OBRAĆENJE SVETOG PAVLA

Razmišljanje pape Benedikta XVI. o iskustvu obraćenja svetoga Pavla na putu u Damask

---

Draga braćo i sestre, današnja će kateheza biti posvećena iskustvu što ga je sveti Pavao imao na putu u Damask, te stoga onome što se uobičajeno naziva njegovo obraćenje. Upravo na putu u Damask, negdje oko 30. godine I. stoljeća, a nakon određenoga razdoblja u kojemu je progonio Crkvu, dogodio se odlučujući trenutak Pavlova života. O njemu je napisano mnogo, naravno, s različitih stajališta. Sigurno je da se tamo dogodila promjena, štoviše obrat perspektive. Tada je on, neočekivano, počeo smatrati “gubitkom” i “otpadom” sve ono što je prije za njega predstavljalo najviši ideal, gotovo razlog njegovoga postojanja (usp. Fil 3,7-8). Što se dogodilo?

S tim u vezi imamo dvije vrste izvora. Prva – poznatija – vrsta pripovijesti su iz Lukina pera koji čak tri puta pripovijeda o događaju u Djelima apostolskim (usp. 9,1-19; 22,3-21; 26,4-23). Prosječni je čitatelj možda u kušnji da previše zastane na nekim pojedinostima, kao što su svjetlost s neba, pad na zemlju, glas koji zove, nova okolnost sljepoće, ozdravljenje kao da mu je pala ljuska s očiju i post. No, sve one upućuju na središte događaja: uskrsli Krist pojavljuje se kao sjajno svjetlo i obraća se Savlu, mijenja njegovo razmišljanje i sam njegov život. Sjaj Uskrsloga čini ga slijepim: tako se i izvana dogodilo ono što je bila njegova nutarnja stvarnost, njegova sljepoća u odnosu na istinu, svjetlo koje je Krist. Nakon toga njegovo konačno “da” Kristu u krštenju ponovno mu otvara oči, čini da stvarno vidi. U drevnoj se Crkvi krštenje nazivalo još i “prosvjetljenje”, jer taj sakrament daje svjetlo, daje stvarno vidjeti. Ono što se na taj način izražava teološki, u Pavlu se ostvarilo i fizički: izliječen od svoje unutarnje sljepoće, dobro vidi. Sveti Pavao je, dakle, bio promijenjen ne nekom mišlju već jednim događajem, neodoljivom prisutnošću Uskrsloga, u koju kasnije nikada neće moći sumnjati jer je očiglednost toga događaja, toga susreta bila tako snažna. On je u temelju izmijenio Pavlov život; u tom smislu može se i mora govoriti o obraćenju. Taj susret središte je pripovijedanja svetoga Luke, koji je – što je vrlo moguće – koristio priču koju je stvorila vjerojatno zajednica u Damasku. Na to navodi lokalni kolorit preko spominjanja Ananije i imena – i puta pa i vlasnika kuće u kojoj je Pavao obitavao (usp. Dj 9,11).

Drugu vrstu izvora o obraćenju predstavljaju same Poslanice svetoga Pavla. On nikada nije podrobno govorio o tom događaju, mislim zbog toga što je mogao pretpostaviti da su svi znali ono bitno iz te njegove priče, svi su znali da je od progonitelja promijenjen u gorljivoga Kristova apostola. A to se dogodilo ne nakon vlastitoga razmišljanja, nego nakon snažnoga događaja, susreta s Uskrslim. Premda ne govori o pojedinostima, više se puta osvrće na tu prevažnu činjenicu, to jest da je i on svjedok Isusova uskrsnuća po kojemu je neposredno od samoga Isusa dobio objavu, zajedno s poslanjem apostola. Najjasniji tekst o tome nalazi se u njegovu pripovijedanju o tome što tvori središte povijesti spasenja: Isusova smrt i uskrsnuće te ukazanja svjedocima (usp. 1 Kor 15). Riječima vrlo stare tradicije, koju je i on primio od Crkve iz Jeruzalema govori da se Isus – mrtav, razapet, pokopan, uskrsli – ukazao nakon uskrsnuća prvo Kefi, to jest Petru, zatim dvanaestorici, potom se ukazao petstotini braće koji su većinom još živjeli, zatim Jakovu, a onda svim apostolima. I toj pripovijesti što ju je primio iz tradicije dodaje: “Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni” (1 Kor 15,8). Na taj način daje shvatiti da je to temelj njegova apostolata i njegova novog života. Ima i drugih tekstova u kojima se pojavljuje ista stvar: “Po (Isusu Kristu) primismo milost i apostolstvo” (usp. Rim 1,5); kao i: “Nisam li vidio Isusa, Gospodina našega? (1 Kor 9,1), riječi su kojima aludira na stvar što je svi znaju. I konačno, najrašireniji se tekst nalazi u Gal 1,15-17: “Ali kad se Onomu koji me odvoji već od majčine utrobe i pozva milošću svojom, svidjelo otkriti mi Sina svoga da ga navješćujem među poganima, odmah, ne posavjetovah se s tijelom i krvlju i ne uziđoh u Jeruzalem k onima koji bijahu apostoli prije mene, nego odoh u Arabiju pa se opet vratih u Damask”. U toj “autoapologiji” odlučno ističe da je i on također pravi svjedok Uskrsloga, da ima vlastito poslanje što ga je primio neposredno od Uskrsloga.

