SVETAC DANA – SV. JOZAFAT

Kao nadbiskup sveti Jozafat je bio barbarski ubijen od dvanaestorice zlikovaca 12. studenoga 1623. u Vitebsku, u Bijeloj Rusiji, budući da je njegova pastoralna revnost i zaslužna djelatnost za jedinstvo s Rimskom crkvom navukla na se mržnju pravoslavaca koji su odijeljeni od Rima.

Sveti Jozafat Kuncewycz rodio se oko god. 1580. u Ukrajini od pravoslavnih roditelja. Na krštenju je dobio ime Ivan, a kad bude stupio u red bazilijanaca dobit će ime Jozafat. U taj je red stupio prihvativši katoličku vjeru, jedinstvo s Rimom, a sačuvavši kao i ostali sjedinjeni kršćani, takozvani unijati, istočni obred i običaje. Sad će postati velik čuvar i pobornik kršćanskoga jedinstva. To će biti i uzrok njegove mučeničke smrti.

Obukavši redovničko odijelo, Jozafat je imao povlasticu da je bio prvi novak bazilijanskog sjedinjenoga samostana Presv. Trojstva u Vilniusu. Bilo mu je tada 20 godina. On će u taj stari red s bogatom tradicijom i duhovnošću unijeti nov žar, nove ideje pod utjecajem isusovaca, koji su tada na teritoriju poljske države bili veoma aktivni. Učinio je to kad je u samostanu postao poglavar, a još više kad je postao nadbiskup u Polocku, u Ruteniji, koja je iz ruskih prešla u poljske ruke za vrijeme kralja Sigismunda III.

Kao nadbiskup sveti Jozafat je bio barbarski ubijen od dvanaestorice zlikovaca 12. studenoga 1623. u Vitebsku, u Bijeloj Rusiji, budući da je njegova pastoralna revnost i zaslužna djelatnost za jedinstvo s Rimskom crkvom navukla na se mržnju pravoslavaca koji su odijeljeni od Rima. Jozafat je svojim protivnicima govorio: “Vi me smrtno mrzite, dok vas ja sve nosim u srcu i bio bih radostan da umrem za vas.” Bile su to proročke riječi. Domogavši se građanske vlasti te iskoristivši trenutak političkih razdora u Poljskoj, rulja je fanatika, naoružana sabljama i puškama, nahrupila u Jozafatovo obitavalište te ga usmrtila. Golo tijelo bacili su mu u rijeku Dunu. No vjernici su čekali da dođu do njega i da ga časno sahrane. Njegova je smrt bila povodom mnogih obraćenja i učvršćenju unijatske Crkve. Jozafat je veoma brzo proglašen blaženim. Papa Pio IX. proglasio ga je god. 1867. kao prvog istočnjaka svetim.

Prigodom 300. obljetnice mučeničke smrti sv. Jozafata papa Pio XI. izdao je encikliku Ecclesiam Dei iz koje o svetom mučeniku donosimo ovaj izvadak:

“Božja je Crkva tako divnim određenjem sastavljena da u punini vremenâ postane kao velika obitelj koja obuhvaća svekoliki ljudski rod. Znamo da je uz ostale odlične znake po božanskoj volji označuje ekumensko jedinstvo.

Krist Gospodin nije jedino apostolima povjerio službu koju je sam primio od Oca kad kaza: Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji; idući, dakle, učite sve narode, već je također nadasve htio da zbor apostola bude jedan, dvostruko spojen najužom vezom. Iznutra je vez ona vjera i ljubav koja je razlivena u našim srcima po Duhu Svetom, a izvana upravljanje jednoga svima, jer je prvenstvo apostola predao Petru. Ono je vječno počelo i vidljiv osnov jedinstva. Da bi pak ono jedinstvo i sloga ustrajali zauvijek, Bog koji sve predviđa posvetio je jedinstvo kao znakom istodobno svetošću i mučeništvom.

Takva je čast zapala Jozafata, nadbiskupa Polocka, slavenskog istočnog obreda. Njega s pravom priznajemo za odličnika, sjaj ili stup istočnih Slavena. Jedva da je netko drugi više osvjetlao njihovo ime ili bolje pridonio spasenju. On je njihov pastir i apostol; pogotovo što je svoju krv prolio za jedinstvo svete Crkve. Štoviše, osjećajući da ga pokreće neko nebesko nukanje, shvatio je da za ostvarenje svetoga općeg jedinstva najviše može pripomoći time ako zadrži u jedinstvu opće Crkve istočni slavenski obred i bazilijansko ustrojstvo samostanskog života.

Međutim, nastojao je prije svega oko povezanosti svojih građana s Petrovom stolicom. Odasvud je skupljao dokaze koji su bili vrijedni da promiču i potvrđuju tu povezanost. Posebno je razmatrao liturgijske knjige kojima se služe Istočnjaci, i sami odijeljeni prema odredbama svetih Otaca. Primijenivši, dakle, tako pomnu pripravu, započeo je djelo uspostave jedinstva. Takvom je istodobno snagom i ljupkošću i s takvim uspjehom radio da su ga sami neprijatelji nazvali ’otimač duša’.”

