SVETAC DANA – SV. JOHN FISHER I THOMAS MORE

Današnji su sveti zaštitnici engleski mučenici John Fisher i Thomas More. Mučenici Thomas More i John Fisher doprinijeli su početcima katoličke reforme.

Sveti John Fisher, biskup i kardinal, rodio se 19. listopada 1469. u Beverleyju (Yorkshire), kraj Kingstone-upon Hulla. Studirao je i predavao teologiju u Cambridgeu, bio ispovjednik majke kralja Henrika VII, a od 1504. djelovao kao kancelar sveučilišta i biskup Rochestera. Uz Thomasa Morea bio je najveći humanist Engleske toga vremena, prijatelj Erazma Roterdamskog. Sjajan govornik i pisac, branio je kralja Henrika VIII. od Lutherovih napada, ali je pao u kraljevu nemilost 1529/30, jer se suprotstavio njegovoj rastavi od Katarine Aragonske i uspostavi Anglikanske crkve. Odbio je priznati kralja kao vrhovnoga crkvenoga poglavara, zbog čega je zajedno s Thomasom Moreom 1534. zatvoren, optužen za veleizdaju, osuđen na smrt i pogubljen na današnji dan, 22. lipnja 1535, na londonskom Tower Hillu. Za boravka u tamnici papa Pavao III. imenovao ga je kardinalom. Blaženim ga je 1886. proglasio papa Leon XIII, a svetim 1935. papa Pio XI. Zaštitnik je biskupije Rochester u New Yorku te brojnih naselja, crkava i župa diljem svijeta.

Sveti Thomas More (Morus), „čovjek za sva vremena“, pravnik i filozof, rodio se 7. veljače 1478. u Londonu. Studirao je na Oxfordu, docent prava od 1510, bio je zastupnik u Donjem domu, izaslanik na pregovorima s Nizozemskom i mirovnim pregovorima s Francuskom, kraljev savjetnik, potkancelar i kancelar Engleske za vladavine Henrika VIII. Pobožan čovjek i prijatelj siromaha, svaki dan je odlazio na svetu misu. Prijatelj znamenitih humanista, zaljubljenik u grčku kulturu, bio je duhovit govornik i glasovit pravnik. Jedan od najbriljantnijih umova svoga vremena, pisao je na engleskom i latinskom. Postao je slavan svojim političko-filozofskim djelom „O najboljem uređenju države i o novom otoku Utopiji“ (1516). Podnio je ostavku 1532, nakon razmimoilaženja s kraljem zbog njegove rastave od Katarine Aragonske. Protivio se 1534. osnivanju Anglikanske crkve i zagovarao jedinstvo katolika na čelu s papom. Osuđen je zbog izdaje na smrt i pogubljen 6. srpnja 1535. na londonskom Tower Hillu. Blaženim ga je 1886. proglasio papa Leon XIII, a svetim 1935. papa Pio XI. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je 2000. zaštitnikom političara i državnika. Zaštitnik je i usvojene djece, pravnika, državnih činovnika, sudskih službenika, brakova s teškoćama, mnogočlanih obitelji, maćeha i očuha, udovaca te brojnih naselja, biskupija, učilišta, župa i crkava širom svijeta.

Preuzeto s zupajastrebarsko.hr

SVETAC DANA – SV. ALOJZIJE GONZAGA

Sveti Alojzije Gonzaga pokazuje da kršćanstvo nije nikakav udoban naslonjač za počivanje, već nešto što valja s mnogo hrabrosti osvajati i za što se treba neprestano boriti.

U dobi od 17 godina, odrekavši se prije markgrofovije u korist mlađega brata Rudolfa, stupio je u novicijat Družbe Isusove godine 1585. mladi plemić Alojzije Gonzaga, o kome je njegov otac don Ferrante sanjao kao o svojem nasljedniku na kneževskom prijestolju. Alojzije je napustio sjaj kneževskih i kraljevskih dvorova i zamijenio ga poniznim i strogim redovničkim životom.

