SVETAC DANA – SV. JAKOV APOSTOL STARIJI

Bio je sin Zebedejev i brat Ivana apostola. Svjedok je glavnih čudesa koja je Isus učinio

Ime Jakov prijevod je grčkog imena Iakobos, što je pak oblik imena poznatog praoca Izraela, Jakova. Apostol što ga se naziva i bratom Ivanovim, u spomenutim popisima zauzima drugo mjesto, odmah nakon Petra, kao što je to slučaj kod Marka (3,17), ili treće mjesto, nakon Petra i Andrije u Matejevu (10,2) i Lukinu evnađelju (6,14), dok u Djelima apostolskim dolazi nakon Petra i Ivana (1,13). Ove razlike naznaka su žive crkvene predaje, koja, na ovaj ili onaj način, naglašava Jakovljevu važnost.

U prvom prizoru poziva nasljedovanje Isusa, Jakov zauzima treće mjesto, nakon Petra i Andrije (usp. Mt 4,18.21; Mk 1,16.19). Na primjer, Marko kaže o Isusu: “Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže” (1,19; usp. i Mt 4,21). U drugim odlomcima, Jakov je uvijek iznova spomenut na drugom mjestu, nakon Petra, a prije Ivana, kada je nabrojen kao jedan od trojice povlaštenih učenika, koji izbliza sudjeluju u važnim događajima života samoga Isusa: prilikom uskrišenja Jairove kćeri (usp. Mk 5,37; Lk 8,51), kod Isusova preobraženja (usp. Mt 17,1; Mk 9,2; Lk 9,28), na početku takozvanog eshatološkog govora (usp. Mk 13,3), te konačno u Isusovoj smrtnoj borbi u Getsemanskom vrtu (usp. Mt 26,37; Mk 14,33). Isto je tako spomenut prije Ivana kad dvojica braće, ne bez preuzetnosti, traže od Isusa da sjednu jedan zdesna a druga slijeva u trenutku njegova ustoličenja u Kraljevstvu (usp. Mk 10,35-40). Jedno, stoga, postaje vrlo jasno, a to je da je Jakov Stariji u prvotnoj jeruzalemskoj Crkvi uživao veliki autoritet, te je za nju, skupa s Petrom, imao i pastoralnu odgovornost. I on je bio ribar, a na Isusov je poziv spremno odgovorio. On i njegov brat “ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim” (Mk 1,20). Dva Zebedejeva sina dobili su potom od Isusa zanimljiv nadimak “Boanerges”, to jest “sinovi groma” (Mk 3,17), vjerojatno zbog svoje revnosti i naglosti. Doista, Luka nam pripovijeda da je Isus, kad se sa svojima zaputio prema Jeruzalemu, poslao preda se glasnike: “Oni odoše i uđoše u neko samarijansko selo da mu priprave mjesto. No ondje ga ne primiše jer je bio na putu u Jeruzalem. Kada to vidješe učenici Jakov i Ivan, rekoše: Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih? No on se okrenu i prekori ih” (Lk 9,52-55). U ovoj se nasilnoj reakciji dvojice učenika otkriva zasigurno ljubav prema Isusu, no vjerojatno je tu došlo na vidjelo i tradicionalno neprijateljstvo između Židova i Samarijanaca (usp. Iv. 4,9b). Isus, međutim, ne voli nasilje, a njegov je prijekor morao poslužiti kao pouka Jakovu, koji će kasnije prihvatiti da podnese, bez da mu se suprotstavi, nepravedno Herodovo nasilje, posvjedočivši svojim darom života ljubav prema Učitelju. Tome valja dodati već spomenuti preuzetni zahtjev za osobito mjesto prilikom očekivane Isusove proslave: i tu će se samo događaji postarati da mu pokažu kako dijeljenje Isusove sudbine treba shvatiti kao ispijanje skupa s njime one iste gorke čaše (usp. Mk 10,38-39). Među važnim trenucima što smo ih spomenuli, dva su osobito znakovita, i stoga što se nalaze u međusobnom kontrastu: mislim ovdje na Isusovo preobraženje na brdu Tabor i na njegovu smrtnu borbu u Maslinskom vrtu. U oba slučaja Jakov je odabran, skupa s Petrom i Ivanom, za svjedoka događaja: to je jamačno znak posebne Isusove naklonosti. Riječ je o vrlo različitim situacijama: kod jedne, Jakov s ostalom dvojicom apostola može iskusiti slavu i zanos, a kod druge se nalazi pred patnjom i poniženjem.

Naravno, drugo je iskustvo za njega predstavljalo priliku da ispravi vjerojatno krivo tumačenje prvoga: morao je naslutiti da Mesija, što ga je židovski narod očekivao kao pobjednika, u stvarnosti nije bio samo okružen čašću i slavom, nego i trpljenjima i slabošću. Jakov je mogao tako postupno sazrijevati u vjeri, otkrivajući malo pomalo istinski mesijanski identitet Učiteljev. Ovo je sazrijevanje dovedeno do ispunjenja po Duhu Svetom na Pedesetnicu, tako da Jakov, kad je došao trenutak njegova najvišega svjedočanstva, nije ustuknuo. Početkom četrdesetih godina prvog stoljeća, kako nas izvještava Luka, kralj Herod Agripa, nećak Heroda Velikog, “uze zlostavljati neke od Crkve. Mačem pogubi Jakova, brata Ivanova” (Dj 12,1-2). Kratkoća ovog izvještaja, bez ikakvih narativnih potankosti, otkriva, s jedne strane, koliko je kršćanima bilo normalno posvjedočiti Gospodina svojim životom, a, s druge strane, kako je istaknuto mjesto u jeruzalemskoj Crkvi Jakov zauzimao, pa i zbog uloge što ju je imao za Isusova zemaljskog života. Kasnija predaja, koja seže barem do Izidora Seviljskoga, govori kako je Jakov boravio u Španjolskoj ne bi li evangelizirao taj važan kraj Rimskoga Carstva. Prame drugoj predaji, njegovo je tijelo bilo prenijeto u Španjolsku, u grad Santiago de Compostela. Kao što svi znamo, to je mjesto postalo predmetom velike pobožnosti, te je još uvijek cilj brojnih hodočašća, ne samo iz Europe, nego i iz čitavoga svijeta. Tako se tumači i ikonografski prikaz svetoga Jakova s hodočasničkim štapom i svitkom Evanđelja u ruci, to jest s oznakama putujućeg apostola, posvećenog navještaju radosne vijesti.

