Feel Medjugorje
Author

FMteam

Browsing
In Vijesti

Sedam godina bez prof. Tomislava Ivančića

Sedam godina bez prof. Tomislava Ivančića

Točno na današnji dan prije sedam godina u krilo Očevo vratio se svećenik Zagrebačke nadbiskupije prof. dr. Tomislav Ivančić.

Život i djelo

Tomislav Ivančić rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu, za svećenika je zaređen 1966. godine u Rimu. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana, vraća se 1971. u Zagreb i postaje profesor Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a uskoro i pročelnik Katedre fundamentalne teologije. Od 1998. do 2001. godine bio je dekan Fakulteta, a u rujnu 2001. izabran je za rektora Sveučilišta u Zagrebu. Papa Ivan Pavao II. izabrao ga je 2004. godine za člana Međunarodne teološke komisije, a papa Benedikt XVI. ga je ponovno – u ožujku 2009. godine – imenovao članom Komisije na još jedan petogodišnji mandat. Godine 2011. prof. Ivančić imenovan je kapelanom Njegove svetosti s titulom monsignor.

Početak evangelizacije i otkriće hagioterapije

Od 1971. godine prof. Ivančić je, uz rad na Fakultetu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata i voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije. U tom radu otkrio je način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine. Ta je medicina, uz somatsku i psihičku, nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, osobito u liječenju njegovih duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu je svrhu razvio i metodu hagioterapije te 1990. godine u Zagrebu osnovao Centar za duhovnu pomoć, od kojega su se potom raširili i drugi koji djeluju širom Hrvatske i Europe.

Frankopanska i ljeto 1975. u Davoru

Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu prof. Ivančić je 1971. godine, na molbu poglavarice samostana Sestara Milosrdnica u Zagrebu, započeo držati vjeronauk najprije srednjoškolcima, a od 1972. i studentima. Tijekom tri-četiri godine najprije su proučavali Sveto Pismo i o pročitanom diskutirali. Učili su i moliti i temeljito postiti te liturgijski oblikovati svete mise, no nitko se pritom nije mijenjao.

Na svetkovinu Duhova 1975. načinili su dvodnevno hodočašće od Zagreba do Marije Bistrice. U ljeto iste godine odlučili su provesti u Davoru kako bi u zajedništvu molitve i euharistijskih slavlja tražili snagu koju je Crkva primila na dan Pedesetnice. Tako su dvadesetak studenata i profesor tri tjedna danonoćno molili i tražili silu Duha Svetoga koju su primili i živjeli apostoli.

I doista, prvi je prof. Ivančić u noći 3. kolovoza 1975., dok je klečeći molio, doživio duboko iskustvo susreta sa živim Bogom.

Sila Duha Svetoga najprije je preobrazila njega, a potom i sve okupljene sudionike. Tako se rodila Zajednica Molitva i Riječ.

Molitvom do iskustva Duha Svetoga

Tijekom jeseni 1975. godine broj članova Zajednice naglo se povećavao, a svi koji su dolazili na susrete vrlo su brzo dolazili do istog iskustva Duha Svetoga. Postupno su postali uvjereni u Božje djelovanje, okupljali su se na molitvu i pouku, postili i organizirali noćna euharistijska klanjanja. Molilo se u skupinama i pojedinačno, ali i danonoćno u kapelicama, domovima i drugdje – da bi svi primili iskustvo Duha i darove Duha!

Počeli su izdavati i časopis Koraci u kojem su opisivali sve bogatstvo Duha koje su primili, a ljudi su se mijenjali već čitajući njihove obraćeničke tekstove. Tijekom ljetnih mjeseci odlazili su u neki samostan ili slobodnu kuću na moru te proučavali Sveto Pismo, slavili euharistiju, molili, živjeli zajedništvo i tražili uvijek nova iskustva milosti. Bila je to priprema na poslanje koje su duboko naslućivali.

Potvrda crkvenih vlasti

Prof. dr. Tomislav Ivančić izvijestio je o svim tim događajima tadašnjeg nadbiskupa Franju Kuharića koji ga je podržao, rekavši da je to od Duha Svetoga. Zato je nadbiskup u rujnu 1979. godine pozvao prof. Ivančića da održi Seminar za osnovno kršćansko iskustvo za svećenike, redovnice i laike, a na kojemu je sudjelovao i sam nadbiskup. Uslijedili su brojni Seminari iste godine u Šibeniku, Splitu, Zagrebu, a kasnije i po svim gradovima Hrvatske te u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i BiH. Studenti su Profesora pratili i svjedočili svima svoje iskustvo Duha. Uskoro su počeli i samostalno voditi Seminare za evangelizaciju Crkve, a članove skupina uvodili u iskustvo molitve, vjere i Duha Svetoga.

Model prvokršćanskog katekumenata

Zajedno s dr. Heribertom Mühlenom, profesorom dogmatike iz Paderborna u Njemačkoj i vrhunskim stručnjakom u poznavanju teologije o Duhu Svetom, prof. Ivančić je 1981. godine istraživao koji bi model bio najprikladniji za “evangelizaciju Crkve”, kako je to nazvao papa Pavao VI. u dokumentu “Evangelii nuntiandi”. Otkrili su da bi najefikasniji model bio prvokršćanski katekumenat koji je u Crkvi prakticiran sve do šestog stoljeća. Taj je model otisnut u obredniku Inicijacija – Red pristupa odraslih u kršćanstvo (RPOK) i na temelju kojeg je profesor Ivančić napisao 1983. godine knjigu “Susret sa živim Bogom”.

U njoj je praktički, katehetski i metodički predstavio buduće vođenje Seminara za evangelizaciju Crkve. Knjiga je ubrzo prevedena na brojne strane jezike, a na hrvatskom je jeziku dosad doživjela petnaest izdanja. Nakon toga prof. Ivančić držao je oko dvadeset seminara godišnje, a broj ljudi neprestano je rastao. Profesor Ivančić prvi je put 1985. godine pozvan u inozemstvo održati trodnevni seminar u Austriji, a zatim je više puta bio pozivan i u Njemačku, Italiju, Belgiju, Nizozemsku, Švicarsku, Ukrajinu, Slovačku, Poljsku i Češku, kao i više puta u SAD i Kanadu.

Rast i djelatnost Zajednice

Da bi seminari uspjeli, Profesorovi su suradnici puno molili i postili. U mjestu održavanja seminara organizirali su klanjanje pred Presvetim, svjesni da je plod seminara dar Duha Svetoga, a ne ljudskih napora. Bilo je to novo razdoblje molitve, iz čega najprije nastaju male zajednice u raznim mjestima Hrvatske, a zatim i potreba za institucionalnim djelovanjem molitvene zajednice. Ispočetka se zvala Molitvena zajednica MiR, a potom Zajednica Molitva i Riječ. Naime, molitva je izvor njezina djelovanja u Crkvi i društvu, a iz tog nastaju nadahnuća te tako članovi postaju sposobni drugima pomagati evangelizacijski i terapijski. Sve informacije o povijesti i djelovanju Zajednice dostupne su na internetskoj stranici www.zmr.hr.

