SVETAC DANA – SV. PIO X., PAPA

Sv. Pio X. odnosno Giuseppe Melchiorre Sarto rođen je 2. lipnja 1835. kao drugo od 11-ero djece svojih roditelja u siromašnoj seljačkoj obitelji u Riesu kraj Trevisa, gdje je završio osnovnu školu, a školovanje nastavio u gimnaziji u obližnjem gradiću Castelfrancu.

Kako je već kao osnovnoškolac bio odličan i marljiv učenik, tadašnji venecijanski patrijarh kard. Jacopo Monico, Pijev „zemljak“, omogućio mu je besplatan studij u sjemeništu u Padovi gdje je proboravio osam godina. Prvo je dvije godine studirao klasične jezike i književnost, potom filozofiju, a preostale četiri godine teologiju. 

Svećenički put
Svećenički red primio je u Castelfrancu 1858., a svećeničku službu započeo kao kapelan u Tombolu gdje je odmah prihvaćen zbog svoje poznate ljubavi prema siromasima, svećeničke revnosti te požrtvovnosti, kojima ostaje vjeran do smrti. Život ga je dalje odveo u Salzano na službu župnika, a 1875. je imenovan kanonikom te premješten u Treviso za voditelja Biskupskog ureda. Također, kao profesor na bogoslovnom sjemeništu predavao je dogmatiku, moral i crkveno pravo. Iako se snažno protivio, 1884. papa Lav XIII. ga je imenovao biskupom Mantove u kojoj je vladalo izrazito teško stanje. Tu se ponovno očituje njegova snaga, staloženost, ali i čvrstoća kojom je zavladao situacijom. Vlastitim životom, primjerom siromaštva, pobožnosti, radinosti te neporočnosti pokazivao je svećenicima lijek za njihove slabosti, a prema nedostojnim svećenicima bivao je čvrste ruke.

Na tajnom konzistoriju 1893. Papa ga je imenovao kardinalom, a samo tri dana poslije i venecijanskim patrijarhom. Giuseppe je sve činio kako bi ostao biskupom Mantove, ali se naposljetku pokorio Papinoj želji. Ipak, morao je pričekati 18 mjeseci na preuzimanje službe, jer se austrijska Vlada bila usprotivila njegovu imenovanju – poznati slučaj cezaropapizma na austrijski način. Nakon mnogobrojnih pregovora između Svete Stolice i Austrije 24. studenog 1894. svečano je ušao u Veneciju gdje se tijekom 10-godišnjeg službovanja pokazao istinskim pastirom. Vodio je život u siromaštvu, toliko da je čak nosio odijelo svojeg prethodnika. Svojim životom i primjerom pokazivao je kako treba biti svet.

Nezaboravan pontifikat
Na Petrovoj stolici naslijedio je Lava XIII. koji je preminuo u dubokoj starosti 20. srpnja 1903. Konklave su započele 1. kolovoza, a tri dana kasnije je Crkva imala novog pastira – papu Pija X. koji je ovaj izbor prihvatio preplašen i kroz suze. Ime Pio je uzeo kako bio odao počast papama imenjacima koji su se hrabro opirali raznim progonima te bili, kao i on sam, borci protiv pošasti modernog svijeta.

Papa Pio X. nije imao pretjerano ugodan „doček“. Početak pontifikata obilježen je ne tako lijepim događajima u Francuskoj gdje je položaj kršćana bio loš, a kompariran je u „gori“ proglašenjem Zakona o odvajanju Crkve od države. To je Papa oštro osudio dvjema enciklikama Vehementer Nos (Nije vam dopušteno, 11. veljače 1906.) i Une fois encore (Još jednom – 6. siječnja 1907.), dok enciklikom Pascendi Dominici gregis (Pasti stado Gospodnje – 8. rujna 1907.) osuđuje modernizam, agnosticizam i imanentizam.

Reforma do reforme
Tijekom prvih pet godina pontifikata papa Pio je proveo neke uistinu dalekosežne reforme koje su bile na dobrobit Crkve. Prvo je na udaru bio cezaropapizam. Jednom zauvijek je ukinuo svako pravo svjetovnoj vlasti u izbornom procesu u Crkvi. Preuredio je Rimsku kuriju i njezinih 37 raznih odjela i sudišta u 11 kongregacija, tri sudišta i pet ureda, a njihove je ovlasti raspodijelio na racionalnoj i djelotvornoj osnovi. Također, radeći u Trevisu kao kancelar prije nego je postao Papa, zaključio je kako je potrebna žurna reforma Zakonika kanonskog prava. Izmijenjeni Zakonik usvojen je tri godine nakon Pijeve smrti, ali je on osobno poticao rad na njemu dok je bio živ.

Njegov dušobrižnički motiv osobito se isticao u „kampanji“ za češćim pričešćivanjem. To je bio ujedno i glavni cilj dok je bio biskup, a kada je postao poglavar Katoličke Crkve, učinio je to prvim zadatkom svojeg pontifikata. Vjerovao je kako je često pričešćivanje ključ potpunog života svakog katolika i naglašavao kako je „pričest lijek za mane, a ne nagrada za besprijekornost“. Ubrzo, 1910., uveo je nezapamćene promjene te je, između ostaloga, smanjio doba prve pričesti koja se obično primala u dvanaestoj ili četrnaestoj godini, na sedam godina.

