SVETAC DANA – SV. TOMA IZ VILLANUEVE

Kad bismo htjeli sažeti život ovoga sveca, onda bismo rekli da je bio izvanredan u milosrdnoj ljubavi prema bližnjemu i u skromnosti i poniznosti. Te tri vrline se naročito sjaje u njegovu liku.

Toma se rodio god. 1486. u Fuenillani u Španjolskoj. Otac mu je bio mlinar i sa svojom je suprugom pomagao siromašne, dijeleći im brašno koje je samljeo prethodni dan. Slijedeći primjer svojih roditelja i Toma je često svoj doručak poklanjao siromasima, a dijelio im je i komade svoje odjeće. Ubrzo se preselio u Villanuevu de los Infantes, pa je po tom gradu ušao i u povijest.

Toma je bio natprosječno nadaren dječak, pa je već u osnovnoj školi stekao prilično znanje. Kad mu je bilo 15 godina, pošao je na studij na sveučilište Alcala de Henares, baš u vrijeme kad je slavni kardinal Cisneros stvarao to sveučilište, koje će postati veoma glasovito. Dvije godine kasnije, Tomi je umro otac ostavivši mu kuću i nešto novaca. Toma se vratio kući, novac podijelio siromasima, a kuću uz majčin pristanak, pretvorio u bolnicu. Tada je opet pošao na sveučilište i upisao se na teologiju. U dobi od 26 godina bio je već profesor filozofije i teologije, a slovio je kao odličan predavač. No njega je srce vuklo u samostan; zato je ostavio sveučilište, posao u Salamanci, te ondje ušao u red augustinaca. Novicijat je počeo 21. studenoga 1516. g., a već 25. studenoga naredne godine, položio je redovničke zavjete.

Za svećenika je zaređen 1518. g., i odmah određen da predaje teologiju u kući formacije svoga reda. Godinu dana kasnije imenovan je i propovjednikom. Uz to mu je, protiv njegove volje, povjerena poglavarska služba koju je morao obavljati gotovo cijeli život. Bio je poglavar u Salamanci, Burgosu, Valladolidu. Obavljao je i druge visoke i odgovorne službe u redu koje mu je povjerio otac general. Dva puta je bio i provincijal. Kako je njegova krepost i sposobnost bila opće poznata, imenovan je god. 1544. nadbiskupom u Valenciji. Kao natpastir nadahnjivao se slikom Dobroga Pastira, naučavanjem sv. Pavla, primjerima velikih biskupa kršćanske starine, osobito sv. Ambrozija, sv. Augustina, sv. Grgura Velikoga. Njihovim se duhovnim, teološkim i pastoralnim spisima neprestano hranio. Očuvana pisana ostavština pokazuje da je Toma bio u prvom redu teolog pastorala. Njegov je nauk o Majci Božjoj i o božanskoj ljubavi imao na kršćanski život silan utjecaj, tako da ga čak nazivaju “španjolskim sv. Bernardom”.

I kao nadbiskup bio je veliki prijatelj sirotinje i svih onih koji su trebali njegovu bilo duhovnu, bilo materijalnu pomoć. Novi nadbiskup Valencije, na zaprepaštenje svih kanonika, nosio je i dalje skroman, iznošen redovnički habit. Oni stoga skupiše 4000 kruna, poklone mu da si nabavi odjeću i uredi stan, koji će odgovarati dostojanstvu njegova staleža. Zahvalivši se toplo za dar svojim dobrotvorima, posla ga u bolnicu. Na sve primjedbe na svoj račun, nadbiskup bi odgovorio: “Što hoćete? Ja sam vam veoma zahvalan za vašu brigu oko moje osobe, no vi znate, ipak, da moj položaj i moje dužnosti ne ovise o mojoj odjeći. Ja se jedino moram brinuti za duše koje su mi povjerene.”

Dakako da je savjesno obilazio sve župe svoje nadbiskupije. Posvuda je propovijedao. Kao propovjednik uvrštavao se među najbolje propovjednike Španjolske onoga vremena. Za propovijed se spremao naročito molitvom. I on je općenito po naravi više bio čovjek molitve i unutarnjega života nego akcije.

Sveti je biskup umro na Malu Gospu 1555. godine. Blaženim ga je proglasio 1618. g. papa Pavao V., a svetim na samu svetkovinu Sviju svetih 1658. g., papa Aleksandar VII., posvetivši mu župu u Castelgandolfu.