Na taj način možemo vidjeti da se dva izvora, Djela apostolska i Poslanice svetoga Pavla, podudaraju i slažu u temeljnoj točki: Uskrsli se obratio Pavlu, pozvao ga na apostolat, učinio ga je pravim apostolom, svjedokom uskrsnuća s posebnom zadaćom da naviješta evanđelje poganima, grčko-rimskome svijetu. A Pavao je istodobno naučio da, unatoč neposrednosti svoga odnosa s Uskrslim, mora ući u zajedništvo Crkve, da se mora dati pokrstiti, da mora živjeti u skladu s drugim apostolima. Samo u tom zajedništvu sa svima on će moći biti pravi apostol, kao što piše izričito u Prvoj poslanici Korinćanima: “Ili dakle ja ili oni: tako propovijedamo, tako vjerujete” (15,11). Samo je jedan navještaj Uskrsloga, jer je Krist samo jedan.

Kao što je vidljivo, u svim ovim odlomcima Pavao nikada ne tumači taj trenutak kao činjenicu obraćenja. Zašto? Puno je hipoteza, no za mene motiv je vrlo jasan. Ta promjena njegova života, to pretvaranje cijeloga njegovog bića, nije bilo plod psihološkoga procesa, sazrijevanja ili intelektualnoga i moralnoga razvoja, već je došlo izvana: nije bilo plod njegove misli, već susreta s Isusom Kristom. U tome smislu nije bilo jednostavno obraćenje, sazrijevanje njegova “ja”, već je bilo smrt i uskrsnuće i za njega samoga: umrla je jedna njegova egzistencija, a s Kristom Uskrslim rodila se druga, nova. Ni na jedan drugi način ne može se objasniti ta Pavlova obnova. Sve psihološke analize ne mogu razjasniti i riješiti ovaj problem. Samo događaj, snažan susret s Kristom, ključ je za razumijevanje onoga što se zbilo: smrt i uskrsnuće, obnova od Onoga koji mu se pokazao i razgovarao s njime. U tom dubljem smislu možemo i moramo govoriti o obraćenju. Taj susret je stvarna obnova koja je promijenila sve njegove parametre. Sada može reći da je ono što je ranije za njega bilo bitno i osnovno, postalo za njega “otpad”; nije više “dobitak”, već gubitak, jer sada je važan samo život u Kristu.

No, ipak ne trebamo misliti da je Pavao bio toliko zatvoren u jedan slijepi događaj. Istina ja zapravo suprotna, jer je Uskrsli Krist svjetlo istine, svjetlo samoga Boga. To je proširilo njegovo srce, učinilo ga otvorenim prema svima. U tom trenutku nije izgubio ono što je dobro i istinito u njegovu životu, u njegovoj baštini, već je na novi način shvatio mudrost, istinu, dubinu zakona i proroka; usvojio ih je na novi način. Istodobno, njegov se razum otvorio mudrosti pogana; budući da je bio otvoren Kristu cijelim srcem postao je sposoban za široki dijalog sa svima, postao je sposoban biti svima sve u svemu. Tako je stvarno mogao biti apostol pogana.

Dospjevši sada i do nas, pitamo se što to znači za nas? To znači da i za nas kršćanstvo nije neka nova filozofija ili novi moral. Kršćani smo samo ako susretnemo Krista. Jamačno, On nam se ne pokazuje na taj neodoljivi način, u svjetlu, kao što je učinio s Pavlom da bi ga učinio apostolom svih naroda. No, i mi možemo susresti Krista u čitanju Svetoga pisma, u molitvi, u liturgijskome životu Crkve. Možemo dodirnuti Kristovo srce i osjetiti da On dira naše. Samo u tom osobnom odnosu s Kristom, samo u tom susretu s Uskrslim postajemo doista kršćani. I tako se otvara naš razum, otvara se sva mudrost Kristova i sve bogatstvo istine. Zato molimo Gospodina da nas prosvijetli, da nam u našem svijetu podari susret sa svojom prisutnošću: i tako neka nam da živu vjeru, otvoreno srce, veliku ljubav prema svima sposobnu obnoviti svijet.