Glede samog ustrojstva liturgije, i tu su nastupile promjene, poglavito u crkvenoj glazbi te u brevijaru za koji je odredio opsežnu promjenu. Temeljio se i na poboljšanje nastavnog programa sjemeništa s ciljem boljeg obrazovanja dušobrižničkog svećenstva. Radio je i na obnovi katekizma koji bi se koristio diljem svijeta. Uveo je novost glede posjeta ad limina koji se sada treba obaviti svakih pet godina. Pio X. je zdušno vjerovao kako je laičko djelovanje ključ uspjeha crkvene misije u društvu, ali isto tako bio je jako sumnjičav prema svim „kršćanskim demokratskim“ pokretima koji su imali u sebi imalo politike.

Dosljedan siromaštvu
Kada je izbio I. svjetski rat, Papa je jednom prilikom zapisao: „Tugujem za svima onima koji umiru na bojnim poljima. Tugujem za njihovim dušama i obiteljima. O, taj rat! Osjećam da će i mene dokrajčiti.“ I bio je u pravu. Godinu dana nakon što je preživio srčani udar, manje od mjesec dana od izbijanja I. svjetskog rata, 21. kolovoza 1914. zauvijek je sklopio oči. Ono što se sa sigurnošću može tvrditi – bio je čovjek, u pravom smislu te riječi. Bio i ostao, a 1954. je proglašen i svetcem. Umro je u siromaštvu kako je i živio, a za sobom je u baštinu Crkvi ostavio pravo bogatstvo u vidu niza pozitivnih reformi. Pokopan je skromno u jednostavnoj i neukrašenoj grobnici u kripti bazilike Sv. Petra, gdje se i danas nalazi njegovo tijelu u brončano-staklenom sarkofagu kako bi vjernici mogli iskazati štovanje ovom prvom „Papi iz naroda“ i svetcu.

Izvor: nedjelja.ba

SVETAC DANA – SV. BERNARD IZ CLAIRVAUXA

Prorok dvanaestog stoljeća, autor mističnih spisa i jedan od najvećih čudotvoraca u čitavoj povijesti Crkve

A J. Luddy, autor knjige „Život i učenja sv. Bernarda“ svojevremeno je napisao: „Čudesa sv. Bernarda su tako dobro potkrijepljena da bi sumnjati u njih značilo diskreditirati čitavu povijest“. Sv. Bernard bio je jedna od najznamenitijih ličnosti čitave naše povijesti.

Potpuno je dominirao razdobljem u kojem je djelovao, te je bio znan kao prorok dvanaestog stoljeća. Bio je naučitelj Crkve, osnivač mnogih samostana, obnovitelj vjerskog života, savjetnik papâ, propovjednik, mirotvorac između moćnih, branitelj Crkve, ljubitelj Majke Božje, mistik, učitelj duhovnog života, naučitelj sv. Pisma, veliki teolog, autor mističnih spisa, i jedan od najvećih čudotvoraca u čitavoj povijesti Crkve.

Mnogobrojna čudesa

Bernard je učinio mnogo čudesa na poznatim ličnostima, često ispred velikog mnoštva, i ta čudesa nikada nisu osporili ni njegovi sljedbenici, ni njegovi neprijatelji. Skupina njegovih biografa zabilježila je velik broj čudesa, koja su se po molitvi sv. Bernarda događala na različitim mjestima. U Doningenu blizu Rheinfelda, u Njemačkoj, Bernard je u jednom danu ozdravio devet slijepih, deset gluhonijemih, i osamnaest hromih i uzetih. U Schafhausenu je učinio još veći broj čudesa. U kronikama područja jezera Constance, zabilježena su 53 čudesa, što nije bio konačan broj svih čudesâ koja su se ondje zbila! Zbog ogromnog broja njegovih drugih čudesâ, čini se vjerojatnim da je Bernard uskrisio više mrtvih nego nekolicinu za koje postoje dokazi. Već spomenuti autor Luddy, citira Laudena, povjesničara sklonog kritici: „Potpuno je nemoguće sumnjati u autentičnost čudesa sv. Bernarda, jer ne možemo ni zamisliti ikakvu prevaru bilo od onih koji su čudesa zabilježili, bilo od samog Bernarda koji ih je učinio“.

