Author

FMteam

Browsing

Pepelnica ili Čista srijeda

Pepelnicom ili Čistom srijedom započinje korizma (četrdesetodnevnica), odnosno vrijeme od 40 dana (ne računajući nedjelje) posebnog oblika pokorničke priprave za proslavu Kristova vazmenoga otajstva. Pepelnica tako svojom simbolikom ima ne samo individualni karakter obraćenja, nego i ekleziološki i socijalni, jer je riječ o svojevrsnom pozivu na opće obraćenje i promjenu ponašanja, odnosno odbacivanja svega onoga što nas čini manje kršćanima u izvornom smislu i prianjanje uz sve ono pozitivno što bi trebalo biti istinski identitet svakog kršćanina i cijele Crkve.

I sami nazivi – Pepelnica i Čista srijeda – imaju svoju simboliku, koja nas poziva na dublje promišljanje i promjenu srca. Pepelnica tako svoj naziv vuče iz obreda pepeljenja, odnosno tada svećenik vjernike posipa pepelom po glavi ili im, već prema običajima kraja, pepelom pravi znak križa na čelu, i pri tome izgovara riječi: “Obratite se i vjerujte evanđelju”. Ponegdje se mogu čuti i riječi iz ranijih obrednika: “Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti”.

Pepeo kojim se vjernici posipaju ili im se pepelom križa čelo dobiva se od spaljenih grančica prošlogodišnje Cvjetnice, a na takav su način svečani Kristov ulazak u Jeruzalem i klicanje naroda, kao i početak Kristove muke, koje slavimo na Cvjetnicu, posipanjem pepela na Čistu srijedu svojevrsni podsjetnik na Kristovu patnju i vjernikovu spremnost sudjelovati svojim odricanjima i drugim oblicima pobožnosti u toj Kristovoj žrtvi. Posipanje pepela u kršćanskoj tradiciji označava pokoru i spremnost na novi život, a upravo nas na to podsjećaju riječi: “Obratite se i vjerujte evanđelju”, dok nas formula starijih obrednika (“Sjeti se, čovječe…”) podsjeća na našu smrtnost i prolaznost, kao i na potrebu da se u punoj poniznosti podložimo Bogu, svome Stvoritelju.

Pokornička priprava na Uskrs trajala je od jednog ili dva tjedna (početak 3. st.) da bi već u sljedećem stoljeću trajala četrdeset dana, po kojima je i dobila naziv – korizma(lat. quadragesima). Započinjala je prvom nedjeljom korizme, a završavala na Veliki četvrtak. Međutim, od 6. st. korizma započinje na Pepelnicu, tako da se povećala na 44 dana. Nastanak Pepelnice možemo tražiti u praksi drevne kanonske pokore. Naime, kad bi neki kršćanin počinio neki osobito težak (redovito javan) grijeh, trebao je nekoliko godina činiti strogu pokoru, da bi nakon takve kušnje bio pomiren i primljen u puno zajedništvo Crkve na Veliki četvrtak. Oni pokornici koji su bili smatrani dostojnima da određene godine na Veliki četvrtak budu pomireni, ulazili bi u posebno vrijeme priprave koje je trajalo cijelu korizmu. Taj ulazak u neposrednu (korizmenu) pripravu za pomirenje bio je označen obredom pepeljenja. Međutim, budući da je u ono vrijeme bilo nezamislivo da se bilo kakav pokornički čin slavi nedjeljom, ti su pokornici primali pepeo u srijedu koja prethodi prvoj korizmenoj nedjelji. Uskoro su i ostali vjernici iz pobožnosti toga istoga dana počeli primati pepeo, tako da je za sve korizma započinjala na Pepelnicu, a ne više na Prvu nedjelju korizme. Tako je korizma uskoro zadobila trostruko značenje: bila je vrijeme neposredne priprave pokornika na pomirenje na Veliki četvrtak, katekumena (izabranika) na krštenje u Vazmenom bdjenju i ostalih vjernika na vazmena slavlja. Bilo je razmišljanja u posljednjoj liturgijskoj reformi da se Pepelnica dokine, pa da korizma opet započinje Prve korizmene nedjelje, ali je Pepelnica ipak zadržana, za što je, čini se, osobito zaslužan papa Pavao VI.

Kako Pepelnica uvijek pada u srijedu i kako je riječ o pozivu na unutrašnje čišćenje, jasno je zašto se naziva i Čista srijeda. Da bi se naglasio pokornički karakter Čiste srijede, taj je dan, uz Veliki petak, Crkva proglasila zapovijedanim postom i nemrsom. Postiti znači najesti se jednom do sita u danu, a ne mrsiti znači ne jesti meso (obično se osim mesa ne jedu ni mlijeko, jaja i mliječni proizvodi). Naglasak je, dakle, na umjerenosti u hrani, štoviše dragovoljnom gladovanju, kako bi se time posebno istaknula spremnost na žrtvu i odricanje iz ljubavi i zahvalnosti prema Kristovoj muci i smrti.

Post obvezuje sve vjernike katolike od navršene 18. do započete 60. godine života, dok nemrs obvezuje sve katolike koji su navršili 14 godina života u sve petke, a napose korizmene, osim onda kada na taj dan padne svetkovina. Post i nemrs ne obvezuju one koji se nalaze u težim životnim situacijama, kao što su npr. bolesnici, trudnice, dojilje, putnici ili oni kojima je zbog trenutačnih okolnosti u kojima se nalaze teško postiti i ne mrsiti. U takvim se okolnostima preporučuje, ako je to fizički moguće, da se post i nemrs zamijene nekim drugim djelom pokore.

Čista srijeda je dan koji nas svojom simbolikom poziva postajati sve više i više Božja djeca, odnosno kroz naredno vrijeme korizme nastojati mijenjati vlastito ponašanje, i to posebno kroz ova dva vida: s jedne strane zauzetijim nastojanjem oko odbacivanja svih onih osobnih mana koje jasno uviđamo i za koje itekako osjećamo da nas čine manje ljudima, a s druge strane u nastojanju oko opredjeljivanja za dobro, za pozitivnosti, za pomaganje drugima, za osjećaj prema ljudima u potrebi itd. U tom je smislu važno ne zanemariti ni jedan ni drugi vid, odnosno važno je i odreći se nečega i opredijeliti se za nešto.

Uz post, pokoru i brigu za bližnjega, Crkva će zato posebno naglašavati i važnost ustrajne molitve, kako osobne, tako i zajedničke, a u tom će smislu naročito poticati na pobožnost križnoga puta. Takvo izgrađivanje i pojedinaca i zajednice kroz navedene oblike odricanja i molitvenog predanja, ima za cilj voditi nas u sve dublje proživljavanje i razumijevanje Kristova vazmenoga otajstva, te konačno do duboke zahvalnosti Presvetome Trojstvu na daru otkupljenja.

MISNA ČITANJA – 14. VELJAČE 2024.

Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.

Korizmeno vrijeme

Srijeda, 14. 02. 2024.