Od svetog Jakova možemo, dakle, naučiti mnogo toga: spremnost za prihvaćanje Gospodinova poziva pa i kad od nas traži da napustimo “lađu” svojih ljudskih sigurnosti; polet u nasljedovanju Isusa putovima što nam ih on pokazuje, ne obazirući se na naše iluzorne preuzetnosti; spremnost da ga svjedočimo hrabro, a ako je potrebno, i do najviše žrtve života. Tako je Jakov Stariji stavljen pred nas kao rječiti primjer velikodušnog prianjanja uz Krista. On, koji je sa svojim bratom htio sjesti uz Učitelja u njegovu Kraljevstvu, bio je prvi od apostola koji je podijelio njegovo mučeništvo. (iz kateheze pape Benedikta XVI., opća audijencija, 21. lipnja 2006.)

SVETAC DANA – SV. ŠARBEL

Svećenika redovnika Šarbela Machlufa proglasio je papa Pavao VI. blaženim 5. prosinca 1965., a svetim 9. listopada 1977. godine. Brojna obraćenja postignuta su njegovim zagovorom. Sveti Šarbel veliki je zaštitnik obiteljske molitve. Časti se kao “svetac mira”.

Što bismo mogli reći o divnom cvijetu svetosti, koji je procvao na jednoj grani stare istočnjačke monaške tradicije. On povezuje naš svijet pun bogatstva i komfora sa svijetom siromaštva, pokore i askeze koja oslobađa dušu da se uzdigne prema Bogu. (papa Pavao VI.)

Svećenika redovnika Šarbela Machlufa proglasio je papa Pavao VI. blaženim 5. prosinca 1965., a svetim 9. listopada 1977. godine. Brojna obraćenja postignuta su njegovim zagovorom. Veliki je zaštitnik obiteljske molitve. Časti se kao “svetac mira”.

Pripadao je Crkvi maronita

Oni se nikada nisu odvojili od Petrove Stolice. Maroniti su jedni od sjedinjenih istočnih Crkava, kojima je biskupijski poglavar, Patrijarh, stolovao neko vrijeme u Antiohiji. Oni imaju svoje istočne obrede, a čuvaju čistoću vjere i sakramenata. Ime im potječe od pustinjaka Marona koji je umro na glasu svetosti u petom stoljeću, prije 423. godine. Poznat je iz jednog pisma sv. Ivana Krizostoma. U šestom je stoljeću postojao jedan samostan posvećen sv. Maronu između mjesta Apame i Emese. Bilo je mnogo mučenika zbog čuvanja čistoće vjere u vremenima teških progona od monofizita i nestorijanaca. Jedan od opata samostana, Ivan Maron, bio je izabran za patrijarha u Antiohiji, u vrijeme jedne prazne patrijarške Stolice između 636. i 742. godine, jer točno vrijeme nije poznato. Maroniti su tijekom povijesti teško trpjeli u progonima od muslimana, koji su često provaljivali kako bi pljačkali, ubijali i odvodili u ropstvo. Za samu Crkvu maronita značajna je ličnost Šar Allia, koji je bio izabran za biskupa u Bejrutu 1716. godine. Ivana Marona drže utemeljiteljem Maronitske Crkve, a Šar Alli je bio reformator posebno u odnosu na ustrojstvo samostana. Po njegovu se sudu morala pružiti mogućnost mladim redovnicima da obave svoj novicijat na Istoku i to zbog dva opravdana razloga: prvi – da oni koji su svoju školu, odgoj i običaje stekli u Rimu nisu prikladni za tvrde i nimalo lagane prilike u domovini; drugi – budući da su svoje studije obavili u Rimu, primili su tako jedan kompleks, koji im smeta kad se vrate u domovinu, npr. da im teško pada poslušnost prema poglavarima u svojoj sredini.

Otac Nematalla (1808. – 1858.)

To je prethodnik, uzor i učitelj svetom Šarbelu. Nematalla je na krštenju primio ime Josip kao i njegov nasljednik u svetosti. Njegov otac Gerjis (Juraj) Kassah bio je jednostavan čovjek i dobar vjernik, koji je svojoj djeci pružio pravi kršćanski odgoj u pobožnosti i ljubavi prema Bogu. Sin Josip je čeznuo za samostanskim životom, a otac mu je, iako siromašan, omogućio polazak u školu. Otac Nemetalla položio je vječne redovničke zavjete 1830. godine pred opatom Makariosom. Iza toga je bio poslan u samostan sv. Ciprijana u Kfifanu da izuči potrebne nauke i postane svećenik. Svećenički red je primio od vikara patrijaršije mons. Simona Zouainsa. Prema sudu svih koji su ga poznavali, živio je više kao anđeo nego kao čovjek. Glavna mu je zauzetost bila da što dostojnije služi svetu misnu žrtvu. Posebno se pripravljao za svetu misu tako da je razmatrao u sabranosti klanjajući se pred Presvetim oltarskim sakramentom.

Mladost Josipa Machlufa

Na podnožju visokog brijega Fam el Meizah Libanonskog gorja i na nadmorskoj visini od 1600 metara nalazi se malo maronitsko selo Beka’ Kafrah. Stanovnici su većinom u rodu i gotovo svi nose prezime Machluf. U blizini su šume moćnih libanonskih cedara. Početkom devetnaestog stoljeća živio je u tom selu mali zemljoradnik Antun Zaarur Machluf. Bio je oženjen Brigitom, kćeri Eliasa Jakoba Chidiaka iz mjesta Bicharri. Obitelj ovih siromašnih, vrijednih i bogobojaznih ljudi imala je tri sina i dvije kćeri. Sinove Hanna, Bichara i Jussefa, a kćeri Kune i Wardah. Najmlađi se sin Jussef (Josip) rodio 1828. godine.