Poznato je kako je Sveti Otac Ivan Pavao II. u svojim nastupima podržavao vjernike istočnoga obreda, koji su sjedinjeni s Rimskom crkvom. To je pokazao i na svome putu po Sjedinjenim Američkim Državama kad je u Philadelphiji posjetio ukrajinsku katedralu Bezgrješnog začeća. Taj je posjet bio daleko više od onoga što bi se moglo nazvati kurtoazijom prema ukrajinskim katolicima istočnoga obreda.

Monsinjor Robert Moskal, kancelar ukrajinske nadbiskupije Philadelphije i katedralni župnik, uvjeren je da će posjet Svetoga Oca poslužiti i odgajanju svih Ukrajinaca katolika u njihovu obredu, pa i onima koji žive tamo iza željezne zavjese čvrsto odani i vjerni svojoj vjeri unatoč progonstvima.

Monsinjor Moskal smatra da je posjet Ivana Pavla II. njihovoj katedrali bio sreća za sve Ukrajince gdjegod živjeli. Publicitet, koji je prethodio tom posjetu, pomogao je da se Ukrajinci odgajaju u svojim vjerskim tradicijama. To su i one što im je prenio i sv. Jozafat. Posjet pak njihovoj katedrali naglašava činjenicu kako se i s različitostima obreda i tradicija može živjeti u skladu i miru pa zvali se mi Ukrajinci, Bjelorusi, Poljaci, Španjolci, Nijemci ili bilo koji drugi narod.

Obvezan spomendan sv. Jozafata, mučenika jedinstva, doziva nam sve to u pamet i zato se može reći da njegova svetkovina ima ekumensko značenje: stvarnost jedinstva u poštivanju opravdanih i zakonitih razlika.

Josip Antolović SJ

Pomolimo se: Gospodine, probudi u svojoj Crkvi Duha Svetoga, kojim je bio ispunjen sveti Jozafat te je dao život za svoje ovce; po njegovu zagovoru ojačaj i nas tim Duhom, da budemo spremni život položiti za braću. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova.
Amen.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. MARTIN IZ TOURSA

Hagiografi smatraju sv. Martina jednim od najvećih biskupa svih vremena. On je i prvi svetac koji nije bio mučenik, a ipak ima svoj blagdan. On je jedan od onih ljudi o kojem su govorili čitavi naraštaji.

Sveti Martin rođen je oko 316. u Sabariji, današnjoj Mađarskoj. Njegov otac Talijan doselio se tu kao rimski časnik. Martin je svoj kršćanski odgoj stekao u očevu zavičajnom gradu Paviji. Po očevoj želji postao je vojnik i časnik.

Ime mu je zapravo umanjenica Marsa, boga rata. Tako ga je nazvao otac, želeći odati počast svojoj službi. Sasvim sigurno nije očekivao da mu sina povijest neće pamtiti po ratnim podvizima, već po djelu milosrđa, koje je postalo simbolom kršćanske ljubavi prema siromasima. Evo toga slavnog događaja:

Neke studene zimske večeri časnik Martin, nakon dužnosti ophodnje, vraćao se u svoj vojnički tabor, sjeverno od Pariza. Odjednom se uz rub ceste stvorio neki siromah u dronjcima, koji je drhtao od hladnoće i zamoli ga za milostinju. Martin kod sebe nije imao ni novca ni što drugo da mu dade. Tada mu na pamet dođe misao; uzeo je svoj širok časnički ogrtač, mačem odsjekao polovicu i podao promrzlu siromahu.

Legenda pripovijeda da je sljedeće noći ugledao Isusa koji je bio odjeven u polovicu njegova ogrtača. I čuo je kako je Isus govorio anđelima: “Martin koji je tek na putu da bude pokršten, odjenuo me ovim ogrtačem.” Tim je riječima Isus zapravo ponovio onu svoju nama iz Evanđelja poznatu pouku: “Što učinite jednom od moje najmanje braće, to činite meni.”

Kratko po tom doživljaju Martin napušta vojničku službu, vraća se kući i nakon priprave dao se pokrstiti. Oduševila ga je ta vjera koja je živjela i vršila ljubav. I Martina je uporno progonila jedna misao: želja da bude misionar u svojoj domovini, da se bori protiv poganstva i krivovjerja. Kao prvo, obratio je na kršćanstvo svoju majku. Na kratko vrijeme povukao se u samotništvo na otoku Gallinaru, da bi potom pošao u Poitiers, gdje ga je biskup Hilarije zaredio za svećenika. Također mu je poklonio kuću u mjestu Liguge, koju je Martin pretvorio u samostan, želeći život provesti u samoći i molitvi. No, 371. godine preminuo je sveti Hilarije, a grad Tours nije pronašao nikoga boljega tko bi ga mogao naslijediti osim Martina.
I tako je Martin: vojnik iz prisile, redovnik po odabiru, morao radi dužnosti postati biskup. Bio je sjajan pastir. Kao veliki evangelizator, obraćao je na kršćanstvo barbarska galska plemena, umirivao arijance i ostale krivovjerce i opirao se civilnoj vlasti koja se htjela uplesti u upravljanje Crkvom.

