Blagdan Gospe od Anđela

Blagdan Gospe od Anđela, kada se franjevci spominju obraćenja sv. Franje koje se dogodilo godine 1208. u Porcijunkuli, postao je važnim trenutkom pomirbe za vjernike da poput Franje mogu doživjeti Gospodinovo milosrđe

Najljepši se pogled na Porcijunkulu pruža iz Asiza, s Trga sv. Klare. Pred vama se otvara velika i široka duga dolina, plodna Umbrija. I tu, pod Asizom, u srcu mjestanca, koje po njoj nosi svoje ime Santa Maria degli Angeli – Sveta Marija Anđeoska, diže se velebna bazilika. Podignuta je po želji svetoga pape Pija V., prije dominikanca, da pod Vignolinom kupolom (mlađom sestrom one Michelangelove) zakrili najdražu Franjinu crkvicu. Bazilika je građena između 1569. i 1679. godine. Papa sv. Pio X. podiže je na čast papinske bazilike s naslovom: “Majka i Glava svih crkava Franjevačkoga reda.” Uputite li se s Trga sv. Klare, stići ćete onamo laganim hodom za tri četvrt sata (3-4 km).

U ono su doba ondje imali svoj “posjedić” (portiuncula, lat. čestica) benediktinci s brda Monte Subasio nad Asizom. Rado su ga, možda već godine 1210., ustupili Franji i njegovoj braći. Kao znak da to uživaju tek kao dar, za priznavanje vlasništva, braća su im svake godine o blagdanu sv. Benedikta donosila košaricu riba, a redovnici su im uzvraćali bačvicom svetohranišnoga ulja (SP 8).

I tu je crkvicu, nakon svetoga Damjana, Franjo popravio u prvom žaru svoga obraćenja. Tu je doživio i najjasnije očitovanje kojim putem da pođe. Bijaše to na blagdan sv. Matije, 24. veljače 1208. godine. Kod mise ga do u dno duše i srca pogodi Isusov, kako danas vole reći, misijski govor kojim učenike upućuje na prvo poslanje (Mt 10,5-15), kako to zorno opisuje Toma Čelanski (1Čel 21; LM III 1).

Kad je Gospodin Franji “darovao braću”, kako sam veli u Oporuci, oko Sv. Marije Anđeoske razvija se njihova prva nastamba (LM IV 5). Tu bi se negdje, možda na lijepu prilazu bazilici, trebalo sakriti i u tišini čitati i čitati tolike prizore iz života prve braće koji se nižu u Miomirisnim cvjetićima. Ovamo se smješta i dirljiva priča kojom brat Franjo otkriva “ovčici Božjoj”, bratu Leonu, u čemu je pravo veselje (CV 7; hrv. izdanje, 8). Ovdje je u gluhoj noći Cvjetnice 1211. (1212.) godine Franjo s braćom dočekao Klaru, bjegunicu iz očinskoga doma da je zauvijek posveti Gospodinu (4Čel 8).

Tu je jedne noći, 1216. godine, u žaru svoje zagovorničke molitve, hoteći sve ljude “poslati u nebo”, potpomognut molitvama presvete Djevice, od Gospodina Isusa izmolio glasoviti Porcijunkulski oprost koji mu je doskora u Perugiji potvrdio novoizabrani papa Honorije III.

Kod Svete Marije Anđeoske održavala su se za života sv. Franje velika zborovanja, tzv. kapituli svekolike braće – prve na svijetu, rekli bismo, generalne skupštine, demokratski ustavotvorne i izborne (usp. 1Čel 30; LM IV 10). Prvi je kapitul bio o Duhovima, 14. svibnja 1217. godine, kad je Red razdijeljen na provincije (pokrajine). Franjo je odatle poslao brata Iliju kao provincijala Svete Zemlje, pa se taj kapitul smatra početkom franjevačkih misija. Najpoznatiji je tzv. Kapitul «na rogožinama» jer su braća, zbog nedostatka smještaja, noćila pod vedrim nebom, na rogožinama (CV20; hrv. izdanje 18). Na tom je kapitulu objavljeno i Pravilo Reda (Nepotvrđeno Pravilo).

