Sveta Ivana Franciska de Chantal (1572.-1641.) – donedavno se slavila 12. prosinca, a odlukom pape Ivana Pavla II. slavi se na današnji dan.
Sveta Ivana Franciska rodila se u Dijonu 28. siječnja 1572. Otac joj Benignus Frèmyot bijaše predsjednik Burgundskog parlamenta. Bio je to čovjek potpun katolik, vjeran kralju, zbog svojih je načela mnogo pretrpio, čak i to da su mu opljačkali kuću i imanje. Majku je jedva i poznavala jer joj je umrla vrlo rano. Djetinjstvo je provela pod nesretnom zvijezdom strašnih hugenotskih ratova. Vjerni otac vodio je svoje troje djece i preko ruševina i opustošenih crkava i samostana euharistijskom Spasitelju. U takvim prilikama Ivana Franciska dozrela je ranije nego njezine drugarice.
Imala je prilike da se dobro uda za nekog kalvina, dakle inovjerca. Nije pristala, već je izjavila: »Radije život u tamnici nego u kući krivovjerca.« Takva bi izjava danas zvučala malo preoštro i neekumenski, ali u ono doba bila je sasma normalna u ustima pravovjernih katolika. No još i danas mješoviti brakovi nisu nikako neko idealno rješenje.
Franciska se napokon udala za baruna de Chantala, katolika i čovjeka bez prijekora. Bila je dobra žena i majka, vrijedna domaćica, ali je uvijek našla vremena da zadovolji i svojim duhovnim potrebama koje su bivale sve veće. Rodila je šestero djece, od kojih je dvoje rano umrlo. Ostale je lijepo odgojila. Nije bilo dana a da nije skupa s njima pribivala sv. misi, i da nije učinila koje dobro djelo siromasima i bolesnicima. Jedanput je obećala da neće nikoga odbiti tko je zamoli milostinju i to je savjesno ispunjavala.
Nebo njezine sreće izgledalo je vedro i bez oblaka. Kad je rodila najmlađe dijete, dođe joj vijest koja joj je ranila srce. Njezin je muž nesretnim slučajem poginuo u lovu. Ostala je udovica, a bilo joj je tek 29 godina. Tada je učinila zavjet da se više neće udavati.
U to vrijeme upoznala je svetog ženevskog biskupa Franju Saleškoga i izabrala ga za ispovjednika. On joj je postao prosvijetljeni i od Boga poslani duhovni vođa. Svetac se već dulje vremena bavio mišlju osnivanja reda od Marijina pohođenja, koji ne bi živio u klauzuri da bi se lakše mogao baviti službom bolesnima, siromašnima i utamničenima. U Franciski je našao dušu koja bi mogla poslužiti njegovim planovima. I zbilja, na blagdan Presvetog Trojstva god. 1610. Franciska je s još dvjema damama iz Annecyja stavila na sebe redovničku koprenu. Sada je smogla snage da velikodušno oprosti ubojici svoga muža čijem je djetetu dapače postala kuma na krštenju.
Budući da red bez klauzure kao prevelika novost nije bio usvojen, Sveti Franjo Saleški je morao sestrama od pohođenja uvesti strogu klauzuru, a mjesto da dvore bolesnike, preuzele su odgoj ženske mladeži. Ipak je nutarnja linija novog rada bio duh blagosti te namjesto vanjske stroge pokore krotkost i poniznost sveca. Kao najljepši cvijet u Redu od pohođenja procvast će kasnije sv. Margareta Alacoque, kojoj će Gospodin povjeriti tajne svoga Srca i kojom će se poslužiti za uvođenje u Crkvu blagdana Srca Isusova.
Nekoć brižna majka i žena postala je sada Franciska odlična poglavarica i duhovna majka svojim kćerima. S dubokim mističnim životom znala je združiti rad za dobro bližnjega. Od njezinih pisanih djela glasovita su njezina pisma koja je upravljala Sv. Franji Saleškom. Dočekala je sreću da se njezin red brzo proširio te je u godini svetičine smrti bilo već 82 samostana Od pohođenja. Svetom ju je proglasio god. 1767. papa Klement XIII.
Sestre Pohoda Marijina djeluju u Hrvatskoj već više od 60 godina. U Zagreb su došle 1. rujna 1947. na poziv biskupa Josipa Lacha i preuzele brigu za Dom Božje providnosti i za kapelu Corpus Domini (Mošćenička ulica, Trešnjevka). U tom domu osnovale su svoj samostan koji je potvrđen 24. svibnja 1949. U samostanu, koji je uz kapelu, žive svoju karizmu kontemplativnim životom, onako kako su to zamislili njihovi utemeljitelji, sveti Franjo Saleški i sveta Ivana Franciska de Chantal. Red Sestara pohoda Marijina i danas je omiljen i uspješan u svijetu, sa 161 samostanom u 33 zemlje.
Štuje se kao zaštitnica od želučanih bolesti i paralize.
ili: Sv. Ivana Franciska de Chantal († 1641.), redovnica
XIX. tjedan kroz godinu
3. tjedan psaltira
Misna čitanja:
Ez 9,1-7; 10,18-22; Ps 113,1-6; Mt 18,15-18
Boja liturgijskog ruha:
zelena
Imendani:
Ivana Franciska de Chantal, Francika, Franjka, Sebastijan, Lela, Inocent
Prvo čitanje:
Ez 9,1-7; 10,18-22
Znak »tau« na čelima sviju koji tuguju zbog gnusoba u Jeruzalemu.
Čitanje Knjige proroka Ezekiela
Zagrmje Gospodin na moje uši i reče: »Kazne grada! Priđite svaka sa svojim zatornim oružjem u ruci!« I gle, dođoše šestorica ljudi s gornjih vrata, što su okrenuta k sjeveru, svaki sa svojim zatomim oružjem u ruci. Među njima bijaše i jedan odjeven u lan, s pisarskim priborom za pojasom. Uđoše oni i stadoše uz tučani žrtvenik. A Slava Boga Izraelova vinu se s keruba nad kojima lebdijaše, prema pragu Doma.
I pozva čovjeka odjevena u lan, koji imaše za pojasom pisarski pribor, te mu reče: »Prođi gradom Jeruzalemom i znakom ‘tau’ obilježi čela sviju koji tuguju i plaču zbog gnusoba što se u njemu čine!« A drugima reče na moje uši: »Pođite za njim gradom i ubijajte bez milosrđa. Oči vaše neka se ne sažale, i nemajte smilovanja. Pobijte starce, mladiće, djevojke, djecu i žene; istrijebite ih sve do posljednjega. Ali na kome bude znak ‘tau’, njega ne dirajte. Počnite od mojega Svetišta!« I oni počeše od starješina koji stajahu pred Domom. I reče im: »Oskvrnite Dom moj i napunite mu predvorje truplima! Krenite!« I oni iziđoše te zaredaše ubijati gradom.