Vitez i njegov bivši štitonoša

Dok je Bernard propovijedao obilazeći područje oko jezera Constance, mladi vitez Henry, koji je govorio njemački i francuski jezik, postao mu je prevodiocem. Uz Bernarda, mladić se obratio od zlih puteva. Ta se promjena u Henryjevu životu nije svidjela njegovu bivšem štitonoši. Jednog dana dok je Henry jahao uz sv. Bernarda, taj se štitonoša iznenada pojavio te je napao Henryja rugajući se i vrijeđajući ga, što je ujedno vrijeđalo i Bernarda. Štitonoša je zatim pohulio na Božjeg slugu, povikavši svom snagom: „Idi i slijedi tog đavla, i neka te đavao odnese!“ Bernard i Henry nisu se obazirali na nj… Tada su neki ljudi pred noge sv. Bernarda položili bolesnu ženu koja nije mogla hodati, tražeći njegov blagoslov. To je štitonošu učinilo još bjesnijim. No, nakon što je Bernard ozdravio ženu, pao je štitonoša natrag kao udaren nevidljivom rukom te je ostao beživotno ležati ispružen na zemlji. Henry, njegov bivši gospodar, bio je užasnut ovom iznenadnom i groznom smrću. Pao je do nogu sv. Bernarda, i molio milosrđe za štitonošinu dušu: „To ide na tvoj račun, zato što je pohulio na tebe, stigao ga je ovaj strašan sud!“ „Ne dopustio Bog da bilo tko umre zbog mene!“ viknuo je Bernard. Zatim se okrenuo prema beživotnom tijelu, nagnuo se iznad njega te je polako, drhtavim glasom punim emocija, počeo moliti Očenaš. „Držite mu glavu!” rekao je zatim nekolicini promatrača, te je pomazao mrtvog štitonošu svojom pljuvačkom, koju je često upotrebljavao po Isusovu primjeru i u Njegovo ime, zapovjedivši mu: „U Ime Isusovo, ustani!“ Bernard je ponovio: „U Ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga, neka te Bog vrati u život!“ Ove riječi snažno su odjeknule među utihnulim promatračima. I dok su gledali, mrtav je čovjek ustao, i podigao pogled prema nebu… Glasno odobravanje i divljenje puka bilo je sve veće. Bernard se tada obratio uskrišenom štitonoši: „Koji je sada tvoj stav? Što ćeš učiniti?“ Štitonoša mu je odgovorio: „Oče moj, učinit ću sve što zapovijedaš“. Odan svojoj riječi, potpuno se promijenio te je postao križarem. Je li štitonoša zaista bio mrtav? On je sâm izjavio: „Bio sam mrtav i čuo sam riječi svoje osude; da sveti opat nije posredovao, sada bih bio u paklu“. Bivši štitonošin vitez, Henry, postao je monah u Clairvauxu te je često prepričavao ovaj događaj. „Pruži ruku svoju da bude ozdravljenja, znamenja i čudesa po imenu svetoga Sluge tvoga Isusa” (Dj 4,30) U drugoj čuvenoj prigodi, sv. Bernard je usrdno molio Boga da potkrijepi njegovo propovijedanje čudesnim znacima… „Što očekuješ od mene, Gospodine moj i Bože moj? Ovi ljudi traže čudesa; malo ćemo postići samo riječima ako ih Ti ne potvrdiš znacima svoje sile.“ Bernard je izrekao ove riječi dok je napuštao redovničku kuću u Toulouseu… U tom trenutku, propovjednik istog imena, Bernard, koji je umirao od kapi, skočio je iz svog kreveta i potrčao za sv. Bernardom kako bi mu zahvalio za svoje iznenadno i potpuno ozdravljenje. Kada su ga vidjeli, kanonici su pobjegli glasno vičući. Mislili su da je utvara, i vjerovali da je njegova duša napustila tijelo. Zbog mnoštva koje se okupilo nakon ovog čuda, Bernard se sakrio u ćeliju, te su ga čuvali. Čovjek koji je ozdravio, postao je monah u Clairvauxu, a kasnije opat u samostanu u Veldeau.

Gospodin odgovara na Bernardovu molitvu

Iz dana u dan, broj ozdravljenja po molitvi sv. Bernarda rastao je i umnožavao se, sve dok i u prosjeku nije bilo i tridesetak dnevno, a jednom prilikom čak trideset i šest.

Kad bi neki putnik došao u ovaj ili onaj grad, čuo bi kako crkvena zvona radosno zvone, a ljudi pjevaju “Gospodine, smiluj nam se. Kriste, smiluj nam se!” Ova zvonjava bila je dobro poznata svima koji su je mogli čuti pa i onima najudaljenijima; naime, tako su znali da je Bernard učinio još jedno čudo. Ovdje možemo prikazati samo kratak izvadak iz zabilješki koje su pred nama a koje bilježe stotine slučajeva:

Istoga dana došli smo do Molesmesa, samostana iz kojeg su izašli i naši oci koji osnovaše Red cistercita. Bila je srijeda, a oni su primili Božjeg čovjeka velikom predanošću.

Dok je Bernard sjedio u gostinjskoj kući, ušao je neki čovjek slijep na jedno oko. Padajući na koljena, molio je Bernarda za milost. Bernard je napravio znak križa svojim svetim prstima, te je dotaknuo slijepo oko. Čovjek je odmah zadobio vid, i otišao zahvaljivati Bogu.

Otprilike sat nakon toga, dok je padao mrak, sveti je čovjek izašao kako bi polagao ruke na bolesnike koji su ga čekali pred vratima. Prvi koji je ozdravio bio je dječak slijep na desno oko. Dječak je odmah zatvorio lijevo oko na koje je prije sve jasno vidio, a desnim je gledao i govorio ono što su mu pokazivali. I opet, na istom mjestu, djevojčica koja je imala bolesne noge, te je bila hroma od rođenja, izliječena je polaganjem ruku. Njezina majka skakala je od sreće, jer je prvi put vidjela svoje dijete kako stoji i hoda.

