SVETAC DANA – SV. ROK

Danas se spominjemo svetog Roka, sveca koji je svoj život posvetio brizi za oboljele od kuge – bolesti od koje je kasnije i sam obolio. Proglašen je zaštitnikom od kuge, ali i od ostalih zaraznih bolesti.

Sveti Rok se rodio g. 1295. u Montpellieru, čudesno lijepom i starodrevnom gradu u južnoj Francuskoj, koji posjeduje jedno od najstarijih europskih sveučilišta, staru katedralu, muzej, galerije slika i biblioteke. Otac mu je bio grof, a njegovi su se pređi borili za oslobođenje Svete zemlje. Prema najstarijem Rokovu životopisu, koji je vrijedan povjerenja, roditelji su ga od Boga izmolili učinivši zavjet. Dulje su vremena bili bez poroda, a tako su željeli djecu. Molili su i zavjetovali se i Bog im je dao sina, koji će postati slavan svetac.

Dobra i brižna Rokova majka pružila mu je odličan odgoj. U svojoj nježnoj dobi dječak je iz majčina srca upijao spasonosne pouke. One će dati ispravan smjer svemu njegovom kasnijem životu. Koliko put su u dugoj povijesti kršćanstva baš dobre majke pružale djeci ono najpotrebnije, ono što im drugi nisu mogli niti htjeli dati, a što ih je u čitavom životu pratilo kao neugasivo svjetlo.

Vratimo se našem junaku i svecu svetom Roku da vidimo kakve je konkretne posljedice u njegovu kasnijem životu imao odgoj vrijedne majke. On je još prije nego je navršio 20 godina ostao bez roditelja. Što je tada učinio? Prodao je sva svoja dobra, a novac podijelio siromasima te se kao siromašan hodočasnik uputio prema Rimu. Učinio je, dakle, ništa manje nego što Isus traži od svakoga tko želi biti savršen. Postupio je drukčije nego ono bogati mladić iz Matejeva evanđelja (19,16–22). Njemu je Isus rekao: “Ako želiš biti savršen, hajde prodaj što imaš i podaj novac siromasima, pa ćeš imati blago na nebu! Onda dođi i slijedi me! Kad mladić ču te riječi, udalji se žalostan, jer je posjedovao veliko imanje” (Mt 19,21–22).

Rokov je kršćanski odgoj bio dubok, ušao je u njegovo srce, zahvatio ga i on se nije zadovoljavao površnošću, polovičnošću, već je velikodušno i nesebično darovao i žrtvovao sve. Njegova se ljubav nije zaustavila na stupnju erosa, na stupnju onoga što će on steći i zadobiti, već je prešla u agape, gdje se, ljubeći, Bogu sve daje, sve bez pridržaja. On je prigrlio ideal tolikih svetih ljudi: “Peregrinari pro Christo.” Iz ljubavi prema Kristu postati hodočasnik, čovjek koji prolazi svijetom kao zaljubljenik i hodočasnik Isusa Krista. A nije li to bolje, uzvišenije, plemenitije nego trčati za užicima, zabavama, bogatstvom, negoli se predati potrošačkom mentalitetu, kojem su se danas toliki, a osobito mladi predali?

Na svome hodočašću u Rim sveti Rok se zaustavio u Acquapendenteu gdje se dao na dvorenje okuženih bolesnika u bolnici, a učinio je s Božjom pomoću i nekoliko čudesnih ozdravljenja. I opet se u svetom Roku susrećemo s evanđeoskom dubinom. Isus je veoma naglasio ljubav prema bližnjemu, štoviše, nju je postavio kao mjerilo vjerodostojne ljubavi prema Bogu. Njegov apostol Ivan u svojoj Prvoj poslanici piše kršćanima: “Tko ne ljubi svoga brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi. Ovu zapovijed imamo od njega – od Isusa – tko ljubi Boga, neka ljubi i svoga brata!” (1 Iv 4,20–21).

Sveti Rok tu Isusovu zapovijed ljubavi prema bližnjemu shvaća i prakticira posve ozbiljno. Dvoriti okužene značilo je izložiti se stvarnoj opasnosti po vlastiti život. Koje onda čudo da je Bog njegov evanđeoski radikalizam potvrđivao i čudesima? Gdje ima jake i proživljene vjere, gdje je vjera život, a još više gdje ima istinske ljubavi, ondje će biti i čudesa. To potvrđuje ne samo život sv. Roka već i tolikih drugih svetaca. Postoji jedna Božja logika koju shvaća samo duhovan čovjek. Oni koji to nisu sve skupa će jeftino i na laku ruku otpisati kao mit i legendu, koja nema veze sa stvarnim životom.

Daljnja postaja Rokova hodočašća bila je Cesena, a onda Rim. Ondje se zadržao oko tri godine te se na povratku u domovinu zaustavio u Riminiju, Novari i Piacenzi. Sva su ta mjesta njegova putovanja bila ispunjena djelima ljubavi prema bolesnicima i tako se svečevo hodočašće za Krista pretvorilo u hodočašće ljubavi.

Gdje ima jake i proživljene vjere, gdje je vjera život, a još više gdje ima istinske ljubavi, ondje će biti i čudesa. To potvrđuje ne samo život sv. Roka već i tolikih drugih svetaca. Postoji jedna Božja logika koju shvaća samo duhovan čovjek. Oni koji to nisu sve skupa će jeftino i na laku ruku otpisati kao mit i legendu, koja nema veze sa stvarnim životom.

Rokova svetost bit će potvrđena još jednim dokazom: križem, patnjom. I bez toga ne može biti prave svetosti. Svetac je učenik i sljedbenik raspetoga Krista, zato mora biti dionik njegova kaleža, mora s njim piti čašu gorčine. U Piacenzi se Rok sam razbolio od kuge. Građani su ga zbog toga prognali iz svog grada i on se osjetio osamljen kao Krist na križu, ali nije očajavao. Sklonio se u jednu šumu i ondje hranio biljem, uzdajući se u Božju providnost. Neki životopisci spominju da mu je tada svaki dan dolazio jedan pas noseći mu komad kruha. Prizor su ovjekovječili toliki slikari.

Današnji kritički duhovi smatraju da je pas koji sv. Roku donosi kruh legenda. Dopustimo da je prizor sa psom u životu sv. Roka čista legenda. No ta legenda ima ipak jednu veliku poruku, a ta je svečeva vjera u Božju providnost, pouzdanje u nju i, s druge strane, Božja briga za čovjeka, pogotovo onoga koji se u njega uzda. To je važno, to je ono glavno, a to svakako nije nikakvo praznovjerje. Ne može li se Bog i na čudesan način brinuti za svoje pravednike koji sve svoje pouzdanje stavljaju u njega?

Ne čitamo li u Starom zavjetu da je Gospodin proroku Iliji uputio ovu riječ: “Idi odavde i kreni na istok, i sakrij se na potoku Keritu, koji je nasuprot Jordanu. Pit ćeš iz toga potoka, a gavranima sam zapovjedio da te ondje hrane.” I nastavlja Sveto pismo: “Ode on i učini po riječi Jahvinoj, i nastani se na potoku Keritu, nasuprot Jordanu. Gavrani su mu jutrom donosili kruha, a večeram mesa; iz potoka je pio” (1 Kr 17,2–6).

