SVETAC DANA – SV. MARIJA GORETTI

Sveta Marija Goretti najmlađa je svetica u povijesti Katoličke Crkve

Jedan je povjesničar, u potrazi za senzacionalnošću, pred nekoliko godina pokušao dovesti u pitanje svetost Marije Goretti. Želio je njezinu proslavu prikazati kao demagoški potez Crkve, u želji naglašavanja stanovitih moralnih vrijednosti, kao što su: jednostavnost i čistoća, potisnutih u stranu sjetilnim poticajima suvremenoga svijeta. Te je moralne vrijednosti Marija Goretti svojim junačkim postupkom, naprotiv, proslavila.

Marija Goretti bila je obična, ne osobito obrazovana djevojčica, koja je kršćanstvo živjela radosno i – koliko su joj to mogućnosti dopuštale – upućeno. No, srce joj bijaše čisto, a nakane uvijek ispravne. Ako je životom znala braniti vrijednost, koje su živi dio kršćanske baštine, to znači kako je njena ljubav spram Boga bila toliko jaka i snažna pa je radije izabrala smrt negoli da ga uvrijedi grijehom.

Marija Goretti rođena je 1890. g. u talijanskome mjestu Corinaldo, u okolici Ancone. Bila je prva od petero djece siromašne obitelji, koja je jednoga dana bila primorana napustiti svoj kraj. Imala je svega 10 godina kada je izgubila oca. Morala se skrbiti o braći, kako bi majka mogla raditi i uzdržavati obitelj. Zbog toga nije mogla redovito ići niti u školu, niti na vjeronauk, ali je svejedno uspjela usvojiti neka bitna poimanja koja će usmjeriti njezin život: kako nas Bog ljubi te mu valja s ljubavlju uzvratiti i kako je grijeh upravo nijekanje Njegove ljubavi.

Prvu je Pričest primila 1902., s 12 godina. Iako je još bila djevojčica, napori i težina života ubrzali su njeno sazrijevanje, također i u tjelesnome smislu. Stoga je jednoga dana na nju svoj požudni pogled spustio Alessandro Serenellli, nemirni mladić čija su bludna maštarenja bila potpomognuta alkoholom i napuštenošću kraja u kojemu je živio.

Više joj je puta bio uputio nemoralne ponude, poprativši ih mračnim prijetnjama. Marija mu na to nije niti odgovorila, budeći tako u njegovoj duši – uz već postojeću požudu – također i bijes izazvan odbijanjem. Jednoga se dana stoga odlučio poslužiti nadasve grubim sredstvima.

Bilo je vruće srpanjsko poslijepodne. Marija se nalazila sama u kuhinji, dok je majka radila u polju. Alessandro se neočekivano pojavio iz sjene. Iz očiju mu je sijevala vatra strasti. U tom naletu požude zgrabio je djevojčicu, začepio joj usta da ne može vikati te ju je silom odvukao u sobu. Marija se opet branila i otimala poput lavice, ponavljajući napasniku neprestano: “Ne, ne Alessandro, to je grijeh! Bog to ne želi, to je grijeh! Doći ćeš u pakao!” No te opomene momku, mahnitom od strasti, nisu puno značile. Kad se nije mogao domoći željenog plijena, njegova se strast požude pretvorila u strast osvete, pa je pograbio nož i divlje nasrnuo na svoju nevinu žrtvu. Zadao joj je 14 velikih i 4 male rane. Ostavio ju je u lokvi krvi.

Marija je prevezena sva iskrvarena u obližnji Nettuno. Liječnici su je operirali puna dva sata. Marija Goretti pri potpunoj svijesti neprestano je zazivala imena Isusa i Marije. Kad su je upitali oprašta li svom ubojici, smjesta je odgovorila: “Da, opraštam mu! Iz neba ću se moliti za njegovo obraćenje. Poradi Isusa, koji je oprostio raskajanom razbojniku, i ja ga želim imati blizu sebe u raju.” U takvim mislima, molitvama i osjećajima, trpeći mnogo, završila je 6. srpnja 1902. g. svoj kratki vijek, mučenica čistoće Marija Goretti.

Mariju Goretti, mučenicu čistoće, svetom je proglasio papa Pio XII., dana 24. lipnja 1950., u Svetoj godini te je postavio za uzor svim mladima izloženim pogiblima društva pogođena gubom grijeha, ravnodušjem i potrošačkim duhom. Kod te svečanosti, kojoj je prisustvovalo pola milijuna vjernika, bila je prisutna i mama Assunta. Jedinstven slučaj u povijesti svetaca da majka prisustvuje kanonizaciji kćeri. Tu dobru staricu primio je u audijenciju papa Pio XII. i zagrlio je.

Najveće čudo, koje je mala Marija učinila, bilo je obraćenje njenog ubojice. Alessandro Serenelli bijaše osuđen na 30 godina zatvora s prisilnim radom. Prve je godine tamnovanja proveo u otvrdnulosti i neraskajanosti. Zlo se u njemu odviše uvriježilo. No, jedne je noći u snu vidio Mariju Goretti. Gledao ju je kako na raskošnom cvjetnjaku bere cvijeće i pruža mu ga. Taj je san ili svojevrsno viđenje silno djelovao na nj’. On se posve promijenio. Od tmurnog i namrštenog zatvorenika postao je raskajani obraćenik, uzoran izvršavalac zaslužene kazne. Iz zatvora je pušten 2 godine prije vremena. Bio je baš Božić god. 1937., Alessandro se uputio u Corinaldo k još uvijek živoj majci Marije Goretti. Došavši k njoj, zavapio je: “Perdono… Assunta, perdono! Mi perdonate?” – Asumpta, oprosti! Opraštaš li mi?