Sv. Bernard umro je u 63. godini, 20. kolovoza 1153., dok su redovnici u Clairvauxu molili treći čas. Kako bijaše veliki pobožnik Blažene Gospe te širitelj njezine slave, pokopan je pod njezinim oltarom u opatijskoj crkvi.

Papa Aleksandar III. proglasio ga je svetim 1174. godine kao prvog redovnika cistercitskog reda. Crkvenim naučiteljem proglasio ga je papa Pio VIII.

Vizije sv. Bernarda

Jednog je dana, ušavši u crkvu punu molitelja, sv. Bernard imao viđenje. Kraj svakog je molitelja vidio njegova anđela koji je pisao. Jedan je pisao zlatnim slovima, drugi srebrnim, treći običnom tintom, a četvrti vodom. Jasno je da tu nije bilo ništa zapisano. Svetac je o tom razmislio te spoznao da je prvi molitelj molio s velikom pobožnošću i ljubavlju prema Bogu. Anđeo koji je pisao srebrnim slovima, predstavljao je molitelja koji je pomno pazio na smisao riječi molitvenog obrasca, ali nije molio s velikom ljubavlju prema Bogu. Anđeo koji je pisao tintom, predstavljao je molitelja koji nije pazio ni na smisao ni na sadržaj riječi. A onaj četvrti koji je pisao vodom, predstavljao je molitelja koji u crkvi uopće nije mislio na Boga, nego na svjetovne stvari.

Bernardovo štovanje Blažene Djevice Marije – Zvijezde mora (ove se riječi sv. Bernarda čitaju svake godine u brevijaru na blagdan Imena Marijina – 12. rujna)

O ti, čovječe, koji vidiš, da na tom svijetu više ideš kroz bure i oluje nego li hodaš po zemlji, ne odvrati očiju od sjaja ove zvijezde, ako nećeš da te oluja potopi. Ako navale na te valovi kušnje, ako udariš na grebene nevolja, pogledaj zvijezdu, zazovi Mariju. Ako te bacaju amo tamo valovi oholosti, častohleplja, ogovaranja, zavisti, pogledaj zvijezdu, zazovi Mariju. Ako li potresa lađicom tvoje duše srdžba ili lakomost ili podražaj tijela, pogledaj na Mariju. Ako si zbunjen radi strahota opačina, smeten radi prljave savjesti, preplašen od strahota suda Božjega, ako se počinjaš daviti od žalosti i upadaš u ponor očaja, misli na Mariju. U pogibeljima, u tjeskobama, u sumnjama, misli na Mariju, zazivaj Mariju.

Neka ti ne odlazi s usta, neka ti ne odlazi sa srca; i da postigneš zagovor njezine molitve, ne ostavljaj primjera njezina života. Nju slijedeći nećeš zalutati, Njoj se moleći nećeš očajati; na Nju misleći nećeš zalutati; dok te Ona drži nećeš posrnuti; dok te Ona štiti netrebaš se bojati; dok te Ona vodi nećeš se umoriti; ako ti je Ona milostiva stići ćeš cilju i tako ćeš na sebi iskusiti, kako je s pravom rečeno: i ime je Djevici Marija.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. IVAN EUDES

Danas slavimo liturgijski spomen svetog Ivana Eudesa, neumornog apostola pobožnosti svetim srcima Isusa i Marije

Sv. Ivan Eudes bio je pravi sin Normandije. Rodio se 14. studenoga 1601. u Riju, blizu Argentana, u biskupiji Sées. Sveti Ivan je baštinio ove osobine svoga rodnoga kraja: bio je snažne tjelesne građe, izdržljiv i uporan, razborit, obdaren darom i sposobnošću organizacije, sposoban da učini djela trajne vrijednosti. Nosio je i duhovne značajke svoga vremena u kojem je rastao, odgajao se i izgrađivao. Bio je suvremenik Richelieua i Corneillea, živio je u vremenu u kojem je čovjek jake volje bio u velikoj časti, a junačko srce nešto što se cijenilo i ljudima imponiralo. Pa ipak, sve su te crte na Ivanu bile tako izrazite, tako osobne, da ga ne možemo pobrkati ni s jednim drugim normandijskim tipom onoga vremena.

Sveti Ivan je jedno vrijeme bio đak isusovačkoga kolegija u Caenu. Isusovci su od njega učinili odlična latinista koji se mogao lakše izražavati pišući latinske stihove nego francusku prozu. U kolegiju se veoma razvila i njegova duboka pobožnost prema Majci Božjoj. Cijeli je život i ponosan i zahvalan što je bio član Marijine kongregacije.

Veliki osnivač tzv. Francuske škole Pierre de Berulle primio je svetog Ivana Eudesa g. 1623. u svoj oratorij. U školi tog odličnog učitelja duhovnoga života i svećeničke duhovnosti mladi Eudes uči teocentrizam i kristocentrizam, tj. da Bog i Krist moraju stajati u središtu kršćanskoga života. Izraz je toga duha gledanje Boga u svakoj stvari, štoviše, prije svake druge stvarnosti. Po primjeru Berullea i Ivan će revnovati oko odgoja i oblikovanja svetih svećenika.