Ovo svoje najdraže mjesto na svijetu Franjo je posvetio blaženom smrću. Kad je osjetio da je blizu kraj, zamolio je braću da ga “što žurnije prenesu” ovamo “da dušu preda Bogu ondje gdje je… prvi put savršeno spoznao put istine” (1Čel 108). Tu je, dakle po svojoj želji, da se suobliči s umirućim Spasiteljem, položen gol golcat na zemlju te je – u ekstatičnom čeznuću za Bo­gom – dušu predao svome Stvoritelju. Tu jedinstvenu smrt u povijesti svetih dirljivo opisuje Toma Čelanski, a za njim sv. Bonaventura i drugi (1Čel 105-111 i 2Čel 214-219). Najkraće je to sročio Čelan­ski čudesnim latinskim izričajem: “Mortem cantando suscepit – smrt je dočekao pjevajući” (2Čel 214). Bilo je to u smiraju dana, uz crkvicu svete Marije Anđeoske, u subotu 3. listopada 1226. godine.

I, preskočismo mnoga stoljeća. Tu, pred ulazom u samu crkvicu Marijinu, ujutro nezaboravnoga dana 27. listopada 1986. godine, kad se dogodio «novi Asiz», papa Ivan Pavao II. dočekuje svoje mile goste: Predstavnike mnogih religija svijeta koji dođoše u Asiz na prvu sveopću molitvu za mir svijeta, što će je o podne uputiti Gospodinu svih naroda na trgu pred bazilikom Svečeva groba. Bijaše to odgovor na davne želje i nakane brata Franje, uzvrat na njegov mironosni put na Istok, otpozdrav na njegov dragi pozdrav: “Gospodin ti dao svoj mir!” – Istoče i Zapade, Sjeveru i Juže, cijeli svijete!

Što je za Franju, pa onda za nas do danas, značila Sv. Marija Anđeoska, čudesno je sročio sv. Bonaventura: “Sveti je čovjek volio to mjesto više negoli ostala mjesta na svijetu. Tu je naime ponizno započeo služiti Gospodinu; tu je kreposno napredovao, tu je napokon sretno završio te je i umirući to mjesto kao Djevici najdraže, braći preporučio.” (LM II 8; usp. 1Čel 108)

Porcijunkulsko zdanje sv. Marije anđeoske doživjelo je teška oštećenja u potresu 1997. godine. Nakon obnovnih graditeljskih zahvata, to je zdanje ponovno otvoreno vjerničkoj pobožnosti baš na Porcijunkulu 1999.

Na današnji blagdan vjernici mogu zadobiti potpuni oprost grijeha tzv. porcijunkulski oprost. Više o tome pročitajte OVDJE.

Izvor: bitno.net

SVETAC DANA – SV. ALFONZ MARIJA DE LIGUORI

Crkva danas slavi spomendan sv. Alfonza Marije Liguorija (Alfonso Maria de’ Liguori), crkvenog naučitelja i zaštitnika svih ispovjednika i moralnih teologa, utemeljitelja reda Presvetog Otkupitelja (redemptorista)

Alfonz je rođen 27. rujna 1696. u Napulju kao sin velikoga admirala Napuljskoga Kraljevstva. Bio je veoma nadaren, volio je glazbu, pjesništvo i slikarstvo, ali se po očevu nalogu morao posvetiti studiju prava. Već sa 17 godina života postao je doktor pravne znanosti. Dvije godine kasnije postao je samostalan odvjetnik. Izgubio je veliki proces između vojvode od Gravine i velikoga toskanskoga vojvode. Tada mu se zgadilo nepoštenje u takvim procesima pa je zauvijek napustio odvjetničku karijeru.

Htio je najprije stupiti u družbu oratorijanaca sv. Filipa Nerija, ali se tome usprotivio njegov otac. Tako je postao biskupijski svećenik i počeo djelovati u svome rodnom Napulju, ali s izvanrednom pastoralnom svježinom i novošću. Posvetio se vjerskoj pouci malih i velikih, brizi za bolesnike. Silna aktivnost naškodila mu je zdravlju pa je teško obolio te bio poslan na podulje bolovanje.