Teška je žalost pogodila obitelj kada je 8. kolovoza 1831. godine umro otac hranitelj. Tada je skrbništvo i brigu nad obitelji preuzeo stric djece Thanice Tarur Machluf. Na neko su vrijeme prešutjeli malom Josipu očevu smrt. Stric je ozbiljno shvatio svoju dužnost, te se uz materijalno uzdržavanje pobrinuo i za solidan kršćanski odgoj djece. Zato mu je najzahvalniji bio mali Josip, koji se još kao dijete oduševio za redovnički život. Imao je i primjere u dvojici ujaka, Augustinu i Danijelu Chidiaku, koji su živjeli u samostanu Quzhaya. Zapreka njegovoj želji bio je sam stric koji se vjerojatno u onim za Libanon nesigurnim vremenima bojao za dječaka.

Maronitima je prijetila velika opasnost od druza, sekte koja je na prvi pogled pripadala islamu, ali koji su u nekim propisima bili u naglašenoj suprotnosti s Kuranom. U širokim se slojevima tog plemena, između ostalog, vjerovalo u seobu duša poslije smrti (dobrih u svoju djecu, a zlih u pse). U početku su oni bili prijateljski prema maronitima, ali su sredinom i u drugoj polovici devetnaestog stoljeća postali neprijateljski. Nerijetko slabi autoritet vlasti u Istanbulu dao je priliku ratobornim druzima da budu gotovo samostalni, ne samo u prostoru svog plemena nego i preko granica. Maroniti su zbog toga teško stradavali, pogotovo kad su se druzi složili s turskom vlasti. Te su se prilike osobito ostvarile nakon tzv. Mladoturske revolucije 1909. godine kad je bio svrgnut i interniran despotski sultan Abud ul Hamid.

Josipov skrbnik nije htio da mladić bude izložen nesigurnoj i tvrdoj sudbini kršćanskog redovnika, ali je ovdje kao i uvijek vodio Božji Duh po svojoj svetoj volji. Jednog je dana mladi Josip jednostavno iščeznuo iz roditeljske kuće i otišao u samostan Anaju, koji se nalazi na 1200 metara nadmorske visine. Zamolio je predstojnika samostana da ga prime, kako bi se pridružio slugama svemogućeg Boga koji se postojano mole i čine pokoru.

Moliti se dragom Bogu i činiti pokoru bio je ideal mladog Josipa još od vremena kada je čuvao stado na bregovitim padinama rodnog mjesta. Iz tog je vremena zabilježeno sljedeće:

Jednog dana dok je pasao stado pristupi mu nepoznati siromašni redovnik, bos i u poderanom habitu. On je začuđenom pastiru počeo govoriti o milosti potpunog siromaštva kada se život i sudbina u cijelosti predaju volji svemogućega Boga. Ova je spoznaja oduševila Josipa do dna duše, ali je pomislio kako njemu to nije moguće ostvariti, zato je odgovorio redovniku:

“To nije za mene. Za to sam još premlad.”

Redovnik je na to rekao:

“Moraš se samo odlučiti na to da u potpunosti slijediš našeg Spasitelja.”

Josip se branio:

“Ja sam siromašan, i mi kod kuće ništa nemamo. Osim toga, ja sam pastir moga strica.”

Redovnik ga je podsjetio da i najsiromašniji čovjek ima još stvari koje posjeduje i kojih se može odreći iz ljubavi prema Bogu: osjećaja, strasti, volje, želja. Zatim ga je podsjetio kako se malo prije njihova susreta, dok je još sam na pašnjaku čuvao stado, Josip prijateljski nasmiješio ljupkoj mladoj djevojci koja je niz brdo vodila svoje stado koza i prolazeći njemu predala jednog kozlića koji je pripadao njegovu stadu.

Mladić se na to zarumenio i pomislio: “Zar nisam morao preuzeti kozlića koji pripada mojoj obitelji?” Redovnik se nasmiješio zbog nesporazuma, a bila mu je draga nevinost mladića, kojega je doista Gospodin Bog morao voditi do ove dobi. “Đavao”, razložio mu je redovnik, “nerijetko uzima ljudsku priliku da bi nas napastovao. Zaštitu možemo naći samo kroz samoću u molitvi. Samoća odijeljene samostanske ćelije donosi obilje svjetla. Kaži mi: što posebno moliš?”

Josip je odgovorio: “Govorim molitve koje su me naučili, iz sveg srca, u postojanoj povezanosti s Bogom.”

“Je li to sve?”

“Ah, moj oče, sigurno sam nepravedan, grešan svojom ohološću. Ja sam također sam sastavio molitve. Skupljao sam riječi bez reda kako su mi dolazile na pamet. Sigurno sam mnogo toga smeteno i izmiješano govorio dragom Bogu.”

Pustinjak ga je poučio: “Naprotiv! Gospodinu je veoma ugodna ova vrsta molitve. On je Otac koji se veseli kad njegovo dijete čini prve korake da bi mu se bacilo u ruke.”

“Ali, kako se najbolje moli?”

“Molitva je sam život. Molitva je razgovor s Bogom. Napusti sve: sve kuda si lutao i gdje si pogriješio, sav zemaljski teret. Kad se na kraju potpuno izgubiš u Bogu, u Svetom Miru, tada će doći Kraljevstvo Božje, koje će ti se otkriti.”

“Vi ste, oče, po svoj prilici zalutali na putu?”

“Nema na zemlji slučaja. Onaj o kome sve ovisi upravio je moje korake.”

Sljedeće nedjelje, nakon večernje službe Božje, Josip je molio u duši za oproštenje svoju majku, a iste noći je neprimjetno izašao iz kuće bosonog, bez komada kruha i uputio se u smjeru onog samostana o kojem je čuo da se nalazi daleko na zapadu, tamo gdje sunce zalazi iza bregova.