Jako su ga voljeli siromasi i nevoljnici kojima je uvijek bio bliz; nešto manje plemići i onaj dio klera koji su – ljubeći bezbrižan život – strogog biskupa smatrali malo odveć zahtjevnim, jer je tražio uzoran život i obrazovanje primjerno službi. Zbog toga je bio izložen klevetama i netrpeljivosti.

Nikada nije zaboravio redovnički život, svoju prvu ljubav. Nakon najstarijeg europskog samostana u Ligugeu, utemeljio je još jedan u Marmoutieru, svega nekoliko kilometara od Toursa, koji će postati prvim središtem redovničkoga života u Francuskoj.

Hagiografi smatraju sv. Martina jednim od najvećih biskupa svih vremena. On je i prvi svetac koji nije bio mučenik, a ipak ima svoj blagdan. On je jedan od onih ljudi o kojem su govorili čitavi naraštaji. Njegova gesta dobrotvornosti prema siromahu što se smrzavao pred vratima grada Amiensa, davši mu polovicu svoga plašta, ispunjala je maštu mnogih slikara i umjetnika. Francuska ga štuje kao svoga prvotnoga zaštitnika, a u poljoprivrednim i vinogradarskim krajevima Francuske, Italije, pa i naših vinorodnih predjela “novo se vino pije na blagdan svetog Martina”.

Sveti i skromni biskup umro je 8. studenoga 397. godine.

Zaštitnik je Francuske, vojnika, konjanika, siromašnih, prosjaka, putnika i vinogradara.

Molitva svetog Martina (za nastavak borbe za Boga)

Gospodine, ako sam i dalje potreban Tvom narodu,
neću izbjegavati trud.
Neka bude volja Tvoja.
Vodio sam dobru bitku dovoljno dugo.
Ipak, ako me, Gospodine, obvežeš da nastavim bitku
u bojnim redovima Tvoje obrane,
nikad neću tražiti izgovor zbog manjka snage.
Ispunit ću sve što si mi povjerio.
Dok Ti zapovijedaš,
ja ću se boriti pod Tvojom zastavom.

Amen.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. LEON VELIKI

Sveti Leon I. je bio prvi papa kome je povijest dala naslov “Veliki”. Njegov život i djelo opravdavaju taj naslov, a mi se s njim upoznajmo pa ćemo se u tu opravdanost i sami uvjeriti.

Sveti Leon se rodio svršetkom IV. stoljeća u pokrajini Toskani, staroj Etruriji, gdje je prije Rimljana živio narod Etruščana, koji je iza sebe ostavio tragove visoko razvijene kulture.

Po Leonovim se sačuvanim spisima vidi da je u djetinjstvu i mladosti primio izvanredan odgoj i stekao veliku naobrazbu. Bio je odličan poznavalac rimske književnosti, govorništva, teologije, pa i drugih znanosti. Papom je postao god. 440. naslijedivši Siksta III. u veoma teškom trenutku crkvene povijesti. Crkva je bila razdirana herezama iznutra, a navalama barbara izvana. Bilo je to razdoblje seobe naroda.

U profanoj je povijesti papa Leon I. postao velik po svom upravo čudesnom i dramatičnom susretu s Atilom, vođom Huna, kojega je uspio odvratiti od Rima.

Strašni Atila, zvan “bič Božji”, prešavši Alpe, utaborio se kod Mantove. Uz njega je strašna vojska s mnoštvom zarobljenika i ugrabljena plijena. Ognjem i mačem je opustošio gotovo polovinu Europe, prešao Alpe s istom sigurnošću i spretnošću kao nekoć prije njega kartaški vojskovođa Hanibal. Spustivši se u Padsku nizinu, opljačkao je i velikim dijelom uništio gradove i naselja, medu kojima Milano i Paviju, a sada mu je, eto, otvoren put i prema Rimu, prijestolnici svijeta, za kojim su hlepili prije i poslije njega toliki osvajači. Rim nije imao tko braniti jer je Bizant, gdje je bila prijestolnica carstva, bio daleko.

Sve su nade Rimljani stavili stoga u svoga biskupa, papu Leona, koji se goloruk u pratnji nekolicine prelata uputio ususret strašnome Atili. »Legenda Aurea« bilježi o tom najneobičnijem susretu ovo: »Kad se, dakle, Papa približio Atili, čim ga je taj spazio, sišao je s konja i upitao ga što želi?« Papa je imao samo jednu želju: da Atila napusti Italiju, oslobodi zarobljenike i odrekne se pohoda na Rim. Činjenica da se jedan strašan vojskovođa, koji je iza sebe imao gotovo polmilijunsku vojsku, pokorio nenaoružanom i golorukom Papi, uzbuđivala je dugo maštu mnogih i tako nastadoše razna, pomalo i legendarna tumačenja toga susreta. Legenda Aurea, poznati srednjovjekovni hagiografski spis, donosi ovo tumačenje: “Vojnici su prigovarali Atili što se on, pobjednik svijeta, dao pobijediti od jednoga svećenika. On im je na to odvratio da je imao priviđenje i o sebi i o njima; vidio je kako kraj Pape stoji strašan jahač s mačem u ruci, a koji mu je rekao da će i on i svi izginuti ako ne poslušaju Papu.”