Uto se Slava Gospodnja vinu s praga Doma i stade nad kerubima. Tada kerubi raširiše krila i podigoše se sa zemlje pred mojim očima. A kad oni krenuše, i točkovi za njima krenuše. I zaustaviše se nad istočnim vratima Doma Gospodnjega, a Slava Boga Izraelova bijaše nad njima. Bijaše to isto biće što ga vidjeh pred Bogom Izraelovim na rijeci Kebaru. I tako spoznah da ono bijahu kerubi. U svakoga po četiri lica i po četiri krila, a pod krilima nešto kao ruka čovječja. Lica im ista kao ona što ih vidjeh na rijeci Kebaru. I svako se naprijed kretaše.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 113,1-6
Slava Gospodnja nebesa nadvisuje.
Hvalite, sluge Gospodnje, hvalite ime Gospodnje! Blagoslovljeno ime Gospodnje sada i dovijeka!
Od istoka sunca do zalaska hvaljeno bilo ime Gospodnje! Uzvišen je Gospodin nad sve narode, slava njegova nebesa nadvisuje.
Tko je kao Gospodin, Bog naš, koji u visinama stoluje i gleda odozgo nebo i zemlju?
Evanđelje:
Mt 18,15-18
Ako te posluša, stekao si brata.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.« »Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu«. Riječ Gospodnja.
Sveta Filomena (Filumena, Philomena), rimska mučenica, prema predaji rodila se 10. siječnja 291, kao kraljevska kći na grčkom otoku Krfu. O njezinom kratkom životu malo se zna i o tome kruže mnoge legende, a najpoznatija je ona iz viđenja napuljske dominikanske trećoredice. redovnice Marije Luise de Gesù, 1833.
Prema toj legendi Filomenini roditelji bili su pogani, a kako nisu imali djece, prinosili su žrtve bogovima, ali bez uspjeha. U kraljevskoj palači živio je pokršteni liječnik Publije iz Rima. On je kralja i kraljicu nagovorio da se krste obećavši im potomstvo. Oni su se obratili na kršćanstvo i dobili kćer. Na krštenju su je nazvali Filomena, jer je toga dana postala dijete vjere. Filomena je odgojena u kršćanskoj vjeri i s pet godina primila prvu svetu pričest. Kad je Filomeni bilo 13 godina, car Dioklecijan pozvao je njezine roditelje kao svoje goste u Rim jer je njihov otok želio pripojiti svojem carstvu. Grčki kraljevski par poveo je sa sobom i princezu Filomenu. Na primanju kod Dioklecijana, car je odmah zapazio samo Filomenu i zaljubio se u nju. Zatražio je Filomeninu ruku i njezinom ocu obećao zauzvrat sve moguće časti i bogatstva. Roditelji su s radošću prihvatili carev prijedlog, ali Filomena to nije htjela prihvatiti. Rekla je roditeljima da je ona svoj život odlučila posvetiti Isusu Kristu i od toga ne može odustati zbog ljubavi jednog poganskog vladara. Kad su roditelji o toj njezinoj odluci obavijestili cara, on ju je najprije htio pridobiti obećanjima i laskanjima. Zatim ju je dao baciti u tamnicu, gdje joj se ukazala Blažena Djevica Marija i ohrabrila ju. Kako Filomena nije mijenjala svoju odluku, car je naredio da je javno bičuju sve dok nije pala u nesvijest. U tamnici su je potom posjetila dva anđela i njezine rane izliječili čudesnim balzamom. Car je zatim naredio da Filomeni vežu sidro oko vrata i bace je u rijeku Tiber pred velikim mnoštvom. U trenutku izvršenja kazne, anđeli su odriješili konop, sidro je potonulo, a anđeli su Filomenu iznijeli na obalu. Zlotvori su potom pokušali pogubiti strijelama, ali nisu uspjeli. Naposljetku su joj odrubili glavu, a njezina duša odletjela je u nebo. Dogodilo se to na današnji dan, 11. kolovoza 304. Tijelo male mučenice pokopano je u rimskim katakombama svete Priscile na cesti Salaria Nova. Njezino štovanje posebno se raširilo u XIX. stoljeću, kad su arheolozi 24. svibnja 1802. pronašli njezin grob.
Relikvije svete Filomene svečano su 10. kolovoza 1805. prenesene nastojanjem pobožnog svećenika don Francesca De Lucije u njegov gradić Mugnano del Cardinale (provincija Avellino, Campania). Tamo se danas nalazi glavno Filomenino svetište. Pripisuju joj se mnoga čudesa i ozdravljenja. Papa Grgur XVI. odobrio je 1837. štovanje Filomene kao svetice. Svetu Filomenu štovali su mnogi pape i sveci, među njima naročito sveti Ivan Vianney i službenica Božja Pauline-Marie Jaricot, koja je 1835. ozdravila po Filomeninom zagovoru. Zazivaju je kod neplodnosti, mentalnih bolesti i ispita, a zaštitnica je ljudi u beznadnim situacijama, mladeži, djece, dojenčadi, novorođenčadi, djevojčica, djevica, mladih roditelja, bolesnika, siročadi, siromaha, studenata, molitelja Žive krunice, svećenika, zatvorenika. Posvećene su joj mnoge crkve i kapele diljem svijeta. U Dalmaciji postoji više bratovština svete Filomene. Sveta Filomena kod nas se naročito štuje u Molvama (Koprivničko-križevačka županija), u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije. To štovanje počelo je već 1915, kada je tadašnji župnik Blaž Tomašić nabavio svetičin kip i položio ga ispod oltarne menze. Sveta Filomena prikazana je u ležećem položaju. Niša oltara je bila otvorena sve do kraja II. vatikanskog sabora 1965, kada je zbog liturgijskih razloga zatvorena. Štovanje svete Filomene tijekom vremena je zaboravljeno, dok župnik fra Ivan Poleto, franjevac konventualac, nije 2007. pronašao Filomenin kip, zazidan ispod pokrajnog oltara svetog Antuna. Od 2008, na posljednju subotu u mjesecu siječnju, organiziraju se hodočašća svetoj Filomeni u Molve.