Njegova majka i stric su odmah pošli na put da bi nakon dva dana našli bjegunca u samostanu. On je na njihove pozive odgovorio s poniznom molbom da smije ostati. Stric nije htio popustiti. Mislio je na potrebe domaćinstva, ali majka je na kraju privoljela s riječima:

“Neka se vrši Božja volja, i neka Njemu bude ugodna moja žrtva.” Tako je Josip svojom čvrstom odlukom potpuno otklonio nastojanja svojih najbližih da ga dovedu kući, te je ostao u samostanu Anaji.

Bog je pozvao Josipa Maklufa u osamu samostanskog života na jedan tako neodoljiv i dramatičan način, a mladić je postao veliki Božji čovjek koji je poznavao samo jednu strast: ljubiti Boga svim srcem, svom dušom, svim svojim snagama i čitavim svojim bićem. Postao je sličan svojem učitelju Kristu kao njegov Svetac koji privlači kao magnet poslije svoje smrti kršćane i muslimane. Stotine osoba izliječilo se na njegovu grobu, onih koji su s vjerom i ufanjem molili Boga po zagovoru njegova Sveca. Dolazili su k njemu u raznim potrebama dok je još živio na zemlji.

Redovnički život

Naskoro, kako je primljen u samostan, primio je po pravilima Reda redovničko odijelo. Na Zapadu primaju novi redovnici uz odijelo i novo ime, bilo istaknutog sveca bilo čovjeka koji je u crkvenom životu imao značajnu ulogu, a na Istoku je to prilikom polaganja zavjeta nakon godine kušnje. Josipu su dali ime Šarbel (koje se na maronitskom jeziku izgovara Karbel ili Harbel, no prema francuskom jeziku prisutnom u Libanonu, na Zapadu se to ime izgovara Šarbel).

Šarbel je ime biskupa i mučenika koji je dao svoj život za Krista i Crkvu 107. godine, kada je vladao car Trajan (98. – 117.). Maroniti slave svetog bisupa Šarbela 5. rujna.

Opat samostana Anaje uočio je sposobnosti mladog redovnika Šarbela i njegov smisao za napredak u krepostima, zato je odlučio da novog brata što prije pošalje na studij bogoslovije. U redovima nije bilo mnogo svećenika, a maronitski kršćani, opkoljeni muslimanima i drugim inovjercima, bili su i trebali su ostati svjetionik istinske religioznosti u duhu Kristova evanđelja. Samostani su morali biti uzor povezanosti s Bogom na ozbiljan, dubok i profinjen način, uzor svetosti.

Josip je kao novak bio izložen tvrdim kušnjama kako bi očvrsnuo u odluci i ustrajao u zvanju. Vršio je sve poslove: pripremao drva, ložio vatru, pomagao u kući kod raznih poslova, radio u vrtu i na polju, čak je u nedostatku životinja za vuču vukao i plug i druga oruđa na oranici. Hranio se starim prepečenim kruhom koji nitko nije mogao jesti. Sva mrtvenja je prihvaćao kao normalni dio posluha i predanosti sretan u svojoj nutrini da vrši Božju volju.

Opat je mladom bratu, nakon što je ocijenio njegove sposobnosti i kreposti, naložio da pođe u Kfifani u školu svetog Ciprijana. On je jednako revno i savjesno poslušao ovu odluku isto kao što je i prije slušao opatove naredbe. Već se tada sve više govorilo o njegovim krepostima, a to je Josipovoj poniznosti bilo posebno teško, pa mu je ova odluka o odlasku na studij bila i zato osobito draga. Mudri opat samostana je brzo spoznao da se Josip razvija u redovnika osobitih vrijednosti i zato je u sebi stvorio odluku da ga baš taj redovnik jednog dana naslijedi u odgovornoj i teškoj službi predstojnika zajednice redovnika.

Redovništvo na Istoku nije po svom ustrojstvu istovjetno onom na Zapadu. Na Istoku ima mnogo braće laika, a posebna je odlika kojom predstojnici izabiru pojedince ocjenjujući njihove kvalitete, kako moralno-etičke tako i intelektualne, da bi ih preko studija pripremili za uzvišenu službu Kristu za sveti svećenički red. Istočno bogoslovlje je pisano drugim jezikom nego zapadno. Sirijska Crkva ima u tijeku svoje povijesti bogatu literaturu vrijednu studija. Tu su djela (pisma) sv. Efrema Sirca (306. – 373.). Spisi ovog velikog čovjeka ušli su dobrim dijelom u maronitsku literaturu. Oni ga zovu harfom Duha Svetoga. Bio je osobiti štovatelj Majke Božje. Tako u njegovim spisima nalazimo tisuće stihova posvećenih velikoj časti Marijina djevičanstva. Takav je studij bio veoma drag mladom novaku koji je njegovao nadasve veliko poštovanje prema Presvetoj Djevici. Svi maroniti časte Presvetu Djevicu, nazivaju je “Draga Gospođa od Libanonskih bregova”.

Tada se u svakoj kršćanskoj kući nalazila slika Blažene Djevice Marije. Europljani bi se iznenadili kad bi znali s kakvom su se snagom vjere i srdačnošću u to doba obavljale svibanjske pobožnosti po svim gradovima i selima gdje žive maroniti. Otac Šarbel kasnije je kao svećenik najradije služio svetu misnu žrtvu s liturgijskim obrascem posvećenim Bogorodici. Čvrsto je vjerovao da ona spašavao onoga koji nju časti. U maronitskom obrascu svete mise moli se neposredno uz Posvećenje:

“Majko Gospodina našega Isusa Krista, moli za me kod svog Jedinorođenog Sina da mi oprosti grijehe i da primi svetu žrtvu iz mojih grešnih ruku koju na ovom oltaru prinosi moja slabost. O sveta Majko, zaštiti me svojim molitvama.”

Kod večernje pobožnosti se u prve nedjelje pjeva himan:

“Blagoslovljena budi, o Marijo, i neka bude blagoslovljena tvoja duša predostojna Slave, jer u svom Blaženstvu nadvisuješ sve Svete!”