Alojzije se rodio 9. ožujka 1568.g. u Castiglioneu kod Mantove, u vrijeme snažne tridentske obnove, koja je Crkvi nakon potresa zadanog od protestantizma opet dala pouzdanje u sebe i u one vrednote koje su nastupom novatora bile veoma poljuljane.

Na kućnome ognjištu duša pravog kršćanskog odgoja bila je dona Marta, Alojzijeva majka. Ona nije bila samo visoka plemkinja, već daleko više duboka kršćanka. Malome Alojziju usađivala je od malena ljubav prema molitvi, obraćanju i razgovoru s Bogom.

Alojzije je veoma mnogo molio, a to znači da je imao veoma proživljenu vjeru, koja mu je preko molitve Božju stvarnost približavala i s kojom je nastojao biti u trajnome dodiru.

Druga vrlina, koju je Alojziju majka u srce usađivala, možda je našem vremenu i shvaćanju bliža. To je ljubav prema siromasima.

Alojzijevi životopisci rado spominju njegov boravak u vojničkom taboru, gdje je bio obučen u malu časničku odoru, gdje je nenadano opalio topom, gdje je naučio ponavljati rječetine vojnika ne znajući im pravi smisao i gdje je sanjao kako će jednom postati zapovjednik goleme vojske. Dakle, u njegovu djetinjstvu nije bilo samo sve na koljenima i u pobožnosti. Bio je živ dječak, a više će se uozbiljiti u 10. godini.

Bilo je to 25. ožujka 1578., na blagdan Blagovijesti. Nalazio se tada u gradu na Arnu, crkvama i umjetninama bogatoj Firenzi. U crkvi Presvete Bogorodice obećao je da će čitav život živjeti čisto. Da li je u tome času razumio dalekosežnost svoje odluke? Ne znamo! Znamo samo to, da joj je do groba ostao vjeran, a to je kudikamo važnije, nego ono prvo. I to je treća vrlina koja je resila Alojzijev lik i zbog toga je stoljećima bio uzor onima koji su htjeli u idealnoj čistoći provesti mladenačko doba.

Nalazeći se u Firenzi kao paž na dvoru Medici, Alojzije je stjecao odgoj i znanje, tada vlastitoj djeci aristokratskih obitelji. Učio ih je latinski, divno toskansko narječje talijanskoga i francuski. Igrao se s mladim princezicama u parku Boboli, učio plesati i sudjelovao u lovu na ptice. Nije se odmah zatvorio svijetu. Iako njegova dob još nije bila sposobna potpunoma upoznati svijet, ipak ga je barem nešto upoznao. Njegov plemićki položaj odvest će ga i na kraljevski dvor u Madrid, na dvor Filipa II. (1556.-1598.). Vidio je i doživio sav tadašnji sjaj i raskoš. I nije ga zatrovao ni zarobio. Ostao je slobodan prema njemu i u tome je Alojzijeva veličina. Ona je to veća što nije bio u dobi zrela čovjeka.

U studenome god. 1585., Alojzije se odrekao markgrofije u korist mlađega brata, da bi potom stupio u isusovački novicijat u Rimu. Svršivši novicijat, započeo je više nauke na glasovitom rimskom kolegiju, od kojega se razvila današnja Gregorijana. Tu se povjerio duhovnom vodstvu jednom od najučenijih ljudi svog vremena, a bio je to Robert Bellarmino, kasniji kardinal i svetac. On je Alojzija veoma cijenio, radio na njegovoj beatifikaciji i želio biti pokopan do njegovih nogu.

Alojzije se uistinu odlikovao nadasve lijepom dušom, te je s lakoćom svladavao tegobne putove posvećenja.

Jednom ga prilikom neki subrat, za vrijeme sata rekreacije upitao, što bi učinio kada bi znao da će već sljedećega trenutka umrijeti. Alojzije je na to odgovorio kako bi se nastavio igrati.