Talijanski patricij Gottardo Pallastrelli, naišavši na bolesnog Roka u šumi, upusti se s njim u razgovor. Inače baš nije bio čovjek duboke vjere. Sveti je patnik učinio na njega izvanredan dojam. On se pod njegovim utjecajem obratio, prihvatio ga, njegovao ga, dok Rok nije ozdravio. Zadobivši zdravlje, Rok se vratio u svoj zavičaj, ali njegovu trpljenju još nije bio kraj. Iscrpljen od teške bolesti, bio je posve izobličen tako da ga nisu mogli prepoznati. Uhvatili su ga kao tobože sumnjiva tipa i špijuna te zatvorili. U zatvoru je proveo pet godina. Tada ga je još jedanput pohodila kuga. Svećeniku, koji mu je podijelio svete sakramente, otkrio je tko je. Preminuvši odano u Gospodinu 16. kolovoza 1327., bi od Gospodina odmah proslavljen raznim čudesnim znakovima. No Gospodin će svoga vjernog slugu proslaviti još i više jer će ga vjernici štovati kao malo kojeg sveca.

Štovanje se najviše uvriježilo u okolici Montpelliera. Prvi pismeno sačuvani podaci o tom kultu potječu iz g. 1420. Iz južne Francuske štovanje se brzo proširilo u sjevernu Italiju, osobito u Bresciju i Piacenzu. Kad je g. 1477. opet izbila kuga, u Veneciji je u čast sv. Roka osnovana njegova bratovština. Odande je kult prešao i k nama u Dalmaciju. U Korčuli postoji još i danas jedna veoma stara bratovština Rokovaca, pod zaštitom svetoga Roka.

U Rimu postoji još od godine 1499. Bratovština svetog Roka, koja je svom zaštitniku na Ripeti sagradila crkvu, a ona se ondje, u blizini hrvatske crkve sv. Jeronima nalazi još i danas. Za vrijeme velike pošasti kuge g. 1522., 1527. i 1530. bolnica je, uz crkvu sv. Roka – mislim po pripadnosti – u gradu Rimu odigrala važnu ulogu jer su u njoj našli utočište brojni bolesnici.

Sveti Rok je općenito bio biran kao zaštitnik protiv kuge, što je također veoma pridonijelo njegovu štovanju i slavi. Samo u Italiji podignuto mu je u čast oko 3000 crkava, kapela i oratorija. Štovanje se sveca proširilo praktično po cijeloj Europi, uključivši i cjelokupno hrvatsko jezično područje. Na selima su ga seljaci zazivali u pomoć protiv bolesti domaćih životinja i u raznim prirodnim katastrofama. U vinorodnim krajevima zazivaju ga u pomoć protiv filoksere. Svečevo su štovanje širili naročito franjevci i kapucini. Papa Grgur XIII. unio je ime sv. Roka u Rimski martirologij, što je kasnije potvrdio i Urban VIII.

I kod nas su svetom Roku podignute brojne crkve, kapele i oltari. Pobožni ga narod još i danas štuje, a njegov je blagdan dan okupljanja na bogoslužje mnogih vjernika. Možemo to samo podržati naglašavajući one poruke što ih svetac svakomu daje.

Izvor: bitno.net

SVETAC DANA – SV. STJEPAN UGARSKI

Zagrebačka katedrala koja je, uz Gospinu uznesenju, bila posvećena i sv. Stjepanu, o čemu svjedoči veliki gotski prozor u apsidi. To je crkva svakom Hrvatu katoliku draga jer je s njom povezan velik dio naše povijesti i jer pod svojim svodovima krije grobove nekih naših povijesnih i duhovnih velikana. Svoju ljubav prema toj crkvi stavio je u stihove u svojoj divnoj pjesmi »Pri svetome Kralju« i naš veliki pjesnik i zaljubljenik u grad Zagreb Antun Gustav Matoš.

Poznata je napose bazilika Svetom Stjepanu kralju podignuta u Budimpešti. Dovršena je g. 1905., projektirali su je József Hild i Miklós Ybl. Velika je to crkva jer zaprema 5.000 m2, a kupola joj je visoka 96 metara, dakle, samo nešto niža od tornjeva zagrebačke katedrale. Bogato su je uresili ponajbolji umjetnici onoga vremena. Sve je na njoj, kako vanjština tako nutrina, kako kipovi i slike tako namještaj na zamjernoj umjetničkoj visini pa crkva daje izvanredno svečan izgled. Posjetitelj Budimpešte neće je lako mimoići. Najradije će se u njoj zaustaviti pred oltarom na kojem je prikazan Sv. Stjepan kako prikazuje Blaženoj Gospi svoju kraljevinu Ugarsku.

Stjepan se rodio u Ostrogonu vjerojatno g. 975. kao sin vojvode Gejze i žene mu Sarolte. Kršten je već kao dijete, iako tada velik dio madžarskog naroda još nije bio primio kršćanstvo. Vjerojatno ga je krstio sam biskup iz Passaua Piligrim ili koji njegov svećenik davši mu ime Stjepan, jer je u Passauu katedrala bila posvećena prvomučeniku Stjepanu.

Stjepanov je otac Gejza među ugarskim plemenskim poglavicama i knezovima uspio zadobiti prvo mjesto. On se iz političkih motiva otvorio prema kršćanskom Zapadu, ne bez utjecaja svoje žene Sarlote, rodom iz Sedmogradske, koja je bila kršćanka. Još više će se Stjepan otvoriti prema Zapadu, a osobito Rimu. To će dovesti do toga da će mu poslati kraljevsku krunu sam papa Silvestar II. Tom je krunom, koja će postati narodna svetinja, Stjepan na sam Božić g. 1000. bio okrunjen za kralja. Krunidba je Stjepanu nemalo pomogla da se učvrsti politički, a i da u svome narodu izvrši svoju povijesnu misiju, da postane ne samo njegov kralj, već u jednu ruku i apostol, jer je Madžarsku definitivno priveo kršćanstvu organiziravši njezinu Crkvu i podijelivši je na nadbiskupije i biskupije, kako ona postoji još i danas.

Stjepan je još g. 995. oženio bavarsku princezu Gizelu, sestru njemačkoga cara Henrika II., također Sveca. Tako je došao u rodbinsku vezu s tadašnjim najodličnijim kršćanskim vladarom. Ta mu je veza pomogla u nutarnjim borbama što ih je vodio protiv onih koji su se protivili pokrštavanju zemlje. Tima je na čelu stajao poganin Koppány. Stjepan se morao boriti i protiv Ajtonyja i Gyule, koji su se protivili centralizaciji vlasti u jednoj ruci.