“Blagoslovljena budi, jer ti si Njega nosila, milovala i ljubila, kao malo dijete, Njega Svemogućega, koji u svojoj ruci drži cijeli svijet.”

Tu treba navesti još hvalospjeve:

“Blagoslovljena budi jer je iz tvog krila izašao otkupitelj poput presjajnog svjetla! On je svezao sotonu i donio mir svojem svijetu.”

“Blagoslovljena budi, jer su se tvoja prečista usta odmarala na ustima onoga kojega se slava odražava na licima serafa!”

Budući da je mladi Šarbel bio poslan na studije, predstojnik mu je stavio na srce sljedeći način obavljanja dužnosti:

“Ti sada ideš u Kfifasni i svaki dan trebaš vršiti dužnosti svoga studija, ali i noć moraš učiniti korisnom, koliko to dopuštaju tvoje sile, a i mi ćemo se moliti za tebe.”

Mladi redovnik je ponizno slušao te pouke, kleknuo i poljubio ruku svom opatu.

Odgovorio je:

“Bit ću poslušan tvojoj naredbi, ja trebam samo malo sna jer me namjesto njega osvježuje molitva.”

Josipov učitelj u Kfifaniu je bio sveti svećenik Maronitske Crkve otac Nematalla Al Kafri. To su mišljenje o njemu imali stanovnici mjesta i okolice. Otac Nematella je vjerovao da mu je mladog Josipa poslala Božja Providnost.

Kazao mu je:

“Star sam i naskoro ću umrijeti, pa su moje misli usmjerene na susret sa Svemogućim Bogom, zato mi je tebe i poslao da od mene preuzmeš baklju pravovjerna nauka i da ga nosiš dalje.”

U travnju 1859. godine Šarbel je primio svećenički red od biskupa Josipa Almaride. Otac Šarbel je imao tada 31 godinu. Njegov učitelj otac Al Kafri preminuo je 14. prosinca 1859. godine.

Tada nije bio običaj u samostanima Maronitske Crkve, da se vode dnevnici o životu pojedinaca, jer nitko nije ni slutio u to vrijeme, kakav će značaj imati život mladog svećenika, pa o njemu nije ništa zabilježeno. Sve se može ukratko svesti na činjenice studija i datuma zabilježenih s napomenom kojom iskusni učitelj vidi u ovom studentu svog budućeg nasljednika.

Svećenik Šarbel Machluf

Odmah poslije svećeničkog ređenja bio je otac Šarbel pozvan u svoj matični samostan. Proveo je punih 16 godina u zajednici s braćom, ponizan i čedan, strogo odan pravilima Reda. Njegov život u molitvi i mrtvljenju nadilazio je svaku mjeru inače ozbiljnih pravila tamošnjeg redovničkog života. Najradije je klečao u kapeli pred Presvetim oltarskim sakramentom. Njegova odijeljenost od svijeta bila je tako potpuna da je izbjegavao vidjeti i najbliže rođake.

Jednom zgodom je Šarbela posjetila njegova majka. On ju je zamolio za oproštenje i izmijenio s njom samo nekoliko riječi kroz vrata kapele. Nije ju vidio, niti joj se sam pokazao. Na njezinu bolnu primjedbu: “Jesi li ti moj sin koji ne želi da ga vidim?”, otac Charbel je odovorio:

“Ako je Božja volja, gledat ćemo se u nebu kroz cijelu vječnost.”

Maronitski redovnici žive strogo pokorničkim životom. U pola noći ustaju na zajedničku molitvu u koru. Kada bi se drugi redovnici nakon završetka molitve povukli u svoje ćelije na počinak, otac Šarbel bi ostajao u kapeli da moli i razmatra. Svakodnevno bi bio nazočan kod svih svetih misa svoje braće, a zatim bi on sam sa strahopoštovanjem služio svetu misnu žrtvu. Bio je precizan i veoma predan u svetim obredima. Nastojao je i želio da svi prisutni vjernici sudjeluju što sabranije i dostojnije. Svakodnevno je Šarbel molio svetu krunicu.

Otac Šarbel bio je najsiromašniji među siromašnim redovnicima samostana Anaje. Nosio je najgrublji, najstariji i najneudobniji habit koji su imali u samostanu. Ljubio je svaku čistoću duše i tijela, a i njegova odjeća je uvijek bila besprijekorno čista. Sam ju je prao. U libanonskom gorju je zima oštra, ali on je uvijek nosio istu tanku odjeću nezavisno o vremenu i godišnjim dobima. Posebno nije htio u ruke uzeti novac. Zavjeta siromaštva držao se savršenom točnošću.

Sveti Šarbel pustinjak

Pustinjaci ili eremiti se povlače u tišinu pustinje, pećine, šume… kako bi potpuno mogli biti odijeljeni od svijeta i živjeti samo s Bogom. Pustinjaci su u ranim vjekovima kršćanstva živjeli samostalno. Brinuli su se sami za svoj duhovni život usmjeren prema kršćanskom savršenstvu oslanjajući se samo na Božja nadahnuća. Sastajali su se samo nedjeljom i blagdanima da budu na svetoj misi i da prime svetu pričest. I nakon pojave organiziranog redovništva sa samostanima, u sklopu redovničke zajednice postojala su samotišta u kojima bi neki redovnici provodili pustinjački stroži način pokore. Kako na Zapadu tako i na Istoku postojala je praksa pustinjaka koji su organizacijski i duhovno povezani uz neki red u Katoličkoj Crkvi. Tako su pustinjaci kod maronita u 19. stoljeću bili vezani uz matični samostan duhovno i materijalno (poslušnost poglavaru samostana, te u hrani i njezi u slučaju bolesti). Opat samostana ima pravo i dužnost da poslije smrti jednog pustinjaka odredi novog između onih koji izraze tu želju.

