SVETAC DANA – SV. EDUARD ISPOVJEDALAC

U povijesti kršćanskih naroda, pa tako i u povijesti Engleske bilo je svetih vladara koje je Crkva uzdigla na čast oltara. Jedan je takav i engleski kralj Eduard koji se god. 1004. rodio u Islipu kod Oxforda kao sin kralja Etelreda II. i Eme, sestre Rikarda II. Normandijskoga. Stric mu je bio sveti mučenik Eduard, također engleski kralj.

Eduard je već kao dječak god. 1014. za vrijeme danske invazije upoznao pečalbu jer se morao skloniti kod djeda i bake s majčine strane. Ondje proboravi prilično vremena dok napokon god. 1041. ne bi pozvan natrag u domovinu kao baštinik engleskoga prijestolja na koje se uspe sljedeće godine, a svečano je okrunjen za kralja god. 1043. Kao kralj odmah se našao u središtu sukoba oko svoga prijestolja između dviju stranaka koje su htjele na monarha imati utjecaj. Bila je to filonormanska stranka, prema kojoj je bio sklon, i anglosaska, kojoj je bio na čelu barun Godwin od Wessexa.

Možda je upravo iz duha pomirljivosti kralj oženio god. 1045. kćer toga svoga političkog protivnika, veoma izobraženu Edith. Ali njegov protivnik nije bio isto tako pomirljiv pa je kralj god. 1051. s čitavom svojom obitelji morao u izgnanstvo dok je sama kraljica jedno vrijeme morala biti zatvorena u samostanu. Do kakva-takva pomirenja s anglosaskom strankom došlo je zato što je kralj god. 1052. pristao da se otarasi svoje normanske okoline.

Unatoč tim političkim neuspjesima u engleskom je narodu kralj Eduard ostavio ipak neizbrisiv trag pa je u duši naroda još stoljećima lebdio kao idealan monarh koga su štovali kao anđela čuvara nacije. On je to i zaslužio jer je za života pokazivao izvanrednu dobrotu i ljubav prema svima potrebnima, prijaznost prema onima malenima, hodočasnicima i redovnicima. On je po naravi bio tako blag da se nije nikad iz njegovih usta čula oštra i prijekorna riječ, pa ni prema onima koji su bili surovi i opori.

Kralj je naročito ušao u volju naroda time što je ukinuo “heregeld”, vojnički porez, koji mu je bio velik teret. A što se do ukinuća toga nameta već skupilo i sačuvalo novca, kralj je velikodušno podijelio siromasima. Bio je, dakle, čovjek koji nije mislio samo na sebe, već i na tolike druge što su živjeli u oskudici i bijedi. Životopisci ističu i kraljevu krepost čistoće, što onda baš nije bila jaka strana svih vladara.

Kralj je darovnicama obasuo Westminstersku opatiju, koja u engleskoj povijesti postade slavna i utjecajna. Kad je u toj opatiji bio gotov kor za molitvu i svečano otvoren 28. prosinca 1065., kralj je već bio teško bolestan. Umro je malo poslije toga, tj. 5. siječnja 1066. Pokopan je u crkvi Westminsterske opatije, koja mu toliko duguje. U katoličkom kalendaru se slavi 5. siječnja, a u Engleskoj ga katolici i anglikanci slave 13. listopada.

Narod je brzo počeo štovati kralja kao sveca, a u tome su mu prednjačili sami redovnici iz Westminstera. Pripovijeda se o brojnim hodočašćima na njegov grob i o čudesima po njegovu zagovoru. Kad su mu god. 1102. ponovno pregledali tijelo, našli su ga sačuvana. Kad su kratko nakon kraljeve smrti bitkom kod Hastingsa Normani postali potpuno gospodari Engleske, i oni su promicali Eduardov kult jer su ga smatrali svojim.

Kralja Eduarda proglasio je svetim 7. veljače 1161. u Anagniju papa Aleksandar II. Dvije godine kasnije canterburyjski nadbiskup, slavni Toma Becket, dao je prenijeti kraljeve relikvije na drugo mjesto i smjestiti ih u kor iste crkve. To je bilo 13. listopada 1163. pa se zbog toga na današnji dan kao na dan prijenosa njegova tijela i slavio njegov blagdan. U XIII. stoljeću učinjen je još jedan prijenos svetoga tijela u kapelu iza glavnoga oltara, gdje ono i danas počiva.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. SERAFIN

Brat je bio pravi anđeo mironosac koji je mirio zavađene, tješio i bodrio bolesne, ožalošćene. Njegova je ponizna riječ ulijevala u duše pouzdanje.

