SVETAC DANA – SV. MAKSIMILIJAN KOLBE

Kad mu je jednom natovarenu teretom neki logoraš htio priteći u pomoć i malo olakšati breme, o. Maksimilijan Kolbe mu je rekao: “Nemojte se izlagati i primiti zbog mene batine, meni pomaže Bezgrješna pa ću svoj teret nositi sam.”

Sveti Maksimilijan Kolbe rodio se 7. siječnja 1894. u mjestu Zdunska Wola u Poljskoj kao sin pobožnih roditelja Julija Kolbea i Marije Dabrowske. Zdunska Wola je mjestance u blizini industrijskoga grada Lodza, u središnjoj Poljskoj. Na krštenju je dobio ime Rajmund. Majka ga je opisala kao “živa dječaka, okretna i pomalo nestašna”, ali među njezinom djecom “kao najposlušnijeg i najponiznijeg”.

Jednog mu je dana zbog neke laži majka rekla ove riječi: “Dječače moj, ako se ne promijeniš, ne znam što će jednog dana biti od tebe!” Te su ga majčine riječi tako potresle da je smjesta odjurio u obližnju crkvu te se pred Gospinim likom isplakao. Tada je doživio jedno mistično iskustvo u kojem mu je nebeska Majka pružila dvije krune: bijelu i crvenu, pozvavši ga da jednu odabere. Mali je desetogodišnjak odabrao obadvije. One su nekom proročkom znakovitošću označivale njegovu budućnost: svetost i mučeništvo.

Kad mu je bilo 13 godina, pristupio je manjoj braći konventualaca. Dobio je redovničko ime Maksimilijan. Klasične je nauke dovršio u njihovu samostanu u Lavovu. Godinu dana nakon polaganja zavjeta poslan je u Rim na Međunarodni serafski kolegij. Filozofiju je slušao na Gregorijani te g. 1915. ondje i doktorirao, dok je teologiju slušao na Papinskom fakultetu sv. Bonaventure, postigavši također doktorat iz nje. Bio je zaređen za svećenika 28. travnja 1918., a već sljedeći dan služio je svoju mladu misu u crkvi S. Andrea delle Frate, na oltaru Djevice od čuda.

Boravak u Rimu bijaše u životu sv. Maksimilijana Kolbea veoma važno i presudno razdoblje. Tada je pred njim jasno zasjao njegov životni ideal. On je već od djetinjstva nosio u sebi izrazitu i nježnu pobožnost prema Majci Božjoj Bezgrješnoj. U Rimu će se ta pobožnost samo još pojačati i produbiti te zadobiti posve konkretne oblike. Slobodni su zidari u Rimu g. 1917. na jednome trgu načinili javnu demonstraciju u kojoj su se izrugivali vjeri. Govoreći o tom neukusnom događaju, mladi je Kolbe svojoj subraći rekao ovo: “Je li moguće da se naši neprijatelji mogu toliko zalagati te nas nadjačaju, dok mi ostajemo nepokretni, zadovoljavajući se najviše time da molimo ne poduzimajući nikakve akcije? Nemamo li, možda, snažnije oružje, zaštitu neba i Bezgrješne Djevice, pobjednice nad svim krivovjerjima?”

Mladi se Kolbe tada odmah dao na konkretnu akciju. Osnovao je 16. listopada 1917. uvečer Vojsku Marije Bezgrješne, u koju se kao prvi članovi učlaniše šestorica njegove subraće studenata, sa znanjem i odobrenjem njihova poglavara o. Stjepana Ignudija. Svrha je Vojske “raditi na obraćenju grješnika, krivovjeraca, raskolnika, nevjernika itd., a osobito slobodnih zidara, zatim vlastito posvećenje članova i svih drugih pod zaštitom BDM Bezgrješne i Posrednice milosti”. Vojska je Bezgrješne dobila konačno crkveno odobrenje u siječnju 1922., kad se Maksimilijan već nalazio u svojoj domovini Poljskoj.

Vrativši se g. 1919. po završenim naukama u Poljsku, Maksimilijan se svim silama dao na širenje Vojske Bezgrješne, želeći je proširiti po cijelome svijetu. Njegov je pothvat – kako to lijepo reče kardinal Piazza – “imao čar romana i razmjere čuda”.

Svetac je po cijelome svijetu želio osnivati “gradove Bezgrješne”, u kojima će se nalaziti redovnici konventualci, dobro organizirani, proviđeni tiskarom, koja će knjigama i časopisima pomoći ostvarivanje velikoga apostolskoga programa. Zalaganju oca Kolbea duguje se Niepokalanow – koji je osnovao u studenome g. 1927. Taj se Gospin grad nalazi 40 km udaljen od Varšave, povezan s njome željezničkom prugom.

Konventualac o. Antonio Ricciardi ovako opisuje Niepokalanow: “Grad Bezgrješne imađaše svoju veliku izdavačku kuću, opremljenu svim modernim tipografskim, cinkografskim i fotografskim uređajima; imao je i svoje zgrade za stanovanje, svoje radionice za kovače, mehaničare, stolare, postolare, krojače, zidare; garaže za automobile, vagone, spremište za vatrogasce: tisuću radnika, sve samih redovnika. Zatim veliku kuhinju, pekaru, blagovaonicu, vlastitu električnu centralu. U njegovu razvoju ništa nije bilo bez reda. Postojao je odjel uprave i vođenja poslova, tipografski, tehnički, ekonomski, kućni i izdavački odjel. Dvije godine nakon osnutka Niepokalanow je imao dva probandata i dva novicijata za redovnike i svećenike pripravnike. Vitez (časopis) je imao stalnu nakladu od 750.000 primjeraka, a u izvanrednim izdanjima i milijun primjeraka. Uz to je bilo i 7 drugih periodičnih publikacija, svaka na desetke tisuća primjeraka, zatim manjih djela, pa onda Mali dnevnik u četvrt milijuna primjeraka, za koji je bio potreban rotacioni stroj vrijedan na milijune zloti. Sa svim tim otac je Kolbe mislio još i na radiopostaju, jedan zrakoplov, kako bi se distribucija dnevnika i drugoga tiska mogla što bolje izvršavati.”