Sveti Šarbel je čeznuo za životom pustinjaka, da bude sam s Bogom. Ta je želja bila osobito jaka kad god bi se uspinjao strmom stazom prema pustinjačkoj nastambi posvećenoj apostolskim prvacima svetom Petru i Pavlu, a koja pripada samostanu Anaji. Nalazila se 200 metara iznad samostana, to jest 1400 metara nad morem. Krunila je vrh brijega Anaja po kojem je samostan dobio svoje ime. S tog se mjesta mogla vidjeti ljepota Božje prirode: bregovi, doline, šume i rijeke, a pogled je obuhvaćao prostranstvo od pustinje do mora.

Šarbelova se želja ispunila 1872. godine, jer je tada umro jedan pustinjak samostana, koji je tamo živio. Opat je dobro poznavao oca Šarbela, znao je njegovu želju i očekivao njegovu molbu. Dao je svoj pristanak, ali jer iz dobrih razloga svaki novi kandidat mora proći tešku kušnju, odredio je i za oca Šarbela u trajanju tri godine. Prvo se od Šarbela tražilo da se povuče iz zajednice, a uz to je bilo određeno više mrtvenja i pokore. Trebalo je još strože držati propise šutnje, budući da odvojenost od zajednice još nije bila potpuna.

Godine 1875. uputio se otac Šarbel u zapuštenu i gotovo ruševnu kolibu, koju nije više ostavio do svojeg prijelaza u vječnost. Ćelija kolibe u kojoj je stanovao bila je duga 2,75 m, široka 2,10 m i visoka 2,55 m. Namještaj se sastojao od jednog kotla za kuhanje, vrča za vodu, slamarice ispunjene hrastovim lišćem, suknenog pokrivača. Komad drveta pokriven platnom služio je kao jastuk. Uz kolibu je bila prislonjena kapela 6 x 9 m. U kapeli je kao klecalo služilo nekoliko cjepanica drveta pokrivenih platnom, slično njegovom uzglavlju u kolibi.

Najprije je morao krčiti i čistiti vrt sav zarastao u korov. Obrađivao je jedan dio vrta, koliko je mogao, da bi sadio povrće i ljekovito bilje. Vrijedne su bile ruke oca Šarbela tako da je sve lijepo uspijevalo. Opat se imao razloga veseliti, jer je kuhinja samostana primala obilja povrća, a ljekovito bilje je pribavljalo prilične iznose u novcu, koji je ublažavao potrebe siromašne zajednice.

Otac Šarbel je spasio svoj kraj oko Anaja od pošasti skakavaca. Uz molitvu je poškropio blagoslovljenom vodom na sve četiri strane s kojih su navirali. Taj događaj su potvrdili svjedoci i o tome postoji dokument.

Sveti Šarbel je dolazio po potrebi vrlo rijetko u samostan. Godine su ostavile trag na njemu. U brizi za njega i njegovo zdravlje opat je odredio jednog redovnika da bude uz njega, a jedanput na dan primao je skroman obrok iz samostana. Meso i mast nije trošio. Jeo je isključivo sirovo ili kuhano povrće, u rijetkim zgodama začinjeno uljem. Dan i noć provodio je u molitvi klečeći pred Presvetim oltarskim sakramentom ili čitajući životopise svetaca.

Herojske kreposti svetog Šarbela

Kod pustinjaka Šarbela nalazimo kreposti u herojskom stupnju. Kreposti se pokazuju u neočekivanim trenucima. Kako tko misli, govori, postupa, tu se pokazuje slika duše. Imao je uspravan hod, ljubezno se smiješio, a rijetka siva brada nije smetala vedrom izrazu lica. Veselio se kada je čuo da su žene okolice odlučile da podalje zaobilaze mjesto njegova boravišta.

Jednom se otac Šarbel bez uspjeha trudio da otjera vola koji je iznenada provalio u vinograd i učinio štetu. Brat Marko se na tu nezgodu obratio ocu Šarbelu s prijekorom: “To je tvoja krivnja! Prava katastrofa!” Otac Šarbel je bez obrane protiv nepravedne optužbe pao pred brata na zemlju s prekriženim rukama na prsima i zamolio:

“Oprosti mi iz ljubavi prema Kristu!”

Kod svetog Šarbela je jasno naglašena duboka pobožnost prema Presvetom oltarskom otajstvu. Otac Šarbel je savršeno spoznao uzvišenost službe svećenika. Trudio se da što dostojnije prikaže najuzvišeniji Dar nebeskom Ocu. Redovito je služio svetu misu u 9 sati. No već od buđenja, a to je bilo rano, pripravljao se za taj najuzvišeniji čin. Poslije svete mise se ponizno zahvaljivao klečeći pred svetohraništem. Kod svetog Šarbela nalazimo jako naglašeno žrtveno doživljavanje svete mise. To je on poprimio iz maronitske liturgije. Tako se nakon Pretvorbe moli kod maronita:

“O hostijo, koja sebe žrtvuješ za nas!

O pomirbena žrtvo, koja sebe prinosiš svojem Ocu!

O Janje, koje si bilo svećenikom svoje Žrtve!

Neka bi naše molitve, po Tebi, o Kriste, i po Tvojoj Dobroti bile prinesene poput goruće Žrtve Tvojem Ocu!”

Prilikom podizanja hostije i kaleža mole maroniti:

“O Oče Istine, ovdje je Tvoj Sin, jedina žrtva koja ti se sviđa! Ovdje je žrtva! Udostoj se primiti je! Za mene je pretrpio smrt da me otkupi!

Ovdje je Žrtva! Primi je iz mojih ruku i budi milostiv prema meni i oprosti moje propuste, koji su pred Tvojim očima! Ovdje je Njegova Krv prolivena na Golgoti za moj spas! Ona glasno vapi prema Tebi za Milosrđe prema meni! Pogledaj Njegove zasluge i prihvati moju žrtvu! Koliko god bili brojni moji grijesi, toliko ih nadvisuje Tvoja dobrota! Ako ih oprostiš, bit će Tvoje milosrđe ogromno kao planina!”

Evo još nekoliko zaziva koje je sveti Šarbel molio:

“Gledaš li na grijehe, pogledaj u isto vrijeme na goruću Žrtvu prinesenu da ih uništi!