PEPELNICA

Svagdan

ČITANJA:
Jl 2,12-18; Ps 51,3-6a.12-14.17; 2Kor 5,20 – 6,2; Mt 6,1-6.16-18

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
ljubičasta

IMENDANI:
Valentin, Zdravko, Valentina, Vital, Eufrazija

NAPOMENA:
Danas je zapovijedani post i nemrs. Zakon nemrsa obvezuje sve koji su navršili 14. godinu života, a zakon posta one koji su navršili 18. godinu života pa do započete 60. godine. Međutim, poželjno je da dušobrižnici i roditelji već i djecu odgajaju i poučavaju o smislu pokore (ZKP, can 1252). Kod mise, poslije evanđelja i homilije, blagoslivlja se i posipa pepeo koji je dobiven od grančica blagoslovljenih na Cvjetnicu prošle godine. Ispušta se pokajnički čin. Blagoslov i posipanje pepelom može se vršiti i bez Mise, no u tom slučaju dolikuje da se održi Bogoslužje Riječi. Nakon homilije blagoslivlja se i posipa pepeo, slijedi Molitva vjernika i Gospodnja molitva, te zaključna molitva s blagoslovom i otpustom. Otpjev prije evanđelja “Aleluja” se izostavlja sve do Vazmenog bdjenja. Umjesto njega govori se: “Slava tebi Kriste, kralju vječne slave” ili koji drugi slični.

Prvo čitanje:

Jl 2, 12-18

Razderite srca, a ne halje svoje!

Čitanje Knjige proroka Joela

»Sada, govori Gospodin, vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć.«

Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali. Tko zna neće li se opet ražaliti, neće li blagoslov ostaviti za sobom! Prinose i ljevanice Gospodinu, Bogu našemu!

Trubite u trublju na Sionu! Sveti post naredite, oglasite zbor svečani, narod saberite, posvetite zbor. Saberite starce, sakupite djecu, čak i nejač na prsima. Neka ženik iziđe iz svadbene sobe, a nevjesta iz odaje. Između trijema i žrtvenika neka tuže svećenici, sluge Gospodnje. Neka mole: »Smiluj se, Gospodine, svojem narodu« Ne prepusti baštine svoje sramoti, poruzi naroda. Zašto da se kaže među narodima: Gdje im je Bog?«

Tad Gospodin, ljubomoran na zemlju svoju, smilova se svom narodu.

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 51,3-6a.12-14.17

Pripjev:

Smiluj se, Gospodine, jer sagriješismo!

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!

Bezakonje svoje priznajem,
grijeh je moj svagda preda mnom.
Tebi, samom tebi ja sam zgriješio
i učinio što je zlo pred tobom!

Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!

Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim!
Otvori, Gospodine, usne moje,
i usta će moja navješćivati hvalu tvoju.

Drugo čitanje:

2Kor 5,20 – 6,2

Pomirite se s Bogom… Evo, sad je vrijeme spasa!

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima

Braćo!

Kristovi smo poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.

Kao suradnici opominjemo vas da ne primite uzalud milosti Božje. Jer on veli:»U vrijeme milosti usliših te i u dan spasa pomogoh ti.« Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa!

Riječ Gospodnja.

Evanđelje:

Mt 6,1-6.16-18

Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide.Inače nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to po sinagogama i ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću.

Ti naprotiv, kada daješ milostinju — neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti!

Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.

I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću.

Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.«

Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Molitva Svetom Licu

Molitva Svetom Licu (Prema sv. Tereziji od Djeteta Isusa i svetoga Lica)

Isuse, koji si u svojoj krvavoj muci postao prezirom svijeta i muž boli, častim Tvoje Božansko
Lice, na kojemu je sjala ljepota i blagost Božanstva, a sada je zbog mene postalo kao lice gubavca.
U ovim iznakaženim crtama upoznajem Tvoju beskrajnu ljubav i gorim od želje da Tebe ljubim i da
postignem da Tebe ljube svi ljudi. Suze što su tako preobilno tekle iz Tvojih očiju čine mi se kao
dragocjeni biseri, koje želim skupiti i njihovom beskrajnom cijenom iskupiti duše siromašnih
grešnika.
Isuse, Tvoje klanjanja dostojno Lice očaralo je moje srce. Zaklinjem Te, utisni u nj svoju
božansku sliku i rasplamti ga svojom ljubavlju da dođem do gledanja Tvojega slavnoga Lica na
nebu! Amen!

Prikazna molitva svete Terezije od Djeteta Isusa i svetoga Lica

Vječni Oče, Ti si mi dao kao dragocjenu baštinu svakoga štovanja dostojno Lice svojega
božanskoga Sina. Ja Ti Ga prikazujem i molim Te da mi za to udijeliš milost da zaboraviš sve
nezahvalnosti Tebi posvećenih osoba i da sve oprostiš siromašnim grešnicima! Amen!

Posveta svetomu licu triju karmelićanki
(Sv. Terezija od Djeteta Isusa i svetog Lica je sastavila ovu posvetnu molitvu za sebe
i dvije novakinje)

«O divno Isusovo lice! Kad si se već udostojalo posebno izabrati naše duše kako bi se njima
dalo, mi se kanimo tebi posvetiti. Čini mi se Isuse da čujem kako kličeš: «Otvorite mi, sestre moje,
drage moje zaručnice, jer je moje Lice prikriveno rosom a moja kosa noćnim kapljicama» (usp. Pj
5,2). Naše duše razumiju tvoj govor ljubavi, želimo obrisati tvoje blago lice i utješiti Te zbog
zaborava zlih. U njihovim očima Ti si još kao skriven … drže te za prezreno biće (usp. Iz 53,3).
Lice ljepše od ruža, ljepše od proljetnih ljiljana, nisi skriveno našim očima! Suze koje zaklanjaju
tvoj božanski pogled, izgledaju nam kao dragocjeni dijamanti koje želimo skupiti kako bismo njima
kupili beskrajno vrijedne duše naše braće. S tvojih divnih usana čule smo uzdah ljubavi. Shvaćam
kako je žeđ kojom izgaraš žeđ ljubavi, kako bismo te napojile mi bismo hitjele beskrajno ljubiti!
Najdraži zaručniče naših duša! Kada bismo posjedovale ljubav svih srdaca, tebi bi je prikazali.
Dobro, udijeli nam tu ljubavi dođi ugasiti žeđ kod svojih malih zaručnica! Duše, Gospodine,
trebaju nam duše. Posebno duše apostola i mučenika, kako bi po njima tvojom ljubavlju mogli
zapaliti srca mnoštva siromašnih grešnika.
O divno Lice, znati ćemo zadobiti ovu milost! Zaboravljajući naš progon, na obalama rijeka
babilonskih pjevati ćemo ti najslađe pjesme (usp. Ps 136,1-4). Budući da si Ti jedina istinska
domovima naših srdaca, naše pjesme neće biti pjevane na tuđoj zemlji.
Ljubljeno lice Isusovo! Čekajući vječni dan u kome ćemo motriti tvoju beskrajnu slavu, naša
jedina želja je dopasti se tvojim božanskim očima, skrivajući i mi lica kako nas nitko na zemlji ne bi
mogao prepoznati. Naš skriveni pogled: evo naše neba o Isuse». (sestra Terezija od Djeteta Isusa i
Svetog Lica; sestra Genofella od svetoga Lica i od sv. Terezije; sestra Marija od Trojstva i svetoga
Lica) 

Litanije Presvetom Licu Isusovu

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski, Bože,smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveto Lice, Sina živoga Boga, pogledaj nas i smiluj nam se!