Kako je tada imao vremena, mnogo je razmišljao i u njemu je dozrio njegov životni plan. Više neće davati prednost pastvi u gradu, već na zapuštenim selima. Da bi to postigao, osnovao je i novi red nazvavši ga redom Presvetog Otkupitelja. Njegovi se redovnici zbog toga zovu redemptoristi. Kao što je Isus slao svoje učenike dvojicu po dvojicu, osobito po selima, da propovijedaju blagu vijest Evanđelja, tako će raditi i duhovni sinovi sv. Alfonza. Zato je sastavio mnogo pastoralnih priručnika i katekizama. U njima se često puta očituje svečeva neobična domišljatost.

Veliko područje djelovanja sv. Alfonza bila je moralna teologija, u kojoj njegov rad otvara novu epohu, koja se u mnogo čemu kao vrijedna zadržala još i danas.

U dobi od 66 godina Alfonz je morao preuzeti biskupsku stolicu postavši biskupom biskupije Santa Agata dei Goti. Bila je to mala, ali veoma raštrkana biskupija. Zbog sve veće kostobolje i uloga svetac je mnogo trpio te molio da bude oslobođen biskupske službe, koju je obavljao vrlo vjerno i savjesno. No Papa mu je na molbu ovako odgovorio: “Meni je draže da vi i dalje upravljate biskupijom, pa bilo to i iz kreveta.” U 79. godini mogao se ipak povući u svoj samostan u Noceri dei Pagani, gdje je proživio daljnjih 12 godina. Ispunio ih je radom oko pisanja nabožnih knjiga. Najpoznatija od njih je knjiga Kako ćemo ljubiti Isusa Krista, koja je postala pravi duhovni bestseler, a i danas je vrlo čitana, uz mnoge druge, kao što su: Veliko sredstvo molitve, Pohodi Presvetom sakramentu, Vječne istine, U Božjoj službi…

On je tolikim dušama donio mnogo svjetla i utjehe, ali je sam morao u posljednjim godinama života mnogo pretrpjeti od skrupula i drugih tjeskoba. Umro je kao 91-godišnjak. Bio je velik štovatelj Majke Božje i njoj u čast napisao je glasovitu knjigu Marijine slave, prevedenu na mnoge jezike, i koja je tolike uvela u pravu pobožnost prema Majci Božjoj. Papa Grgur XVI. proglasio je g. 1839. Alfonza svecem. Kasnije ga je papa Pio IX. proglasio naučiteljem Crkve, a Pio XII. nebeskim zaštitnikom svih ispovjednika i moralista.

Njegova duhovna djela koja i danas imaju velik i pozitivan duhovni utjecaj na sve one koji ih čitaju možete pogledati na linku ovdje.

Molitva sv. Alfonza nakon svete mise

Neizmjerna dobroto! Neizmjerna ljubavi! Bog mi se čitav dao! Sasvim se učinio mojim. Dušo moja saberi svoje osjećaje i usko se sjedini s Gospodinom koji je došao da bi se sjedinio sa mnom, da ga zauzvrat ljubiš.

Ljubljeni Otkupitelju, grlim te! Ljubavi i živote moj, sjedinjujem se s tobom; nemoj me odbaciti. Jao meni! U mom životu postojao je period kada sam bio udaljen od tebe, ali od sada nadalje radije bih tisuću puta izgubio svoj život nego ponovno te izgubio, najveće moje dobro. Molim te, Gospodine, zaboravi sve moje uvrede, smiluj mi se i oprosti mi; to me boli iz dna srca i želio bih moći umrijeti od ove boli.

Unatoč tome što sam sagriješio protiv tebe, ti mi zapovijedaš da te ljubim: Ljubite Gospodina Boga svoga svim srcem svojim. Tko sam ja, Gospodine, da želiš da te ljubim? Ali budući da to želiš, ja te želim ljubiti. Želio si umrijeti za mene, i dao si mi svoje Tijelo za hranu. Ostavit ću sve i svakoga i prigrliti jedino tebe, ljubljeni Spasitelju.

