SVETAC DANA – SV. FELIKS IZ NOLE

Današnji sveti zaštitnik je Feliks iz Nole, talijanskog grada u blizini Napulja. Rodio se početkom III. stoljeća u Noli, kao stariji sin Hermiasa, umirovljenog vojnika iz Sirije. Nakon očeve smrti prodao je veći dio imovine i zaradu podijelio siromasima. Za svećenika ga je zaredio biskup, sveti Maksim iz Nole. Kad je Maksim pobjegao u planine, kako bi izbjegao progonu cara Decija, progonitelji su uhvatili, mučili i bičevali Feliksa. Prema legendi iz tamnice ga je oslobodio anđeo, kako bi mogao pomoći bolesnom i napuštenom biskupu. Feliks se zajedno s Maksimom sakrio u jednu ruševinu. Na ulazu u tu ruševinu pauk je na brzinu spleo mrežu pa su vojnici koji su tragali za kršćanima, odustali su od potrage.

Decijev progon završio je njegovom smrću, 251, pa su Feliks i Maksim mogli napustiti svoje skrovište. Nakon Maksimove smrti Feliks je djelovao kao svećenik, obrađivao svoju zemlju i naročitu brigu posvetio siromasima. Iako je oko 255. umro u Noli prirodnom smrću, zbog svega što je proživio i pretrpio za vjeru, smatra se mučenikom. Najviše vjerodostojnih podataka o svetom Feliksu dugujemo Paulinu iz Nole (oko 354-431), svetom biskupu. On se kao vratar crkve posvećene svetom Feliksu na licu mjesta mogao uvjeriti o njegovim čudesima i štovanju koje su mu iskazivali brojni hodočasnici. Svetog Feliksa zazivaju u slučaju krivokletstva, kleveta, laži i lažnih svjedočenja, a zaštitnik je očiju, očnih bolesnika, domaćih životinja i mnogih naselja, župa i crkava. Sretan imendan želimo našim Feliksima i Srećkima!

Preuzeto s zupajastrebarsko.hr

SVETAC DANA – SV. AGRICIJE IZ TRIERA

Sveti Agricije (Agricius, Agritius, Agrecius), misionar i biskup njemačkog grada Triera (Rheinland-Pfalz) u IV. stoljeću, rođen oko 260, bio je podrijetlom Sirijac. Patrijarh Antiohije (danas Antakya u Turskoj), bio je prijatelj i savjetnik carice Jelene Križarice, majke cara Konstantina. Trier je bio carska rezidencija od 286, a sjedište biskupije od I. stoljeća. Agricija je biskupom Triera na prijedlog carice Jelene imenovao papa Silvestar I. Biskupsku službu obavljao je dvadesetak godina, a sudjelovao je 314. na crkvenom saboru u Arlesu. Sagradio je mnoge crkve u svojoj biskupiji i obratio mnoge nevjernike u Galiji i na području današnje zapadne Njemačke. Započeo je i gradnju trierske katedrale.

Sveta Jelena Križarica poklonila je biskupu Agriciju i trierskoj biskupiji glasovitu „svetu tuniku“ koju je Isus nosio prema mjestu svoga raspeća i za koju su rimski vojnici bacali kocku, čavao s križa na kojem je Isus raspet te relikvije svetog Matije apostola. Te se relikvije i danas čuvaju u trierskoj katedrali te već stoljećima privlače mnoge hodočasnike. U Agricijevim čuvenim trierskim školama predavali su sveti Maksimin i sveti Paulin, a njegov prijatelj bio je i sveti Atanazije, koji je kao prognanik boravio u Trieru. Atanazije je tada pohvalio visoku razinu vjerskog života u trierskoj biskupiji. Sveti Agricije preminuo je u Trieru godine 335. Zaštitnik je biskupije Trier, stolara, građevinara, slastičara, kovača, krojača i mesara.