Podijelivši ugarsku Crkvu na 2 nadbiskupije i 8 biskupija, sagradivši mnoge samostane i crkve, kralj Stjepan je udario solidne temelje za stvaranje kršćanske kulture u svome narodu. U njegovu su mu radu bili najbliži suradnici njemački, francuski i talijanski benediktinci. Iz njihovih je redova proizašao i najveći broj vrijednih i revnih biskupa. Tako su benediktinci i u Madžarskoj bili pioniri kršćanske kulture. Uz njih valja u južnoj Ugarskoj spomenuti i redovnike i redovnice istočnoga obreda svetog Bazilija.

Kralju Stjepanu je bilo veoma stalo do ozbiljnoga kršćanskoga života njegovih podanika. Zato je i državnim zakonima odredio svetkovanje nedjelje, a za svakih je 10 sela ili zaselaka dao sagraditi po jednu crkvu. U blizini svoje kraljevske palače u Ostrogonu započeo je gradnju veličanstvene katedrale. Ta je crkva, kao i cijeli grad, bila razrušena od Mongola. Tada je kraljevska rezidencija prenesena u Budim, no Ostrogon je ostao sjedište ugarskoga primasa sve do danas. Ostrogon je bio pod turskom vlašću 140 godina. Današnja je bazilika u Ostrogonu sagrađena u prošlom stoljeću između 1822. i 1869. godine. Ona je danas najveća crkva u Ugarskoj. Dugačka je 118 metara, širina zapadnog pročelja iznosi 40 m, vrh se kupole diže 100 m iznad poda donje crkve, a promjer joj je 53,5 m, unutarnja visina 71,5 m. U donjoj se crkvi nalaze grobovi ostrogonskih nadbiskupa. Svaki se posjetitelj toga značajnoga, za Madžare svetoga mjesta, odmah sjeti njihovoga velikoga kralja, koji je udario temelje ugarske državnosti i temelje Katoličke crkve u Ugarskoj. I ondje kamenje govori. Ostrogon je još i danas sveti Sion madžarskoga katoličkoga puka.

Jedan od veoma teških udaraca, koji su nemilo pogodili Svetog Stjepana, bila je prerana smrt njegova sina i baštinika Emerika, koji je umro vrlo mlad g. 1031. Tome mladiću izvanrednih vrlina otac je spremao prijestolje. Čak ga je htio uzeti za suvladara još prije svoje smrti. Emerik je malo prije krunidbe za suvladara poginuo u lovu, napadnut od divljega vepra. Tome je ljubaznome sinu sveti kralj na latinskom jeziku dao upraviti pismo. Iz njega odsijeva Stjepanova duša. Evo izvadaka iz toga pisma:

»…U prvom redu zapovijedam, savjetujem i preporučujem, predragi sine, ako želiš osvjetlati kraljevsku krunu, da katoličku i apostolsku vjeru čuvaš takvim marom i brigom te budeš za uzor svim podložnicima koje ti dade Bog. Nek te po zasluzi svi crkveni ljudi nazivaju pravim mužem kršćanske vjeroispovijedi. Bez toga, znaj sigurno, niti si kršćanin niti sin Crkve. Jer u kraljevskom dvoru, nakon vjere, na drugom se mjestu nalazi Crkva, koju je zasijala najprije naša glava, to jest Krist. Kasnije su je presađivali i snažno gradili njegovi udovi, to jest apostoli i sveti oci. Ona je razgranata po svemu svijetu. Iako stalno rađa novim potomstvom, na pojedinim je mjestima kao stara.

U našoj je kraljevini, predragi sine, još mlada i nova. Zato su joj potrebni budniji i bistriji čuvari, da tvoja nemarnost, lijenost i nebriga ne bi razorila i uništila dobro koje nam je, nezasluženo, udijelila božanska blagost.

Predragi sine, slatkoćo mog srca, nado budućeg naraštaja, molim i zapovijedam da – nadasve i u svemu poduprt pobožnošću – ne budeš naklon samo rodbini i srodstvu, prinčevima, knezovima, bogatašima, susjedima i svojim stanovnicima, već i strancima. Svima koji dođu k tebi. Blagonaklonost te vodi najvećem blaženstvu. Budi milosrdan prema svima koji trpe nasilje. U svom srcu imaj stalno na pameti Gospodinov primjer: Milosrđe hoću, a ne žrtvu. Sa svima budi strpljiv, ne samo s moćnima, nego i s onima koji su bez vlasti.

Napokon, budi snažan da blagostanje ne bi odveć uzvisilo te ili suprotivština oborila. Budi i ponizan, da te Bog uzvisi, ovdje i ubuduće. Budi doista umjeren pa nikog ne kažnjavaj ili osuđuj preko mjere. Budi blag, da ne bi nikad iznevjerio pravednost. Budi pošten i nikad nikomu ne nanosi bez razloga sramotu. Budi čedan, da bi izbjegao, poput ostana smrti, sav smrad požude.

Sve to što je gore ovlaš dotaknuto sačinjava kraljevsku krunu. Bez toga nitko nije kadar ovdje vladati niti prispjeti u vječno kraljevstvo…«

To je pismo uostalom najznačajnije književno djelo iz tadašnje Ugarske. Nazivaju ga »ogledalom za knezove«. Pitanje nasljedstva na kraljevskom prijestolju zadalo je zadnjih godina života svetome Stjepanu mnogo teških briga. On je umro na sam blagdan Velike Gospe 1038. u Ostrogonu, no ipak je pokopan u bazilici u Székesféhérvaru (Stolni Biograd). I tu je baziliku sam dao sagraditi.

Lik je sv. Stjepana u srcu madžarskoga naroda poprimio legendarne crte jednoga heroja. Narod ga štuje kao svoga apostola, zaštitnika i ideal Ugarske. S njime se u neko gotovo mistično jedinstvo sjediniše madžarska kruna, kraljevina i nacija. Grob mu je stjecište hodočašća, a kruna je Sv. Stjepana još i danas madžarska narodna svetinja. Madžari su g. 1938. međunarodnim, dobro organiziranim, Euharistijskim kongresom najsvečanije proslavili 900. obljetnicu od smrti svoga svetog Kralja.

Izvor: sveci.net

FRA PETAR LJUBIČIĆ: Uznesenje Blažene Djevice na nebo – Velika Gospa

Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo je velika svetkovina za sve koji vjeruju. Današnji dan nije samo Marijin dan, nego dan svakoga od nas. Marija je prva od nas ljudi dušom i tijelom uznesena na nebo. To je dan njezine proslave, ali također i dan koji ulijeva vjeru i nadu kako ćemo se na koncu vremena naći s njom u zajedništvu u kraljevstvu njezina Sina.

Marija je bila ponizna službenica Gospodnja.

U njoj imamo uzor koji nas poziva da i mi krenemo istim putem. Ona je povjerovala riječi Gospodnjoj i potpuno se predala njegovoj volji. Ona “na ovoj zemlji svijetli putujućem Božjem narodu kao znak pouzdane nade i utjehe” i pokazuje nam da i nas čeka proslava poput nje.

Danas ispovijedamo svoju vjeru u trojedinoga Boga i slavimo blagdan Uznesenja blažene Djevice Marije na nebo. Zahvaljujemo Bogu koji nam je dao tako divnu majku. Osvjedočeni tvjernici iznose svojoj nebeskoj majci sve naše brige, poteškoće i patnje koje ih u životu snalaze. Uvjereni su da će im ona izmoliti od Boga pomoć.