Kada je god. 1590. izbila epidemija kuge, Alojzije je među prvima pošao u pomoć oboljelima. Skrbio se o njima s nevjerojatnom ljubavlju i predanošću. No, sve je to kratko trajalo, jer se i sam bio zarazio. Na ulici je bio susreo umirućega bolesnika od kuge, pa ga je na ramenima odnio u bolnicu, ne osvrćući se nimalo na pogibao, već naprotiv, sretan kako je u njemu susreo Gospodina.

Taj ga je čin milosrđa stajao života pa je preminuo 21. lipnja 1591. u 23. godini života, na dan koji je prethodno sam bio prorekao.

Alojzije je proglašen svetim 1726.g., od pape Benedikta XIII.,te postavljen mladima kao uzor čestita života, proživljena u čistoći i posve beskompromisno.

Ime Alojzije je franačkoga porijekla i znači: slavan u bitci.

Zaštitnik je: mladih, učenika i studenata.

Molitva

Darežljivi Bože, Tvojim darom sveti je Alojzije Gonzaga divno spojio nevinost života s kršćanskom pokorom. Nema u nas njegove nevinosti; daj da nasljedujemo njegovu pokoru! Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. JULIJANA FALCONIERI

Sveta Julijana (Giuliana) Falconieri, talijanska redovnica, utemeljiteljica Trećeg reda službenica Marijinih (Monache serve di Maria), rođena je oko 1270. u Firenci, u jednoj od najuglednijih firentinskih obitelji, kao kći Chiarissima i Riguardate Falconieri. Prve riječi koje je djevojčica naučila govoriti bila su imena Isusa i Marije. Bila je vrlo pobožna, a iznad svega je voljela klečati pred oltarićem Majke Božje koji je sama izradila.

Giulianin stric Alessio Falconieri bio je jedan od utemeljitelja Reda slugu Marijinih (servita). Giuliana je odbila ponude svojih roditelja za udaju jer se htjela posvetiti Kristu Gospodinu. Kad je čula propovijed Alessija Falconierija o sudnjem danu, to je temeljito potreslo čitavo njezino biće. Stupila je 1285. u „mantellate“, ženski ogranak servita, Službenice Marijine, ali je do majčine smrti, 1304, živjela u roditeljskom domu. Servitski habit predao joj je njezin duhovni vođa, sveti Filippo Benizi, generalni poglavar servita. Sudjelovala je 1305. u osnivanju prvog samostana Trećeg reda službenica Marijinih.

Kad je došla u samostan, ostale redovnice su ubrzo upoznale njezinu iskrenu pobožnost pa su je izabrale za svoju poglavaricu. Giuliana je od svojih sestara uz molitvenu kontemplaciju tražila i djela ljubavi prema siromasima i bolesnicima. Svaki ponedjeljak posvetila je dušama u čistilištu, a uz molitvu za pokojnike znala se i bičevati za njihovo izbavljenje. U srijedu i petak nije uzimala nikakve hrane osim svete pričesti. U čast Majci Božjoj svake subote je postila o kruhu i vodi i razmišljala o Marijinih sedam žalosti. Svaki dio časoslova završavala je sa „Zdravo kraljice“. Preminula je 19. lipnja 1341. u Firenci. Tada se dogodilo i euharistijsko čudo. Zbog želučane bolesti nije mogla primiti svetu pričest pa je zamolila da može barem izbliza promatrati svetu hostiju. Kad je svećenik približio Kristovo tijelo Giulianinom tijelu, ona je blago izdahnula, nestalo je svete hostije, a na Giulianinim grudima, iznad srca, pojavio se znak križa. Njezine relikvije nalaze se u firentinskoj crkvi L’Annunziata. Blaženom ju je 26. srpnja 1678. proglasio papa Inocent XI, a svetom 16. lipnja 1737. papa Klement XII. Zaštitnica je bolesnika.