Izvor: zupajastrebarsko.hr

SVETAC DANA – SV. HILARIJE

Današnji sveti zaštitnik je Hilarije, biskup Poitiersa (Saint Hilaire de Poitiers), starokršćanski teolog i crkveni naučitelj. Rodio se oko godine 300. u galskom naselju Pictaviumu, današnjem Poitiersu, gradu na zapadu središnje Francuske. Sin bogate poganske obitelji, završio je najviše škole, oženio se i imao djecu (među njima i kćerku Abru, kasnije redovnicu i sveticu). Kad je dobro upoznao Sveto pismo, krstio se zajedno s obitelji i postao vatrenim kršćaninom. Za biskupa je izabran oko godine 353. Jedan je od najznačajnijih protivnika krivovjernog arijanizma, prozvan „Maljem arijanaca“ („Malleus Arianorum“). Zbog opiranja njegovim namjerama o priznanju arijanizma u Galiji i njegovom miješanju u crkvene poslove, car Konstantin II. prognao ga je 356. u Frigiju (Mala Azija), ali ga je car Julijan vratio u Poitiers.Po povratku iz progonstva, 361, bio je svečano dočekan i posvuda slavljen. Obratio je na kršćanstvo mnoge nevjernike i pogane. Znatno je pridonio razvoju redovništva u Galiji. Od njegovih mnogobrojnih spisa posebno se ističe djelo „O Trojstvu“ (12 knjiga, 359/360). Napisao je i vrijedan komentar Evanđelju svetog Mateja te „Raspravu o otajstvima“. Bio je i pjesnik, prvi latinski pisac himni. Preminuo je u Poitiersu godine 368. Prozvan je „Atanazijem Zapada“, a papa Pio IX. proglasio ga je 1851. crkvenim naučiteljem. Zazivaju ga prigodom nevolja za zmijama te posebno zmijskih ugriza, a štuju ga kao zaštitnika djece zaostale u razvoju te brojnih naselja, župa i crkava diljem svijeta.

Preuzeto s zupajastrebarsko.hr

Svetkovina Krštenja Gospodinova

Blagdanom Krštenja Gospodinova završava božićno vrijeme, a započinje crkveno Vrijeme kroz godinu. Ovaj je blagdan veoma star, ali nekoć se slavio u okviru Bogojavljenja. Isusovo je krštenje izrazito bogojavljenski čin, bogoočitovanje. Objavilo se Presveto Trojstvo.

---

Od 1960. spomen Isusova krštenja uzdignut je na poseban blagdan, jer je Crkva željela snažnije istaknuti povijesno-spasenjsko značenje ovog događaja. Uostalom, on je tako bogat  dubokim sadržajima da mu vrijedi posvetiti poseban blagdan.

Beskrajna blizina

Događaj Isusova krštenja koje je primio na rijeci Jordanu od Ivana Krstitelja donose svi evanđelisti. Istina, Ivan ne opisuje sam tijek krštenja, ali spominje Isusov dolazak na Jordan i Krstiteljevo viđenje Duha nad Isusom. Prigodom krštenja Otac je u Isusu obznanio svoga Sina. „Evanđelja izvješćuju kako ga je u dva svečana trenutka, o krštenju i o preobraženju, glas Očev označio kao svoga ‘ljubljenog Sina’“ (KKC, 443).

Ivanovo krštenje bilo je znak kajanja i spremnosti na promjenu života, na obraćenje od dotadašnjeg načina života. Otkud onda Isus među tim raskajanim grešnicima? Zbunilo je to i samog Krstitelja koji ga pokušava odvratiti: „Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?“ O tome KKC, 536 kaže: „Gospodin se dragovoljno podvrgao Ivanovu krštenju određenom za grešnike, ‘da ispuni svu pravednost’. Taj Isusov čin očituje njegovo ‘poniženje’. Duh koji je pri prvom stvaranju lebdio nad vodama silazi sada na Krista, nagovješćujući novo stvaranje, a Otac obznanjuje Isusa kao svoga ‘ljubljenog Sina’.“

Kard. Joseph Ratzinger na pitanje: „Tko je za mene Isus iz Nazareta?“, odgovara ovako: „Po Isusu Bog za mene nije više beskrajna daljina, nego beskrajna blizina.“ Ovo je, rekao bih, prva poruka današnjeg blagdana. U Isusu Bog postaje beskrajna blizina!