Tih je godina Zajednica dobila odobrenje i potvrdu svojeg Statuta od Nadbiskupskoga duhovnog stola u Zagrebu, potom su i drugi biskupi davali odobrenje za djelovanje u svojim biskupijama, a također i Hrvatska biskupska konferencija. Iako se tih godina događa i razvoj karizmatskih pokreta, ovaj je način evangelizacije bio prihvaćen u cijelom svijetu jer je bio trijezan i duboko je mijenjao živote ljudi.

Prof. Ivančić kao suradnik HKR-a

Prof. Tomislav Ivančić od prvih je dana bio i suradnik Hrvatskoga katoličkog radija, gdje je od 2003. godine svakoga utorka vodio emisiju ‘Gospodine, nauči nas moliti’, koju je kasnije preimenovao u ‘Gospodine, nauči nas vjerovati’ . Uz desetke knjiga koje je ostavio za sobom, njegove misli često nas prate i na društvenim mrežama. Ali najsnažniji trag ostavio je u srcima ljudi koji su sudjelovali na seminarima nove evangelizacije koje je vodio širom Hrvatske i po cijelom svijetu, a koji su mijenjali svoje živote u prijateljstvu s Isusom iz Nazareta. Pamte ga – i pamtit će ga – i ljudi kojima je pomogao otkrićem hagioterapije, pa su svestrano ozdravljali i liječili svoje brakove, obitelji i društvo. Mnogo je svemu tome doprinijela rečenica koju je često izgovarao i sve nas na nju podsjećao: LIJEPO JE ŠTO POSTOJIŠ!

Recimo na kraju da sve navedeno, iako impresivno, ne pokazuje dovoljno snagu utjecaja koju je na Crkvu u Hrvatskoj i hrvatsko društvo imao ovaj teolog, profesor i svećenik ali ponajprije, kako je i sam volio govoriti, prijatelj Isusa iz Nazareta.

Dragi Profesore, hvala Vam na svemu i neka Vam dobri Bog bude nagrada!

Izvor: hkm.hr

Nastavi čitati
By
In Svetac dana

Sedam svetih osnivača Reda slugu Blažene Djevice Marije

Sedam svetih osnivača Reda slugu Blažene Djevice Marije

Onaj tko makar i površno poznaje povijest Crkve, može uočiti stalnu izmjenu svjetla i sjena, odnosno s jedne strane primjećuje se kako s vremena na vrijeme dolazi do opće uspavanosti u duhovnom smislu, štoviše i do zapadanja u moralnu i duhovnu zapuštenost, ali onda redovito Duh Sveti potakne nekoga pojedinca ili skupine ljudi, a koji svojim nastojanjem oko svetosti života postanu poticaj i mnogima drugima u nasljedovanju. Primjera je bezbroj, ali oni najuočljiviji mogu se povezati uz prosjačke i pustinjačke redove, a u tom smislu najviše uz svetoga Franju Asiškoga i svetoga Dominika Guzmana.

Njihovo je vrijeme iznjedrilo mnoštvo muškaraca i žena koji su ideal kršćanstva pronašli u siromaštvu i intimnoj priljubljenosti uz Krista raspetoga i uskrsnuloga, ali zapravo, još više, može se reći da one milosti koje su ta dvojica svetaca zadobila na svoj način poticajno djeluju i na mnoge današnje ljude. To je ta posebna Božja ljubav koja se prelijeva u pojedince, a po njima osnažuje u duhovnom smislu cijelu Crkvu, pa stoga nije dobro nikada ni jedno povijesno razdoblje gledati s malodušnošću, kako su danas mnogi spremni, nego naprotiv gledati svaki oblik eventualne zapuštenosti i raskoraka s pravovjerjem kao temelj iz kojega će Duh Sveti podići neke nove Franje i neke nove Dominike, koji će opet pridonijeti da Kristova Zaručnica zablista u svoj svojoj ljepoti.

Kao jedan od lijepih primjera posvete vlastitih života, života drugih ljudi i života cijele Crkve, može se spomenuti životni put sedmorice svetih osnivača Reda slugu Blažene Djevice Marije, a čiji se spomendan slavi 17. veljače. Nema sumnje kako su za njihovu svetost velikim, ako i ne najvećim dijelom, zaslužni sveti Franjo i sveti Dominik, koji su potaknuli na ideal siromaštva, istinske pokore i prave duhovnosti, tako da je 13. st. cvalo konkretnim duhovnim plodovima. Nastalo je tako, uz franjevce i dominikance, još nekoliko redova koji su to svojim karizmama svakako potvrđivali. Među najpoznatije treba spomenuti karmelićane, augustince i servite, a za ovaj posljednji zaslužni su upravo sedmorica naznačenih muškaraca.

Riječ je o sljedećim uglednim firentinskim građanima: Buonfiglio dei Monaldi, Giovanni di Buonagiunta, Amadeus degli Amidei, Ricovero dei Lippi-Ugguccioni, Benedetto dell’ Antella, Gherardino di Sostegno i Alessio de’ Falconieri, ili, kako se češće u narodu nazivaju: sveti Bonfilije, sveti Bonajunkto, sveti Manet, sveti Amadije, sveti Ugučo, sveti Sosten i sveti Aleksije. Svi su oni po zanimanju bili trgovci, odnosno pripadali su staležu koji je u 13. st. bio iznimno cijenjen, kako poradi ugleda koji su uživali u narodu, tako i poradi svoga bogatstva. S druge strane, trgovci su češće bili probitačni ljudi koji nisu pazili na potrebe maloga čovjeka, nego su uglavnom svoja nastojanja usmjeravali na stjecanje vlastitih materijalnih dobara, a time su bili daleko od evanđeoskih poticaja.

Upravo je takva gramzivost, koju su se imali priliku nagledati radeći svoj posao, bacila sedmoricu muškaraca u promišljanje o izopačenosti materijalističkoga pogleda na svijet, pa su se međusobno povezali i odlučili živjeti sasvim drugačijim životima. U to je vrijeme bilo više različitih družbi koje su nastojale slijediti evanđeoske ideale, pa je tako i u Firenzi postojala Velika družba naše Gospe, a njoj su pripadali i naznačeni muževi. Ipak, prema predaji, odlučujuće u njihovoj promjeni života bilo je jedno viđenje, a nakon kojega su se odlučili povući na brdo Monte Senario, udaljeno od Firenze kojih 20-tak kilometara. Svojim su obiteljima ostavili onoliko koliko im je potrebno za dostojan život, a ostalo su prodali i porazdijelili siromasima, kako bi se nenavezani na materijalna dobra mogli posvetiti služenju Blaženoj Djevici Mariji, a preko nje i svojim bližnjima. Upravo su se iz toga razloga nazvali Red slugu Blažene Djevice Marije ili Red servita (prema lat. glagolu služiti). 