Pokušajmo upravo danas pobliže osvijetliti lik BIažene Djevice Marije? Pogledajmo kako i na koji način možemo štovati Mariju? Zapitajmo se: kakvu i koliku vezu ima naš život s tajnom i istinom ovog blagdana?

Blažena Djevica Marija je svemoćna zagovornica naša kod svog Sina, jer nas ona zagovara kao njegova majka. Marija je nada svih onih koji očaja­vaju, ona je pomoćnica nas grješnika, ona je suspasiteljica kršćana. Ona nas neprestano gleda svo­jim majčinskim očima.

Sv. Bernard izražava se slikovito: Krist je izvor duhovnog života, veli on, ali životvorna voda iz tog izvora ne teče do nas izravno nego kroz Mariiju koju je anđeo nazvao “punom milosti”.

Bog je Mariju obasuo tolikom i takvom puninom duhovnih dobara, tako da nam svako dobro dolazi po Mariji. Može se s pravom reći: kao što se dan ne može zamisliti bez sunca tako se ni ovaj svijet ne može zamisliti bez Marije.

Marija je majka Božja, majka cijele Crkve, naša majka i majka svakoga pojedinca.

Marija, dakle, kao duhovna Majka ljudi i po­srednica svih milosti u vrhunaravnom redu, vrši ulogu Majke čitavoga čovječanstva. Ona nam je dala Krista, koji je naš život. Ona će nam priskrbiti i posljednju milost ustrajnosti koja će nas dovesti iz ovoga zemaljskog života u vječno blaženstvo.

Ako je Bog htio da sve dobijamo preko Mariji­nih ruku, trebalo bi onda da je što više častimo i štujemo. Ali kako i na koji način štovati Mariju? Naša marijanska pobožnost može biti raznolika.

Prvi je način kad častimo Mariju kao primjer našoj vjeri, molitvi i ljubavi. Učimo se od Marije kako treba vjerovati. Sjetimo se samo događaja Naviještenja! Marija ne zna točno kako će postati majkom, ali ona ima riječ anđelovu i vjeruje, daje se posvema na raspolaganje Božjoj volji.

– Gledajmo Mariju kao uzor molitve. Najbolji nam je primjer njezin Magnifikat, ushićeni kliktaj slobodne i radosne duše, što smo već u današnjem Evanđelju čuli. Nadalje: Marija je uzor našoj pripravnoj i dobrohotnoj ljubavi. Događaj u Kani to nam svjedoči.

Mi Mariju štujemo i radi svih milosti kojima ju je Bog obasuo. Svako ispravno štovanje Marijino upravljeno je, konačno, na Boga od kojega i Marija prima svu svoju vrijednost. I kad je Bog posljednji cilj, naša je pobožnost prava.

Konačno mi štujemo Mariju, kad je gledamo kao prototip i veliki znak otkupljnoga čovječanstva. U njoj otkrivamo kako treba teći naš život, kakav plan ima Bog s nama, sa svakim vjernikom.

Marija uznesena na nebo! Kako shvatiti ovo otajstvo današnjega blagdana?

Evo ovako: Marija je sva i potpuno spašena i uzvišena. Marija je postigla svoju puninu u Bogu. Kako ova punina izgleda, ne znamo. Mi za to kažemo: uznesena je na nebo!

Sad nam se nameće jedno pitanje: Kakvu vezu ima moj život s tajnom i istinom ovoga blagdana? Ima li tu uopće kakvih dodirnih točaka s mojim, konkretnim potrebama? Tko sadržaj današnjega bla­gdana promatra samo površno, reći će da nema. Tko zađe u dubinu, uvjerit će se u suprotno.

Ono što o Mariji već sada možemo reći, vrijedit će jednom za nas. Ona je postigla puninu u Bogu, mi to tek trebamo postići. U tom, eto, otkrivamo: Naš život ima svoj cilj, svoj vrijedan smisao; nije uzaludan, nije slijepa ulica.

Koji je to cilj? Nema za to pravih riječi, jednostavno kažemo “Punina u Bogu” –  savršeni i vječni život s njim u zajedništvu. To bi bio cilj koji nas čeka…

Vratimo se još malo značenju i sadržaju da­našnjega blagdana. Marija je dušom i tijelom uzne­sena na nebo. Mi možemo – to nam svjedoči i poru­čuje blagdan – doći na vrhunac; ne doduše samo svojim snagama, Bog mu mora pomoći, privući ga k sebi. Tako naš (ljudski) život dobiva svoj smisao i cilj. Dakako u našem životu ima dosta slijepih ulica, ali konačno ipak nas očekuje veliki cilj.

Mi u slici Marije dušom i tijelom uznesene gledamo znak, putokaz pravom i vrijednom životu.

Vjera je ta koja nas vodi na putu ovoga života. Ona ga upravo obasjava. I današnjim blagdanom obnavljamo se u vjeri.

Braćo i sestre, čitava povijest Crkve obilje­žena je Marijinom brigom za Kristove sljedbenike. Ali ta njena briga kao da je porasla u zadnjih 150 godina. Sjetite se samo Marijinih ukazanja u Parizu, Lourdu, La Salettu i Fatimi (1917.).

Poznato nam je, što je Gospa u Fatimi poručila. U Fatimi je Gospa rekla da dolazi zato da potakne vjerne da promjene život, da ne vrijeđaju grijesima našega Gospodina koji je već i suviše uvrijeđen; da vjernici mole krunicu svaki dan, da se posvete, prečistom Srcu Marijinu kao naknadu za grijehe koje počinjaju grješnici, da ljudi čine pokoru. Razmislimo o tome…? Još i prije u Lurdu Gospa je na isto upozoravala.

Današnji čovjek je upao u vrtlog koji mu neda ni trenutka mira i vremena da misli na duhovne vrjednote. Danas se više misli na štedne knjižice, moderne stanove i koješta drugo nego li na spas duše. Sve više i više traži se slobodnoga vremena, razonode i užitka.

Priznajem, sve je to i te kako potrebno, ali, braćo, to nije sve. Priznat ćete da to ne može zadovoljiti čovjeka. Ljudi danas gladuju u duhovnom pogledu. Ljudi sve imaju, unatoč tome gladuju. Sve pesjeduju, a ipak jadikuju i tuže se na ovaj život, od kojega ništa nemaju; traže i jagme se da uhvate stogod od “pravoga” života.

Osamljenost, dosada, praznina i napuštenost su moderne bolesti. Milijuni se osjećaju zastrašeni kao da su u neprestanom bijegu od nečega. Zar upravo to nije znak, da čovjek ima dušu? Znak gladne duše?

Današnji čovjek se teško susreće s Bogom, dušom i vječnošću. Gospa vidi tu našu nevolju, to naše robovanje, tu našu zaslijepljenost i to je potiče da nam u ovih zadnjih nekoliko godina priskače u pomoć. Marija je uvijek u povijesti bila put do Boga. Ona nikad nije ništa radila radi sebe, nego sve radi Boga i spasa naših duša. To nam svjedoče sva Marijina prošteništa, gdje ljudi kao nigdje drugdje susreću Boga i nalaze sebe, nalaze tako žuđeni duševni mir.

