Židovka, morala napustiti profesorsku službu. Dana 25. veljače 1933. održala je na Sveučilištu svoje zadnje predavanje. To joj je olakšalo ostvariti životni san: ući u Karmel. U travnju 1934. bi svečano odjevena u karmelsku odjeću, uzevši redovničko ime Terezija Benedikta od Križa. Prve je redovničke zavjete položila 21. travnja 1935., a svečane na Veliki petak 1938. Opet vrlo znakovito.

Tada politička situacija bijaše veoma mračna, pogotovo za Izraelove sinove i kćeri. Sestra Terezija Benedikta dovrši tada svoje djelo Endliches und ewiges Sein (Konačni i vječni bitak). Djelo će biti objavljeno u Louvainu g. 1950.

Iz razloga sigurnosti sestra Terezija Benedikta bijaše poslana u Karmel u Echtu, u susjednoj Nizozemskoj. Ondje ju sestre primiše s mnogo sestrinske ljubavi. U to je vrijeme sve veće međunarodne političke krize, napada na Crkvu i Židove, sestra Terezija od Križa pisala svoje djelo i g. 1939. dovršila, naslovivši ga Aus dem Leben einer jüdischen Familie (Iz života jedne židovske obitelji). Došla je na žalost samo do g. 1916. Djelo će biti izdano u Louvainu-Fribourgu 1965. Na nalog poglavara napisala je tada i djelo o misli sv. Ivana od Križa, no na žalost nije mu mogla dati konačnu verziju. Predosjećala je da je Isus sprema za žrtvu koja prijeti čitavom njezinom narodu; zato je zamolila svoju poglavaricu da se smije prikazati kao žrtva. I kad je 2. kolovoza 1942. došao Gestapo u govornicu Karmela, zagrlila je svoju sestru Rozu, karmelsku trećoredicu i rekla joj: “Rozo, hajdemo na žrtvu za naš narod!” I tako je počeo njezin križni put počevši od Amersforta, Westerborka do Auschwitza.

Velika i ponizna karmelićanka uspela se na križ ne samo kao Židovka, nego i kao Židovka katolkinja po kojoj je nacionalsocijalizam htio kazniti i Katoličku Crkvu, koja je protestirala protiv njega i osudila ga enciklikom Pija XI. Mit brennender Sorge od 14. ožujka 1937. Edith, posve predana onome Bogu kome se prikazala kao žrtva, pisala je svojoj priorici u Echt iz Westerborka 6. kolovoza 1942. ovako: “Znanost križa se može zadobiti samo ako se osjeća njegova težina u svoj svojoj mučnosti. O tome sam se uvjerila od prvog trenutka te sam rekla: Ave Crux, spes unica! – Zdravo Križu, nado jedina!” U Auschwitzu je živjela od te znanosti predavši se posve u ljubavi, strpljivosti, blagosti, darivanju same sebe, potpunom predanju Bogu i najmanjoj svojoj braći. Svoju je žrtvu završila u jednoj plinskoj komori između 8. i 11. kolovoza 1942.

Svi su je štovali kao mučenicu, a mnogi joj se i preporučivali svojim molitvama. Nije trebalo dugo čekati da se za nju pokrene i postupak za proglašenje blaženom. On je okrunjen uspjehom kad je Ivan Pavao II. prigodom svog drugog pastirskog pohoda Saveznoj Republici Njemačkoj 4. svibnja 1987., Božju službenicu u Kolnu proglasio blaženom.

11. listopada 1998. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Stein svetom.

Zaštitnica je Europe, sirotana, mučenika, Svjetskog dana mladih.

Molitva sv. Edith Stein

Bože otaca naših, napuni nas mudrošću križa, kojom si čudesno obogatio svetu Tereziju Benediktu u času mučeništva, i po njenom zagovoru daj nam da uvijek tražimo Tebe, najveću Istinu, te da budemo do smrti vjerni vječnom savezu ljubavi, kojega je zapečatio tvoj Sin svojom krvlju za spas svih ljudi. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Izvor: bitno.net

SVETAC DANA – SV. DOMINIK

Sveti Dominik je poznat kao utemeljitelj Reda propovjednika, ili kako se po njemu zovu, reda dominikanaca

Sveti Dominik rođen je oko 1175. godine u španjolskoj pokrajini Burgos. Nakon što ga je poučavao njegov rođak svećenik, nastavio je studij filozofije i teologije, te je zaređen za svećenika.