Valja radosno živjeti svoju vjeru

Događaj Isusova krštenja govori nam upravo to. On, bez grijeha, prima krštenje pokore i time staje na stranu grešnika. Njegov prvi javni nastup pokazuje njegovo snažno opredjeljenje za čovjeka. Lijepo o tome govori koncilski dokument Radost i nada: „Utjelovljenjem se naime Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom. Radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio je ljudskim srcem. Rođen od Djevice Marije, postao je uistinu jedan od nas, u svemu nama sličan, osim u grijehu“ (GS 22).

Dakle, mi bismo kršćani trebali radosno živjeti svoju vjeru u Boga koji nam je tako blizu. Na početku smo jedne nove građanske godine. Pitamo se: što će nam ona donijeti? Hoće li biti uspješna ili ispunjena tjeskobom, nekom tragedijom, bolešću, smrću, otkazom na poslu…? Odgovor na ova pitanja ne znamo, ali znamo da ima Netko tko zna. 

Skok u Očev zagrljaj

Sljedeća priča kard. J. L. Suenensa možda vam je poznata, ali dobro je podsjetiti se na nju:

„U jednoj kući noću je buknuo požar. Kako se vatra naglo širila, roditelji s djecom brže-bolje istrčaše napolje. Prestravljeni, promatrali su nesmiljenu igru vatre.

Kadli, istom sada opaze da im je petogodišnji dječak ostao u kući. Dok su svi bježali van, on se – u strahu od dima i vatre – popeo na tavan. Što će učiniti? Da netko potrči natrag u kuću? Od njega bi ostali samo ugarci.

U to opaze kako se na krovu razmiču crjepovi. Pojavio se dječak. Zove u pomoć.

Otac prilazi bliže i viče: – Skoči!

Dječak vidi samo dim i vatru. Čuje očev glas i pita:

– Tata, gdje si? Ja te ne vidim!

Na što otac odgovara: – Ali ja te vidim! To je dovoljno. Skoči!

Dječak skoči i nađe se spašen u očevim rukama.“

I današnjim blagdanom Bog, koji se očituje kao beskrajna blizina, poručuje nam: „Ja te vidim i to je dovoljno! Skoči!“

Zahvalni za krštenje

Od najstarijih vremena Crkva u ovom događaju također vidi navještaj našega krštenja. To je snažno izraženo u Predslovlju današnjeg blagdana: „Ti si na Jordanu čudesnim znakom navijestio novo krštenje…“, ali i u Zbornoj molitvi: „I nas si iz vode i Duha Svetoga nanovo rodio za svoju djecu…“. Gospodinovo krštenje je blagdan svih koji su kršteni. Tako lijepo je to izraženo i u završnici naše najpoznatije hrvatske pjesme Narodi nam se Kralj nebeski: „Danas se krsti Krist na Jordanu – Krštenje svoje s njime slavimo.“

U sakramentu krštenja mi smo postali Kristovi, zato se i zovemo ‘christiani – kršćani’. Postali smo zauvijek ljubljena Božja djeca. Bog nam je postao neizmjerno blizak. KKC, 1121 kaže: „Po krštenju pritjelovljen Kristu, krštenik je Kristu suobličen. Krštenje obilježuje kršćanina neizbrisivim duhovnim biljegom (character) pripadnosti Kristu. Taj se pečat ne da izbrisati nikakvim grijehom, pa ni onda kada grijeh priječi da krštenje donese plodove spasenja.“

To je Bog učinio za nas. A što je s nama? Danas zahvaljujemo Bogu za svoje krštenje. No, što krštenje znači za moj život? Jesam li kao krštenik prepoznatljiv ili je to moja „privatna stvar“, koju iznosim po potrebi na svjetlost dana, odnosno samo onda kad bih mogao izvući kakvu korist za sebe?

Preporođeni ljudi

Sjećam se poratnih godina kada sam imao prigodu dijeliti humanitarnu pomoć koju nam je pribavljao Caritas. Dijelilo se, koliko je to ljudski moguće, na pravedan način. No, čini mi se da nije bilo dana da se nije pojavilo barem nekoliko njih, a koje do tada nikada nisam vidio, i slavodobitno bi iz džepa pred svima izvadili krsni list i mašući njime dokazivali kako imaju puno veće pravo od onih koji su skromno šutjeli i zahvalno primili darovano. Jednu „knjižicu“, tada su zamijenili drugom, a danas tko zna kojom? Ne mogu to ni provjeriti jer ih ponovno nemam prigodu susresti, pogotovo ne u crkvi.

