Blagdan sv. Josipa Radnika – tiho posvećivanje svakidašnjeg rada

Godine 1955. uveo je u crkvenu godinu blagdan sv. Josipa Radnika veliki papa Pio XII. Odredio je da se taj blagdan slavi 1. svibnja, na dan “koji si je svijet rada izabrao kao svoj praznik”

Godine 1889. takozvana Druga internacionala odlučila je da će 1. svibnja slaviti kao svjetski praznik radništva. Iste godine papa Lav XIII. izdaje svoju encikliku o svetom Josipu Quamquam pluries te u njoj “radnike i sve ljude skromnih životnih prilika ‘upućuje na sv. Josipa’ kao uzor i primjer za nasljedovanje”.

Sveto pismo Novog zavjeta samo na jednom mjestu spominje Josipovo zanimanje. To je u Matejevu evanđelju, gdje se opisuje Isusov povratak u Nazaret. “Dođe u svoj zavičaj te je tako učio svijet u njihovoj sinagogi da su se divili i govorili: ‘Odakle ovom tolika mudrost i čudesna moć? Zar on nije tesarov sin’” (Mt 13,54). Sveto pismo spominje Josipa poimence više od 12 puta, a samo jedanput govori o njegovu zanimanju. Ne navodi nam također ni jednu jedinu njegovu riječ niti što kaže o svršetku njegova života. Jer je bio tesar, na prvi pogled može se činiti da je posve opravdano njegovo patronatstvo nad radnicima. Kažem na prvi pogled jer se, na primjer, u Svetom pismu o sv. Pavlu govori kao o manualnom radniku na 7 mjesta. On sam piše “da se mučio dan i noć” (usp. 1 Sol 2,9). Pa ipak Crkva ne postavlja svetog Pavla već sv. Josipa za uzor radnikâ. A dok to čini, onda želi reći da Josipovo svakidašnje poslovanje i njegov rad nije bio samo čisto naprezanje, već spremnost služenja u vjernoj poslušnosti tajni utjelovljenja Sina Božjega i djela otkupljenja. A to bi morao biti smisao rada svakoga kršćanskoga djelatnika. Rad bi morao biti apostolska služba, suradnja s Kristom na djelu spasenja. I ako je jedan stari kršćanski pisac – Pseudo-Dionizije – zapisao “da je od svih božanskih djela najbožanskije surađivanje s Bogom na spasenju duša”, onda i rad kršćanskog radnika, stavljen u službu spasenja, poprima božanske razmjere. Kad je, dakle, Pio XII. uvodio blagdan sv. Josipa Radnika, mislio je na “tiho i vjerno posvećivanje svakidašnjega rada”, kako je to činio taj najveći šutljivac – sveti Josip, a ujedno svetac koga jedino nadvisuje Bogomajka Marija. Njega Pio XII. nije oklijevao nazvati “najčistijim, najsvetijim, najuzvišenijim od svih Božjih stvorova”. Taj, dakle, div među svecima i duhovnim velikanima bijaše po zanimanju samo “tesar” – drvodjelja, radnik. Marksistička ideologija uzdiže radnika te misli da ona jedina promiče njegovo uzdignuće. No, davno prije Marxa radnik je u kršćanstvu bio častan ponajprije po Kristu koji je radio i tako posvetio rad, a onda po onima koji su njemu bili najbliže: Marija i Josip, a bijahu radnici, ljudi koji su u trudu pribavljali svakidašnji skroman kruh. Opravdano je boriti se za radnikova prava, ali ne samo za njegova, već za prava svakoga čovjeka. Uvođenjem blagdana sv. Josipa Radnika Crkva želi upozoriti na onu božansku odrednicu koja kršćanskoga radnika najviše uzdiže i usavršuje. On radeći “pridonosi povijesnom ostvarenju Božje zamisli” (usp. Pastoralnu uredbu II. vatikanskog sabora Radost i nada, br. 34).

