Pepelnica ili Čista srijeda

Pepelnicom ili Čistom srijedom započinje korizma (četrdesetodnevnica), odnosno vrijeme od 40 dana (ne računajući nedjelje) posebnog oblika pokorničke priprave za proslavu Kristova vazmenoga otajstva. Pepelnica tako svojom simbolikom ima ne samo individualni karakter obraćenja, nego i ekleziološki i socijalni, jer je riječ o svojevrsnom pozivu na opće obraćenje i promjenu ponašanja, odnosno odbacivanja svega onoga što nas čini manje kršćanima u izvornom smislu i prianjanje uz sve ono pozitivno što bi trebalo biti istinski identitet svakog kršćanina i cijele Crkve.

I sami nazivi – Pepelnica i Čista srijeda – imaju svoju simboliku, koja nas poziva na dublje promišljanje i promjenu srca. Pepelnica tako svoj naziv vuče iz obreda pepeljenja, odnosno tada svećenik vjernike posipa pepelom po glavi ili im, već prema običajima kraja, pepelom pravi znak križa na čelu, i pri tome izgovara riječi: “Obratite se i vjerujte evanđelju”. Ponegdje se mogu čuti i riječi iz ranijih obrednika: “Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti”.

Pepeo kojim se vjernici posipaju ili im se pepelom križa čelo dobiva se od spaljenih grančica prošlogodišnje Cvjetnice, a na takav su način svečani Kristov ulazak u Jeruzalem i klicanje naroda, kao i početak Kristove muke, koje slavimo na Cvjetnicu, posipanjem pepela na Čistu srijedu svojevrsni podsjetnik na Kristovu patnju i vjernikovu spremnost sudjelovati svojim odricanjima i drugim oblicima pobožnosti u toj Kristovoj žrtvi. Posipanje pepela u kršćanskoj tradiciji označava pokoru i spremnost na novi život, a upravo nas na to podsjećaju riječi: “Obratite se i vjerujte evanđelju”, dok nas formula starijih obrednika (“Sjeti se, čovječe…”) podsjeća na našu smrtnost i prolaznost, kao i na potrebu da se u punoj poniznosti podložimo Bogu, svome Stvoritelju.

Pokornička priprava na Uskrs trajala je od jednog ili dva tjedna (početak 3. st.) da bi već u sljedećem stoljeću trajala četrdeset dana, po kojima je i dobila naziv – korizma(lat. quadragesima). Započinjala je prvom nedjeljom korizme, a završavala na Veliki četvrtak. Međutim, od 6. st. korizma započinje na Pepelnicu, tako da se povećala na 44 dana. Nastanak Pepelnice možemo tražiti u praksi drevne kanonske pokore. Naime, kad bi neki kršćanin počinio neki osobito težak (redovito javan) grijeh, trebao je nekoliko godina činiti strogu pokoru, da bi nakon takve kušnje bio pomiren i primljen u puno zajedništvo Crkve na Veliki četvrtak. Oni pokornici koji su bili smatrani dostojnima da određene godine na Veliki četvrtak budu pomireni, ulazili bi u posebno vrijeme priprave koje je trajalo cijelu korizmu. Taj ulazak u neposrednu (korizmenu) pripravu za pomirenje bio je označen obredom pepeljenja. Međutim, budući da je u ono vrijeme bilo nezamislivo da se bilo kakav pokornički čin slavi nedjeljom, ti su pokornici primali pepeo u srijedu koja prethodi prvoj korizmenoj nedjelji. Uskoro su i ostali vjernici iz pobožnosti toga istoga dana počeli primati pepeo, tako da je za sve korizma započinjala na Pepelnicu, a ne više na Prvu nedjelju korizme. Tako je korizma uskoro zadobila trostruko značenje: bila je vrijeme neposredne priprave pokornika na pomirenje na Veliki četvrtak, katekumena (izabranika) na krštenje u Vazmenom bdjenju i ostalih vjernika na vazmena slavlja. Bilo je razmišljanja u posljednjoj liturgijskoj reformi da se Pepelnica dokine, pa da korizma opet započinje Prve korizmene nedjelje, ali je Pepelnica ipak zadržana, za što je, čini se, osobito zaslužan papa Pavao VI.

