SVETAC DANA – SV. TEREZIJA OD DJETETA ISUSA

Na slikama ju često prikazuju s ružama jer je obećala da će s neba na zemlju posipati ruže, ruže milosti koje kod Boga isprosi za ljude.

THÉRÈSE MARTIN rođena je u Alençonu, Francuska, 2. siječnja 1873. Dva dana kasnije, krštena je kao Marie Frances Thérèse u crkvi Notre Dame. Roditelji su joj bili Louis Martin i Zélie Guérin. Nakon smrti njezine majke 28. kolovoza 1877., Thérèse i njezina obitelj preselili su se u Lisieux.

Potkraj 1879. prvi je put otišla na ispovijed. Na blagdan Duhova 1883. primila je posebnu milost ozdravljenja od teške bolesti po zagovoru Gospe od Pobjede. Poučena od benediktinki iz Lisieuxa i nakon intenzivne neposredne pripreme koja je kulminirala u živopisnom iskustvu intimnog jedinstva s Kristom, primila je prvu svetu pričest 8. svibnja 1884. Nekoliko tjedana kasnije, 14. lipnja iste godine, primila je sakrament krizme, potpuno svjesna prihvaćanja dara Duha Svetoga kao osobnog sudjelovanja u milosti Pedesetnice.

Željela je prigrliti kontemplativni život, kao što su to učinile njezine sestre Pauline i Marie u karmelu u Lisieuxu, ali ju je u tome spriječila njezina mladost. Tijekom posjeta Italiji, nakon što je posjetila Kuću Loreto i sveta mjesta Vječnoga Grada, tijekom audijencije koju je 20. studenoga 1887. papa Leon XIII. dao hodočasnicima iz Lisieuxa, s djetinjom je odvažnošću zamolila Svetog Oca da bude mogao ući u Karmel s petnaest godina.

Dana 9. travnja 1888. ušla je u Karmel u Lisieuxu. Habit je primila 10. siječnja iduće godine, a redovničke zavjete položila je 8. rujna 1890. na svetkovinu Rođenja Blažene Djevice Marije.

U Karmelu je prigrlila put savršenstva koji je zacrtala Utemeljiteljica, sveta Terezija od Isusa, ispunjavajući istinskim žarom i vjernošću različite društvene odgovornosti koje su joj bile povjerene.

Njezina je vjera bila na kušnji zbog bolesti njezina voljenog oca, Louisa Martina, koji je umro 29. srpnja 1894. Terezija je ipak rasla u svetosti, prosvijetljena Božjom Riječi i nadahnuta Evanđeljem da ljubav stavi u središte svega.

U svojim autobiografskim rukopisima ostavila nam je ne samo svoja sjećanja na djetinjstvo i mladost nego i portret svoje duše, opis svojih najintimnijih iskustava. Otkrila je mali put duhovnog djetinjstva i njime poučavala novakinje koje su joj bile povjerene. Smatrala je posebnim darom primiti zaduženje da molitvom i žrtvom prati dvojicu “braće misionara”. Obuzeta ljubavlju Krista, svoga jedinog Zaručnika, sve je dublje prodirala u otajstvo Crkve i postajala sve svjesnija svog apostolskog i misionarskog poziva da privuče svakoga na svoj put.

Dana 9. lipnja 1895., na svetkovinu Presvetog Trojstva, prinijela je samu sebe kao žrtvu milosrdnoj ljubavi Božjoj. U to je vrijeme napisala svoj prvi autobiografski rukopis, koji je poklonila majci Agnes za njezin rođendan 21. siječnja 1896.

Nekoliko mjeseci kasnije, 3. travnja, u noći između Velikog četvrtka i Velikog petka, doživjela je hemoptizu, prvi znak bolesti koja će je dovesti do smrti; pozdravila je ovaj događaj kao tajanstvenu posjetu Božanskog Zaručnika. Od ove točke nadalje, ušla je u kušnju vjere koja će trajati do njezine smrti; ona daje neodoljivo svjedočanstvo o tome u svojim spisima. U rujnu je dovršila rukopis B; ovaj tekst daje zapanjujuće dokaze o duhovnoj zrelosti koju je postigla, osobito o otkriću svog poziva u srcu Crkve.