U zagrebačkoj nadbiskupiji u Novome Virju bila je posvećena župna crkva sv. Josipu Radniku. Kod posvete te crkve nadbiskup Kuharić je rekao: “Sveta ova crkva posvećena je sv. Josipu Radniku, hranitelju Isusovu, koji je imao tu čast i tu milost da je Bog, kada je postao čovjekom, našim subratom, i kad je Bog htio živjeti naš ljudski život, rodivši se kao čovjek od djevičanske majke, Presvete Djevice Marije, da je htio živjeti taj ljudski život uz svoga poočima, hranitelja, radnika, koji ga je othranjivao žuljevima svojih ruku i blagoslovom svoga rada. Stoga ja, draga moja braćo i sestre, na ovaj oltar donosim vaš rad, vaše žuljeve, vaš znoj, koji zalijeva ova polja da bi iz njih izniknuo svagdašnji kruh. Stavljam na ovaj oltar i patnje svih onih koji imaju bilo kakvu patnju. Nju stavljam da bude sjedinjena s Kristovom žrtvom i tako iz ljubavi i sa strpljivošću podnesena da bi dala blagoslov za duhovni rad ove župe, za duhovni rad ove župne obitelji u vjeri, nadi i ljubavi.”

Molitva sv. Josipu Radniku

Slavni Sveti Josipe, uzore svih radnika, izmoli mi milost obavljati svoje poslove u duhu pokore, te tako zadovoljiti za svoje mnogobrojne grijehe; da ih obavljam savjesno, ne obazirući se na svoje sklonosti, već jedino na dužnost; da ih izvršim sa zahvalnošću i radošću smatrajući velikom čašću što mogu naravne darove, koje mi je Bog dao, uporabiti i usavršiti u poslu; da ih obavljam uredno i mirno, umjereno i strpljivo i nikada ne uzmaknem pred umornošću i poteškoćama; da ih obavljam osobito u čistoj nakani odričući se sama sebe; sve to u sjećanju na smrt i na račun koji ću morati polagati o svakom izgubljenom času, o neiskorištenim darovima, o propuštenim dobrim djelima i o taštoj samodopadnosti kod uspjeha, što tako nagrđuje djela učinjena Bogu za ljubav. Sve Isusu i Mariji za ljubav i po tvom uzoru sveti Josipe! To neka mi bude misao vodilja u životu i na samrti. Amen.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. PAPA PIO V.

Sveti Pio V. proglasio je Tomu Akvinca naučiteljem Crkve te odredio da njegova “Summa theologica” mora biti udžbenik za sva katolička sveučilišta.

Građansko ime Pija V. bilo je Michele Ghislieri. Rodio se 17. siječnja 1504. u piemontskom gradiću Bosco u Italiji kao sin siromašnih roditelja. Kad mu je bilo tek 14 godina, stupio je u dominikance da i sam svojim svetim životom i radom nastavi slavnu tradiciju reda, osobito njegovih velikih svetaca. Teološke je nauke završio u Bologni, u blizini groba sv. Dominika, a godine 1528. zaređen je za svećenika. Kako je bio veoma pobožan i revan redovnik, poglavari su mu povjeravali važne službe u redu. Godine 1557. postaje kardinalom, a 1566. je izabran za papu uzevši ime Pio V. U tome svetom Papi došao je na papinsko prijestolje pravi svetac koji se bitno razlikovao od papa renesanse. On je i kao papa provodio strog i jednostavan život redovnika dominikanca, kojemu je svjetski sjaj i raskoš bio posve tuđ. Sličnu strogost tražio je i od svojih suradnika, pa i od cijele Crkve. Iza njegove vanjske strogosti krilo se ipak srce kojemu je bilo mnogo stalo do spasa i duhovnog dobra svih ljudi. Na početku svoje vladavine izjavio je: “S Božjom pomoći nadam se tako vladati da će kod moje smrti biti veća žalost od ove kod moga izbora za papu.”

Papa je želio biti reformator, a znao je da svaka zdrava reforma mora početi od svoje kuće, pa je zato počeo s reformom papinskoga dvora, Rimske kurije i biskupije. Svoj je dvor pojednostavio i sjaj sveo na najmanju mjeru. Za svoje suradnike pozvao je u kardinalski zbor vrijedne ljude. Borio se protiv simonije, koja je sve do njega cvala i na papinskome dvoru. Odmah je osnovao kardinalsku komisiju za obnovu rimskoga klera. Iz Rima je vrlo oštrim mjerama htio ukloniti sve poroke, iako one nisu bile baš najsretnije i najprikladnije sredstvo.

Nadalje, Papa se sav dao na provođenje u djelo tridentskih odluka.