U ikonografiji najčešće ga prikazuju kako dijeli milostinju siromasima ili čini koje drugo djelo milosrđa.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. MATEJ, APOSTOL I EVANĐELIST

Prema Evanđeljima, sveti Matej bio je carinik i pripadao skupini ljudi koji su bili neumoljivi i često korumpirani, te od ostalih Židova smatrani i obredno nečistima. Promijenio se nakon što ga je osobno Isus posjetio i blagovao u njegovoj kući.

Evanđeoski tekstovi i Djela apostolska navode Mateja na svim popisima dvanaestorice Isusovih učenika.

Prema Evanđeljima, bio je carinik, sakupljač poreza na putu koji je kod Kafarnauma prelazio iz Galileje u Siriju, te je pripadao skupini ljudi, koji su bili neumoljivi i često korumpirani, te od ostalih Židova smatrani i obredno nečistima.

Promijenio se nakon što ga je osobno Isus posjetio i blagovao u njegovoj kući. Spremno se odazvao pozivu, da slijedi Isusa, a prije no što je to učinio, priredio je svečanu gozbu za rođake i prijatelje.

“Odlazeći odande, ugleda Isus čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: »Pođi za mnom!« On usta i pođe za njim. Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima. Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?« A on, čuvši to, reče: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.« (Mt 9,9-13).

O sv. Mateju, u puku veoma popularnom svecu, osim onoga u Evanđelju ne znamo mnogo. Od onoga malo što znamo važan je izvještaj crkvenog povjesničara Euzebija, koji kaže da je Matej prije svog polaska na daleko misijsko putovanje propovijedao najprije Hebrejima te im je, prije nego ih ostavi, napisao Evanđelje u njihovu jeziku. Bio je to aramejski jezik, kojim su tada Židovi u Palestini govorili. Euzebije se u svome izvještaju oslanja na stariju vijest u spisima svećenika Papije, koji je kao istraživač veoma pouzdan. On poistovjećuje apostola Mateja s piscem Matejeva evanđelja. Izvornik Matejeva evanđelja nije sačuvan, već samo grčki prijevod. Najstarija svjedočanstva i predaja Crkve pretpostavljaju da je prijevod u potpunosti vjeran izvorniku. Istovjetnost je potvrdila i Papinska biblijska komisija 19. lipnja 19 11.godine.

Matej je pisao svoje evanđelje za Židove u Palestini, koji su bili dobro upućeni u Sveto pismo Staroga zavjeta. Njima je htio dokazati da je Isus, Bogom obećani Mesija, te da se u Njemu ostvaruju i obistinjuju sva starozavjetna proročanstva i obećanja. Ta je značajka očita za Matejevo evanđelje od početka do kraja.

Rodoslovljem na početku dokazuje da je Isus Davidov potomak po tijelu. Djevičansko Isusovo začeće obistinjuje Izaijino proročanstvo, a rođenje u Betlehemu Mihejino. I tako redom.
Iako se u Evanđelju sv. Mateja može mnogo pisati, a i pisano je, ipak o njegovu životnome putu poslije razlaza apostola, ne znamo gotovo ništa. Ne zna se točno kamo je pošao naviještati Radosnu vijest, a ne zna se ni za mjesto ni vrijeme njegove smrti. Pa ipak je sigurno da se od god. 954., njegove relikvije nalaze u Salernu. Kako su onamo dospjele, nije poznato. Jedno su se vrijeme te relikvije, zbog teških prilika, čuvale sakrivene, pa su pomalo pale i u zaborav. Ponovno su pronađene oko 1080.god., i položene u crkvu podignutu njemu u čast, koju je osobno posvetio Papa Grgur VII. On je 18. rujna 1080.g., napisao pismo nadbiskupu u Salernu, sv. Alfanu, u kojem mu čestita zbog pronalaska tijela sv. Mateja. To pismo smatraju povijesno značajnim dokumentom. Pobožni puk iz Kampanije u salernitanskoj katedrali još i danas časti relikvije prvog evanđelista.