Dok joj je zdravlje opadalo i vrijeme suđenja se nastavljalo, u mjesecu lipnju počela je raditi na rukopisu C, posvećenom Majci Marie de Gonzague. Nove milosti dovele su je do višeg savršenstva i otkrila je nove spoznaje za širenje svoje poruke u Crkvi, za dobrobit duša koje će slijediti njezin put. U ambulantu je prebačena 8. srpnja. Njezine su sestre i druge redovnice skupljale njezine izreke. U međuvremenu su se njezine patnje i kušnje pojačale. Strpljivo ih je prihvaćala sve do svoje smrti u poslijepodnevnim satima 30. rujna 1897. “Ja ne umirem, ja ulazim u život”, napisala je svom duhovnom bratu misionaru, ocu M. Bellieru. Njezine posljednje riječi, “Bože moj…, volim te!”, zapečatile su život koji se ugasio na zemlji u dvadeset i četvrtoj godini; tako je počelo, kao što je i bila njena želja.

Svetim ju je proglasio papa Pio XI. 17. svibnja 1925. Isti ju je Papa 14. prosinca 1927. proglasio univerzalnom zaštitnicom misija, uz svetog Franju Ksaverskog.

Njezin nauk i primjer svetosti primljeni su s velikim entuzijazmom od svih slojeva vjernika tijekom ovog stoljeća, kao i od ljudi izvan Katoličke Crkve i izvan kršćanstva.

U povodu stote obljetnice njezine smrti, mnoge su biskupske konferencije zamolile Papu da je proglasi crkvenom naučiteljicom, s obzirom na čvrstoću njezine duhovne mudrosti nadahnute Evanđeljem, izvornost njezinih teoloških intuicija ispunjenih uzvišenim učenjem, te univerzalno prihvaćanje njezine duhovne poruke, koja je pozdravljena diljem svijeta i raširena prijevodima njezinih djela na više od pedeset jezika.

Imajući na umu ove zahtjeve, Njegova Svetost Papa Ivan Pavao II. zamolio je Kongregaciju za kauze svetaca, koja je nadležna za ovo područje, u dogovoru s Kongregacijom za nauk vjere u pogledu njezinog uzvišenog učenja, da prouči prikladnost proglasivši je crkvenom naučiteljicom.

Dana 24. kolovoza, na kraju euharistijskog slavlja na dvanaestom Svjetskom danu mladih u Parizu, u nazočnosti stotina biskupa i pred golemim mnoštvom mladih iz cijeloga svijeta, papa Ivan Pavao II. obznanio je svoju namjeru proglasiti Tereziju Djeteta Isusa i Svetoga Lica doktor sveopće Crkve u nedjelju Svjetskih misija, 19. listopada 1997.

Godine 2015. Thérèseine roditelje, svece Louisa Martina i Marie-Azélie Guérin, proglasio je svetima papa Franjo I.; bili su prvi supružnici koji su zajedno proglašeni svetima kao par.

***

“Bog ne gleda na veličinu naših djela, nego samo na ljubav s kojom se ona obavljaju.”

SVETAC DANA – SV. JERONIM

Danas slavimo blagdan sv. Jeronima, velikog sveca i mistika s kraja 4. i početka 5. stoljeća, zaštitnika Dalmacije i prevoditelja Biblije na latinski jezik

Danas slavimo blagdan sv. Jeronima, velikog sveca i mistika s kraja 4. i početka 5. stoljeća, jednog od najučenijih ljudi svoga vremena. Prema njemu se nazivaju i mnoge hrvatske crkve, zavodi, škole – kako u Hrvatskoj, tako i među Hrvatima diljem svijeta.