Tekst: zupa.jastrebarsko

Fra Petar Ljubičić: Tijelovo – Dan najdragocjenije tajne naše vjere

Fra Petar Ljubičić: Tijelovo – Dan najdragocjenije tajne naše vjere

Tijelovo je svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove u Presvetom Oltarskom sakramentu. To je dan Euharistije – dan najdragocjenije tajne naše svete vjere. Euharistija je “izvor i vrhunac svega kršćanskog života” (LG 11); “najveće i najsnažnije, što Crkva ima” (F. Seper); jedino pravo “bogatstvo Crkve” (F.X. Dumvell); “naše zajedničko dobro” (Augustin) i Isusov testamentarni dar – “Uspomeno smrti Spasa premilog!” – svijetu i povijesti: “Sve najveće darove svojega božanskog srca ostavio je Bog, da nam ih pruža za vrijeme svoje muke: onda, kad ga čovječanstvo izda, preda, osudi, izruga, izmuči i usmrti.”

Na početku muke darovao nam je sakrament ljubavi, svetu Euharistiju. Na svršetku muke otvoreno je Srce njegovo, potekla krv i voda, i rodila se sveta majka Crkva. Na dan uskrs-nuća darovao nam je ispovijed i sakrament oproštenja grijeha. Među te darove uvrstio je Gospodin i četvrti: Mariju kao Majku” (R. Šilić).

U Presvetom Oltarskom sakramentu je uistinu stvarno prisutan Isus Krist s božanstvom i čovještvom. Presveti oltarski sakrament je središte kršćanskog života, i izvor i jamstvo istoga života, i jedna od najvećih tajni i najveća svetinja naše svete vjere.

Istina, mi Isusa ne vidimo u posvećenoj Hostiji svojim smrtnim tjelesnim očima, a nisu ga kao Boga vidjeli ni njegovi apostoli svojim tjelesnim smrtnim očima, koji su stalno s Njime boravili. Oni su po Božjoj milosti očima vjere spoznali Boga u Isusu Kristu. Tako i mi po Božjoj milosti očima vjere vidimo utjelovljenoga Boga u Presvetom oltarskom sakramentu.

U svakom se stvorenom djelu očituje Božja ljubav, koja nas povezuje s Bogom. Ali ta neizmjerna ljubav Božja došla je do svoga vrhunca u ustanovljenju Presvetog oltarskog sakramenta.

Isus je iz svoje prevelike ljubavi ustanovio taj uzvišeni sakrament, jer je želio do svršetka ostati s nama. Ne možemo dovoljno shvatiti koliku nam je ljubav iskazao božanski Spasitelj kod ustanovljenja tog Presvetog sakramenta. A ta se ljubav najviše očituje u tome što nam je ostavio taj uzvišeni dar u najdirljivijem trenutku svoga rastanka od nas. To je bio trenutak njegove smrti, milosni trenutak kad nas je neizmjerno ljubio, jer je velikodušno predao za nas svoj život.

Zato je Presveti oltarski sakrament spomen čin smrti IsUsa Krista našega Spasitelja, koji nas vječno sjeća njegove neizmjerne ljubavi. Presveti oltarski sakrament je neizmjerni dar, koji nadilazi svako ljudsko shvaćanje. Bog koji je neizmjerno dobar i svemoguć nije nas mogao obdariti većim darom od toga dara, jer tim darom dariva svega sebe našoj duši.

Nije mu bilo da nas usreći svojim darovima, koje primamo u ostalim sakramentima nego je htio da nam dade samoga sebe. Bez tog sakramenta ne može nijedan osvjedočeni vjernik duže vrijeme ostati u milosti posvećujućoj. Isus je to dobro znao, zato je i ostao s nama u Presvetom oltarskom sakramentu, da bude stalno među nama prisutan, i da nam se uvijek može dati kao hrana naše duše.

Isus je u tom Presvetom sakramentu osigurao nama hranu na našem životnom putovanju prema vječnoj domovini, a to je novozavjetna mana, kojom sam Bog hrani svoje izabrane. To je anđeoski kruh koji blaguje čovjek smrtnik, da bi postigao zalog vječnoga života.