Odgojen u Berulleovoj školi, koja je ponovno otkrila svu veličinu i uzvišenost svećeništva, Ivan je 20. prosinca 1625. zaređen za svećenika. Sav je prožet veličinom ređenja i pobožnošću prema svetoj misnoj žrtvi. Za nju bi mu trebale tri vječnosti: jedna da se na nju pripravi, druga da je slavi, treća da se za nju dostojno zahvaljuje. On je duboki mistik svete mise, čovjek kontemplacije, ali i akcije. To je dvoje kod njega u savršenoj ravnoteži. Potvrdimo to činjenicama!

Već dvije godine nakon ređenja Ivan dragovoljno polazi u Argentan, da ondje dvori okužene. Znamo da to nije bilo jednostavno dvorenje običnih bolesnika, već stalna opasnost od smrtonosne zaraze. Iz Argentana odlazi u Caen, gdje se priključio zajednici berulijanskog oratorija. Od g. 1632. pa sve do 1676. posvećuje se sav župnim pučkim misijama. U njima je poučavanje u katekizmu imalo isto ako ne i odličnije mjesto nego samo propovijedanje. Sveti Ivan je bio učitelj riječi koji je znao poučavati sve vrste ljudi. Govorio im je razumljivo, praktično, znao se svima prilagoditi, odgovoriti na njihove potrebe i probleme.

Radeći kao pučki misionar, susretao je svaki dan pastoralni kler, župnike i kapelane i njihove vjernike. U tim mu je susretima jedno postalo posve jasno: pučke misije imaju samo prolazan utjecaj. Trajan utjecaj na vjernike mora osigurati sam svećenik svojim životom, primjerom i radom. Ivan je vidio da svećenika ima dostatan broj, ali da ih nema isto tako dobro odgojenih i izgrađenih. Zato smatra da prema želji, preporukama i propisima Tridentskoga sabora valja osnivati sjemeništa za što solidniji odgoj klera. Bez toga ne može biti plodonosne pastve.

Kako sveti Ivan nije bio samo čovjek pukih teorija već i akcije, on se, ohrabren od biskupa iz Bayeuxa, odlučuje g. 1642. da u Caenu, gradu sa sveučilištem, sagradi sjemenište. Zbog te je nakane došao u sukob s generalnim poglavarom Oratorija koji je smatrao da je takvo nešto preuranjeno. No, Ivan je bio uvjeren da je to volja Božja pa je napustio Oratorij kako bi ostvario taj program. On ga je ostvario, a već g. 1643. osnovao je i novu Družbu Isusa i Marije, koja će se posvetiti odgoju svećenika. Članove te Družbe mnogi francuski biskupi pozvaše da u njihovim biskupijama osnuju i vode sjemeništa.

Sveti Ivan je htio doskočiti još jednom zlu svoga vremena: palim djevojkama. Za njih je organizirao posebne kuće i osnovao jednu žensku družbu koja će se za njih brinuti i pomoći im da se opet vrate čestitu i poštenu životu.

Sveti Ivan nije dao samo život dvjema redovničkim zajednicama već se dao i na pisanje knjiga i knjižica. Napisao je prilično toga i za svećenike i za vjernike. Najpoznatije su mu ove knjige: Isusovo kraljevstvo (1637), zatim Misijski katekizam (1642), Čovjekov savez Bogom po svetom krštenju (1654), Dobri ispovjednik (1666), i napokon Apostolski propovjednik (1685). To je djelo izišlo poslije njegove smrti.

Kad govorimo o sv. Ivanu Eudesu, ne možemo a da nešto još ne spomenemo. On se pod vodstvom o. Condrena, jednog od predstavnika Francuske škole, sve više udubljivao u studij ljubavi presvetih Srdaca Isusa i Marije. Taj je studij produbljivao čitajući djela sv. Gertrude i sv. Mehtilde, što su ih objavili Lansperg i Blozije. Oduševivši se za pobožnost Srcu Isusovu i Marijinu, on ju je počeo na veliko širiti te prvi počeo slaviti blagdan Srca Marijina g. 1648., a Srca Isusova nešto kasnije, dakle, prije objava Srca Isusova sv. Margareti Alacoque. U svojoj knjizi o Isusovu kraljevstvu Ivan je udario teološke temelje štovanju Srca Isusova.

Slaveći prvi put blagdan Srca Isusova izdao je i knjižicu Pobožnost poklona vrijednom Srcu Isusovu, dodavši joj misni obrazac i časoslov Srcu Isusovu. To su mu djelo odobrila petorica biskupa. U jednome velebnom pismu Ivan Eudes, pod nadnevkom 26. srpnja 1672., tumači svojim redovnicima kako su velik dar Srca Isusa i Marije. Uoči svoje smrti 19. kolovoza 1680. Ivan je dovršio i svoju knjigu Čudesno Srce Majke Božje, koja bi izdana dvije godine kasnije. To je djelo podijeljeno na 12 dijelova, od kojih posljednji dio govori o Srcu Isusovu.

