SVETAC DANA – SV. VINKO PAULSKI

“Ako deset puta na dan pohodiš jednog bolesnika, ti si deset puta susreo Boga.” (sv. Vinko Paulski)

---

Rodio se 1581. godine u Francuskoj, u siromašnoj seljačkoj obitelji. Unatoč siromaštvu, roditelji su ga školovali, nadajući se da će, ako postane svećenik, potpomagati obitelj.

Vinko je doista izabrao svećenički poziv i zaređen je za svećenika 1600. godine.

Osnivanje misionara lazarista

Nakon nekog vremena sv. Vinko postao je župnik u Clichyju. Ako je do tada sv. Vinko i imao kakvih nejasnoća o svećeničkom životu ili kakvih nezdravih ambicija, ovdje su one potpuno nestale. Suočen s bijedom i vjerskom zapuštenošću svojih župljana, sv. Vinko se potpuno posvetio pastoralu među tim siromašnim ljudima.

Nakon toga, sv. Vinko postaje duhovnik obitelji de Gondi. Kako je već prije vršio službu kraljičina milostinjara, nije mu boravak u uglednoj obitelji bio nepoznanica. A i ambicije su netragom nestale. Znajući u kakvoj zapuštenosti i bijedi, duhovnoj i materijalnoj, žive obični ljudi tog vremena, sv. Vinko započinje s pučkim misijama na njihovim imanjima koje su dovele do osnivanja misionara lazarista. Pučke su se misije sastojale od propovijedanja i dijeljenja sakramenata, s posebnim naglaskom na životnu ispovijed kojoj je pristupao velik broj ljudi. Budući da su pučke misije bile sve uspješnije i masovnije, sv. Vinku je bila potrebna pomoć. Pridružilo mu se nekoliko svećenika koji su po mjestu sv. Lazara nazvani lazaristi.

Godinom osnutka misionara lazarista smatra se 1626. kad su se sv. Vinku pridružila trojica svećenika. Lazaristi su poznati i po odgoju svećeničkih pripravnika i po održavanju duhovnih vježba za svećenike.

Bratovštine kršćanske ljubavi

Ono po čemu je sv. Vinko najpoznatiji su bratovštine kršćanske ljubavi.

Naime, nakon službe u obitelji de Gondi, sv. Vinko postaje župnik u mjestu Chatillon les Dombes. Jedne nedjelje, kad se spremao za sv. misu, rekli su mu župljani da su u tom mjestu bolesni svi članovi jedne siromašne obitelji. Svetac je za vrijeme propovijedi potaknuo vjernike da im pomognu, a i sam je pošao posjetiti tu obitelj. Toliko se ljudi odazvalo Vinkovu pozivu te se činilo da onamo kreće procesija.

Sveti Vinko je tada shvatio da pomoć siromasima mora biti organizirana, stalna, a ne jednokratna. Ta je nedjelja bila sudbonosna ne samo za Vinkov život nego i za život ondašnje i današnje Crkve. Otuda su, naime, potekle bratovštine kršćanske ljubavi – danas bismo rekli udruge – koje su zbrinjavale siromahe.

Isprva su to bile udruge pobožnih žena, bogatih žena koje su iz svojih sredstava pomagale siromasima u hrani, odjeći i lijekovima. No, osobne usluge siromasima: kao što su hranjenje, presvlačenje, osobna higijena – na to bogate gospođe nisu bile spremne. Osim toga, one su nerijetko bile spriječene osobno otići siromasima, pa su tamo slale svoje sluškinje. Tako je ova blistava Vinkova zamisao lagano tamnjela u taštom i mondenom francuskom društvu.

No Božja providnost stavila mu je na put dvije žene: Margaretu Naseau i Lujzu de Marillac.

Prve milosrdnice

Tijekom jednih misija, dok su Vinkovi misionari pripovijedali kako se u Parizu pomaže siromasima, približila se jedna djevojka – Margareta i ponudila se za službu siromasima. Bilo je to pravo i jedino rješenje – osobe koje će se potpuno posvetiti službi siromasima. To je bila potpuna novost u tadašnjem društvu i Crkvi. Margareta Naseau se s tolikom revnošću posvetila služenju siromasima da je ubrzo umrla. No ona je utrla put mnogima i broj službenica siromaha počeo se povećavati.