Majka je odgovorila: “Kad ti je oprostila moja kći, kako ti ja ne bih mogla oprostiti?!” I toga dana – dana mira i pomirenja, ljubavi i praštanja – Alessandro Serenelli pristupio je zajedno s braćom Marije Goretti svetoj Pričesti, a poslije toga su blagovali zajednički.

Molitva sv. Mariji Goretti

Sveta Marijo Goretti, tvoje svjedočanstvo života tako nam je potrebno!

Ti, koja si obranila dostojanstvo žene, ne htijući biti upotrijebljena kao predmet strasti bez srca i bez ljubavi, ti, koja si shvatila osnovnu razliku između slobode i sebičnosti, zagrmjela si snagom svoje krvi: zlo je zlo jer čini zlo.

Ti, koja si branila pravu ljubav, ljubav koja se rađa iz čistoće i procvate u iskreno darivanje sebe, ljubav koja zna prihvatiti djecu u slavlju koje se zove obitelj, moli za mlade i odrasle današnjice koji su u opasnosti da zaborave ljubiti.

Moli da čistoća srca bude prepoznata kao sloboda od sebičnosti, kao obećanje svakoga mogućeg dara, kao uvjet da bi se moglo ljubiti onako kako ljubi Bog, koji je Ljubav.

Sveta Marijo Goretti, moli za nas!

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. ĆIRIL I METOD

Sveta su Braća prosvijetlila slavenske narode evanđeoskim naukom, ali i postavila temelje njihovoj pismenosti i kulturi

Zapadnoslavenska plemena već su se početkom IX. stoljeća oblikovala u prilično snažnu Moravsku državu. Takvo je stanje u ono doba nužno vodilo prema pokrštavanju. Za to je bio zainteresiran i salzburški nadbiskup, koji onamo pošalje svoje svećenike kao misionare. Bili su to ljudi koji su govorili germanskim jezikom, pa su slavenskim stanovnicima izgledali tuđinci. Osim toga moravski su se knezovi bojali pokrštavanja od moćnoga susjeda, koji bi s kršćanskom vjerom mogao nametnuti i političku vlast. Zato je moravski knez Rastislav g. 863. zamolio misionare iz dalekoga Bizanta, vješte slavenskome jeziku. Za tu su misiju bila određena sveta braća Ćiril i Metod, koji stoje na početku pokrštavanja slavenskih naroda i kao začetnici njihove kulture. Slaveći danas njihov blagdan, časteći ih kao zaštitnike Hrvatsko-slavonske metropolije, nastojmo ih upoznati.

Misija svete braće Ćirila i Metoda

Stariji brat Metod i mlađi Konstantin bijahu rodom iz Soluna, sinovi carskog činovnika Leona. Konstantin, izvanredno nadaren dječak, primio je prvu izobrazbu u rodnome gradu, a onda ju je nadopunio u Bizantu. U učenim krugovima carske istočnorimske prijestolnice slovio je kao “Konstantin filozof”, ljubitelj mudrosti. Jedno je vrijeme poučavao, a onda se oko god. 858. povukao u samostan, gdje mu se već više godina nalazio stariji brat Metod, po krsnom imenu vjerojatno Mihael.

Car ga je godine 860. poslao u pratnji brata mu Metoda u jednom političko-vjerskom poslanju Kazarima na Crnome moru. Ondje je Konstantin na Kersonu pronašao kosti sv. Klementa, pape i mučenika, trećeg nasljednika sv. Petra. Poznato je da je taj sveti papa umro ondje kao prognanik za Trajanova progonstva.

Misija svete braće Ćirila i Metoda među Slavenima u Moravskoj započela je god. 863. I naša je mjesna Crkva godine 1963. veoma svečano proslavila 1100. obljetnicu od početka te za Slavene tako znamenite misije. Konstantin je donio sa sobom u Moravsku veliku dragocjenost. Bili su to dijelovi Svetog pisma i bogoslužnih knjiga, prevedeni s grčkoga na slavenski jezik i to pisani posebnim pismom, koje se zove glagoljica. Izum toga pisma pripisuje se samome Konstantinu, no postoji i mišljenje da je takvo pismo već postojalo u krajevima južne Hrvatske prije dolaska svete Braće u Moravsku. Mi se ovdje nećemo upuštati u obranu bilo kojeg mišljenja, no izvan svake je sumnje da su sveta braća Ćiril i Metod za rađanje slavenske kulture položili temelje i stoga im slavenski narodi duguju veliku zahvalnost.

