SVETAC DANA – SV. GELAZIJE II.

Sveti Gelazije II, redovnik benediktinac, 161. rimski papa (od 1118. do 1119), rodio se 21. prosinca 1060. u Gaeti (provincija Latina, Lazio) kao Giovanni Caetani (Giovanni da Gaeta), zvani Coniulo, sin Crescenzija, vojvode od Fondija. Kao mladić ušao je u benediktinski samostan u Montecassinu (provincija Frosinone, Lazio), gdje se istaknuo svojom darovitošću u teološkim znanostima i potporom gregorijanskim reformama. Papa Grgur VII. postavio ga je 1082. za kardinala đakona rimske bazilike svete Marije u Cosmedinu, papa Urban II. proglasio ga je 1088. papinskim kancelarom, a papa Paskal II. oko 1100. svojim savjetnikom, arhiđakonom i knjižničarem. Na tim je položajima Giovanni, autor vrijednih povijesnih djela, učinio mnoga dobra djela za Crkvu (obrana pape i kanonskih konstitucija). Nakon smrti pape Paskala II (21. siječnja 1118) Giovanni se iz Rima vratio u Montecassino i povukao se u samoću. Tri dana kasnije, 24. siječnja, izabran je za papu, a uzeo je ime Gelazije II. Velikaš Cencio Frangipane, pristaša cara Henrika V, usprotivio se njegovom izboru i dao ga je uhititi, ali ga je rimski vjernički puk oslobodio. No, dolazak cara Henrika V. u Rim onemogućio je njegovo posvećenje za papu.

To se posvećenje dogodilo tek 10. ožujka 1118. u Gaeti, rodnom gradu novog pape, kamo se morao povući zajedno s kardinalima koji su mu ostali vjerni. Za vrijeme uskrsnog slavlja papa Gelazije održao je sabor na kojem je izopćio iz Crkve cara Henrika i njegovog protupapu Mauricea Bourdina, nadbiskupa Brage, koji se prozvao Grgur VIII. Gelazije se pod normanskom zaštitom uspio vratiti u Rim 29. lipnja. Stolovao je nakratko u bazilici svetog Pavla jer je u bazilici svetog Petra još uvijek boravio Henrikov protupapa Bourdin. Gelazije II. morao je ipak zbog stalnih napada carevih pristaša 2. rujna pobjeći morskim putem iz Rima, preko Pise i Genove. Usput je posvetio katedralu u Pisi. U listopadu 1118. stigao je u Marseille. S velikim oduševljenjem dočekan je u francuskim gradovima Avignonu, Montpellieru, Valenceu i Vienneu. U Vienneu (jugoistočna Francuska, departman Isere) održao je u siječnju 1119. sinodu. Kad je obolio od upale porebrice, zatražio je 18. siječnja 1119. da ga odvezu u benediktinsku opatiju Cluny (istočna Francuska, departman Saône-et-Loire). Tamo je preminuo na današnji dan, 29. siječnja 1119, a u toj opatiji je i pokopan.

Preuzeto s zupajastrebarsko.hr

SVETAC DANA – SV. TOMA AKVINSKI

Spomendan svetog Tome Akvinskog slavi se 28. siječnja, a riječ je o jednom od najznačajnijih teologa u povijesti Katoličke Crkve, onome koji je znao skladno povezati razum i vjeru, filozofiju i teologiju.