Zvuči jednostavno i obično ali je istinito, da je čovjeku za život potrebno više od kruha i kolača, od žene, kola, dobre zarade… Čovjek ima dušu. I duša je ta koja osjeća osamljenost, prazninu, dosadu. Itekako su stoga važne Kristove riječi: “Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti, tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada”. To je temeljna tema svakoga ljudskog života, pa i cijele ljudske povijesti. Čovjek će se nasititi tek kad uspije nadići tjelesni život i smrt. To može dati samo Isus Krist. On je taj život, kako i veli: “Ja sam kruh života”!

Stavimo se danas svi pod zagovor BIažene Djevice Marije. Upravimo joj svoju molitvu:

Marijo, pomozi nam da budemo uvijek ljudi Evanđelja, prava djeca Crkve Kristove, borci istine, ljudi žrtve i apostoli bratske ljubavi!

Izmoli nam milost, kako bi za pravdu i istinu bili spremni, ako ustreba i život darovati, kako bi bili čvrsti u svojim principima kao pećine Velebita, a blagi u postupcima kao majka svojoj djeci.

Pomozi nam kako bismo već jednom shvatili da je križ jedino drvo slobode i jedini izvor ljubavi. Budi Ti naša moćna zagovornica kod svoga Sina! Amen.

SVETAC DANA – SV. MAKSIMILIJAN KOLBE

Kad mu je jednom natovarenu teretom neki logoraš htio priteći u pomoć i malo olakšati breme, o. Maksimilijan Kolbe mu je rekao: “Nemojte se izlagati i primiti zbog mene batine, meni pomaže Bezgrješna pa ću svoj teret nositi sam.”

Sveti Maksimilijan Kolbe rodio se 7. siječnja 1894. u mjestu Zdunska Wola u Poljskoj kao sin pobožnih roditelja Julija Kolbea i Marije Dabrowske. Zdunska Wola je mjestance u blizini industrijskoga grada Lodza, u središnjoj Poljskoj. Na krštenju je dobio ime Rajmund. Majka ga je opisala kao “živa dječaka, okretna i pomalo nestašna”, ali među njezinom djecom “kao najposlušnijeg i najponiznijeg”.

Jednog mu je dana zbog neke laži majka rekla ove riječi: “Dječače moj, ako se ne promijeniš, ne znam što će jednog dana biti od tebe!” Te su ga majčine riječi tako potresle da je smjesta odjurio u obližnju crkvu te se pred Gospinim likom isplakao. Tada je doživio jedno mistično iskustvo u kojem mu je nebeska Majka pružila dvije krune: bijelu i crvenu, pozvavši ga da jednu odabere. Mali je desetogodišnjak odabrao obadvije. One su nekom proročkom znakovitošću označivale njegovu budućnost: svetost i mučeništvo.

Kad mu je bilo 13 godina, pristupio je manjoj braći konventualaca. Dobio je redovničko ime Maksimilijan. Klasične je nauke dovršio u njihovu samostanu u Lavovu. Godinu dana nakon polaganja zavjeta poslan je u Rim na Međunarodni serafski kolegij. Filozofiju je slušao na Gregorijani te g. 1915. ondje i doktorirao, dok je teologiju slušao na Papinskom fakultetu sv. Bonaventure, postigavši također doktorat iz nje. Bio je zaređen za svećenika 28. travnja 1918., a već sljedeći dan služio je svoju mladu misu u crkvi S. Andrea delle Frate, na oltaru Djevice od čuda.

Boravak u Rimu bijaše u životu sv. Maksimilijana Kolbea veoma važno i presudno razdoblje. Tada je pred njim jasno zasjao njegov životni ideal. On je već od djetinjstva nosio u sebi izrazitu i nježnu pobožnost prema Majci Božjoj Bezgrješnoj. U Rimu će se ta pobožnost samo još pojačati i produbiti te zadobiti posve konkretne oblike. Slobodni su zidari u Rimu g. 1917. na jednome trgu načinili javnu demonstraciju u kojoj su se izrugivali vjeri. Govoreći o tom neukusnom događaju, mladi je Kolbe svojoj subraći rekao ovo: “Je li moguće da se naši neprijatelji mogu toliko zalagati te nas nadjačaju, dok mi ostajemo nepokretni, zadovoljavajući se najviše time da molimo ne poduzimajući nikakve akcije? Nemamo li, možda, snažnije oružje, zaštitu neba i Bezgrješne Djevice, pobjednice nad svim krivovjerjima?”

Mladi se Kolbe tada odmah dao na konkretnu akciju. Osnovao je 16. listopada 1917. uvečer Vojsku Marije Bezgrješne, u koju se kao prvi članovi učlaniše šestorica njegove subraće studenata, sa znanjem i odobrenjem njihova poglavara o. Stjepana Ignudija. Svrha je Vojske “raditi na obraćenju grješnika, krivovjeraca, raskolnika, nevjernika itd., a osobito slobodnih zidara, zatim vlastito posvećenje članova i svih drugih pod zaštitom BDM Bezgrješne i Posrednice milosti”. Vojska je Bezgrješne dobila konačno crkveno odobrenje u siječnju 1922., kad se Maksimilijan već nalazio u svojoj domovini Poljskoj.

Vrativši se g. 1919. po završenim naukama u Poljsku, Maksimilijan se svim silama dao na širenje Vojske Bezgrješne, želeći je proširiti po cijelome svijetu. Njegov je pothvat – kako to lijepo reče kardinal Piazza – “imao čar romana i razmjere čuda”.

Svetac je po cijelome svijetu želio osnivati “gradove Bezgrješne”, u kojima će se nalaziti redovnici konventualci, dobro organizirani, proviđeni tiskarom, koja će knjigama i časopisima pomoći ostvarivanje velikoga apostolskoga programa. Zalaganju oca Kolbea duguje se Niepokalanow – koji je osnovao u studenome g. 1927. Taj se Gospin grad nalazi 40 km udaljen od Varšave, povezan s njome željezničkom prugom.

Konventualac o. Antonio Ricciardi ovako opisuje Niepokalanow: “Grad Bezgrješne imađaše svoju veliku izdavačku kuću, opremljenu svim modernim tipografskim, cinkografskim i fotografskim uređajima; imao je i svoje zgrade za stanovanje, svoje radionice za kovače, mehaničare, stolare, postolare, krojače, zidare; garaže za automobile, vagone, spremište za vatrogasce: tisuću radnika, sve samih redovnika. Zatim veliku kuhinju, pekaru, blagovaonicu, vlastitu električnu centralu. U njegovu razvoju ništa nije bilo bez reda. Postojao je odjel uprave i vođenja poslova, tipografski, tehnički, ekonomski, kućni i izdavački odjel. Dvije godine nakon osnutka Niepokalanow je imao dva probandata i dva novicijata za redovnike i svećenike pripravnike. Vitez (časopis) je imao stalnu nakladu od 750.000 primjeraka, a u izvanrednim izdanjima i milijun primjeraka. Uz to je bilo i 7 drugih periodičnih publikacija, svaka na desetke tisuća primjeraka, zatim manjih djela, pa onda Mali dnevnik u četvrt milijuna primjeraka, za koji je bio potreban rotacioni stroj vrijedan na milijune zloti. Sa svim tim otac je Kolbe mislio još i na radiopostaju, jedan zrakoplov, kako bi se distribucija dnevnika i drugoga tiska mogla što bolje izvršavati.”