Kako su sveta braća propovijedala i obavljala bogoslužje na slavenskom, Moravljanima razumljivom jeziku, imala su među njima velik uspjeh i tri su godine blagotvorno radila. Njihov je rad, na žalost, pobudio negodovanje bavarskog episkopata, koji je naročito napadao uvođenje slavenskoga jezika u bogoslužje. Tada se gotovo općenito smatralo da su posvećena samo tri jezika: hebrejski, grčki i latinski. I prema tome samo su ti jezici dolazili u obzir da budu upotrebljavani u bogoslužju. A sada evo ti stranci — Grci iz Soluna — obavljaju bogoslužje na slavenskom, što ie tada značilo na jednom barbarskom jeziku, koji se ne može ponositi bogatom kulturnom prošlošću, pa prema tome ni stati uz bok jednom latinskom ili grčkom jeziku. Mi danas po našem shvaćanju takav stav osuđujemo, i naša je osuda objektivno ispravna, ali tada se o istoj stvari posve drukčije mislilo i umovalo. Ćiril i Metod kao Grci, odgojeni u Bizantu, služili su se u bogoslužju bizantskim obredom, no to tada nije ni zapadnjacima bilo nešto zazorno.

Susret s Papom

Na račun rada svete braće išle su tužbe u Rim, pa ih je papa Nikola I. pozvao k sebi, da se iz prvog izvora s njima upozna. Braća se dadoše na daleki put, koji su prekinula kratkim boravkom kod panonskoga slavenskoga kneza Kocela. Sa sobom su nosila u vječni grad i relikvije svetoga Klementa. Za vrijeme njihova dugog puta umro je papa Nikola I., a dočekao ih u Rimu veoma svečano njegov nasljednik Hadrijan II. Doček je bio svečan iz poštovanja prema relikvijama sv. Klementa. Sveta su Braća pred Papom sjajno obranila bogoslužje na slavenskom jeziku i svoj način misijskog reda pa je Papa sve to svojim vrhovnim ugledom odobrio.

Konstantin, videći u Rimu da mu se bliži konac zemaljskoga života, zamonaši se i dobi ime Ćiril. Taj je sveti apostol Slavena umro u Rimu 14. veljače 869. u dobi od samo 42 godine. Ćiril je na samrti za ljubav “Brda”, tj. samostana Olimpa u Bitiniji, gdje su zajedno proveli neko vrijeme, zamolio svoga brata Metoda, da ostane vjeran onome što su u Moravskoj zajedno naučavali, da ostane vjeran i toj misiji. Metod to prihvati kao posmrtni amanet svoga ljubljenoga brata. Ćiril je u Rimu u bazilici sv. Klementa bio najsvečanije sahranjen. Kapelu s njegovim grobom dao je u prošlom stoljeću dostojno uresiti đakovački biskup Strossmayer, veliki mecena hrvatskoga naroda i zaljubljenik slavenstva. Bazilika je sv. Klementa u Rimu svojom starinom, arhitektonikom, veoma zanimljiva građevina, a za nas Slavene zbog groba svetog Ćirila srcu veoma draga.

Najstarija freska svete braće

Za mog prvog posjeta gradu Rimu ponudio mi se kao pratilac i vodič u baziliku sv. Klementa isusovac i profesor na Papinskom orijentalnom institutu o. Mihael Lacko, po narodnosti Slovak, veliki prijatelj Hrvata, a još veći poznavalac života svete braće Ćirila i Metoda. Od njega sam uz drugo saznao da je vjerojatno najstarija freska svete braće Ćirila i Metoda baš u podzemnoj bazilici svetog Klementa. Ona potječe možda čak iz X. stoljeća. Na njoj su sveta braća do Kristovih nogu. Ćirila predstavlja Kristu arkanđeo Gabriel i sv. Klement, a Metoda arkanđeo Mihael i sv. Andrija. Očita aluzija na Carigrad, gdje se sveti Andrija slavi kao začetnik biskupijskoga sjedišta. Ćiril na slici nosi klerički vijenac i bradu: prikazan je, dakle, kao rimski monah, jer Grci ne nose tonzuru. U ruci drži svezak na kojem piše “dobar sam boj bio” — a to je opet aluzija na sve ono što je u Moravskoj morao podnijeti da može što bolje izvršiti svoje misijsko poslanje. Sveti Metod na slici nosi također tonzuru, ali nema brade, a u ruci drži neki okrugli objekt. Jedni misle da bi to bila tintarnica za crnilo, simbol njegove učenosti, dok drugi drže da bi to bio kalež.

U gornjoj bazilici sv. Klementa nalazi se nad grobom sv. Ćirila oltar svete braće. Oltarnu sliku kao i druge u toj kapeli izradio je brigom biskupa Strossmayera umjetnik Francesco Nobili. Jedna od tih fresaka prikazuje svetu braću pred papom Hadrijanom II., druga prijenos tijela sv. Ćirila u baziliku sv. Klementa, a treća oltarna svetu braću kako stoje pred Kristom na prijestolju, poviše njega je Duh Sveti u obliku goluba, a još više nebeski Otac okružen anđelima. Do Kristovih nogu kleči papa Leon XIII., veliki prijatelj Slavena, autor enciklike o svetoj Braći “Grande munus”, i koji je njihov blagdan proširio na čitavu Crkvu.