Tajna tajna! Tajna nad tajnama i sažetak svih tajna naše svete vjere! Po njoj se Sin Božji “danomice ponizuje, kao kad je sišao s kraljevskih prijestolja (Mudr 8,35) u krilo Djevice; danomice dolazi k nama u poniznu obličju; danomice silazi iz krila Očeva (Iv 1,18) na oltar po svećenikovim rukama” (Franjo Asiški).

Evanđelje i navješćuje i izriče vjeru Crkve u tajnu Euharistije s najvećom jednostavnošću: “I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče: Uzmite, ovo je tijelo moje. I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče: Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva. Zaista, kažem vam, ne, ne ću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana, kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjem.”

Isusove pretvorbene riječi nad kruhom i vinom – nad dva temeljna oblika hrane u Sredozemlju! Crkva pamti i ljubomorno čuva već dva tisućljeća. One su joj dragocjenost prvoga reda! Danomice ih pobožno i s vjerom izgovara na usta svojih misnika – biskupa i svećenika – i tako ponazočuje u prostor i vrijeme najveću dragocjenost i zbilju naše svete vjere. 

Prostrti pred tom zbiljom i tajnom vjere, ponovimo, što se na riječi pretvorbe zbiva na oltaru:

– Snagom pretvorbenih riječi kruh se pretvara u Tijelo Isusovo, a vino u Krv Isusovu. Ili – pod likom kruha prisutno je Tijelo, a pod likom vina prisutna je Krv Isusova.

– Snagom hipostatskog sjedinjenja (Utjelovljenja) pod svakom je prilikom prisutan Sin Božji i Sin Čovječji Isus Krist! I Bog i Čovjek!

– Snagom trojstvenog izlaženja pod svakom je prilikom prisutno Presveto Trojstvo! Otac i Sin i Duh Sveti! Gdje je Sin, tu je i Otac i Duh Sveti!

– Snagom zapovijedi Sin Božji je ovu dragocjenu zbilju i tajnu vjere stavio u ruke svojim apostolima; biskupima i svećenicima, da je čine, dok On ne dođe. Do Sudnjega dana! Nikada nitko nije učinio – niti naredio da se čini – išta veće i sudbonosnije za opstojnost svijeta i spasenje čovječanstva! Bilo je to u prvoj polovici prvoga stoljeća naše nove – Kristove ere! U podneblju Sredozemlja! Na tromeđi triju kontinenata – Azije, Europe i Afrike! (Z. Papac)

Već 3000 godina svake godine Židovi slave Pashu, spomen – svetkovinu oslobođenja iz egipatskog ropstva i sklapanja Saveza sa svojim Bogom. Na zadnji četvrtak Isusova života prije 1980 godina židovsku Pashu smjenjuje i zamjenjuje naša Pasha – Uskrs.

Uoči smrti kako se ne bi zaboravila ta smrt, Gospodin naređuje da se novi Savez prijateljstva i ljubavi između Boga i čovjeka – svakog čovjeka – slavi svaki dan na svim oltarima svijeta.
Naša kršćanska Pasha, uspomena-svetkovina Isusove žrtve na križu, spomen – blagdan novog doba, novog Saveza između Boga i nas, svetkovina-slavlje spasa i oslobođenja od grijeha, zla, vječnog ropstva slavi se uvijek i svugdje gdje je oltar i sv. Misa: Kalvarija je ovjekovječena.

„Uzmite: ovo je tijelo moje. Ovo je krv moja, krv Saveza koja se prolijeva za sve” (Mk 14,22 sl). Još jedan veliki, svečani trenutak u povijesti ljudskog roda: Bogočovjek polazi u smrt da žrtvom svog života, krvi svoga srca potvrdi novi Savez, novo doba; da utvrdi, zapečati prijateljstvo i ljubav između Boga i ljudskog roda – svih nas. „Pasha Starog saveza postala je Pasha Novoga saveza na zadnjoj večeri Gospodinovoj, žrtvom križa na Golgoti. . .” (Edith Stein).

