SVETAC DANA – SV. RUPERT

Sv. Ruperta štuje kao svog zaštitnika grad, nadbiskupija i pokrajina Salzburg u Austriji, a u pomoć ga već stoljećima zazivaju rudari soli. Njegov život i misijska djelatnost osvjetljuje područje koje će kasnije u životu europske Crkve imati veliko značenje.

Rimski martirologij kaže o Sv. Rupertu kako je kod Bavaraca i stanovnika Norika čudesno širio Evanđelje. Njegovo ime izvorno glasi Hrodpert, a potjecao je iz jedne plemićke franačke obitelji. U drugoj polovini VII. stoljeća postigao je u Wormsu visoko crkveno dostojanstvo. No ondje se nije zadržao već je pošao u Bavarsku. Na ruševinama staroga rimskoga grada Juvavuma sagradio je crkvu i samostan te ih posvetio Sv. Petru. Samostan je brzo postao središtem duhovne kulture. Oko njega je nastao jedan od najljepših gradova na svijetu – Salzburg.

Crkvi Sv. Petra pripadala je i crkva u Pongau, koja se danas zove ćelija Sv. Maksimilijana, a spominje na tragove ranijeg kršćanstva. Maksimilijan je u III. stoljeću bio prvi mučenik Štajerske. Prenijevši njegove relikvije u svoj biskupski dvor kod Sv. Petra, Rupert je udario temelje tradicije za kasniju biskupiju u Salzburgu, koja je raznim uspomenama sezala sve do u prva kršćanska vremena.

Sveti Rupert je također utemeljio i jedan ženski samostan te ga posvetio Majci Božjoj. To je današnji samostan Nonnberg, koji je nekoć vodila njegova nećakinja Erintruda. Rupert je umro baš na Uskrs, koji je 718. pao upravo na današnji dan. Pod glavnim oltarom prekrasne salzburške katedrale nalaze se posmrtni ostaci Sv. Ruperta i Sv. Virgila, biskupa u Salzburgu, a u staroj benediktinskoj crkvi Sv. Petra pokazuje se još i danas dragocjena škrinja gdje je prvotno počivalo svečevo tijelo.
Trajnu uspomenu na njega čuvaju i brojne crkve podignute njemu u čast, a ima ih 125.

Veličina je Sv. Ruperta u tome što je osnovao jedan snažan misijski centar u Salzburgu, koji će se kasnije razviti u sjedište nadbiskupije i metropolije. On nije bio ni putujući, a ni teritorijalni biskup, već opat-biskup samostana Sv. Petra bez određenog područja. Često ga prikazuju i sa soljenkom u ruci; jasna aluzija na njegovo zaštitništvo nad rudarima soli. Prikazuju ga i s buretom, ali ne punim vina, već soli, koja se kopa u blizini grada kome je zaštitnik, a po kojoj je Salzburg dobio i ime, jer riječ salz u njemačkom znači sol. Slikaju i prikazuju Sv. Ruperta vrlo često i s crkvom u ruci, a ona označuje ustanove koje je on podigao.

Preuzeto s nedjelja.ba

n

SVETAC DANA – SV. MONTAN I MAKSIMA

Možda o njima ne znamo mnogo, ali i ono malo što znamo, dragocjena je poruka i poticaj za nas.

Rimski martirologij 26. ožujka slavi svete supružnike Montana i Maksimu koji su mučeništvo podnijeli u Srijemu, u Panoniji (povijesno područje između Ilirije, Germanije i Dacije).

Montan je bio svećenik, budući da su se svećenici u ono vrijeme mogli ženiti, a Maksima mu je bila suprugom te su oboje u vrijeme progona, što ih je po čitavome Carstvu bio pokrenuo car Dioklecijan, (243.-313.), bačeni u rijeku Savu kod današnje Srijemske Mitrovice.

Pred žestokim progonima sklonuli su se u Srijem. Jedno su vrijeme bili nepoznati, ali je netko zamijetio njihovo pobožno ponašanje pa su bili prijavljeni da su kršćani te su uhićeni, a zajedno s njima i Kvadrat, Teodozije, Emanuel i još 40 neimenovanih kršćana. Bilo je to godine 304.

O ovim se supružnicima ne zna drugo pa se u povijesti prvih stoljeća Crkve pribrajaju ostalim svetim bračnim parovima, poput svetih Akvile i Priscile, Severijana i Akvile, Marija i Marte, među kojima su mnogi zivot također završili mučeničkom smrću.