Kraj sve te silne djelatnosti Kolbe je bio duboko uvjeren da se napredak Niepokalanowa ne može mjeriti po njegovim djelima, već po vjerno proživljavanoj duhovnosti pred očima Imakulate. Zato je svojoj subraći i suradnicima govorio: “Tražim da budete sveti. Svetost nije luksuz, već najjednostavnija dužnost. I nije teška… Što više budemo sveti, to će uspješniji biti i naš apostolat. On mora biti iz obilja naše punine.”

Grad Bezgrješne o. Kolbe je osnovao i u Nagasakiju, u Japanu. Onamo je došao u travnju 1930. Grad se Bezgrješne na japanskom zove Mugenzai No Sono. Kad se Kolbe s četiri subrata iskrcao u Nagasakiju, krenuli se prema mjesnoj katedrali. Došavši u dvorište nasuprot katedrale, nađoše ondje kip Bezgrješne. Izgledalo im je kao da ih ona očekuje. Otac Kolbe je uskliknuo: “Ako smo našli nju, sve će biti dobro.”

Tada je na čelu Crkve stajao Pio XI., koji je silno razbudio misijsku svijest, dobivši častan naslov “papa misijâ” ili “misijski papa”. U taj pijevski misijski pokret htio se sada u Japanu uključiti i otac Kolbe. Svojim je suradnicima rekao: “Mi vojnici Bezgrješne moramo imati svoje misije. U njima će biti mnogo poteškoća, no mi se uzdamo u Nju. Ona će nam za tu svrhu poslati mnogo zvanja.”

Tek što su došli u Japan, o. Kolbe i njegovi suradnici osjetiše blagoslov Bezgrješne. Neki im je bogati Japanac poklonio kompletnu modernu tiskaru i novac za smještaj. Stvar upravo nevjerojatna. Nakon nekoliko tjedana o. Kolbe šalje u Niepokalanow ovaj brzojav: “Danas raspačavamo Viteza na japanskom jeziku. Imamo tiskaru. Živjela Bezgrješna! Maksimilijan.” List je za početak tiskan u 10.000 primjeraka. Slijedili su dani grozničavog rada za što bolji smještaj i uvjete poslovanja. Sagradili su kapelu, kuću, paviljon za strojeve, za električnu centralu, dvoranu za susret s Japancima nekršćanima, za vjersku pouku, za kino. O. Kolbe se s dalekovidnošću proroka zalagao i za svijet filma, kao izvanrednog sredstva ljudskoga priopćavanja. Želio ga je upotrijebiti u službi apostolata. Seibo No Kishi (Vitez Bezgrješne, na japanskom) brzo se podigao na nakladu od 50.000 primjeraka.

Danas Mugenzai No Sono ima domaće japanske svećenike, koji su svi odgojeni u kolegijima konventualskoga reda, a djeluju u više japanskih marijanskih središta.

Kolbe je neumorno sanjao, maštao i planirao dalje. G. 1930. govorio je ovo: “Kad naše djelo bude utemeljeno, onda idem u Indiju, a zatim u Bejrut među Arape. Računam s uređivanjem lista Vitez Bezgrješne na turskom, perzijskom, arapskom i hebrejskom jeziku. Tako će Vojska Bezgrješne imati milijardu čitalaca, polovinu zemljina pučanstva.” U planiranju nije bio još zadovoljan pa je dodao: “Treba da svaka zemlja ima grad Bezgrješne, valja u svim kutovima zemlje pokrenuti izdavanje Viteza Bezgrješne u milijunima primjeraka.”

Sveti Maksimilijan se g. 1936. definitivno vratio iz Japana u Niepokalanow u Poljsku te radio na što boljoj nutarnjoj i vanjskoj organizaciji prvoga grada Bezgrješne. Bilo je to njegovo zlatno doba. Porastao je i broj zvanja, a razni pothvati doživješe pravi procvat. No revni je apostol Bezgrješne naslućivao blizinu katastrofe. Već 1. svibnja 1936. govorio je svojima: “Može doći vrijeme u kojem više neću biti s vama… Mogu doći progonstva i ratovi. Rat je bliže nego što se može i predvidjeti. Bezgrješna će to pripustiti sigurno zbog našeg dobra. Kad bukne rat, zajednica će se raspršiti. Ne smijemo se žalostiti, već se moramo čvrsto složiti s voljom Bezgrješne. Ako tako i bude, rastjerivanje nam neće biti na štetu, već će povećati našu svetost.”

Na istu se temu o. Kolbe navratio i u govoru subraći 10. siječnja 1937. Tada im je rekao: “Doći će veoma teška vremena, vremena kušnje, napasti i malodušnosti. Pa ipak će spomen na primljene milosti biti za vas zalog i snaga pobjede u poteškoćama života.”

Otac Kolbe nije trebao dugo čekati da se sve to ispuni. Nijemci su 1. rujna 1939. umarširali u Poljsku s jedne, a Sovjeti s druge strane. Zemlju stigoše teški dani i godine. Već 19. rujna 1939. Kolbe se našao u preventivnom logoru u Amlitzu, na poljsko-njemačkoj granici. Pušten na slobodu mogao se baš na blagdan Bezgrješne iste godine vratiti u svoj Niepokalanow. No već je 17. veljače 1941. opet bio uhićen i odveden u zloglasni zatvor Pawiak u Varšavi. Ostavio je nedovršenu teološko-asketsku raspravu o Bezgrješnom začeću. Iz Pawiaka je 28. svibnja iste godine odveden u koncentracijski logor Auschwitz.