O njima više saznajemo iz Legende o nastanku Reda slugu Blažene Djevice Marije, koju je sastavio jedan od članova Reda servita, a čiji odlomak čitamo u Časoslovu ovako:

Bilo je sedam muževa, dostojnih mnogog štovanja i časti, koje naša Gospa poveza kao sedam zvijezda i ujedinivši ih dušom i tijelom udari početke Redu svome i slugu svojih.

Kad uđoh u naš Red, nisam zatekao na životu nikoga od njih osim jednoga, koji se zvao brat Aleksije. Htjela je naša Gospa toga brata Aleksija sve do naših dana sačuvati od tjelesne smrti kako bismo iz njegova pripovijedanja doznali o nastanku našega Reda. A život spomenutog brata Aleksija bijaše takav – što sam iz iskustva doživio i očima vidio – da je ne samo poticao prisutne svojim primjerom nego je potvrđivao i stalež redovništva i savršenosti svoje i sudrugova.

Njihov je položaj, prije nego se tjelesno povezaše, bio četverostruk.

Prvo, gledom na Crkvu: jer, neki od njih odlučivši čuvati djevičanstvo ili čistoću doživotno još se ne bjehu vezali ženidbom, drugi bjehu već združeni brakom, a treći zbog smrti žena upravo slobodni od ženidbe.

Drugo, gledom na korist gradu. Bili su postavljeni da u skladu s trgovačkom vještinom trguju i uzajamno razmjenjuju zemaljska dobra. No, čim nađoše dragocjeni biser, to jest naš Red, ne samo da su sav svoj posjed počeli dijeliti siromasima, već su i same sebe drage volje posvetili Bogu i Gospi da im što vjernije služe.

Treće, gledom na štovanje i čašćenje naše Gospe. U Firenci je naime postojala neka u davno doba osnovana družba u čast Djevice Marije. Ta je družba, sa svoje starine i množine i svetosti muževa i žena, bila stekla
veće ime od ostalih, tako da se nazivala osobito Velika družba naše Gospe. U njoj, prije nego se tjelesno povezaše, nikoše spomenuta sedmorica muževa, kao poglaviti ljubitelj i naše Gospe.

Četvrto, gledom na savršenost njihove duše. Boga su ljubili nadasve, njemu su, kako je red i dužnost, upravljali sve što su činili, njega častili u svim mislima, riječima i djelima.

A pošto su pod Božjim nadahnućem i čvrstom odlukom, a na osobit poticaj naše Gospe, bili odredili da će se uzajamno tjelesno povezati, rasporedili su svoje kuće i porodice: obiteljima ostaviše nužno, a ostalo podijeliše siromasima. Naposljetku potražiše ljude dobra mišljenja, života i primjera te im izložiše svoj naum.

Pa uziđoše na brdo Senar i ondje na vrhu podigoše jednu skladnu kućicu te se onamo stvarno i preseliše. Tu počeše misliti kako nisu ondje samo da stječu svetost nego i da sebi pridruže druge i tako povećaju novi Red što ga po njima pokrenu naša Gospa. I zato se raspodijeliše da sebi pridruže braću: neke su od njih primili i tako ustanovili naš Red. On je bio podignut poglavito od naše Gospe, zasnovan na poniznosti naše braće, njihovom slogom izgrađen, a siromaštvom podržan. (Časoslov rimskog obreda, II, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997., str. 1182-1183.)

S obzirom da su serviti posebno bili usmjereni na razmatranje o ulozi Blažene Djevice Marije u povijesti spasenja, razumljivo je da su pri tome svoje razmatranje usmjerili i prema Marijinoj strpljivosti u podnošenju onih patnji koje je Mariji još navijestio sveti Šimun starac – da će joj mač boli probosti dušu. Na temelju toga i na njihov poticaj, oblikovala se pobožnost Gospi Žalosnoj, a kasnije je ustanovljen i blagdan Gospe Žalosne, koji se danas slavi 15. rujna.

Serviti su prepoznatljivi po crnom habitu, a žive po Pravilu svetoga Augustina, hiponskoga biskupa. Red je odobrilo više papa, a na poseban je to način učinio Benedikt XI. 1304. god., dok je još bio živ jedan od osnivača – sveti Aleksije. Svaki je od utemeljitelja Reda servita bio pokopan u prvoj crkvi na brdu Monte Senario, a 700 godina poslije utemeljenja reda, tj. 1933. god., sve su im kosti skupljene zajedno i prenesene u jednu raku, u tada izgrađenu kapelicu. Kojih 50-tak godina prije, točnije 15. siječnja 1888. god., papa Lav XIII. proglasio ih je svetima. Spomendan im se slavi na dan nebeskoga rođendana sv. Aleksija.

Serviti su se ubrzo iz Italije proširili po cijeloj Europi, a potom i diljem svijeta, a danas oko 1000 servita djeluje u 28 zemalja. Posebno su poznati po tome što u Rimu vode papinsko učilište Marianum.

Sve nam to pokazuje koliku su važnu ulogu u svoje vrijeme odigrali ne samo franjevci i dominikanci, nego i drugi manje poznati redovi, pa tako i serviti, te time potvrdili da Duh Sveti puše kad hoće i gdje hoće. To nam uvijek može biti poticaj da nikada ne malakšemo i ne padnemo u malodušnost gledajući određene nepoželjne pojave ne samo u društvu, nego i u Crkvi, jer nas povijest i Sveto Pismo uče da je milost Božja osobito velika ondje gdje se umnožio grijeh.

Ipak, na kraju valja primijetiti da su neki od osnivača Reda servita bili neoženjeni, drugi su bili udovci, ali neki su od njih bili već oženjeni, a da bi se posvetili Bogu napustili su svoje obitelji. Iako to možda može biti razumljivo iz negdašnje perspektive, kada se redovnički i svećenički život vrjednovao daleko važnijim od obiteljskoga, danas ćemo ipak, čini nam se s pravom, primijetiti da je možda bilo i pogrješno ostaviti supruge i djecu da se snalaze bez muške zaštitničke ruke, pa makar da se i sve svoje snage i sav svoj život posveti Bogu. Tako ćemo danas reći da je svaki stalež vrijedan i da svatko može postići svetost živeći upravo u tom staležu, a jednako će se tako istaknuti i obveze koje iz njega proizlaze. U tom su smislu sasvim razumljive crkvene odredbe po kojima nitko, kao oženjen ili kao udana, pogotovu ako su tu i djeca, pa makar i uz pristanak druge strane, ne može olako napustiti svoj bračni život da bi započeo redovnički. To može učiniti tek kao udovac ili udovica, ili pak kao rezultat zajedničke odluke, na način da oboje njih započnu redovnički život, ali i tada pod uvjetom da su djeca odrasla i ne zahtijevaju nikakvu roditeljsku skrb.