Žrtva može iskorijeniti grijehe! Ako sam ja griješio, Tvoj preljubljeni Sin pretrpio je muku čavala i koplja! Neka ti Njegova muka bude zadovoljština i neka ti se svidi, da bi mi poklonio Život!”

Često je običavao govoriti:

“O moj Bože, Ti si mi sve poklonio!”

Šarbelova posljednja misa

Velika pokora, tjelesni rad i bolest bubrega iscrpli su životne snage svetog Šarbela. Braća su mu pomagala oko poslova u vrtu ili vinogradu, cijepali drva i obavili druge teže poslove. Šarbel je te usluge primio ponizno i zahvalno. Za hranu je uzimao samo ostatke siromašnog jela.

Od bolesti i slabosti 16. prosinca 1898. Charbel je klonuo kad je počeo služiti svetu misu. Otac Makarije ga je prenio u kolibu na ležaj. Poslije nekoliko minuta je Šarbel došao k sebi i izrazio želju da nastavi svetu misu.

Rekao je ocu Makariju: “Pomogni mi da ustanem. Bog ne smije čekati!” No otac Makarije je vidio da je otac Šarbel preslab pa mu nije pomagao. Tada se otac Šarbel ustane te oslanjajući se na zid uđe u kapelu. Ponovno obuče misno odijelo. Otac Makarije ga je sa strahom pratio.

Nesigurnim glasom počeo je otac Šarbel uvodnu molitvu maronitske mise:

“O pravedni i u pomoći bogati Oče!”

Dalje nije mogao nastaviti. U ruci je još držao kalež u koji nije stigao uliti vino, budući da je ponovno klonuo.

Odmah se proširila vijest o teškom stanju oca Šarbela. Župnik Mihhail Abramia je uz asistenciju oca Makarija podijelio teškom bolesniku bolesničko pomazanje.

“Sada je došašće…”

Sa željom da pomogne teškom bolesniku opat je poslao na Badnjak 1898. Šarbelu juhu od mesa. Kada je otac Šarbel osjetio miris te juhe odbio ju je riječima:

“Sada je došašće, vrijeme kada moramo postiti!”

Sa smiješkom na usnama tiho je izgovorio molitvu: “O pravedni i u pomoći bogati Oče!”

Iza toga je blago preminuo u Gospodinu. U Kronici samostana svetog Marona u Anaji zapisano je:

“Na dan 24. prosinca 1898. Bog je pozvao svojim Srcem bogatim Milošću pustinjaka oca Šarbela Maklufa k sebi. Umro je od paralize i predao svoju dušu Bogu. Pokopan je u samostanskom groblju. Imao je 70 godina. Bilo je to u vrijeme kad je otac Antun Mishmnishani bio predstojnik.”

Na dan pokopa bilo je više pljuskova kiše. Lijes su stavili u grob pun vode.

Čudesno ozdravljenje kod relikvija

Na dan smrti dogodilo se čudesno ozdravljenje kljastog mladića Sabe Tannusse. On je u pratnji svoje majke stigao u samostan Anaju upravo kad se proširila vijest o svečevoj smrti. Majka mladića je bila žalosna jer je smatrala da su došli prekasno: ne može preporučiti sina u molitvu i svečev blagoslov. Htjela se vratiti sa sinom. No mladić je ostao da vidi tijelo Božjeg sluge i da ga dotakne. Oko tri sata poslijepodne uspjelo je mladiću približiti se tijelu izloženom u kapeli. Šarbelovu ruku stavio je na svoja prsa i žarko molio. Mladić je osjetio kako je snaga prošla njegovim tijelom. Uspravio se, prohodao posve zdrav. Oko Šarbelova groba treperilo je svjetlo 45 dana i noći. Na grobu je bio poseban miris. Samo u prva tri mjeseca nakon smrti oca Šarbela zabilježeno je 350 ozdravljenja po njegovu zagovoru. Od tog čuda uslišanja se redaju ne na stotine i tisuće kod Šarbelova groba. Njegov grob posjećuju i časte ne samo kršćani već i muslimani.

Šarbelovo tijelo neraspadnuto

Zajednički opat svih samostana Libanonskog područja izvijestio je patrijarha Maronitske Crkve Eliasa Hoyeka o glasu svetosti i uslišanjima na grobu oca Šarbela. Zamolio je dozvolu da se otvori grob i njegovo tijelo prenese u novu grobnicu. Patrijarh je to odobrio. U nazočnosti opata samostana i mnoštva vjernika otvorili su Šarbelov grob. Mrtvo tijelo oca Šarbela našli su potpuno netaknuto, kakvo je izgledalo na dan njegova prelaza u vječnost. Njegovo redovničko odijelo je bilo uredno premda je kod ukopa lijes položen u grob pun vode. Svi prisutni kod iskapanja su jasno prepoznali tijelo pokojnog tijela oca Šarbela. Narod je govorio: “Ovo je mrtvo tijelo svetog Šarbela.” Tijelo je bilo podignuto, položeno u drveni lijes i postavljeno u nišu samostanske kapele.

Uz pojavu neraspadljvosti mrtvog tijela oca Šarbela bila je i još jedna pojava. Tijelo pokojnog Šarbela je izlučivalo mješavinu crvene i bijele tekućine. U kapeli se jasno osjećao miris krvi. Redovnici su dva puta tjedno mijenjali odijelo i čistili tragove krvi, koja je posebno bila vidljiva na albi, ali se izlučivanje ponavljalo i dalje. Od tada su se vjernici još više utjecali zagovoru oca Šarbela u svim potrebama i iznenadnim opasnostima.

Otvoren informativni proces

Zajednički opat svih maronitskih redovnika poslao je papi Piju XI. molbu da bi odredio početak istražnog procesa za proglašenje blaženim oca Šarbela Maklufa. Papa je prihvatio molbu i opata uputio da se obrati patrijarhu Maronitske Crkve, koji je upravitelj Crkve u kojoj je živio i umro sluga Božji Šarbel. Papa je poslao pismo patrijarhu u kojem odobrava istragu i traži od patrijarha da prihvati molbu redovnika. Molba je službeno predana 28. siječnja 1926. patrijarhu, koji je imenovao komisiju. Prva je sjednica održana dana 4. svibnja 1926. u Patrijarhovu dvoru. Tada se zaključilo otvaranje informativnog procesa.