Sveti Toma Akvinski rođen je 28. siječnja 1225. god. nedaleko od Napulja, na imanju Aquino, u grofovskoj obitelji. Majka mu je bila rođakinja njemačkoga cara Fridrika II. Odmalena se isticao u znanju i želji za stjecanjem novih spoznaja, što mu je pomoglo i u sazrijevanju u vjeri i traženju puta k Bogu. U djetinjstvu je ušao u samostan Monte Cassino kao benediktinski oblat (onaj koji živi u samostanu, ali nema redovničke zavjete), gdje je primio temeljnu naobrazbu, a onda je studij nastavio u Napulju. U dobi od 19 godina, protivno roditeljskim željama, stupio je u dominikanski red. Kako je prepoznat kao veliki um, poglavari su ga poslali na daljnji studij u Köln i Pariz, gdje mu je učitelj bio sveti Albert Veliki. Poznata je anegdota prema kojoj je Toma u vrijeme studija bio vrlo šutljiv, iako je bila jasno uočljiva njegova učenost, pa su ga zbog toga kolege prozvali šutljivim volom. Na takvo zadirkivanje sveti je Albert uzvratio: „Taj će nijemi vol jednom tako riknuti da će cijelim svijetom odjeknuti!“ Daljnji život svetog Tome potvrđuje da je tako i bilo. Nakon stjecanja doktorata predavao je na studijima u Parizu, Rimu, Anagniju, Viterbu, Orvietu i Napulju.

Ostavio je iznimno velikoga traga na cjelokupnu teološku misao Katoličke Crkve, a između njegovih djela posebno se ističe Summa theologiae (Teološka suma), podijeljenu u tri dijela, u kojoj je sustavno obradio cijelu teologiju svoga vremena. I danas to njegovo djelo zauzima vrlo važno mjesto unutar teologije, o čemu svjedoče i prijevodi na mnoge jezike. Strukturirano je kroz pitanja i odgovore, odnosno na način da se sustavno i jasno obrazlažu sva teološka pitanja, uvažavajući doprinos svih znanosti.  

Načelno se može reći da je središnja Tomina misao vezana uz odnos razuma i vjere, odnosno filozofije i teologije. Razumom se istina, promatrajući stvarnost oko sebe, može doći do Boga, ali teško i ispravljajući mnoge zablude, i u tom smislu filozofija pokazuje svoje nedostatke. S druge strane Božja Objava je ona koja rasvjetljuje čovjekov razum i omogućuje mu ne samo da racionalno spozna Božje postojanje i njegov vrhovni autoritet, nego da ga spozna kao Biće ljubavi, kao onoga koji nas po svojem nedokučivom naumu spašava po žrtvi svoga Sina. U tom svjetlu, Toma priznaje važnost filozofije i slijedeći njezine metode donosi mnoge zaključke, od kojih se mogu posebno istaknuti pet puteva ili pet argumenata kojima dokazuje Božje postojanje: iz kretanja, iz uzročnosti, iz nenužnosti, iz stupnja savršenosti i iz svrhovitosti, ali još više naglašava važnost usklađenosti filozofije i teologije, jer samo na takav način čovjekov razum može doprijeti do Božje uzvišenosti. Filozofija je zato ancilla theologiae (sluškinja teologije), tj. ona koja pomaže otkrivanju božanskih i vječnih istina, ali i teologija zahtijeva metode spekulacije koje se oslanjaju na razum.

Sveti Toma je bio ne samo najznačajniji predstavnik zrele skolastike, nego je do danas ostao jedan od najvažnijih teologa Katoličke Crkve. Njegova je vrijednost i u tome što je unio aristotelovsku misao u katoličku teologiju na način da joj je dao kršćanske naglaske i oplemenio Božjom Objavom. Također je ponudio i vrijedne ekumenske impulse, razradio važnost naravnog zakona, dao drukčiji pogled na kršćansku etiku itd. Napisao je ukupno 118 djela, a osim Teološke sume mogu se posebno istaknuti Suma protiv pogana, O istini, O besmrtnosti duše, O duši, O sjedinjenju utjelovljene Riječi itd.

Iako je naglašavao važnost uskladivosti razuma i vjere, filozofije i teologije, prirode i Objave, intelekta i osjećaja, svojim je životom pokazao kolika je neiscrpna vrijednost one vjere koja se ne zaustavlja samo na racionalnosti, nego seže duboko u kontemplaciju i mistiku. Sam je tako,  iako vrlo učen, ostao iznimno ponizan i siromašan duhom, a takva je nagnuća posebno crpio iz ljubavi prema Presvetom Oltarskom Sakramentu. O tome svjedoče i njegovi himni „Klanjam Ti se smjerno, tajni Bože naš“ i „Divnoj dakle“ („Usta moja uzdižite k preslavnome Tijelu glas…“), koje je napisao 1264. god. na molbu pape Urbana IV. za proslavu novog blagdana Tijelova, a koji i danas kod vjernika svojom dubinom izazivaju potrebu za skrušenošću pred tolikim Božjim otajstvom. Drugim riječima, iako je bio izvrstan um, za sebe bi rekao da je više naučio ispod Isusova križa nego iz svih pročitanih knjiga.