Povjesničari danas tvrde da se praznovjerni ratnik Atila stvarno prestrašio Božje srdžbe, s kojom mu se zaprijetio jasni starina papa Leon. Možda se sjetio tajanstvenog završetka Alarihova, koji je nakon pljačke Rima nenadano umro. Povijesna je Činjenica da se Atila sa svojim hordama povukao natrag preko Alpa i preko Dunava. Godinu dana kasnije smrt je i njega dokončala. Genzerika, vođu Vandala, god. 455. papa Leon nije ipak uspio odvratiti od pljačke Rima, ali je uspio barem poštedjeti od nasilnika ljudske živote te kuće od razaranja i paleža.

Inače o životu sv. Leona nemamo baš mnogo podataka. On je bio čovjek koji nije volio govoriti o sebi ni o svojim spisima. Znamo ipak da je imao veoma visok pojam o svojoj papinskoj službi i odgovornosti te da je u sebi znao utjeloviti dostojanstvo, vlast i brigu Petra, poglavice apostola. Unatoč svome strogom i ozbiljnom velikosvećeničkom držanju znao je ipak sačuvati i ljudsku toplinu, osjećajnost što zraci iz njegovih 96 govora te iz 173 sačuvana pisma. Naročito njegove homilije odaju pastira duša koji je sav bio predan duhovnome dobru povjerenog mu stada. On svojim ovcama govori pristupačnim jezikom i rječnikom, prenoseći svoje misli u jasne, trijezne i prikladne izraze, koji će vjerniku pomoći da bolje živi prosvijetljenim kršćanskim životom. Pisma mu pak odaju visoko kultiviran stil, a bila su vjerojatno upravljena ljudima više kulture.

U povijest dogmi Leon je ušao svojom glasovitom Dogmatskom poslanicom Flavijanu u kojoj iznosi jasan nauk o hipostatskoj uniji. Kad se ta poslanica god. 451. pročitala na Kalcedonskom saboru, saborski su oci s oduševljenjem izjavili da je na Leonova usta progovorio sam Petar. Taj su dokument mnogi smatrali da je pisan pod nadnaravnim nadahnućem. Papa Leon I. Veliki umro je nakon 21 godine pontifikata 10. studenoga 461. godine. Za duhovno osvježenje navodimo isječak iz III. govora pape Leona na godišnjicu izbora: »Premda smo, predragi, nemoćni i nedostojni za izvršavanje naše službe, jer ako nešto pobožno i revno želimo činiti, osjećamo teret svoje slabosti; ipak, prati nas silan zagovor vječnoga i svemogućega svećenika koji je nama sličan, Ocu jednak, koji je božanstvo čovještvu podvrgao, a ljudsko uzdigao do božanskoga, njegovoj se uredbi dolično i pobožno radujemo. On, premda je mnogim pastirima povjerio brigu za svoje ovce, sam ipak nije prestao čuvati ljubljeno stado. Od njegove vječne zaštite primismo silu apostolske službe. On je svojim djelom neprestano prati. Čvrstoća temelja na koji se sazidava sva Crkva nije ugrožena teretom hrama koji na njoj leži. Jer, vječna je čvrstoća one vjere koju je on pohvalio u prvaku apostola. I kao što trajno ostaje što je Petar u Kristu vjerovao, tako trajno ostaje i ono što je Krist u Petru ustanovio. Ostaje, dakle, uredba istine, i blaženi Petar ustrajući u primljenoj čvrstoći stijene, ne napušta kormilo Crkve koje je primio. On je pred drugima istaknut: zove se stijenom, proglašuje se temeljem, postavljen je za vratara kraljevstva nebeskoga, postavljen je za suca koji svezuje i razrješuje, i njegova presuda vrijedi i na nebu. Iz svih tih otajstava spoznajemo kakvo je njegovo zajedništvo s Kristom. On sada potpunije i moćnije izvršava što mu je bilo povjereno, sve službe izvršuje i svu brižljivost očituje u Onome i s Onim po kome je proslavljen. Ako nešto pravilno činimo i ispravno prosuđujemo, ako nešto svagdašnjim molitvama postižemo od Božjega milosrđa, to je onda djelo i zasluga onoga čija moć živi na njegovoj stolici i čija vlast je iznad svake druge vlasti. To je, predragi, postigla ona ispovijest vjere, koju je Bog Otac nadahnuo apostolskom srcu, a koja nadilazi sve nesigurnosti ljudskih mišljenja te prima čvrstoću stijene koja se ne da slomiti nikakvim navalama. Jer, u svekolikoj Crkvi Petar svakodnevno govori: ’Ti si Krist, Sin Boga života’ i svaki se jezik koji Gospodina priznaje napaja učiteljstvom toga glasa.«

Pomolimo se: Bože, ti si Crkvu utemeljio na čvrstoj stijeni apostolstva, da je nikad ne nadvladaju vrata paklena. Po zagovoru svetog pape Leona daj joj postojanost u istini i trajan mir! Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. ELIZABETA OD PRESVETOGA TROJSTVA

Sveta Elizabeta od Presvetog Trojstva, rođenim imenom Élisabeth Catez je francuska svetica, redovnica karmelićanka, spisateljica, mističarka.