Tko li će me udaljiti od ljubavi Kristove? Ljubljeni Otkupitelju, koga li više želim ljubiti nego tebe, koji si beskrajna dobrota i koji si dostojan beskrajne ljubavi? Što ima za mene na nebu i što mogu više željeti van tebe na zemlji, Bože moga srca. Bog je moj zauvijek, uistinu Bože moj koje veće dobro mogu imati na nebu i na zemlji, tko će me više ljubiti od tebe?

Dođi kraljevstvo tvoje. Dobri Isuse, molim te uzmi u potpunosti moje srce sada, jer ti ga čitavog predajem. Upravljaj njime zauvijek i drži ga dalje od bilo kojeg osjećaja koji ne dolazi od tebe. Izabirem te kao moje utočište i moje blago: Bože srca mog. Bog je moj zauvijek!

Udijeli mi da mi nikada ne silazi s usana molitva sv. Ignacija Loyolskog: «Dovoljno sam bogat dok mi daješ svoju ljubav i milost.». Daj mi svoju ljubav i svoju milost; učini da te ljubim i da znam da me ljubiš, tada sam dovoljno bogat. Ne žudim za ničim osim toga, ne tražim ništa više.

Ti dobro znaš moje slabosti i znaš koliko sam ti puta bio nevjeran. Pomozi mi, svojom milošću, i ne dopusti da se ikada odijelim od tebe. Ovo ti sada kažem i želim ti zauvijek govoriti. Daj mi da ti uvijek mogu ponavljati: Ne dopusti mi, molim te ne dopusti, da se odijelim od Tebe.

Presveta Djevice, nado moja, Marijo, moli Boga za me ovu dvostruku milost: svetu ustrajnost i svetu ljubav, ne tražim ništa više. Amen.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. IGNACIJE LOJOLSKI

U Manresi mu je Bog ”otvorio oči duše”, da su mu se od tada sve stvari činile drukčijima.

Sveti Ignacije Lojolski živio je u jednom prijelomnom razdoblju povijesti kad su veliki moreplovci Kristofor Kolumbo i Magellan otkrili nove putove i svjetove, kad je srednji vijek bio na zalasku, a rađao se novi, kad je unutar Crkve buknula Lutherova i Calvinova buna i kad je Crkva na nju odgovorila tridentskom obnovom. Tomu razdoblju, ali i kasnijima, Ignacije je udario snažan pečat svoje jake ličnosti.

Ignacije potjecaše iz jedne od 24 baskijske plemićke obitelji u pokrajini Guipuzcoi, koja od davnine obrađivaše svoje posjede. Rodio se 1491. godine kao posljednje od dvanaestero djece. Kao paž na dvoru jednog španjolskog grandija, a kasnije kao mladi časnik, sanjao je o sjajnoj budućnosti. Sam je u zrelim godinama priznao da je uživao u baratanju oružjem te u sebi pohranjivao misao i želju za slavom. Nije bio slobodan ni od drugih mladenačkih slabosti i poroka. Na Duhove 1521., braneći tvrđavu Pampelonu, bio je topovskim tanetom teško ranjen u koljeno. Jedna mu je noga, unatoč svim liječničkim zahvatima, cijeli život ostala kraća. Dok se kao bolesnik dugo nalazio na bolesničkoj postelji u svom rodnom dvorcu Loyoli, čeznuo je za zabavnim štivom. No, na dvoru su bile samo dvije knjige: ”Život Kristov” Ludolfa kartuzijanca i ”Životi svetaca” Jakova de Voraginea. Bolesnik, pritisnut dosadom, počeo je ipak čitati te knjige, iako mu se ispočetka nisu baš milile. Čitao je i listao po tim knjigama i one ga doskora počeše zanimati i malo-pomalo osvajati. U njemu je započet jedan proces koji će ga dovesti do toga da jednom posve upozna Božju volju, ono što Bog hoće od njega.