Iako, dakle, za Tomu sve počinje i sve završava u Bogu, on u svojim djelima pokazuje i veliko zanimanje za čovjeka, naglašavajući njegovo dostojanstvo i razvijajući određeni antropocentrizam. Taj antropocentrizam nije zatvoren u imanenciju ili glorificiranje čovjeka mimo Boga, nego naprotiv onaj koji želi naglasiti čovjekovo dostojanstvo kao onoga bića koje je stvoreno iz ljubavi i s ciljem da svojim umom otkrije izvor i uvir Božje ljubavi. Stoga je sveti Toma prije svega čovjek vjere i mistike, a onda znanosti i racionaliziranja. To se posebno može reći nakon što je imao pred kraj života viđenje Krista na križu. O tome svjedoči još jedna anegdota iz njegova života, a koja kazuje kako sveti Toma nije dovršio svoju Teološku sumu, nego je to učinio njegov učenik, kojemu je rekao da mu se nakon Božje objave sve što je napisao čini tek kao pljeva.

Papa Grgur X. ga je pozvao da kao vrsni poznavatelj teologije sudjeluje na Drugom lyonskom saboru, ali ondje nije stigao jer je umro na putu, u cistercitskom samostanu Fossanovi, kojih stotinjak kilometara jugoistočno od Rima. Bilo je to 7. ožujka 1274. god., u dobi od 49 godina. Svetim ga je proglasio papa Ivan XXII. 1323. god., a papa Pio V. 1567. crkvenim naučiteljem. Naziva se i „anđeoski naučitelj“, „univerzalni naučitelj, „zajednički naučitelj“ „naučitelj čovječnosti“. Zaštitnik je filozofa, akademika, katoličkih sveučilišta,  studenata, teologa, prodavača knjiga, nakladnika itd.

Preuzeto s vjeraidjela.com

SVETAC DANA – SV. ANGELA MERICI

Vaše glavno utočište neka uvijek bude do nogu Isusa Krista, jer ako vas on bude vodio i poučavao, bit ćete poučeni. Budite na čast Isusu Kristu kojemu ste obećale svoje djevičanstvo i same sebe. Isus Krist vam bio jedino blago i jedina ljubav. (sv. Angela, utemeljiteljica uršulinki)

Angela je rođena 1474. godine u Italiji, koja je na kraju 15. stoljeća bila u cvatu i gramzivosti. Raskoš renesanse i bogatstvo elite nisu mogli sakriti opasne i trajne probleme društva koje bez prestanka salijeću bolesti, glad, ratovi. Rano je ostala bez roditelja i starije sestre, a sa 15 godina postala je franjevačkom trećoredicom. Već kao djevojka isticala se svojom mudrošću, dobrotom i spremnošću da svakom pomogne.

Postala je svjesna da je djevojčicama potreban bolji kršćanski odgoj i zato je u svojoj kući odgajala djevojčice. Imala je vizije kako treba osnovati udrugu djevica koje će svoj život posvetiti vjerskom odgoju djevojčica.

Njezin životopis ne daje puno spoznaja, ali svjedočanstva otkrivaju da je ona bila: žena molitve, zahvaćena ljubavlju prema Kristu, prožeta franjevačkom duhovnosti i žena srca, otvorena za društvene probleme, koje s drugim laicima nastoji iscjeljivati.

Njezino, isprva diskretno djelovanje, malo-pomalo budilo je  poštovanje i divljenje njezine okoline. Postala je tako poznatom, da je prozvana ‘La Madre’ i njoj su dolazile tražiti savjet osobe iz svih društvenih sredina.