Sveta Elizabeta od Presvetog Trojstva (Élisabeth de la Trinité), francuska bosonoga karmelićanka, mističarka, rođena je kao Élisabeth Catez 18. srpnja 1880. u vojnoj bazi Avord (Farges-en-Septaine) nedaleko Bourgesa (departman Cher, središnja Francuska). Obitelj je 1892. preselila u Dijon. Njezin otac Joseph Catez, časnik francuske vojske, iznenada je preminuo 1887. pa se majka Marie Rolland sama morala brinuti za odgoj dviju kćeri. Elizabeta je bila ljupka djevojčica dobrog srca, ali izuzetno živahna, svojeglava i naprasita. Bila je glazbeno nadarena, svirala je glasovir i s trinaest godina osvojila prvu nagradu na konzervatoriju u Dijonu. Godinu dana kasnije, 1894, nakon jedne svete pričesti, Elizabeta je osjetila da ju Gospodin zove u karmelićanske redove i zavjetovala se na trajno djevičanstvo. Njezina majka zatražila je od nje da na odlazak u samostan pričeka do punoljetnosti. Omiljena u društvu, s majkom i sestrom Marguerite sudjelovala je u brojnim aktivnostima: izleti, ples, tenis, sviranje glasovira, more, planine, prijateljstva, rad u župi, pjevanje u crkvenom zboru, posjeti bolesnicima, poučavanje vjeronauka i skrb o radničkoj djeci. Iznad svega i prije svega za nju je značila molitva. Napisala je: “Iako usred svijeta, možemo slušati Boga u tišini srca koje želi jedino Njega… Nakon svih tih okupljanja i slavlja, moja je utjeha sabrati se i radovati se u Tvojoj prisutnosti.” Bila je posebno sretna kad je otkrila otajstvo Presvetog Trojstva u svoj njegovoj punini pa je njemu u čast izabrala i svoje redovničko ime. Protivno majčinim savjetima, stupila je 2. kolovoza 1901. u karmelićanski samostan u Dijonu, 200 metara udaljen od njezinog doma, a svečane zavjete položila je 11. siječnja 1903. Odmah je osvojila ostale sestre svojom sabranošću i susretljivošću. Dragog Boga tražila je i pronalazila u radu i molitvi, iako je povremeno doživljavala krize i tonula u mrak. Na dan polaganja zavjeta osjetila je neizmjernu svjetlost. Ostavila je za sobom 342 pisma, dnevnik, 17 intimnih bilješki, 122 pjesme i 4 duhovna traktata. Njima nam Elizabeta šalje svoju jednostavnu i duboku poruku. Zašto ići daleko i tražiti iskustvo božanskoga, kad je Bog, koji je sama Ljubav, prisutan u najdubljem dijelu našega srca? Svi smo ljubljeni, svi smo djeca Božja, svi smo pozvani euharistijskom stolu, svi se možemo predati Ljubavi.

Oboljela je u vrijeme korizme 1905, od tada neizlječive Addisonove bolesti, rijetke kronične bolesti koja nastaje kao posljedica obostranog razaranja kore nadbubrežnih žlijezdi. Prebačena je u proljeće 1906. u bolnicu i sve više nestajala u Bogu. “San mi je preobraziti se u Isusa Raspetoga i to mi daje toliku snagu u trpljenju… Shvaćam kako je bol objava ljubavi…” O Uzašašću čula je u dubini duše ove riječi: “Ako me tko ljubi… i Otac moj će ljubiti njega i k njemu će doći i kod njega se nastaniti”. Elizabeti su se objavile tri osobe Presvetoga Trojstva i njihova nazočnost više se nikada u njoj neće izbrisati. Njezine posljednje razumljive riječi zvučale su poput pjesme: “Idem u svjetlost, u ljubav, u život…” Pred kraj života počela je nazivati samu sebe “Laudem Gloriae” (“pohvalom slave”). Njezina duhovnost podsjeća na njezinu suvremenicu i sunarodnjakinju, karmelićanku iz Lisieuxa, svetu Tereziju od Djeteta Isusa. Elizabeta je konačno utonula u Presveto Trojstvo na današnji dan, 9. studenoga 1906, u Dijonu (departman Côte-d’Or, Burgundija). Blaženom ju je proglasio 25. studenoga 1984. papa Ivan Pavao II. Predstavio ju je tada kao “novo svjetlo koje nam svijetli, novu pouzdanu i sigurnu vodilju.” Rekao je tom prilikom: “Evo mlade kršćanke iznimno revna srca, koja može progovoriti mladima, kao i svim tragateljima za apsolutnim… Otkrit ću vam i njenu tajnu. To je ona unutarnja prisnost s Bogom, koja poput divnoga sunca osvjetljuje i moj život.” Svetom ju je 16. listopada 2016. proglasio papa Franjo. Svetu Elizabetu zazivaju kod smrti roditelja i tjelesnih boli, a zaštitnica je bolesnika.

Izvor: zupajastrebarsko.hr

Posveta Lateranske bazilike – majke i glave svih crkava

Katolička Crkva slavi danas blagdan posvete Lateranske bazilike. Lateranska bazilika ima svoj značaj po tome što je stolna crkva rimskih biskupa.