Odlikovao se ljubavlju prema siromasima, u čemu ga je poučila i svjedočila njegova majka Ivana. Stoga ne čudi da je Dominik, da bi mogao pomoći siromasima, prodao svoje vrijedne knjige. Kad su ga upozorili na to, rekao je: “Zar ću ja studirati nad mrtvim kožama dok vani na ulici moja subraća pogibaju od gladi?”

Uskoro je postao kanonik katedralnog kaptola u Osmi. Dok je putovao kroz južnu Francusku, susreo se s velikom poteškoćom tadašnje Crkve – propovijedanjem i naučavanjem katara koji su, kao albigenzi i valdenzi, provodili izvanredan, upravo fanatičan način života. Time su osvajali nepoučene ljude, jer je u njihovom strogom, gotovo asketskom načinu života, teško bilo prepoznati zabludu u teološkom smislu.

Stoga je Dominik uvidio da treba izaći iz svoga gotovo kontemplativnog načina života i dati se u propovijedanje i naučavanje. Odmah mu je bilo jasno da za takvo poučavanje neće biti dovoljno samo izvrsno poznavanje teologije, nego i uzoran apostolski život. Papa Inocent III., kojega je Dominik obavijestio o katarima, zadužio ga je da suzbije tu herezu.

Dominik je 1215. godine došao u Rim i zatražio odobrenje za redovničku zajednicu koju je utemeljio. Bio je to prosjački red poput franjevaca, ali sa svrhom da propovijedanjem spašava narod od zabluda. Ljudi su ih uskoro zavoljeli i prihvatili, pa su imali velikoga uspjeha u propovijedanju.

Poslije generalne skupštine reda g. 1221. sveti Dominik je posjetio Veneciju, Treviso i Veronu. Već prilično oslabljena zdravlja stigao je u Bolognu, gdje je svojoj braći dominikancima rekao da će im nakon smrti biti više od koristi nego za života. Primivši pobožno svete sakramente, preminuo je 6. kolovoza 1221. Sljedeće subote bio je pokopan u koru crkve sv. Nikole. Sprovodu je prisustvovao i kardinal Hugolin, kasniji papa Grgur IX., koji će ga proglasiti svetim. Bilo je to 3. srpnja 1234. u Rietiju.

O dominikanskom redu

Dominikanci izričito polažu samo jedan zavjet – poslušnost, i to Učitelju Reda i njegovim nasljednicima prema Konstitucijama Reda. Unatoč ovoj specifičnosti pri polaganju zavjeta, dominikanci žive prema trima evanđeoskim savjetima poslušnosti, čistoće i siromaštva.

Svoj život temelje na pet osnovnih elementa koji im omogućavaju živjeti potpuno apostolski život u kojem propovijedanje i studij proizlaze iz kontemplacije. Tih osnovnih pet elemenata su: zajednički život prema zavjetima, zajednička liturgija, zajednička molitva, studij i samostansko opsluživanje.

Hrvatska dominikanska provincija jedna je od najstarijih provincija tog reda osnovana nakon Drugog općeg zbora Reda u Bologni 1221. god. kada je misija organiziranja dominikanaca u Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu povjerena Pavlu Dalmatincu. Najstariji dominikanski samostan tako je osnovan u Dubrovniku prije skoro 800 godina.

Danas u Hrvatskoj postoji 11 samostana u kojima se čuvaju bogate zbirke umjetnina i drugih kulturno-povijesnih blaga. Hrvatski dominikanci su dali niz zaslužnih ljudi, kao što su bl. Augustin Kažotić, biskup zagrebački, propovjednici Klement Ranjina, Ivan Uljarević, Anđeo Miškov, teolozi i pisci Ivan Stojković, Luka Bračanin, Vinko Pribojević, Andrija Jamometić, Donat Đorđić, Serafin Bunić, Serafin Crijević i mnogi drugi.

Izvor: bitno.net

SVETAC DANA – SV. SIKSTO II.

Predaja kaže da su Ciprijan i mučenica Perpetua, saslušavši smrtnu presudu, uskliknuli “Deo gratias!” – Bogu hvala!” Siksto je taj usklik uveo u vjerske obrede.