Njezino sve veće djelovanje temeljilo se dnevno na dubokom jedinstvu života duboko usredotočenog na Bogu, daru izmirivanja, i posebnoga mira u vremenu koje je bilo puno vjerskih sumnji i nemira.

Nakon 1515. godine, kad je Italija bila opustošena ratovima, Angela svoju snagu i svoj autoritet crpi u Evanđelju, koje je izvor njezina djelovanja.

Obdarena darom uspostavljanja odnosa, ona je prihvatila prenošenje poruke nade i radosti, od kojih je i sama živjela.

Godine 1535. Angela bogata iskustvom osniva Družbu svete Uršule u Bresci. Odlučila je da uršulinke žive svoj posvećen poziv u svojoj životnoj sredini. Posebno je davala značenju ženine uloge u čuvanju i prenošenju osnovnih vrijednosti, te poziva laike i posvećene osobe da zajedno rade u službi Evanđelja. Te njezine mirne smionosti poprilično su uznemirile ‘duhove’, pa nekoliko godina kasnije, Crkva i društvo prisilit će uršulinke da se uvrste u monastičke redove onoga vremena.

Ipak, tijekom stoljeća, ono po čemu su uršulinke postale karakteristične, i što je i danas prepoznatljivo, jest misija odgoja u različitim oblicima u vidu evangelizacije.

To je počelo u Francuskoj 1607. godine. U tom će se obliku Red proširiti najprije u Europi, zatim u Americi i Aziji. Međutim, bule za osnivanje uršulinskih samostana naglašavaju da je ‘poučavanje djevojčica’ glavni cilj Reda. Sestre uršulinke prisutne su u Hrvatskoj od 1703. godine i djeluju u Zagrebu, Varaždinu i drugim gradovima. Angažirane su i u župama, a odgojile su više naraštaja hrvatske mladeži.

Umrla je 27. siječnja 1540. godine. Beatificirao ju je papa Klement XIII., 1768.godine, a kanonizirao Pio VII., 1807. godine.

Zazivaju ju prigodom bolesti i tjelesnih boli, a zaštitnica je bolesnika, osoba koje su izgubile roditelje, invalida, hendikepiranih osoba i osoba izloženih fizičkom naporu.

Preuzeto s laudato.hr

SVETAC DANA – SV. TIMOTEJ I TIT

Jučer smo proslavili blagdan Obraćenja svetoga apostola Pavla. Danas slavimo dvojicu njegovih najbližih suradnika: Timoteja i Tita. Njima su upravljene tri poslanice što ih je tradicija pripisivala Pavlu. Od njih, dvije su upravljene Timoteju, a jedna Titu. Timotej je grčko ime, a znači “koji časti Boga” ili “Bogobojazni”. Dok ga Luka u Djelima apostolskim spominje šest puta, Pavao se u svojim poslanicama na njega osvrće čak sedamnaest puta (a spomenut je i u Poslanici Hebrejima). Iz toga se može zaključiti da je u Pavlovim očima on imao veliki ugled, premda Luka nije držao potrebnim ispripovijedati sve što se na njega odnosi. Pavao mu je namijenio važna poslanja te je u njemu prepoznao gotovo svoj alter ego, kao što se to vidi iz velike pohvale koju mu daje u Poslanici Filipljanima: “Nikoga doista nemam tako srodne duše (isopsihon) tko bi se kao on svojski za vas pobrinuo” (2,20).

Timotej se rodio u Listri (oko 200 km sjeverozapadno od Tarza) od majke Židovke i oca poganina (usp. Dj 16,1). Budući da mu je majka sklopila miješani brak te ga nije dala obrezati, može se pretpostaviti da je Timotej odrastao u obitelji koja nije strogo obdržavala zakon, premda je o njemu rečeno da je poznavao Pisma još od djetinjstva (usp. 2 Tim 3,15). Poznato nam je i ime njegove majke Eunike, kao i bake Loide (usp. 2 Tim 1,5).