Danas, kada se spominjemo svoga krštenja, možda bismo trebali ispitati svoje savjesti i nad tekstom koji slijedi, bez obzira kako opor bio:

„Poslušajte kršćani!

Bio sam gladan, a vi ste osnovali dobrotvorno društvo

i raspravljali o mojoj gladi.

Hvala vam!

Bio sam u zatvoru, a vi ste se potiho odšuljali

i povukli u kriptu,

gdje ste molili za moje puštanje na slobodu.

Hvala vam!

Bio sam gol,

a vi ste ozbiljno razmislili i raspravili

o moralnom aspektu moje golotinje.

Hvala vam!

Bio sam bolestan, a vi ste kleknuli

i zahvalili Bogu za svoje zdravlje.

Hvala vam!

Bio sam bez krova,

a vi ste mi propovijedali

o duhovnom bunkeru Božje ljubavi.

Hvala vam!

Bio sam osamljen,

a vi ste me ostavili,

da biste se za mene molili.

Hvala vam!

Čini se da ste tako pobožni,

tako blizu Bogu.

Ali ja sam još uvijek gladan –

i osamljen i gol i

bolestan i zatočen i

bez krova.

Smrzavam se…“ (A.L. Balling).

Završit ću s KKC-om, koji nas u br. 1270 podsjeća da su: „Krštenici, ‘preporođeni za sinove Božje, dužni su pred ljudima ispovijedati kršćansku vjeru koju su primili od Boga preko Crkve’ i sudjelovati u apostolskoj i misionarskoj djelatnosti naroda Božjega.“

Zahvalimo Bogu za milost krštenja i molimo ga da nam udijeli snagu tu milost vjerodostojno živjeti.

Izvor: nedjelja.ba

SVETAC DANA – SV. AGATON

Sveti Agaton je kao papa na čelu Crkve stajao od god. 678. do 681., kratko doduše razdoblje, ali za nas Hrvate od najveće važnosti.

---

Iako o životu pape Agatona znamo prilično malo, ipak bi njegovo ime i spomendan u srcu svakog Hrvata vjernika moralo buditi radosnu uspomenu. On stoji kao svijetao lik na početku naše povijesti koja počinje pokrštavanjem našega naroda. Kao papa na čelu Crkve stajao je od god. 678. do 681., kratko doduše razdoblje, ali za nas Hrvate od najveće važnosti.

Papa Agaton rođen je u Palermu na Siciliji. Nakon 20 godina braka ostao je udovac i stupio u zajednicu benediktinaca. Nakon što je imenovan kardinalom, izabran je za papu 678. godine. Na Petrovoj je stolici bio manje od tri godine, ali je sve osvajao blagom i veselom naravi. Održao je u Rimu o Uskrsu 680. g. crkveni sabor s kojega je poslao poslanicu caru Konstantinu IV. u Carigrad. Uz papu, poslanicu je potpisalo svih 125 prisutnih biskupa, među kojima i biskup iz Istre, dok s ostalog hrvatskog područja nema potpisnika. U Papinu pismu među inima piše: “Između barbarskih naroda, kako Langobarda tako i Slavena, također u sredini Franaka i Gala, nalaze se mnogi od mojih sluga (tj. biskupa), koji se s obzirom na apostolsku vjeru ne prestaju revno mučiti…”

Naši povjesničari Marković, Sakač i naročito Mandić, utvrđuju da se iz toga Papina pisma vidi da su god 680., među nekim slavenskim narodima radili biskupi i da je taj narod još prije te godine već primio kršćanstvo. Taj narod može biti samo hrvatski, jer su ostali slavenski narodi pokrštavani tek pod konac 8. i početkom 9. st., a prema Agatonovoj poslanici već 680. godine među Hrvatima djeluje više biskupa i Hrvati su tada kršćani.