Od biskupa je odlučno tražio da stoluju u svojoj biskupiji, da sazivaju i održavaju biskupijske sinode, da obavljaju vizitacije svojih biskupija, da bdiju nad klerom i pukom, da promiču katehizaciju i pouku u vjeri. Mnogo je držao i do sjemeništa, u kojima su se po naredbi Sabora imali temeljito odgajati budući svećenici. Bdio je brižno nad obdržavanjem svećeničkog celibata i zakona klauzure po samostanima. Da bi župnicima olakšao pouku u vjeri, izdao je godine 1566. Rimski katekizam na latinskom, koji je onda bio prevođen na žive jezike te služio kao priručnik kateheze. Priredio je i izdao novi časoslov i misal, koji je ostao u upotrebi sve do reforme II. vatikanskog sabora. Uniformirao je liturgiju te dokinuo sve obrede koji nisu bili stariji od 200 godina. Brižno je također pazio da se protestantski nauk ne bi infiltrirao u katoličke zemlje, a osobito u Italiju. Tu je bio strog i neumoljiv. Smatrao je u savjesti da mu je to najstroža dužnost i zato je tako energično bdio nad pravovjerjem. Sve Papino djelovanje bilo je duboko prožeto duhom vjere. Pred Bogom se osjećao i malenim i kao onaj koji će Njemu polagati račun. Stoga mu je politika i sve svjetovno bilo strano.

Prema njegovu mišljenju Crkvi nisu potrebne nikakve utvrde, nikakvi topovi, nikakva vojska. Njezino je oružje molitva, post, suze i Biblija. Smatrao je svojom dužnošću i da bdije nad kršćanskim vladarima, stoga se nije susprezao da englesku kraljicu Elizabetu udari prokletstvom. Organizirao je i križarsku vojnu protiv Turaka, u kojoj su uz Papine čete sudjelovale Venecija, Španjolska i neke druge državice. Godine 1571. kršćanska je vojska kod Lepanta pobijedila tursku silu. U zahvalu za tu veliku pobjedu Papa je za 7. listopada uveo blagdan Gospe od Pobjede., a u Lauretanske litanije uveo je zaziv “Pomoćnica kršćana”. Grgur XIII., njegov neposredni nasljednik, promijenio je naslov blagdana 7. listopada u blagdan Krunice, koji se kao takav i danas slavi.

Sveti Pio V. proglasio je Tomu Akvinca naučiteljem Crkve te odredio da njegova Summa theologica mora biti udžbenik za sva katolička sveučilišta. Papa je umro 1. svibnja 1572., a žalost je za njim bila sveopća, pa se tako ispunilo njegovo proročanstvo. Klement X. proglasio ga je blaženim, a Klement XI. svetim. Tijelo mu počiva u jednoj pokrajnoj kapeli u bazilici svete Marije Velike. Veliki poznavalac povijesti papa Ludwig von Pastor piše o svetom Piju V. ovo: “Rijetko je kod jednog pape knez pred svećenikom pošao u drugi plan tako kao u ovom sinu sv. Dominika. Njemu je na srcu ležala samo jedna stvar: spasenje duša. U službu te misije stavio je svu svoju djelatnost i prema njezinim zahtjevima računao je vrijednost svake ustanove i akcije.”

Pomolimo se: Bože, koji si se dostojao izabrati blaženoga Pija za vrhovnoga svećenika da suzbiješ neprijatelje Crkve i da obnoviš božansku službu, učini da nas njegova zaštita brani kako bismo se posvetili tvojoj službi te svladavši zasjede svih neprijatelja radujemo se u trajnom miru. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. KATARINA SIJENSKA

Katarina Sijenska uz Tereziju Avilsku prva žena, proglašena naučiteljicom Crkve. Mnogi su ju smatrali mističarkom i sveticom, u koje je izvanredno naglašena ljubav prema Kristu i Crkvi. Činila je to u vrlo teškom razdoblju crkvene povijesti, u XIV. stoljeću, kad su pape stolovali u Avignonu te bili pod utjecajem francuskih kraljeva, što je rodilo mnogim neželjenim posljedicama.

Katarina je rođena kao blizanka s još jednom sestrom 25. ožujka 1347. u Sieni, u brojnoj obitelji, kao 25. dijete svojih roditelja. Otac Giacomo Benincasa bijaše ličilac, obitelj je dakle pripadala srednjem staležu. Katarinu je još kao malo dijete, upravo magično privlačila crkva i sve što se u njoj zbiva. Bog ju je već od najranije mladosti vodio izvanrednim putem pa je djevojčica već sa 6 ili 7 godina života imala na cesti svoj prvi zanos i neko viđenje, koje je zabilježio njen ispovjednik. Tada se Katarina tajno zavjetovala da se neće udavati.