Dok se još nalazio u Pawiaku, obučen u svoj redovnički franjevački habit, opasan krunicom, pristupio mu je jedan od zapovjednika zatvora, uhvatio za raspelo na krunici, postavivši mu pitanje: “Vjeruješ li u to?” – O. Kolbe je hrabro odgovorio: “Da, vjerujem!” – a divljak ga je ćušnuo. Taj se prizor triput ponovio, a Kristov je mučenik svaki put hrabro posvjedočio svoju vjeru u raspetoga Krista.

Došavši u Auschwitz, bio je lišen svoga redovničkoga, a obučen u logoraško odijelo, postavši jednostavno broj 16.670, s ostalim svećenicima opredijeljen za 17. blok prisilnih radnika. Bio je izložen strašnim šikanacijama koje podnese herojski strpljivo sa smiješkom na usnama. Kad mu je jednom natovarenu teretom neki logoraš htio priteći u pomoć i malo olakšati breme, o. Kolbe mu je rekao: “Nemojte se izlagati i primiti zbog mene batine, meni pomaže Bezgrješna pa ću svoj teret nositi sam.” Jednom je drugom zgodom izjavio: “Za Isusa Krista spreman sam trpjeti još i više. Sa mnom je Bezgrješna, ona mi pomaže.”

Jednom je Poljaku logorašu u bloku u kojem se nalazio i sveti Maksimilijan uspjelo pobjeći. Za osvetu osuđeno je 10 drugih logoraša na strašnu smrt u bunkeru gladi. Jedan je od njih bio poljski podčasnik Franjo Gajowniczek, otac obitelji. Taj je zavapio:”Jadna moja ženo, jadna moja djeco!” Iz redova postrojenih logoraša pred zapovjednika je izišao o. Kolbe i ponudio se u zamjenu mjesto nesretnoga oca obitelji. Zapovjednik ga je upitao: “Tko si ti?” – Odgovor je glasio: “Katolički svećenik!” – Zamjena je prihvaćena i o. Kolbe, mučenik vjere i ljubavi prema bližnjemu, pošao je s osuđenima u bunker gladi.

To mjesto strahote i zapomaganja pretvorilo se u kapelu, u kojoj se molilo i pjevalo. O. Kolbe je bio duša i pastir toga zbora. Osuđeni su okrijepljeni njegovim riječima i prisutnošću umirali spokojno. Zadnji je umro baš u predvečerje Velike Gospe o. Kolbe. Smiješeći se i moleći Zdravomariju pružio je svoju suhu i izmršavjelu ruku za smrtonosnu injekciju, kojom su krvnici nastojali ubrzati smrt osuđenih, da na njihovo mjesto dovedu druge.

Poljski tumač u Auschwitzu Borgowiec svjedoči kako je nakon smrtonosne injekcije izgledao o. Maksimilijan. “Pokazivao se kao da bi bio živ. Lice mu je bilo sjajno na neobičan način. Oči otvorene, široko usredotočene na jednu točku: čitav mu je lik bio kao u zanosu…” Bio je to njegov susret s Bezgrješnom, 14. kolovoza 1941. u predvečerje Velike Gospe. Sutradan mu je tijelo u krematoriju spaljeno.

Opisujući smrt svetog Maksimilijana u bunkeru gladi spisateljica Marija Winowska zanosno kaže: “Ima prizora koji i anđele mogu natjerati u plač.” Bili su to sigurno oni što su prethodili Kolbeovoj smrti.

“U tami se onog bunkera ugasio njegov život u plamenu heroizma, da se brzo čitavome Božjem narodu nametne kao značajan uzor svećenika, redovnika, misionara, organizatora, novinara… Danas postoje gradovi Bezgrješne u Italiji, Španjolskoj, Engleskoj, SAD, Brazilu, svi kao središta organiziranih pothvata s elastičnim i modernim programom. Jedna je od značajki toga velikoga sina sv. Franje bila upravo modernost, koju je grozničavo tražio, ali zbog problemâ današnjice. Svojim je spisima ostavio baštinu bogatu asketskopastoralnim poukama, koje su od vrijednosti za redovnike i laike svih vremena” – piše o sv. Maksimilijanu Kolbeu isusovac Domenico Mondrone.

Svi sačuvani spisi oca Maksimilijana, koji sadrže njegove dnevnike, članke, pisma, bilješke, konferencije, izdani su g. 1957–1964. u tri sveska u Niepokalanowu, a obuhvaćaju preko 2000 stranica. Glas se o ocu Maksimilijanu veoma brzo proširio po svem svijetu pobuđujući posvuda poštovanje i udivljenje. Evo nekih časnih naslova kojima ga nazivaju: svetac Drugog svjetskog rata, sveti zatvorenik, svetac koncentracijskih logora, svetac tiska, radija, zrakoplovstva, napretka, zvijezda prvoga reda. I postupak je za njegovo proglašenje blaženim tekao veoma brzo. Završen je u roku od 30 godina nakon njegove smrti. Svečanu je beatifikaciju ovog velikog sina Poljske obavio u bazilici svetog Petra 17. listopada 1971. papa Pavao VI. Prisutan je bio i Franjo Gajowniczek, koga je Papa kod prikazanja srdačno zagrlio.