Sveto Lice, Isusa Krista,
Sveto Lice, našega Otkupitelja, rođena od Presvete Djevice Marije,
Sveto Lice, ogledalo Božijeg veličanstva,
Sveto Lice, što ga Anđeli uvijek žele gledati,
Sveto Lice, najljepšega među ljudskom djecom,
Sveto Lice, sjanije od sunca,
Sveto Lice, obliveno krvavim znojem,
Sveto Lice, poniženo izdajničkim poljupcem,
Sveto Lice, nemilosrdno udarano zaušnicama,
Sveto Lice, svetogrdno popljuvano,
Sveto Lice, razderano ubodima trnja,
Sveto Lice, osramoćeno pogrdama,
Sveto Lice, žestoko udarano trstikom,
Sveto Lice, pokriveno smrdljivom krpom,
Sveto Lice, zaliveno suzama,
Sveto Lice, opsovano, pogrđeno i vrijeđano mnogim pogrdama,
Sveto Lice, zamrljano krvlju,
Sveto Lice, zlostavljeno na sve načine,
Sveto Lice, utisnito na koprenu svete Veronike,
Sveto Lice, u smrti Isusovoj na križu klonulo,
Sveto Lice, Isusovo čudesno sjajno na svetom Platnu,
Sveto Lice, radosti i naslado nebeskoga dvora,
Sveto Lice, okrepo pravednika na zemlji,
Sveto Lice, utjeho ucviljenih,
Sveto Lice, uzore svih kreposti,
Sveto Lice, slasti vjernih duša,
Sveto Lice, ufanje grešnika,

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!

Oče naš …

Pokaži nam svoje Lice, svake ljubavi dostojni Otkupitelju.
I bit ćemo spašeni.

Pomolimo se: Isuse, moj Otkupitelju, pozdravljam te, klanjam ti se i ljubim te, ponovo pogrdivanog bogopsovkama. Prikazujem ti po prežalosnom i Bezgrješnom Srcu tvoje božanske Majke klanjanje svih anđela i svih svetaca kao miomirisnu žrtvu i ponizno te molim da snagom svoga Svetoga Lica uspostaviš i obnoviš svoju sliku u meni koja je iznakažena našim grijesima. Amen.

SVETAC DANA – SV. KATARINA DE RICCI

Sveta Katarina de Ricci rodila se 25. travnja 1523. u obitelji Pierfrancesca de Riccija i Katarine Ponzeno, koja se ubrajala u među najodličnije plemićke obitelji u Toskani.

Maloj Aleksandri ili Sandrini kako su je nazivali, otvarao se život pun bogatstva, blagostanja, ugleda i mogućnosti za izobrazbu, što je mnogim djevojkama onoga vremena bilo uskraćeno. No, Bog se raznim događajima brzo umiješao u život sretne djevojčice. Još kao mala djevojčica, u 5. godini života izgubila je dobru majku koja ju je htjela bogobojazno odgojiti. Postavši siroče, primila ju je u samostan S. Pietro in Monticelli njezina rođakinja, opatica toga samostana.

Sandrina je već od ranog djetinjstva osjećala snažne nutarnje poticaje prema razmatranju Spasiteljeve muke. U tom je razmatranju sve više napredovala i nije čudo da se odlučila za redovništvo te stupila u dominikanke i dobila ime Katarina. U samostanu se isticala kao istinski ponizna i poslušna redovnica. Bila je izložena mnogim kušnjama: teške bolesti iznutra, poniženja i prijezir sestara izvana. Ali, baš to sve omogućilo joj je da se sve više suobliči s Onim čiju je patnju neprestano razmatrala. Spasitelj joj je zauzvrat uzvraćao mističnim milostima i prosvjetljenjima. Zbog njih su joj se obraćali za savjet knezovi, biskupi, ali isto tako i mali i jednostavni ljudi. Dopisivala se i s velikim svecima i velikanima svoga vremena, sa Sv. Filipom NerijemSv. Karlom BoromejskimSv. Marijom Magdalenom de Pazzi, vojvodskom kućom Medici, s Ivanom Austrijskom i drugima.

Veliku je djelatnost razvila i u samostanu u kojem je u više navrata bila poglavarica. Tada je u njemu cvao redovnički život, o čemu svjedoči broj od 160 sestara. Svima je bila uzor redovničkog opsluživanja zavjeta i pravila. Razmatranje Isusove Muke bijaše stup i oslonac sve njezine duhovnosti.

Proživljavajući u srcu Muku Isusovu, zaslužila je, da je i na svom tijelu nosi mističnim sudjelovanjem. O tome je tajila. Sestre su je osuđivale da je lijena i da spava kad je izostajala ili kasnila na zajedničku dužnost. Od veljače 1542. Sv. Katarina je od četvrtka u podne do petka u podne na sebi doživljavala Kristovu muku dok je promatrala samu Muku Isusovu. Dobila je Isusove rane na rukama i nogama, te rane trnove krune, koje su joj na glavi ostale cijelog života. Službena crkvena komisija je u nekoliko navrata ispitivala taj fenomen i ustanovila da se ne radi o prevari. Svetica je u svojoj poniznosti zamolila da joj Isus oduzme vidljive vanjske znakove rana, i bila je uslišena.

Kad se približio trenutak njezine smrti klečeći je primila svetu pričest s neopisivom pobožnošću. Izdahnula je 2. veljače 1590. Papa Klement XII.svečano ju je ubrojio u zajednicu blaženika 1732., a papa Benedikt XIV. proglasio je svetom 29. lipnja 1746.

Preuzeto s nedjelja.ba

MISNA ČITANJA – 13. VELJAČE 2024.

Čuvajte se kvasca farizejskoga i kvasca Herodova.

VI. tjedan kroz godinu

Utorak, 13. 02. 2024.

Svagdan

ČITANJA:
Jak 1,12-18; Ps 94,12-13a.14-15.18-19; Mk 8,14-21

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
zelena

IMENDANI:
Katarina Ricci, Kristina, Božidara

NAPOMENA:
Sutra započinje korizmeno vrijeme.

Prvo čitanje:

Jak 1,12-18

Bog ne napastuje nikoga.

Čitanje Poslanice svetoga Jakova apostola

Blago čovjeku koji trpi kušnju jer će, prokušan, primiti vijenac života koji je Gospodin obećao onima što ga ljube.

Neka nitko u napasti ne rekne: »Bog me napastuje.« Ta Bog ne može biti napastovan na zlo i ne napastuje nikoga. Nego svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami. Požuda zatim, zatrudnjevši, rađa grijehom, a grijeh izvršen rađa smrću.