Kad je Katarini bilo 15 godina zadesila ju je vrlo velika bol. Umrla joj je najdraža sestra Bonaventura. To ju je toliko potreslo da je odlučila prekinuti sa svijetom te se pridružiti dominikanskim trećoredicama, kojih je u Sieni bilo stotinjak. Majka se tome vrlo protivila jer joj je već bila našla pristala zaručnika. Katarina je međutim bila vrlo odlučna djevojka pa je svoju odluku o izboru zvanja provela u djelo, odrezala si je kosu kao znak svog zavjeta. Takvo je ponašanje imalo u Sieni i pravnu posljedicu. Bila je to oznaka samostanskih djevica. Njena je obitelj reagirala oštro. Izgubila je svoju sobu i morala je zamijeniti otpuštenu sluškinju. Sve je zbunila svojim prihvaćanjem poniženja bez mrmljanja. U izolaciji je našla traženu jasnoću, svoj put. Razumjela je da ako nije moguće u svakoj kući imati osobnu ćeliju u kojoj bi živjela kontemplacijski život – ipak može stvoriti taj prostor sabranosti i susreta s Isusom u svom srcu. Ovdje je bila njezina Betanija u kojoj se u prisnom i prijateljskom razgovoru susretala sa svojim Zaručnikom i Presvetom Marijom. Katarina pažljivo promatra Isusovo srce da se nauči živjeti u skladu s Božjim planovima.

Katarina nudi svima nama da izgradimo u sebi u dubokoj tajni ćeliju – mjesto susreta s Bogom. Tamo ćemo učiti spoznati Gospodina svemira i otkrivat ćemo sebe u Bogu. Tamo ćemo se čistiti iz naše sebičnosti, tamo ćemo naći mir i snagu – čak i ako nam je život zaronjen u oluji svijeta. To je osobno doživjela i to je smatrala nužno za sve. Ona je rekla svjedoku svog života Raymondu de Capoue: “Ovu ćeliju srca vi također trebate svagda nositi sa sobom. Dok smo u njoj, neprijatelj nam neće nauditi!”

Kasnije se izmirila s obitelji i pred njima je obnovila svoj zavjet. Otac joj je prvi dopustio da živi po savjesti. Odrekla se mesa a crveno stolno vino bi tako razrijedila da bi izgubilo miris i okus. Hranila se pretežito kruhom, povrćem i voćem. Na kraju tog teškog trogodišnjeg razdoblja događa se vjenčanje u vjeri: Isus govori Katarini: “Kćeri moja, misli o meni. Učini to a ja nikada neću prestati misliti o tebi.” Od tog trenutka Katarina ima jednu želju: još više sjediniti se s Gospodinom u mislima, djelovati u slozi s njegovim željama, sviđati mu se što više. Na takav način živi u velikoj prisnosti s Isusom. Njen ispovjednik Raymond piše da mu je rekla: “Gospodin mi govori tako kako ja sada govorim Vama.” Katarinin je život u stalnoj prisutnosti svog Zaručnika kojega vidi i kojega susreće u svakom čovjeku: zar nije svaki čovjek otkupljen Isusovom Krvlju prolivenom na križu?

U 19. godini života Katarina je u mističnom zanosu doživjela svoje zaruke s Kristom postavši tako Njegova zaručnica. Ali, u jednom joj je viđenju Isus naložio da se posveti apostolatu i tako njezinu, prilično skrovitu, životu dođe kraj. Deset posljednjih godina života provest će na putovanjima. Borila se za politiku pomirenja među gradovima, pokrajinama i državama te za obnovu u Crkvi. Godine 1374. harala je po Italiji kuga i Katarina se dade na dvorbu jadnih bolesnika. Mnogima je svojom molitvom vratila natrag željeno zdravlje, a njezin je hrabri primjer potaknuo i druge ljude da pomažu bolesnicima. Posjećivala je i zatvorenike u zatvoru. Svima je ulijevala pouzdanje. Nastojala je izmiriti zavađene rođake i obitelji. Pridružila se pokorničkim sestrama sv. Dominika koje su se zvale ‘Mantellate’ po svom dugom crnom plaštu. Dana 1. travnja 1375. nalazila se u crkvi sv. Katarine u Pisi, pa primivši svetu pričest, zadobi pet rana na rukama, nogama i prsima.