Preuzeto s vjeraidjela.com

Nastavi čitati
By
In Misna čitanja

MISNA ČITANJA – 17. VELJAČE 2024.

MISNA ČITANJA – 17. VELJAČE 2024.

Nisam došao zvati pravedne, nego grješnike na obraćenje.

Korizmeno vrijeme

Subota, 17. 02. 2024.

Svagdan

ČITANJA:
Iz 58,9b-14; Ps 86,1-6; Lk 5,27-32

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
ljubičasta

IMENDANI:
Bartol, Benedikt, Flavije

Prvo čitanje:

Iz 58,9b-14

Častiš li Gospodina odustajuć od puta…

Čitanje Knjige proroka Izaije

Ovo govori Gospodin:

»Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini, i tama će tvoja kao podne postati, Gospodin će te vodit bez prestanka, sitit će te u sušnim krajevima. On će krijepit kosti tvoje, i bit ćeš kao vrt zaljeven, kao studenac kojem voda nikad ne presuši. Djeca će tvoja gradit na starim razvalinama, podizati na temeljima drevnim. Zvat će te popravljačem pukotina, i obnoviteljem cesta do naselja.

Zadržiš li nogu da ne pogaziš subotu, i u sveti dan ne obavljaš poslove; nazoveš li subotu milinom a časnim dan Gospodinu posvećen; častiš li ga odustajuć od puta, bavljenja poslom i pregovaranja — tad ćeš u Gospodinu svoju milinu naći, i ja ću te provesti po zemaljskim visovima, dat ću ti da uživaš u baštini oca tvog Jakova, jer Gospodnja su usta govorila.«

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 86,1-6

Pripjev:

Uči me, Gospodine, svojemu putu da hodim u istini tvojoj.

Prigni uho svoje, Gospodine, i usliši me,
jer sam bijedan i ubog.
Čuvaj dušu moju, jer sam pobožnik tvoj;
spasi slugu svoga koji se uzda u te!

Ti si moj Bog; o Gospodine, smiluj mi se,
jer povazdan vapijem k tebi.
Razveseli dušu sluge svoga,
jer k tebi, Gospodine, dušu uzdižem.

Jer ti si, Gospodine, dobar i rado praštaš,
pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju.
Slušaj, Gospodine, molitvu moju,
i pazi na glas vapaja mog.

Evanđelje:

Lk 5,27-32

Nisam došao zvati pravedne, nego grešnike na obraćenje.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Iziđe Isus i ugleda carinika imenom Levija gdje sjedi u carinarnici. I reče mu: »Pođi za mnom!« On sve ostavi, usta i pođe za njim. I Levi mu u svojoj kući priredi veliku gozbu. A s njim bijaše za stolom veliko mnoštvo carinika i drugih. Farizeji i pismoznanci njihovi negodovahu i govorahu njegovim učenicima: »Zašto s carinicima i grešnicima jedete i pijete?« Isus im odgovori: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Nisam došao zvati pravedne, nego grešnike na obraćenje.«

Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Nastavi čitati
By
In Vijesti iz Crkve

Objavljena tema IV. Svjetskog dana djedova, baka i starijih osoba

Objavljena tema IV. Svjetskog dana djedova, baka i starijih osoba

„Ne odbaci me u starosti mojoj“ tema je IV. Svjetskog dana djedova, baka i starijih osoba koji će se slaviti u nedjelju 28. srpnja 2024., objavio je Tiskovni ured Svete Stolice.

IV. Svjetski dan baka i djedova i starijih osoba slavit će se u nedjelju, 28. srpnja 2024. Tema koju je odabrao Sveti Otac – „Ne odbaci me u starosti mojoj“ (usp. Psalam 71, 9) – ima za cilj skrenuti pažnju na činjenicu da je, nažalost, usamljenost gorka sudbina u životu mnogih starijih osoba, tako često žrtava kulture bacanja, navodi se u priopćenju Dikasterija za laike, obitelj i život.

U ovoj godini priprave za Jubilej, za koju Sveti Otac želi da bude posvećena molitvi, tema Svjetskog dana preuzeta je iz Psalma 71, molitve starca koji se prisjeća povijesti svog prijateljstva s Bogom.

Njegujući karizme baka i djedova i starijih osoba te njihov doprinos životu Crkve, taj Svjetski dan nastoji poduprijeti nastojanja svake crkvene zajednice u vezivanju generacija i borbi protiv usamljenosti, sa sviješću da – kako se kaže u Svetome pismu – „Nije dobro čovjeku biti sam“ (Post 2, 18).

Papa Franjo ustanovio je Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba 31. siječnja 2021. i odredio da se slavi svake godine četvrte nedjelje u srpnju, uz blagdan sv. Joakima i Ane, Isusovog djeda i bake koji se slavi 26. srpnja.

Nastavi čitati
By
In Događaji u Međugorju

Fra Bojan Rizvan na duhovnoj obnovi za župu Međugorje: Uvijek biti vjerni Božjoj riječi

Fra Bojan Rizvan na duhovnoj obnovi za župu Međugorje: Uvijek biti vjerni Božjoj riječi

U Međugorju je 14. i 15. veljače održana dvodnevna duhovna obnova za župljane Međugorja. Duhovna obnova sastojala se od molitve krunice i svete mise u crkvi sv. Jakova, te duhovnog nagovora u dvorani sv. Ivana Pavla II.. Voditelj ove duhovne obnove bio je fra Bojan Rizvan, župnik Župe Presvetog Srca Isusova u Zadru. Kako nam je kazao, tijekom ova dva dana pokušao je s međugorskim župljanima razmišljati o otajstvima Kristova života budući da nas korizma trajno poziva da upoznamo izbližega Kristov život, ali i s druge strane da nasljedujemo njegov put u našem životu.