Kateheza pape Benedikta XVI. na općoj audijenciji u srijedu, 3. rujna 2008. godine

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. FRANJO SALEŠKI

Danas slavimo svetoga Franju Saleškog, biskupa, crkvenog naučitelja, velikog sveca katoličke obnove, zaštitnika katoličkih pisaca, katoličkog tiska, novinara, gluhih, obrazovanja odraslih i zajednica nazvanih njegovim imenom.

Franjo Saleški (de Sales) rođen je 21. kolovoza 1567. u plemenitaškoj obitelji u jednom dvorcu blizu Ženeve u Švicarskoj. Za njega kažu da je bio inteligentan koliko i blag. Od mladih se dana opredijelio za službu Bogu. Dugo je od obitelji krio želju da postane svećenik, jer mu je otac želio da se posveti pravu i politici. Pohađao je najprije pariško sveučilište, a u dvadeset i četvrtoj godini doktorirao je pravo u Padovi. Sve to vrijeme želja da služi Bogu nije ga napuštala. Potajno je studirao teologiju i prakticirao umnu molitvu, ali nikome o tome nije govorio. Čak je, da bi zadovoljio oca, vježbao tradicionalne plemićke vještine jahanja i mačevanja.

Jednom prilikom kada je jahao, tri puta je pao s konja. Svaki put mu je pri padu ispao mač i svojim koricama na zemlji načinio znak križa. Franjo je to shvatio kao Božju volju te je, nakon mnogo razgovora i prepirki s ocem, konačno 1593. zaređen za svećenika i odmah izabran za poglavara kaptola Ženevske biskupije. U Švicarskoj je u to doba cvjetala protestantska reformacija pa se Franjo sav dao na obraćenje kalvinista. Tri je godine obilazio sela, smrzavajući se zimi, trpeći razne verbalne i fizičke napade. Međutim, Franjo je bio neobično strpljiv i nije se dao smesti nikakvim nedaćama. I kad ga nisu htjeli slušati ili pustiti u kuću, Franjo je bio domišljat. Ispod vrata bi gurao letke na kojima bi sažeto iznosio glavne istine katoličke vjere. Kada ga roditelji ne bi slušali, obraćao se djeci, pa kad bi roditelji vidjeli kako je dobar prema djeci i kako se igra s njima, i oni bi počeli komunicirati s njime. Vjeruje se da je na taj način u krilo Katoličke Crkve vratio oko 40 tisuća duša.

Franjo je u tome imao podršku pape Klementa VIII. i francuskog kralja Henrika IV., koji je i sam bio obraćeni kalvinist, ali koji je cijenio Franju zbog njegove inteligencije, pobožnosti i gospodskog načina ophođenja. Godine 1602. Franjo postaje biskupom Ženeve, ali budući je grad bio u rukama kalvina obitava u gradu Annecyu u Savoji. U Dijonu se sprijateljio s udovicom Ivanom Franciskom de Chantal.

Zajedno su njih dvoje, kao prijatelji, krenuli putem svetosti. Zajedno su postali i mistici. Godine 1610. njih dvoje osnivaju Red Pohođenja Blažene Djevice Marije. Franjo je često zbog svoga nastojanja za vjeru bio bolestan i iscrpljen, ali nije odustajao. Neprestano je propovijedao, posjećivao vjernike i poučavao. Poučavanje je smatrao glavnim zadatkom biskupa. Druge je duhovno vodio i usmjeravao uglavnom putem pisama, koja nam ostavljaju krasan uvid u njegovu strpljivost i žar. Na svako je pismo sam strpljivo i brižno odgovarao.

Franjo je među prvima odbacio dotadašnje mišljenje da je svetost rezervirana samo za kler i redovništvo, vjerujući da svaki čovjek može postati svet u svome staležu i životnim prilikama. Tim svojim univerzalnim pozivom na svetost na neki je način preteča II. Vatikanskog sabora. Pisao je upute za duhovni život podjednako i klericima i laicima. Glavno mu je djelo Philothea, uvod u duhovni život. Franjo je bio zaljubljen u Boga, i molitvu je smatrao ključem za tu zaljubljenost. Mrzio je tračeve i ljude koji osuđuju druge. Do kraja života ostao je jednako marljiv i aktivan.

Umro je 28. prosinca 1622. u Lyonu za jednoga putovanja, a pokopan je u Annecyu 24. siječnja 1623. Beatificiran je 8. siječnja 1661., a kanonizirao ga je papa Aleksandar VII. 19 travnja 1665. Prikazuje se kao biskup u moceti, kako sjedi za stolom pišući a često su uz njega i trnjem probodeno srce i križ, simboli njegove ljubavi prema Isusu. Zaštitnik je katoličkog tiska, katoličkih pisaca, novinara, gluhih i redovničkih zajednica nazvanih njegovim imenom.