Sv. Jeronim dakako nije bio Hrvat (jer su Hrvati doselili na ove prostore tek kojih 200 godina nakon njegove smrti), ali podrijetlo vuče upravo s danas hrvatske strane Jadrana. Rođen je 347. godine u Stridonu, u Dalmaciji, a bio je Rimljanin ili možda romanizirani Ilir. Oko točne lokacije grada Stridona znanstvenici još uvijek raspravljaju. Neki misle da se radi o gradu-tvrđavi Strzanj, koji se nalazio iznad Šuice (kod Tomislavgrada), drugi opet Stridon smještaju u bugojanski ili uškopaljski kraj…

Sam svetac je vrlo često, svjestan svoje teške naravi, znao reći: “Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum” (Oprosti mi, Bože, jer sam Dalmatinac)!

Prevodio Bibliju

Jeronim je došao u Rim svakako u ranoj mladosti. Tamo je kod velikih učitelja učio govorništvo i tako upoznavao latinsku kulturnu baštinu te klasični latinski jezik. Samo krštenje je primio 366. godine u nešto zrelijoj dobi. Nemiran duh, koje ga je uvelike obilježavao, odveo ga je daleko od velegrada, pa je uskoro pošao u palestinsku pustinju, gdje je živio kao eremit (pustinjak) te učio hebrejski jezik i usavršavao se u grčkom. Potom odlazi u Antiohiju u Siriji gdje je 378. godine bio zaređen za svećenika.

Papa Damaz poziva ga 382. natrag u Rim i imenuje svojim osobnim tajnikom te mu povjerava vrlo odgovoran i nadasve zahtjevan posao novog prijevoda Evanđelja s grčkog na latinski jezik. Potreba jednog takvog prijevoda bila je nadasve velika, jer većina kršćana na Zapadu sve je manje znala grčki jezik, koji je do tada bio službeni jezik u Crkvi i na kojem su bile napisane sve novozavjetne knjige, a i Stari zavjet se čitao i proučavao ne na izvornom hebrejskom jeziku, nego u grčkom prijevodu poznatom pod imenom Septuaginta. Postojalo je doduše već nekoliko prijevoda Novog zavjeta na latinski jezik, ali većina je bila nestručna ili neprikladna za uporabu. Sve svoje izvanredno znanje i volju ulaže sad Jeronim u taj posao.

Poznavao je izvanredno latinski (i to onaj najbolji latinski, koji je učio u ciceronovskoj govorničkoj školi), grčki i hebrejski, a vladao je još i aramejskim, sirijskim i arapskim. Uskoro je preveo evanđelja na latinski, ali nikako nije želio stati na tome, nego se odmah nakon toga s oduševljenjem bacio na prijevod starozavjetnih knjiga, i to ne s grčkog prijevoda (Septuaginta), nego s hebrejskog izvornika.

Kandidat za Papu

Nakon smrti pape Damaza (384.), Jeronimova velikog mecene i zaštitnika, sam je Jeronim bio jedan od najozbiljnijih kandidata za papinsko prijestolje. No kad je izabran drugi kandidat, Siricije, Jeronimu izrazito nesklon, on napušta Rim te odlazi najprije u Antiohiju, a potom u Aleksandriju, da bi se nastanio u Betlehemu (386.), gdje će dugo godina živjeti kao pustinjak u jednoj špilji (vjerovao je da se upravo u njojIsusrodio), te se baviti znanstvenim radom i služiti kao duhovni vođa za redovnike i redovnice u dva ženska i jednom muškom samostanu, koje je utemeljio s jednom ženom imenom Paula. Na prijevodu svih starozavjetnih knjiga provest će punih 15 godina! U Betlehemu je i umro 420. godine.