Danas slavimo blagdan sv. Klare Asiške, utemeljiteljice Reda klarisa – jednoga od najstrožijih redova u Katoličkoj Crkvi. U veljači 1958. godine, papa Pio XII. sv. Klaru je proglasio zaštitnicom televizije. A zašto? Otkrit će vam fra Bonaventura Duda.
Sveta Klara se rodila u Asizu 1193. ili 1194. godine. Najvažniji datum Klarina života, vjerujem, bila je Cvjetnica 1211. ili 1212. godine. Toga je dana bila posljednji puta viđena u Asizu, na proslavi Cvjetnice u crkvi Sv. Rufina, gdje je kao i Franjo krštena. Te je noći pobjegla iz roditeljske kuće Franjinoj braći u crkvicu Svete Marije Anđeoske da ostvari svoj naum, da prihvati evanđeoski ideal sv. Franje. Tu joj je pred oltarom Marijinim Franjo ostrigao kosu, u znak odreknuća od svijeta i njegovih čežnji, i zaodjeo je priprostom pokorničkom haljom, oko glave ovio joj veo djevičanstva. Potom ju je sklonio kod benediktinki sv. Pavla u Bastiji, pa kod pokorničkih pustinjakinja na brdu Subasio, povrh Asiza, da joj domala otvori vrata samostana Svetoga Damjana, gdje je proživjela s prvim klarisama – «siromašnim gospođama« kako ih je kavalirski zvao Franjo – sve do svoje smrti 1253. godine.
U jednom hagiografskom rječniku čitam: «Ova je scena – Klara pred Franjom, okružena prvom franjevačkom braćom, u Svetoj Mariji Anđeoskoj jedna od najdirljivijih i najljepših u počecima Franjevačkoga reda. I to zbog hrabrosti, vjere i prostodušnosti njezinih sudionika. Evo, mlada djevojka od osamnaest godina napušta svoju obiteljsku kuću i sigurnost da se uputi u nepoznato; čovjek od trideset godina koji se svega odrekao da postane “siromašak”, manji brat, evo prihvaća odgovornost, i duhovnu i materijalnu, za ovu djevojku; zatim proljetna noć u šumovitoj udolini, braća sa svijećama, kosa kao žrtveni dar na Gospinu oltaru. Franjo postupa bez konvencionalnosti te bez kanonskoga autoriteta prihvaća izjavu raskida Klarina sa svijetom, zatim je odvodi benediktinkama obližnjega samostana… Klaru domala slijedi njezina sestra Janja i druge Asižanke. Poslije će ih Franjo smjestiti u svetome Damjanu kamo će za Klarom doći i njezina majka Hortulana i najmlađa joj sestra Beatrica» (John Colson).
G. B. Montorsi u predgovoru knjige Klara Asiška – učiteljica života ističe da je bez Klare nemoguće posve razumjeti Franju, premda je još veća istina obratno – bez Franje ne bi bilo Klare. «Gospodin ih je pozvao da zajedno zažive isto duhovno iskustvo, makar ne posve usporedno, a ono svakako komplementarno… Klara je na svoj način zaživjela svu Franjinu avanturu koja se izražava u istim iskustvima, a to su: pokora – Evanđelje – najviše siromaštvo – život u bratstvu, odnosno sestrinstvu – vjernost Crkvi. Klara više u kontemplaciji, Franjo više u akciji, pa se tako suobličuju Kristu koji u isto doba propovijeda mnoštvima, a da ne prekida svoj stalni razgovor s Ocem. Uza sve to, kao da su im pozivi vrlo različiti, a opet lako razabiremo u Klari odraz Franje u samoći, a u Franji Klaru – po putovima svijeta.»
To će na svoj uobičajeni način, ne bez književnoga dara, izreći papa Ivan Pavao II. kao asiški hodočasnik,14. ožujka 1982. godine: «Doista, teško je rastaviti ova dva imena – Franju i Klaru; ta dva fenomena – Franju i Klaru; te dvije legende – Franju i Klaru.»
U svome pismu Asiškom biskupu prigodom 700. obljetnice smrti sv. Klare, papa Pijo XII. piše, 25. svibnja 1953. godine: «Koliko se Klara više lišila zemaljskih stvari, toliko je više obilovala nebeskom mudrošću.« Uz tolike, i biskupe i pape, koji su joj se utjecali, «i sam se Serafski otac običavao s njom savjetovati. Bilo je to osobito onda kad se dvoumio koji put ukazati svojoj prvoj braći: da se bave samo nebeskim zbiljama u kontemplaciji ili da se dadu i na posao svetoga propovijedanja. Da bi što jasnije upoznao božanski naum, pošao je Klari i njezin je savjet prihvatio kao Božji odgovor.» Pijo XII. podsjeća na ono što tako dražesno zapisuju Cvjetići (Zagreb 1972, str. 48-49). O tom čitamo i u Bonaventurinu Životopisu sv. Franje (XII, 2 – Zagreb 1981, 112-113).
U jednome je Klara bila nadasve «franjevka», u shvaćanju i prihvaćanju Franjina koncepta evanđeoskoga siromaštva. U tom je bila krajnje uporna i neumorna te se umjela boriti i s papama, sve do pobjede. Već se veliki Inocent III. pokazao sustezljivim da Franji odobri takvo siromaštvo jer je mislio da je to ljudima nemoguće. Još su se više poslije skanjivali drugi pape da takav život odobre ženskom svijetu; smatrali su ga prestrogim za žensku izdržljivost. No i Franjo i Klara umjeli su privoljeti i samoga Inocenta III. Ona je i od njega zadobila, kako piše u svojoj Oporuci, tzv. «povlasticu siromaštva«. U stvar se poslije umiješao veliki zaštitnik sv. Franje i Klare, kardinal Hugolin, važan za razvoj franjevačkoga zakonodavstva. On je 1219. godine za klarise napisao tzv. Hugolinove konstitucije koje su u svemu drugom vrlo stroge, ali su neodređene u vezi sa siromaštvom. No Klara nije mirovala dok i od njega, pošto je postao papa Grgur IX., ne zadobije istu povlasticu siromaštva o kojoj svjedoči njegovo pismo od 17. rujna 1228. godine.
Vrijedi ovamo prenijeti srce toga, upravo mističnoga pisma: «Odlučile ste», piše on klarisama, «prionuti u svemu uza stope onoga koji je za nas postao siromašan… te ne želite uopće imati nikakvih posjeda. Neka vas od ovakve odluke ne odvrati strah od neimaštine jer je pod vašom glavom ljevica nebeskoga Zaručnika (usp. Pj 2,6; 8,3) da podrži nemoć vašega tijela koje ste urednom ljubavlju podložile zakonu Duha. Konačno, onaj koji hrani ptice nebeske i odijeva ljiljane poljske (Mt 6,28), neće zanemariti ni vas… dok vas on sam… ne posluži u vječnosti gdje će vas njegova desnica još sretnije zagrliti u punini promatranja njegova bića» (u knjizi Životopis sv. Klare i njezini spisi, izdanje Symposion, Split 1988, str. 115-116).