Te su djevojke bile povjerene Vinkovoj suradnici, sv. Lujzi de Marillac. Ona ih je pripremala za službu siromasima, odgajala ih i kasnije koordinirala njihov rad. Godina 1633. smatra se godinom osnutka Kćeri kršćanske ljubavi.

Te su djevojke činile kao neku zasebnu bratovštinu, no bile su raspršene po svim dijelovima Pariza. Sv. Vinko se nije usuđivao okupiti ih u zajednicu niti zatražiti odobrenje nove zajednice od Kongregacije za redovnike jer bi to neminovno značilo klauzuru.

Djelovanje prvih milosrdnica

Bolesnici i siromasi

Prvotna Vinkova zamisao o stalnom i organiziranom pomaganju siromasima umalo je propala jer su bogate gospođe htjele pomagati siromasima samo „izdaleka“, dati milostinju: novac ili hranu i – otići. No za istinsko služenje i djelotvorno pomaganje trebalo je mnogo više: trebalo je po cijelom gradu na leđima nositi lonac s juhom i dijeliti je po kućama. Trebalo je zalaziti u prljave i opasne gradske četvrti, pronalaziti siromahe, previti im rane, urediti ih, dati lijek, nahraniti… to je zahtijevalo cijelu osobu i to požrtvovnu i hrabru osobu. Takve su bile prve milosrdnice.

Galijaši i kažnjenici

Osuđenici na strašnu kaznu veslanja na galiji nerijetko su bili i nevino osuđeni jer nisu imali pravo na dokazni postupak i obranu u današnjem smislu.

Uvjeti života osuđenika na galiju danas su nezamislivi. Svakodnevno izloženi fizičkom zlostavljanju, bičevani, batinani, gladni, prikovani danju i noću, u strašnim nehigijenskim uvjetima – sve je to galije učinilo vrlo opasnim i neugodnim mjestom. No sv. Vinko se tu usudio poslati svoje sestre. Oni bi im pripremale i donosile hranu, lijekove, odjeću. Teško je i zamisliti kako su to činile – kako se jedna bespomoćna žena usudila doći među stotine ljudi očajnih i spremnih na sve. Morala je to biti osobita Božja milost koja je zbližila ove dvije krajnosti: službenice siromaha i galijaše, no bila je to zacijelo i dobrota i jednostavnost ovih junakinja koje su jednostavnim gestama dobrote budile čovjeka u onih koji su to davno prestali biti.

Napuštena djeca  

Ni s napuštenom djecom nije bilo lako. Takvih je u Vinkovo doba bilo na tisuće: donosili bi ih u kuću zvanu la Couche (kolijevka). Smrtnost te djece bila je upravo nevjerojatna. Osoblje se vrlo nemarno, zapravo  okrutno odnosilo prema djeci. Djeca su tu živjela bez ikakve zaštite i njege. Nije bilo dovoljno sredstava za hranu, dojilje su slabo plaćali, jedna dojilja trebala je prehraniti četvero ili petero djece, a o zdravstvenoj skrbi nije bilo ni govora. Nerijetko bi djecu prodavali prosjacima koji bi djecu unakazili i tjerali ih da prose te bi i opet, na kraju, umirala od gladi.

Bilo je teško skloniti dame iz visokog društva da pomognu ovoj djeci. Ta svi su ih smatrali „djecom grijeha“, zazirali su od njih.

Dame iz visokog društva pomogle su i ovoga puta – „izdaleka“ – dale bi novčani prilog. A službenice siromaha bile su ovoj djeci i zamjena za majku, i odgajateljice, i učiteljice, i hraniteljice. S ovim je pothvatom uvijek išlo najteže, uvijek je bio izvor problema i za sv. Vinka i za sv. Lujzu što zbog financijskih, što zbog organizacijskih razloga. No nikad nisu napustili one koji su već jednom bili napušteni.

Sv. Vinko – osebujna pojava u povijesti Crkve

Sve ove karitativne, humanitarne pothvate sv. Vinka već smo negdje vidjeli, nije to samo sv. Vinko činio. Bogu hvala, bilo je takvih i bit će ih još.