Tipičan svetac na talijanski način je kapucinski brat Serafin iz Montegranara. Rodio se god. 1540. u Montegranaru, u pokrajini Ascoli Piceno u Italiji. Roditelji su mu bili ljudi skromnih materijalnih dobara, ali zato pobožni i vjerni kršćani koji su živjeli po vjeri i u duhu vjere. Svome su sinu nadjenuli ime Felice – Srećko.

Kad je Feliks poodrastao, stao je odmah privređivati da pomogne barem malo roditeljima koji su bili siromašni. Unajmio se kao pastir kod jednoga seljaka i čuvao mu stado, baš onako kao i njegovi suvremenici sveti Paškal Bayldn u Španjolskoj i Feliks da Cantalice u Italiji. Nalazeći se u samoći polja i livada Feliks, iako nepismen, naučio je čitati iz velike knjige Božje prirode, u kojoj je duh uzdizao prema Bogu.

Kad mu je umro otac, napustio je pastirsko zanimanje te počeo pomagati bratu koji je bio zidar. Kad je s njim radio u gradu Loro Piceno u kući obitelji Mannucci, slušao je kako njihova kći na glas čita iz raznih duhovnih knjiga. Tada je u sebi osjetio jasan Božji glas koji ga je zvao u redovnike. Djevojka mu je savjetovala da se obrati kapucinima. On ju je poslušao i pokucao na vrata kapucinskog samostana u Tolentinu. Bilo mu je tada 18 godina. Nakon nekih poteškoća kapucini ga primiše kao brata te poslaše u Jesi u novicijat. Prema običaju u redu na dan oblačenja svoje krsno ime Felice promijenio je u Serafin.

Kad je svršio novicijat, počelo je za njega seljakanje iz samostana u samostan pa je tako obišao sve samostane u Markama. Razlog stalnih premještaja bio je u tome što su svuda s njime bili nezadovoljni. On se siromah trudio da radi, sluša, savjesno obavlja povjerene mu dužnosti, no zbog svoje nespretnosti nije uspio zadovoljiti ni poglavare ni subraću, koji ga nisu štedjeli od prijekora pa i kazna. No takva metoda siromašnome bratu nije mnogo pomogla. Nije mogao promijeniti svoju narav, ali je zato činio ono što je bilo u njegovoj moći. Bio je uvijek prema svima dobrohotan, ponizan, s najmanjim zadovoljan i u tome je sva ljepota njegove duše.

Obavljajući službu vratara i proseći za samostan, dolazio je u dodir s raznim ljudima. Vođen duhom vjere, uvijek je pronalazio prikladne riječi da ljude na neupadan način više privuče k Bogu. Po primjeru svoga serafskoga oca sv. Franje i on je veoma volio prirodu pa je putujući i promatrajući prirodne ljepote molio i razmatrao o Bogu.

Fra Serafin se napokon oko god. 1590. konačno smirio u Ascoliju. Taj ga je gradić toliko zavolio da je god. 1602., kad su poglavari dobroga brata htjeli opet premjestiti, sve učinio da osujeti taj naum. Brat je bio pravi anđeo mironosac koji je mirio zavađene, tješio i bodrio bolesne, ožalošćene. Njegova je ponizna riječ ulijevala u duše pouzdanje. I tako je on priprost i neuk postao duhovni učitelj mnogima. Želja za spašavanjem duša vukla ga je u misije, no to je bilo neostvarivo. Želio je za duše poginuti kao mučenik. Gospodin se pak zadovoljio samo onim što je fra Serafin u svojim prilikama i prema svojim mogućnostima činio.

Sestrica smrt ga je zatekla 12. listopada 1604. u samostanu S. Maria in Solesta. Smrt je digla na noge sav Ascoli. Svi su bez razlike jurili da odaju počast mrtvome tijelu poniznoga brata koga smatrahu svecem. Ljudi, kakvi su već Talijani temperamentni, otimali su se za kakvu uspomenu na pokojnoga brata. On, s kime nekoć nisu znali što bi, pokopan je u crkvi uz najviše počasti. Vjernici su mu se masovno utjecali u zagovor, a Gospodin je svoga vjernoga slugu proslavio i čudesima.