No Klaru još čekaju novi pothvati za franjevačko siromaštvo. Papa Inocent IV. želio je konačno urediti Pravilo za Klarise. No Klara nije u tom Pravilu našla da je dovoljno zaštićeno sveto siromaštvo. Sama se daje na pisanje Pravila, u duhu sv. Franje, i papa joj to Pravilo odobrava 9. kolovoza 1253. godine, dva dana prije njezine smrti. Najkraći mu je sadržaj, kako piše u samome početku potvrdnoga pisma: «…da zajednički živite u duhovnom jedinstvu i u zavjetu najvećega siromaštva.« Po svjedočanstvu sestre Filipe, na samome crkvenom procesu za ispitivanje Klarine svetosti, Klara je zaželjela da to potvrdno pismo poljubi na smrtnome krevetu. Izvornik je pronađen 1893. godine, kad je o 700. obljetnici Klarina rođenja ponovno uređen njezin grob u crkvi Svete Klare u Asizu.
Tako se Klara iskazala kao «svetica izvanredne osobnosti koja je umjela pobijediti trojicu najvećih papa svoga vremena i nametnuti im svoju vjernost pozivu na siromaštvo« (John Colson).
Vrijedi pročitati zapis Tome Čelanskoga o Klarinoj smrti i ukopu kao i o susljednoj kanonizaciji (Životopis, izdanje Symposion, Split 1979, str. 50-55 i 62-63). Papa Inocent IV. pohodio ju je i na smrtnoj postelji. I kad ga je zamolila oproštenje svih grijeha, rekao je: «O kad bi meni bilo potrebno samo toliko oproštenje!« Sav se Asiz skupio na njezinu sprovodu; bio je prisutan i Papa i njegov dvor. I kad je trebala započeti sprovodna svečanost, Papa naredi «da se ima moliti Časoslov o djevicama, a ne o pokojnima. Činilo se da ju je kanonizirao prije nego što joj je sahranjeno tijelo«. Nedugo nakon sprovoda, 18. listopada 1253. godine, Papa naređuje Asiškom biskupu da provede crkveni postupak za ispitivanje Klarine svetosti. Srećom je u 20. stoljeću pronađen Zapisnik toga procesa koji je održan od 24. do 28. studenoga 1253. godine. U njemu imamo dragocjen dokument Klarine duhovnosti i svetosti koju su posvjedočile njezine duhovne kćeri iz Svetoga Damjana i njezini sugrađani Asižani. Njihovo je svjedočanstvo svečano potvrdio svojom kanonizacijom papa Aleksandar IV., 15. kolovoza 1255. godine. Njegovo papinsko pismo pravi je panegirik novoj svetici, Klari Asižanki. U latinskom je pismo još dojmljivije: igra se imenom Klara-Jasna-Sjajna- Bistra-Svijetla-Slavna (Životopis, izdanje Symposion, Split 1979, str. 118).
Upravo onih godina kad se 1953. godine slavila 700. obljetnica smrti sv. Klare, svijet je bio oduševljen novim otkrićem – izumom televizije. Vrlo se brzo, s više strana, uočilo da bi joj sveta Klara mogla biti nebeska zaštitnica. Tu je misao izrazio i asiški biskup Nicolini, zaključujući godinu sv. Klare. Među ostalima, molbu su upravila papi Piju XII. sva četvorica franjevačkih generala, na Cvjetnicu (poznati Klarin dan) 1953. godine. U tom se pismu pozivaju na podatak što ga je u Životopisu sv. Klare zabilježio, malo poslije Klarine smrti, Toma Čelanski (preveo D. Damjanović, izdanje Symposion, Split 1979, str. 43).
Klara je bila dugo godina teško bolesna. Jednoga Božića, dok su sestre pošle na svečanu Jutarnju, ona je ostala sama. «Kad je počela razmatrati o Djetetu Isusu, silno se ožalosti što ne može sudjelovati u njegovim pohvalama… I gle, najednom je ono divno pjevanje… u crkvi Sv. Franje počelo odzvanjati u njezinim ušima. Slušala je kako braća zanosno pjevaju psalme. Doživjela je skladnost pjevanja, a čula je i brujanje orgulja.« Toma Čelanski dodaje da «to mjesto nije bilo toliko blizu», nego je svečanost do nje doprla na božanski način i to tako da je ne samo čula pjevanje, nego je zavrijedila vidjeti i same Gospodinove jaslice.» To je ujutro priopćila svojim sestrama, a one su to posvjedočile i na samome crkvenom procesu za ispitivanje Klarine svetosti.
Tako je, eto, sveta Klara bila prva gledateljica božanske televizije. No i samo njezino ime Klara-Jasna govori tome u prilog. Kamo sreće da je televizija uvijek označena jasnoćom i bistrinom i ljudskim i božanskim vrijednostima!
Ipak, najljepše što o Klari znadem, povezano je uz brata Junipera (usp. Životopis sv. Klare, str. 52). Juniper je jedan od Franjinih prvih drugova. Hrvati ga rado zovu brat Borovica, jer mu to znači latinsko ime Juniperus. Među svima njima on je, rekao bih, najpriprostiji i najsrdačniji, nestašan, pomalo sveto luckast, ali mudar u ljubavi Božjoj i dosjetljivosti dobrotvornoj. Našao se svagdje, znao je sve što se događa u Asizu i okolici, pa je uvijek umio doskočiti i pomoći. Klari je, čini se, bio sretan prijenosnik duhovnih pouka što ih je sabrao u svojim susretima s bogoljubnim ljudima. I evo, na smrtnoj postelji Klara ga još uvijek pita: «Brate Juniperu, znaš li što novo o Božjoj ljubavi?« Blažene li svete radoznalosti koja će ostati sretno nezasićena kroza svu vječnost!
MOLITVA SVETOJ KLARI – ZAŠTITNICI TELEVIZIJE
Sveta Klaro, ti si pogled svoga duha imala uvijek upravljen iznad nestalnosti ovoga svijeta, širom otvoren kišama milosti. Ti, koja si bila neumorna u promatranju Boga, u ovom našem vremenu proglašena si zaštitnicom televizije.