No ono po čemu je sv. Vinko poseban jest to što je organizirao žene u jednu kongregaciju, dakle redovničku ustanovu, i omogućio im djelovanje izvan samostana. To su pokušavali mnogi sveci prije njega (sv. Franjo Asiški, sv. Franjo Saleški), no održati zajednicu žena bez klauzure i početi dotad neviđeni pothvat u Crkvi, to je prvi uspio sv. Vinko. On se i sam bojao da bi okupljanje službenica siromaha moglo završiti klauzurom i zato je poučavao svoje sestre da se ne nazivaju redovnicama. Tražio je da o sebi govore kao o siromašnim djevojkama koje pomažu siromasima. Za njegova života samo je nekoliko sestara položilo zavjete i to na godinu dana, a o vječnim zavjetima nije smjelo biti ni govora jer bi to značilo klauzuru. A onda je to djelo zaživjelo, i društvo i Crkva prepoznali su njihov rad kao neophodan i nezamjenjiv, broj se članica povećavao, a samostani su se počeli širiti i izvan granica Francuske.

Za ono doba bile su to neobične sestre. Podrijetlom bile su uglavnom sa sela. Za poslove koje su obavljale tražila se psihofizička kondicija, duhovna zrelost. One su slobodno izlazile iz kuće, dapače, bila im je to čak i dužnost – sve je bilo podređeno služenju siromasima. „Oni su naši gospodari“ govorio je sv. Vinko. Zavjeti za sveca nikad nisu bili temelj, nego posljedica i sredstvo da se očuva služenje, a klauzura je za njegove sestre bila najveći neprijatelj, jer bi uništila i onemogućila služenje siromasima.

Osim toga, Vinko nije odabirao bogate, ugledne, nije tražio miraz za ulazak u samostan, nije nudio niti neku posebnu zaštitu i sigurnost. Ono što je on mogao ponuditi bio je naporan rad, siromaštvo i radost u služenju drugima. I konačno, on nije svoje sestre obvezivao na jedno mjesto i na jednu djelatnost. One su, naprotiv, morale odgovarati potrebama vremena, njihovo se djelovanje širilo koncentrično, kako su to prilike zahtijevale: siromasi, bolesnici, napuštena djeca, galijaši.

Sv. Vinko nije dijelio općeprihvaćeno mišljenje svoga vremena da je žena osobito krhko biće, da je promašeni muškarac, da joj treba trajno skrbništvo. Mnoge su, naime, kćeri kršćanske ljubavi već u Vinkovo vrijeme djelovale kao emancipirane, hrabre žene, danas bismo rekli „spašavale živote“ gdje nitko drugi nije htio. Slijedile su tako svoga oca i utemeljitelja koji je zahvatio u ona područja Crkve i društva kamo nitko nije htio.

On je proglasio gospodarima one koji su bili najbjedniji, našom i Isusovom braćom one koji su (ne)pravedno prikovani na galiju i one bespomoćne koje su ostavili oni koji bi ih morali najviše voljeti. I to smo već negdje čuli: o siromasima, gladnima i potlačenima koji su blaženi jer…

No uvijek treba netko – poput sv. Vinka, Margarete Naseau i brojnih svetih i hrabrih milosrdnica – da nas na to iznova podsjeća.

Sv. Vinko umro je 1660. godine u Parizu. Na njega podsjećaju njegova djela, njegovi sljedbenici i sljedbenice diljem svijeta, njegov uvijek aktualni nauk, jer „uvijek ćete imati siromaha“.

Izvor: milosrdnice-zagreb.hr

SVETAC DANA – SVETI KUZMA I DAMJAN

26. rujna Crkva slavi sv. Kuzmu i Damjana, dvojicu braće blizanaca – liječnike koji su, prema predaji, besplatno liječili ljude i na takav način privlačili mnoge da se obrate na kršćanstvo, te su zbog svoje vjere podnijeli mučeničku smrt.

---

Sveti Kuzma i Damjan su rođeni oko 270. god. u gradu Egeji u današnjoj Turskoj, a predaja ih navodi kao pobožne ljude koji su svojim liječničkim umijećem ne samo liječili od tjelesnih bolesti, nego i od duševne praznine, te su strpljivošću i dobrohotnošću privodili mnoge ljude ljepoti Kristove riječi. Pripravljali su razne napitke i druge pripravke, od kojih bi ljudi ozdravljali, a kada su ovi braći za ozdravljenje htjeli zahvaliti novčanim prilogom, blizanci nisu htjeli uzimati novac, nego su im predlagali da ga daruju siromasima i bolesnima.