Nakon provedenoga postupka papa Benedikt XIII. proglasio ga je 18. srpnja 1729. blaženim, a 38 godina kasnije papa Kement XIII. svetim. Crkva S. Maria in Solesta, gdje počiva svečevo tijelo, više puta je bila obnavljana. U novije doba uresio ju je slikama iz Serafinova života slikar Augusto Mussini. Slike su pune franjevačkog misticizma. I taj se umjetnik bio povukao iz svijeta u mir samostana u Ascoliju, postao redovnik te uzeo ime Pavao.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. PAPA IVAN XXIII.

Papa Dobri osvojio je cijeli svijet svojom dobrotom, jednostavnošću i smislom za humor.

Angelo Giuseppe Roncalli rodio se 25. studenoga 1881. godine u malom planinskom selu Sotto il Monte kod Bergama, u seljačkoj obitelji. Angelo je bio četvrto dijete od trinaestero djece, koliko su imali njegovi roditelji Giovanni Battista i Mariana Roncalli. U desetoj godini osjetio je poziv da služi Bogu, te odlazi u sjemenište u Bergamu. Nakon sjemeništa odlazi na Institut sv. Apolinara u Rimu, gdje 10. kolovoza 1904. godine biva zaređen za svećenika. U međuvremenu od 30. studenog 1901. do 30. studenog 1902. godine služi vojni rok u 73. pješačkoj pukovniji brigade Lombardija.

Nakon zaređenja Roncalli se vraća kući i u Bergamu ga za tajnika uzima biskup Giacomo Radini-Tedeschi, te predaje crkvenu povijest na sjemeništu. Godine 1914. biskup Radini-Tedeschi umire, a Roncalli biva regrutiran u Prvom svjetskom ratu kao sanitetski podnarednik, a zatim kao vojni kapelan. Papa Benedikt XV. postavlja ga 1920. godine za predsjednika misijskog apostolata za Italiju (Consiglio centrale dell’Opera della Propagazione della Fede). Svoje slobodno vrijeme je posvetio pisanju o sv. Karlu Boromejskom (1538.-1584.), kojega je neobično cijenio. Radeći na tome u milanskoj biblioteci Ambrosiana upoznao je kardinala Achillea Rattija. Kada je kardinal Ratti postao papa Pio XI., upućuje Roncallija u diplomatsku službu. Papa ga imenuje biskupom 19. ožujka 1925. godine i šalje za Apostolskog vizitatora u Bugarskoj. U studenom 1934. godine Sveta Stolica ga promiče u službu za Apostolskog delegata u Turskoj i Grčkoj. Već tada se zauzimao za približavanje ostalim kršćanima, posebno “pravoslavnoj braći”. Za vrijeme Drugog svjetskog rata pomogao je mnogim Židovima koji su bježali od progona. Papa Pio XII. šalje ga 1. siječnja 1945. godine za nuncija u tek oslobođenom Parizu. Osam godina kasnije, 15. siječnja 1953. godine papa Pio XII. imenuje ga kardinalom i postavlja za patrijarha Venecije. Tom prilikom kardinal Roncalli je rekao: Dolazim iz poniznosti i odgojen sam u zadovoljnom i blagoslovljenom siromaštvu. Providnost me odvela iz moga rodnog mjesta. Upoznala me s različitim narodima, religijama, ideologijama. I mene je uvijek više zanimalo ono što nam je zajedničko, nego ono što nas dijeli. To je trebao biti častan umirovljenički položaj.