Kad sv. Ivan Eudes govori o Srcu Isusovu, kaže da u Bogočovjeku štujemo tri srca, koja su zapravo jedno. Prvo je Srce Bogočovjeka njegovo tjelesno srce, pobožanstvenjeno snagom hipostatske unije kao i svi ostali dijelovi njegova tijela. Drugo je Srce duhovno, a to je viši dio njegove presvete duše, što sadrži pamćenje, razum, volju. I to je Srce pobožanjstvenjeno na isti način. Treće je Srce božansko. Ta su tri srca zapravo jedno Srce, jer je Isusovo Božansko Srce duša i život njegova tjelesnoga i duhovnoga Srca. Isusovo je Srce puno beskrajne ljubavi prema Presv. Trojstvu i nepojmljive ljubavi prema ljudima.

Nije onda čudo da ga Leon XIII. u Dekretu o heroizmu Ivanovih kreposti naziva »začetnikom liturgijskoga štovanja Presvetih Srdaca Isusa i Marije«, dok ga Pio X. naziva »ocem, učiteljem, apostolom pobožnosti Srcu Isusovu«. Otac je te pobožnosti jer je prvi sa svojim duhovnim sinovima slavio blagdan Srca Isusova. Učitelj je jer je sastavio misu i časoslov Srca Isusova. Apostol je jer je čitav svoj život posvetio širenju te pobožnosti. Pio X. proglasio je Ivana Eudesa blaženim, a Pio XI. Svete godine 1925. svetim.

Jedno je od životnih djela sv. Ivana Eudesa bilo uzdizanje biskupijskih svećenika. On je dobro znao da pobožnost kršćanskoga puka dobrim dijelom ovisi o pobožnosti njegovih duhovnih pastira. Ako su oni dobri i pobožni, bit će i njihov puk takav. Pius Parsch na blagdan sv. Ivana Eudesa poziva stoga kršćanske vjernike da i oni, po svečevu primjeru, rade za svećenike i svećeničke pripravnike potpomažući ih molitvom i žrtvom.

Josip Antolović SJ

OSOBNA POSVETA PRESVETOME SRCU ISUSOVU 

Presveto Srce Isusovo, izvore svakoga dobra, ja Ti se klanjam, vjerujem u Te, ufam se u Te, ja te ljubim i kajem se za sve svoje grijehe. Tebi poklanjam svoje siromašno srce, učini ga poniznim, strpljivim, čistim i da u svemu odgovara Tvojim željama. Daj, o dobri Isuse, da ja živim u Tebi i Ti u meni. Štiti me u opasnostima, tješi me u nevoljama i žalostima. Udijeli mi zdravlje duše i tijela, blagoslovi sav moj rad i daj mi milost svete smrti. Amen.

OSOBNA POSVETA BEZGREŠNOM SRCU MARIJINU 

Presveta Djevice Marijo, Majko i Kraljice moja, tvojemu Bezgrešnom Srcu posvećujem i predajem čitavo svoje biće: duh, dušu i tijelo. Raspolaži sa mnom i sa svim što mi pripada, sada i u vječnosti, na hvalu i slavu Presvetoga Trojstva, za posvećenje Crkve i spasenje svega svijeta. Bezgrešna moja Majko, pomozi mi živjeti dostojno moga krsnog posvećenja, da neopozivo pripadam svome Otkupitelju. Daj da poput Tebe slušam poticaje Duha Svetoga! Neka se u meni i po meni uvijek i u svemu vrši volja Božja! Amen!

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. JELENA KRIŽARICA

Slava je ove svetice u tome što je rodila i odgojila onoga koji će kršćanima nakon tolikih progonstava napokon dati slobodu oslobodivši ih bespravlja. Bio je to car Konstantin Veliki.

Rodila se sredinom III. stoljeća u Drepanumu, u pokrajini Bitiniji. Barem tako svjedoči Prokopije koji tako tumači promjenu imena Drepanum u Helenopolis. Promjenu je odredio u počast rodnog mjesta svoje majke sam car Konstantin.

Sveta Jelena je potjecala iz veoma skromne obitelji. I ako je vjerovati predaji, koju spominje Sv. Ambrozije, vršila je službu »stabulariae«, a to znači da se brinula za staju. Kao takvu ju je upoznao i oženio Konstancije Klor. Bit će da je bila veoma lijepa kad ju je iz tako neugledne službe odabrao za ženu onaj koji je imao šanse da postane cezar, donosi sveci.net. Kad je on 293. bio stvarno imenovan cezarom, Jelena se od njega morala povući jer su državni razlozi silili novoga vladara da se oženi Teodorom, pastorkom Maksimijana Herkuleja.

I tako Jelena sve do 306. ostade ponizno u pozadini. No, te je godine njezin sin Konstantin naslijedio oca pa pozva svoju majku na carski dvor davši joj naslov Augusta. Njoj je omogućio slobodan pristup carskoj riznici, njezino je ime i lik dao utisnuti u kovani novac i obasuo je svim počastima što odgovaraju položaju jedne carice. Jelena je taj visoki položaj iskoristila da čini dobro. Nije podlegla onoj napasti kojoj podlegoše toliki što iz opanaka prijeđoše u papuče. Znak je to da je bila bogobojazna žena, ponizna, i da joj počasti i položaj ne zavrtješe glavom.