Kako Pepelnica uvijek pada u srijedu i kako je riječ o pozivu na unutrašnje čišćenje, jasno je zašto se naziva i Čista srijeda. Da bi se naglasio pokornički karakter Čiste srijede, taj je dan, uz Veliki petak, Crkva proglasila zapovijedanim postom i nemrsom. Postiti znači najesti se jednom do sita u danu, a ne mrsiti znači ne jesti meso (obično se osim mesa ne jedu ni mlijeko, jaja i mliječni proizvodi). Naglasak je, dakle, na umjerenosti u hrani, štoviše dragovoljnom gladovanju, kako bi se time posebno istaknula spremnost na žrtvu i odricanje iz ljubavi i zahvalnosti prema Kristovoj muci i smrti.

Post obvezuje sve vjernike katolike od navršene 18. do započete 60. godine života, dok nemrs obvezuje sve katolike koji su navršili 14 godina života u sve petke, a napose korizmene, osim onda kada na taj dan padne svetkovina. Post i nemrs ne obvezuju one koji se nalaze u težim životnim situacijama, kao što su npr. bolesnici, trudnice, dojilje, putnici ili oni kojima je zbog trenutačnih okolnosti u kojima se nalaze teško postiti i ne mrsiti. U takvim se okolnostima preporučuje, ako je to fizički moguće, da se post i nemrs zamijene nekim drugim djelom pokore.

Čista srijeda je dan koji nas svojom simbolikom poziva postajati sve više i više Božja djeca, odnosno kroz naredno vrijeme korizme nastojati mijenjati vlastito ponašanje, i to posebno kroz ova dva vida: s jedne strane zauzetijim nastojanjem oko odbacivanja svih onih osobnih mana koje jasno uviđamo i za koje itekako osjećamo da nas čine manje ljudima, a s druge strane u nastojanju oko opredjeljivanja za dobro, za pozitivnosti, za pomaganje drugima, za osjećaj prema ljudima u potrebi itd. U tom je smislu važno ne zanemariti ni jedan ni drugi vid, odnosno važno je i odreći se nečega i opredijeliti se za nešto.

Uz post, pokoru i brigu za bližnjega, Crkva će zato posebno naglašavati i važnost ustrajne molitve, kako osobne, tako i zajedničke, a u tom će smislu naročito poticati na pobožnost križnoga puta. Takvo izgrađivanje i pojedinaca i zajednice kroz navedene oblike odricanja i molitvenog predanja, ima za cilj voditi nas u sve dublje proživljavanje i razumijevanje Kristova vazmenoga otajstva, te konačno do duboke zahvalnosti Presvetome Trojstvu na daru otkupljenja.

Sedam svetih osnivača Reda slugu Blažene Djevice Marije

Onaj tko makar i površno poznaje povijest Crkve, može uočiti stalnu izmjenu svjetla i sjena, odnosno s jedne strane primjećuje se kako s vremena na vrijeme dolazi do opće uspavanosti u duhovnom smislu, štoviše i do zapadanja u moralnu i duhovnu zapuštenost, ali onda redovito Duh Sveti potakne nekoga pojedinca ili skupine ljudi, a koji svojim nastojanjem oko svetosti života postanu poticaj i mnogima drugima u nasljedovanju. Primjera je bezbroj, ali oni najuočljiviji mogu se povezati uz prosjačke i pustinjačke redove, a u tom smislu najviše uz svetoga Franju Asiškoga i svetoga Dominika Guzmana.