Budući da su mučeničku smrt podnijeli na našem tlu, dobro je da sačuvamo trajnu uspomenu na njih.

Crkva bez tradicije sliči drvetu bez korijena. Istina je da Crkva prima svoje životne sokove od Krista, ali su nam za nas život po vjeri predragocjeni i primjeri onih koji nas pretekoše. Možda o njima ne znamo mnogo, ali i ono malo što znamo, dragocjena je poruka i poticaj za nas. Oni nam govore da nismo od jučer, a niti samo za sutra, već da nam je prošlost duga i slavna, a da nam se budućnost slijeva u vječnost.

Ta spoznaja o nama rađa opravdan ponos, a još više svijest o vrijednosti našega kršćanskoga života koji je određen za vječnost.

Ime Montan je latinskog porijekla i znači “brdski” ili “gorštak”. Ime Maksima je ženski oblik latinskog imena Maximus što znači “velika”.

Izvor: Bitno.net

Blagovijest – otajstvo Djevičina začeća

Biskup sveti Ignacije Antiohijski piše: „Knezu ovoga svijeta ostali su skriveni Marijino djevičanstvo, njezin porod, kao i Gospodinova smrt, tri zvučna otajstva ispunjena u Božjoj tišini.“

Blagovijest ili svetkovina Navještenja Gospodinova opisana je u tekstu današnjeg Lukina evanđelja. U središtu pozornosti je djevojka Marija iz Nazareta kojoj Bog šalje anđela Gabrijela s porukom da će začeti i roditi sina, koji će biti Sin Svevišnjega. No ono što je nadasve zanimljivo, a sveti Luka jasno ističe, Marija je bila djevica.

Istu će činjenicu naglasiti i sveti Matej u svome Evanđelju, premda će njegova pozornost biti više usmjerena prema Josipu, nego prema Mariji. Tako obojica evanđelista koji donose izvještaje o Gospodinovu rođenju skladno ističu otajstvenu važnost Marijina djevičanstva, koje je prva kršćanska zajednica doživjela upravo kao Božje znak i dar neba.

Pokušavajući dublje razumjeti i jasnije opisati važnost Marijina djevičanstva, ali i činjenicu da je bila zaručena s Josipom, milanski biskup sveti Ambrozije će istaknuti da se radilo o otajstvenoj odredbi Božjoj: „Skrivena su Božja otajstva i nijedan čovjek, prema proročkoj riječi, ne može spoznati odredbu Božju, nego pak iz drugih događaja i zapovijedi Božjih možemo razumjeti da se je, to što je ona odabrana da rodi Gospodina nakon što se zaručila s mužem, zbilo prema točno određenoj odluci. Zašto nije izabrana poslije nego se zaručila? Vjerojatno da se ne bi reklo da je začela iz preljuba. A jedno i drugo, da je bila djevica i da je bila zaručena, Pismo je lijepo istaklo. Da je djevica, kako bi se vidjelo da je bez udjela u zajedništvu s muškarcem, a da je zaručnica da se ne bi pomislilo na sramotu obeščašćenog djevičanstva, one za čiju bi se trudnu utrobu činilo da pokazuje znak pokvarenosti. Gospodin je pak htio da neki radije sumnjaju u njegovo rođenje, nego u čednost njegove majke. Znao je naime kako je krhka djevičina stidljivost i da se lako gubi glas o poštenju, te stoga nije mislio da vjera u njegovo rođenje treba oskvrnuti majku. Tako se čuva nepovrijeđeno djevičanstvo svete Marije kao one koja je cjelovita i poštenjem, i u javnom mnijenju ljudi. Treba naime da sveti imaju svjedočanstvo i od onih koji su vani. I nije dolikovalo da se zbog loša glasa živućim djevicama ostavi pokriće za izgovor, time što bi vidjeli majku Gospodinovu na zlu glasu.“ (Tumačenje Lukina evanđelja 2,1)