Siksto II. bio je podrijetlom Grk. Zastupao je stavove o primatu Rimske Crkve. Raspravljao je o razilaženjima, koja su se javila još za papa Kornelija, Lucija i Stjepana, ali ostaje pri uvjerenju da se ne smije ponoviti krštneje “otpadnika”, koji se žele ponovo vratiti u Crkvu. Želio je da taj stav prihvate i Crkve u Africi i Aziji. Nastojao je poboljšati odnose s tim Crkvama, ali nije odstupao od osnovnih načela. Uspostavio je vrlo dobre odnose s Ciprijanom. Ciprijan je bio biskup u Africi, čuvar autonomije afričke Crkve, makar se papa tome protivio.

Car Valerijan (253–260) je g. 257. na veoma prepreden, ali u isto vrijeme i grub način počeo progoniti kršćanstvo. Bilo je to od rimskih careva takozvano osmo progonstvo. U drskom i smišljenom proračunu progonstvo se naročitom žestinom okomilo na kler, na pastire, prema onoj: »Udarit ću pastira, pa će se ovce razbježati.«  Prva na udaru je bila Crkva u Africi, a prva žrtva je bio Ciprijan. Predaja kaže da su Ciprijan i mučenica Perpetua, saslušavši smrtnu presudu, uskliknuli “Deo gratias!” – Bogu hvala!” Siksto je taj usklik uveo u vjerske obrede.

Brigu oko dobara papa je povjerio đakonu Svetom  Lovri. Perfekt Rima je pozvao Svetog Lovru i od njega zahtjevao da mu pokaže crkvneo blago. Sveti Lovro je bez oklijevanja sakupio sve siromahe i rekao da su oni blago Crkve. Zbog ove “šale” Sveti Lovro je uhićen i živ ispečen.

Pontius, životopisac svetoga biskupa i mučenika Ciprijana, Sikstova suvremenika, piše da je Siksto bio dobar, miroljubiv i ugledan biskup. »Znajte da je Siksto s četiri đakona 6. kolovoza uhvaćen na groblju.« Bilo je to u Kalistovim katakombama, gdje je odmah bio i pogubljen. Tu mu je jedno vrijeme tijelo bilo pokopano dok je kasnije preneseno u njegovu baziliku na Latinskoj cesti.

Koliko je bio poštovan u Rimu, dokazom je i to što je ušao uz apostole i neke druge slavne mučenike u rimski misni kanon. On je dapače između papâ mučenika jedan od najviše poštivanih. Svojim ga je grobnim natpisima proslavio i papa Damaz.

Izvor: Sveci.net 

Preobraženje Gospodinovo

Blagdan Gospodinova Preobraženja, je uzvišeni događaj iz Kristova života. Svjedoči nam istinu o Kristu kao Božjem Sinu, koji nam je u trenucima svoga preobraženja na brdu Tabor otkrio djelić nebeske slave.

Danas je blagdan Preobraženja Gospodinova, uzvišeni događaj iz Kristova života koji su opisali sinoptici Matej, Marko i Luka. Spominje ga i sv. Petar u svojoj Drugoj poslanici, jer je s Ivanom i Jakovom bio očevidac događaja kojega nikada nije mogao zaboraviti, pa o njemu u spomenutoj poslanici piše: “Uistinu, nismo vam navijestili moć i dolazak našega Gospodina Isusa Krista držeći se lukavo izmišljene bajke, nego jer smo bili očevici njegova božanskog veličanstva. On je, naime, primio čast i slavu od Boga Oca kad mu je od tako uzvišene Slave došao glas: ‘Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao.’ I taj glas koji je došao s neba mi smo čuli kad smo bili s njim na svetoj gori. Tim držimo vrlo sigurnim sve proroštvo. Vi dobro činite što upirete u nj pogled kao u svjetiljku koja svijetli u tamnome mjestu dok ne osvane dan i dok se ne pomoli Danica u vašim srcima” (2 Pt 1, 16-19). U drugoj polovini svoga apostolskoga života Isus se s trojicom odabranih apostola popeo na brdo Tabor. ‘Dok je molio, lice mu zasja kao sunce, a njegove haljine postadoše tako sjajno bijele kako ih ne može obijeliti nijedan bjelilac na zemlji’ (Mk 9, 3).