Njihovo je vrijeme iznjedrilo mnoštvo muškaraca i žena koji su ideal kršćanstva pronašli u siromaštvu i intimnoj priljubljenosti uz Krista raspetoga i uskrsnuloga, ali zapravo, još više, može se reći da one milosti koje su ta dvojica svetaca zadobila na svoj način poticajno djeluju i na mnoge današnje ljude. To je ta posebna Božja ljubav koja se prelijeva u pojedince, a po njima osnažuje u duhovnom smislu cijelu Crkvu, pa stoga nije dobro nikada ni jedno povijesno razdoblje gledati s malodušnošću, kako su danas mnogi spremni, nego naprotiv gledati svaki oblik eventualne zapuštenosti i raskoraka s pravovjerjem kao temelj iz kojega će Duh Sveti podići neke nove Franje i neke nove Dominike, koji će opet pridonijeti da Kristova Zaručnica zablista u svoj svojoj ljepoti.

Kao jedan od lijepih primjera posvete vlastitih života, života drugih ljudi i života cijele Crkve, može se spomenuti životni put sedmorice svetih osnivača Reda slugu Blažene Djevice Marije, a čiji se spomendan slavi 17. veljače. Nema sumnje kako su za njihovu svetost velikim, ako i ne najvećim dijelom, zaslužni sveti Franjo i sveti Dominik, koji su potaknuli na ideal siromaštva, istinske pokore i prave duhovnosti, tako da je 13. st. cvalo konkretnim duhovnim plodovima. Nastalo je tako, uz franjevce i dominikance, još nekoliko redova koji su to svojim karizmama svakako potvrđivali. Među najpoznatije treba spomenuti karmelićane, augustince i servite, a za ovaj posljednji zaslužni su upravo sedmorica naznačenih muškaraca.

Riječ je o sljedećim uglednim firentinskim građanima: Buonfiglio dei Monaldi, Giovanni di Buonagiunta, Amadeus degli Amidei, Ricovero dei Lippi-Ugguccioni, Benedetto dell’ Antella, Gherardino di Sostegno i Alessio de’ Falconieri, ili, kako se češće u narodu nazivaju: sveti Bonfilije, sveti Bonajunkto, sveti Manet, sveti Amadije, sveti Ugučo, sveti Sosten i sveti Aleksije. Svi su oni po zanimanju bili trgovci, odnosno pripadali su staležu koji je u 13. st. bio iznimno cijenjen, kako poradi ugleda koji su uživali u narodu, tako i poradi svoga bogatstva. S druge strane, trgovci su češće bili probitačni ljudi koji nisu pazili na potrebe maloga čovjeka, nego su uglavnom svoja nastojanja usmjeravali na stjecanje vlastitih materijalnih dobara, a time su bili daleko od evanđeoskih poticaja.

Upravo je takva gramzivost, koju su se imali priliku nagledati radeći svoj posao, bacila sedmoricu muškaraca u promišljanje o izopačenosti materijalističkoga pogleda na svijet, pa su se međusobno povezali i odlučili živjeti sasvim drugačijim životima. U to je vrijeme bilo više različitih družbi koje su nastojale slijediti evanđeoske ideale, pa je tako i u Firenzi postojala Velika družba naše Gospe, a njoj su pripadali i naznačeni muževi. Ipak, prema predaji, odlučujuće u njihovoj promjeni života bilo je jedno viđenje, a nakon kojega su se odlučili povući na brdo Monte Senario, udaljeno od Firenze kojih 20-tak kilometara. Svojim su obiteljima ostavili onoliko koliko im je potrebno za dostojan život, a ostalo su prodali i porazdijelili siromasima, kako bi se nenavezani na materijalna dobra mogli posvetiti služenju Blaženoj Djevici Mariji, a preko nje i svojim bližnjima. Upravo su se iz toga razloga nazvali Red slugu Blažene Djevice Marije ili Red servita (prema lat. glagolu služiti). 

O njima više saznajemo iz Legende o nastanku Reda slugu Blažene Djevice Marije, koju je sastavio jedan od članova Reda servita, a čiji odlomak čitamo u Časoslovu ovako:

Bilo je sedam muževa, dostojnih mnogog štovanja i časti, koje naša Gospa poveza kao sedam zvijezda i ujedinivši ih dušom i tijelom udari početke Redu svome i slugu svojih.