Osim toga sveti Ambrozije ističe i druge razloge takva Božjeg djelovanja, to jest načina ulaska u ljudsku povijest uzimajući ljudsku narav u krilu Djevice Marije. Stoga je i on kao i ostali oci držao da je Bog velom diskrecije obavio začeće i rođenje svoga Sina u ljudskom obličju, kako bi ga zaštitio od sila zla koje bi nastojale onemogućiti njegovo spasenjsko djelovanje. „Nije beznačajan razlog da Marijino djevičanstvo prevari kneza ovoga svijeta, kojemu, kad je promatrao onu koja je zaručena s mužem, nije moglo biti sumnjivo rođenje. A da je pak bila odluka da treba zavarati kneza ovoga svijeta, očituje nam i sama Gospodnja riječ, kad apostolima zabranjuje da govore o Kristu, kad izliječenima zabranjuje da se hvale lijekom, kad se demonima naređuje da šute o Sinu Božjemu.“ (2,3) Tako je sveti Ambrozije razradio ono što je već početkom drugoga stoljeća posvjedočio mučenik i biskup sveti Ignacije Antiohijski kad veli: „Knezu ovoga svijeta ostali su skriveni Marijino djevičanstvo, njezin porod, kao i Gospodinova smrt, tri zvučna otajstva ispunjena u Božjoj tišini.“ (Pismo Efežanima 19,1)

Marija je tako prevarila kneza ovoga svijeta, ali ne služeći se ljudskim lukavstvom, nego vršeći volju Božju i služeći njegovu svetom planu spasenja. U svojoj jednostavnosti ona nije smišljala nikakva lukavstva, nego jednostavnom vjernošću i vjernom jednostavnošću prima najbolju zaštitu Božju, tako da je ne samo lukavac i otaca izopačenog lukavstva nije mogao otkriti i prevariti, nego je ona u konačnici zavarala i pobijedila njega prihvaćajući na otajstven način biti roditeljkom Sina Božjega. Upravo radi toga Bog ju je nagradio da bude u isto vrijeme i Majka njegova Sina, ali i da trajno ostane djevica. Marija nam pokazuje da je njezina jednostavna privrženost Bogu ujedno i najbolja zaštita od Sotone koji se trudi otkriti Božje naume i onemogućiti ih. Ali jer je nemoćan protiv Boga, on stoga pokušava onemogućiti njihovo ostvarenje u nama trudeći se prodrijeti u naše misli i namjere, te nas nakon toga preduhitriti. Marija je dokaz kako jednostavna vjernost Bogu i samozatajno vršenje njegove volje postaje najbolja zaštita koju Sotona ne može probiti niti uz najveće nastojanje.

Budimo stoga vjerni poput Djevice, primajući Božje otajstvo i postajući službenici Gospodnji u svijetu u kojem Bog i danas preko nas nastavlja svoje utjelovljenje u ljudsku povijest i ljudski život, nastavlja onaj isti plan spasenja koji je Marija prva u potpunosti prihvatila i ostvarila. Ovo doista zvučno otajstvo djevičanskog začeća i rođenja Sina Božjega i danas se razglašuje u Crkvi, pa neka stoga i nama radosni zvuk tog otajstva dopre do ušiju. Neka nam dopre i do srca, da nas ispuni radošću i zahvalnošću Bogu koji nas je na ovakav čudesan način zaštitio, zahvaljujući služenju presvete Djevice i Majke njegova utjelovljenog Sina.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. KATARINA ŠVEDSKA

Sveta Katarina Švedska, kći svete Brigite, nije nikad službeno bila proglašena svetom, ali se ipak već stoljećima štuje kao svetica

Sveta Katarina Švedska, kći svete Brigite, nije nikad službeno bila proglašena svetom, ali se ipak već stoljećima štuje kao svetica. Crkva je to štovanje bar neizravno potvrdila. Tako je papa Inocent VIII. godine 1484. dopustio da se Katarinu Ulfsdotter – prezime Katarine Švedske – smije smatrati kao suutemeljiteljicu reda svete Brigite. Time je Papa a da možda i nije htio – izrekao značenje te svete žene. Ona stoji u sjeni svoje svete majke, slavne svete Brigite, te nastavlja njezino djelo.

Katarina se rodila negdje oko godine 1331. kao četvrto od osmero djece Ulfa Gudmarssona i Brigite. Prezime je dobila prema tradicijama švedskih obitelji. Vrlo rano je bila zaručena s Egardom von Kyrenom, ali su oboje suglasno odlučili živjeti u potpunoj uzdržljivosti, što u srednjem vijeku nije bilo ništa neobično.