Euzebije Cezarejski spominje kako je za vrijeme jednog svog velikog putovanja po Istoku učinila mnogo dobrih djela kudgod je prolazila. Pritjecala je u pomoć bijednicima svake vrste. Siromasima je dijelila novac i odjeću, mnoge je zatvorenike i osuđene na prisilni rad po rudnicima oslobodila, mnoge je izbavila iz prognanstva.

Iz svega navedenoga jasno se vidi da je Sveta Jelena bila žena duboke vjere, koja se očitovala u mnogobrojnim djelima. Njezina je vjera bila živa jer su je stalno pratila dobra djela. Isticala se i pobožnošću te poniznošću. Na bogoslužje bi dolazila skromno odjevena, pomiješavši se s običnim ljudima i ne tražeći u crkvi povlašteno mjesto. Siromahe je često pozivala k svome stolu i sama ih dvorila. Tu je veliku ženu resila i izvanredna razboritost.

Sveta Jelena bijaše sva prožeta izvanrednom ljubavlju prema Spasitelju pa je g. 326. s mnogo pobožnosti poduzela hodočašće u Svetu zemlju, želeći obići ona sveta mjesta što ih svojim životom posveti naš Spasitelj. Tada se zauzela za gradnju bazilike rođenja u Betlehemu te uzašašća na Maslinskoj gori. Obje bazilike njezin sin Konstantin bogato nadari i dade ih raskošno uresiti.

Jedna predaja, što seže sve do pod konac IV. stoljeća, a koju spominje i Sv. Ambrozije, kaže da je Sveta Jelena dala kopati po Kalvariji te da je ondje pronašla Kristov križ i druge instrumente Kristove muke. Jelena je pronašla Isusov križ 326. godine Jeruzalemski biskup Makarije savjetovao je stavljanje neizlječivih bolesnika na tri pronađena križa. Ako se dogodi čudesno ozdravljenje na dodir jednog od njih biti će to siguran znak da se radi o Kristovom križu. Za uspomenu na taj događaj podigla je bazilike na Isusovom grobu i na mjestu pronalaska Kristova Križa. To je bazilika Svetog Groba. Ona potječe od Konstantina, no nije sigurno da ima kakve veze sa samom Jelenom.

Sveta Jelena je, bogata zaslugama i dobrim djelima, umrla u dubokoj starosti u nama nepoznatom mjestu tamo negdje između g. 328. i 330. Tijelo joj je preneseno u Rim i ondje sahranjeno u porfirnom sarkofagu unutar okruglog mauzoleja s lijepom kupolom. Odmah poslije smrti počeli su je štovati kao Sveticu. Sveti Euzebije kaže o njoj “da je zbog svoga kršćanskog života vrijedna vječne uspomene”. Sv. Ambrozije ju naziva “velikom ženom svete uspomene”. Sv. Paulin Nolanski veliča je zbog njezine velike vjere.

Hodočasnici koji su dolazili u Rim na grobove mučenika s istom su pobožnošću obilazili i njezin grob. Štovanje joj je veoma prošireno kako na Istoku tako i na Zapadu. Grci je slave 21. svibnja skupa s njezinim sinom Konstantinom. Zapad kao Sveticu slavi jedino nju i to 18. kolovoza. Sarkofag se Svete Jelene nalazi u vatikanskim muzejima. Svetičin lik ovjekovječiše i mnogi umjetnici.

Odmah poslije smrti počeli su je štovati kao sveticu, „veliku ženu, vrijednu vječne i svete uspomene“. Zaštitnica je arheologa, obraćenika, problematičnih brakova, rastavljenih supružnika, carica i Helene, glavnog grada Montane te mnogih naselja, župa i crkava diljem svijeta.

Izvor: nedjelja.ba

SVETAC DANA – SV. JACINT

Dominikanci su u Kijevu počeli revno djelovati i to tako uspješno da se za njihov rad počela još više zanimati Rimska kurija. U Rimu su se čak bavili mišlju da se za Rusiju i Ukrajinu imenuje jedan katolički biskup.

Sveti Jacint po narodnosti je bio Poljak, a njegovi su ga sunarodnjaci nazivali Jacek. Jacek je rođen koncem XII. st., u Kaminenu, u blizini Opole, u Šleskoj. Obitelj mu je pripadala malom plemstvu. Prije ulaska u dominikanski red bio je kanonik u Krakovu. Dominikance je upoznao na putu u Italiju i ondje im se kao prvi Poljak i pridružio. Kratki je novicijat završio u Bologni. Odande ga je nakon drugog generalnog kapitula reda sveti Dominik, u svibnju 1221., u pratnji fra Henrika iz Moravske, poslao u domovinu.

Utemeljitelj dominikanskog reda, osim svoga očinskog blagoslova, dao je Jacintu jasno određen program apostolskog rada. Želio je da njegov red i ondje uhvati dubok korijen, a onda da naviješta Evanđelje poganima u Pruskoj. Ta je misija svetom Dominiku bila veoma na srcu.