Ti, koja si spoznala Boga kao jedino bogatstvo svoje duše, pomozi i nama koji smo putnici i stranci na ovomu svijetu, da sve više želimo spoznati Boga: širinu njegovih dobročinstava, duljinu njegovih obećanja, visinu njegova veličanstva i duljinu njegovih sudova, te da nas ne udaljuju od Gospodina stvari ovoga svijeta, već da znamo zrelo i promišljeno odabrati ono što nam pomaže da i mi rastemo u gledanju Boga. Amen.
Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih.
Utorak, 11. 8. 2026.
Spomendan
Sv. Klara († 1253.), djevica
XIX. tjedan kroz godinu
3. tjedan psaltira
Misna čitanja:
od dana: Ez 2,8 – 3,4; Ps 119,14.24.72.103.111.131; Mt 18,1-5.10.12-14
Boja liturgijskog ruha:
bijela
Imendani:
Klara, Jasna, Jasminka, Suzana
Prvo čitanje:
Ez 2,8 – 3,4
Nahranio me svitkom, i bijaše mi u ustima sladak kao med.
Čitanje Knjige proroka Ezekiela Ovo govori Gospodin: »Sine čovječji, poslušaj što ću ti sada reći: Ne budi odmetnik kao što su oni rod odmetnički! Otvori usta i progutaj što ću ti sada dati!« I pogledah, a to ruka k meni ispružena i u njoj, gle, svitak knjige. I razvi se knjiga preda mnom: bijaše ispisana izvana i iznutra, a u njoj napisano: »Naricanje! Jecanje! Jauk!« I reče mi: »Sine čovječji, progutaj što je pred tobom! Pojedi taj svitak, te idi i propovijedaj domu Izraelovu!« Otvorih usta, a on mi dade da progutam svitak i reče: »Sine čovječji, nahrani trbuh i nasiti utrobu svitkom što ti ga dajem!« I pojedoh ga, i bijaše mi u ustima sladak kao med. Reče mi: »Sine čovječji, idi domu Izraelovu i prenesi mu moju poruku.« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 119,14.24.72.103.111.131
Kako su slatke nepcu mom riječi tvoje!
Putu se propisa tvojih radujem više no svemu bogatstvu.
Jer tvoja su svjedočanstva uživanje moje, tvoja su pravila moji savjetnici.
Draži mi je zakon usta tvojih no tisuće zlatnika i srebrnika.
Kako su slatke nepcu mom riječi tvoje, od meda su slađe ustima mojim.
Svjedočanstva tvoja vječna su mi baština, ona su radost mome srcu.
Otvaram usta svoja zadahtan u žudnji, jer čeznem za zapovijedima tvojim.
Evanđelje:
Mt 18,1-5.10.12-14
Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: »Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?« On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: »Zaista, kažem vam ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.« »Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima.« »Što vam se čini? Ako neki čovjek imadne sto ovaca i jedna od njih zaluta, neće li on ostaviti onih devedeset i devet u gorama i poći u potragu za zalutalom? Posreći li mu se te je nađe, zaista, kažem vam, raduje se zbog nje više nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale. Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih.« Riječ Gospodnja.
Sveti Lovro bio je đakon Rimske Crkve. Mučeništvo je podnio za Valerijanova progona u 3. stoljeću, četiri dana nakon pape Siksta II. i četiri rimska đakona. Grob mu se nalazi kraj Tiburtinske ceste, u Veranskom polju, a car Konstantin Veliki podigao je kraj njegova groba veliku baziliku. Štovanje mu se raširilo u Crkvi već od 4. stoljeća.
Mnoge naše župne i filijalne crkve posvećene su svetom Lovri, mučeniku, te na njegov blagdan slave svoj crkveni god. U Rimu, gdje je bio i mučen, posvećena mu je krasna bazilika San Lorenzo fuori le mura, a osim nje još šest drugih crkava. No iako je sv. Lovro u Rimu naročito štovan mučenik, njegovo štovanje nije isključivo rimska stvar. Već tamo od V. stoljeća pa dalje, a nadasve u srednjem vijeku, nije bilo biskupije ni grada koji ne bi imali bar jednu crkvu njemu na čast posvećenu. Samo u Milanskoj nadbiskupiji bile su mu posvećene 43 crkve. U Italiji 47 mjesta nosi njegovo ime.
U Rimu je blagdan sv. Lovre po važnosti dolazio odmah poslije blagdana apostolskih prvaka Petra i Pavla. Uz njih je smatran kao glavni uzročnik pobjede Rima nad idolima, često puta uspoređivan s đakonom prvomučenikom Stjepanom. Gdje leži tajna tako izvanrednog štovanja? – Nećemo se prevariti ako ustvrdimo da leži u Lovrinoj mladosti i heroizmu. Jedno je i drugo već samo od sebe svakome simpatično. To je tako simpatično da papa Leon Veliki kaže: “Od početka pa do propadanja, kad je riječ o sjaju zvijezde među levitima, Rim je isto tako proslavljen svojim Lovrom kao nekoć Jeruzalem svojim Stjepanom.”
Lovro je bio učenik pape Siksta II., koji ga je zbog njegovih mladenačkih vrlina, a osobito nevinosti, ljubio kao što otac ljubi najboljega sina te ga, unatoč mladoj dobi, uvrstio u broj sedmorice uglednih rimskih đakona. Štoviše, stavio ga je kao protođakona svima na čelo. Iskazavši mu tako veliko povjerenje, Papa mu je prorekao da ga čeka teška borba za vjeru u Krista. A to je nešto što mlado idealno srce samo poželjeti može. Papa mu je doslovno rekao: “Mene Gospodin štedi jer sam slab starac, no tebi je odredio slavnu pobjedu.”
Nakon tih utješnih i ohrabrujućih riječi Papa je rekao đakonu Lovri neka povjereno mu crkveno blago podijeli siromasima. On je to poslušao te pošao u Hipolitovu kuću, u kojoj je bila ubožnica za siromahe što ih je već prije pomagao. Sve im je podijelio. Stoga je mogao za vrijeme Valerijanova progonstva, kad ga je sudac istražitelj upitao za blago Crkve, uprti prst u siromahe te reći: “Evo blaga Crkve!” Na to je bio mučen, izbičevan te na roštilju spaljen. Nalazeći se na tom užarenom strašnom mučilu, dobacio je okrutnom tiraninu: “Na jednoj sam strani pečen, okreni me na drugu!” Mučeništvo se sv. Lovre prema pouzdanim pisanim izvorima zbilo 10. kolovoza 258. Zagovornik je u bolima od opeklina i križobolja.