Godine 1350. za velikog jubileja nalazila se s majkom u Rimu. Ondje ju je zatekla vijest o muževoj smrti. Otada Katarina prati svoju majku na njezinim velikim hodočašćima, često i uz životnu opasnost, a sudjeluje i u svim njezinim pothvatima za dobro Crkve koja je tada, zbog stolovanja papa u Avignonu, bila u bijednom stanju, osobito u Rimu. To neka osvijetli samo jedna zgoda.

Obilazeći s majkom rimske crkve, dva puta je jedva izbjegla da pokvarenjaci nad njom ne izvrše nasilje. O tome je u jednom pismu napisala ovo: “Provodim bijedan život zatvorena kao zvjerka, dok drugi mogu ići u crkvu i ondje hraniti svoju dušu. Moja braća i sestre u Švedskoj mogu bar u miru Bogu služiti.”

Nakon smrti svoje majke, koja je umrla 23. srpnja 1373. u Rimu, Katarina je pratila njezino mrtvo tijelo u Švedsku prevalivši golem put kroz Austriju, Poljsku i Prusiju. Godine 1375. ušla je u slavni samostan Vadstenu, no brzo se nakon toga opet vratila u Rim, gdje ostade pet godina. Stanovala je u istoj kući gdje je umrla njezina majka. Ta se kuća nalazila na trgu Farnese. Razlog je njezina boravka u Rimu bio postupak za kanonizaciju njezine majke. Nije dočekala završetak toga postupka.

Prema jednoj legendarnoj predaji Katarina je spasila Rimljane i njihov grad od voda Tibera. U kapeli podignutoj njoj u čast u kući na trgu Farnese čudo je naslikano na jednoj fresko-slici.

Godine 1380. biskup je imenovao Katarinu opaticom u samostanu Vadsteni. No, ona je već sljedeće godine, 24. ožujka 1381., ovaj život zamijenila boljim. Glas se o njezinoj svetosti proširio po svoj Švedskoj. Po njezinu zagovoru dogodila su se i mnoga čudesa. Sve je to u njezinim sunarodnjacima probudilo želju da je vide ubrojenu među svece. Proces za kanonizaciju vođen je od godine 1466. do 1489., ali nikad nije bio dovršen. Redovnici samostana u Vadsteni zamolili su papu Siksta IV. da je skupa sa svetim Bonaventurom proglasi svetom, ali Papa nije udovoljio njihovoj molbi.

Godine 1488. papa Inocent VIII. dopustio je ipak svečani prijenos njezinih relikvija, koji je izvršen 1. kolovoza 1489. u prisutnosti kralja Stena Sturea. Iako nije bila proglašena svetom, ipak je od početka štovana kao svetica. Na brojnim je slikama prikazana s jelenom, jer ju je prema jednoj legendi ta životinja spasila iz smrtne pogibelji. Zadnje dane života mnogo je trpjela od boli u želucu. To joj je onemogućilo primanje svete pričesti. Mučena željom za svetom hostijom molila je da je bar izlože u njezinoj sobi i tako je, promatrajući je i klanjajući joj se, crpila snagu za podnošenje svojih teških boli.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. TURIBIJE OD MOGROVEJO

Sveti Turibije Mongrovejski, veliki apostol Latinske Amerike za duše je žrtvovao sve. Neprestano je učio jezike i narječja Indijanaca da bi im mogao naviještati Evanđelje izravno, bez tumača. Time je mnogo pridonio većem broju obraćenja.

Papa u miru, Benedikt XIV. usporedio Sv. Turibija, biskupa, s Karlom Boromejskim nazvavši ga obnoviteljem dušobrižništva i još više – neumornim vjesnikom ljubavi.

Turibije se 18. studenog 1538. u španjolskom seocu Villaqeida. Studirao je ponajprije u Valladolidu, zatim u Salamanki i napokon u kolegiju San Salvador u Oviedu. Akademski stupanj licencijata iz prava postigao je na Sveučilištu u Santiagu di Composteli 1568. U prosincu 1573. bio je imenovan inkvizitorom u Granadi. U toj službi došao je u dodir s muslimanima, a upoznao je i napore brojnih misionara koji su se trudili da bi nekršćane pridobili za kršćanstvo. On sam još je bio laik, no svoju je službu obavljao vrlo ozbiljno, odgovorno i obazrivo. Životopisci hvale njegovu pobožnost, askezu, osjećaj za pravednost te ljubav prema siromasima – sve same vrline vrlo potrebne budućem pastiru duša.