Nakon smrti svetih apostola

Nakon Ćirilove smrti i pokopa u Rimu Metod je se kao papinski legat te panonski i moravski nadbiskup vratio natrag k Slavenima, ali zbog političkih prilika ne u Moravsku, već na područje pod vlašću kneza Kocela. Sjedište Panonske metropolije bilo je u starome Sirmiju, današnjoj Srijemskoj Mitrovici. Ta je biskupija stradala za seobe naroda, a sada je bila opet uspostavljena. Da li je Metod i stolovao u Srijemskoj Mitrovici ili u Baču ili negdje drugdje, ne može se još uvijek sa sigurnošću dokazati.

Na Kocelovom području nekoć su djelovali istočno-franački misionari, a salzburški ga je nadbiskup smatrao djelokrugom svoje jurisdikcije. I tako je došlo do sukoba između slavenskih apostola i germanskih misionara. Salzburški nadbiskup Aldewinus iznio je spor pred germansku svjetovnu vlast. Metod tada bi uhvaćen, zatvoren te predveden pred sabor u Regensburgu, na kojem bijaše osuđen i prognan u Ellwangen u Švapsku. Ondje provede u zatvoru dvije i pol godine, dok nije na energičan zahtjev pape Ivana VIII. g. 873. pušten na slobodu. Bilo je tragično što Rastislavov nasljednik Svatopluk nije pokazivao zanimanja za rad slavenskih misionara.

Metod umrije na Cvjetnu nedjelju godine 885. te bi pokopan u Velehradu.

J. Krajcar piše o svetoj braći Ćirilu i Metodu ovako: “Oba su brata od djetinjstva govorila slavenski, no po rođenju, odgoju i osjećaju bijahu Grci. Ipak bijahu slobodni od svake bizantske uskogrudnosti. Njihov je misijski rad određivala duboka svijest da su svi narodi pozvani na spasenje i da je Krist umro za sve ljude … Krist čovjekoljubac želi sve privesti k spoznaji istine te sve ljude — Grke i barbare — učiniti dionicima božanske mudrosti. Samo iz takvog stvarno katoličkog shvaćanja razumljiva je borba obojice braće za slavensko bogoslužje”. Oba su brata svojim protivnicima, s kojima su na putu u Rimu raspravljala u Veneciji, postavila ovo pitanje: “Zar sunce ne sija svima? Ne udišemo li svi na isti način isti zrak?”

Vjerojatno je papa Ivan VIII., kad je g. 880. ponovno potvrdio slavensko bogoslužje, pod nadahnućem stavova svete braće, koje su širili i podržavali njihovi učenici, izrekao ove mudre riječi: “Nije li onaj isti koji je stvorio glavne jezike, naime, hebrejski, latinski i grčki i sve druge jezike stvorio sebi na hvalu i slavu?” Ideja o bogoslužju na narodnom jeziku doživjela je potpunu pobjedu tek u naše dane na II. vatikanskom saboru. Njezini su prethodnici i začetnici bili sv. Ćiril i Metod, a nastavljači glagoljaši, koji su se do najnovijeg vremena održali još jedino u krajevima južne Hrvatske. Naši su biskupi na II. vatikanskom saboru zastupali mišljenje o bogoslužju na narodnom jeziku stoljetnom praksom u našim krajevima.

Papa Ivan XXIII. malo pred svoju smrt, a prigodom 1100. obljetnice od početka misijskoga rada svetog Ćirila i Metoda upravio je 11. svibnja 1963. biskupima slavenskih zemalja apostolsko pismo “Magnifici eventus”, u kojem hvali rad slavenskih apostola. Iste je godine u salzburškoj katedrali održano bogoslužje na staroslavenskom jeziku, čime se htjelo popraviti onaj nekadašnji stav salzburškoga nadbiskupa prema slavenskim misionarima.

Život je svete braće bio doduše buran, ali za slavenske narode blagotvoran. Oni su svojim pionirskim radom omogućili da se i slavenski narodi kao ravnopravni članovi uključe u zajednicu europskih kulturnih naroda. Zato ih poštuju i oni koji ne dijele naš kršćanski nazor na svijet.

Molitva: Bože, po svetoj braći Ćirilu i Metodu prosvijetlio si slavenske narode. Daj da svim srcem prihvatimo Tvoj nauk te budemo narod ujedinjen u ispovijedanju Tvoga imena. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. ELIZABETA PORTUGALSKA

Ljudski gledajući, njezin je život bio veliki “torzo”, nešto promašeno. Ali ta žena velike vjere i ljubavi svoj je život pretvorila u ružičnjak svetosti

Elizabeta Portugalska rodila se god. 1271. kao kraljevska kći aragonskog kralja Petra III. i Konstancije, koja je potjecala iz sicilijske kraljevske kuće. Tek što joj je bilo 12 godina, zbog dinastijskih interesa, morala se udati za portugalskoga kralja Dionizija. Nije se, dakle, radilo o ljubavi – što bi morao biti normalan preduvjet braka – već o političkim probicima. Druga bi žena na Elizabetinu mjestu kukala i jalovo oplakivala svoju sudbinu, a ona je izabrala bolji način. Kao kršćanka prihvatila je stvarnost i nastojala se u njoj ponašati kako je najbolje znala i mogla, te činiti ono što je dobro.