Pripisuju im se i mnoga čudesna izlječenja koja su činili u Božje ime, a kao najneobičnije, koje se često prikazuje u ikonografiji i slikarstvu, spominje se presađivanje noge s netom preminulog Etiopljanina na jednog bijelca. Redovito se u ikonografiji prikazuju zajedno, i to nerijetko tako da jedan gleda u nebo, a drugi u zemlju, što simbolično označava otvorenost prema Bogu, duhovnosti i zazivanje Božjeg milosrđa, a istovremeno i izravna skrb za dobrobit bolesnika i njihovo izlječenje. Obično su obučeni u tunike ili pregače, ponekad imaju kape na glavama, a prikazuju se s liječničkim i ljekarničkim sredstvima: sveti Kuzma je zaštitnik liječnika pa se češće zna prikazivati kako u rukama drži bočicu (za uzorak urina), a sveti Damjan je zaštitnik liječnika-ljekarnika pa se prikazuje više s obilježjima prikladnima za to zvanje, odnosno u rukama drži posudicu s mastima, špatulu, apotekarska vagu, knjigu recepata i sl.

Kako su svoje znanje uvijek pružali besplatno, zvali su ih anargyroi (= bez srebra), odnosno nepotkupljivi, oni koji ne trebaju srebro. Unatoč tolikoj požrtvovnosti, nesebičnosti i ljubavi prema drugima, izazvali su bijes i mržnju kod pogana, te su ih ovi za vrijeme progona cara Dioklecijana optužili da se koriste čarobnjaštvom kako bi okrenuli ljude na kršćanstvo.

Tako im je prefekt Cilicije, tadašnje rimske pokrajine u kojoj se nalazio grad Egeja, najprije nudio razne povlastice da se odreknu svoje vjere, a kada to dvojica braće nisu prihvatili, stavili su ih na višestruke muke i na kraju ubili oko 300. god. tako što su im odrubili glave sjekirama, a tada su zbog istih razloga pogubljena i trojica njihove mlađe braće.

Štovanje svetih Kuzme i Damjana se proširilo već u 4. st., a na njihovu je grobu čudesno ozdravio car Justinijan (5./6. st.) od opasne infekcije koju je zadobio prilikom ranjavanja, te im je u znak zahvalnosti podigao velebnu crkvu u Carigradu. Otprilike u isto vrijeme i papa Feliks IV. dao je sagraditi crkvu posvećenu toj dvojici nesebičnih liječnika u Rimu, a potom su uslijedile i druge crkve za čije su zaštitnike postavljeni sv. Kuzma i Damjan.

Štuju se kao zaštitnici liječnika i kirurga, stomatologa, ljekara, veterinara, farmaceuta, frizera, brijača, blizanaca, siročadi i slabovidnih osoba, te su po njima naslovljene i mnoge crkve i kapele diljem svijeta. Vrlo su omiljeni i čašćeni sveci u puku, kako na Istoku, tako i na Zapadu, a štuju se i u Anglikanskoj Crkvi. Od 1995. god. proglašeni su i kao zaštitnici Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a kod nas se posebno štuju u dalmatinskim krajevima i na otoku Lastovu.

Molitva sv. Kuzmi i Damjanu

Bože, ti si svetog Kuzmu i Damjana odredio da budu liječnici ljudskih duša i tijela bez ikakve nadoknade. Obdario si ih darom čudotvornog liječenja i po njima proslavio svoje svemoćno ime. Molimo te, svemogući Bože, pogledaj i na današnje bolesnike u duši i tijelu, po zagovoru svojih svetih liječnika Kuzme i Damjana, izliječi njihove boli, obdari ih zdravljem da ti trajno zahvaljuju. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen. Oče naš…

SVETAC DANA – SV. NIKOLA VON FLÜE

Pustinjak, asketa i mističar. Omiljen zbog svoje mudrosti i svetosti, savjetnik mnogih državnika i svećenika, stekao je časni naslov „otaca domovine“.