„Tako smo nakon slavlja Euharistije i homilije koja je bila na svetoj misi, ovdje u dvorani prvoga dana razmišljali o Isusovim kušnjama u pustinji koje donosi evanđelist Matej, te prepoznajući u Kristovim kušnjama i naša iskušenja s kojima se svakodnevno suočavamo i na neki način pokušali dati odgovor koji je dao i Krist, a to je ostajući vjeran Očevoj ljubavi, Njegovoj svetoj volji i poslušnosti na koju nas On poziva. Sam Gospodin nam je pokazao kako u tim kušnjama valja uvijek biti vjeran Božjoj riječi, ostati u onome što Gospodin od nas traži, a ne nekako slijediti te zamamne ponude koje nam često Đavao nudi na našem životu. Ovoga drugoga dana pokušali smo razmišljati najprije o snazi riječi koju imamo u našem životu i kako lako možemo svojom riječju slomiti tuđe živote, kako lako možemo možda zaparati nečije srce, tako ga i raskrvariti, donijeti određenu bol. Ali jednako tako i u milini riječi koja nam dolazi po Božjoj riječi, po onome što nam je On učinio u našem životu”, kazao je fra Bojan Rizvan te naglasio kako se ta domišljatost Božje ljubavi osobito očituje time što je Riječ tijelom postala.

„Tako da nam Božja riječ nije samo darovana da je mi slušamo i da na neki način hrani našu vjerničku svijest, nego ponajprije Riječ je postala tijelom i tako se možemo s Kristom i susresti, da možemo dopustiti da dotakne naš vlastiti život. U tom kontekstu promišljali smo o Markovom evanđelju onaj susret Krista sa ženom koja je 12 godina bolovala zbog krvarenja, prepoznajući upravo u tome dugotrajnost te bolesti i kako naše rane mogu poprilično dugo biti prisutne u životu. Promišljali smo i o njezinoj želji da se riješi nekako te svoje bolesti, te kako svjedoči evanđelist Matej da je sve potrošila kod pustih liječnika. To je često slika današnjeg čovjeka kojemu nekako zdravlje postaje najvažnija vrednota u vlastitom življenju, te je spreman sve što ima potrošiti ne bi li možda našao liječnike i tako iscijelio svoje narušeno zdravlje. Ali s druge strane vidimo da to njoj ništa nije koristilo, dapače bilo joj je sve gore”, kazao je fra Bojan te dodao kako smo danas nažalost u našem društvu svjedoci da ljudi čeznući za tim zdravljem ponekad se i odmaknu od Boga.

„Čak i znaju zatajiti svoju vlastitu vjeru odlazeći kod različitih bioenergičara, nekakvih gurua, različitih kvadri-nadri liječnika koji na neki način opterećuju hod i život, a vidimo da Krist zapravo iscjeljuje onoga trenutka kada sazre želja u našem životu, a to je želja za spasenjem. Jer kako svjedoči evanđelist Marko, ova žena je željela biti spašena, ne samo ozdravljena nego i spašena. Onoga trenutka kada shvatimo vrijednost spasenja u našem životu tada postajemo istinski zdravi. To ne znači da će bolest nestati ili da će se bolest ukloniti iz našeg života, ali znači da ćemo sigurno drugačije nositi svoju vlastitu bolest. Nosit ćemo je onako kako je nosio Krist svoj vlastiti križ, a to je posve predano u Očevu volju, Njegovu blizinu i Njegovu ljubav. Zato i mi samo možemo živjeti tu našu spašenost, a korizma nas upravo na to poziva da po različitim pokorničkim djelima mi živimo spašenost na koju nas Gospodin poziva”, kazao je na kraju fra Bojan Rizvan.

Izvor: Radiopostaja Mir Međugorje

Nastavi čitati
By
In Svetac dana

SVETAC DANA – SV. JULIJANA

SVETAC DANA – SV. JULIJANA

Danas slavimo svetu Julijanu, mučenicu iz Nikomedije (danas İzmit, Turska), grada na sjeverozapadu Male Azije. O njoj kruže mnoge legende, često prijeporne. U svojoj obitelji bila je jedina kršćanka, dok je njezin otac Africanus bio gorljivi štovatelj rimskih bogova. Obećao ju je za ženu senatoru Eleuziju. Julijana je bila spremna za taj brak, ali je tražila da Eleuzije postane kršćanin. On se tada razbjesnio, izveo je pred sud i optužio je kao kršćanku. Hrabru djevojku nisu uspjele slomiti ni prijetnje ni grozne muke. Najprije su je bacili u vrelo ulje, a zatim joj odrubili glavu. Dogodilo se to godine 305, za vladavine cara Maksimijana.

Relikvije svete mučenice Julijane prenesene su iz Nikomedije u talijansku pokrajinu Campaniju, najprije u Puteoli (danas Pozzuoli), zatim u Cumu te 25. veljače 1207. u Napulj. Njezino štovanje osobito je rašireno u Napulju i okolici, a posvećene su joj brojne crkve širom Italije, Španjolske, Nizozemske i mnogih drugih zemalja. Umjetnici je često prikazuju u kotlu ili u borbi sa zmajem i krilatim vragom. Zaštitinica je rodilja i bolesnika, posebno onih koji pate od mučnine, zaraznih bolesti i groznice. Sretan imendan želimo našim dragim Julijama i Julijanama!

Preuzeto s zupajastrebarsko.hr

Nastavi čitati
By
In Misna čitanja

MISNA ČITANJA – 16. VELJAČE 2024.

MISNA ČITANJA – 16. VELJAČE 2024.

Kad im se ugrabi zaručnik, tada će postiti.

Korizmeno vrijeme

Petak, 16. 02. 2024.

Svagdan

ČITANJA:
Iz 58,1-9a; Ps 51,3-6.18-19; Mt 9,14-15

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
ljubičasta

IMENDANI:
Julijana, Julka, Samuel, Daniel, Miljenko

Prvo čitanje:

Iz 58,1-9a

Ovo je post koji mi je po volji.

Čitanje Knjige proroka Izaije

Ovo govori Gospodin:

»Viči iz sveg grla, ne suspreži se! Glas svoj poput roga podigni. Objavi mom narodu njegove zločine, domu Jakovljevu grijehe njegove.

Dan za danom oni mene traže i žele znati moje putove, kao narod koji vrši pravdu i ne zaboravlja pravo Boga svoga.

Od mene ištu pravedne sudove i žude da im se Bog približi: ‘Zašto postimo ako ti ne vidiš, zašto se trapimo ako ti ne znaš?’

Gle, u dan kad postite poslove nalazite i na posao gonite radnike svoje. Gle, vi postite da se prepirete i svađate i da pesnicom bijete siromahe.

Ne postite više kao danas, i čut će vam se glas u visini! Zar je meni takav post po volji u dan kad se čovjek trapi?

Spuštati kao rogoz glavu k zemlji, sterati poda se kostrijet i pepeo, hoćeš li to zvati postom i danom ugodnim Gospodinu?

Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Gospodina Boga: Kidati okove nepravedne, razvezivat spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola, i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi.

Tad će sinut poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti. Pred tobom će ići tvoja pravda, a Slava Gospodnja bit će ti zalaznicom. Vikneš li, Gospodin će ti odgovoriti, kad zavapiš, reći će: ‘Evo me!’«

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 51,3-6a.18-19

Pripjev:

Srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti!