Nakon posvemašnjeg ozdravljenja Ignacije najprije pomišljaše na život u kojoj kartuziji ili barem na nešto slično tomu. Još uvijek neodlučan, krenuo je na hodočašće u svetišta Majke Marije, Aranzazu i Montserrat. Zatim je pošao u grad Manresu, gdje se kanio posve kratko zadržati, no ispalo je obratno. Ondje se u jednoj špilji blizu grada zadržao gotovo godinu dana. Bilo je to vrijeme u kojem je molio i razmišljao te doživljavao duhovnu utjehu, a zatim tjeskobe koje su graničile s očajem, da konačno dođe do prave mistične preobrazbe.

U Manresi mu je Bog ”otvorio oči duše, da su mu se od tada sve stvari činile drukčijima”, o čemu je u 62. godini života rekao da sve one ”spoznaje što ih je u životu stekao nisu ništa prema onom što je jednom iskusio” – kako piše o tome njegov životopisac Pedro de Ribadeneira. Tamo je nastala i Ignacijeva knjižica ”Duhovne vježbe”, koja će obratiti nebrojene ljude te mnogim svjetovnjacima i redovnicima postati sredstvo duševnog očišćenja.

Iz Manrese je Ignacije kao hodočasnik pošao u Rim, pa onda u Veneciju i napokon u Svetu Zemlju. Ondje je želio ostati i obraćati nevjernike, no to je u onim prilikama za njega postalo neizvedivo. Zato se vratio u Europu te, da bi mogao pomoći dušama, dao se na nauke najprije u Barceloni, zatim u Alcali, Salamanki i napokon u Parizu. Počeo je s latinskom gramatikom, a završio kao ”magister artium”, tj. doktor filozofije. Dakako da je svršio i teologiju. Uz studij je nastojao pomagati i dušama poučavajući neuke u Katekizmu te pojedincima dajući duhovne vježbe.
 
Ignaciju se već u Barceloni rodila želja da oko sebe okupi u jedan savez nekoliko ljudi koji bi onda bili trublje Isusa Krista. To će mu poći za rukom tek u Parizu. Ondje je okupio oko sebe skupinu sposobnih studenata: Franju Ksaverskog, Alfonza Salmerona, Jakova Laineza, Nikolu Bobadilju, Petra Fabera i Simona Rodrigeza. Svi su oni najprije kod Ignacija obavili duhovne vježbe te odlučili ”posve ostaviti svijet i dati se na put siromaštva i križa”, kako je to jedan od njih – Jakov Lainez – izrekao.

Ta prva Ignacijeva četica zapečatila je svoju odluku na Veliku Gospu 1534. zavjetom u Kapeli mučenika u Parizu. Zavjetovali su se da će služiti Bogu i pomagati dušama u savršenom siromaštvu i čistoći te poći u Palestinu. Ako im to ne pođe za rukom, onda će se staviti na raspolaganje Papi, Kristovu namjesniku na zemlji, ”da im Krist preko njega udostoji se pokazati put savršenije službe”.
 
Poslije zavjetovanja nastojali su u Parizu dovršiti svoje nauke, a zatim su se početkom godine 1537. našli u Veneciji u nadi da se odatle prebace u Svetu Zemlju. Dok su na to čekali, Ignacija je rapski biskup 24. lipnja zaredio za svećenika. On je čekao da rekne svoju Mladu misu u Betlehemu. Barem je to želio, no Providnost je odredila drukčije. Zbog rata s Turcima bilo je nemoguće putovati u Svetu Zemlju. Zato je zavjet valjalo drukčije ispuniti: poći u Rim Papi.
 