---

Sveti Nikola von Flüe, pustinjak, asketa i mističar, kojeg njegovi zemljaci nazivaju brat Klaus. Zaštitnik je Švicarske. Rođen je 1417. godine na planini Flüe. Otac mu je bio zemljoradnik ali i član kantonske uprave. Već kao mladić je bio pobožan i pokazivao je mistične darove. Oženio se Doroteom Vis „ženu čista lica“, što znači lijepa, kako o njoj piše jedan stari rukopis. S njome je imao desetero djece, petero muških i petero ženskih. Inteligentan i hrabar vojnik, istaknuo se od 1440. do 1444. u bitkama s buntovničkim kantonom Zürich i stekao čin satnika. Kada je kao četovođa sudjelovao u vojnim pohodima, uvijek se zalagao za mir. Borio se s mačem u jednoj ruci, a s krunicom u drugoj. Prema pobijeđenom neprijatelju želio je da se postupa humano, a svojim je ugledom poštedio crkve i samostane da ne postanu žrtve ratnoga divljanja. U ratu se zauzimao za žene i djecu.

Nikola je još veoma mlad bio imenovan načelnikom u Sachselnu, kantonalnim savjetnikom i sucem te poslanikom kantona Obwalden u švicarskoj Saveznoj skupštini. Bio je u tadašnjem društvu rado viđen i ugledan čovjek. Imao je dobru ženu, djecu, pa ipak nije bio potpuno sretan. Želio se svega toga osloboditi, poći u samoću i ondje se baviti isključivo duhovnošću. Nakon 22 godine braka, uz pristanak žene Dorotee, nastanio se nekoliko kilometara dalje od svoje kuće. Sunarodnjaci su mu 1468. godine sagradili malu kapelicu. Nikola iz mjesta svoga samotovanja nije više izlazio, osim što bi išao u crkvu u Sachseln. Triput je izišao da bi posredovao za mir svoje domovine. Svaki put mu je pošlo za rukom spasiti mir te otkloniti rat. Omiljen zbog svoje mudrosti i svetosti, savjetnik mnogih državnika i svećenika, stekao je časni naslov „otaca domovine“ i ujedinitelja Švicarske, štovan i od katolika i od protestanata. Gotovo 20 godina živio je ne uzimajući nikakve hrane osim svete pričesti. Te se neobičnosti mogu jedino shvatiti u duhu vjere. Riječ je o posve duhovnome čovjeku koga je snažno zahvatila Božja milost i vodila ga neuobičajenim životnim stazama. Njegovo je temeljno držanje bilo izrečeno u molitvi koju predaja naziva kao molitvu brata Klausa, a koja glasi ovako:
„Moj Gospodine i moj Bože, uzmi sve od mene,
što mi je zapreka prema Tebi!
Moj Gospodine i moj Bože, daj mi sve ono što mi pomaže da dođem k Tebi!
Moj Gospodine i moj Bože, uzmi me od mene i daj da budem posve Tvoj!“

Ta je molitva za brata Klausa bila molitva iz punine srca, Bog ju je primio i čudesno uslišao. Za to su dokaz neobične činjenice iz njegova života. I nije čudo, kad je taj Božji čovjek 21. ožujka 1487. umro u svojoj pustinji, da je za njim proplakala cijela mu domovina. Narod koji mu je dolazio u pustinju po savjete sad ga je počeo častiti kao sveca, a njegovu su svetost odmah nakon sahrane očitovala čudesa koja su zapisana u kronici župne crkve u Sachselnu, i to god. 1488., dakle, samo godinu dana nakon svečeve smrti. Svetim ga je 15. svibnja 1947. proglasio papa Pio XII.

Izvor: hkm.hr

Gospa od Otkupljenja

Prvi jesenski marijanski blagdan posvećen je Gospi od Otkupljenja ili Otkupiteljici robova. Taj blagdan nastao je iz težnje za obranom ljudske slobode. Gospa od Otkupljenja slavi se od 1615. godine, a za njega su zasluženi redovnici mercedarijevci, koji su se borili za otkup i oslobođenje onih duša što su ih Saraceni učinili robovima

---

Prvi jesenski marijanski blagdan posvećen je Gospi od Otkupljenja ili Otkupiteljici robova. Taj blagdan nastao je iz težnje za obranom ljudske slobode. Slavi se od 1615. godine, a za njega su zasluženi redovnici mercedarijevci, koji su se borili za otkup i oslobođenje onih duša što su ih Saraceni učinili robovima.