Osim toga povijesnog podatka za nas je još važnije ono što piše u svome djelu ”De administrando imperio”, bizantski car Konstantin Porfirogenet, koji kao suvremenik prvoga hrvatskog kralja Tomislava vlada od 912. do 959. godine. On piše: “Hrvati poslije krštenja postaviše vlastoručni ugovor te se tvrdom i nepokolebljivom vjerom zakleše sv. Petru da nikada neće provaljivati u tuđe zemlje niti ondje ratovati, već da će radije živjeti u miru sa svima koji to budu htjeli. A od Pape su za to dobili molitvu (obećanje) da će se za njih boriti i na pomoć im biti Bog Hrvata, kadgod drugi narodi provale u hrvatsku zemlju i ratom ih uznemire, a Petar, učenik Kristov, obdarit će ih pobjedom.”

Isusovac o. Stjepan Krizin Sakač napisao je o tom u povijesti prvom međunarodnom mirovnom ugovoru zapaženu i važnu raspravu, koja je svojedobno bila prevedena i na španjolski jezik i uvjerljivo dokazuje da bi taj ugovor odgovarao istini, a papa, kojemu car ne spominje imena, ne bi bio nitko drugi nego sveti Agaton.

Taj tekst, usudili bismo se reći, ide u svete stranice naše povijesti i zavrijedio bi da se i kao Hrvati i kao vjernici u nj često udubljujemo. On govori u prvom redu o veoma važnom događaju koji stoji na početku svih kršćanskih naroda, a to je naše pokrštenje. Tim događajem ušli smo sa svim posljedicama u kolo “kulturnih” europskih naroda, jer smo i kao narod počeli proživljavati kršćanski misterij, koji je svojim bogatstvom posvetio tolike naše sinove i kćeri, a onda podigao toliko crkava koje postadoše najtrajniji i najrječitiji svjedoci naše duhovne kulture.

Taj tekst govori i o našoj narodnoj povezanosti s Bogom i s Petrom, Kristovim učenikom. Hrvati se kunu sv. Petru da neće voditi osvajačkih ratova i da će radije živjeti u miru. Koliko su ispunili tu zakletvu, govori nam povijest. Kako je ona često neobjektivno pisana, teško je na temelju svih pisanih dokumenata donijeti pravi sud. Svakako su si tom zakletvom zatvorili vrata osvajačkim pohodima, postavili si je kao ideal, a vjerujemo da su ga velikim dijelom i ostvarili. Ono blaženstvo koje je Isus uvrstio u svoj programatski govor na gori: “Blago mirotvorcima, jer će se zvati Božji sinovi! (Mt 5,9). A zato su primili i naročitu Božju zaštitu, pa su se kroz svoju, uistinu, tešku povijest, na ovoj vjetrometini udarani i potiskivani sa svih strana, uspjeli ipak održati kao narod sve do danas.

Povezanost sa sv. Petrom, prvim papom, već na početku naše povijesti, pa ugovor s papom Agatonom valjda je razlog da su Hrvati kroz svu svoju povijest ostali vjerni papinstvu i Rimu, otklonivši uvijek odlučno napast, bilo raskola, bilo krivovjerja. I to je, sigurno, bila velika milost našem narodnom biću koja bi morala biti sveta obveza i za budućnost.

Papa Agaton je svoje poslovno umijeće iskoristio i u prvom slučaju, kada su se engleski biskupi obratili za savjet Rimu. Bilo je to kada su se sv. Wilfrid od Yorka i sveti Teodor od Canterburya obratili Rimu radi razgraničenja biskupija. U engleski York vratio je svrgnutog biskupa Wilfrida, a na britanski je otok poslao i benediktinskog opata nadkantora Ivana, kako bi ovaj Engleze poučio gregorijanskom pjevanju i tako proširio rimsku liturgiju.

Najvažniji događaj Agatonova pontifikata je Šesti ekumenski sabor u Carigradu, zvan Trulski. Sabor je bio 680. i 681. godine, ali mu Papa na žalost nije dočekao kraj. Na tom je Saboru osuđena monoteletska hereza koja je tvrdila da su u Isusu dvije naravi, ali samo jedna volja.

Za donošenje odluke bila su značajna dva Agatonova pisma upućena Saboru.

Sveti Agaton umro je 10. siječnja 681. godine, a tijelo mu počiva u crkvi sv. Petra u Rimu. Nad grobom mu je uklesan natpis u latinskoj pjesmi od 12 stihova.

Ime “Agaton” je grčkoga porijekla, a znači “dobar”.

Izvor: bitno.net