Jedan od najljepših govora izrečenih u čast sv. Lovre potječe od pape Leona Velikog. U tome govoru taj veliki crkveni govornik i pastir duša nesvakidašnjom rječitošću ovako veliča mučenika Lovru:
Bijes je poganskih vlasti bjesnio protiv elite Kristovih udova obarajući se naročito na kler. Bezbožni je progonitelj iskalio svoj gnjev na đakonu Lovri, koji je imao prvo mjesto ne samo u službi sakramenata, nego još više u upravljanju crkvenim dobrima. Zatvaranje samo jednog čovjeka obećavaše mu dvostruki plijen; jer ako bi se domogao crkvenog blaga, domogao bi se i onoga što je najviše želio: da se Lovro odrekne prave vjere.
Čovjek pohlepan za bogatstvom i neprijatelj istine oruža se, dakle, dvostrukom bakljom: lakomošću i da se dočepa zlata, bezbožnošću, da ulovi Krista. Od nedužnog čuvara svetoga blaga traži da mu preda novčana sredstva Crkve, predmet svojih pohotnih želja. Čestiti đakon, htijući mu pokazati gdje se to blago nalazi pohranjeno, pokazuje mu mnoštvo siromašnih kršćana, što ga je novcem iz riznice hranio i odijevao. Sada je taj novac bio izvan svake opasnosti da bude zaplijenjen jer je bio utrošen u najplemenitiju i najsvetiju svrhu.
Razbojnik tako izigran usplamti mržnjom na vjeru koja zapovijeda takvu upotrebu dobara. On će sada napasti daleko dragocjenije blago što posjeduje čovjek, kod kojega nije našao nikakva novca. On mu želi ugrabiti sveti polog, koji je njegovo najveće blago. On poziva Lovru da se odreče Krista i nastoji strašnim mukama pobijediti neslomivu jakost đakonova duha. Kad prva mučenja ne postigoše ništa, uslijedila su im druga još okrutnija. Zapovijeda da se peku na vatri njegovi izranjeni i izbrazdani udovi, tragovi brojnih udaraca, te da se stavljaju na užareni roštilj, što je neprestano bio podgrijavan kako bi muke bile žešće i dulje trajale.
O divlja okrutnosti, tako nećeš ništa postići! Raspadljivo će tijelo brzo umaći tvojoj svireposti, a kad Lovro uziđe na nebo, ti ćeš ostati na cjedilu. Tvoji plamenovi nisu mogli nadvladati žar Kristove ljubavi. Vatra što gori vani slabija je od one što zahvaća nutrinu. Progonitelju, bjesneći protiv mučenika, iskazao si mu uslugu: Što sve nisi izmislio da pridoneseš slavi pobjednika, kad mučila za njega postadoše oruđem trijumfa?
Radujmo se stoga, draga braćo, posve duhovnom radošću i neka nas smrt toga velikog mučenika potakne da kličemo u Gospodinu koji je divan u svojim svecima!
Molitva sv. Lovri
Bože, ti si svetom Lovri dao žar svoje ljubavi te se proslavio vjernim služenjem i slavnim mučeništvom. Daj nam ljubiti što je on ljubio i u život provesti što je naučavao. Amen.
vl.: 2Kor 9,6-10; Ps 112,1-2.5-9; Iv 12,24-26 (SvČ, str. 106.)
Boja liturgijskog ruha:
crvena
Imendani:
Lovro, Lovorko, Laura, Klaudije
Prvo čitanje:
2Kor 9,6-10
Bog ljubi vesela darivatelja.
Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima Braćo! Tko sije oskudno, oskudno će i žeti; a tko sije obilato, obilato će i žeti. Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja. A Bog vas može obilato obdariti svakovrsnim darom da u svemu svagda imate svega dovoljno za se i izobilno za svako dobro djelo — kao što je pisano: Rasipno dijeli, daje sirotinji, pravednost njegova ostaje dovijeka. A onaj koji pribavlja sjeme sijaču i kruh za jelo, pribavit će i umnožiti sjeme vaše i povećati plodove pravednosti vaše. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 112,1-2.5-9
Dobro je čovjeku koji je milostiv i daje u zajam.
Blago čovjeku koji se boji Gospodina i koji uživa u naredbama njegovim: moćno će mu biti na zemlji potomstvo, na pravednu će pokoljenju počivati blagoslov.
Dobro je čovjeku koji je milostiv i daje u zajam, koji poslove svoje obavlja pravedno. Do vijeka neće on posrnuti: u vječnome će spomenu biti pravednik.
Žalosne se vijesti neće bojati, stalno je njegovo srce uzdajuć se u Gospodina. Postojano mu je srce, ničeg se ne boji, neprijatelje svoje prezire.
On rasipno dijeli, daje sirotinji: pravednost njegova ostaje dovijeka, njegovo će se čelo slavno uzdići.
Evanđelje:
Iv 12,24-26
Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.« Riječ Gospodnja.
Židovka sv. Edith Stein (1891.-1942.) obratila se u 26. godini života na katoličanstvo, a ubrzo je osjetila i poziv u karmelski red. Zbog svog židovskog porijekla deportirana je u Auschwitz i pogubljena u plinskoj komori 1942
Edith Stein u svijetu, a u redu sestra Terezija Benedikta od Križa, bosonoga karmelićanka, rođena je u jednoj židovskoj obitelji 12. listopada 1891. u Breslauu. Bila je posljednje od 11 djece svojih roditelja. Nakon djetinjstva i prve mladosti, proživljene u ozračju istine i molitve, utemeljene na Sv. pismu Starog zavjeta, u dobi od 15 godina, izgubila je vjeru što se, na žalost, naročito u gradovima događa mnogim ljudima. Duh ovoga svijeta, zemaljština, ubija vjeru u sve što je nadnaravno.
Edith je bila vrlo nadarena djevojka pa je g. 1911. u svom rodnom gradu Breslauu započela sveučilišne nauke. Kroz četiri godine studirala je pedagogiju. U to ju je doba privuklo ime Edmunda Husserla (1859. – 1938.), filozofa te utemeljitelja tzv. fenomenologije, filozofske metode kojoj je glavna maksima “Zub den Sachen selbst!” – Ići do same stvari. Editu je, kako rekosmo, privuklo to ime pa je pošla na sveučilište u Göttingen, grad u Pruskoj koji uz sveučilište ima i akademiju znanosti. Husserl je vrlo brzo uočio lucidnost svoje nove studentice. Kod njega je doktorirala o problemu poistovjećenja ili spajanja u jedno. Bilo je to g. 1916. Još iste je godine postala Husserlova asistentica, što samo od sebe govori koliko ju je cijenio.