Kad uđoh u naš Red, nisam zatekao na životu nikoga od njih osim jednoga, koji se zvao brat Aleksije. Htjela je naša Gospa toga brata Aleksija sve do naših dana sačuvati od tjelesne smrti kako bismo iz njegova pripovijedanja doznali o nastanku našega Reda. A život spomenutog brata Aleksija bijaše takav – što sam iz iskustva doživio i očima vidio – da je ne samo poticao prisutne svojim primjerom nego je potvrđivao i stalež redovništva i savršenosti svoje i sudrugova.

Njihov je položaj, prije nego se tjelesno povezaše, bio četverostruk.

Prvo, gledom na Crkvu: jer, neki od njih odlučivši čuvati djevičanstvo ili čistoću doživotno još se ne bjehu vezali ženidbom, drugi bjehu već združeni brakom, a treći zbog smrti žena upravo slobodni od ženidbe.

Drugo, gledom na korist gradu. Bili su postavljeni da u skladu s trgovačkom vještinom trguju i uzajamno razmjenjuju zemaljska dobra. No, čim nađoše dragocjeni biser, to jest naš Red, ne samo da su sav svoj posjed počeli dijeliti siromasima, već su i same sebe drage volje posvetili Bogu i Gospi da im što vjernije služe.

Treće, gledom na štovanje i čašćenje naše Gospe. U Firenci je naime postojala neka u davno doba osnovana družba u čast Djevice Marije. Ta je družba, sa svoje starine i množine i svetosti muževa i žena, bila stekla
veće ime od ostalih, tako da se nazivala osobito Velika družba naše Gospe. U njoj, prije nego se tjelesno povezaše, nikoše spomenuta sedmorica muževa, kao poglaviti ljubitelj i naše Gospe.

Četvrto, gledom na savršenost njihove duše. Boga su ljubili nadasve, njemu su, kako je red i dužnost, upravljali sve što su činili, njega častili u svim mislima, riječima i djelima.

A pošto su pod Božjim nadahnućem i čvrstom odlukom, a na osobit poticaj naše Gospe, bili odredili da će se uzajamno tjelesno povezati, rasporedili su svoje kuće i porodice: obiteljima ostaviše nužno, a ostalo podijeliše siromasima. Naposljetku potražiše ljude dobra mišljenja, života i primjera te im izložiše svoj naum.

Pa uziđoše na brdo Senar i ondje na vrhu podigoše jednu skladnu kućicu te se onamo stvarno i preseliše. Tu počeše misliti kako nisu ondje samo da stječu svetost nego i da sebi pridruže druge i tako povećaju novi Red što ga po njima pokrenu naša Gospa. I zato se raspodijeliše da sebi pridruže braću: neke su od njih primili i tako ustanovili naš Red. On je bio podignut poglavito od naše Gospe, zasnovan na poniznosti naše braće, njihovom slogom izgrađen, a siromaštvom podržan. (Časoslov rimskog obreda, II, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997., str. 1182-1183.)

S obzirom da su serviti posebno bili usmjereni na razmatranje o ulozi Blažene Djevice Marije u povijesti spasenja, razumljivo je da su pri tome svoje razmatranje usmjerili i prema Marijinoj strpljivosti u podnošenju onih patnji koje je Mariji još navijestio sveti Šimun starac – da će joj mač boli probosti dušu. Na temelju toga i na njihov poticaj, oblikovala se pobožnost Gospi Žalosnoj, a kasnije je ustanovljen i blagdan Gospe Žalosne, koji se danas slavi 15. rujna.