Preuzeto s hkm.hr

SVETAC DANA – SV. VINKO PALLOTTI

Petra Pavla Pallotti i majke Magdalene de Rossi. Njegovo djetinjstvo bilo je prožeto i poticano dubokom vjerom njegovih roditelja. Za svećenika je zaređen 16. svibnja 1818. godine, a nakon ređenja posvetio se oživljavanju kršćanske vjere u tadašnjem Rimskom pučanstvu.

Njegova svećenička i apostolska uloga u Rimu bila je briga za pripadnike raznih slojeva društva u različitim životnim potrebama -briga za siromašne, bolesne i na rubu stojeće ljude tadašnjeg Rima, utemeljenje ustanova poput karitasa, sirotišta i azila, dušobrižništvo vojnika, radnika, studenata i zatvorenika, promicanje i briga o bratstvima i religioznim udruženjima.

Sveti svećenik Vinko Pallotti bio je nadahnut uzvišenim i plemenitim idealom oživljavanja i promicanja vjere i djela milosrđa među katolicima diljem svijeta. Živeći u središtu Crkve te svojim mnogobrojnim apostolskim aktivnostima, uvidio je svu težinu problema s kojima se kršćanstvo suočavalo u doba velikih promjena. Intuitivnom je vizijom shvatio kako ti problemi mogu biti riješeni samo onda kada svaki kršćanin postane svjestan svoje vjerničke odgovornosti i počne surađivati u apostolatu Crkve. To ga je dovelo do utemeljenja jedne zajednice koju je nazvao Družba katoličkoga apostolata, kojoj na jednak način pripadaju i svećenici i redovnici i laici. Kasnije je na toj jezgri osnovao dvije zajednice, jednu za muškarce, a drugu za žene. Bio je to predivan ideal, veoma potreban u vrijeme njegova življenja. No on je još potrebniji danas kada su vjera i djela milosrđa suočeni s još većim preprekama od onih nastalih nakon Francuske revolucije.

Pogledajmo povijesni kontekst njegova vremena. Vinko Pallotti je rođen u Rimu 1795. u vrlo nemirno doba za taj grad i svijet. Tko god proučava posljednje desetljeće 18. stoljeća, uočit će neobičnu sličnost s današnjim vremenom. Bilo je to vrijeme ratova, revolucija i pohoda velikih vojska. Stare države propadaju, nastaju novi vladalački oblici i javljaju se nova društvena gibanja.

Tisuću je godina središnjim dijelom Italije vladao vrhovni crkveni poglavar koji je ujedno bio i gospodar papinske države. Zajedničko naslijeđe svih vladavina papa bili su sreća i blagostanje sve do Francuske revolucije. Tada su nezadovoljnici željni promjena, koji su stanovali s druge strane Alpa, ubrzo stupili u zavjeru s vođama revolucije.

Kada se ukazao za to pogodan trenutak, članovi su pariškoga vodstva poslali u Italiju vojsku pod zapovjedništvom Napoleona Bonapartea. Papa Pio VI. bio je primoran potpisati dva prijateljska ugovora s revolucionarima koji su mu oduzeli dio zemlje i zahtijevali isplatu velike svote novca.

Naravno, nisu bili zadovoljni tim djelomičnim ustupcima. Uskoro su pronašli izgovor da okupiraju cijelu papinsku državu, svrgnu i prognaju papu te proglase Rimsku Republiku, posvema uređenu po uzoru na Francusku. U ovako burnu svijetu rođen je Vinko Pallotti, treće od desetero djece, od kojih je samo četvero doživjelo zrelu dob. Njegovi su roditelji bili iznimno pobožni te je stoga njihova glavna briga bila odgojiti djecu u ljubavi i strahu Božjemu. Bezvjernički zahtjevi i način života onoga vremena nisu uspjeli zahvatiti dom Pallottijevih.

Poziv

Vinko je još od djetinjstva osjećao jaku težnju k svećeništvu, a kada je kazao svojim roditeljima da je to njegov poziv, silno su se obradovali njegovu izboru. Neko je vrijeme razmišljao o tome treba li postati dijecezanski svećenik ili se pridružiti nekomu redu. Na koncu su ga njegovi savjetnici uvjerili da će najbolje služiti Bogu kao dijecezanski svećenik.