Bila je pripadnica trećeg dominikanskog reda u koji su stupale udovice i zrele žene. Njihova zadaća bilo je služenje potrebama bližnjih. Katarina ima samo 18 godina kada prihvaća pokornički dominikanski habit. Oko nje postaje žarka zajednica. Ona će prirodno postati za mnoge duhovna majka. U ovoj grupi su muškarci i žene. Muškarci organiziraju odnose sa svijetom – brinu se za materijalne stvari i oni su njezini tajnici a žene se brinu za Katarinu koja izgara živeći pokorničkim životom te posjećujući bolesnike i služeći gubavcima s takvom ljubavlju, radošću i poštovanjem kako bi služila samom Gospodinu.

Vršeći svoju misiju Katarina se sve češće hranila Kristovim Tijelom i Krvlju. To je bio izvanredan kontakt sa Zaručnikom iz kojega ona crpi puninu sreće. Isus zna odgovoriti na njezinu ljubav: događa se da hostija sama leti iz svećeničkih ruku u njezine usne…

Katarina, koja je upoznala tajnu Isusova Srca po rani u boku – želi ljubiti kao Isus. Ona je njegova slika. Isus joj rekao: “Pokazujući vam otvoren bok htio sam da vidite otajstvo mojega srca, da shvatite, da vas ljubim mnogo više nego to vidite u mojim privremenim patnjama. Kada su iz mog bola potekle krv i voda pokazao sam vam da ste primili krštenje: vodom, ipak po zaslugama krvi. Baš je zato iz rane potekla voda i krv. … Prihvaćajući vašu narav postao sam sličan vama. Zato se već ne zaustavljam da radim s vama na tome da budete meni što slični koliko najviše možete. Pokušavam obnoviti u vašim dušama, na putu u nebo, sve što se dogodilo u mome Tijelu.” Katarina veli da Bog stvarno želi nas cijepiti – kao u trs divlje loze – u svoju božansku narav. Kada se naša loza “prihvati” – plodovi su divni.

Katarina nije bila učena i nije znala pisati, a svoja je pisma diktirala trojici tajnika, brzo, jasno, bez odmora. Sačuvano je 380 diktiranih pisama. Pisma je slala moćnicima svoga vremena, ali i svojoj majci, zatim nesavjesnim političarima, opaticama, sestrama trećeg reda i ljudima svih staleža i poziva. To su strastvena, svrsishodna, neustrašiva pisma – savjest njezina vremena. Nije poučavala nego je zahtijevala. Bila je velika opominjateljica i savjetnica. Uronjena u zanosno viđenje služila se uobičajenim oblikom dijaloga između Boga i čovjeka. Pišući je zaboravljala na svoje bolove jer bila je prilično boležljiva.

Imala je i proročki dar. Njezina pisma će postati ne samo biserima talijanske književnosti, nego će prije svega promijeniti mnoga srca. “Molim vas – piše Petru Maconi – skidajte iz sebe navezanost na bilo koje stvorenje, na mene kao prvu – preobucite se u Božju ljubav!” Petar će postati generalnim ministrom reda kartuzijanaca i Crkva će ga proglasiti blaženim.

Svima se ipak nije sviđao njezin život. Pretpostavljali su da se ističe i da želi popularnost, da je licemjerna i histerična, a o njezinim ekstazama govoreno da je to “po đavlu”. Oni koji su bili umjereni govorili su da nije razborita. Tako su ju u dvadeset sedmoj godini na Duhove 1374. godine pozvali pred inkvizicijski sud u Firenci. Nisu oni ipak našli nikakve hereze niti pogreške u njezinim pismima ili govorima. Nije se radilo samo o dokazivanju nevinosti Katarine, nego da pobijedi Krist.

Naime, njezin je radikalizam izazvao zavist, sumnjičenja i optužbe. Pozvali su je svjedočiti svoju pravovjernost i opravdati svoj način života. Saslušanje je pokazalo neosnovanost svih sumnjičenja. Svi su ostali pod jakim dojmom njezine osobe. Već samim pogledom uspijeva mnoge zbuniti te se stide svoga grešnog života i puni kajanja ispovijedaju grijehe. Isto tako djeluju i njezina pisma koja šalje gotovo po cijelom svijetu.