Ostatak događaja majstorski opisuje sveti Luka. “I gle, dva čovjeka, Mojsije i Ilija, počnu s njim razgovarati. Pojaviše se u sjaju, a govorili su o njegovoj smrti koju mu je trebalo podnijeti u Jeruzalemu. Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, vidješe ga u sjaju, i obojicu što su stajali s njim. Dok su se ovi rastajali od njega, Petar mu, ne znajući što govori, reče: ‘Učitelju, dobro je da ostanemo ovdje! Napravit ćemo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.’ Dok je on to još govorio, naiđe oblak te ih prekrije. Kad zamakoše u oblak, učenici se prestrašiše, a iz oblaka doprije glas: ‘Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte!’ U isti čas kad glas zaori, Isus se nađe sam. Oni su šutjeli i nikom ništa nisu kazivali u to vrijeme što su vidjeli” (Lk 9, 30-36).

Teolozi nam otkrivaju višestruki smisao ovoga blagdana, tumačeći da nas, kao prvo, podsjeća na Kristovu veličinu i uzvišenost njegove poruke i poslanja. Druga je poruka da u blagdanu Preobraženja Kristova gledamo i obećanje vlastitoga preobraženja po vjeri i Kristovu zahvatu. To bi nas, kao treće, trebalo poticati da u svom svagdašnjem životu nastojimo uvijek pobjeđivati negativnosti i uvijek misliti na krajnji ishod svega što činimo, dakle, gledati sve iz perspektive vječnosti. Četvrtu pak poruku teolozi iščitavaju kao podsjećanje na Euharistiju koja je za nas sakrament preobraženja, a primanje svete pričesti kao sjeme preobraženja. Poziva nas da u svom svakodnevnom životu nađemo vremena za molitvu i razgovor s Bogom. Tek kad to napravimo, kad na takav način budemo živjeli svoje opredjeljenje za Krista, moći ćemo uistinu shvatiti Petrovo ushićenje: Gospodine dobro nam je ovdje biti.

Kršćani u Rimu ovaj su blagdan slavili od 5. stoljeća, i to između kvatrene subote u korizmi i sljedeće nedjelje. Papa Kalist III. 1457. godine odredio je da se u cijeloj Crkvi slavi na današnji dan kao uspomena na pobjedu koju su kršćani izvojevali nad Turcima kod Beograda 1456. godine, pod vodstvom sv. Ivana Kapistrana i Janka Sibinjanina. Vijest o pobjedi stigla je u Rim na današnji dan, pa je stoga odlučeno da se blagdan svake godine slavi upravo na taj dan.

Posvećenje bazilike svete Marije Velike

Ovo najstarije marijansko svetište na Zapadu papa Siksto III. dao je izgraditi nedugo nakon crkvenoga sabora održanoga u Efezu 431. godine, na kojemu je Marija proglašena Majkom Božjom.

Crkva 5. kolovoza slavi blagdan Gospe snježne, odnosno Posvetu rimske bazilike Svete Marije Velike. Riječ je o najstarijem marijanskom svetištu na Zapadu, koje je papa Siksto III. dao izgraditi nedugo nakon crkvenoga sabora održanoga u Efezu 431. godine, na kojemu je Marija proglašena Majkom Božjom. Papa Benedikt XVI. spomenuo je blagdan prošle nedjelje, u podnevnome nagovoru prije molitve Anđeoskoga pozdravljenja.

Bog je htio biti Bog s nama, i on ima majku koja je naša majka – tim je riječima, na općoj audijenciji održanoj 2. siječnja 2008. godine, Sveti Otac objasnio zaključke Efeškoga sabora na kojemu je Marija proglašena Majkom Božjom, kako bi se očuvalo puno jedinstvo Kristova božanstva s njegovom ljudskošću. Nakon tog sabora zabilježeno je naglo širenje marijanske pobožnosti, te su bile izgrađene brojne crkve posvećene Majci Božjoj. Među njima se posebno ističe Bazilika Svete Marije Velike, ovdje u Rimu – napomenuo je Sveti Otac.

U podnevnome nagovoru 8. prosinca 2006. godine, Sveti se Otac pak upitao zašto je, među svim ženama, Bog izabrao upravo Mariju iz Nazareta. Odgovor je – kako je rekao Papa – skriven u neistraživome otajstvu božanske volje. Pa ipak, – pojasnio je nadalje Sveti Otac – postoji razlog koji ističe Evanđelje: njezina poniznost… Boga je privukla Marijina poniznost koja je pronašla milost u Njegovim očima (Lk 1, 30). Tako je postala Majka Božja, lik i uzor Crkve, izabrana među narodima kako bi primila Gospodinov blagoslov i širila ga u cijeloj ljudskoj obitelji. Taj ‘blagoslov’ nije drugo doli sâm Isus Krist. On je Izvor milosti kojom je Marija bila ispunjena od prvoga trenutka svojega postojanja. Vjerom je prihvatila Isusa, i ljubavlju ga darovala svijetu. To je i naš poziv, i naše poslanje, poziv i poslanje Crkve: primiti Krista u svoj život i darovati ga svijetu, ‘kako bi se svijet po Njemu spasio’ (Iv 3,17) – istaknuo je Sveti Otac.