Na putu u Rim Ignacije se zaustavio u crkvici u La Storti. Ondje je doživio jednu veliku milost. Njegov suputnik Lainez kao očevidac ovako ju je opisao: ”Kad smo bili na putu cestom iz Siene u Rim, dogodilo se da je naš otac doživio mnogo duhovnih utjeha. Rekao mi je da mu se dogodilo kao da mu je Bog Otac utisnuo u srce ove riječi: ‘U Rimu ću vam biti milostiv.’ Budući da naš otac nije znao što bi te riječi imale značiti, dodao je: ‘Ne znam što će se s nama dogoditi, možda ćemo u Rimu biti raspeti.’ Tada je rekao da mu se učinilo kao da vidi Krista s križem na ramenu, a pored njega vječnoga Oca koji mu je rekao: ‘Hoću da ovoga uzmeš za slugu.’ I tako ga je Isus uzeo i rekao mu: ‘Hoću da mi služiš.’ Odatle je zadobio veliku pobožnost prema Isusovu imenu te htio da se njegova Družba nazove Isusovom.”

To viđenje u La Storti za Ignacija je bila potvrda njegova duhovnoga puta, ali i jasan smjer za budućnost: ne željeni Jeruzalem u Svetoj Zemlji, već Rim i Kristov namjesnik na zemlji. Ondje se Ignacije sa svojim drugovima stavio na raspolaganje papi Pavlu III. Na sam Božić 1538. služio je svoju prvu Misu u bazilici Santa Maria Maggiore na oltaru jaslica. To je bilo umjesto u Betlehemu. U Rimu su pariški magistri s Ignacijem na čelu ili ”svećenici-hodočasnici”, kako ih je puk nazivao, započeli svoju budućnost. Ondje su nakon dugih molitava i savjetovanja odlučili svoju zajednicu pretvoriti u red kojemu će dati ime Družba Isusova. Nju će Pavao III. bulom ”Regimini militantis ecclesiae” 27. rujna 1540. potvrditi kao novi red. Taj dan Družba sa zahvalnošću slavi i danas kao svoj rođendan.
 
Ignacija su njegova prva subraća izabrala za svoga prvoga generalnoga poglavara. Izbor je bio jednoglasan. Svetac ga je prihvatio kao izraz Božje volje, premda bi volio da je to mjesto preuzeo netko drugi. Taj će teret tijekom 15 godina nositi sve do svoje smrti. U Družbi je generalni poglavar do danas doživotno.

Ignacije kao general deset je godina radio na Konstitucijama, koje će redu dati čvrsto ustrojstvo. Unatoč stalnoj boležljivosti Ignacije bijaše u obavljanju svojih dužnosti neumoran. Umro je 31. srpnja 1556. ostavivši iza sebe već čvrsto razgranat red s brojnim kolegijima i ustanovama. Isusovaca je tada bilo tisuću, no njihovo je značenje i utjecaj daleko prelazio njihov broj.

Preuzeto s laudato.tv

SVETAC DANA – SV. PETAR KRIZOLOG

Današnji svetac bio je tako sjajan propovjednik da je punio ravenske crkve svojim kratkim govorima kojima je stekao ime Zlatorječiti

Današnji sveti zaštitnik Petar Krizolog rodio se oko 400. u gradu Forum Cornelii (danas Imola, nedaleko Bologne). Đakon i svećenik, postao je oko 433. biskupom Ravenne, tada prijestolnice Zapadnog Rimskog Carstva. Graditelj crkava, reformator, borac protiv pogana i heretika, papinski savjetnik, prijatelj siromaha, zagovornik svakodnevnog primanja svete pričesti, Doktor homilija, bio je glasovit po sjajnim, kratkim govorima, kojima je stekao ime Chrysologus, Zlatorječiti.

Jedna od njegovih mudrih izreka glasi: “Tko se namjerava šaliti s vragom, ne može se veseliti s Kristom”. Bio je tako sjajan propovjednik da je punio ravenske crkve i pozitivno djelovao na carske dvorjanike. Nekršteni su molili za krštenje, a krivovjerci su se obraćali na pravu vjeru. Ostavio je za sobom 176 propovijedi.