Papa Inocent XII., proširio je blagdan 1696. godine na cijelu Crkvu. I danas, kad još uvijek ima toliko nedužnih ljudi lišenih slobode, a uslijed divljanja bezdušnog kapitalizma, mnoge osobe rade u gotovo ropskim uvjetima, svetkovanje Gospe Otkupiteljice robova, kao dan čovjekova prava na slobodu, itekako ima smisla.

Prema tradiciji, Blažena Djevica Marija, Majka čovječanstva, ganuta samilošću prema porobljenima, ukazala se 1. kolovoza 1218. godine svetom Petru Nolascu, te mu naložila da osnuje novi red, koji će se posvetiti plemenitom djelu otkupljivanja robova. U ostvarenju tog ideala pomagao mu je Jakov I., aragonski kralj, a savjetovao ga je i potpomagao dominikanac sveti Rajmund de Penyafort.

Tako je u Barceloni osnovan red Blažene Djevice Marije od Milosrđa – Mater de Mercede. Pripadnici toga Gospina reda obavezuju se posebnim zavjetom da će dati i život za zarobljenu braću.

Red je odobrio Papa Grgur IX., godine 1235. Blažena Gospa Otkupiteljica robova, svojim zagovorom i zaštitom pratila je redovnike mercedarijevce, koji su pod Njezinim okriljem i uz najveće žrtve spasili iz ropstva više od 70 tisuća duša, a djeluju i danas na svim kontinentima, posebno uspješno u misijama.

Današnji blagdan naročito se slavi u Barceloni, a Gospi od Otkupljenja posvećene su mnoge župe i biskupije diljem svijeta.

Marijino krilo – Prijestolje Božje.
U Tebi se raduje, o puna Milosti,
sve stvorenje,
čete anđela, i
ljudski rod.
O, Hrame posvećeni i raju duhovni, slavo djevica.
Zahvaljujući Tebi, Bog se utjelovio postavši dijete.
On, Bog nas prije vjekova.
Od Tvoje utrobe On je učinio prijestolje i napravio ga prostranijim od Nebesa.
U Tebi se, o puna Milosti, raduje sve stvoreno.
Slava Ti, Gospe od Otkupljenja.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. PADRE PIO IZ PIETRELCINE

Slušajući u crkvi propovijed o svetom Mihaelu, Francesco je osjetio Božji poziv, ali nikome nije ništa rekao. Bilo mu je tada oko deset godina. Ali godine 1898. Francesco će izraziti svoju namjeru: „Želim postati redovnik!” Tako je u samostanu Morconea 22. siječnja 1903. obukao redovničko odijelo i dobio novo ime – fra Pio. Bilo mu je 16 godina.

---

Padre Pio (Francesco Forgione) rođen je u obitelji Giuseppe i Grazia Forgionea u malom seoskom gradiću Pietrelcina u Italiji 25. svibnja 1887. Iako su Forgionesi bili siromašni materijalnim dobrima, svakako su bili bogati u svom vjerničkom životu i ljubavi od Boga.

Još kao dječak, Francesco je već pokazivao znakove izvanrednih darova milosti. U dobi od pet godina posvetio je svoj život Bogu. Od ranog djetinjstva pokazivao je izvanrednu sabranost duha i ljubav prema redovničkom životu. Majka ga je opisala kao mirno dijete koje je od najranijih godina voljelo ići u Crkvu i moliti se. Kao dječak, mogao je vidjeti i komunicirati sa svojim anđelom čuvarom. U dvojoj jednostavnosti, Francesco je pretpostavio da svi imaju ista iskustva. Jednim ga je žena koja je primijetila njegovu pobožnost upitala: “Kada si posvetio svoj život Bogu? Je li to bilo na vašoj prvoj svetoj Pričesti?”, a on je odgovorio: “Uvijek, kćeri, uvijek.”

Kada je Francescu bilo petnaest godina, primljen je u novicijat Kapucinskog reda Manje braće u Marconeu u Italiji. Divili su se njegovi kolege studenti kao i njegovi nadređeni zbog njegova uzornog ponašanja i duboke duhovnosti. Jedan je od novaka izjavio: “Postojalo je nešto što ga je razlikovalo od ostalih učenika. Kad god sam ga vidio, uvijek je bio skroman, pribran i šutljiv. Ono što me se najviše dojmilo kod brata Pija bila je njegova ljubav prema molitvi.”