Mnogi su bili oduševljeni njegovim novim prijevodima, ali se također mnogi nisu slagali s njegovim novim načinom prevođenja. Njegov neuobičajeni stil jezika i prevođenja izazvao je protivljenja, a ponegdje čak i proteste vjernika. Tako su vjernici u Tripoliju, nakon što su na misi slušali Jeronimov prijevod Jonine knjige, izašli na ulice i podigli ustanak protiv upotrebe njegovih prijevoda u liturgiji. Njegov suvremenik sv. Augustin također je bio veliki protivnik novog Jeronimova stila te ga je često kritizirao. Osobito je zazorno bilo što je prijevode starozavjetnih knjiga činio iz izvornog hebrejskog jezika, budući da je do tada Septuaginta također smatrana nadahnutom knjigom (premda je bila samo prijevod!) i svi su prijevodi rađeni na temelju tog predloška. Budući da je u Bibliji nadahnutom smatrana svaka pojedina riječ, pa čak i zarez, dotadašnji su prevoditelji na latinski prevodili riječ za riječ. Jeronim je prvi uvidio da su takvi doslovni prijevodi nedostatni, jer ne uzimaju u obzir duh svakog jezika, pa je počeo prevoditi ne riječ za riječ, nego smisao za smisao (tzv. dinamička ekvivalenca). Proći će dugo godina dok takav njegov stav neće biti općenito prihvaćen u čitavoj Crkvi (sve do danas).

Njegov prijevod Biblije poznat je pod imenom Vulgata (u prijevodu znači “opća”, “opće poznata” ili pak “u općoj uporabi”), no njegove su prevedene knjige činile samo dio te Vulgate (doduše najveći dio), dok su druge knjige preveli drugi učenjaci. Jeronim se slagao sa židovskim rabinima da knjige koje se nalaze u Septuaginti, ali ne i u hebrejskom izvorniku (Mudrost, Sirah, Tobija, Judita, Baruh te Prva i Druga Makabejcima), ne trebaju biti prihvaćene u kanon biblijskih knjiga. Opet se njegovu stavu suprotstavio Augustin, te je Augustinovo mišljenje prevladalo, pa danas u svim izdanjima Biblije imamo uključene i te knjige.

Jeronim se nije zadržao samo na prijevodima, nego je započeo pisati i komentare biblijskih knjiga, osobito starozavjetnih. U tome je također bio izvanredno uspješan, tako da i mnogi današnji biblijski stručnjaci drže kako su ti komentari još uvijek vrlo aktualni i korisni, te da možda nikada nitko nije prodro u biblijske dubine kao drevni Jeronim. Ipak, i on se redovito držao alegoričkog tumačenja, koje je tada bilo prevladavajuće, ali se zato u prijevodima držao više stvarne i povijesne pozadine u kojoj su te knjige nastale. Osim toga, napisao je zavidan broj knjiga o estetici, redovništvu te teologiji.

Sklon konfliktu

Često je vrlo oštro znao kritizirati svoje oponente. Tako je za jednog drugog kršćanskog biblijskog komentatora, Rufina, nakon njegove smrti (u predgovoru svog prijevoda proroka Ezekiela), napisao: “A sad škorpion leži pokopan”. Za heretikaPelagija napisao je pak da je najgluplji od svih osoba čije su pameti bile zaglupljene škotskom zobenom kašom. Ipak se iz njegovih 117 sačuvanih pisama može lako iščitati njegova ljubav prema ljudima, ali isto tako i ljubav prema dobrom argumentu. Osnovao je govorničku školu za djecu u Jeruzalemu, brinuo se oko brojnih izbjeglica koji su pobjegli u Svetu Zemlju nakon provale Vandala u Rim 410., te iskazivao veliku ljubav prema siromašnima i nemoćnima.

Proglašen je svecem i crkvenim ocem, a Tridentinski sabor proglasio ga je i crkvenim naučiteljem, što je najveća titula koju od službene Crkve može dobiti neka osoba.

Sv. Jeronim umro je 30. rujna 420. godine u Betlehemu.

Izvor: Bitno.net