Ne varajte se, braćo moja ljubljena! Svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca svjetlilâ u kome nema promjene ni sjene od mijene. Po svom naumu on nas porodi riječju Istine da budemo prvina neka njegovih stvorova.

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 94,12-13a.14-15.18-19

Pripjev:

Blago onom koga ti poučavaš, Gospodine!

Blago onom koga ti poučavaš, Gospodine,
i učiš Zakonu svojemu:
da mu mir udijeliš od nesretnih dana.

Jer neće Gospodin odbaciti naroda svojega
i svoje baštine neće napustiti;
jer će se pravo dosuditi pravednosti,
i za njom će ići svi čestiti srcem.

Čim pomislim: »Noga mi posrće«,
dobrota me tvoja, Gospodine, podupire.
Kad se okupe tjeskobe u srcu mome,
tvoje mi utjehe dušu vesele.

Evanđelje:

Mk 8,14-21

Čuvajte se kvasca farizejskog i kvasca Herodova!

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Učenici zaboraviše ponijeti kruha; imali su samo jedan kruh sa sobom na lađi. Nato ih Isus opomenu: »Pazite, čuvajte se kvasca farizejskog i kvasca Herodova!« Oni zamišljeni, među sobom govorahu: »Kruha nemamo.« Zamijetio to Isus pa im reče: »Zašto ste zamišljeni što kruha nemate? Zar još ne shvaćate i ne razumijete? Zar vam je srce stvrdnuto? Oči imate, a ne vidite; uši imate, a ne čujete? Zar se ne sjećate? Kad sam ono razlomio pet kruhova na pet tisuća, koliko ulomaka punih košara odnijeste?« Kažu mu: »Dvanaest.« »A kada razlomih sedam na četiri tisuće, koliko ulomaka punih košara odnijeste?« Odgovore: »Sedam.« A on će njima: »I još ne razumijete?«

Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

SVETAC DANA – SV. GRGUR II.

Tijekom povijesti mnoge se pape časti kao svetce ili blaženike. Među njima je i Grgur II. koji je upravljao Crkvom od 715. do 731.

Rođen je u Rimu 669. i već je od mladosti vršio u lateranskoj palači razne službe te je tu primio i temeljitu izobrazbu koja mu je u kasnijem životu pomogla da služi dvojici papa. Sergije I. ga je zaredio za subđakona i povjerio mu važne službe sakristana i bibliotekara Rimske Crkve.
Nakon što je postao đakonom pratio je papu Konstantina 711. na njegovu putovanju u Carigrad kao njegov tajnik. Budući da se na tom putu pokazao kao razborit sugovornik koji je imao jakost duha i veliku mudrost kada je 715. umro Sveti Otac Grgurovo ime postalo je najprikladnije za nasljednika Petrova prijestolje. Tako je Grgur II. posvećen i ustoličen 19. svibnja 715.
Kroz 16 godina svoga pontifikata posvetio se naročito trima tadašnjm velikim problemima: širenju evanđelja među germanskim plemenima, borbi protiv kipoboraca i zaštiti crkvene imovine.

Naime, veliki prostori sjeverno od Dunava te istočno od Rajne nastanjeni poganskim plemenima, početkom 8. st. postala su misijsko područje. Među najslavnijim misionarima bo je anglosaski monah Vinfrid, koji je 719. došao u Rim da bi od Kristova namjesnika zamolio blagoslov i kanonsku misiju za svoj rad.
Papa Grgur II. promijenio mu je ime u Bonifacije te ga poslao evangelizirati Frižane. Godine 722. posvetio ga je za biskupa i povjerio mu prostrano područje Hessena i Turingije.

Pet posljednjih godina Grgurova pontifikata bilo je pomućeno nevoljama koje su dolazile od kipoboraca. Bizantski car Leon III. Izaurijski 726. izdao je dekret kojim se zabranjuje štovanje slika. Za svoju je odluku htio pridobiti i Papu, ali je on to odbio. O tome svjedoče i dva pisma u kojima Grgur II., između ostaloga, piše: “Ti bi me htio zaplašiti prijeteći da ćeš doći u Rim ne samo da ukloniš sliku Sv. Petra, već i da strpaš u okove Grgura…» i poručuje mu neka se ne miješa u crkvena pitanja.

Usprkos svim prijetnjama Grgur II. nije ustuknuo jer je znao da iza sebe ima čitav Zapad te mu u pismu izložio opravdanost štovanja svetih slika i neovisnost duhovne o svjetovnoj vlasti: “Crkvene dogme spadaju pod nadležnost biskupa, a ne careva, i bit će uvijek definirane sa sigurnošću.”
Car je nekoliko puta poslao svoje čete u Rim da zarobe papu, ali su ga uvijek branili Rimljani, pa čak i Langobardi, koji su već bili pokršteni i odani papi. Skora smrt poštedila je papu Grgura II. od daljnjih nevolja.

Za rimski je puk papa Grgur II. bio dobročinitelj i otac. Zapovjedio je da se obnove gradske zidine, a to je za ono nemirno doba po sigurnost građana bilo od životne važnosti. Obnovio je i mnoge samostane i crkve, a među njima i benediktinsku opatiju Monte Cassino. Korespodencija koju je imao s brojnim vladarima i crkvenjacima izuzetno je vrijedna materija današnjim proučavateljima povijesti.

Umro je 11. veljače 731., a pokopan je u bazilici Sv. Petra. Ime mu je franačkog porijekla i znači “slavan u bitci”

Preuzeto s nedjelja.ba

MISNA ČITANJA – 12. VELJAČE 2024.

Zašto ovaj naraštaj traži znak?

VI. tjedan kroz godinu

Ponedjeljak, 12. 02. 2024.

Svagdan

ČITANJA:
Jak 1,1-11; Ps 119,67-68.71-72.75-76; Mk 8,11-13

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
zelena

IMENDANI:
Melecije, Zvonimir, Zvonka

Prvo čitanje:

Jak 1,1-11

Prokušanost vaše vjere rađa postojanošću da budete savršeni i potpuni.

Početak Poslanice svetoga Jakova apostola

Jakov, sluga Boga i Gospodina Isusa Krista: dvanaestorma plemena Raseljeništva pozdrav.

Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću. Ali neka postojanost bude na djelu savršena da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostatka.

Nedostaje li komu od vas mudrosti, neka ište od Boga, koji svima daje rado i bez negodovanja, i dat će mu se. Ali neka ište s vjerom, bez ikakva kolebanja. Jer kolebljivac je sličan morskom valovlju, uzburkanu i gonjenu. Neka takav ne misli da će primiti što od Gospodina — čovjek duše dvoumne nepostojan na svim putovima svojim.

Neka se brat niska soja ponosi svojim uzvišenjem a bogataš svojim poniženjem. Ta proći će kao cvijet trave: sunce ogranu žarko te usahnu trava i cvijet njezin uvenu; dražest mu lica propade. Tako će i bogataš na stazama svojim usahnuli.

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 119,67- 68.71-72.75-76

Pripjev:

Nek dođe na me milosrđe tvoje da poživim!

Prije nego bjeh ponižen, lutao sam,
ali sada tvoju čuvam riječ.