Dana 10. kolovoza 1920., u dobi od dvadeset i tri godine, Padre Pio je zaređen za svećenika. Sveta misa bila je za Padre Pija središte njegove duhovnosti. Zbog dugih stanki kontemplativne šutnje u koje je ulazio u raznim dijelovima svete žrtve, njegova je Misa ponekad znala trajati i nekoliko sati. Sve na njemu je govorilo koliko je intenzivno proživljavao Kristovu muku. Župnik u Pietrelcini nazvao je misu Padre Pija “nedokučivom tajnom”. Kad su ga zamolili da skrati svoju Misu, Padre Pio je odgovorio: “Bog zna da želim služiti misu kao i svaki drugi svećenik, ali ne mogu to učiniti.”

Njegovi župljani bili su duboko impresionirani njegovom pobožnošću i jedan po jedan počeli su dolaziti k njemu, tražeći njegov savjet. Mnogima se čak nekoliko trenutaka u njegovoj prisutnosti pokazalo kao iskustvo koje im je promijenilo život. Kako su godine prolazile, počele su mu dolaziti tisuće hodočasnika iz svih krajeva svijeta , privučeni duhovnim bogatstvom koje je tako slobodno proizlazilo iz njegove izvanredne službe. Svojoj duhovnoj djeci rekao bi: “Čini mi se da Isus nema druge brige osim posvećenja vaše duše.”

Padre Pio se prije svega shvaća kao čovjek molitve. Prije nego što je napunio trideset godina već je dosegnuo vrhunac duhovnog života kao “unitivni put” preobrazbe jedinstva s Bogom. Molio se gotovo neprekidno. Njegove su molitve obično bile vrlo jednostavne. Volio je moliti krunicu i preporučivao ju drugima. Nekome tko ga je pitao kakvu baštinu želi ostaviti svojoj duhovnoj djecu, kratko je odgovorio: “Dijete moje, krunicu.” Imao je posebno poslanje za duše u Čistilištu i poticao je sve da mole za njih. Govorio je: “Moram isprazniti čistilište svojim molitvama.” Otac Agostino Daniele, njegov ispovjednik, ravnatelj i voljeni prijatelj rekao je: “Čovjek se divi Padre Piju, njegovom uobičajenom jedinstvu s Bogom. Kada on govori ili mu se obraćaju.”

Padre Pio je cijelog života patio od lošeg zdravlja, jednom je rekao da mu je zdravlje opadalo od njegove devete godine. Nakon svećeničkog ređenja ostao je u svom rodnom gradu Pietrelcini i zbog lošeg zdravlja bio je više od pet godina odvojen od svoje redovničke zajednice. Iako je uzrok njegovih dugotrajnih i iscrpljujućih bolesti ostao tajna njegovim liječnicima, Padre Pio se nije obeshrabrio. Sve svoje tjelesne patnje prinio je Bogu kao žrtvu, za obraćenje duša. Proživio je i mnoge duhovne patnje: “Potpuno sam uvjeren da moja bolest posljedica Božjeg dopuštenja”, rekao je.

Nedugo nakon ređenje napisao pismo svom duhovnom upravitelju, ocu Benedettu Nardelli, u kojem je tražio dopuštenje da žrtvuje svoj život za grešnike. Napisao je: “Već dugo osjećam u sebi potrebu da se ponudim Gospodinu kao žrtva za jadne grešnike i za duše u Čistilištu. Ta je želja neprestano rasla u mom srcu tako da je sada postala ono što bih nazvao snažnom strašću… Čini mi se da Isusu to želi.” Oznake stigmi, Kristove rane, pojavile su se na tijelu Padre Pija u petak, 20. rujna 1918., dok je molio pred raspelom i zahvaljivao nakon mise. Imao je trideset i jednu godinu i postao prvi stigmatizirani svećenik u povijesti Crkve. S rezignacijom i spokojstvom nosio je bolne rane na rukama i nogama.