Serviti su prepoznatljivi po crnom habitu, a žive po Pravilu svetoga Augustina, hiponskoga biskupa. Red je odobrilo više papa, a na poseban je to način učinio Benedikt XI. 1304. god., dok je još bio živ jedan od osnivača – sveti Aleksije. Svaki je od utemeljitelja Reda servita bio pokopan u prvoj crkvi na brdu Monte Senario, a 700 godina poslije utemeljenja reda, tj. 1933. god., sve su im kosti skupljene zajedno i prenesene u jednu raku, u tada izgrađenu kapelicu. Kojih 50-tak godina prije, točnije 15. siječnja 1888. god., papa Lav XIII. proglasio ih je svetima. Spomendan im se slavi na dan nebeskoga rođendana sv. Aleksija.

Serviti su se ubrzo iz Italije proširili po cijeloj Europi, a potom i diljem svijeta, a danas oko 1000 servita djeluje u 28 zemalja. Posebno su poznati po tome što u Rimu vode papinsko učilište Marianum.

Sve nam to pokazuje koliku su važnu ulogu u svoje vrijeme odigrali ne samo franjevci i dominikanci, nego i drugi manje poznati redovi, pa tako i serviti, te time potvrdili da Duh Sveti puše kad hoće i gdje hoće. To nam uvijek može biti poticaj da nikada ne malakšemo i ne padnemo u malodušnost gledajući određene nepoželjne pojave ne samo u društvu, nego i u Crkvi, jer nas povijest i Sveto Pismo uče da je milost Božja osobito velika ondje gdje se umnožio grijeh.

Ipak, na kraju valja primijetiti da su neki od osnivača Reda servita bili neoženjeni, drugi su bili udovci, ali neki su od njih bili već oženjeni, a da bi se posvetili Bogu napustili su svoje obitelji. Iako to možda može biti razumljivo iz negdašnje perspektive, kada se redovnički i svećenički život vrjednovao daleko važnijim od obiteljskoga, danas ćemo ipak, čini nam se s pravom, primijetiti da je možda bilo i pogrješno ostaviti supruge i djecu da se snalaze bez muške zaštitničke ruke, pa makar da se i sve svoje snage i sav svoj život posveti Bogu. Tako ćemo danas reći da je svaki stalež vrijedan i da svatko može postići svetost živeći upravo u tom staležu, a jednako će se tako istaknuti i obveze koje iz njega proizlaze. U tom su smislu sasvim razumljive crkvene odredbe po kojima nitko, kao oženjen ili kao udana, pogotovu ako su tu i djeca, pa makar i uz pristanak druge strane, ne može olako napustiti svoj bračni život da bi započeo redovnički. To može učiniti tek kao udovac ili udovica, ili pak kao rezultat zajedničke odluke, na način da oboje njih započnu redovnički život, ali i tada pod uvjetom da su djeca odrasla i ne zahtijevaju nikakvu roditeljsku skrb.

Preuzeto s vjeraidjela.com

SVETAC DANA – SV. JULIJANA

Danas slavimo svetu Julijanu, mučenicu iz Nikomedije (danas İzmit, Turska), grada na sjeverozapadu Male Azije. O njoj kruže mnoge legende, često prijeporne. U svojoj obitelji bila je jedina kršćanka, dok je njezin otac Africanus bio gorljivi štovatelj rimskih bogova. Obećao ju je za ženu senatoru Eleuziju. Julijana je bila spremna za taj brak, ali je tražila da Eleuzije postane kršćanin. On se tada razbjesnio, izveo je pred sud i optužio je kao kršćanku. Hrabru djevojku nisu uspjele slomiti ni prijetnje ni grozne muke. Najprije su je bacili u vrelo ulje, a zatim joj odrubili glavu. Dogodilo se to godine 305, za vladavine cara Maksimijana.

Relikvije svete mučenice Julijane prenesene su iz Nikomedije u talijansku pokrajinu Campaniju, najprije u Puteoli (danas Pozzuoli), zatim u Cumu te 25. veljače 1207. u Napulj. Njezino štovanje osobito je rašireno u Napulju i okolici, a posvećene su joj brojne crkve širom Italije, Španjolske, Nizozemske i mnogih drugih zemalja. Umjetnici je često prikazuju u kotlu ili u borbi sa zmajem i krilatim vragom. Zaštitinica je rodilja i bolesnika, posebno onih koji pate od mučnine, zaraznih bolesti i groznice. Sretan imendan želimo našim dragim Julijama i Julijanama!