Sveti je Maksimilijan Kolbe “u Vojsci Bezgrješne pronašao svoju savršenu i herojsku formulu svetosti. Njegova asketika i mistika bijahu zanosno štovanje Djevice” (kardinal Piazza). Sve to podsjeća veoma na marijanski stav “ropstvo ljubavi” svetoga Grigniona de Monforta, ali sadrži i mnoge originalne i osobne Kolbeove naglaske i elemente, osobito njegovo shvaćanje posvete Blaženoj Djevici Mariji. Po njemu čovjek po toj posveti postaje Marijino vlasništvo, svojina. “Rob – kaže sv. Maksimilijan – još ima neko ljudsko pravo, dok se isto ne može reći za ono što je ’stvar’ i ’svojina’.” U marijanskoj je duhovnosti otac Kolbe veoma naglasio apostolski vidik. Vojska Bezgrješne danas broji u svijetu 3 milijuna upisanih članova, a bori se svim onim sredstvima kao i njezin osnivač za izgradnju Božjega kraljevstva.

Da bi teološki opravdao svoj izrazito naglašeni marijanski ton duhovnosti, rekao je članovima svoga pokreta: “Ne bojte se da ćete previše ljubiti Bezgrješnu, jer nikada naša ljubav prema njoj neće dostići onu kojom ju je Isus ljubio, a nasljedovanje je Isusa naše posvećenje. Što više budemo pripadali Mariji, Bezgrješnoj, to ćemo bolje shvatiti i ljubiti Srce Isusovo, Boga Oca i Presveto Trojstvo.” Kroz marijansku duhovnost svetoga Maksimilijana Kolbea razumjet ćemo bolje i poljsku narodnu dušu, koja je tako odana Bogorodici, “Mariji Kraljici Poljske”. Maksimilijana Kolbea proglasio je svetim 10. listopada 1982. papa Ivan Pavao II.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. PONCIJAN I HIPOLIT

Vremenski ovi mučenici idu u III. stoljeće, kad su u Rimskom Carstvu protiv kršćana bjesnili strašni progoni. I oni su bili žrtve tih progona. Poncijan je došao kao rimski biskup na čelo Crkve nakon Urbana I., a bilo je to g. 230. Vladao je samo 5 godina.

Vremenski ovi mučenici idu u III. stoljeće, kad su u Rimskom Carstvu protiv kršćana bjesnili strašni progoni. I oni su bili žrtve tih progona. Poncijan je došao kao rimski biskup na čelo Crkve nakon Urbana I., a bilo je to g. 230. Vladao je samo 5 godina. Nakon kratke vladavine morao je ustuknuti pred rimskom državnom silom. Kad je, naime, g. 235. na carsko prijestolje stupio car Maksim Tračanin, prvi barbarin na rimskom prijestolju, prekinuo je s miroljubivom politikom svoga prethodnika prema kršćanima i počeo kršćane progoniti, uvrstivši se tako u red velikih progonitelja.

Maksim Tračanin u dobro smišljenim mjerama okomio se u prvom redu na voditelje kršćanskih zajednica: biskupe, svećenike i đakone. Kršćanstvo je htio lupiti po glavi i tako ga obezglaviti. Tako je pao pod njegov udar i rimski biskup Poncijan. On nije bio odmah ubijen, već uhvaćen i odveden u progonstvo na otok Sardiniju, koju su tada nazivali “insula nociva” – ne samo škodljiv, već i smrtonosan otok. Prognani se Papa 28. rujna 235. odrekao biskupske službe da bi rimskoj zajednici omogućio izbor novoga pastira i tako osujetio plan progonitelja. Taj dan je u povijesti papinstva prvi sigurno zajamčeni datum po godini, mjesecu i danu.

Rimski biskup i papa Poncijan, izložen bijedi, oskudici, nevoljama, preminu u progonstvu. “Insula nociva” kazuje barem nešto od svega onoga što je na tom otoku morao pretrpjeti. Njegov nasljednik papa Fabijan (236-250) iz poštovanja prema njemu dao mu je tijelo prenijeti u Rim i sahraniti u Kalistovim katakombama. Već sam taj pothvat – u tadašnjim prilikama sa Sardinije prenositi mučenikovo tijelo – kazuje koliko su ga cijenili i kao rimskog biskupa, pročelnika opće Crkve i svjedoka za vjeru.

Sveti Poncijan – kao uostalom i svi sveci – založio se u životu posvema. Georges Bernanos nama koji nismo sveci lijepo kaže: “Znate da se većina od nas u životu zalaže samo djelomično, malim dijelom, smiješno malim dijelom svoga bića kao škrti bogataši…” Zbog toga je dobro da se ugledamo u svece kao što su se oni ugledali u Krista i za Božje kraljevstvo založili cijelo svoje biće.
Crkva danas sa svetim Poncijanom slavi i svetog Hipolita, mučenika. On je kao svećenik bio skupa s njime prognan na Sardiniju te ondje umro. Bio je poznati rimski teolog, protivnik pape Kalista. Od teološkog i pastoralnog protivnika postao je i protubiskup; u takvom je stavu ustrajao sve do pape Poncijana, a kad je skupa s njim prognan na Sardiniju, trpeći iste muke kao i on, pružio mu je ruku pomirnicu i tako ih mučenička smrt ujedini. Hipolitovo je tijelo sahranjeno u katakombama na Tiburtinskoj cesti. Oba se ova svjedoka vjere u rimskoj Crkvi već od IV. stoljeća štuju kao mučenici. Njihov je spomendan i nakon zadnje reforme zadržan u Kalendaru cijele Crkve i to na današnji dan.

SVETAC DANA – SV. IVANA FRANCISKA DE CHANTAL

Sveta Ivana Franciska de Chantal (1572.-1641.) – donedavno se slavila 12. prosinca, a odlukom pape Ivana Pavla II. slavi se na današnji dan.