Osim toga, Bog je obdario Padre Pija mnogim izvanrednim duhovnim darovima i karizmama uključujući dar iscjeljivanja, bilokacije, proroštva čuda, razlikovanja duhova, sposobnost čitanja srca, dar jezika (sposobnost govora i razumijevanja jezika koje on nikada nije proučavao), dar obraćenja, milost da se vide anđeoska bića u obliku i miris koji je izlazio iz njegovih rana i koji je često najavljivao njegovu nevidljivu prisutnost. Kad ga je prijatelj jednom ispitivao o tim karizmama, Padre Pio je rekao: “Znaš, one su meni zagonetka.” Iako je primio više od svog udjela duhovnih darova, nikada ih nije tražio, nikada ih se nije osjećao vrijednim. Nikada nije stavljao darove ispred Darovatelja. Uvijek je ostao skroman, stalno na raspolaganju Svemogućem Bogu.

Dan mu je počinjao u 2:30 ujutro kada bi ustao da započne svoje molitve i da se pripremi za Misu. Mogao je nastaviti užurban apostolat sa samo nekoliko sati sna svake noći i količinom hrane koja je bila toliko mala (300 – 400 kalorija dnevno) da su njegovi kolege svećenici izjavili da to nije dovoljno hrane ni za održavanje malog djeteta na životu. Između Mise i ispovjedi njegov radni dan je trajao 19 sati. Vrlo rijetko je napuštao samostan i nije uzeo niti jedan dan odmora iz svog napornog rasporeda u 51 godinu. Nikada nije čitao novine niti slušao radio. Upozoravao je svoju duhovnu djecu da ne gledaju televiziju.

U svom samostanu u San Giovanni Rotondo živio je franjevački duh siromaštva s odvojenošću od sebe, od imovine i udobnosti. Uvijek je jako volio krepost čistoće, a ponašanje mu je bilo skromno u svim situacijama i sa svim ljudima. Tijekom svog života, Padre Pio je pomirio tisuće muškaraca i žena natrag u njihovu vjeru.

Molitvene skupine koje je osnovao Padre Pio sada su se proširile po cijelom svijetu. Dao je novi duh bolnicama osnivanjem jedne koju je nazvao “Dom za ublažavanje patnje“. U siromasima, patnicima i bolesnima gledao je Kristov lik i davao se posebno njima. Jednom je rekao: “Donesi Boga svima onima koji su bolesni. Ovo će im pomoći više nego bilo koji drugi lijek.”

Spokojan i dobro pripremljen, preminuo je 23. rujna 1968. godine u osamdeset prvoj godini života. Umro je kao što je i živio, s krunicom u rukama. Njegove posljednje riječi bile su Gesu, Marija – Isus, Marija – koje je ponavljao iznova i iznova dok nije izdahnuo. Često je izjavljivao: “Nakon moje smrti učinit ću više. Moja prava misija započet će nakon moje smrti.”

Godine 1971. papa Ivan Pavao II., obraćajući se poglavarima kapucinskog reda, rekao je o Padre Piju: “Kakvu je slavu imao. Koliko pratitelja iz cijeloga svijeta. Zašto? Je li to zato što je bio filozof, učenjak ili zato što je imao sredstva na raspolaganju? Ne, jer je ponizno služio Misu, ispovijedao od jutra do mraka i bio izraziti predstavnik stigmi našeg Gospodina. On je uistinu bio čovjek molitve i patnje.”

U jednoj od najvećih liturgija u povijesti Vatikana, papa Ivan Pavao II. proglasio je svetim Padre Pija 16. lipnja 2022. Tijekom svoje propovijedi, papa Ivan Pavao II, podsjetio je kako je 1947. godine kao mladi svećenik otputovao iz Poljske kako bi obavio svoju ispovijed u Padre Pija. “Molitva i milosrđe – to je najkonkretnija sinteza učenja Padre Pija”, rekao je papa.

Privlačeći otprilike osam milijuna hodočasnika svake godine, San Giovanni Rotondo, gdje je sv. Pio živio i sada je pokopan, nalazi se na drugom mjestu po broju godišnjih posjeta, iza svetišta Naše Gospe od Guadalupe u Meksiku.

***

“Radujem se sada dok u patnjama za vas dopunjujem u svojem tijelu ono što nedostaje od muka Kristovih za Tijelo njegovo – koje je Crkva.”(Kol 1, 24)