Studij filozofije započeo je na Rimskome kolegiju, a 1811., kao šesnaestogodišnjak, primio je kleričku tonzuru. Zlokobni politički uvjeti, koji su se poput sjena nadvili nad rani dio Vinkova života, nisu imali pozitivna pomaka ni tijekom njegova studija. Naprotiv, postajali su sve ozbiljniji. Napoleon Bonaparte, tada već okrunjen za cara Francuske, proglasio je 1809. potpuno ukinuće papinske države, a papu je nazvao samo gostom francuske vlasti u Rimu. Protiv ovoga kršenja papinskih prava Pio VII. izdao je bulu Quum memoranda kojom je izopćio uzurpatore iz Crkve. Napoleon je bio jako ozlojeđen na Papu i zatvorio ga u Fontainebleau.

Kada je Vinko Pallotti studirao na Rimskome sveučilištu, papinska je država bila prezrena i izrugivana čak i u samome Rimu. Svećenici nisu nosili kleričku odjeću na ulicama zbog straha od uvreda koje su nanosili vojnici i svjetina. Bogoslovije i sjemeništa u gradu bili su zatvoreni. Nekolicina svećeničkih kandidata bila je prisiljena živjeti u roditeljskim kućama. Na sreću, Rimsko je sveučilište, gdje su bogoslovi mogli imati filozofsko-teološko obrazovanje, bilo još uvijek otvoreno.

Mladi je svećenik Vinko, živeći kod kuće, uspio nadići čak i strogost samostanskoga života. Naviknuo se spavati na podu; bio je discipliniran do te mjere da su roditelji obavijestili njegova ispovjednika moleći ga da on utječe na smanjenje tih trapljenja. No ispovjednik je odgovorio da je Vinkovo mrtvljenje božanskoga izvora. »Prst Božji je na djelu«, kazao je.

Na kraju redovnoga studija Vinko je zaređen za svećenika 1818. Njegovo je visoko školovanje bilo izvrsno i okrunjeno doktoratom iz filozofije i teologije. Njegov je završni ispit bio toliko izvrstan da je dobio stipendiju u svrhu daljnjega školovanja. Postao je član Teološke akademije na sveučilištu, a nakon deset godina po završetku studija postao je voditelj njezinih sjednica.

Vinkovo oduševljenje nije moglo biti zadovoljeno samo intelektualnim postignućima. Gorljiva želja da pridobije duše za Krista izrastala je iz dubine njegova duhovnoga života tako da je, unatoč svojim profesorskim dužnostima, vršio aktivan apostolat među svojim učenicima i prijateljima. Nekoliko je godina bio predsjednik bratovštine mladića, a kasnije je preuzeo brigu o jednoj ubožnici. Također je bio usrdan promicatelj Pobožnoga instituta za prvu pričest, značajne institucije koja i danas postoji u Vječnomu gradu. U tome institutu zatvorena tipa djeca se pripravljaju za prvu pričest.

Revnost i apostolska aktivnost oca Vinka privukli su pozornost njegovih nadređenih koji su dobili njegovu potporu u obnovi rimskih bratovština i ustanova koje se brinu za siromašne. Mnogo je njihovih članova bilo maknuto s dotadašnjih položaja tijekom francuske vladavine, a preostali članovi bili su okuženi liberalnim vjerskim stavovima. Takvo je bilo i Zanatsko sveučilište u kojemu su obućari, izrađivači kočija, pekari i ostali zanatlije bili ujedinjeni radi dobrotvornih i vjerskih ciljeva. Svako je »sveučilište« imalo svoju crkvu u kojoj je, po staromu običaju, zajednica bila duhovno vođena i jednom godišnje obavljala duhovne vježbe. Mnogo su godina, nažalost, duhovne vježbe bile bezuspješne sve dok crkveni poglavari u Rimu nisu pronašli oca Pallottija, instrument Providnosti, kao obnovitelja izvornih ciljeva tih »sveučilišta«.

Otac Pallotti je reorganizirao vijeća »sveučilišta«, postavio nove upravitelje, vodio duhovne vježbe i u kratko vrijeme vratio ovim uglednim institucijama, baštini iz doba vjere, izvorni sjaj.

Istaknut ćemo jednu bratovštinu čija je svrha bila duhovno pomagati onim zločincima koji su bili osuđeni na smrt. Ta je bratovština imala vlastitu crkvu posvećenu sv. Ivanu Krstitelju. Mnogo joj je godina otac Pallotti služio, a dio njegove dužnosti bio je ostati sa zatvorenikom i dati mu duhovnu pomoć tijekom posljednjih nekoliko sati života te ga dopratiti do vješala. Neki su rezignirali pred svojom sudbinom dok drugi nisu. Pallotti je mnoge nesretnike, čija srca drugi svećenici nisu uspjeli omekšati, uspio izmiriti s Bogom in extremis. Njegova je ljubav prema ovomu teškom apostolatu postala toliko velika da je čak nekoliko puta izrazio želju da jednoga dana bude pokopan u društvu onih čije je spasenje, kao i »dobromu razbojniku« Dizmi, bilo obećano u posljednjemu trenu.