Preuzeto s zupajastrebarsko.hr

SVETAC DANA – SV. KLAUDIJE DE LA COLOMBIÈRE

Crkva se 15. veljače spominje francuskog misionara, isusovca i velikog promicatelja Presvetog Srca Isusova.

Klaudije la Colombiere rođen je na Svijećnicu, 2. veljače 1641. u Saint Symphorien d’Ozonu u pokrajini Dauphine, u Francuskoj kao treći sin bilježnika Bertranda La Colombiera i Margarete rođ. Coindat. U gradu Vienne, gdje je tada živjela njegova obitelj, započeo je svoje školovanje, a nastavio ga je u Lyonu studijem retorike i filozofije. Bio je isusovački đak pa je kao takav vrlo rano osjetio da ga Gospodin zove u Družbu Isusovu. U Avignonu, također gradu bogate prošlosti u kojem je tijekom sedamdeset godina bila čak i rezidencija papa, stupio je u novicijat.

U istom je gradu, po završetku novicijata u tamošnjem Kolegiju, dovršio svoj filozofski studij položivši prve redovničke zavjete. Nakon toga, u istom Kolegiju, tijekom pet godina, obavlja službu profesora gramatike i literature. Potom je 1666. poslan u Pariz da ondje u slavnom Kolegiju Clermontu studira teologiju. U Parizu će Klaudiju, zbog njegove izuzetne naobrazbe i finoće, biti povjerena izuzetno časna i odgovorna služba odgoja sinova francuskog ministra financija u vladi Luja XIV. Bio je to poznati ministar Colbert.

Nakon završetka studija teologije i svećeničkog ređenja, Klaudije je poslan u Kolegij u Lionu. Jedno je vrijeme ondje bio profesor, a zatim propovjednik i upravitelj Marijine kongregacije. Na svoj rođendan na Svijećnicu 1675., Klaudije, nakon završene druge i svestrane formacije, polaže svečane zavjete u Družbi Isusovoj te u gradiću Paray le Monialu preuzima službu rektora tamošnjeg Kolegija.

Kako je taj gradić tada bio prilično nepoznat i zabačen, neki su se čudili kako je čovjek tako visokih kvaliteta određen za tako neznatno mjesto. Rješenje te zagonetke nalazimo u činjenici da su Klaudijevi poglavari znali da se upravo u Paray le Monialu nalazi ponizna redovnica a kasnije i svetica Margareta Alacoque, kojoj je Gospodin objavljivao blago svog Srca, a ona je bila u velikoj tjeskobi i nesigurnosti. Njoj je sam Gospodin obećao da će joj poslati svog „vjernog slugu“ i „savršenog prijatelja“. On će joj pružiti duhovnu pomoć, uliti sigurnost i pomoći u ostvarivanju zahtjeva Srca Isusova. Bili su to zahtjevi da se svijetu očituje nedokučivo blago ljubavi Kristova Srca.

Nakon godinu i pol boravka u Paray le Monialu, 1676., o. La Colombiere je po nalogu poglavara otputovao u London za propovjednika na dvoru vojvotkinje od Yorka. Bila je to, u vrijeme vjerskih razdora, teška misija. Osim propovijedi u kapeli i stalnog duhovnog vodstva, mnogim je osobama, što su se odvratile od Katoličke Crkve, davao solidne vjerske pouke te ih vratio Majci Crkvi. Naporan rad i nepovoljna klima narušili su njegovo ionako slabo zdravlje pa su se ubrzo počeli pokazivati znakovi sušice.