Sveta Ivana Franciska rodila se u Dijonu 28. siječnja 1572. Otac joj Benignus Frèmyot bijaše predsjednik Burgundskog parlamenta. Bio je to čovjek potpun katolik, vjeran kralju, zbog svojih je načela mnogo pretrpio, čak i to da su mu opljačkali kuću i imanje. Majku je jedva i poznavala jer joj je umrla vrlo rano. Djetinjstvo je provela pod nesretnom zvijezdom strašnih hugenotskih ratova. Vjerni otac vodio je svoje troje djece i preko ruševina i opustošenih crkava i samostana euharistijskom Spasitelju. U takvim prilikama Ivana Franciska dozrela je ranije nego njezine drugarice.

Imala je prilike da se dobro uda za nekog kalvina, dakle inovjerca. Nije pristala, već je izjavila: »Radije život u tamnici nego u kući krivovjerca.« Takva bi izjava danas zvučala malo preoštro i neekumenski, ali u ono doba bila je sasma normalna u ustima pravovjernih katolika. No još i danas mješoviti brakovi nisu nikako neko idealno rješenje.

Franciska se napokon udala za baruna de Chantala, katolika i čovjeka bez prijekora. Bila je dobra žena i majka, vrijedna domaćica, ali je uvijek našla vremena da zadovolji i svojim duhovnim potrebama koje su bivale sve veće. Rodila je šestero djece, od kojih je dvoje rano umrlo. Ostale je lijepo odgojila. Nije bilo dana a da nije skupa s njima pribivala sv. misi, i da nije učinila koje dobro djelo siromasima i bolesnicima. Jedanput je obećala da neće nikoga odbiti tko je zamoli milostinju i to je savjesno ispunjavala.

Nebo njezine sreće izgledalo je vedro i bez oblaka. Kad je rodila najmlađe dijete, dođe joj vijest koja joj je ranila srce. Njezin je muž nesretnim slučajem poginuo u lovu. Ostala je udovica, a bilo joj je tek 29 godina. Tada je učinila zavjet da se više neće udavati.

U to vrijeme upoznala je svetog ženevskog biskupa Franju Saleškoga i izabrala ga za ispovjednika. On joj je postao prosvijetljeni i od Boga poslani duhovni vođa. Svetac se već dulje vremena bavio mišlju osnivanja reda od Marijina pohođenja, koji ne bi živio u klauzuri da bi se lakše mogao baviti službom bolesnima, siromašnima i utamničenima. U Franciski je našao dušu koja bi mogla poslužiti njegovim planovima. I zbilja, na blagdan Presvetog Trojstva god. 1610. Franciska je s još dvjema damama iz Annecyja stavila na sebe redovničku koprenu. Sada je smogla snage da velikodušno oprosti ubojici svoga muža čijem je djetetu dapače postala kuma na krštenju.

Budući da red bez klauzure kao prevelika novost nije bio usvojen, Sveti Franjo Saleški je morao sestrama od pohođenja uvesti strogu klauzuru, a mjesto da dvore bolesnike, preuzele su odgoj ženske mladeži. Ipak je nutarnja linija novog rada bio duh blagosti te namjesto vanjske stroge pokore krotkost i poniznost sveca. Kao najljepši cvijet u Redu od pohođenja procvast će kasnije sv. Margareta Alacoque, kojoj će Gospodin povjeriti tajne svoga Srca i kojom će se poslužiti za uvođenje u Crkvu blagdana Srca Isusova.

Nekoć brižna majka i žena postala je sada Franciska odlična poglavarica i duhovna majka svojim kćerima. S dubokim mističnim životom znala je združiti rad za dobro bližnjega. Od njezinih pisanih djela glasovita su njezina pisma koja je upravljala Sv. Franji Saleškom. Dočekala je sreću da se njezin red brzo proširio te je u godini svetičine smrti bilo već 82 samostana Od pohođenja. Svetom ju je proglasio god. 1767. papa Klement XIII.

Sestre Pohoda Marijina djeluju u Hrvatskoj već više od 60 godina. U Zagreb su došle 1. rujna 1947. na poziv biskupa Josipa Lacha i preuzele brigu za Dom Božje providnosti i za kapelu Corpus Domini (Mošćenička ulica, Trešnjevka). U tom domu osnovale su svoj samostan koji je potvrđen 24. svibnja 1949. U samostanu, koji je uz kapelu, žive svoju karizmu kontemplativnim životom, onako kako su to zamislili njihovi utemeljitelji, sveti Franjo Saleški i sveta Ivana Franciska de Chantal. Red Sestara pohoda Marijina i danas je omiljen i uspješan u svijetu, sa 161 samostanom u 33 zemlje.

Štuje se kao zaštitnica od želučanih bolesti i paralize.

Izvor: Sveci.hr

SVETAC DANA – SV. FILOMENA

Sveta Filomena (Filumena, Philomena), rimska mučenica, prema predaji rodila se 10. siječnja 291, kao kraljevska kći na grčkom otoku Krfu. O njezinom kratkom životu malo se zna i o tome kruže mnoge legende, a najpoznatija je ona iz viđenja napuljske dominikanske trećoredice. redovnice Marije Luise de Gesù, 1833.