Prolazeći kroz Listru na početku svoga drugoga misijskog putovanja, Pavao je izabrao Timoteja kao svoga suputnika, jer je “uživao dobar glas među braćom u Listri i Ikoniju” (Dj 16,2), no dao ga je obrezati “zbog Židova koji bijahu u onim mjestima” (Dj 16,3). Zajedno s Pavlom i Silom, Timotej je prošao Malom Azijom sve do Troje, odakle je prešao u Makedoniju. Osim toga, znamo i da je u Filipima, gdje su Pavao i Sila bili optuženi kao remetitelji javnog reda i bili zatvoreni jer su se usprotivili zlouporabi jedne djevojke kao gatateljke od strane beskrupuloznih pojedinaca, Timotej bio pošteđen (usp. Dj 16,16-40). Kad je potom Pavao bio prisiljen nastaviti prema Ateni, Timotej ga je sustigao u tome gradu, odakle je poslan mladoj Crkvi u Solunu, da bi od nje donio novosti i utvrdio je u vjeri (usp. 1 Sol 3,1-2). Ponovno se nalazi s Pavlom u Korintu, donoseći mu dobre vijesti o Solunjanima, te surađuje s njime u evangelizaciji toga grada (usp. 2 Kor 1,19).

Timoteja potom nalazimo u Efezu za Pavlova trećega misijskog putovanja. Odande je Pavao vjerojatno
napisao poslanice Filemonu i Filipljanima, a u objema se Timotej spominje kao suodašiljatelj (usp. Flm 1; Fil 1,1). Iz Efeza ga Pavao, zajedno s nekim Erastom, šalje u Makedoniju (usp. Dj 19,22), a potom i u Korintkamo je imao odnijeti poslanicu u kojoj apostol preporučuje Korinćanima da ga lijepo prime (usp. 1 Kor 4,17; 16,10-11). Timoteja nalazimo i kao supošiljatelja Druge poslanice Korinćanima, a kad Pavao iz Korinta piše Poslanicu Rimljanima, u njoj, zajedno s ostalima, pridodaje i Timotejeve pozdrave (usp. Rim 16,21).

Iz Korinta je Timotej otišao za Troju na azijskoj obali Egejskoga mora, gdje dočekuje Pavla na putu prema Jeruzalemu na završetku njegova trećeg misijskog putovanja (usp. Dj 20,4). Od toga trenutka stari nam izvori ne donose ništa o Timotejevu životopisu, osim kratkog spomena u Poslanici Hebrejima, gdje čitamo: “Znajte: naš je brat Timotej oslobođen. Ako uskoro stigne, s njime ću vas pohoditi” (13,23). Zaključno, možemo reći da se Timotej ističe kao lik velikog pastira. Prema kasnijoj Crkvenoj povijesti Euzebija Cezarejskog, Timotej je bio prvi biskup Efeza (usp. 3,4). Nekolicina njegovih relikvija nalazi se od 1239. godine u Italiji, u katedrali Termolija u Molizeu, kamo su prenijete iz Carigrada.

S obzirom na lik Tita, čije je ime latinskoga porijekla, znamo da je po rođenju bio Grk, to jest poganin
(usp. Gal 2,3). Pavao ga je sa sobom poveo u Jeruzalem na takozvani Apostolski sabor, na kojem je svečano
prihvaćena mogućnost propovijedanja evanđelja poganima bez uvjetovanja propisima Mojsijeva zakona. U poslanici koja je upravljena Titu, apostol mu odaje hvalu te ga opisuje kao “pravoga sina po zajedničkoj
vjeri” (Tit 1,4). Nakon Timotejeva odlaska za Korint, Pavao je onamo poslao Tita, kako bi tu nepoučljivu zajednicu priveo poslušnosti. Tit je ponovno pomirio korintsku Crkvu s apostolom, koji je Korinćanima ovako pisao: “Bog, tješitelj poniznih, utješi nas dolaskom Titovim. Ne samo dolaskom njegovim, nego i utjehom kojom se utješi zbog vas: obavijesti nas o vašoj čežnji, vašem jadikovanju, vašoj žarkoj ljubavi prema meni tako da se još većma obradovah… A povrh te naše utjehe još se mnogo više obradovasmo zbog radosti Titove jer svi vi
okrijepiste duh njegov” (2 Kor 7,6-6.13).