Elizabeta je rodila jednog sina, kome ime dade Alfonz, a koji će Oca naslijediti na kraljevskome prijestolju, i jednu kćer, kojoj je dala ime Konstancija, a koja će se udati za kastilskoga kralja Ferdinanda IV.

Elizabetin brak, na žalost, nije bio sretan, jer je kralj bio vjeroloman, te podržavao nezakonite i grešne veze sa svojim ljubavnicama. S njima je imao čak i nekoliko nezakonite djece. Elizabeta je upravo evanđeoskom strpljivošću i nadljudskom dobrotom podnosila preljubničke čine svoga muža. Promatrajući sve to, ona je pronalazila smisao svoga života u djelima ljubavi prema bližnjemu, u molitvi i pokori za obraćenje svoga muža. Plakala je, ali više zato što se muževljevim preljubom Bog vrijeđa, nego što je njoj samoj i nepravda i sramota nanesena. Njezin heroizam u kreposti išao je tako daleko da je s ljubavlju prihvatila čak i nezakonitu djecu svoga muža.

Kad joj je poodrastao sin Alfonz i došao u sukob s ocem, Elizabeta se kao anđeo mira postavila između dvije zavađene i naoružane strane spriječivši tako krvoproliće. Kralj ju je, spočitavajući joj da pristaje uz Alfonzovu stranu, dao prognati u Alenquer, ali spoznavši kasnije da je krivo sudio, pozvao ju je natrag i primio s najvećim počastima.

U vezi s kraljevskim preokretom, pripovijeda se jedna afera koja se sa sigurnošću ne može potvrditi. Navodimo je ipak kao jednu zanimljivost:

Neki je paz bio oklevetan da održava s kraljicom Elizabetom nedopuštene veze. U stvari, kraljica se njime samo služila u dijeljenju milostinje. Kralj je odlučio pogubiti ga i to u vapnenoj peći. Za to su bili postavljeni nadglednici koji će izvršiti taj zločin. Paza je, koji nije slutio nikakva zla, kralj poslao k njima. Na putu je ušao u jednu crkvu i ondje se malo duže zadržao na misi. To ga je spasilo od sigurne smrti. Na mjesto zločina poslan je i klevetnik da se uvjeri je li izvršen kraljev nalog. Nadglednici su ovoga bacili u goruće vapno, misleći da je on onaj pravi koga moraju usmrtiti. Kad je kralj saznao što se zapravo dogodilo, upoznao je u tom događaju Božji zahvat, koji je Bog učinio da potvrdi nedužnost njegove žene.

Ovo dalje nije legenda, već dokazana stvarnost. Kad se kralj Dionizije teško razbolio, kraljica ga je Elizabeta sama brižno dvorila. Njezina nesebična ljubav tako je djelovala na njega da se i on posve preokrenuo, te raskajano i sveto u Gospodinu preminuo, 1325. godine.

Ostavši udovica, kraljica se još većom revnošću dade na dobra djela u korist siromaha i nevoljnika. Prodala je svoj imetak, svoje dragulje, a novac podijelila sirotinji i samostanima. Obukla je siromašni habit franjevačke trećoredice, te pošla na hodočašće u Compostelu, na grob svetog Jakova. Kad se vratila, stupila je u samostan klarisa u Coimbri. Zavjete je položila tek na smrtnome času. Prije toga je kao mirotvorka opet pošla na put, da smiri spor između svoga sina Alfonza i kastilskog kralja Ferdinanda. Na putu za Estremoz uhvatila ju je jaka vrućica te je preminula, okrijepljena sakramentima 4. srpnja 1336.god.

Tijelo su joj prenijeli u Coimbru, a grob te divne žene i majke brzo postade metom hodočašća. Ljudi su dolazili i po njezinu zagovoru molili i zadobili razne milosti.
Papa Urban VIII. proglasio ju je 25. svibnja 1625. svetom.

Ta svetica uči nas kako moramo biti mirotvorci, te ondje gdje među ljudima postoji jaz, graditi mostove. Na ljudsku gledajući, njezin je život bio veliki “torzo”, nešto promašeno. Ali ta žena velike vjere, svetosti i najveće ljubavi znala je to pretvoriti u pravu epopeju herojske kreposti i djelotvorne ljubavi prema Bogu i bližnjemu. I jer je bila sposobna mnogo ljubiti, svoj je život pretvorila u ružičnjak svetosti.

Razumijemo posve one brojne hodočasnike što su stoljećima dolazili na njezin grob. Nisu oni na njemu tražili samo čudesna uslišenja, već su htjeli odati poštovanje jednoj velikoj ženi, koja je znala biti velika u teškom životu, u okolini koja joj je zadala mnoge boli.

Ime je hebrejskog porijekla i znači: Bog je moja prisega.

Molitva za sretan brak

Oče, najljepše što možemo reći o tebi jest: ti si ljubav. Sva ljubav na ovom svijetu samo je odsjaj tvoje lju­bavi. Može se ostvariti potpuna sreća u tome da se drugoga usrećuje i dubok osjećaj da primamo sreću od drugoga. Zahvaljujemo ti što cijelim svojim bićem možemo jedni drugima pokloniti ljubav kada pripa­damo jedni drugima u braku. Očuvaj nas od sebeljublja. Podaj nam da svoju ljubav uvijek mjerimo po tvojoj ljubavi. Amen. Oče naš…

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. TOMA APOSTOL

Današnji svetac najviše je poznat po svojoj nevjeri koja je iščezla kad mu se ukazao uskrsli Krist. Tada je ispovjedio uskrsnu vjeru Crkve riječima: “Gospodin moj i Bog moj!” O sv. Tomi kao uzoru vjere za kršćane govorio je i papa Benedikt XVI. čije razmišljanje donosimo u nastavku.