Španjolski kralj Filip II., koji se za svoje kolonije brinuo ne samo iz političkih motiva, smatrao je svojom dužnošću da ondje zasadi Kristov križ. Zato je vrlo brzo uvidio da se u Peruu u tom pogledu mora nešto dogoditi. I oko mu je zapelo za mladog licencijata iz prava Turibija Mongrovejskog, koji je u Granadi bio predsjednik vijeća inkvizicije. Ne zaboravimo da je ta ustanova u Španjolskoj bila u državnim rukama. Kralj je želio da taj mladi, savjesni, pobožni pravnik, premda još laik, postane ništa manje nego nadbiskup u Limi. Turibije, koji nije studirao teologiju, a niti poznavao prilike u Americi, iz osjećaja odgovornosti odbio je tu ponudu, koju bi manje odgovorni objeručke prihvatili.

No 21. ožujka 1579. kralj je imao već u rukama dokument o Turibijevu imenovanju za nadbiskupa u Limi. Kandidat je morao prihvatiti pa je primio sve svete redove zajedno, a za biskupa je posvećen u katedrali u Sevilli u kolovozu 1580. Malo poslije toga otputovao je u Ameriku, ali je onamo stigao tek u proljeće sljedeće godine. Došavši u svoju nadbiskupiju novi se nadbiskup dao sav na posao. Trudio se obnoviti palu crkvenu disciplinu i u tom je pogledu bio neumoljiv te nije popuštao nikomu. Borio se i protiv raznih nepravdi stavljajući se uvijek na stranu potlačenih i obespravljenih. Moćnici su ga zbog toga progonili, no on se nije dao smesti pa mu je pošlo za rukom iskorijeniti bar one najteže zloporabe. Uz taj socijalni rad podizao je mnoge crkve, redovničke kuće, bolnice, a 1591. osnovao je i prvo sjemenište u novom svijetu. Neprestano je studirao, učio jezike i narječja Indijanaca, da bi im mogao naviještati Evanđelje izravno, bez tumača. Time je mnogo pridonio većem broju obraćenja.

U drugom razdoblju svoga biskupovanja Turibije je, prema preporukama Tridentskog sabora, sazvao tri pokrajinska sabora. Osobito je značajan onaj iz 1583. koji je zacrtao program za pastoralni rad za svu Južnu Ameriku.

Najodličnija crta na liku Sv. Turibija bila je njegova bezgranična ljubav prema Indijancima.

U kaptolskom arhivu u Limi čuva se knjiga Libro de las visitas, neke vrste putni dnevnik Turibijevih pastirskih putovanja. Iz njega doznajemo kako je taj pastir duša imao dalekovidne planove te kako je bio pun ljubavi prema Indijancima. Indijanci su ga na putovanjima htjeli nositi u nosiljci, no on to nije dopustio, već je putovao pješke, da ne bi nikome bio na teret.

Turibije je dao izraditi katekizme na tri jezika: španjolskom i dva urođenička. Svoju je nadbiskupiju podijelio na 240 župa. Njima su upravljali 122 svećenika-redovnika i 118 biskupijskih svećenika.

Sv. Turibije nalazio se na pastirskom putovanju kada mu je pri ulasku u dolinu Pascasmayo, nenadano pozlilo. Osjećao se vrlo slabo pa su ga prenijeli u kuću indijanskog katehiste u Santiagu de Mirafloresu. Posljednja želja mu je bila da još jednom pođe u malu indijansku kapelicu i ondje primi svetu pričest. Zamolio je i priora augustinijanca, koji su ondje imali samostan, da mu zasvira na harfi. I dok je o. Jeronim pjevao psalam 116. „Ja vjerujem i kada kažem“ i psalam 31. „U tvoje ruke duh svoj predajem“ – Turibije je zadnji put pogledao Propetog i izdahnuo. Bilo je to na Veliki četvrtak 23. ožujka 1606.

Kako prenosi Bitno.net, ovog velikog apostola Latinske Amerike blaženi papa Inocent XI. proglasio je 24. lipnja 1679. blaženim, a Benedikt XIII. svetim 10. prosinca 1726. Cijela Crkva ga po općem kalendaru slavi 23. ožujka.

Preuzeto s nedjelja.ba