Sveti Oci uporno ističu tri značajke svetosti sv. Mateja:

1. Spremnost i radost, s kojom je odgovorio na Spasiteljev poziv;
2. Njegovu velikodušnost: ostavio je sve priredivši svečanu oproštajnu gozbu za rođake i prijatelje;
3. Njegovu poniznost, kojom se naziva ‘carinikom’ i ‘grešnikom’, opisujući gnjev farizeja zbog toga što se Isus svratio k njemu ‘grešniku’.

Matejevo je Evanđelje neka vrsta katekizma o Kraljevstvu. To je pogotovo po svojoj strukturi ― rasporedu ― od pet velikih govora: Govor na gori (gl.5-7), govor o misiji (gl.10), govor o usporedbama (gl.13), crkveni govor (gl.18) i eshatološki govor (gl.24-25). Matejevo je Evanđelje građeno na tih pet velikih govora i prema tome daje nam pouke kako se ulazi u Božje kraljevstvo, kako se ide u ostvarivanje misije, kako se ponaša u Crkvi, da nas napokon suoči s posljednjim ciljem i svršetkom vremena. U tom je smislu to Evanđelje sustavno, sređeno, te služi solidnoj katehetskoj pouci.
No, u Matejevu Evanđelju nisu grupirani samo Isusovi govori već i djela. Tako su od 8. do 10. gl. skupljena na jedno mjesto Isusova čudesa, koja se opet sama u sebi dijele na tri nutarnje grupe, kao čudesa milosrđa i moći.

Evanđelje se sv. Mateja naziva i ‘Crkvenim Evanđeljem’. A to je zato što, opisujući pet velikih govora, opisuje i pet velikih koraka u oblikovanju Božjega kraljevstva, pokazujući na taj način, naročit interes za unutarnji život Crkve. Dok, na primjer sv. Luka svojim Evanđeljem želi povezati evanđeosko iskustvo s poviješću svijeta, dotle je sv. Matej zainteresiran nadasve da izgrađuje kršćanina unutar zajednice. U tom smislu glavna mu je briga razvijanje dimenzije crkvenosti. To se očituje u nekim zgodama što ih on jedini navodi, nadasve onima u 14. glavi i dalje.
Kao primjer za potvrdu netom rečenoga, možemo navesti zgodu, kako Petar hoda po vodi, koju spominje jedino Matej.  A ona mu sluzi da čitatelja-vjernika, malo-pomalo dovede do obećanja primata baš tome Petru (gl.16-18). Jedini Matej od evanđelista govori o ‘sagradit ću Crkvu svoju’ i o vlasti vezanja i odrješivanja. Matej je, dakle, nadasve zainteresiran ovom temom: onim što Crkva čini, i onim što će se događati u crkvenoj zajednici. U tom je smislu i po prisutnosti onih elemenata koje drugi evanđelisti nemaju Matejevo Evanđelje nazvano ‘crkvenim’.

Želimo li još više ući u mentalitet Mateja, pisca prvog Evanđelja, onda je dobro promotriti njegovu posljednju stranicu u kojoj je opisano kako Isus šalje apostole u svijet. Ta je stranica ključ čitavoga Matejeva Evanđelja, jer prikazuje Uskrsno otajstvo, moć Krista koji je umro i Uskrsnuo, Njegovu moć u Crkvi. “Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska. Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta” (Mt 28,18-20).
Tu je, doista, vrhunski trenutak Isusova života. On stoji između Isusove povijesti do tog trenutka, od Njegova rodoslovlja, rođenja, propovijedanja, muke, smrti i uskrsnuća, te života Crkve koja će propovijedati, naučavati i krstiti sve do konca vremena. U tom je životu Crkve najutješnija istina: “Ja sam s vama u sve vrijeme ― do svršetka svijeta.”
Od 954. godine njegove se relikvije nalaze u Salernu, u Italiji, a oko 1080.g. položene su u crkvu podignutu njemu u čast, koju je osobno posvetio papa Sv. Grgur VII. Uz njega na slikama često je anđeo koji drži pero.

Ime Matej je hebrejskoga porijekla i znači “Božji dar”.

Zaštitnik je grada Salerna i Triera (Njemačka), bankara, knjigovođa i poreznika, zaštitara.

Molitva: Bože, u neizrecivom naumu svoga milosrđa izabrao si carinika Mateja za apostola svome Sinu. Daj da i mi njegovim primjerom i zagovorom odgovorimo svome  kršćanskom pozivu i odlučno idemo za tobom. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

Izvor: Bitno.net