Nastavljajući svoje susrete s dvanaestoricom apostola koje je sam Isus izabrao, danas posvećujemo svoju pozornost Tomi. Prisutan je u sva četiri popisa što ih donosi Novi zavjet, u prva tri Evanđelja smješten je uz Mateja (usp. Mt 10,3; Mk 3,18; Lk 6,15), dok se u Djelima apostolskim nalazi uz Filipa (usp. Dj 1,13). Njegovo ime izvedeno je iz hebrejskoga korijena ta am što znači “u paru, blizanac”. Tako mu Evanđelje po Ivanu više puta daje nadimak “Didimos” (usp. Iv11,16; 20,24; 21,2), što na grčkom znači upravo “blizanac”.

Nije jasno zašto je dobio taj nadimak. U prvom redu Četvrto evanđelje nudi nekoliko informacija koje naznačuju pokoju važnu crtu njegove osobnosti. Prva se odnosi na poticaj što ga daje ostalim apostolima, kad Isus, u kritičnom trenutku svoga života, odlučuje poći u Betaniju i uskrisiti Lazara, opasno se približujući Jeruzalemu (usp. Mk 10,32). Tom prilikom Toma reče učenicima: “Hajdemo i mi da umremo s njime!” (Iv 11,16). Ta njegova odlučnost u nasljedovanju Učitelja doista je za primjer te nam daje dragocjenu pouku: ona otkriva potpunu raspoloživost za prianjanje uz Isusa, sve do poistovjećivanja vlastite sudbine s Njegovom i želje da se smrću s Njime podijeli najviše svjedočanstvo. Zapravo najvažnija stvar i jest nikada se ne odvojiti od Isusa. Osim toga, kad Evanđelja koriste glagol “slijediti”, to znači da kamo On krene, onamo kreće i njegov učenik. Na taj se način kršćanski život određuje kao život s Isusom Kristom, život što ga valja provesti skupa s Njime. Sveti Pavao opisuje nešto slično kad ovako ohrabruje korintske kršćane: “U srcima ste našim te umiremo i živimo zajedno” (2 Kor 7,3). To što je vidljivo između apostola i njegovih kršćana, mora, naravno, vrijediti ponajprije za odnos između kršćana i samoga Krista.

Druga Tomina riječ zabilježena je s Posljednje večere. Tom prilikom Isus, predviđajući svoj skori odlazak, naviješta da će otići pripraviti mjesto učenicima kako bi i oni bili ondje gdje se on nalazi; te im pojašnjava: “Kamo ja odlazim, znate put” (Iv 14,4). Tada uzima riječ Toma govoreći: “Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati? (Iv 14,5). On se zapravo ovim pitanjem stavlja na vrlo nisku razinu razumijevanja; no te riječi pružaju Isusu priliku da izgovori slavnu definiciju: “Ja sam Put i Istina i Život” (Iv 14,6). Tako je ova objava otkrivena ponajprije Tomi, ali ona vrijedi za sve. Svaki put kad čujemo ili čitamo ove riječi, možemo se mišlju staviti uz Tomu te zamisliti da Gospodin govori i nama kao što je govorio njemu. U isto vrijeme, njegovo pitanje na neki način daje i nama pravo da od Isusa tražimo objašnjenja. Na taj način doživljavamo slabost svoje sposobnosti razumijevanja, a istovremeno zauzimamo stav povjerenja onih koji očekuju svjetlo i snagu od onoga koji ih može dati. Vrlo je poznat, pa je čak ušao i u svijet narodnih izreka, prizor nevjernoga Tome, koji se dogodio osam dana nakon Uskrsa.