Ti si tako dobar i dobrostiv:
nauči me pravilima svojim.

Dobro mi je što sam ponižen
da bih tvoja naučio pravila.

Draži mi je zakon usta tvojih
no tisuće zlatnika i srebrnika.

Znadem, Gospodine, da su ti sudovi pravedni
i da si me s pravom ponizio.

Tvoja ljubav nek mi bude tješiteljicom
po obećanju koje si dao sluzi svom.

Evanđelje:

Mk 8,11-13

Zašto ovaj naraštaj traži znak?

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Istupiše farizeji i počeše raspravljati s Isusom. Iskušavajući ga, zatraže od njega znak s neba. On uzdahnu iz sve duše i reče: »Zašto ovaj naraštaj traži znak? Zaista, kažem vam, ovome se naraštaju neće dati znak.« Tada ih ostavi, ponovno uđe u lađu pa otiđe prijeko.

Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Stepinčevo proslavljeno u Međugorju – Sjećanje na pobijene fratre i vjerni Božji puk

Na spomendan blaženog kardinala Alojzija Stepinca, 10. veljače u Međugorju je obilježeno sjećanje na pobijene fratre i vjerni Božji puk iz župe Međugorje koji su stradali u I. i II. svjetskom ratu, te u Domovinskom ratu. Franjevci iz međugorske župe koji su ubijeni za vrijeme Drugog svjetskog rata bili su: fra Jozo Bencun, fra Marko Dragićević, fra Mariofil Sivrić, fra Grgo Vasilj, fra Jenko Vasilj i fra Križan Galić. U Prvom svjetskom ratu iz međugorske župe poginula je ili nestala 61 osoba, u Drugom svjetskom ratu (najviše u svibnju 1945.) 386 osoba, te u Domovinskom ratu 10 osoba. Program je započeo molitvom u 16:45 sati kod spomenika ubijenim franjevcima koji se nalazi pokraj temelja stare crkve. Molitvu je sa župljanima, fratrima i časnim sestrama, predmolio međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić.

„Braćo i sestre, okupili smo se ovdje kako bismo se pomolili za sve naše pokojne koji svoje živote izgubili u I. i II. svjetskom ratu, te u Domovinskom ratu. Podsjetimo se da je u I. svjetskom ratu nestala ili poginula 61 osoba iz naše župe, u II. svjetskom ratu 386 osoba, a u Domovinskom ratu 10 osoba. Spominjemo se i svih fratara koji su u II. svjetskom ratu i poraću ubijeni iz mržnje prema vjeri. Osobito se spominjemo fra Joze Bencuna, fra Marka Dragićevića, fra Marijofila Sivrića, fra Grge Vasilja, fra Jenka Vasilja i fra Križana Galića. Danas na spomendan blaženog Alojzija Stepinca mučenika, njegovu spomenu pridružujemo i sve njih koji su ubijeni iz mržnje prema vjeri i pripadnosti hrvatskom narodu. U duhu evanđelja molimo za sve progonitelje, molimo za mir u svijetu i tješimo se uzajamno riječima Svetoga pisma”, kazao je fra Zvonimir Pavičić, te pročitao riječi iz prve poslanice sv. Ivana apostola:

„Predragi, mi znamo da smo iz smrti prešli u život jer ljubimo braću. Tko ne ljubi ostaje u smrti. Tko god mrzi brata svoga ubojica je, a znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga života. Po ovom smo upoznali Ljubav: On je za nas položio život svoj, i mi smo dužni živote položiti za braću.”

Nakon molitve, program je nastavljen molitvom krunice u župnoj crkvi sv. Jakova u Međugorju u 17 sati, a nakon toga u 18 sati uslijedilo je i sveto misno slavlje kojega je predslavio fra Robert Jolić, župni vikar u Župi sv. Petra i Pavla u Mostaru, a s njim su u koncelebraciji bili međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić, međugorski župni vikar fra Marin Mikulić i drugi svećenici. U prigodnoj propovijedi fra Robert Jolić je na početku kazao kako danas slavimo spomendan kardinala Alojzija Stepinca, zagrebačkoga nadbiskupa, te da on svakako spada u niz najslavnijih hrvatskih muževa, kao i branitelja pravā Katoličke crkve.

„Bio je zatvoren od bezbožnih komunista na temelju lažnih optužaba i svjedočanstava. Ali nije pokleknuo, nije se predao, nije popustio ni za dlaku. On je doista živio prema Kristovoj riječi da za Boga i evanđelje treba žrtvovati sve – pa i samo život ako je potrebno. Svjedoci smo da i danas potomci i istomišljenici Stepinčevih progonitelja na njega iznose iste besmislene optužbe, jer su mentalni sljednici najodvratnije ideologije u povijesti – komunizma. Iste ogavne laži do danas nastavljaju širiti i o pobijenim hercegovačkim franjevcima i o drugim žrtvama komunizma, pokazujući na taj način da bi oni i danas činili isto što i njihovi ideološki predšasnici: ubijali nevine, mučili, progonili i zatvarali, sve to u nakani ostvarenja sumanute ideje o komunističkom raju na zemlji. Nadbiskup Stepinac štitio je živote nevinih, prava koja svakome čovjeku pripadaju po božanskom zakonu. Tako je u više navrata javno kritizirao odvratne njemačke rasne zakone, koje su nažalost prihvatile i vlasti Nezavisne Države Hrvatske”, kazao je fra Robert Jolić te dodao kako je Stepinac bio odlučan i prema komunizmu.

„On se nije ustručavao javno usprotiviti partizanskim ubijanjima stotina svećenika, časnih sestara, kao i hrvatskih vojnika i civila na bezbrojnim „križnim putevima“ po svršetku rata, u proljeće i ljeto 1945. U pastirskom pismu hrvatskih biskupa od 20. rujna 1945. on je, skupa s ostalim biskupima, osudio sve progone i tražio slobodu za Crkvu, kao i za sve ljude u novoj komunističkoj državi. Zbog toga nove vlasti uskoro počinju progoniti i suditi samoga nadbiskupa. Na kraju je osuđen na 16 godina zatvora, ali njega naprosto ništa nije moglo uplašiti. Rekao je: Spreman sam podnijeti i mučenja, pa i samu smrt, ali Krista i svetu Crkvu zanijekati ne mogu i nikada neću! Pred komunističkim nepravednim sudom Stepinac je čitavome svijetu pokazao što znači biti čovjek, kako i u najtežim trenutcima čovjek može ostati čovjek – nepokolebljiv, neustrašiv, spreman za vječne ideale poći čak i u smrt”, kazao je fra Robert i naglasio kako je hrvatski narod uistinu nakon 45 godina vladavine odvratnoga komunizma dobio svoju slobodu, a Stepinac je rehabilitiran najprije odlukom Hrvatskoga sabora, a kasnije i pravosudnih tijela Republike Hrvatske.