Upravo jer je crkva Petrovih nasljednika, od davnine je dobila naziv caput et mater omnium ecclesiarum – glava i majka svih crkava, te je stoga dan posvete ove bazilike značajni blagdan jedinstva s Rimskom Crkvom koja predsjeda u ljubavi nad svim Crkvama. Zato se danas ne slavi samo izgradnja i posveta Lateranske bazilike kao kamenog i lijepo urešenog zdanja, nego se prije svega slavi vjera svih onih koji pogled svoga duha okreću prema Crkvi koja je po Petru primila ključeve kraljevstva nebeskog i dobila jamstvo da je vrata paklena neće nadvladati. Ako je sveti Augustin prigodom posvete jedne bazilike potakao svoje vjernike da oni sami budu zdanje Božje kojemu vjera daje oblik, nada čvrstoću, a ljubav kompaktnost, koliko to više vrijedi u slučaju posvete ove crkve koja je simbol i sredstvo međusobnog jedinstva svih vjernika koji pripadaju samo jednoj svetoj katoličkoj i apostolskoj Crkvi.

Ali Crkva može imati takva obilježja samo ako joj je Krist temelj i počelo, ako joj je on oslonac i snaga. Samo ako je Krist jamstvo Crkvi u vremenu, ona može doći do svoga ostvarenja u vječnosti. Govoreći o tome sveti će Augustin posvjedočiti: „Apostol, kao mudri arhitekt, postavio je Krista Isusa za temelj, njega koji je izabrani zaglavni kamen, kao što nam to doziva u pamet i Petar izvlačeći iz proročkih spisa, kojega ljudi odbaciše, ali je izabran i dragocjen pred Bogom. Pristajući čvrsto uza nj, daje nam se mir; dok smo jako oslonjeni na nj, slijeva se u nas snaga. On je, u isto vrijeme, temeljni kamen – jer je on koji nas drži – i zaglavni kamen, to jest princip povezivanja u jedinstvo. On je također onaj kamen na kojem, gradeći kuću, razuman čovjek ostaje, u najvećoj sigurnosti, protiv svih iskušenja ovoga života. Takvu kuću ni snažne provale kiša ne mogu oboriti, niti je mogu odnijeti bujice voda, niti njezinu stabilnost mogu poljuljati vjetrovi.“ U tom duhu ovaj blagdan treba biti blagdan Krista Gospodina, glave i temelja Crkve, koji potom posebne ovlasti nad svojim zdanjem ostavlja Petru i njegovim nasljednicima. Upravo radi toga da se ne bi dogodilo da Crkva zaboravi svoje temelje u Kristu, Krist je ostavio dar Petru i njegovim nasljednicima da jamče cjeloviti nauk Crkve i učvršćuju svoju braću u vjeri.

Blagdan posvete Lateranske bazilike poticaj je stoga svakom vjerniku da učvrsti svoju vjeru u Krista Gospodina o kojem autentično i cjelovito svjedočanstvo daje Katolička Crkva predvođena Petrovim nasljednicima koji su jamstvo da je vrata paklena neće nadvladati. Ali Crkva je jaka ne samo po papama i biskupima, nego je jaka po vjeri svakog vjernika koji izabire Krista za svoj temelj, te raste i izgrađuje se slijedeći njegov božanski plan i nacrt. I na to će neizostavno sveti Augustin potaknuti svoje vjernike: „Dajte stoga, braćo, ako ste suuskrsli s Kristom, tražite ono što je gore, gdje Krist zdesna Bogu. Za onim gore težite, ne za zemaljskim. Uistinu Krist, naš temelj, namjerava nas izgraditi odozgo. Kao što se doista postavlja temelj koristeći zemaljske stijene, čiji golemi tereti pretežu bez daljnjega prema dolje a ne drugačije, tako se, za nas, događa obrnuto: onaj ‘kamen’ koji je temelj, postavljen je uvis na način da učini da se okrenemo brzo prema gore nošeni težinom ljubavi. Spremno, dakle, radite sa strahom i trepetom oko svoga spasenja. Da, Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati. Sve činite bez mrmljanja. Pa se kao živo kamenje ugrađujte u hram Božji, te kao nepokvarljivo drveće, učinite od samih sebe kuću Božju. Dajte se otesati, ugladite se u naporima, u neizbježnim poteškoćama, u bdjenjima, u aktivnostima, budite spremni na svako dobro djelo na način da zaslužite odmor u vječnom životu kao u punini zajedništva s anđelima.“

Što reče sveti Augustin nekada, vrijedi i danas za nas, jer pripadnost Katoličkoj Crkvi nije jamstvo spasenja samo po sebi kao po nekom uhodanom automatizmu. Ono u nama treba izazvati dužni ponos na svetu vjeru koju baštinimo u zajedništvu s Petrovim nasljednicima, ali isto tako treba biti dodatni poticaj da tu istu vjeru još dosljednije živimo i djelima potvrđujemo. Završio bih stoga znakovitim riječima svetog Augustina: „Sada, ponavljam, gradite s duhovnom ljubavlju dom vjere i nade po svim dobrim djelima, za koja neće biti prigoda na onom svijetu. Kao temelje u svojim srcima postavite apostolske i proročke poticaje, svoju poniznost prostrite kao pod bez ikakve ljutnje. U svom srcu spasenjski nauk sjedinite molitvama i govorima kao čvrstim zidovima, a njih osvijetlite božanskim svjedočanstvima kao svjetiljkama, nemoćnike podupirite kao stupovi, siromahe zaštitite kao krov, kako bi vam naš Gospodin uzvratio vječnim dobrima za vremenita, i kako bi vas imao savršene i posvećene za svu vječnost.“