Na putu u Poljsku dva su se brata propovjednika morala zaustaviti u dominikanskoj naseobini u Friesachu u Koruškoj, gdje su se zbog nesposobnosti tamošnjeg priora rodile neke poteškoće. Ondje su se malo duže zadržali pa su stigli u Krakov tek uoči blagdana Svih svetih 1222. S velikom ih je radošću i počastima primio mjesni biskup Ivo. On im je dodijelio kao polje rada crkvicu u čast Presvetog Trojstva, sagrađenu od drveta. Dok se ta crkvica obnavljala, a gradio se i pripadajući samostan, biskup je dvojici dominikanaca pružio gostoprimstvo u svojoj palači. Sve to govori kako ih je rado imao i koliko mu je bilo stalo da ostanu i rade u njegovoj biskupiji. Obnovljenu je dominikansku crkvu 12. ožujka 1223., blagoslovio apostolski legat, kardinal Gregorio Crescenzi. Mladi su se Poljaci u velikom broju pridružili braći propovjednicima, tako da se ubrzo moglo osnovati još pet samostana u Poljskoj i Češkoj. Red je svetog Dominika uhvatio duboko korijenje i među zapadnim Slavenima, pa je skupa s njima započeo zajednički povijesni hod. Jacinta je osobno na provincijalnom kapitulu 1225., zapala dužnost da dadne život novoj redovničkoj zajednici u Gdanjsku, na granici Pruske. Ona je imala biti odskočna daska za evangeliziranje Prusije. Svi su samostani u Poljskoj i Češkoj imali veliko povjerenje u Jacinta. Dokaz je u tome što je bio izabran kao njihov zastupnik za generalni kapitul dominikanskog reda u Parizu 1228.

Vrativši se s kapitula u Parizu u Krakov, njegov ga je prijatelj biskup Ivo uzeo za svjedoka u jednom dokumentu što ga je izdao pod nadnevkom 29. rujna 1228.g. Iz Krakova je Jacint otputovao u Gdansk, ali se ni ondje nije više dugo zadržao. Neki misle da mu je kapitul u Parizu povjerio misiju da u Kijevu, glavnom gradu Ukrajine, osnuje jednu veću katoličku ustanovu, u smislu razvijanja pastoralnoga rada u onim prostranim krajevima.

U tadašnjoj su se Ukrajini i Rusiji nalazili na radu mnogi katolici latinskoga obreda, pa se valjalo i za njih brinuti. Doduše, pružala im se neka duhovna pomoć, no to je prema potrebama i željama bilo premalo. Ljudi, a i Rim, željeli su više. Tadašnji se papa Grgur IX. nadao čak i sjedinjenju kojega pravoslavnoga kneza s Katoličkom Crkvom. Svim tim željama i problemima trebali su izići u susret dominikanci na čelu s poletnim Jacintom.

On se odmah dao na posao, na izvršenje toga zamašnoga plana. Uzevši sa sobom kao suputnike i suradnike fra Florijana, fra Godinu i fra Benedikta, otputovao je u Kijev i ondje se nastanio i to uz crkvu svete Marije. U toj su crkvi već od XI. st. pastoralno djelovali irski benediktinci iz glasovite bečke opatije “Schottenkirche”. Na žalost, tada ih u Kijevu više nije bilo. Dominikanci su u Kijevu počeli revno djelovati i to tako uspješno da se za njihov rad počela još više zanimati Rimska kurija. U Rimu su se čak bavili mišlju da se za Rusiju i Ukrajinu imenuje jedan katolički biskup. To bi se možda i ostvarilo da kijevski knez Vladimir Rurikovič nije takvo nešto smatrao štetnim po interese Pravoslavne Crkve. Zato je dominikance jednostavno iz Kijeva protjerao.

Kad se to dogodilo, sveti se Jacint nije nalazio u Kijevu. On se vratio u Poljsku jer ga je čekala misija u Pruskoj. Poljska je tada protiv poganske Pruske podigla križarsku vojnu, a papa Grgur IX. dominikancima je povjerio pastoralnu brigu za vojne križare. Očekivalo se da će oni kasnije nesmetano po Pruskoj moći misionirati. Svetoga Jacinta, prema pisanim dokumentima, 1236. nalazimo u Marienwerderu, a 1238. u Gniezu.

Tada je već bio star, iscrpljen radom, pa se vratio u svoj samostan u Krakov. Ondje je još neko vrijeme djelovao dok 1257. nije svoju dušu predao Gospodinu u vječnost. Sveti Jacint umro je s molitvom Povečerja na usnama: “U Tvoje ruke, Gospodine, predajem duh svoj!”

Čitav mu je život bio put k Bogu, pa je napokon i uplovio u beskrajni ocean Božjega bića da u Njegovoj slavi kroz svu vječnost uživa.

Priča se da se na njegovim putovanjima dogodilo poznato čudo: kad je trebao prijeći rijeku Vislu, rasprostro je plašt po vodi te je prešao kao po suhu skupa s pratiteljima, koji su nosili Presveti oltarski sakrament i kip Blažene Djevice Marije.

Izvor: Sveci.net