U drugom dijelu svoje propovijedi fra Robert Jolić je govorio i o brojnim pobijenim fratrima i pobijenom vjernom Božjem puku kojega se danas sjećamo, naglasivši kako su partizanski zločinci tijekom rata i poraća ubili preko 800 katoličkih svećenika, časnih sestara, bogoslova, braće laika i sjemeništaraca, među kojima i 66 hercegovačkih franjevaca. Među njima su i desetorica povezana sa župom Međugorje: petorica od njih bila su rodom iz župe, petorica su pastoralno djelovala u Međugorju.

„Danas se ujedno spominjemo i brojnih župljana ove župe ubijenih u Drugome svjetskom ratu i poraću. Šteta je što je nemoguće ovdje pročitati i sva njihova imena. Stoga navodim barem broj žrtava, po selima: iz Bijakovića 87, iz Crnopoda 4, iz Međugorja 158, iz Miletine 51, iz Šurmanaca 55 te iz Vionice 31; ukupno 386, i to uglavnom mladića i mladih muževa. Važno je navesti da su partizani daleko najveći broj njih pobili po svršetku rata i po predaji hrvatske vojske, na strašnim „križnim putevima“ počev od svibnja 1945. godine – čak 236, a 31 osobu su ubili u zatvorima nakon rata; dakle 267 osoba nakon rata, što iznosi više od 60%! Mi danas, moleći za svoju pobijenu braću, ne prizivamo osvetu, jer osveta uvijek iznova rađa nova zla i nove nepravde. Ali isto tako sa čuđenjem, dapače zaprepaštenjem, konstatiramo da nitko od onih koji su tako okrutno činili zločine, bilo nad svećenicima, bilo nad katoličkim hrvatskim pukom u ratu i poraću, nikada nije odgovarao za te zločine! Još je strašnije da neki do danas, pa čak i s najviših državničkih položaja, ustrajno žele opravdati takve prestrašne zločine nad vlastitim narodom i umanjiti kako značaj zločina, tako broj žrtava i na taj se način neukusno i vulgarno izruguju kako sa žrtvama tako s desetinama tisuća njihove rodbine i potomaka”, kazao je fra Robert Jolić, te svoju propovijed završio riječima:

„Mi vjernici imamo obvezu moliti se i sjećati svih žrtava rata i mržnje. Mi dakako nipošto ne vjerujemo da su naša pobijena braća nestala zauvijek, da su prešla u ništavilo, nego naprotiv da je Bog njihovu vjernost nagradio najvećom mogućom nagradom: vječnim životom. Naša je zadaća danas, u svojim mogućnostima i svim svojim silama, svojim poštenim radom i odgovornim ponašanjem, raditi kako na prosperitetu svoga naroda, tako i svoje Katoličke crkve. Neka nam u tome pomogne moćni zagovor Blažene djevice Marije – Kraljice mira. Neka nam u tome pomogne zagovor blaženog nadbiskupa Stepinca, čiji spomendan danas slavimo. Neka nam u tome pomogne žrtva naše pobijene braće fratara i svih onih koji su svojim životom platili vjernost svojoj Crkvi i svome narodu. Amen.”

Izvor: Radiopostaja Mir Međugorje

Kronologija ukazanja u Lurdu maloj vidjelici Bernadette Soubirous

Prvo ukazanje – četvrtak 11. veljače 1858.

Bernadette Soubirous (14), njena sestra Tionette (12) i njihov mali prijatelj Jeanne Abadie (13) otišli su u šumu, po drva. Hodali su do Massabielle i ugledali su špilju pred kojom je tekla rijeka. Bernadette Soubirous je počela skidati cipele i čarape s ciljem da uđe bosonoga u vodu. Tek što ih je skinula začula je neki zvuk poput naleta vjetra. Ponovno je čula isti zvuk i kada je pogledala prema špilji, ugledala je u krajnjem gornjem uglu neku prekrasnu gospođu odjevenu u bijelu opravu s plavim pojasom i sa žutom ružom na stopalima. Gospođa je prstom pozvala Bernadette da se približi. Bernadette se gotovo ukočila od straha. Spontano je zgrabila svoju krunicu, i pokušala se prekrižiti. Ali to nije mogla učiniti sve dok se i gospođa nije prekrižila; gospođa je i sama imala krunicu ali s velikim sjajnim križem. Dok je Bernadette molila krunicu vidjela je i gospođu kako prebire po zrncima krunice, ali ne miče ustima. Ovo je viđenje trajalo jedno 15 minuta. Druga djevojčica nije vidjela ništa, ali Bernadette je djeci ispričala o viđenju i vijesti su prenijeli majci Soubirous.

Drugo ukazanje – nedjelja, 14. veljače 1858.

Karnevalska je nedjelja i Bernadette Soubirous osjeća poticaj da ode do špilje iako joj je majka zabranila da to čini. Nakon duljeg nagovaranja, Bernadettina majka se složila da ju pusti otići do špilje s druge dvije djevojčice. Ponijele su bočicu sa svetom vodom da poškrope vodom gospođu iz špilje, u slučaju da ju opet vide. Bernadette je nagovorila djevojčice da kleknu i da zajedno mole krunicu. Bernadette Soubirous ponovno ugleda gospođu s krunicom na ruci. Škropila je svetom vodom prema gospođi i rekla: ‘ako si od Boga, ostani. Ako nisi, otiđi.’ Što je Bernadette više škropila vodom to se gospođa sve više smiješila. Kada je ispraznila bočica Bernadette je nastavila moliti krunicu a viđenje tj. gospođa je nestala.

Treća ukazanja – četvrtak, 18. veljače 1858.

Veoma rano ujutro Bernadette Soubirous je ponovno klečala u špilji. Nekoliko odraslih iz sela došlo je zajedno s njom i dali su joj olovku i papir. Bernadette odlazi u špilju i upita gospođu: ‘možete li molim vas napisati svoje ime’. Seljani su joj naime rekli da to učini.

Bernadette Soubirous začu odgovor: ‘To nije potrebno’. Zatim ju gospođa upita: ‘hoćeš li biti tako dobra i dolaziti do spilje daljnjih petnaest dana?’ Bernadete odgovori: ‘Da, obećajem to’. Gospođa je zauzvrat njoj obećala slijedeće:

Obećajem da ću te usrećiti, ali ne u ovome svijetu nego u idućem.

Zatim je rekla: ‘Željela bih ovdje vidjeti mnogo ljudi.’ Sada je Bernadette Soubirous prvi puta čula njen blagi, veoma jasan glas. Ovo ukazanje trajalo je manje od pola sata.

Četvrto ukazanje – petak, 19. veljače 1858.

Bernadette Soubirous se više ne boji i osjeća dublji nutarnji poriv da ode do špilje Massabielle. Prati ju šest ili sedam žena zajedno s Bernadettinom tetkom. Nakon svega 3 Zdravomarije, Bernadette ponovno ima viđenje i ono traje oko 30 minuta. Toga je dana Bernadette ponijela sa sobom blagoslovljenu svijeću, a to će i dalje činiti svakoga dana do 14. viđenja: 3. svibnja 1858.

Peto ukazanje – subota, 20. veljače 1858.