Pavao je Tita, kojega naziva svojim “drugom i suradnikom” (2 Kor 8,23), još jednom poslao u Korint,
kako bi ondje organizirao i priveo dovršetku skupljanje priloga za jeruzalemske kršćane (usp. 2 Kor 8,6). Ostali tekstovi iz pastoralnih poslanica spominju Tita kao biskupa Krete (usp. Tit 1,5), odakle sustiže Pavla, po njegovu pozivu, u Nikopolu u Epiru (usp. 3,12). Potom je otišao i u Dalmaciju (usp. 2 Tim 4,10).

Nisu nam poznati drugi podaci o kasnijim Titovim putovanjima kao ni o njegovoj smrti. Na kraju, pogledamo li zajedno oba ova lika, Timoteja i Tita, postajemo svjesni nekoliko vrlo značajnih podataka.
Najvažniji je taj da se Pavao, u obavljanju svoga poslanja, okružio suradnicima. On ostaje u pravom smislu apostol, utemeljitelj i pastir mnogih Crkava. Ipak, postaje jasno da nije sve činio sam, nego se oslanjao na
povjerljive osobe koje su dijelile njegove teškoće i njegove odgovornosti.

Druga primjedba odnosi se na raspoloživost ovih suradnika. Izvori koji govore o Timoteju i Titu ističu njihovu spremnost da prihvate različite zadaće, koje su podrazumijevale nastupanje u Pavlovo ime, počesto i u ne tako lakim situacijama. Jednom riječju, oni nam daju poučak o velikodušnom služenju Evanđelju, sa sviješću da to podrazumijeva i služenje samoj Crkvi. Donosimo na koncu i preporuku što je apostol Pavao upućuje Titu u poslanici naslovljenoj na njega: “Hoću da to uporno tvrdiš te da oni koji su povjerovali Bogu uznastoje prednjačiti dobrim djelima. To je dobro i korisno ljudima” (Tit 3,8). Svojim konkretnim djelovanjem moramo i možemo otkriti istinu ovih riječi, te upravo i mi budemo bogati dobrim djelima, čime otvaramo vrata svijeta Kristu, našem Spasitelju.

Apostoli i njihovi učenici bijahu pioniri, krčitelji puta u budućnost. Oni su postavljali tračnice. Ne da bi ostali u sjećanju potonjih naraštaja, nego da bi cijelim svojim bićem podsjećali na Onoga za koga su se žrtvovali, tisuće i tisuće kilometara prepješačili, koji su hodili nerijetko veoma opasnim putovima i predjelima. Htjeli su donijeti i u najzabitnije kutke ondašnjega Rimskog carstva poruku spasenja u Isusu Kristu. Htjeli su donijeti u tamu poganstva svjetlo Evanđelja, svjetlo Isusa Krista. Isus je Pavla na putu u Damask prosvijetlio, i sve potonje bijaše samo s jednom nakanom: Donijeti svjetlo Isusa Krista poganima. I Timotej i Tit postavljali su tračnice i ostavljali tragove Evanđelja jer su i sami iskusili da je Isus nosivi temelj njihova života. Ni apostoli pak nisu pošteđeni nevolja i patnja, umora i iscrpljenosti, nisu pošteđeni od križeva i obeshrabrenosti, nesigurnosti i mučeničke smrti. I Pavao govori o suzama u svojim pismima. I sam se nalazi u tamnici, tješi svoga sudruga u Evanđelju i njegovim patnjama. Ne obećaje mu blistavu karijeru na ovoj zemlji, nego ga podsjeća iz tamnice na ono što je od njega primio polaganjem ruku: Primio je Duha Božjega, Duh snage, ljubavi, trijeznosti, neustrašivosti. Treba iz toga živjeti, unatoč nevoljama u svijetu. Živimo u dolini suza, koja je povezana s nebom i vječnošću, po Isusu Kristu.

Fra Tomislav Pervan OFM
Međugorje