Samo godinu dana kasnije Edita je počela osjećati nutarnje muke što očitovaše sve više dubine njezine duše. Kako je tada bjesnio I. svjetski rat, dobrovoljno se javila Crvenom križu i to u jednoj vojnoj bolnici u Moravskoj. Tada ju je potreslo kršćansko držanje i vjera žene Adolfa Reinacha kad je on poginuo u ratu. Ona ju je upoznala kod Husserla. Edith o svom dojmu piše: “Bio je to čas kad se srušila moja nevjera, kad je izblijedio moj hebraizam, a mom se pogledu ukazao proslavljeni Krist: Krist u tajni križa.” Od tada se Edith Stein upravila prema istini, u jednom vedrom ali i marnom traženju koje bi zaključeno u proljeće g. 1921. u Bergzabernu, u kući Konrad-Martiusovih, kad joj je u biblioteci došla pod ruku Autobiografija sv. Terezije Avilske. Počela ju je čitati i toliko bijaše njome očarana da je nije puštala iz ruku dok je nije pročitala. Tada je, kako reče, morala povjeriti samoj sebi: “Ovo je istina!” I tako je došao čas milosti koji ju prisili da odmah uzme u ruke Katekizam i Mali misal. Željela je što prije primiti krštenje i primila ga je na Novu godinu 1922., a krizmu 2. veljače 1923. Pod duhovnim vodstvom kanonika Swinda, pa onda benediktinskog opata Walzera iz Beurena, u Speyeru, gdje je od g. 1923. do 1931. predavala u liceju sestara dominikanki – živeći kao jedna od njih, brzo je postigla izvanrednu kršćansku duhovnu zrelost kojoj je pripomogla ne malo i filozofsko-teološka misao svetog Tome Akvinca. U to je doba na njemački jezik prevela i objavila Akvinčevo djelo Questiones disputatae de veritate (Raspravljana pitanja o istini, Tübingen, 1931-1932). Prije tog djela već je g. 1931. objavila pisma umnog engleskog obraćenika Johna Henrija Newmana koji je živio 1801-1890.
Dok se predavala vrlo intenzivnom bavljenju znanošću, održavala je i brojne vrlo cijenjene konferencije te se tako duboko uklapala u život kulture i vjere. Na glas je došla naročito konferencijama O pozivu žene u svijetu i Crkvi. Tema koja već tada bijaše vrlo aktualna. G. 1932. uzaludno se nadala da će postati slobodna docentica na Sveučilištu u Freiburgu in Br. No umjesto toga dobila je mjesto na Višem institutu znanstvene pedagogike u Münsteru gdje je uredila sve što je potrebno da uđe u Karmel. Pokušala je ući u Karmel Himmelspforten-Würzburg u svibnju 1933., ali nije bila primljena. No ona se nije ustručavala pokucati i na druga vrata, u Karmel Lindenthal u Köln. Ondje ju je učiteljica novakinja zapitala: nije li šteta ženu njezina kova i kapaciteta odvojiti od svijeta. Edith je odgovorila: “Neće nas spasiti ljudska aktivnost nego jedino muka Isusa Krista; moja je želja sudjelovati u njoj.” U Njemačkoj se međutim iz dana u dan sve više širio val antisemitizma pa je i Edith Stein, jer je Židovka, morala napustiti profesorsku službu. Dana 25. veljače 1933. održala je na Sveučilištu svoje zadnje predavanje. To joj je olakšalo ostvariti životni san: ući u Karmel. U travnju 1934. bi svečano odjevena u karmelsku odjeću, uzevši redovničko ime Terezija Benedikta od Križa. Prve je redovničke zavjete položila 21. travnja 1935., a svečane na Veliki petak 1938. Opet vrlo znakovito.
Tada politička situacija bijaše veoma mračna, pogotovo za Izraelove sinove i kćeri. Sestra Terezija Benedikta dovrši tada svoje djelo Endliches und ewiges Sein (Konačni i vječni bitak). Djelo će biti objavljeno u Louvainu g. 1950.
Iz razloga sigurnosti sestra Terezija Benedikta bijaše poslana u Karmel u Echtu, u susjednoj Nizozemskoj. Ondje ju sestre primiše s mnogo sestrinske ljubavi. U to je vrijeme sve veće međunarodne političke krize, napada na Crkvu i Židove, sestra Terezija od Križa pisala svoje djelo i g. 1939. dovršila, naslovivši ga Aus dem Leben einer jüdischen Familie (Iz života jedne židovske obitelji). Došla je na žalost samo do g. 1916. Djelo će biti izdano u Louvainu-Fribourgu 1965. Na nalog poglavara napisala je tada i djelo o misli sv. Ivana od Križa, no na žalost nije mu mogla dati konačnu verziju. Predosjećala je da je Isus sprema za žrtvu koja prijeti čitavom njezinom narodu; zato je zamolila svoju poglavaricu da se smije prikazati kao žrtva. I kad je 2. kolovoza 1942. došao Gestapo u govornicu Karmela, zagrlila je svoju sestru Rozu, karmelsku trećoredicu i rekla joj: “Rozo, hajdemo na žrtvu za naš narod!” I tako je počeo njezin križni put počevši od Amersforta, Westerborka do Auschwitza.
Velika i ponizna karmelićanka uspela se na križ ne samo kao Židovka, nego i kao Židovka katolkinja po kojoj je nacionalsocijalizam htio kazniti i Katoličku Crkvu, koja je protestirala protiv njega i osudila ga enciklikom Pija XI. Mit brennender Sorge od 14. ožujka 1937. Edith, posve predana onome Bogu kome se prikazala kao žrtva, pisala je svojoj priorici u Echt iz Westerborka 6. kolovoza 1942. ovako: “Znanost križa se može zadobiti samo ako se osjeća njegova težina u svoj svojoj mučnosti. O tome sam se uvjerila od prvog trenutka te sam rekla: Ave Crux, spes unica! – Zdravo Križu, nado jedina!” U Auschwitzu je živjela od te znanosti predavši se posve u ljubavi, strpljivosti, blagosti, darivanju same sebe, potpunom predanju Bogu i najmanjoj svojoj braći. Svoju je žrtvu završila u jednoj plinskoj komori između 8. i 11. kolovoza 1942.
Svi su je štovali kao mučenicu, a mnogi joj se i preporučivali svojim molitvama. Nije trebalo dugo čekati da se za nju pokrene i postupak za proglašenje blaženom. On je okrunjen uspjehom kad je Ivan Pavao II. prigodom svog drugog pastirskog pohoda Saveznoj Republici Njemačkoj 4. svibnja 1987., Božju službenicu u Kolnu proglasio blaženom.