Toga dana skupina s Bernadette Soubirous narasla je na oko 30 ljudi. Ponovno ima isto viđenje i kad ono završi Bernadette se odmah vratila u svoje smireno, uobičajeno stanje. Govorila je veoma malo o tome, samo je jasno rekla, kako je ponovno vidjela ‘aquero’, ‘prekrasnu gospođu’, koja joj se smiješila iz špilje.

Šesto ukazanje – nedjelja, 21. veljače 1858.

Ove nedjelje ujutro, oko stotinjak ljudi odlazi s njom do špilje, svjesni njene duboke potresenosti cijelim događajem. Ukazala joj se naša Gospa kako sjajnim očima promatra cijeli svijet i veli: ‘molite za grješnike’. Popodne Bernadette mora izdržati dugačak razgovor s policijskim komesarom Jacometom. Bernadette ostaje mirna; otac Soubirous ju prisiljava da mu obeća kako neće više odlaziti do špilje.

Sedmo ukazanje – utorak, 23. veljače 1858.

Na ispovijedi, kapelan, otac Pomian govori Bernadette Soubirous da joj nitko nema pravo braniti odlazak do spilje. Na to, njen otac, Soubirous, ukida svoju zabranu da posjećuje špilju. Toga dana ponovno je nazočno barem stotinjak svjedoka. Među njima su i liječnik Dozous i mnoge druge značajne ličnosti gradića. Naša Blažena Djevica Marija poučava Bernadette Soubirous riječ po riječ, posebnu molitvicu, koju Bernadette čuva kao tajnu. Moli ovu molitvu svakodnevno, do kraja svog života. Marija joj također daje upute. ‘Idi svećenicima i prenesi im kako želim da ovdje izgrade kapelicu’.

Osmo ukazanje – srijeda, 24. veljače 1858.

Dvjesto do tristo ljudi okupilo se oko špilje. Promatraju ožalošćeno lice Bernadette Soubirous koja po tlu puzi na koljenima, nekoliko se puta zaustavlja da promuca; pokora… pokora… pokora. Rekla je da ju je Gospa zamolila činiti tako kao pokoru za grješnike.

Zdravo Marijo… moli za nas grešnike!

Deveto ukazanje – četvrtak, 25. veljače 1858.

Ponovno je špilja puna ljudi. Tijekom ovog ukazanja Bernadette Soubirous izgleda izvanjski veoma čudno, jer Marija joj govori: ‘Kćeri moja, želim ti povjeriti, samo tebi i o tebi zadnju tajnu, koju nikada nikome ne smiješ reći. Idi sada i pij sa izvora i operi se na izvoru te žvači travu koja raste u blizini. Marija pokazuje prstom prema špilji. Zatim Bernadette ugleda prljavu, blatnjavu vodu i ne može ju piti. Pokušava tri puta kopati dublje i dublje. Četvrti puta ju može piti i pere se njome. Zatim žvače travu. Neki od nazočnih govore: ‘luda je’. Međutim, nakon što je Bernadette uporno dalje kopala oko izvora, on je iznenada obilno potekao. Pretvorio se u izvor koji daje 100 000 litara vode dnevno. Mnogi ga nazivaju ‘čudotvornom vodom’. Kasnije toga dana, Bernadette se morala podvrći ispitivanju. Ispitivao ju je carski povjerenik M. Dutour. Međutim, istražitelj nije mnogo saznao iz tog ispitivanja.

Deseto ukazanje – subota, 27. veljače 1858.

Deseto ukazanje odvijalo se u nazočnosti osamstotinjak ljudi. Ponovno je Bernadette Soubirous pila vodu s izvora koji je sada izbijao u mjehurićima i žvakala je okolnu travu.

Jedanaesto ukazanje – nedjelja, 28. veljače 1858.

Još je više ljudi (1150) nego li dan ranije pratilo Bernadette Soubirous do špilje. Šef žandarmerije iz Tarba nazočio je događaju zajedno s tajnikom. Cijelo je zbivanje ostavilo snažan dojam na njega i rekao je da je viđenje trajalo razmjerno dugo. Popodne je Bernadette morala na drugo ispitivanje k carskom povjereniku i šefu policije. Ravnatelj mjesne više škole došao ju je ispitivati u četiri oka. Prije ispitivanja, mislio je da pati od katalepsije, ali se kasnije uvjerio da doista ima viđenja.

Dvanaesto ukazanje – ponedjeljak, 1. ožujka 1858.

Prema podacima policije bilo je prisutno 1500 ljudi. Bernadette Soubirous je vidjela malu djevojčicu koja joj je rekla da ne nosi svoju krunicu nego onu od njene bolesne prijateljice. Bernadette ponovno pije s izvora i pere se na njemu. Tada je prvi puta i svećenik bio prisutan. Novo zaređeni svećenik, opat Dezirat, iz Omexa, gradića u blizini špilje Massabielle. Promatrao je Bernadette pažljivo i iz blizine. Kasnije je izjavio: ‘Kakav savršen mir! Kakav savršen spokoj! Kakva savršena svetost! Djetetu je nemoguće izmisliti tako nešto; tako čisto, tako prekrasno ljupko. Osjećao sam se kao na pragu raja.’

Trinaesto ukazanje – utorak, 2. ožujka 1858.

Ovaj puta bilo je prisutno 1650 promatrača. Bernadette Soubirous čula je slijedeći zahtjev; ‘Idi i moli svećenike da sagrade kapelicu. Želim da ljudi dolaze ovamo u procesijama.’ Otac Peyramale tako se ružno odnosio prema njoj kada ga je ugledala; stoga se sjetila samo pitati za procesije i zaboravila je sve o crkvi. Veoma potresena vraća se navečer k svećeniku pa prenosi njemu i trojici kapelana preostali dio poruke. Župni svećenik joj nalaže da najprije pita Gospu za ime.

Četrnaesto ukazanje – srijeda, 3. ožujka 1858.

Rano ujutro 3000 – 4000 ljudi je nazočno kod špilje, ali ništa se ne događa. Popodne Bernadette Soubirous se vraća do špilje i u prisustvu stotinjak ljudi ima viđenje. Kao što je tražio župni svećenik priupitala je Gospu za ime. Gospa se samo nasmiješila, ali nije odgovorila. Bernadette se vratila k župnom svećeniku, a on joj je rekao da je luda i prevarena. Međutim, ponovio je svoj zahtjev da Bernadette upita Gospu za ime.

Petnaesto ukazanje – četvrtak, 4. ožujka 1858.

Tržni je dan u Lurdu i zadnji od 15 dana koje je Gospa spomenula pri Trećem ukazanju. Veliko mnoštvo ljudi, njih dvadesetak tisuća pješači prema spilji. Mjesna policija potpomognuta policijom iz okolnih sela ima pune ruke posla. Bernadette Soubirous ostaje u špilji tri četvrt sata, sva u ekstazi. Zatim odlazi iz špilje, posjećuje župnog svećenika i kaže mu da Gospa nije rekla svoje ime nego se samo nasmiješila, ali i dalje želi da se ondje sagradi crkva. Peyermale ustrajava na zahtjevu da Bernadette pita Gospu za ime.