Njegovi su mu nadređeni povjerili službu duhovnika u nekim rimskim bogoslovijama i samostanima. Pozivi da bude ispovjednik i propovjednik dolazili su iz tolikih izvora da je smatrao potrebnim dati ostavku na mjesto profesora Rimskoga sveučilišta kako bi se potpuno posvetio aktivnu apostolatu.

Među rimskim bogoslovijama bilo je i nekoliko vrlo poznatih, drevnih ustanova od kojih je najpoznatiji Kolegij propaganda. Upravitelji i studenti tih ustanova običavali su dolaziti ocu Pallottiju po savjet, utjehu i duhovno usmjerenje. Kako su godine prolazile, ti su studenti završavali studij i odlazili kao misionari diljem svijeta. Nosili su sa sobom uspomenu na svetoga svećenika koji je usmjeravao njihove prve korake prema Kristovoj službi. Neki su od njih kasnije postali i biskupi te su rado svjedočili po svojim sjećanjima o Pallottijevoj svetosti kada bi se za to ukazala prilika. Molbe za njegovu beatifikaciju pristizale su od njih posebno tijekom zasjedanja I. vatikanskog sabora. Bio je to znak Božje providnosti da je ovaj apostol proglašen svetim početkom II. vatikanskog sabora, kada su oči cijeloga svijeta bile uprte u Rim.

Otac Pallotti je veoma jasno uvidio da se svetost prije svega sastoji u izvršavanju Božje volje koja se očituje u volji nadređenih. Poznatomu profesoru Svetoga pisma, koji se zaželio umirovljenja i kontemplativnoga života, napisao je sljedeće:

»Bog ne traži od Vas da postanete svetac u tišini i strogosti La Trappea, Charterhousea ili pak Hermitagea (klauzurnih samostana, op. prev.). Bog traži od Vas da postanete svetac u svijetu, svakodnevnom životu, tijekom Vašeg odmora i ugodnih trenutaka. Svetost se sastoji u vršenju Božje volje. Možete koristiti razgovor kao put k svetosti. Započnite razgovor o nekoj temi koja zanima Vašeg sugovornika, ali ga dovršite s temom koja zanima Vas. Možete postati svetac jednako lako tijekom kakove književne rasprave, znanstvene akademije, za katedrom među obrazovanima, kao i među bludnicima i grešnicima. U svijetu možete biti svetac postajući sve svima, kako biste svakoga pridobili za Krista.«

Crkveni su poglavari u potpunosti shvatili vrijednost Pallottijeva djelovanja i njegovih velikih darova. Za nagradu i kao poticaj ponudili su mu mjesto kanonika koje je s poštovanjem odbio. Nakon kratka vremena ponudili su mu svećeničku službu u velikoj i bogatoj župi sv. Marka. Ponovno je odbio.

Početkom 1835. napisao je u svoj duhovni dnevnik: »Moj Bože, još uvijek nisi izlio svoje milosrđe na mene, no vjerujem da ćeš sada započeti. Za prvi pokaz tvoga milosrđa molim da me neko tvoje stvorenje, s tvojim odobrenjem, prezre, kazni, povrijedi i ponizi kako bi zauzdao moje zle strasti, a pogotovo moj ponos. Neka se sva stvorenja okome na mene i na moju neodlučnost. To neka bude na moju štetu i poniženje…«

U prošlosti je crkva Duha Svetoga bila nemarno vođena pa je rektorstvo bilo ponuđeno Pallottiju 1834. godine u nadi da će je oživiti. Ovoga je puta pristao s puno nadanja, ali se jad prijašnjih upravitelja mogla osjetiti na određene načine. Perfidno su organizirali progon, zanemarivali su ga u razgovoru i ignorirali ga u susretima, a to se nastavilo sljedećih deset godina, no Vinko je to podnosio ne mrmljajući i s milosrđem do začuđujućih i zadivljujućih razmjera. Tako su smatrali svi oni koji su poznavali okolnosti. Ali sam Vinko Pallotti nije bio začuđen, bilo je to ono za što je i molio.

Osnivač

U vršenju svoga apostolskog služenja otac Pallotti je okupio oko sebe priličnu skupinu pobožnih duša iscrtanu svim životnim pozivima. Bili su to svećenici, redovnici i bogoslovi koji su pod Pallottijevim vodstvom običavali propovijedati, ispovijedati i poučavati nauk Crkve u zanemarenim dijelovima Rima i njegovim predgrađima. Pobožni su mu laici pomagali i novčanim prilozima i konkretnim služenjem. Redovnice su u tišini svojih samostana i pobožnih zajednica upućivale molitve Bogu za pomoć u žetvi.