Prema toj legendi Filomenini roditelji bili su pogani, a kako nisu imali djece, prinosili su žrtve bogovima, ali bez uspjeha. U kraljevskoj palači živio je pokršteni liječnik Publije iz Rima. On je kralja i kraljicu nagovorio da se krste obećavši im potomstvo. Oni su se obratili na kršćanstvo i dobili kćer. Na krštenju su je nazvali Filomena, jer je toga dana postala dijete vjere. Filomena je odgojena u kršćanskoj vjeri i s pet godina primila prvu svetu pričest. Kad je Filomeni bilo 13 godina, car Dioklecijan pozvao je njezine roditelje kao svoje goste u Rim jer je njihov otok želio pripojiti svojem carstvu. Grčki kraljevski par poveo je sa sobom i princezu Filomenu. Na primanju kod Dioklecijana, car je odmah zapazio samo Filomenu i zaljubio se u nju. Zatražio je Filomeninu ruku i njezinom ocu obećao zauzvrat sve moguće časti i bogatstva. Roditelji su s radošću prihvatili carev prijedlog, ali Filomena to nije htjela prihvatiti. Rekla je roditeljima da je ona svoj život odlučila posvetiti Isusu Kristu i od toga ne može odustati zbog ljubavi jednog poganskog vladara. Kad su roditelji o toj njezinoj odluci obavijestili cara, on ju je najprije htio pridobiti obećanjima i laskanjima. Zatim ju je dao baciti u tamnicu, gdje joj se ukazala Blažena Djevica Marija i ohrabrila ju. Kako Filomena nije mijenjala svoju odluku, car je naredio da je javno bičuju sve dok nije pala u nesvijest. U tamnici su je potom posjetila dva anđela i njezine rane izliječili čudesnim balzamom. Car je zatim naredio da Filomeni vežu sidro oko vrata i bace je u rijeku Tiber pred velikim mnoštvom. U trenutku izvršenja kazne, anđeli su odriješili konop, sidro je potonulo, a anđeli su Filomenu iznijeli na obalu. Zlotvori su potom pokušali pogubiti strijelama, ali nisu uspjeli. Naposljetku su joj odrubili glavu, a njezina duša odletjela je u nebo. Dogodilo se to na današnji dan, 11. kolovoza 304. Tijelo male mučenice pokopano je u rimskim katakombama svete Priscile na cesti Salaria Nova. Njezino štovanje posebno se raširilo u XIX. stoljeću, kad su arheolozi 24. svibnja 1802. pronašli njezin grob.

Relikvije svete Filomene svečano su 10. kolovoza 1805. prenesene nastojanjem pobožnog svećenika don Francesca De Lucije u njegov gradić Mugnano del Cardinale (provincija Avellino, Campania). Tamo se danas nalazi glavno Filomenino svetište. Pripisuju joj se mnoga čudesa i ozdravljenja. Papa Grgur XVI. odobrio je 1837. štovanje Filomene kao svetice. Svetu Filomenu štovali su mnogi pape i sveci, među njima naročito sveti Ivan Vianney i službenica Božja Pauline-Marie Jaricot, koja je 1835. ozdravila po Filomeninom zagovoru. Zazivaju je kod neplodnosti, mentalnih bolesti i ispita, a zaštitnica je ljudi u beznadnim situacijama, mladeži, djece, dojenčadi, novorođenčadi, djevojčica, djevica, mladih roditelja, bolesnika, siročadi, siromaha, studenata, molitelja Žive krunice, svećenika, zatvorenika. Posvećene su joj mnoge crkve i kapele diljem svijeta. U Dalmaciji postoji više bratovština svete Filomene. Sveta Filomena kod nas se naročito štuje u Molvama (Koprivničko-križevačka županija), u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije. To štovanje počelo je već 1915, kada je tadašnji župnik Blaž Tomašić nabavio svetičin kip i položio ga ispod oltarne menze. Sveta Filomena prikazana je u ležećem položaju. Niša oltara je bila otvorena sve do kraja II. vatikanskog sabora 1965, kada je zbog liturgijskih razloga zatvorena. Štovanje svete Filomene tijekom vremena je zaboravljeno, dok župnik fra Ivan Poleto, franjevac konventualac, nije 2007. pronašao Filomenin kip, zazidan ispod pokrajnog oltara svetog Antuna. Od 2008, na posljednju subotu u mjesecu siječnju, organiziraju se hodočašća svetoj Filomeni u Molve.

Preuzeto s zupajastrebarsko.hr

SVETAC DANA – SV. KLARA ASIŠKA

Danas slavimo blagdan sv. Klare Asiške, utemeljiteljice Reda klarisa – jednoga od najstrožijih redova u Katoličkoj Crkvi. U veljači 1958. godine, papa Pio XII. sv. Klaru je proglasio zaštitnicom televizije. A zašto? Otkrit će vam fra Bonaventura Duda.

Sveta Klara se rodila u Asizu 1193. ili 1194. godine. Najvažniji datum Klarina života, vjerujem, bila je Cvjetnica 1211. ili 1212. godine. Toga je dana bila posljednji puta viđena u Asizu, na proslavi Cvjetnice u crkvi Sv. Rufina, gdje je kao i Franjo krštena. Te je noći pobjegla iz roditeljske kuće Franjinoj braći u crkvicu Svete Marije Anđeoske da ostvari svoj naum, da prihvati evanđeoski ideal sv. Franje. Tu joj je pred oltarom Marijinim Franjo ostrigao kosu, u znak odreknuća od svijeta i njegovih čežnji, i zaodjeo je priprostom pokorničkom haljom, oko glave ovio joj veo djevičanstva. Potom ju je sklonio kod benediktinki sv. Pavla u Bastiji, pa kod pokorničkih pustinjakinja na brdu Subasio, povrh Asiza, da joj domala otvori vrata samostana Svetoga Damjana, gdje je proživjela s prvim klarisama – «siromašnim gospođama« kako ih je kavalirski zvao Franjo – sve do svoje smrti 1253. godine.

U jednom hagiografskom rječniku čitam: «Ova je scena – Klara pred Franjom, okružena prvom franjevačkom braćom, u Svetoj Mariji Anđeoskoj jedna od najdirljivijih i najljepših u počecima Franjevačkoga reda. I to zbog hrabrosti, vjere i prostodušnosti njezinih sudionika. Evo, mlada djevojka od osamnaest godina napušta svoju obiteljsku kuću i sigurnost da se uputi u nepoznato; čovjek od trideset godina koji se svega odrekao da postane “siromašak”, manji brat, evo prihvaća odgovornost, i duhovnu i materijalnu, za ovu djevojku; zatim proljetna noć u šumovitoj udolini, braća sa svijećama, kosa kao žrtveni dar na Gospinu oltaru. Franjo postupa bez konvencionalnosti te bez kanonskoga autoriteta prihvaća izjavu raskida Klarina sa svijetom, zatim je odvodi benediktinkama obližnjega samostana… Klaru domala slijedi njezina sestra Janja i druge Asižanke. Poslije će ih Franjo smjestiti u svetome Damjanu kamo će za Klarom doći i njezina majka Hortulana i najmlađa joj sestra Beatrica» (John Colson).