U njega su kao učena teologa mnogi dolazili po savjet, posebice glede naravi i osobe Isusa Krista. Bilo je to uoči Kalcendonskoga sabora, Petar se priklonio mišljenju pape Leona I., a taj su stav zauzeli i kalcendonski oci, godinu dana poslije Petrove smrti 451.g. Jedno od tih pisama uputio je krivovjercu Eutiku 449.g., u kojem Petar odgovara heretiku, naglašavajući odlučno primat Rimskoga biskupa. Propovijedima i pismima želio je vjernike odgojiti u pravoj vjeri u Isusa Krista. Propovijedi mu nikad nisu bile dulje od četvrt sata, a bile su razgovjetne i razumljive, a odasve odisale vjerom. Na svoje vjernike utjecao je riječima, no još više poniznošću.

Bio je istinski prijatelj siromaha, tako da je mnogima dijelio obilatu milostinju, otro mnogu suzu i blažio im boli. Bio im je dobročinitelj poput milosrdnog Samaritanca. Pozivao je i druge kršćane da pomognu onima koji su stradali u vandalskim pljačkama. Često se povlačio u samostan, molio, postio i meditirao.

Osobito ga je cijenila glasovita carica Galla Placida koja je upravljala carstvom umjesto maloljetnog sina Valentinijana i često od mudrog Petra tražila savjete. On je nagovorio caricu da gradi prekrasne ravenske crkve koje su i danas vrijedni biseri kršćanske umjetnosti. Preminuo je 31. srpnja 450. u Imoli. Zbog njegovih žarkih, jednostavnih i jasnih propovijedi o otajstvu Utjelovljenja, Apostolskom vjerovanju, ulozi Blažene Djevice Marije i Ivana Krstitelja u Spasenju te mnogih drugih, papa Benedikt XIII. proglasio ga je 1729. crkvenim naučiteljem. Zazivaju ga kod groznice i ujeda bijesnih pasa. Zaštitnik je mnogih naselja, župa i crkava diljem svijeta.

“Što molitva traži, post postiže, milosrđe prima” (iz Govora svetoga Petra Krizologa)

Tri su stvari, braćo, tri po kojima vjera stoji, pobožnost se održava, krepost traje. Molitva, post, milosrđe. Što molitva traži, postiže post, dobiva milosrđe. To troje, molitva, milosrđe i post, jedno su i uzajamni izvor života.

Duša je naime molitve post, a život je posta milosrđe. To neka nitko ne dijeli jer se ne da odvojiti. Ako netko od to troje ima samo jedno ili ih ne bi istodobno imao, ništa nema. Prema tome, tko moli neka i posti. Tko posti, nek je i milosrdan. Nek sluša onoga tko nešto traži, ako sam moleći želi biti uslišan. Od Boga postiže da ga usliši onaj tko ne zatvara uho pred onim koji ga uporno moli.

Tko posti neka shvati post. Nek počuje gladnoga, ako hoće da i Bog čuje za čim on gladuje. Nek bude milosrdan ako se nada milosrđu. Tko iziskuje dobrotu neka je i vrši, tko hoće da mu daju, nek i sam daje. Nepošten je onaj tražitelj koji za se traži što drugome niječe.

Budi, čovječe, za sebe slika milosrđa. I zato onaj način i onoliko i kako brzo hoćeš da tebi budu milosrdni, tako brzo, toliko i tako i sam ostalima budi milosrdan.

Molitva dakle, milosrđe i post jedna su naša zaštita kod Boga. Sve je to samo jedna naša obrana i samo jedna trooblična molitva za nas.

Stoga, što preziranjem izgubismo, iznova stecimo postovima. Posredstvom postova prinesimo za žrtvu svoju dušu jer ništa dragocjenije ne bismo mogli prinijeti Bogu kako potvrđuje Prorok kad kaže: Skrušeni je duh za Boga žrtva, srce raskajano i poniženo Bog ne prezire.

Čovječe, prikaži Bogu svoju dušu i prinesi prinos posta kako bi prineseno bilo čisto i žrtvovano sveto, a žrtva živa, da bi i za te ostala i bila dana Bogu. Tko to ne bude dao Bogu, neće biti ispričan jer onaj koji daje i ima.

Ali prihvati da tako bude, milosrđe dolazi iza. Post ne niče, ako ga ne natapa milosrđe. Presušivanje milosrđa suši post, jer što je kiša za zemlju, milosrđe je za post. Makar da tko posti, oplemenjuje srce, očišćuje tijelo, iskorjenjuje mane, sadi kreposti, ali ne sabire ploda, ako ne pridoda vodu milosrđa.