Kraj sve te silne djelatnosti Kolbe je bio duboko uvjeren da se napredak Niepokalanowa ne može mjeriti po njegovim djelima, već po vjerno proživljavanoj duhovnosti pred očima Imakulate. Zato je svojoj subraći i suradnicima govorio: “Tražim da budete sveti. Svetost nije luksuz, već najjednostavnija dužnost. I nije teška… Što više budemo sveti, to će uspješniji biti i naš apostolat. On mora biti iz obilja naše punine.”

Grad Bezgrješne o. Kolbe je osnovao i u Nagasakiju, u Japanu. Onamo je došao u travnju 1930. Grad se Bezgrješne na japanskom zove Mugenzai No Sono. Kad se Kolbe s četiri subrata iskrcao u Nagasakiju, krenuli se prema mjesnoj katedrali. Došavši u dvorište nasuprot katedrale, nađoše ondje kip Bezgrješne. Izgledalo im je kao da ih ona očekuje. Otac Kolbe je uskliknuo: “Ako smo našli nju, sve će biti dobro.”

Tada je na čelu Crkve stajao Pio XI., koji je silno razbudio misijsku svijest, dobivši častan naslov “papa misijâ” ili “misijski papa”. U taj pijevski misijski pokret htio se sada u Japanu uključiti i otac Kolbe. Svojim je suradnicima rekao: “Mi vojnici Bezgrješne moramo imati svoje misije. U njima će biti mnogo poteškoća, no mi se uzdamo u Nju. Ona će nam za tu svrhu poslati mnogo zvanja.”

Tek što su došli u Japan, o. Kolbe i njegovi suradnici osjetiše blagoslov Bezgrješne. Neki im je bogati Japanac poklonio kompletnu modernu tiskaru i novac za smještaj. Stvar upravo nevjerojatna. Nakon nekoliko tjedana o. Kolbe šalje u Niepokalanow ovaj brzojav: “Danas raspačavamo Viteza na japanskom jeziku. Imamo tiskaru. Živjela Bezgrješna! Maksimilijan.” List je za početak tiskan u 10.000 primjeraka. Slijedili su dani grozničavog rada za što bolji smještaj i uvjete poslovanja. Sagradili su kapelu, kuću, paviljon za strojeve, za električnu centralu, dvoranu za susret s Japancima nekršćanima, za vjersku pouku, za kino. O. Kolbe se s dalekovidnošću proroka zalagao i za svijet filma, kao izvanrednog sredstva ljudskoga priopćavanja. Želio ga je upotrijebiti u službi apostolata. Seibo No Kishi (Vitez Bezgrješne, na japanskom) brzo se podigao na nakladu od 50.000 primjeraka.

Danas Mugenzai No Sono ima domaće japanske svećenike, koji su svi odgojeni u kolegijima konventualskoga reda, a djeluju u više japanskih marijanskih središta.

Sveti Maksimilijan se g. 1936. definitivno vratio iz Japana u Niepokalanow u Poljsku te radio na što boljoj nutarnjoj i vanjskoj organizaciji prvoga grada Bezgrješne. Bilo je to njegovo zlatno doba. Porastao je i broj zvanja, a razni pothvati doživješe pravi procvat. No revni je apostol Bezgrješne naslućivao blizinu katastrofe. Već 1. svibnja 1936. govorio je svojima: “Može doći vrijeme u kojem više neću biti s vama… Mogu doći progonstva i ratovi. Rat je bliže nego što se može i predvidjeti. Bezgrješna će to pripustiti sigurno zbog našeg dobra. Kad bukne rat, zajednica će se raspršiti. Ne smijemo se žalostiti, već se moramo čvrsto složiti s voljom Bezgrješne. Ako tako i bude, rastjerivanje nam neće biti na štetu, već će povećati našu svetost.”

Na istu se temu o. Kolbe navratio i u govoru subraći 10. siječnja 1937. Tada im je rekao: “Doći će veoma teška vremena, vremena kušnje, napasti i malodušnosti. Pa ipak će spomen na primljene milosti biti za vas zalog i snaga pobjede u poteškoćama života.”

Otac Kolbe nije trebao dugo čekati da se sve to ispuni. Nijemci su 1. rujna 1939. umarširali u Poljsku s jedne, a Sovjeti s druge strane. Zemlju stigoše teški dani i godine. Već 19. rujna 1939. Kolbe se našao u preventivnom logoru u Amlitzu, na poljsko-njemačkoj granici. Pušten na slobodu mogao se baš na blagdan Bezgrješne iste godine vratiti u svoj Niepokalanow. No već je 17. veljače 1941. opet bio uhićen i odveden u zloglasni zatvor Pawiak u Varšavi. Ostavio je nedovršenu teološko-asketsku raspravu o Bezgrješnom začeću. Iz Pawiaka je 28. svibnja iste godine odveden u koncentracijski logor Auschwitz.

Dok se još nalazio u Pawiaku, obučen u svoj redovnički franjevački habit, opasan krunicom, pristupio mu je jedan od zapovjednika zatvora, uhvatio za raspelo na krunici, postavivši mu pitanje: “Vjeruješ li u to?” – O. Kolbe je hrabro odgovorio: “Da, vjerujem!” – a divljak ga je ćušnuo. Taj se prizor triput ponovio, a Kristov je mučenik svaki put hrabro posvjedočio svoju vjeru u raspetoga Krista.

Došavši u Auschwitz, bio je lišen svoga redovničkoga, a obučen u logoraško odijelo, postavši jednostavno broj 16.670, s ostalim svećenicima opredijeljen za 17. blok prisilnih radnika. Bio je izložen strašnim šikanacijama koje podnese herojski strpljivo sa smiješkom na usnama. Kad mu je jednom natovarenu teretom neki logoraš htio priteći u pomoć i malo olakšati breme, o. Kolbe mu je rekao: “Nemojte se izlagati i primiti zbog mene batine, meni pomaže Bezgrješna pa ću svoj teret nositi sam.” Jednom je drugom zgodom izjavio: “Za Isusa Krista spreman sam trpjeti još i više. Sa mnom je Bezgrješna, ona mi pomaže.”

Jednom je Poljaku logorašu u bloku u kojem se nalazio i sveti Maksimilijan uspjelo pobjeći. Za osvetu osuđeno je 10 drugih logoraša na strašnu smrt u bunkeru gladi. Jedan je od njih bio poljski podčasnik Franjo Gajowniczek, otac obitelji. Taj je zavapio:”Jadna moja ženo, jadna moja djeco!” Iz redova postrojenih logoraša pred zapovjednika je izišao o. Kolbe i ponudio se u zamjenu mjesto nesretnoga oca obitelji. Zapovjednik ga je upitao: “Tko si ti?” – Odgovor je glasio: “Katolički svećenik!” – Zamjena je prihvaćena i o. Kolbe, mučenik vjere i ljubavi prema bližnjemu, pošao je s osuđenima u bunker gladi.