G. B. Montorsi u predgovoru knjige Klara Asiška – učiteljica života ističe da je bez Klare nemoguće posve razumjeti Franju, premda je još veća istina obratno – bez Franje ne bi bilo Klare. «Gospodin ih je pozvao da zajedno zažive isto duhovno iskustvo, makar ne posve usporedno, a ono svakako komplementarno… Klara je na svoj način zaživjela svu Franjinu avanturu koja se izražava u istim iskustvima, a to su: pokora – Evanđelje – najviše siromaštvo – život u bratstvu, odnosno sestrinstvu – vjernost Crkvi. Klara više u kontemplaciji, Franjo više u akciji, pa se tako suobličuju Kristu koji u isto doba propovijeda mnoštvima, a da ne prekida svoj stalni razgovor s Ocem. Uza sve to, kao da su im pozivi vrlo različiti, a opet lako razabiremo u Klari odraz Franje u samoći, a u Franji Klaru – po putovima svijeta.»

To će na svoj uobičajeni način, ne bez književnoga dara, izreći papa Ivan Pavao II. kao asiški hodočasnik,14. ožujka 1982. godine: «Doista, teško je rastaviti ova dva imena – Franju i Klaru; ta dva fenomena – Franju i Klaru; te dvije legende – Franju i Klaru.»

U svome pismu Asiškom biskupu prigodom 700. obljetnice smrti sv. Klare, papa Pijo XII. piše, 25. svibnja 1953. godine: «Koliko se Klara više lišila zemaljskih stvari, toliko je više obilovala nebeskom mudrošću.« Uz tolike, i biskupe i pape, koji su joj se utjecali, «i sam se Serafski otac običavao s njom savjetovati. Bilo je to osobito onda kad se dvoumio koji put ukazati svojoj prvoj braći: da se bave samo nebeskim zbiljama u kontemplaciji ili da se dadu i na posao svetoga propovijedanja. Da bi što jasnije upoznao božanski naum, pošao je Klari i njezin je savjet prihvatio kao Božji odgovor.» Pijo XII. podsjeća na ono što tako dražesno zapisuju Cvjetići (Zagreb 1972, str. 48-49). O tom čitamo i u Bonaventurinu Životopisu sv. Franje (XII, 2 – Zagreb 1981, 112-113).

U jednome je Klara bila nadasve «franjevka», u shvaćanju i prihvaćanju Franjina koncepta evanđeoskoga siromaštva. U tom je bila krajnje uporna i neumorna te se umjela boriti i s papama, sve do pobjede. Već se veliki Inocent III. pokazao sustezljivim da Franji odobri takvo siromaštvo jer je mislio da je to ljudima nemoguće. Još su se više poslije skanjivali drugi pape da takav život odobre ženskom svijetu; smatrali su ga prestrogim za žensku izdržljivost. No i Franjo i Klara umjeli su privoljeti i samoga Inocenta III. Ona je i od njega zadobila, kako piše u svojoj Oporuci, tzv. «povlasticu siromaštva«. U stvar se poslije umiješao veliki zaštitnik sv. Franje i Klare, kardinal Hugolin, važan za razvoj franjevačkoga zakonodavstva. On je 1219. godine za klarise napisao tzv. Hugolinove konstitucije koje su u svemu drugom vrlo stroge, ali su neodređene u vezi sa siromaštvom. No Klara nije mirovala dok i od njega, pošto je postao papa Grgur IX., ne zadobije istu povlasticu siromaštva o kojoj svjedoči njegovo pismo od 17. rujna 1228. godine.

Vrijedi ovamo prenijeti srce toga, upravo mističnoga pisma: «Odlučile ste», piše on klarisama, «prionuti u svemu uza stope onoga koji je za nas postao siromašan… te ne želite uopće imati nikakvih posjeda. Neka vas od ovakve odluke ne odvrati strah od neimaštine jer je pod vašom glavom ljevica nebeskoga Zaručnika (usp. Pj 2,6; 8,3) da podrži nemoć vašega tijela koje ste urednom ljubavlju podložile zakonu Duha. Konačno, onaj koji hrani ptice nebeske i odijeva ljiljane poljske (Mt 6,28), neće zanemariti ni vas… dok vas on sam… ne posluži u vječnosti gdje će vas njegova desnica još sretnije zagrliti u punini promatranja njegova bića» (u knjizi Životopis sv. Klare i njezini spisi, izdanje Symposion, Split 1988, str. 115-116).

No Klaru još čekaju novi pothvati za franjevačko siromaštvo. Papa Inocent IV. želio je konačno urediti Pravilo za Klarise. No Klara nije u tom Pravilu našla da je dovoljno zaštićeno sveto siromaštvo. Sama se daje na pisanje Pravila, u duhu sv. Franje, i papa joj to Pravilo odobrava 9. kolovoza 1253. godine, dva dana prije njezine smrti. Najkraći mu je sadržaj, kako piše u samome početku potvrdnoga pisma: «…da zajednički živite u duhovnom jedinstvu i u zavjetu najvećega siromaštva.« Po svjedočanstvu sestre Filipe, na samome crkvenom procesu za ispitivanje Klarine svetosti, Klara je zaželjela da to potvrdno pismo poljubi na smrtnome krevetu. Izvornik je pronađen 1893. godine, kad je o 700. obljetnici Klarina rođenja ponovno uređen njezin grob u crkvi Svete Klare u Asizu.