Rekli smo da je Katarina mističarka Crkve, a time smo htjeli reći da je kao malo tko u svome duhovnom životu i molitvi nosila sve muke i probleme Crkve kojih je u njezino doba bilo vrlo mnogo. No ona nije ostala samo kod mistike, već je prešla i na akciju. Zato je 18. lipnja 1376. s dvadesetoricom svojih sljedbenika pošla u Avignon k papi Grguru XI. da ga sklone i upravo moralno prisili na povratak u Rim. Već prije susreta s njime poslala mu je nekoliko vrlo energičnih pisama u kojima vapi za duhovnom obnovom Crkve i za povratkom Pape u sjedište njegove biskupije. Katarina se s Papom sastala tek u rujnu 1376. Papa ju je poslušao i vratio se u Rim i tako se dokončalo 70 godišnje avignonsko prebivalište papâ, koje Talijani nazvaše “babilonskim sužanjstvom”. I Grgur XI. i Urban VII. su joj povjeravali diplomatske zadaće u složenoj talijanskoj politici. God. 1377. Katarina je u svom rodnom gradu osnovala samostan, u kojem je rijetko boravila, jer je gotovo stalno bila na putovanju. Sveta Katarina je malo pred smrt doživjela još jednu veliku bol: to je zapadni raskol, koji će potrajati 40 godina. Kad je posredovala u sukobu između pape i grada Firenze, zamalo je poginula za vrijeme pljačke grada. Raskol će je slomiti i ona 29. travnja 1380. umire u Rimu u 33. godini. Posljednje su joj riječi bili zazivi Kristovoj krvi: “Sangue, sangue!” – Krv, krv! Papa Pavao VI. proglasio je Katarinu Sijensku naučiteljicom Crkve. Bilo je to 27. rujna 1970. Tu je čast od žena do sada, tjedan dana prije nje, doživjela još jedino sv. Terezija Avilska. Italija štuje sv. Katarinu Sijensku, uz sv. Franju Asiškoga, kao svoju prvotnu zaštitnicu. Svetom je proglašena 29. srpnja 1461.

Sveta bi Katarina Sijenska običavala govoriti: “Ono što ne valja s ovim svijetom upravo sam ja!” Istina je to što ju je bila naučila kroz krv, znoj i suze, ne u samoći pustinje, već vlastita doma – u onome što je nazivala “kućom samospoznaje”. Potrebno je biti uistinu svet da bi se tako jasno upoznala istina što je mi ostali ne vidimo poradi oholosti i predrasuda. Zla svijeta o kojima svaki dan slušamo na radiju ili gledamo na televiziji tek su izvanjsko očitovanje zla koje leži u svima nama. Pa ipak, umišljeni se ljudi silno uvrijede kada im se kaže kako je izvor strahota ovoga svijeta upravo u njima samima. Oni vole misliti kako s njima nemaju baš nikakve veze, već su one tamo negdje gdje ih mogu riješiti stručnost i zalaganja “homo sapiensa”.

Molitva sv. Katarine

Isuse, ti si dobrota, ti si ljubav!
Darovao si svoj život da mi imamo milosni život.
Dao si da se tvoje tijelo razapne na drvo svetog križa.
Prikazao si se kao žrtvovani Jaganjac koji prolijeva Krv za nas.
U Krvi si nas nanovo rodio za život milosti.
Dobri Isuse, duša mi žeđa okupati se i zaroniti u tvoju Krv.
Jer u Krvi ona nalazi izvor milosrđa, dobrotu, vatru, istinsku pobožnost;

Krv pomiruje našu krivnju; u Krvi milosrđe nalazi svoju hranu; u Krvi se topi naša tvrdokornost; u Krvi naši gorki trenuci postaju slatki i teško breme lako. U tvojoj Krvi, o Kriste, rastu kreposti. Zato i moja duša želi biti njome potpuno opojena da se tako može obući pravim krepostima.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. IVANKA (GIANNA) BERETTA MOLLA

U 39. godini bila je trudna s četvrtim djetetom. Liječnici su joj za vrijeme trudnoće dijagnosticirali cistu na jajniku i predlagali joj da pobaci, kako bi je mogli operirati. Izjavila je: “Ako morate birati između moga i djetetova života, ne oklijevajte, izaberite dijete, inzistiram. Spasite ga.”