Marija je, dakle, Majka Božja. To je, međutim, povlastica koja ju ne udaljuje od nas; štoviše, još nam ju više približava. Upravo stoga što je s Bogom i u Bogu, vrlo je blizu svakome od nas – rekao je Sveti Otac u propovijedi održanoj u Castel Gandolfu, na Veliku Gospu 2005. godine. Ona poznaje naša srca, može čuti naše molitve, može nam pomoći svojom majčinskom dobrotom, i dana nam je, kako je rekao Gospodin, upravo kao Majka koja nas uvijek čuje, uvijek nam je blizu i, budući da je Majka Sina, sudjeluje u Sinovljevoj vlasti. Njezinoj dobroti uvijek možemo povjeriti cijeli svoj život, toj Majci koja nije daleka nikome od nas – rekao je Sveti Otac.

Prekrasnom kišom latica rimska se bazilika Svete Marije Velike jučer spomenula svojega posvećenja. U toj je prigodi nadprezbiter bazilike kardinal Bernard Francis Law prijepodne predvodio svetu Misu, tijekom koje je padanje cvjetnih latica podsjetilo na „snježno čudo“, odnosno na predaju prema kojoj je usred ljeta, u noći 5. kolovoza 358. godine, u Rimu, na brežuljku na kojemu se danas nalazi bazilika, pao snijeg. Prema predaji, Gospa se pojavila u snu papi Liberiju, tražeći od njega da dade izgraditi crkvu na mjestu gdje će pasti snijeg.

Osvrnuvši se u razgovoru za Radio Vatikan na povezanost bazilike s takozvanim „snježnim čudom“, msgr. Adriano Paccanelli, ravnatelj bogoslužnih obreda Svete Marije Velike, napomenuo je da takvi događaji, kako bi ih se prenosilo i pamtilo kao djela Božja, ili Gospina, ili pak nekoga sveca, moraju biti izvanredni. Kada Bog djeluje, to nije nikada neka normalna, svakodnevna stvar, nego je to uvijek iznimna stvar, a čovjek ju treba takvom prihvatiti. Stoga takva predaja ponekad skriva želju za očitovanjem Božje prisutnosti, izražavajući ju na način koji odgovara događaju koji se želi očitovati ili prikazati – primijetio je msgr. Paccanelli.

Sadašnju je baziliku želio papa Siksto III. u spomen na Efeški sabor iz 431. godine, koji je vrlo važan u marijanskoj povijesti. Na njemu je, naime, objavljena vjerska dogma o Marijinu božanskome majčinstvu. Marija je, dakle, Majka Božja, a ne samo Majka Isusa kao čovjeka, nego Majka Krista kao Sina Božjega – pojasnio je nadalje msgr. Paccanelli. Taj je događaj trebalo proslaviti i nekim događajem koji će nastaviti kroz stoljeća govoriti o tomu. Upravo je tim dubokim i proročkim smislom Siksto III. izgradio Baziliku Svete Marije Velike, i posvetio ju Božjemu narodu. Stoga, tko danas ulazi u tu baziliku, ulazi i u to otajstvo koje je Crkva htjela istaknuti kroz gradnju toga divnog marijanskog hrama koji je prvi u cijeloj našoj zapadnoj latinskoj Crkvi.

Pojašnjavajući pak njezin naslov „Velika“, msgr. Paccanelli je rekao da joj je on dan puno kasnije. Bazilika se prije nazivala jednostavno ‘Gospina bazilika’, ‘Snježna bazilika’. Potom je neko vrijeme bila nazivana i ‘Sveta Marija od jaslica’, jer se u njoj čuva glasovita relikvija betlehemskih jasla. Poslije je postala ‘Sveta Marija Velika’ kako bi se izrazilo da je najveća, i ponajviše najvažnija, prva, ona koja ima najveće dostojanstvo, jer je prva posvjedočila vjeru Crkve u Majku Božju – pojasnio je msgr. Paccanelli.