Slijedi izvjesna stanka u ukazanjima koja traje dvadesetak dana. U tom razdoblju Bernadette ne odlazi do špilje. Niti osjeća neki jači poriv da tamo ode. Njoj je to dobrodošao predah u kojemu ona ponovno zadobiva svoj mir. Ide u školu i sprema se za Prvu svetu Pričest.

Šesnaesto ukazanje – četvrtak, 25. ožujka 1858.

Na svetkovinu Blagovijesti, Bernadette Soubirous nije odlazila do špilje već tri tjedna. Tek tijekom noći od 24. na 25. ožujka ona odjednom osjeti velik poriv da ode do špilje Massabielle. U pet sati ujutro kreće prema špilji, u pratnji nekih svojih rođaka. Premad je veoma rano, nekoliko ljudi, uključujući šefa policije, nalazi se kod spilje. Čim je Bernadette stigla ugledala je Gospu. Ostala je oko sat vremena u ekstazi, gledajući u Gospu. Tri puta je upitala Gospu za ime. Gospa joj se samo nasmiješila; zatim se Bernadette ohrabrila i četvrti puta ju upita za ime! Dobila je ODGOVOR: Ja sam bezgrešno začeće.

Ova Gospina izjava potvrđuje nauk pape Pija IX. Ona je ‘Gospođa odjevena u sunce’, prečista djevica. Naša Gospa je navijestila svoje bezgrešno Začeće sestri Katarini Labouré tijekom ukazanja u Rue du Bac, 1830. god. Također je naučila sestru Katarinu Labouré slijedeću molitvu.

O Marijo začeta bez grijeha, moli za nas koji ti se utječemo.

Čudotvorna medaljica najprije je nazvana: ‘medaljica Marije od Bezgrešnog Začeća’. Bernadette Soubirous nije to razumjela, čak ni nakon svoje posjete župnom svećeniku. Tek popodne, nakon svog razgovora s veoma učenim gospodinom Estradeom, počela je uviđati da je ta Gospa Blažena Djevica Marija.

Zatim je ponovno uslijedio predah u viđenjima.

Sedamnaesto ukazanje – 7. travnja 1858.

Bernadette Soubirous se nekoliko dana ranije ispovijedila i ljudi su očekivali da ode do špilje. To je i učinila. Nosila je kao obično upaljenu svijeću u svojoj lijevoj ruci, a desnom je rukom štitila plamen svijeće od vjetra. U ekstazi koja je uslijedila i trajala 15 minuta, plamen svijeće joj je zahvatio prste. Dr. Dozous nije međutim vidio nikakve opekline i vjeruje da Bernadette doista vidi ono što opisuje.

Zatim je uslijedio najdulji predah između ukazanja.

Osamnaesto ukazanje – petak, 16. srpnja 1858.

Na svetkovinu naše Gospe od Karmela, Bernadette Soubirous osjeća veoma jak unutarnji poriv da ode do špilje. Odlazi tamo oko 8 sati uvečer. Još od prethodnog ukazanja vlasti su ogradile spilju sukladno dekretu od 10. lipnja 1858. i zatvorile prilaz spilji. Bernadette je kleknula na drugoj obali rijeke Gave, zajedno sa svojom tetkom Lucille. Bila je jedno kraće vrijeme u dubokoj ekstazi, baš kao i ranije, prije nekoliko mjeseci. Kada su ju kasnije pitali što joj je Gospa rekla, odgovorila je: ‘ništa’, ali je dodala da Gospa nikada ranije nije bila tako lijepa kao sada.

Nakon ovog ukazanja, Bernadette Soubirous se ponovno vratila svom uobičajenom životu u vjeri, što za nju znači njegovati potpunu vjernost Bogu, svakoga dana.

Prvo od ovih 18 ukazanja naše Gospe u Lurdu dogodilo se 11. veljače 1858. Tijekom ukazanja i nakon njih, Bernadette Soubirous je postala osoba kojoj su se divili, smatrali su ju važnom, ali su ju i odbacivali! Njenim je roditeljima sve to veoma teško palo. Kako su se ovi jadni ljudi mogli braniti od prijetećih pritisaka javnosti! Međutim, Bernadette je ostala posve normalna. Jednostavna, poštena i odana djevojčica. Ostala je mirna i veoma otvorena duha obzirom na istraživačke postupke crkve i svjetovnih vlasti, odlučno se opirala njihovu bezobzirnom ustrajavanju, dok im je stalno morala ponavljati o ukazanjima ono što je već rekla. U Bernadette se razvijala odluka da ode u opatice. Konačno je odlučila ući u samostan u Neversu, budući da njeno zdravlje nije bilo dovoljno jako da slijedi pravila nekih veoma strogih redova. Tako se ona s ljubavlju brinula za bolesnike i ‘nitko ju nije prisilio da tamo ode’.

Bernadette Soubirous u Neversu

U srpnju 1866. godine, želi ostvariti svoju želju i živjeti posvećena vjeri. Pridružuje se sestrama Božje ljubavi u Neversu, u Saint-Gildardu, sjedištu kongregacije. Prije nego li je napustila svoj voljeni Lurd i svoju obitelj, Bernadette Soubirous je otišla do špilje 14. srpnja 1866. Bernadette je zatim živjela s opaticama u Neversu po imenom kojeg je dobila na svom krštenju, sestra Marie-Bernarde. Na početku njena novicijata sestra Marie-Bernarde je ispričala cijeloj kongregaciji opatica sve o ukazanjima, nakon čega joj nikada više nisu dozvolili da ih spominje. Neke od njenih poglavarica dali su joj da radi ponizne i proste zadatke, da ostane krotka i blaga. Veoma je patila zbog takvih poniženja ali je prihvatila situaciju i ostala veoma vedra. Na dan polaganja svojih vječnih zavjeta biskup joj je rekao da je njen zadatak moliti. Davali su joj poslove u bolničkim sobama samostana. Bila je dobra i djelotvorna medicinska sestra. Ona sama patila je od astme, dobila je tuberkulozu, osteoporozu a rane joj nisu zacjeljivale. Zbog svega toga mnogo je fizički patila, ali i mentalno, i to svakodnevno, međutim činila je ono što je naša Gospa tražila u Lurdu: ‘čini pokoru i moli za grešnike’.

‘Obećajem da ću te usrećiti, ali ne na ovome svijetu nego na idućem’.

Umrla je u srijedu, 16. travnja 1879. god., sa svega 35 godina. Na smrtnoj postelji, ponovno je potvrdila na zahtjev pape Pia IX.  i lurdskog biskupa, pod prisegom, sve svoje izjave o događajima u špilji Massabielle. Nakon dugotrajnog i strogog procesa, sukladno crkvenom zakonodavstvu, sestra Marie-Bernarde proglašena je svetom. Papa Pio XI. učinio je to 8. prosinca 1933. god. Njeno je tijelo ostalo netaknuto, u staklenom lijesu, u kapelici samostana u Neversu.

‘Ova ukazanja u Lurdu u cijelosti je odobrila Sveta stolica 18. siječnja 1862.’

Preuzeto s gospa-lurdska.hr

Pin It