Bezakonje svoje priznajem,
grijeh je moj svagda preda mnom.
Tebi, samom tebi ja sam zgriješio
i učinio što je zlo pred tobom!

Žrtve ti se ne mile,
kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio.
Žrtva Bogu duh je raskajan,
srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.

Evanđelje:

Mt 9,14-15

Kad im se ugrabi zaručnik, tada će postiti.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Pristupe Isusu Ivanovi učenici govoreći: »Zašto mi i farizeji postimo, a učenici tvoji ne poste«. Nato im Isus reče: »Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik? Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, i tada će postiti!«

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Nastavi čitati
By
In Molitve

Molitve svetog Klaudija De la Colombière

Molitve svetog Klaudija De la Colombière

Čin pouzdanja sv. Klaudija

Bože moj, osvjedočen sam da ti bdiješ nad svima onima koji se u te uzdaju, i da onome tko od tebe sve očekuje ne može ništa uzmanjkati, da sam odlučio živjeti ubuduće bez ikakvih briga i sve bojazni odložiti u tvoje krilo. Ljudi me mogu lišiti dobara i časti… Bolesti mi mogu oduzeti snagu i sredstva da ti služim… Štoviše, ja mogu i grijehom izgubiti tvoju milost, ali pouzdanja u te neću nikada izgubiti. Gojit ću ga dok je u meni i zadnja iskra života. Uzalud će se naprezati sve paklene sile da mi ga otmu.
Neka drugi traži svoju sreću u bogatstvu i naravnim darovima… Neka se oslanjaju na nevinost svoga života… Na svoje stroge pokore… na dobra djela i na svoje žarke molitve… Meni, Gospodine, koji sam bogat samo slaboćama, bit će u tom pouzdanju sve pouzdanje moje… To pouzdanje nije još nikoga prevarilo. Nitko još nije ostao postiđen koji je svu svoju nadu stavio u Boga.
Znam doduše i predobro da sam slab i nestalan. Znam što može učiniti napast i od najčvršće kreposti. Vidio sam kako su pale zvijezde s neba i stupovi svemira. Ali sve me to ne plaši. Dok se budem ufao, bit ću zaklonjen od svakoga zla. A ja sam siguran da ću se uvijek uzdati, jer se ufam da ću ustrajati u tom pouzdanju. Siguran sam napokon da se u tebe neću moći nikada previše uzdati, i da od tebe neću primiti manje nego što se ufam. Uzdam se stoga da ćeš mi biti u pomoći protiv mojim zlim nagnućima, da me nećeš ostaviti u teškim napastima i da ćeš mojoj slabosti dati pobjedu nad najljućim neprijateljima. Ufam se da ćeš me uvijek ljubiti i da ću i ja tebe ljubiti bez prestanka. Nada moja seže, štoviše, i tako daleko da se od tebe jedinoga nadam da ću te posjedovati sada i u vječnosti. Amen.

Čin prikazanja Presvetom Srcu Isusovu sv. Klaudija

Presveto Srce Isusovo, nauči me kako da savršeno zaboravim samog sebe, jer je to jedini put kojim se može ući u tebe. Pouči me što da učinim da dođem do čistoće tvoje ljubavi, jer si mi ti usadio u srce živu želju za njom. Htio bih učiniti sve što je tebi drago, ali sam nemoćan da to postignem. Zato mi ti sam moraš pružiti svjetlo i pomoć. Ispuni u meni svoju volju, Gospodine! Ja joj se, istina, opirem, ali to nije u mojoj vlasti, niti bih to htio. Na tebi je, o Presveto Srce, da sve samo učiniš! Jasno mi je kao dan da će jedinome tebi, Gospodine, pripasti sva slava ako ja postanem svet, i zato zbog tvoje veće slave želim svoje usavršenje. Amen.

Neke misli sv. Klaudija

O Bože, ako želiš od mene učiniti nešto dobra, ti moraš sam postaviti ruku na djelo. Do svetosti vode mnogi koraci. Za svaki poduzeti korak mislimo da smo nešto veliko učinili. Nakon toga uvidimo da to nije bilo ništa, da još nismo zapravo ni započeli.

Neki ljudi kada ostave svijet, misle da su učinili djelo nakon kojeg im ne da išta više rade. Ali kad se nađu u samostanu sa svim svojim pogrješkama, uvide da su promijenili samo okolinu i da su ostali svjetski ljudi izvan svijeta. Tada im biva jasno da je potrebno učiniti i drugi korak: srce osloboditi od svega.

Nastavi čitati
By
In Vijesti iz Crkve

Papa Franjo: “U korizmi napuštamo pozornicu privida i vraćamo se u srce”

Papa Franjo: “U korizmi napuštamo pozornicu privida i vraćamo se u srce”

Na misi koju je predvodio na Pepelnicu u bazilici svete Sabine, papa Franjo u homiliji je pozvao da se odbace maske i pretvaranja, da se uspori nalet ljutnje, da se prigrli istina o sebi i da se otkrije Božja prisutnost u vlastitoj nutrini, izvještava “Vatican News”.

“Povratak srcu”, “bitnom”, “ulazak u tajnu”, skidanje “svjetovnog pokrivača”: to je put na koji nas papa Franjo poziva u korizmenom vremenu, “put iz vana prema nutrini, jer sve što doživljavamo, pa i naš odnos s Bogom, ne smije se svesti na vanjštinu”, nego mora odgovarati “našim osjećajima”. Ukratko, pozvani smo nasljedovati primjer Asiškog siromaha “koji je, nakon što se svukao, cijelim svojim bićem zagrlio Oca koji je na nebesima”. Papine su to riječi koje je izrekao u rimskoj bazilici svete Sabine tijekom mise s obredom pepeljenja koji je povjeren kardinalu Mauru Piacenzi, velikom pokorničaru. Prije mise, održala se i tradicionalna pokornička procesija s molitvom litanija Svih svetih od crkve svetoga Anzelma prema bazilici svete Sabine.

Polazeći od riječi svetoga Anzelma koji je poticao na meditaciju, na odmak od svojih zanimanja i briga kako bi se tražilo Boga i kako bi se moglo slušati njegov glas, Papa je također pozvao da uđemo u svoju nutrinu, “tamo gdje je toliko strahova, osjećaja krivnje i grijeha”, no mjesto je to “gdje nas Bog može iscijeliti i očistiti”.

“Nesvjesni toga, spoznajemo da više nemamo tajno mjesto u kojem bismo se zaustavili i gdje bismo čuvali sami sebe. Uronjeni smo u svijet u kojem sve, čak i najintimnije emocije i osjećaji, moraju postati društveni – ali kako nešto može biti društveno ne teče li to iz srca? – Čak i najtragičnija i najbolnija iskustva riskiraju da nemaju tajno mjesto za čuvanje: sve mora biti izloženo, neposloženo, prepušteno brbljanju… I ovdje nam Gospodin govori: uđi u tajnu, vrati se u središte sebe”, pozvao je Papa.