Dopustimo da nas svaki put kad slavimo svetu Misu obuzme ljubav Kristova. Važno je i posvjestiti si sve zasluge Njegova života, muke, smrti i uskrsnuća. U Kristu je nebeski Otac zagrlio svijet i ljubi ga. Svakom svetom Misom, tim veličanstvenim svemoćnim darom, Bog ponovno s ljubavlju grli i voli sve nas koji ga slavimo i dijeli nam svoje velike milosti.

Neka svaka sveta Misa bude i naš ponajveći dar svomu Bogu. Trebali bismo stoga uvijek iznova biti djelotvorniji i svjesniji važnosti svete mise jer tako produbljujemo i otkrivamo sve blagodati i milosti koje nam se daruju. U to slavlje treba unositi svoj život i sve što imamo.

Nikad ne zaboravimo u onu kap vode koja se stavlja u kalež staviti na oltar i svu svoju grješnost da ju Isus očisti, kao i sve svoje žrtve i muke, želje i molitve koje Isus prima i posvećuje te nas tako čini novim ljudima, otkupljenima i spašenima.

SVETAC DANA – SV. MARKO I MARCELIJAN

Predstojnik Fabijan stavio ih je na okrutne muke, a onda su bili probodeni kopljima. Na taj način su slavno završili svoju životnu trku zadobivši vijenac slave.

Jeronimov martirologij 18. lipnja spominje svete rimske mučenike Marka i Marcelijana te kaže da su pokopani na groblju Balbina na Ardeatinskoj cesti. Njih jednako spominju Gelazijev sakramentar iz VIII. st. te neki drugi martirolozi, a pogotovo Rimski. Spominje ih čak i Carigradski sinasar. Zabilježili su ih u svojim putopisima i neki hodočasnici iz VII. st., koji kažu da se njihovi grobovi časte pod oltarom crkve nedaleko od grobova pape Damaza i pape Marka.

Glasoviti arheolog de Rossi misli ipak da su se grobovi tih mučenika, što ih danas slavimo, nalazili na groblju Basileo, za koje se danas još uvijek ne zna gdje se točno nalazilo.

Pomalo kao o legendama, Passio Sebastiana pripovijeda o našim mučenicima: da su bili braća, sinovi nekog Trankvilina. Zbog vjere ih je uhvatio i zatvorio prefekt Kromacije, te predao sucu Nikostratu. Pod paskom su ih držali mjesec dana, davši im tako priliku da se eventualno predomisle i odstupe od kršćanske vjere. Na otpad od vjere nagovarali su ih čak i njihovi roditelji i prijatelji, ali oni se nisu dali nagovoriti. U vjeri ih je sokolio sv. Sebastijan. Kako njihov pritvor nije bio tako strog, papa Gajo zaredio ih je za đakone. Predstojnik Fabijan stavio ih je na okrutne muke, a onda su bili probodeni kopljima. Na taj način su slavno završili svoju životnu trku zadobivši vijenac slave. Prema jednoj predaji, relikvije su im prenesene u Soissons, gdje se časte u bazilici sv. Medarda.

Slavni slikar Paolo Veronese naslikao je velebnu sliku koja prikazuje presudu svetima Marku i Marcelijanu. Slika se čuva i časti u crkvi sv. Sebastijana u Veneciji. Blagdan tih svetih mučenika opet nam je prilika da se bar kratko u duhu zaustavimo pred pojavom mučeništva u Crkvi. Ona je stara kao i Crkva i prisutna u svakom vremenu njezine povijesti. I danas ima mučenika. I stari i novi mučenici vjeruju s onim ruskim svećenikom, ocem Dimitrijem, da sljedbenik Isusa Krista mora biti uvijek uz Njega, pa i onda kad ga čavlima pribijaju na križ.

No, biti s Isusom na Golgoti znači poći s Njime i u uskrsnuće. Ta je vjera i nada bila duboko usađena u srce svih mučenika dajući im nadljudsku snagu.

Preuzeto sa Sveci.net