Otac Pallotti je bio zahvalan Bogu za toliko mnoštvo revnih i velikodušnih suradnika, ali je ipak jedna stvar manjkala da njegova radost bude potpuna. Njegovi su suradnici služili samo kratkoročno i nisu bili s njime vezani trajnom svezom. Promišljao je o tome kako ujediniti te volontere u jedno i trajno tkivo sve dok se nije zbio jedan »događaj« koji nije previše značio drugima, ali je za njega bio prst Božji.

Pri kraju 1834. otac Pallotti, na prijedlog Arapske katoličke misije, odlučuje tiskati izdanje »Vječnih maksima« sv. Alfonza na arapskome jeziku. Budući da nije imao novca za izdavanje, obratio se svome prijatelju i pokorniku Giacomu Salvatiju i zamolio ga da skupi potrebnu svotu.

Skupiti novac nije nikada bio ugodan zadatak. Giacomo Salvati je bio poslovan čovjek s malo slobodnoga vremena na raspolaganju. Osim toga, bio je bojažljiva osoba i imao malo povjerenja u svoje sposobnosti za ovaj zadatak.

»Ljudi će me odbijati sa svojih pragova, a da mi ne daju priliku za objašnjenje«, rekao je ocu Pallottiju. No on nije obraćao pozornost na te molbe te je na kraju Salvati odlučio dati sve od sebe. »Barem mi daj potvrdu s tvojim potpisom koja će me očuvati in bona fide.« Čudnovato! Otac Pallotti je odbio ovaj, naizgled, veoma razuman zahtjev i kazao: »Idi u ime Isusa raspetoga!«

Može se jasno zamisliti kako je bilo Giacomu Salvatiju započeti zadatak s veoma pomiješanim osjećajima. Kako će ga ljudi primati i što će im reći? Bio je jako iznenađen što mu je prva osoba kojoj je prišao, neki mesar, dao bez oklijevanja stotinu rimskih kruna. Druga, jedan pekar, dao mu je podjednaku svotu. Na kraju prvoga dana sakupio je 550 kruna, a na kraju je prikupljena svota novca pokazala jako dobru uspješnost akcije.

Nakon što je tiskanje bilo plaćeno, uviđeno je da je preostala pozamašna svota novca. Očito je Božja providnost upućivala na to da treba osnovati neku zajednicu koja bi trajno osiguravala karitativno djelovanje.

Na listovima papira svoga duhovnog dnevnika, nađenima nakon njegove smrti, dokaza velike duhovne dubine, nastojao je Pallotti zabilježiti najintimnije odnose svoje duše s njezinim Stvoriteljem. Započinje s uputstvima svoga duhovnika, zatim sadrži njegove refleksije, odluke i opis pojedinih milosti koje mu je Bog davao s vremena na vrijeme. Zanimljivo je zapaziti kako je kratko nakon tek zapisanoga »događaja« Pallotti opisao veliku i jedinstvenu milost dobivenu od Boga nakon što je odslužio misu drugoga petka u siječnju 1835. godine:

»Moj najmilosrdniji Bože, ti si mi darovao zadatak pokretanja i osnivanja sljedećega na sigurnim temeljima, promičući, usavršujući i ovjekovječujući posljednju želju tvoga Presvetog Srca:

1. sveopćega apostolata među katolicima za promicanje vjere i Kristovih načela među nekatolicima i nevjernicima

2. apostolata za oživljavanje, očuvanje i povećanje vjere u samih katolika

3. instituciju sveopćega milosrđa koja se treba uvježbavati u duhovnim i tjelesnim djelima milosrđa tako da bi ti, koji si beskrajno milosrđe, mogao biti znan cijelomu svijetu na sve načine.«

Bio je to Božji poziv koji je Pallotti morao izvršiti. Nakon savjetovanja s duhovnikom odlučio se za put koji mu je Bog pokazivao. Zatražio je crkveno odobrenje za zajednicu laika, svećenika i redovnika koji su već djelovali pod njegovim vodstvom, s prijedlogom da nova družba nosi naziv Družba katoličkoga apostolata pod patronatom Marije, Kraljice apostola. Kardinal vikar Rimske biskupije odmah je dao odobrenje novoj družbi. Bilo je to 4. travnja 1835., a tri je mjeseca kasnije Njegova Svetost Grgur XVI. poslao blagoslov ocu Pallottiju i njegovoj Družbu napisavši:

»Neizmjerno mnogo blagoslova Družbi katoličkoga apostolata te pobožnu i predanu radu koji će izvršavati.«

Misli svetog Vinka

“Šutnja nas priprema za molitvu.