Krajem 1678. bio je nenadano uhićen i klevetnički optužen da je umiješan u papističku zavjeru protiv Engleske. Nakon dva dana premješten je u zloglasni zatvor Kong’s Bench gdje je u teškim okolnostima, lišen i najnužnijih stvari, proveo tri tjedna, a nakon toga protjeran iz Engleske. U ljeto 1681. Došao je ponovo u Paray le Monial, gdje je 15. veljače 1682. završio svoj kratki, ali vrlo intenzivan i plodan život.

Papa Pio XI. proglasio ga je blaženim 16. lipnja 1929., a 31. svibnja 1992. svetim ga je proglasio papa Ivan Pavao II.

Preuzeto s nedjelja.ba

SVETAC DANA – SV. VALENTIN

Teško je protumačiti činjenicu da se u narodu naročito štuju baš oni sveci o kojima nema nikakvih sigurnih povijesnih podataka. Tako je u svijetu vrlo rašireno štovanje Sv. Valentina, 14. veljače.

Rimski martirologij spominje Sv. Valentina s izvještajem koji potječe od Sv. Bede Časnoga iz VIII. stoljeća. On ga je uzeo iz legendarne muke Marisa i Marte. Tu se o Sv. Valentinu kaže kako je bio svećenik u Rimu i da se odlikovao mudrošću i kreposnim životom. Zbog toga je uživao veliki ugled i kod pogana i kod kršćana. Car Klaudije II. Gotski (268.-270.) htio ga je osobno upoznati. Valentin je slutio što bi mu se nakon susreta s carem moglo dogoditi pa se zato molitvom spremio za skori kraj života, za mučeničku smrt.

Okrijepljen snagom svetih sakramenata hrabro je stupio pred cara, a on mu je rekao: „Valentine, rado bih čuo tvoju mudrost i želio bih biti tvoj prijatelj. Za uzvrat samo jedno od tebe tražim: povratak staroj vjeri u rimske bogove.“

Valentin je odvratio: „Svijetli care, kad bi bar nešto slutio od Božje slave, to nikad ne bi od mene tražio. Krist je za mene pravi Sin Božji.“

Na upit jednoga od sudaca što misli o bogovima, odgovorio je: „To su demoni!“ Sudska skupština se podigla na noge te zatražila Valentinovu smrt. Valentin je zamolio od cara samo koji trenutak te mu na brzinu protumači osnovne kršćanske istine. Car je bio duboko potresen. Ali je gradski prefekt uzviknuo: „Valentin je čarobnjak!“ Na to je nastala velika gužva. Car se prestrašio bune u narodu pa je Valentina predao gradskom prefektu, a ovaj opet sucu Asteriju. Molitvom i polaganjem ruku Valentin mu je ozdravio slijepu kćerku. Asterije se odmah dao krstiti te je uskoro skupa sa svojom obitelji umro mučeničkom smrću. Gradski je prefekt starca svećenika Valentina dao istući, a zatim je naredio da mu odrube glavu. Bilo je to 269. na Flaminijskoj cesti. Mučenika je pokopala neka žena Sabinilla.

Drugi izvještaj, novijeg datuma, spominje kako je na mučenikovu grobu papa Julije I. dao sagraditi baziliku. Nju je kasnije pregradio i obnovio papa Teodor. Pisani spomenici VII. stoljeća spominju da je bila prekrasno urešena. Svečev se blagdan slavio već za vrijeme pape Grgura Velikog.

Narod ga zaziva u pomoć kod očnih bolesti, padavice i u drugim potrebama sve tamo od ranoga srednjeg vijeka.

Po čemu je onda Sv. Valentin zaštitnik zaljubljenih, na temelju čega se slavi današnje popularno Valentinovo? Prema jednoj od legendi, Valentin je volio ruže, mirisno cvijeće, koje je poklanjao zaručnicima da bi im na taj način zaželio sretno bračno zajedništvo.

Običaj slavljenja Valentinova danas je najrašireniji u anglosaksonskim zemljama.

Preuzeto s nedjelja.ba