U nastavku homilije papa Franjo objasnio je kako korizma mora biti “kupelj pročišćenja i opustošenja” te je potaknuo da se ukloni “svaka šminka, sve što stavljamo na sebe da bismo izgledali zgodnije, bolji nego što jesmo”. Stoga, “povratak srcu znači vratiti se istinskome sebi i prikazati se onakvima kakvi smo uistinu, goli i razotkriveni, pred Bogom. To znači pogledati u sebe i osvijestiti tko smo zapravo, skinuti maske koje često nosimo, usporiti nalet naše ljutnje, prihvatiti život i istinu o sebi. Život nije predstava, a korizma nas poziva da siđemo s pozornice privida, da se vratimo srcu, istini o tome tko smo. Povratak srcu, povratak istini”.

Pepeo kojim se vjernici pepele, naglašava Papa, vraća nas “u bitnu stvarnost nas samih”, podsjetnik je to da napustimo “oklop koji prekriva srce” i “masku privida” s kojima čovjek ostaje prazan i suh. “Mi smo prah, naš život je kao dah, ali Gospodin – on i samo on, i ništa drugo – ne dopušta da nestane; on skuplja i oblikuje taj prah, nas same, da ga ne rasprše siloviti vjetrovi života i da se ne raspline u ponoru smrti”.

Skidanje svega što prekriva nutrinu i gledanje unutra omogućuje „otkriti prisutnost Boga koji nas oduvijek ljubi”, dodaje papa Franjo, “da se osjećamo ljubljenima vječnom ljubavlju, sa sviješću da smo prah oblikovan od Svemogućeg“, prah “iz kojega ćemo ponovno ustati u beskrajni život koji je oduvijek za nas pripravljen”. “A ako u pepelu, koji smo mi sami, gori oganj Božje ljubavi, tada otkrivamo da smo od te ljubavi sazdani i da smo pozvani ljubiti: ljubiti braću oko sebe, iskazati pažnju prema drugima, biti suosjećajan, iskazivati milosrđe, dijeliti ono što jesmo i što imamo s potrebitima”.

Shvaćanje da smo plod Božje ljubavi i da ju uvijek izazova osjećamo, omogućuje nam da milostinju, molitvu i post ne svedemo “na izvanjske prakse”, već na “putove koji nas vode natrag u srce, na bit kršćanskog života”, ali isto tako to nam i pruža mogućnost da “tu istu ljubav širimo na pepeo tolikih svakodnevnih situacija”, kako bi se ponovno rodili “nada, povjerenje i radost”, rekao je Papa u homiliji koju je zaključio riječima da zato u ovim korizmenim tjednima moramo dati “prostora molitvi tihog klanjanja” i da ostanemo u klanjanju “osluškujući Gospodinovu ​​prisutnost. “Bog milosrđa i suosjećanja, Bog oprosta i ljubavi, Bog nježnosti i brige”, kako ga naziva Henri Nouwen, dopušta da njegova ljubav “dotakne najdublje i najskrivenije dubine srca”.

Nastavi čitati
By
In Vijesti iz Crkve

Papina poruka za korizmu 2024. godine

Papina poruka za korizmu 2024. godine

Donosimo u cijelosti Poruku pape Franje za korizmu koja ove godine ima za temu “Bog nas vodi kroz pustinju do slobode”.

PORUKA SVETOGA OCA FRANJE

za korizmu 2024. godine

Bog nas vodi kroz pustinju do slobode

Draga braćo i sestre!

Kada se naš Bog objavljuje, prenosi uvijek poruku slobode: »Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva« (Izl 20, 2). Tako počinje dekalog dan Mojsiju na gori Sinaj. Narod itekako dobro zna o kojem izlasku Bog govori: iskustvo ropstva još je uvijek svježe u njegovu sjećanju. On prima deset riječi u pustinji kao put slobode. Mi ih nazivamo “zapovijedima”, ističući snagu ljubavi kojom Bog odgaja svoj narod. Taj je poziv na slobodu uistinu snažan. Ne iscrpljuje se u jednom događaju, zato što sazrijeva na jednom putu. Kao što Izrael u pustinji još uvijek nosi Egipat u sebi – često žaleći za prošlošću i mrmljajući protiv Gospodina i Mojsija – tako i današnji Božji narod nosi u sebi tlačiteljski jaram koji mora ostaviti iza sebe. Opažamo to u trenucima kad se osjećamo beznadno, kad besciljno lutamo kroz život kao po pustinji, bez obećane zemlje prema kojoj bismo zajedno težiti. Korizma je milosno vrijeme u kojem pustinja ponovno može postati – prema riječima proroka Hošee – mjesto naše prve ljubavi (usp. Hoš 2, 16-17). Bog odgaja svoj narod da iziđe iz svog ropstva i doživi prijelaz iz smrti u život. Poput nekog zaručnika iznova nas privlači sebi i našem srcu šapće riječi ljubavi.

Izlazak iz ropstva u slobodu nije neko apstraktno putovanje. Da bi naša korizma bila konkretna, prvi korak je željeti vidjeti stvarnost. Kad je Gospodin privukao Mojsija gorućem grmu i progovorio mu, odmah se objavio kao Bog koji vidi i, nadasve, čuje: »Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove. Zato sam sišao da ga izbavim iz šaka egipatskih i odvedem ga iz te zemlje u dobru i prostranu zemlju – u zemlju kojom teče med i mlijeko« (Izl 3, 7-8). I danas se vapaj mnoge naše potlačene braće i sestara uzdiže do neba. Zapitajmo se: dopire li i do nas? Potresa li nas? Dotiče li nas? Mnogo nas toga jedne od drugih dijeli i odvaja, niječući spone bratstva koje nas oduvijek povezuju.

Na svom putovanju na Lampedusu, globalizaciji ravnodušnosti suprotstavio sam dva pitanja koja postaju sve aktualnija: »Gdje si?« (Post 3, 9) i »Gdje ti je brat?« (Post 4, 9). Ovaj korizmeni hod bit će konkretan ako, ponovno slušajući ova pitanja, priznamo da smo još uvijek pod vlašću faraona. To je vlast koja nas čini iscrpljenima i neosjetljivima. To je model rasta koji nas dijeli i otima nam budućnost. Zagađuje zemlju, zrak i vodu, ali onečišćuje i duše. Iako je naše oslobođenje započelo krštenjem, u nama ostaje neobjašnjiva čežnja za ropstvom, kao svojevrsna privlačnost prema sigurnosti poznatih stvari, nauštrb slobode.