U početku on nije vjerovao da se Isus ukazao dok njega nije bilo, te je rekao: “Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati” (Iv 20,25). U biti, iz ovih riječi izvire uvjerenje da je Isus prepoznatljiv, ne toliko po svome liku, koliko po svojim ranama. Toma smatra da su dokazni znakovi Isusova identiteta sada u prvom redu rane, kojima se otkriva do koje nas je mjere On ljubio. U tome ovaj apostol ne griješi. Kao što znamo, osam dana kasnije Isus se ponovno pojavljuje među svojim učenicima, no ovaj je put prisutan i Toma. A Isus ga poziva: “Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran” (Iv 20,27). Toma odgovara najsjajnijom ispovijesti vjere u čitavom Novom zavjetu: “Gospodin moj i Bog moj!” (Iv 20,28). S tim u vezi sveti Augustin tumači: Toma je “gledao i dodirivao čovjeka, no ispovijedao je svoju vjeru u Boga kojega nije ni gledao ni dodirivao. No, ono što je gledao i dodirivao vodilo ga je prema vjeri u ono u što je dotada sumnjao” (In Iohann, 121,5). Evanđelist nastavlja donoseći još i posljednju Isusovu riječ Tomi: “Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” (Iv 20,29). Ova se rečenica može prereći i u sadašnjem vremenu: “Blaženi koji ne vide, pa ipak vjeruju”. U svakom slučaju, Isus ovdje navješćuje temeljno načelo za kršćane koji će doći nakon Tome, dakle za sve nas. Zanimljivo je promotriti kako jedan drugi Toma, veliki srednjovjekovni teolog iz Aquina, ovoj formuli blaženstva pridružuje onu koja joj je naizgled suprotna, a donosi je Luka: “Blago očima koje gledaju što vi gledate” (Lk 10,23). No, Akvinac tumači: “Zaslužio je mnogo više onaj koji vjeruje bez gledanja od onoga koji gledajući vjeruje” (In Johann. XX lectio VI čl. 2566). Zapravo, Poslanica Hebrejima, podsjećajući na čitav niz biblijskih Praotaca, koji su povjerovali u Boga bez da vide ispunjenje njegovih obećanja, opisuje vjeru kao “neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo” (Heb 11,1). Slučaj apostola Tome važan je za nas iz najmanje tri razloga: prvo, jer nas tješi u našim nedoumicama; drugo, jer nam pokazuje da svaka sumnja može dovesti do jasnog ishoda iznad svake nesigurnosti; te, konačno, jer nas riječi što mu ih je Isus upravio podsjećaju na pravi smisao zrele vjere te nas ohrabruju da nastavimo, unatoč teškoćama, svojim putem prianjanja uz Njega.

Posljednja bilješka o Tomi sačuvana nam je u Četvrtom evanđelju koje ga predstavlja kao svjedoka Uskrsloga u prizoru koji slijedi, a opisuje čudesan ulov na Tiberijadskom jezeru (usp. Iv21,2). Tom je prilikom čak spomenut odmah nakon Šimuna Petra, što je očiti znak velike važnosti koju je imao u krugu prve kršćanske zajednice. Doista, pod njegovim su imenom kasnije napisana Djela apostola Tome i Tomino evanđelje. Oba su ova spisa apokrifi, ali ipak važni za proučavanje kršćanskih početaka. Spominjemo na koncu da je, prema drevnoj predaji, Toma evangelizirao najprije Siriju i Perziju (tako izvješćuje Origen, a prenosi Euzebije Cezarejski, Hist. eccl. 3,1), odakle je potom kršćanstvo pristiglo i u južnu Indiju. Tako, imajući u vidu misijsku djelatnost, završavamo svoje razmišljanje, izričući nadu da će Tomin primjer sve više jačati našu vjeru u Isusa Krista, Gospodina našeg i Boga našeg.

Pomolimo se: Svemogući Bože, daj nam radosno slaviti blagdan svetoga Tome apostola. Njegova zaštita nek nas trajno podržava da po vjeri imamo život u imenu Isusa Krista, koga je on priznao Gospodinom i koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

kateheza pape Benedikta XVI. na općoj audijenciji, 27. rujna 2006. (www.vatican.va)

SVETAC DANA – SV. BERNARDIN REALINO

Sveti Bernardin Realino: Slikar Pietro Gagliardi ovjekovječio je na platnu nesvakidašnji prizor iz života svetaca. Prikazao je gradske oce grada Lecce u južnoj Italiji kako dolaze još živome ocu Bernardinu Realinu te ga proglašuju zaštitnikom svoga grada. Slika se čuva u kolegiju Leoniano u Anagniu. Ima još jedna poznata i raširena slika koja prikazuje našega sveca i čudotvorca kako u zanosu gleda i grli dijete Isusa.

Sveti Bernardin Realino tipičan je predstavnik južnjačkoga sveca talijanskoga tipa. Na njegovu liku ne moraju nas oduševljavati baš sve crte, no ima ih ipak veoma vrijednih koje i za nas mogu biti od velike koristi.Bernardin se rodio 1. prosinca 1530. u Carpiju, u sjevernoj Italiji.
Stekao je zamjernu humanističku kulturu te postao dvostruki doktor: građanskoga i crkvenoga prava. Pohađao je predavanja na sveučilištu u Modeni, Bologni i Ferrari. U svojoj je ličnosti mogao ujediniti sve ideale tadašnje talijanske humanističkorenesansne kulture.

Po naravi je bio veseljak, optimist, vedar, srdačan, prema drugima pun poštovanja, darežljiv. Sve su to vrline koje čovjeku daju veliku vrijednost i osvajaju simpatije. Stoga nije čudo da je Bernardin kroz deset godina kao pravnik obavljao razne pravnoadministrativne službe i to s uspjehom. Da je u njima ostao, vjerojatno bi se u društvu častima i bogatstvom visoko popeo. No, on je vidio da će kao pravnik biti izložen opasnostima u kojima bi se mogao ogriješiti o glas savjesti, o pravdu i poštenje. Izgubivši i ženu, koju je veoma volio, sve je više u duši dozrijevao i tako se osposobio da je mogao donijeti jednu veliku životnu odluku.