To mjesto strahote i zapomaganja pretvorilo se u kapelu, u kojoj se molilo i pjevalo. O. Kolbe je bio duša i pastir toga zbora. Osuđeni su okrijepljeni njegovim riječima i prisutnošću umirali spokojno. Zadnji je umro baš u predvečerje Velike Gospe o. Kolbe. Smiješeći se i moleći Zdravomariju pružio je svoju suhu i izmršavjelu ruku za smrtonosnu injekciju, kojom su krvnici nastojali ubrzati smrt osuđenih, da na njihovo mjesto dovedu druge.

Poljski tumač u Auschwitzu Borgowiec svjedoči kako je nakon smrtonosne injekcije izgledao o. Maksimilijan. “Pokazivao se kao da bi bio živ. Lice mu je bilo sjajno na neobičan način. Oči otvorene, široko usredotočene na jednu točku: čitav mu je lik bio kao u zanosu…” Bio je to njegov susret s Bezgrješnom, 14. kolovoza 1941. u predvečerje Velike Gospe. Sutradan mu je tijelo u krematoriju spaljeno.

Opisujući smrt svetog Maksimilijana u bunkeru gladi spisateljica Marija Winowska zanosno kaže: “Ima prizora koji i anđele mogu natjerati u plač.” Bili su to sigurno oni što su prethodili Kolbeovoj smrti.

“U tami se onog bunkera ugasio njegov život u plamenu heroizma, da se brzo čitavome Božjem narodu nametne kao značajan uzor svećenika, redovnika, misionara, organizatora, novinara… Danas postoje gradovi Bezgrješne u Italiji, Španjolskoj, Engleskoj, SAD, Brazilu, svi kao središta organiziranih pothvata s elastičnim i modernim programom. Jedna je od značajki toga velikoga sina sv. Franje bila upravo modernost, koju je grozničavo tražio, ali zbog problemâ današnjice. Svojim je spisima ostavio baštinu bogatu asketskopastoralnim poukama, koje su od vrijednosti za redovnike i laike svih vremena” – piše o sv. Maksimilijanu Kolbeu isusovac Domenico Mondrone.

Svi sačuvani spisi oca Maksimilijana, koji sadrže njegove dnevnike, članke, pisma, bilješke, konferencije, izdani su g. 1957–1964. u tri sveska u Niepokalanowu, a obuhvaćaju preko 2000 stranica. Glas se o ocu Maksimilijanu veoma brzo proširio po svem svijetu pobuđujući posvuda poštovanje i udivljenje. Evo nekih časnih naslova kojima ga nazivaju: svetac Drugog svjetskog rata, sveti zatvorenik, svetac koncentracijskih logora, svetac tiska, radija, zrakoplovstva, napretka, zvijezda prvoga reda. I postupak je za njegovo proglašenje blaženim tekao veoma brzo. Završen je u roku od 30 godina nakon njegove smrti. Svečanu je beatifikaciju ovog velikog sina Poljske obavio u bazilici svetog Petra 17. listopada 1971. papa Pavao VI. Prisutan je bio i Franjo Gajowniczek, koga je Papa kod prikazanja srdačno zagrlio.

Sveti je Maksimilijan Kolbe “u Vojsci Bezgrješne pronašao svoju savršenu i herojsku formulu svetosti. Njegova asketika i mistika bijahu zanosno štovanje Djevice” (kardinal Piazza). Sve to podsjeća veoma na marijanski stav “ropstvo ljubavi” svetoga Grigniona de Monforta, ali sadrži i mnoge originalne i osobne Kolbeove naglaske i elemente, osobito njegovo shvaćanje posvete Blaženoj Djevici Mariji. Po njemu čovjek po toj posveti postaje Marijino vlasništvo, svojina. “Rob – kaže sv. Maksimilijan – još ima neko ljudsko pravo, dok se isto ne može reći za ono što je ’stvar’ i ’svojina’.” U marijanskoj je duhovnosti otac Kolbe veoma naglasio apostolski vidik. Vojska Bezgrješne danas broji u svijetu 3 milijuna upisanih članova, a bori se svim onim sredstvima kao i njezin osnivač za izgradnju Božjega kraljevstva.

Da bi teološki opravdao svoj izrazito naglašeni marijanski ton duhovnosti, rekao je članovima svoga pokreta: “Ne bojte se da ćete previše ljubiti Bezgrješnu, jer nikada naša ljubav prema njoj neće dostići onu kojom ju je Isus ljubio, a nasljedovanje je Isusa naše posvećenje. Što više budemo pripadali Mariji, Bezgrješnoj, to ćemo bolje shvatiti i ljubiti Srce Isusovo, Boga Oca i Presveto Trojstvo.” Kroz marijansku duhovnost svetoga Maksimilijana Kolbea razumjet ćemo bolje i poljsku narodnu dušu, koja je tako odana Bogorodici, “Mariji Kraljici Poljske”. Maksimilijana Kolbea proglasio je svetim 10. listopada 1982. papa Ivan Pavao II.

Preuzeto s bitno.net

MISNA ČITANJA – 14. KOLOVOZA 2026.

Misao iz evanđelja dana

Zbog tvrdoće srca dopusti Mojsije otpustiti ženu; od početka ne bijaše tako.

Petak, 14. 8. 2026.

Spomendan

Sv. Maksimilijan Marija Kolbe († 1941.), prezbiter i mučenik

XIX. tjedan kroz godinu

3. tjedan psaltira

Misna čitanja:

od dana: Ez 16,1-15.60.63; Otp. pj.: Iz 12,2-3.4bcd-6; Mt 19,3-12

Boja liturgijskog ruha:

crvena

Imendani:

Maksimilijan, Kova, Koviljka; Sveto, Svetko

Prvo čitanje:

Ez 16,1-15.60.63

Tako lijepa bijaše u nakitu mojem što ga odjenuh na tebe – i bludu se podade.