Molitva i šutnja vode nas do unutarnjeg jedinstva s Bogom. Tko ne ljubi tišinu šutnje i molitvu, taj ustvari ne želi unutarnje jedinstvo s Bogom” “Boga moramo udisati, Boga moramo izdisati, Boga u svemu naći, Boga svima pokazati, Božjom prisutnost zračiti.”

***

„Neću ništa od onoga što se ne sviđa Bogu, ništa, ništa, ništa.

Nego sve, sve, sve ono što se sviđa Bogu.

To je Mudrost, o moj Gospodine,

i ovo je život: LJUBITI TE.

Mudrost, koja se ne hrani Tobom, dim je što nestaje.

Onaj tko se hrani Tobom, nema potrebe da si podiže kuću, jer Ti si njegova palača, lijepa i sigurna.“

„Brini se da te ništa ne odvrati od Boga.“

***

„Našim vedrim i radosnim licem možemo dokazati da nasljedovanje Krista naš život ispunja radošću.“

***

„Tražite uvijek Boga u vašim mislima, djelima, osjećajima vašeg srca i u svemu.

Danas iskoristite sve, pa i najmanje prilike činiti dobro.“

***

„Tko moli, mora to činiti prije svega s vjerom i povjerenjem, mora to činiti u ime Isusa Krista i mora biti ustrajan.

Što drugima kažem, moram i sam činiti.“

***

“Trudi se uvijek Božju volju prepoznavati i vršiti.”

Preuzeto s palotinci.hr

SVETAC DANA – SV. VINKO

Sveti Vinko (San Vicente de Zaragoza), đakon i mučenik iz vremena cara Dioklecijana, zaštitnik je vinogradara i vinara, a njegov se spomendan obilježava 22. siječnja.

Sv. Vinko iz Zaragoze najpoznatiji je mučenik Španjolske. Njegov životopis se čitao u crkvama Afrike već od kraja 4. stoljeća kako svjedoči Sv. Augustin u Ispovijestima 275.

Pod vodstvom biskupa Zaragoze Valerija, Vinko je daleko uznapredovao u studiju. Zaređen je za đakona i dodijeljena mu je dužnost kao vrsnom propovjedniku, propovijedanje po biskupiji. Vodio je i upravljanje materijalnim dobrima biskupije i brinuo se za siromahe. A to su i bile službe koje su đakoni obnašali.

Kada je početkom 4. stoljeća Dioklecijan pokrenuo progone protiv kršćana, Dacijan, upravitelj Valencije, uhitio je u glavnom gradu i bacio u okove kako biskupa Valerija, tako i njegova tajnika Vinka te su držani u zatvoru dugo vremena. Oni su se nepokolebljivo oduprli svim pokušajima da ih Dacijan odvrati od kršćanstva. Vinko je govorio u ime biskupovo tako uvjerljivo i spretno da ga je rasrđeni Dacijan predao na mučenje, a biskupa Valerija pustio na slobodu.

Vinka su najprije podvrgli ispitivanjima, a potom i mukama. Mučen je najokrutnijim mukama koje može samo zloba izmisliti; razapinjali su ga kukama, pekli, bičevali, ali ga svejedno nisu uspjeli navesti na odreknuće od vjere.

Ponovno je bio bačen u ćeliju u kojoj je po podu bilo razbacano polomljeno staklo. Vinko se nije potužio, već je stao pjevati zahvalne himne i pohvale Gospodinu. Još više razjaren, Dacijan je izdao nalog neka ga postave na ugodnu postelju, kako bi mu oduzeo zadovoljstvo mučeničke smrti. No, upravo dok su ga premještali, Vinko je svoju dušu predao Gospodinu na slavu.

Njegovo tijelo je bačeno lešinarima, ali ga je obranio gavran. Dacijan je potom bacio tijelo u more, ali je ono isplivalo na obalu pa su ga kršćani tako imali prilike uzeti. Sahranila ga je jedna pobožna udovica.

Nakon što je uspostavljen mir u Crkvi, podignuta je kapela nad njegovim zemnim ostacima izvan zidina Valencije. Njegove relikvije su 1175. donesene u Lisabon. Drugi tvrde kako su relikvije donesene u Castres 864. Cremona, Bari i ostali gradovi tvrde da također posjeduju njegove relikvije. Kilderik I. donio je stopalo i dalmatiku u Pariz 542. i podigao je crkvu u njegovu čast. U Rimu postoje tri crkve posvećene Sv. Vinku, jedna blizu bazilike Sv. Petra, druga na Trastevereu, i ona koju je izgradio Honorije I. (625.-638.), a koju je obnovio papa Leo III. 796.

Ime mu je latinskog porijekla i znači: pobjedonosan, a zaštitnik je vinara, staklara i mornara, kao i: Valencije, Zaragoze i Portugala.

Preuzeto s nedjelja.ba