Papinska služba

U listopadu 1958. godine umire papa Pio XII. i kardinal Roncalli odlazi na konklave u Rim. Na konklavama sudjeluje pedeset jedan kardinal. Njegovo ime se spominje kao jedno od mogućih nasljednika pape Pacellija, ali na njega nitko ozbiljno ne računa. Bile su to neizvjesne konklave. Poslije je Papa običavao govoriti: Naša su imena skakutala unutra-van, kao slanutak u zdjeli. I napokon, 28. listopada 1958. godine, nakon jedanaest krugova glasovanja i s trideset osam glasova, izabran je za nasljednika sv. Petra. Upitan koje će ime uzeti kao papa, odgovorio je: Zvat ću se Ivan – Ioannes Vocabor, po uzoru na svoga oca, na Ivana Krstitelja i Ivana Apostola. Bilo je to prvo od iznenađenja koje će uslijediti. Papa Ivan XXIII. vjerojatno je jedini papa u povijesti crkve koji je vodio dnevnik. Nakon svoga izbora u njega je zapisao: …To je poput sna, a opet će sve dok ne umrem biti dostojanstvena stvarnost moga života. Klicalo mi je tristo tisuća ljudi. U svjetlosti reflektora bio sam samo bezlična masa. Njegov izbor dočekan je s velikim iznenađenjem. Novi papa imao je sedamdeset sedam godina i bio je relativno nepoznat široj javnosti. Uzevši u obzir broj krugova glasovanja u konklavama i njegovu dob, svi su mislili da je izabran kompromisom kao prijelazno rješenje. No, pokazat će se da su se prevarili. Od samoga početka svoga pontifikata papa Ivan XXIII. unosi velike promjene u Vatikanu. Papa se spušta među ljude i svima želi biti blizu. Treći kat Apostolske palače intimno je područje pape. Ivan je pustio kamere u to područje. Takvo se što do sada još nije dogodilo, i nisu svi time bili oduševljeni. To je bila potpuna promjena imidža, od aristokratskog, hijerarhijskog Pija, do pape koji se volio nazivati seljakom. Svima je želio biti dobar pastir. Papa iste godine saziva konzistorij i imenuje dvadeset tri nova kardinala iz cijeloga svijeta, čime je znatno povećao kardinalski zbor. Ivan je imenovao kardinale iz cijelog svijeta.

Samo tri mjeseca nakon svoga izbora, Papa 25. siječnja 1959. godine okupljenim kardinalima u crkvi sv. Pavla izvan zidina objavljuje svoju odluku o sazivanju Drugog vatikanskog koncila. Ta objava zaprepastila je nazočne kardinale. Štoviše, sazivanje koncila iznenadilo je sve u svijetu. Svi su nešto očekivali od Pape, ali ne to. Papa je želio provesti obnovu Crkve u odnosu na svijet i dati joj načina da vodi dijalog sa svim ljudima, nevjernicima ili vjernicima drugih vjera ili drugih vjeroispovijesti, te tražiti jedinstvo Rimske Crkve s istočnim Crkvama. Papa uvodi krilaticu aggiornamento, tj. posadašnjenje Crkve. Svojim biskupima je rekao: Crkva nije muzej koji treba čuvati, nego vrt koji treba obrađivati… Otresimo prašinu koja se nakupila na prijestolju sv. Petra. Svim kršćanima je poručio: Tražimo ono što nas povezuje, a ne ono što nas dijeli. Kada je opao prvi šok s oduševljenjem su otpočete pripreme za koncil. Među kardinalima i biskupima bila je nekolicina koji su se protivili koncilu, navodeći da se time zadire u baštinu Crkve. U kolovozu 1961. godine izbija međunarodna kriza u Berlinu, gdje su sovjeti započeli graditi berlinski zid, kako bi spriječili sve učestalije prebjege građana s Istoka na Zapad. Papa je bio jako zabrinut i pitao se zar je moguće da će zbog jednog grada ponovno izbiti rat. Nikita Hruščov također nije želio rat, ali je prijetio njime. Tad se dogodilo nešto do tada nezamislivo. Papa se u Castel Gandolfu, preko radio Vatikana obratio sovjetima i saveznicima. U svom apelu Papa ih preklinje da sačuvaju mir. Hruščov reagira i u Pravdi hvali Papin apel, te šest tjedana kasnije, na opće iznenađenje iz Moskve stiže telegram s čestitkom u povodu Papina osamdesetog rođendana. Kriza je okončana zahvaljujući Papi. Nekoliko dana prije početka koncila Papa prvi put napušta Rim i odlazi na hodočašće u Loreto i Asiz s nakanom za uspjeh koncila.