Čitanje Knjige proroka Ezekiela
Dođe mi riječ Gospodnja: »Sine čovječji, pokaži Jeruzalemu sve gadosti njegove! Reci: Ovako Gospodin Bog govori Jeruzalemu, nevjernici: Podrijetlom i rodom iz zemlje si kanaanske, otac ti Amorejac, mati Hetitkinja. Kad si svijet ugledala, na dan rođenja tvojega, pupka ti ne odrezaše niti te vodom opraše da te očiste; solju te ne osoliše niti te povojima poviše. Nijedno se oko na te ne sažali, niti se tko smilova da ti to učini, nego te na dan rođenja tvojega gadnu baciše napolje.
A ja prođoh kraj tebe i vidjeh gdje se koprcaš u krvi. I rekoh ti dok si još u krvi bila: Živi! U krvi ti tvojoj rekoh: Živi! Razrasti se kao izdanak u polju! I umnožih te, i ti se razraste i velika postade, i dođe vrijeme da sazreš. Dojke ti se raspupale, kosa ti narasla, ali si još gola i naga bila. Prođoh kraj tebe i u te se zagledah: i gle, dob tvoja — dob je ljubavi!
Raširih na te skute svoje i pokrih ti golotinju. Prisegoh ti i sklopih Savez s tobom — riječ je Gospodina Boga — i ti moja postade. Okupah te u vodi, krv saprah s tebe i uljem te pomazah. Obukoh te u šarene haljine, na noge ti obuh sandale od fine kože; opasah te bezom i pokrih te prijevjesom svilenim. Uresih te nakitima: na ruke ti stavih narukvice, oko vrata ogrlice; prstenom ti nos uresih, uši naušnicama, a glavu ti ovjenčah vijencem najljepšim. I tako se sva u srebru i zlatu pojavi, u haljini od beza, svilom izvezenoj. Za hranu ti dadoh najfinije brašno, med i ulje. Bila si tako lijepa, prelijepa, za kraljicu podobna!
Glas o ljepoti tvojoj puče među narodima, jer ti bijaše tako lijepa u nakitu mojem što ga odjenuh na tebe — riječ je Gospodina Boga. Ali te ljepota tvoja zanijela, zbog glasa se svojega bludu podade: blud si svoj nudila obilno svakom prolazniku, njegova si bila. Ali ću se ja ipak spomenuti svojega Saveza s tobom što ga sklopih u dane mladosti tvoje, i uspostavit ću s tobom Savez vječni da se opomeneš i da se postidiš i da od sramote više ne otvoriš usta kad ti oprostim sve što učini!«
Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Otp. pj.: Iz 12,2-3.4bcd-6

Odvratio se gnjev tvoj, Gospodine, i ti mene utješi!

Evo, Bog je spasenje moje,
uzdam se, ne bojim se više,
jer je Gospodin snaga moja i pjesma,
on je moje spasenje.
I s radošću ćete crpsti vodu
iz izvorâ spasenja.

Hvalite Gospodina,
prizivajte ime njegovo!
Objavite narodima djela njegova,
razglašujte uzvišenost imena njegova!

Pjevajte Gospodinu, jer stvori divote,
neka je to znano po svoj zemlji!
Kličite i radujte se, stanovnici Siona,
jer je velik među vama Svetac Izraelov!

Evanđelje:

Mt 19,3-12

Zbog tvrdoće srca dopusti Mojsije otpustiti žene; od početka ne bijaše tako.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Pristupe Isusu farizeji pa, da ga iskušaju, kažu: »Je li dopušteno otpustiti ženu s kojega god razloga?« On odgovori: »Zar niste čitali: Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo? Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.«
Kažu mu: »Zašto onda Mojsije zapovjedi dati otpusno pismo i — otpustiti?« Odgovori im: »Zbog tvrdoće srca vašega dopusti vam Mojsije otpustiti žene, ali od početka ne bijaše tako. A ja vam kažem: Tko otpusti svoju ženu — osim zbog bludništva — pa se oženi drugom, čini preljub.«
Kažu mu učenici: »Ako je tako između muža i žene, bolje je ne ženiti se.« A on im reče: »Ne shvaćaju toga svi, nego samo oni kojima je dano. Doista, ima za ženidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe materine rodiše. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati.«
Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

SVETAC DANA – SV. PONCIJAN I HIPOLIT

Vremenski ovi mučenici idu u III. stoljeće, kad su u Rimskom Carstvu protiv kršćana bjesnili strašni progoni. I oni su bili žrtve tih progona. Poncijan je došao kao rimski biskup na čelo Crkve nakon Urbana I., a bilo je to g. 230. Vladao je samo 5 godina.

Vremenski ovi mučenici idu u III. stoljeće, kad su u Rimskom Carstvu protiv kršćana bjesnili strašni progoni. I oni su bili žrtve tih progona. Poncijan je došao kao rimski biskup na čelo Crkve nakon Urbana I., a bilo je to g. 230. Vladao je samo 5 godina. Nakon kratke vladavine morao je ustuknuti pred rimskom državnom silom. Kad je, naime, g. 235. na carsko prijestolje stupio car Maksim Tračanin, prvi barbarin na rimskom prijestolju, prekinuo je s miroljubivom politikom svoga prethodnika prema kršćanima i počeo kršćane progoniti, uvrstivši se tako u red velikih progonitelja.

Maksim Tračanin u dobro smišljenim mjerama okomio se u prvom redu na voditelje kršćanskih zajednica: biskupe, svećenike i đakone. Kršćanstvo je htio lupiti po glavi i tako ga obezglaviti. Tako je pao pod njegov udar i rimski biskup Poncijan. On nije bio odmah ubijen, već uhvaćen i odveden u progonstvo na otok Sardiniju, koju su tada nazivali “insula nociva” – ne samo škodljiv, već i smrtonosan otok. Prognani se Papa 28. rujna 235. odrekao biskupske službe da bi rimskoj zajednici omogućio izbor novoga pastira i tako osujetio plan progonitelja. Taj dan je u povijesti papinstva prvi sigurno zajamčeni datum po godini, mjesecu i danu.

Rimski biskup i papa Poncijan, izložen bijedi, oskudici, nevoljama, preminu u progonstvu. “Insula nociva” kazuje barem nešto od svega onoga što je na tom otoku morao pretrpjeti. Njegov nasljednik papa Fabijan (236-250) iz poštovanja prema njemu dao mu je tijelo prenijeti u Rim i sahraniti u Kalistovim katakombama. Već sam taj pothvat – u tadašnjim prilikama sa Sardinije prenositi mučenikovo tijelo – kazuje koliko su ga cijenili i kao rimskog biskupa, pročelnika opće Crkve i svjedoka za vjeru.

Sveti Poncijan – kao uostalom i svi sveci – založio se u životu posvema. Georges Bernanos nama koji nismo sveci lijepo kaže: “Znate da se većina od nas u životu zalaže samo djelomično, malim dijelom, smiješno malim dijelom svoga bića kao škrti bogataši…” Zbog toga je dobro da se ugledamo u svece kao što su se oni ugledali u Krista i za Božje kraljevstvo založili cijelo svoje biće.
Crkva danas sa svetim Poncijanom slavi i svetog Hipolita, mučenika. On je kao svećenik bio skupa s njime prognan na Sardiniju te ondje umro. Bio je poznati rimski teolog, protivnik pape Kalista. Od teološkog i pastoralnog protivnika postao je i protubiskup; u takvom je stavu ustrajao sve do pape Poncijana, a kad je skupa s njim prognan na Sardiniju, trpeći iste muke kao i on, pružio mu je ruku pomirnicu i tako ih mučenička smrt ujedini. Hipolitovo je tijelo sahranjeno u katakombama na Tiburtinskoj cesti. Oba se ova svjedoka vjere u rimskoj Crkvi već od IV. stoljeća štuju kao mučenici. Njihov je spomendan i nakon zadnje reforme zadržan u Kalendaru cijele Crkve i to na današnji dan.