Tako se Klara iskazala kao «svetica izvanredne osobnosti koja je umjela pobijediti trojicu najvećih papa svoga vremena i nametnuti im svoju vjernost pozivu na siromaštvo« (John Colson).

Vrijedi pročitati zapis Tome Čelanskoga o Klarinoj smrti i ukopu kao i o susljednoj kanonizaciji (Životopis, izdanje Symposion, Split 1979, str. 50-55 i 62-63). Papa Inocent IV. pohodio ju je i na smrtnoj postelji. I kad ga je zamolila oproštenje svih grijeha, rekao je: «O kad bi meni bilo potrebno samo toliko oproštenje!« Sav se Asiz skupio na njezinu sprovodu; bio je prisutan i Papa i njegov dvor. I kad je trebala započeti sprovodna svečanost, Papa naredi «da se ima moliti Časoslov o djevicama, a ne o pokojnima. Činilo se da ju je kanonizirao prije nego što joj je sahranjeno tijelo«. Nedugo nakon sprovoda, 18. listopada 1253. godine, Papa naređuje Asiškom biskupu da provede crkveni postupak za ispitivanje Klarine svetosti. Srećom je u 20. stoljeću pronađen Zapisnik toga procesa koji je održan od 24. do 28. studenoga 1253. godine. U njemu imamo dragocjen dokument Klarine duhovnosti i svetosti koju su posvjedočile njezine duhovne kćeri iz Svetoga Damjana i njezini sugrađani Asižani. Njihovo je svjedočanstvo svečano potvrdio svojom kanonizacijom papa Aleksandar IV., 15. kolovoza 1255. godine. Njegovo papinsko pismo pravi je panegirik novoj svetici, Klari Asižanki. U latinskom je pismo još dojmljivije: igra se imenom Klara-Jasna-Sjajna- Bistra-Svijetla-Slavna (Životopis, izdanje Symposion, Split 1979, str. 118).

Upravo onih godina kad se 1953. godine slavila 700. obljetnica smrti sv. Klare, svijet je bio oduševljen novim otkrićem – izumom televizije. Vrlo se brzo, s više strana, uočilo da bi joj sveta Klara mogla biti nebeska zaštitnica. Tu je misao izrazio i asiški biskup Nicolini, zaključujući godinu sv. Klare. Među ostalima, molbu su upravila papi Piju XII. sva četvorica franjevačkih generala, na Cvjetnicu (poznati Klarin dan) 1953. godine. U tom se pismu pozivaju na podatak što ga je u Životopisu sv. Klare zabilježio, malo poslije Klarine smrti, Toma Čelanski (preveo D. Damjanović, izdanje Symposion, Split 1979, str. 43).

Klara je bila dugo godina teško bolesna. Jednoga Božića, dok su sestre pošle na svečanu Jutarnju, ona je ostala sama. «Kad je počela razmatrati o Djetetu Isusu, silno se ožalosti što ne može sudjelovati u njegovim pohvalama… I gle, najednom je ono divno pjevanje… u crkvi Sv. Franje počelo odzvanjati u njezinim ušima. Slušala je kako braća zanosno pjevaju psalme. Doživjela je skladnost pjevanja, a čula je i brujanje orgulja.« Toma Čelanski dodaje da «to mjesto nije bilo toliko blizu», nego je svečanost do nje doprla na božanski način i to tako da je ne samo čula pjevanje, nego je zavrijedila vidjeti i same Gospodinove jaslice.» To je ujutro priopćila svojim sestrama, a one su to posvjedočile i na samome crkvenom procesu za ispitivanje Klarine svetosti.

Tako je, eto, sveta Klara bila prva gledateljica božanske televizije. No i samo njezino ime Klara-Jasna govori tome u prilog. Kamo sreće da je televizija uvijek označena jasnoćom i bistrinom i ljudskim i božanskim vrijednostima!

Ipak, najljepše što o Klari znadem, povezano je uz brata Junipera (usp. Životopis sv. Klare, str. 52). Juniper je jedan od Franjinih prvih drugova. Hrvati ga rado zovu brat Borovica, jer mu to znači latinsko ime Juniperus. Među svima njima on je, rekao bih, najpriprostiji i najsrdačniji, nestašan, pomalo sveto luckast, ali mudar u ljubavi Božjoj i dosjetljivosti dobrotvornoj. Našao se svagdje, znao je sve što se događa u Asizu i okolici, pa je uvijek umio doskočiti i pomoći. Klari je, čini se, bio sretan prijenosnik duhovnih pouka što ih je sabrao u svojim susretima s bogoljubnim ljudima. I evo, na smrtnoj postelji Klara ga još uvijek pita: «Brate Juniperu, znaš li što novo o Božjoj ljubavi?« Blažene li svete radoznalosti koja će ostati sretno nezasićena kroza svu vječnost!

MOLITVA SVETOJ KLARI – ZAŠTITNICI TELEVIZIJE

Sveta Klaro, ti si pogled svoga duha imala uvijek upravljen iznad nestalnosti ovoga svijeta, širom otvoren kišama milosti. Ti, koja si bila neumorna u promatranju Boga, u ovom našem vremenu proglašena si zaštitnicom televizije.

Ti, koja si spoznala Boga kao jedino bogatstvo svoje duše, pomozi i nama koji smo putnici i stranci na ovomu svijetu, da sve više želimo spoznati Boga: širinu njegovih dobročinstava, duljinu njegovih obećanja, visinu njegova veličanstva i duljinu njegovih sudova, te da nas ne udaljuju od Gospodina stvari ovoga svijeta, već da znamo zrelo i promišljeno odabrati ono što nam pomaže da i mi rastemo u gledanju Boga. Amen.

Izvor: Bitno.net