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – BLAŽENI GRACIJE KOTOSKI

Redovnik augustinac, pustinjak (Muo u Boki Kotorskoj, 27. XI. 1438. – Venecija, 9. XI. 1508.) svetac euharistije, pomiritelj ljudi i zaštitnik ribara, radnika, neženja, vrtlara, pokornika, pomoraca.

U malome ribarskom mjestu Muo, u Boki kotorskoj, rođeno je 27. studenoga 1438. dijete, kome su roditelji Benedikt i Dobre (Bona) Krilovića na krštenju dali ime Pavao. Obitelj bl. Gracija bijaše skromna, ali poznata po poštenju i pobožnosti. Bilo je to u vrijeme pontifikata Eugena IV. kada je Boka bila u sastavu Mletačke Republike. Vrijeme i obiteljsko porijeklo odredilo je Gracijev životni put ribara i mornara kao i drugih stanovnika ovih primorskih krajeva toga vremena, tj. da se izdržava ribolovom i plovi morima. Ulaskom u augustinski red Pavao (Krilović) uzima ime Gracija (Milost). Nije lako razlučiti koje je ime snažnije označilo cijeli njegov život ribara i mornara, redovnika i sveca. Duh Svetog Pavla apostola, revnoga promicatelja Evanđelja Isusa Krista, njegovoga krsnog zaštitnika i Gracija (Milost) koju označavaju tri oblika plemenitosti – davanje, primanje i uzvraćanje darova ili dobročinstava – milost je svetište ljubavi, milina, dražest, ljupkost i sve to zajedno, kao njegovo redovničko ime, snažno je oblikovalo lik i život „našega sveca“.

Kao dijete siromašne ribarske obitelji, prvu je mladost proživio zajedno sa svojim roditeljima kao ribar i težak na škrtoj zemlji nasuprot Kotoru podno brda Vrmca. U svojim tridesetim godinama postao je mornar na mletačkom trgovačkom brodu. Na svojim putovanjima po Jadranskom moru od rodne Boke do Venecije, vrijedan i pobožan mornar tražio je uz materijalnu dobit i ono još važnije, duhovno dobro. U ljeto godine 1468., dok je brod bio usidren u venecijanskoj luci, Gracija je imao priliku slušati nadahnutoga propovjednika bl. Šimuna iz Camerina, augustinca. Riječi slavnoga pučkoga misionara onoga doba bile su lijek i utjeha duši, ali i dobro sjeme zasijano u Gracijino srce, koje je uskoro donijelo ploda. Gracija je donio životnu odluku, napustiti dotadašnji način života i potpuno se posvetiti Bogu.

Na putu ostvarenja poziva na koji ga je Gospodin pozvao, mladi je Bokelj dobivši pristanak roditelja, pokucao na vrata samostana pustinjaka sv. Augustina i dobivši ime Gracija (Milost), počeo je živjeti kao redovnik u siromašnom samostanu na brdu Ortone, nedaleko Padove. Svima je, još za vrijeme njegovoga novicijata, bilo jasno da se novi redovnik iz Boke odlikuje skromnošću i postojanošću, osobito vrlinama koje zrače svetošću, brzo je učio i poslušno prihvaćao pravila savršenoga redovničkog života.

U to vrijeme vjernici su velikom pokorom nastojali pojačati svoju molitvu. Kao redovnik i Gracija je pošao tim putem, nosio je kostrijet, bičevao se i strogo postio. Kostrijet je pokornički pojas ili tkanje od vrlo oštre (kozje ili konjske) dlake, koji se oblačio pod košulju na kožu. I danas se u crkvi na Mulu čuva relikvija s dijelom kostrijeti od grubog tkanja koju je nosio bl. Gracija. Osim duboke molitve i velike pokore, bl. Gracija se istakao velikom poniznošću. O njegovome molitvenom životu zabilježili su njegovi suvremenici da je pokazivao znakove mističnih doživljaja. Svim je bićem bio uronjen u molitvu, a na osobit je način štovao presvetu Euharistiju. Noćna su bdijenja bila njegova osobita ljubav, a redovnici bi često bili svjedoci da se noću diže čudesno svjetlo iznad sobe u kojoj je boravio Gracija. Kad god je radi službe bio izvan crkve, njegove su misli bile kod Gospodina Isusa u Presvetom oltarskom sakramentu. Iako daleko od rodne Boke, bl. Gracija je bio pravi Bokelj, kao i svi Bokelji cijeloga je života ostao istinski štovatelj Blažene Djevice Marije, Majke svojega Gospodina.