Početak Drugog vatikanskog koncila 11. listopada 1962. godine putem Eurovizije pratio je cijeli svijet. U svečanoj povorci u baziliku sv. Petra, koja je bila posebno uređena za tu prigodu, donijeli su Papu na nosiljci, ispred kojeg je išla procesija od 2540 crkvenih otaca (kardinala, biskupa, teologa) koji su imali pravo glasa. Među pozvanim gostima bili su prisutni i izaslanici osamnaest nekatoličkih Crkava. Taj dan završio je Papinim znamenitim govorom. Na Trgu sv. Petra okupilo se više stotina tisuća ljudi sa svijećama. Papa im je poručio: Draga moja djeco, čujem vaše glasove. Moj je glas samo jedan, ali u njemu su glasovi cijeloga svijeta. Cijeli je svijet došao ovamo. Možemo reći da je i Mjesec večeras želio biti svjedok toga događaja. U cijeloj svojoj povijesti bazilika sv. Petra nikad nije vidjela ništa slično. Ja nisam važan. Govorim vam kao brat koji je po volji našega Gospodina, postao otac. Ali sve to zajedno, očinstvo i bratstvo i milost Božja neka odaju počast ovoj večeri. I svoje osjećaje uvijek izražavajmo kao sada, pred nebom i zemljom. Vjerom, nadom i milosrđem, ljubavlju prema Bogu i svojoj braći. I da svi, u svetome miru Gospodinovu, činimo dobra djela. Kada dođete svojim domovima, naći ćete svoju djecu. Zagrlite ih i recite im da je to od Pape. Možda ćete morati otrti poneku suzu. Recite lijepu riječ. Papa je s nama. Osobito u doba tuge i gorčine. Samo nekoliko dana prije početka koncila Papa je doznao da boluje od raka želuca, ali nije želio da se to sazna, kako ta vijest ne bi pokvarila radost koja je vladala zbog početka koncila. Pred kraj listopada iste godine ponovo izbija međunarodna kriza, ovoga puta oko Kube. Svijet se našao na rubu Trećeg svjetskog rata. Papa ponovo upućuje apel u ime cijeloga svijeta za svjetski mir. Sovjeti popuštaju i svijet je ponovno odahnuo. Šest mjeseci kasnije 11. travnja 1963. godine Papa objavljuje encikliku Pacem in terris (Mir na Zemlji) u kojoj se obraća cijelom ljudskom rodu žarko apelirajući za svjetskim mirom, nasuprot prijetećoj nuklearnoj katastrofi i govori kako temelj svjetskog mira mora proisteći iz prepoznavanja prava i dužnosti. Distancira se od marksističke ideologije i aspiracija komunističkog režima, ali se zalaže za otvorenije odnose između Svete Stolice i Istoka. Bila je to uopće prva enciklika u kojoj poglavar Katoličke Crkve govori o općem ljudskom pitanju – miru, a ne o vjerskoj temi. Bila je to svojevrsna njegova oporuka. Sve su se češće čule glasine kako je Papa teško bolestan i kako neće još dugo živjeti. Papa je na te glasine rekao: Moj je kovčežić spakiran. Ja sam spreman.

Kraj života

Papa Ivan XXIII. posljednji put se pojavio u javnosti 11. svibnja 1963. godine kada mu je talijanski predsjednik Antonio Segni dodijelio nagradu za mir Balzam. Dva tjedna kasnije Papa je pretrpio izljev krvi u mozak, a bolest je uzela maha. U petak 31. svibnja liječnici su se predali. Bilo je očito da se rak više nije mogao pobijediti. Na Trgu sv. Petra ljudi su molili i iščekivali. Tih dana Papa je rekao svojim suradnicima: Moje se vrijeme na zemlji završava. Ali Krist živi i Crkva nastavlja svoje djelo. Duše, duše, Ut omnes unum sint (da sve budu jedno). Papine posljednje misli su se ticale i njegovih protivnika: Ako sam koga povrijedio, molim ga za oprost. Ako je tko bio nezadovoljan mojim stajalištima i mojim djelima, molim ga za strpljivost prema meni. U svojim sam posljednjim satima miran i siguran da me moj Bog neće odbiti u svojoj milosti. Papa Ivan XXIII. umro je na Duhovski ponedjeljak, 3. lipnja 1963. godine u 19.49 sati u osamdesetdrugoj godini života. Papa Ivan Pavao II. 2000. godine proglasio ga je blaženim, a njegovo tijelo je preneseno u baziliku sv. Petra gdje je i danas izloženo pogledima hodočasnika. Crkva je odstupila od uobičajene prakse da se spomen blaženika i svetaca slavi na dan njihove smrti, te je kao datum za slavlje blaženog Ivana XXIII. odredila dan kada je ovaj papa otvorio rad Drugog vatikanskog koncila, kako bi i time naznačila koliko je značenje njegove odvažnosti.

Papa Franjo proglasio ga je svetim 27. travnja 2014., prvu nedjelju nakon Uskrsa.

Izvor: Bitno.net