Želim vam ukazati na dosta važan detalj u tom izvješću iz knjige Izlaska: Bog je taj koji vidi, koji je ganut i koji oslobađa; nije Izrael taj koji to traži. Faraon, naime, gasi također snove, krade nebo pa se čini da je svijet u kojem se dostojanstvo gazi a autentične veze poriču nepromjenjiv. Uspijeva, to jest, vezati ljude za sebe. Zapitajmo se: želim li novi svijet? Jesam li spreman raskinuti kompromise sa starim? Svjedočenje mnoge braće biskupa i velikog broja onih koji rade za mir i pravdu sve me više uvjerava da ono na što treba ukazati jest pomanjkanje nade. To je prepreka snovima, nijemi vapaj koji dopire do neba i dotiče Božje srce. Nalik je onoj čežnji za sužanjstvom koja paralizira Izrael u pustinji i koči ga na njegovom putu. Izlazak se može prekinuti: ne postoji drugi način da se objasni kako to da čovječanstvo, koje je na korak do sveopćeg bratstva i koje je doseglo razine znanstvenog, tehnološkog, kulturnog i pravnog razvoja kadrog zajamčiti dostojanstvo svima, tapka u mraku nejednakostî i sukobâ.

Bog se nije umorio od nas. Prihvatimo korizmu kao jako vrijeme u kojem nam ponovno dolazi njegova riječ: »Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva« (Izl 20, 2). To je vrijeme obraćenja, vrijeme slobode. Samoga je Isusa, kao što se podsjetimo svake godine na Prvu korizmenu nedjelju, Duh odveo u pustinju da njegovu slobodu stavi na kušnju. Kroz četrdeset dana On će biti pred nama i s nama: On je utjelovljeni Sin. Za razliku od faraona, Bog ne želi podanike, nego sinove i kćeri. Pustinja je prostor u kojem naša sloboda može sazrjeti u osobnu odluku da ne padnemo ponovno u ropstvo. U korizmi pronalazimo nove kriterije prosuđivanja i zajednicu s kojom možemo krenuti na put kojim nikad prije nismo išli.

To uključuje borbu: Knjiga Izlaska i Isusove kušnje u pustinji to nam jasno govore. Glasu Boga, koji govori: »Ti si Sin moj, Ljubljeni!« (Mk 1, 11) i »Nemoj imati drugih bogova uz mene« (Izl 20, 3), suprotstavljaju se laži neprijatelja. Više nam se bojati idolâ nego faraona: možemo ih smatrati kao nekim njegovim glasom u nama. Biti svemoćan, biti od svih priznat, biti ispred svih: svaki čovjek u sebi osjeća zavodljivost te laži. To je dobro poznat put. Možemo se tako vezati za novac, za određene projekte, ideje, ciljeve, za svoj položaj, tradiciju, pa čak i za određene ljude. Umjesto da nas pokrenu, oni će nas paralizirati. Umjesto da nas okupljaju u jedno, oni će nas okretati jedne protiv drugih. Postoji, međutim, novo čovječanstvo, narod malenih i poniznih, koji nije podlegao čarima te laži. Dok idoli one koji im služe čine nijemima, slijepima, gluhima i nepokretnima (usp. Ps 115, 4), siromašne duhom resi budna spremnost i otvorenost: oni su tiha sila dobra koja čuva i drži svijet.

Vrijeme je za djelovanje, a u korizmi djelovati znači također zastati. Zastati u molitvi kako bi se primilo Božju riječ i zastalo poput Samarijanca pred svojim ranjenim bratom. Ljubav prema Bogu i bližnjemu jedna su i ista ljubav. Ne imati drugih bogova znači zadržati se u Božjoj prisutnosti, zastati uz bližnjega od krvi i mesa. Zato molitva, milostinja i post nisu tri neovisna djelovanja, nego jedan jedini pokret otvorenosti i samoodricanja u kojem ćemo odbaciti idole koji nas opterećuju i navezanostî koje nas sputavaju i drže zarobljenima. Tada će se usahlo i usamljeno srce probuditi. Valja nam, dakle, usporiti i zastati. Kontemplativna dimenzija života, koju nam korizma omogućuje ponovno otkriti, oslobodit će nove snage. U Božjoj prisutnosti postajemo braća i sestre, osjetljiviji za druge: umjesto prijetnji i neprijatelja otkrivamo suputnike i suputnice. To je Božji san, obećana zemlja kojoj težimo kad iziđemo iz ropstva.

Sinodalni oblik Crkve, koji ovih godina iznova otkrivamo i njegujemo, upućuje na to da je korizma ujedno vrijeme zajedničkih odluka, malih i velikih izbora u opreci s prevladavajućim trendovima, koji mogu promijeniti svakodnevicu i život ljudi u pojedinoj sredini: kupovne navike, briga za stvoreni svijet, uključivanje onih koji su u društvu nevidljivi ili prezreni. Pozivam sve kršćanske zajednice da učine ovo: da svojim vjernicima ponude trenutke u kojima će razmišljati o svom načinu života, da izdvoje vremena za propitkivanje o svojoj prisutnosti na vlastitom teritoriju i svojemu doprinosu njegovu boljitku. Jao nama ako bi kršćanska pokora bila kao ona koja je rastužila Isusa! On i nama poručuje: »ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste« (Mt 6, 16). Neka radije s lica zrači radost, neka se širi miomiris slobode, neka se oslobodi ona ljubav koja sve čini novim, počevši od onog najmanjeg i najbližeg. To se može dogoditi u svakoj kršćanskoj zajednici.

U mjeri u kojoj će ova korizma biti vrijeme obraćenja, čovječanstvo koje luta osjetit će dašak kreativnosti: bljesak nove nade. Želim vam reći isto ono što sam rekao mladima s kojima sam se prošloga ljeta susreo u Lisabonu: »Tražite i riskirajte, tražite i riskirajte. U ovom povijesnom času izazovi su ogromni, jecaji bolni. Proživljavamo treći svjetski rat koji se vodi u dijelovima. Osmjelimo se gledati na naš svijet ne kao da je na umoru, nego u procesu rađanja, ne na kraju, nego na početku velikog novog poglavlja povijesti. A za to je potrebna hrabrost« (Obraćanje studentima, 3. kolovoza 2023.). To je hrabrost obraćenja, izlaska iz ropstva. Vjera i ljubav to dijete nadu drže za ruku. Uče ga hodati i, istodobno, ono njih vuče naprijed [1].

Blagoslivljam sve vas i vaš korizmeni hod.

Rim, Sveti Ivan Lateranski, 3. prosinca 2023., Prva nedjelja došašća.

FRANJO

__________________________

[1] Usp. Ch. Péguy, Il portico del mistero della seconda virtù, Milano 1978., 17-19.

Nastavi čitati
By
Učitaj više
Pin It