Bl. Gracija nikada nije postao svećenik, nego je kao brat redovnik vršio službu ministranta i sakristana u samostanskoj crkvi. Svoju je službu vršio predano i poslušno na radost cijele zajednice. Jednog je dana po nalogu samostanskoga poglavara bio raspoređen za rad u vrtu. Tada se dogodilo čudo viđenja koje mu je Bog podario kao svome vjernom sluzi. Dok je Gracija u vrtu kopao, a svećenici u crkvi slavili svete mise kod svakoga podizanja, on bi pokleknuo pred presvetim iako je bio izvan crkve. U svojoj dubokoj pobožnosti i mističnoj povezanosti s euharistijskim Isusom doživio je kako se u tome času zid crkve samostana Blažene Djevice Marije pred njim otvara da može vidjeti svećenika kako u rukama drži dijete Isusa obasjanoga čudesnim sjajem. Ovaj je mistični doživljaj toliko utjecao na Graciju da je postao za sve ljude u potrebi milosno protočan. Gotovo da više nije bilo pomoći, koju preko njega Bog ne bi dijelio ljudima u potrebama. Za ono što mu je Bog učinio Gracija je iz dana u dan sve više zahvaljivao molitvom i postom. Sve ovo pročulo se nadaleko te se, oko do tada mirnog samostana, neprestano stvarala gužva i galama mnoštva naroda koji je tražio da bude primljen i saslušan. Da bi riješili ovaj problem, poglavari su odlučili Graciju premjestiti. To je bio razlog da je nakon 15 godina pokorničkoga, isposničkog i svetog života iz Ortone došao u samostan na otočiću sv. Kristofora kod Venecije. Tamo je proveo sve ostale godine svoga života do 9. 11. 1508. godine kada je sveto preminuo u svojoj 70. godini. Njegova popularnost na otočiću nije se nimalo smanjila iako ga nije salijetalo onoliko mnoštvo naroda kao na brdu Ortone. I ovdje Gracija živi primjernim monaškim životom trapeći se i odričući svake ugode. Nosio je grubo tkano odijelo i uvijek hodao bos. U svojoj ćeliji nije imao nikakvoga namještaja osim daske na kojoj je spavao. Cijelog je dana izvršavao svoje redovničke dužnosti uz koru kruha i gutljaj vode jer meso nikada nije jeo. Takav život mu je bio izvor snage i ljubavi prema prisutnome Gospodinu da je sate i sate, osobito noću provodio u molitvi pred Presvetim. Gracijinim posredovanjem događala su se čudesna ozdravljenja i u Veneciji. Ozdravljali su bolesni, gladni primali hranu, goli odjeću i osobito oni u nemiru i svađi odlazili bi nakon susreta s Gracijom pomireni i sretni. Imao je dar proricanja i savjetovanja, a njegovo posredovanje u pomirenju sukobljenih strana bilo u braku, bilo u gradu toliko je postalo poznato i djelotvorno da su Mlečani otoku sv. Kristofora dodali ime „od mira“. Bog je po monahu Graciji liječio bolesti duha i tijela. Bolest duha je mržnja i nedostatak ljubavi, a milost Božja gotovo jedini lijek. Taj lijek svojoj je djeci nebeski Otac odlučio obilnije dijeliti po monahu Graciji.

Jedne je sušne godine samostanski bunar presušio te se cijeli samostan našao u pogibeljnoj nestašici pitke vode. Tada su po Gracijinom savjetu u bunar ulili kablić mora. Dok je on usrdno molio, bunar se u trenu napunio pitkom vodom i od tad obilno davao da je bilo dovoljno i za susjedni otok sv. Mihovila. Mnogi bi po njegovom zagovoru od tad pronalazili pitku vodu koja na otocima i kršnim predjelima osobito život znači. Tamo gdje bi se pojavio Gracija i gdje bi se njemu za pomoć molilo, dogodila bi se ljubav. On je i danas liječnik ljubavi o čemu govore brojne srebrne zavjetne pločice u obliku gorućih srca koje krase svetište bl. Gracije.

Augustina.Osobito je gajio pobožnost prema Kristu nazočnom u presvetoj Euharistiji. Za vrijeme Mise uranjao bi u euharistijski misterij, hranio se Kristovim tijelom u sv. Pričesti i u slobodno vrijeme sate i sate provodio u klanjanju Presvetom oltarskom sakramentu. Bio je euharistijska duša i zaslužio naslov „Svetac euharistije“. Djetinje iskrena pobožnost bl. Gracije prema Mariji dala je njegovom liku onu ljupku toplinu koje su svjedoci siromasi i prosjaci, koji su mu uvijek bili na srcu kako onda dok su dolazili na samostanska vrata, tako i danas kad se nađu pred njegovim tijelom u Gospinoj crkvi u Mulu. Svakoga četvrtka narod se uz pjevanje svečanih himni „Ribaru skromni“ i „Nut slavno tijelo našeg odvjetnika“ okuplja oko njegovoga oltara i tijela gdje se slavi sveta Misa njemu na čast. Godišnja proslava u Veneciji i u rodnoj Boki slavi se 9. studenoga, a u Hrvatskoj je spomendan bl. Gracije iz Mula 8. studenoga.

Don Pavao Medač

Preuzeto s kotorskabiskupija.me