Ti što postiš, tvoja njiva posti, ako je milosrđe u postu. Ti koji postiš, ono što milosrđem nakvasiš, to će ti se i zgrnuti U žitnicu. Čovječe, dakle, ne gubi čuvajući, već skupi dajući. Čovječe, dajući siromahu, sebi daj jer što drugome ne prepustiš, nećeš imati.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. MARTA IZ BETANIJE

Marta, sestra Marijina i Lazarova, bila je brižna domaćica kuće u Betaniji u koju bi Isus rado svraćao kako bi se malko odmorio od propovijedanja, dok je boravio u Judeji

Marta se u Evanđelju upravo i pojavljuje prigodom jednoga od Isusovih posjeta njihovoj kući. Kao i uvijek, zavrnutih rukava, zauzeta ulogom kuće domaćice, prima goste, poslužuje ih pićem, priprema sve potrebno za okrepu. Bacivši pogled na sestru, ugleda je kako sjedeći do nogu Isusovih, sluša Njegovu riječ, posve nesvjesna užurbanosti koja se odvija oko nje. Neko je vrijeme sve to strpljivo promatrala, a zatim ipak rekla nešto poput ovoga: “Isuse, reci ovoj mojoj dokonoj sestri neka mi pomogne: ostavila me posve samu posluživati!”

Isus je pogleda i s ljubavlju odvrati: “Marta, Marta, za mnogo se brineš, a jedno je potrebno. Marija je zacijelo odabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.” (Lk 10, 38-42).

Isus time nikako nije želio zanijekati vrijednost svakodnevnih kućanskih poslova kojima se tolike žene bave, baš kao niti rad kojim muževi priskrbljuju hranu, odjeću i sve ostalo što je potrebno njima i djeci, već je samo htio uspostaviti stanoviti poredak vrijednosti. Prije svega treba tražiti Kraljevstvo nebesko i pobrinuti se za potrebe duha: u svjetlu toga traganja, i sve ostalo dobiva smisao. U svakom slučaju, Crkva časti svetu Martu kao sveticu i predanu zaštitnicu te utjehu domaćica, čiji su svakodnevni napori nerijetko slabo priznati.

U Evanđelju Martu susrećemo još i kada je umro njezin brat Lazar. Znajući kako se Isus približava Betaniji, kako bi se oprostio od svoga preminuloga prijatelja, trči Mu ususret Marta. Iako joj je srce u komadićima, ne može samo stajati skrštenih ruku, poput svoje sestre Marije, shrvane od boli.

I u ovoj se tužnoj prigodi otkriva njezin poduzetni značaj. Dolazi ususret Isusu i govori Mu: “Da si Ti bio ovdje, brat moj ne bi umro! No, znadem da će Te Bog i sada uslišiti u svemu što Ga zaišteš!” Koliko god zauzeta i poduzetna bila, vjere joj ne manjka. Upravo je ta njezina jednostavna, ali nepokolebljiva vjera, i navela Isusa na čudo. I tako je Lazar bio vraćen u život.

Nešto kasnije, Isus se ponovo našao u kući Marte i Marije u posjeti, a bio je ondje i Lazar. Približavala se Pasha. U zraku se osjetio duh slavlja pa nam je Marta i opet predstavljena u svojoj ulozi: “Marta posluživaše” – piše nam Ivan evanđelist.

U ovom posljednjem spomenu Evanđelja zaključuju priču o Marti, ženi iz Betanije, koja jest bila zauzeta i užurbana, ali samo iz ljubavi prema Isusu i braći.

Ime Marta potječe iz aramejskoga i znaci “gospodarica”.

Zaštitnica je domaćica, kuharica, radnica, ugostitelja, sluškinja, pralja, umirućih, slikara i kipara, pomoćnica je kod krvarenja, kao i redovničkih zajednica koje nose njezino ime.

Sveci Katoličke Crkve