Ime Ivanka hrvatska je inačica njezina imena Gianna. Bila je deseto od trinaestero djece. Dva brata postala su svećenici: Enrico je redovnik kapucin (redovničko ime fra Alberto) i liječnik, misionar u Brazilu; a Giuseppe je svećenik i inženjer u biskupiji Bergamo u Italiji. Njena sestra Virginia bila je časna sestra kanizijanka, te je i ona kao liječnica djelovala u misijama u Indiji. Za vrijeme studija radila je sa siromašnim i starim ljudima. Završila je fakultet u Paviji, u Italiji i postala liječnica. Naknadno je specijalizirala pedijatriju i radila s majkama, bebama i starijim ljudima. Bila je aktivna vjernica i zaljubljenica u skijanje. Razmišljala je o tome da postane časna sestra, ali se ipak udala za ing. Pietra Mollu 1955. g. Rodila je troje djece: Pierluigija, Mariolinu i Lauru i nastavila liječničku karijeru. Redovito su u obitelji molili krunicu i čitali Bibliju.

U 39. godini bila je trudna s četvrtim djetetom. Liječnici su joj za vrijeme trudnoće dijagnosticirali cistu na jajniku i predlagali joj da pobaci, kako bi je mogli operirati. Izjavila je: “Ako morate birati između moga i djetetova života, ne oklijevajte, izaberite dijete, inzistiram. Spasite ga. ”

Suprug Pietro je cijelo vrijeme bio uz nju, tješio je i davao joj podršku. Ujutro 21. travnja 1962. rodila je zdravu djevojčicu Giannu Emanuelu. Liječnici su se borili za život njene majke Ivanke, ali je sedam dana nakon poroda, u neizrecivoj boli i nakon ponovljenih usklika “Isuse, ljubim Te, Isuse, ljubim Te”, preminula u bolnici u Monzi.

Njezin pogreb bio je prigoda duboke boli, vjere i molitve. Pokopana je na groblju u mjestu Maseru (4 km udaljeno od grada Magente). U nedjeljnom Angelusu od 23. rujna 1973. godine, opisao je papa Pavao VI. njezin akt kao “svjesno posvemašnje predanje” .

Brzo se proširio glas o njezinoj žrtvi iz ljubavi prema nerođenom djetetu i svetosti. Mnogi su hodočastili na njezin grob, a i brojna su svjedočanstva drugih žena koje su u teškim trenucima poroda ili trudnoće zazivale Ivanku da ih zagovara, i teškoće su čudesno prošle. Stoga je pokrenut postupak njezine kanonizacije. Proglašena je blaženom 24. travnja 1994. god. tijekom Međunarodne godine obitelji. Papa Ivan Pavao II. je 16. svibnja 2004. godine proglašava svetom, uz prisustvo njezinog tada 92-godišnjeg supruga i djece.

Ovu izuzetnu ženu opisuju kao sveticu naše svakodnevice, njezina poduka ima temeljno životno značenje za obitelj kao prvu zajednicu, gdje se upija ljubav, vjera, ćudoredne vrijednosti. Posljednje dijete, Gianna Emanuela, krenula je majčinim stopama i danas je također liječnica u Italiji, dok je Laura, drugorođena kćerka, ekonomistica, koja ujedno surađuje s katoličkom udrugom »Voglio vivere« kojoj je cilj promicanje poruka sv. Ivanke Berette Molla.

U župnoj crkvi sv. Ivana Nepomuka u Vrbovskom u Gorskom kotaru postavljena je i posvećena slika sv. Ivanke, a na kraju svečane mise otkrila ju je kćerka pokojne svetice, Laura Molla.

Spomendan joj je 28. travnja.

Sv.  Ivanka je prva liječnica koja je proglašena svetom i zaštitnica je trudnica, djece i promicatelja kulture života.

Molitva sv. Ivanki

Sveta Ivanka, uzorna majko i ženo, koja si žrtvovala svoj život da bi tvoje dijete moglo živjeti, čuj našu molitvu, danas kada toliki zaziru od života, kada nerođeni nemaju gotovo nikakva prava, kada mnogi zagovaraju pobačaj i ostale oblike nasilja nad životom. Molimo za trudnice u poteškoćama, molimo za nerođene u opasnostima pobačaja, za očuvanje obitelji i bračne ljubavi. Ti, koja si nam veliki primjer i ohrabrenje, pomozi da prihvatimo svoj križ i gledamo uvijek u Isusa, koji je Život i Ljubav. Neka nas nada vječne radosti, održi u činjenju dobra i izbjegavanju zla. Amen.

Izvor: Bitno.net