Posljednje mjesto njegova građanskoga službovanja bio je Napulj. Tamo je došao u dodir s Družbom Isusovom. Na njega su naročito djelovala dva isusovca, koje je promatrao u crkvi. Njihovo čedno i pobožno držanje pobudilo je njegovu pažnju i on se počeo zanimati za red kome pripadaju. Saznavši da je to Družba Isusova, oduševio se za nju te zamolio da i on bude u nju primljen. Bile su mu tada 34 godine. Primio ga je u Družbu Alfonso Salmeron, jedan od prvih sudrugova sv. Ignacija. General reda bio je tada nasljednik svetog Ignacija o. Diego Lainez, koji je govorio: „Dajte mi osoba koje su živjele i djelovale u svijetu jer takve su za nas dobre.“

Bernardino Realino, pravnik i administrativac, bio je baš takav i on se priključuje drugoj generaciji isusovaca u Italiji, među kojima su najslavnija imena: Roberto Bellarmino, Antonio Possevino, glasoviti diplomat, Claudio Acquaviva, kasniji general reda, Matteo Ricci, misionar u Kini. Svi su oni utjecali na oblikovanje isusovačkoga stila života u Italiji.Bernardin Realino ostavio je konačno, stupivši 13. listopada 1564. u Družbu Isusovu, svijet, svoju pravničku karijeru, odrekavši se čak i svoje humanističke kulture – ili bolje: zamijenivši je znanošću križa. A to je značilo potpuno se odreći samoga sebe, uzeti križ te ići za Isusom. U jednome pismu svome ocu ovako je opisao Družbu Isusovu: „U njoj se provodi dobar život, slijedi zdrav nauk, siromašno odijeva – ali zato uživa duhovno bogatstvo, žar ljubavi prema Bogu i bližnjemu.“ Sve te osobine podsjećaju Bernardina na prvotnu crkvenu zajednicu u Jeruzalemu s apostolima na čelu. On se među subraćom u Družbi osjeća kao u nekom zemaljskom raju, zadovoljan i smiren u srcu, upravljajući sve na službu Bogu i bližnjemu. Njegova pisma i njegova subraća svjedoče o darovima Duha kojih je bio pun. Bila je to radost, mir, velikodušnost, dobrohotnost, dobrota, vjernost, blagost. Po njima je omilio tolikima.

Za svećenika bio je zaređen 24. svibnja 1567. te, tako rekavši, kao mladomisnik bio izabran za duhovnika, kasnije za učitelja novaka, obavljajući i svećeničke poslove u korist napuljskoga građanstva, osobito kao vođa jedne Marijine kongregacije. Godine 1574. bio je poslan u Lecce da ondje osnuje kolegij u kojemu će biti poglavar, ali i podložnik. U tom je gradu ostao sve do svoje smrti 2. srpnja 1616. Svojom svetošću, ljubaznošću u susretima s ljudima, strpljivošću, uslužnošću, kao duhovni vođa i svetac, omilio je svima pa su ga nazvali „ocem grada“. Njemu se s jednakim povjerenjem obraćahu biskupi, prelati, knezovi, plemići kao i priprosti svijet. Privlačili su ih i njegovi karizmatički darovi, osobito dar čudesa.

Sveti Bernardino Realino je nasmiješeni svetac. Njegov se smiješak temelji na dubokoj usrdnosti s Isusom. Iz te je usrdnosti izlazio uvijek među ljude pun vedrine, blagosti i dobrohotnosti. Nju nije moglo ništa uništiti. Na početku svoga boravka u Lecceu naišao je na nerazumijevanje, pa i kod subraće, ali se time nije dao svladati. Sačuvao je vedrinu, nadu, i u tome je bila tajna njegova uspjeha. Vjerovao je da Isus sve vidi, sve zna, i to mu je bilo dosta. Kad je ostario, mogao je još jedino moliti, davati dobar primjer i zračiti oko sebe svetost. I to je bilo mnogo. Sav se grad okupljao oko njegove ličnosti pa su svetoga starca gradski oci zamolili da Lecce uzme pod svoju zaštitu. On je to prihvatio, ali je znao da pravi zaštitnik toga grada može biti samo Isus i zato je sebi dragi grad u molitvi neprestano svome Gospodinu izručivao.

Toga divnoga, jednostavnoga čovjeka papa Leon XIII. proglasio je 27. rujna 1895. blaženim. Ta je beatifikacija imala odjeka i u travničkom sjemeništu u kojem se tada nalazio sluga Božji Petar Barbarić. Kad se bio razbolio od sušice, pisao mu je njegov prijatelj Petar Papac „da je za njegovo zdravlje molio devetnicu u čast novom blaženiku isusovačkog reda Bernardinu Realinu“.

Po završetku II. svjetskog rata Pio XII. proglasio je 22. lipnja 1947. Bernardina Realina, zajedno s Ivanom de Brittom svetim. Tom zgodom general reda otac Ivan Jenssens upravio je cijeloj Družbi krasnu poslanicu. Ta je kanonizacija uz veliko sudjelovanje vjernika svečano bila proslavljena i u bazilici Srca Isusova u Zagrebu. Za tu su zgodu bile izrađene te u crkvi izložene i velike slike novih svetaca. Tadašnji su se mladi hrvatski isusovci na primjerima tih svetaca s velikim oduševljenjem spremali na svoj budući rad.

Izvor: Bitno.net