Novi grob oca Šarbela

Komisija je odlučila da se mrtvo tijelo oca Šarbela, koje je do tada bilo javno štovano bez službenog odobrenja Crkve, prenese u novi grob.

Prijenos tijela u novi grob izvršen je 24. lipnja 1926. Bio je nazočan veliki broj crkvenih i svjetovnih predstavnika vlasti. Na arapskom jeziku bio je pročitan kratki životopis, smrt, prvi i drugi ukop časnog Božjeg sluge Šarbela. Dokument su potpisali članovi komisije.

Zatim je pročitan na francuskom jeziku stručni nalaz liječničke komisije o tijelu Božjeg sluge. Pretrage su izvršili poznati znanstvenici: dr. Armend Jouffrey, profesor na francuskom Medicinskom institutu u Bejrutu, njegov asistent dr. Balthazar Malconien, a bio je nazočan i član informativne komisije, takozvani branitelj vjere. Zatim je istražna komisija prihvatila liječnički nalaz i potpisala ga kao pravovaljanog. Oba su dokumenta tada zatvorena u valjak od cinka. Lijes je stavljen na dva uzdignuta kamena kao na postolju, a ulaz u grob bio je zazidan komadima kamena. Novi grob je bio čašćen od redovnika i vjernika.

Neobična tekućina iz groba

Početkom svete jubilarne godine 1950. primijećen je neobični fenomen na Šarbelovu grobu. Iz jednog kuta groba tekla je nekakva ljepljiva tekućina. Postajala je bojazan da uzrok te pojave dolazi izvana te da bi mogao oštetiti tijelo Božjeg sluge. Tekućina je iz donjeg dijela lijesa tekla na pod, usmjerila se prema zapadnom zidu, prodrla van i pojavila se u oratoriju. Na osnovu službene izjave opata samostana, crkvena je vlast odredila temeljitu istragu.

Ponovno otvoren grob

Novoosnovana komisija sastala se 22. travnja 1950. uz nazočnost triju medicinskih stručnjaka: dr. Vhikrija Bellona, generalnog direktora zdravstva u Libanonu, dr. Josipom Alhittijem, poslanikom u libanonskom Parlamentu i dr. Teofilom Marounom, profesorom medicine na Francuskom medicinskom fakultetu u Bejrutu. Lijes je bio donesen u lađu samostanske crkve i tamo otvoren. Stari redovnici koji su poznavali oca Šarbela za života i drugi koji su bili nazočni kod otvaranja groba 1926. nisu primijetili ni najmanju promjenu na mrtvom tijelu. Utvrdilo se također, da od iskapanja tijela 1899. godine nije prestalo znojenje krvlju, kroz cijelo proteklo vrijeme. Od toga je bio oštećen dio odijela, a valjak od cinka nagrižen. Ista se šteta pojavila kod nogu na lijesu, kako na drvenom tako i na vanjskom limenom oblogu. Zato je krv tekla van prema zapadnoj stijeni. Učenjaci su utvrdili da je odijelo ostalo neoštećeno kao i oba dokumenta u cinčanoj tubi. Komisija je još utvrdila da se tekućina proširila preko čitavog tijela i da je u krutom stanju, ali da je tijelo ostalo meko i gibljivo, posebno ruke i noge. Istražni protokol je zaključen 18. svibnja 1950. i unesen pod brojem 739 apostolske komisije za Maronitski red s istim datumom.

Dva čudesna ozdravljenja

Do godine 1957. bilo je prijavljeno preko 1200 čudesnih intervencija zagovorom svetog Šarbela Maklufa. Uz onaj spomenuti na dan svečeve smrti, evo još dva poznata slučaja:

Dvadesetpetgodišnji Akel Josip Wakim je godine 1934. pao s bicikla. Posljedica je bila skraćeni zglob na lijevoj nozi. Liječio se kod europskih, američkih i arapskih liječnika. No bez uspjeha. U pratnji majke, brata i ujaka hodočastio je 4. svibnja 1940. u Anaju na grob sluge Božjega Šarbela Machlufa. Bolesnikova majka je dotaknula grob čudotvorca Šarbela, a zatim protrljala defektnu nogu svoga sina. Ostali su u usrdnoj molitvi oko pola sata. Nato su u kapelu ušli redovnici pjevajući pohvale u čast Majke Božje. Što se dogodilo tada svjedoči bolesni mladić: “U času ozdravljenja osjetio sam u koljenima nepoznatu silu, koja je prošla kroz koljeno. Digao sam se i bez ičije pomoći hodao.” O tom ozdravljenju postoji liječnička potvrda dr. Henna Riachia.

Redovnica Mirjam Abel, koja je 1929. sa 16 godina stupila u samostan u Bikfayi bila je zdrava do 1936. Od tada je bolovala na želudcu. Uzrok bolesti nije odmah ustanovljen. U ljeto 1936. pregledao ju je rendgenom egipatski stručnjak dr. Marajil i ustanovio čir na želudcu. Njegovo liječenje bilo je bez rezultata. Treći specijalist dr. Elias El Ba’aklini izvršio je operaciju poslije koje se sestra Mirjam osjećala još lošije. Od 1940. godine ostala je ležati nepokretna. Bolesnicu su otpratili 11. srpnja 1950. u samostan Anaju na grob Božjeg sluge Šarbela Machlufa. Ona je tada namočila rupčić u tekućinu koja je izlazila iz lijesa. Njime je doticala čitavo svoje tijelo i trenutačno ozdravila.

*Ovaj prikaz sveca i čudotvorca iz Libanona oca Šarbela Maklufa sastavljen je prema knjizi prof. dr. Ernesta Josepha Görlicha, Der Wundermönch vom Libanon: Das Leben des Heiligen Schaarbel Machluf, Christiana Verlag, Stein am Rhein, 4. Izdanje – 1991.

Izvor: Sveci.net