11. listopada 1998. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Stein svetom.
Zaštitnica je Europe, sirotana, mučenika, Svjetskog dana mladih.
Molitva sv. Edith Stein
Bože otaca naših, napuni nas mudrošću križa, kojom si čudesno obogatio svetu Tereziju Benediktu u času mučeništva, i po njenom zagovoru daj nam da uvijek tražimo Tebe, najveću Istinu, te da budemo do smrti vjerni vječnom savezu ljubavi, kojega je zapečatio tvoj Sin svojom krvlju za spas svih ljudi. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Čitanje Prve knjige o Kraljevima U one dane: Dođe Ilija na Božje brdo Horeb, uđe u neku pećinu i prenoći u njoj. I gle, eto k njemu riječi Gospodnje. Glas mu reče: »Iziđi i stani u gori pred Gospodinom. Evo Gospodin upravo prolazi.« Pred Gospodinom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Gospodin nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Gospodin nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj, ali Gospodin nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora. Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem, iziđe i stade na ulazu u pećinu. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 85,9ab.10-14
Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje i daj nam svoje spasenje!
Da poslušam što mi to Gospodin govori: Gospodin obećava mir. Zaista, blizu je njegovo spasenje onima koji ga se boje i slava će njegova prebivati u zemlji našoj.
Ljubav će se i vjernost sastati, pravda i mir zagrliti. Vjernost će nicat iz zemlje, pravda će gledat s nebesa.
Gospodin će dati sreću, i zemlja naša urod svoj. Pravda će stupati pred njim, a mir tragom stopa njegovih.
Drugo čitanje:
Rim 9,1-5
Htio bih ja sâm proklet biti za braću svoju.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima Braćo: Istinu govorim u Kristu, ne lažem; susvjedok mi je savjest moja u Duhu Svetom: silna mi je tuga i neprekidna bol u srcu. Da, htio bih ja sâm proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu. Oni su Izraelci, njihovo je posinstvo, i slava, i savezi, i zakonodavstvo, i bogoštovlje, i obećanja; njihovi su i oci, od njih je, po tijelu, i Krist, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove. Amen. Riječ Gospodnja.
Evanđelje:
Mt 14,22-33
Zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam. Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!« I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!« Riječ Gospodnja.
Sveti Dominik je poznat kao utemeljitelj Reda propovjednika, ili kako se po njemu zovu, reda dominikanaca
Sveti Dominik rođen je oko 1175. godine u španjolskoj pokrajini Burgos. Nakon što ga je poučavao njegov rođak svećenik, nastavio je studij filozofije i teologije, te je zaređen za svećenika.
Odlikovao se ljubavlju prema siromasima, u čemu ga je poučila i svjedočila njegova majka Ivana. Stoga ne čudi da je Dominik, da bi mogao pomoći siromasima, prodao svoje vrijedne knjige. Kad su ga upozorili na to, rekao je: “Zar ću ja studirati nad mrtvim kožama dok vani na ulici moja subraća pogibaju od gladi?”
Uskoro je postao kanonik katedralnog kaptola u Osmi. Dok je putovao kroz južnu Francusku, susreo se s velikom poteškoćom tadašnje Crkve – propovijedanjem i naučavanjem katara koji su, kao albigenzi i valdenzi, provodili izvanredan, upravo fanatičan način života. Time su osvajali nepoučene ljude, jer je u njihovom strogom, gotovo asketskom načinu života, teško bilo prepoznati zabludu u teološkom smislu.
Stoga je Dominik uvidio da treba izaći iz svoga gotovo kontemplativnog načina života i dati se u propovijedanje i naučavanje. Odmah mu je bilo jasno da za takvo poučavanje neće biti dovoljno samo izvrsno poznavanje teologije, nego i uzoran apostolski život. Papa Inocent III., kojega je Dominik obavijestio o katarima, zadužio ga je da suzbije tu herezu.
Dominik je 1215. godine došao u Rim i zatražio odobrenje za redovničku zajednicu koju je utemeljio. Bio je to prosjački red poput franjevaca, ali sa svrhom da propovijedanjem spašava narod od zabluda. Ljudi su ih uskoro zavoljeli i prihvatili, pa su imali velikoga uspjeha u propovijedanju.
Poslije generalne skupštine reda g. 1221. sveti Dominik je posjetio Veneciju, Treviso i Veronu. Već prilično oslabljena zdravlja stigao je u Bolognu, gdje je svojoj braći dominikancima rekao da će im nakon smrti biti više od koristi nego za života. Primivši pobožno svete sakramente, preminuo je 6. kolovoza 1221. Sljedeće subote bio je pokopan u koru crkve sv. Nikole. Sprovodu je prisustvovao i kardinal Hugolin, kasniji papa Grgur IX., koji će ga proglasiti svetim. Bilo je to 3. srpnja 1234. u Rietiju.
O dominikanskom redu
Dominikanci izričito polažu samo jedan zavjet – poslušnost, i to Učitelju Reda i njegovim nasljednicima prema Konstitucijama Reda. Unatoč ovoj specifičnosti pri polaganju zavjeta, dominikanci žive prema trima evanđeoskim savjetima poslušnosti, čistoće i siromaštva.
Svoj život temelje na pet osnovnih elementa koji im omogućavaju živjeti potpuno apostolski život u kojem propovijedanje i studij proizlaze iz kontemplacije. Tih osnovnih pet elemenata su: zajednički život prema zavjetima, zajednička liturgija, zajednička molitva, studij i samostansko opsluživanje.
Hrvatska dominikanska provincija jedna je od najstarijih provincija tog reda osnovana nakon Drugog općeg zbora Reda u Bologni 1221. god. kada je misija organiziranja dominikanaca u Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu povjerena Pavlu Dalmatincu. Najstariji dominikanski samostan tako je osnovan u Dubrovniku prije skoro 800 godina.
Danas u Hrvatskoj postoji 11 samostana u kojima se čuvaju bogate zbirke umjetnina i drugih kulturno-povijesnih blaga. Hrvatski dominikanci su dali niz zaslužnih ljudi, kao što su bl. Augustin Kažotić, biskup zagrebački, propovjednici Klement Ranjina, Ivan Uljarević, Anđeo Miškov, teolozi i pisci Ivan Stojković, Luka Bračanin, Vinko Pribojević, Andrija Jamometić, Donat Đorđić, Serafin Bunić, Serafin Crijević i mnogi drugi.
