SVETAC DANA – SV. BERNARD IZ CLAIRVAUXA

Prorok dvanaestog stoljeća, autor mističnih spisa i jedan od najvećih čudotvoraca u čitavoj povijesti Crkve

---

A J. Luddy, autor knjige „Život i učenja sv. Bernarda“ svojevremeno je napisao: „Čudesa sv. Bernarda su tako dobro potkrijepljena da bi sumnjati u njih značilo diskreditirati čitavu povijest“. Sv. Bernard bio je jedna od najznamenitijih ličnosti čitave naše povijesti.

Potpuno je dominirao razdobljem u kojem je djelovao, te je bio znan kao prorok dvanaestog stoljeća. Bio je naučitelj Crkve, osnivač mnogih samostana, obnovitelj vjerskog života, savjetnik papâ, propovjednik, mirotvorac između moćnih, branitelj Crkve, ljubitelj Majke Božje, mistik, učitelj duhovnog života, naučitelj sv. Pisma, veliki teolog, autor mističnih spisa, i jedan od najvećih čudotvoraca u čitavoj povijesti Crkve.

Mnogobrojna čudesa

Bernard je učinio mnogo čudesa na poznatim ličnostima, često ispred velikog mnoštva, i ta čudesa nikada nisu osporili ni njegovi sljedbenici, ni njegovi neprijatelji. Skupina njegovih biografa zabilježila je velik broj čudesa, koja su se po molitvi sv. Bernarda događala na različitim mjestima. U Doningenu blizu Rheinfelda, u Njemačkoj, Bernard je u jednom danu ozdravio devet slijepih, deset gluhonijemih, i osamnaest hromih i uzetih. U Schafhausenu je učinio još veći broj čudesa. U kronikama područja jezera Constance, zabilježena su 53 čudesa, što nije bio konačan broj svih čudesâ koja su se ondje zbila! Zbog ogromnog broja njegovih drugih čudesâ, čini se vjerojatnim da je Bernard uskrisio više mrtvih nego nekolicinu za koje postoje dokazi. Već spomenuti autor Luddy, citira Laudena, povjesničara sklonog kritici: „Potpuno je nemoguće sumnjati u autentičnost čudesa sv. Bernarda, jer ne možemo ni zamisliti ikakvu prevaru bilo od onih koji su čudesa zabilježili, bilo od samog Bernarda koji ih je učinio“.

Vitez i njegov bivši štitonoša

Dok je Bernard propovijedao obilazeći područje oko jezera Constance, mladi vitez Henry, koji je govorio njemački i francuski jezik, postao mu je prevodiocem. Uz Bernarda, mladić se obratio od zlih puteva. Ta se promjena u Henryjevu životu nije svidjela njegovu bivšem štitonoši. Jednog dana dok je Henry jahao uz sv. Bernarda, taj se štitonoša iznenada pojavio te je napao Henryja rugajući se i vrijeđajući ga, što je ujedno vrijeđalo i Bernarda. Štitonoša je zatim pohulio na Božjeg slugu, povikavši svom snagom: „Idi i slijedi tog đavla, i neka te đavao odnese!“ Bernard i Henry nisu se obazirali na nj… Tada su neki ljudi pred noge sv. Bernarda položili bolesnu ženu koja nije mogla hodati, tražeći njegov blagoslov. To je štitonošu učinilo još bjesnijim. No, nakon što je Bernard ozdravio ženu, pao je štitonoša natrag kao udaren nevidljivom rukom te je ostao beživotno ležati ispružen na zemlji. Henry, njegov bivši gospodar, bio je užasnut ovom iznenadnom i groznom smrću. Pao je do nogu sv. Bernarda, i molio milosrđe za štitonošinu dušu: „To ide na tvoj račun, zato što je pohulio na tebe, stigao ga je ovaj strašan sud!“ „Ne dopustio Bog da bilo tko umre zbog mene!“ viknuo je Bernard. Zatim se okrenuo prema beživotnom tijelu, nagnuo se iznad njega te je polako, drhtavim glasom punim emocija, počeo moliti Očenaš. „Držite mu glavu!” rekao je zatim nekolicini promatrača, te je pomazao mrtvog štitonošu svojom pljuvačkom, koju je često upotrebljavao po Isusovu primjeru i u Njegovo ime, zapovjedivši mu: „U Ime Isusovo, ustani!“ Bernard je ponovio: „U Ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga, neka te Bog vrati u život!“ Ove riječi snažno su odjeknule među utihnulim promatračima. I dok su gledali, mrtav je čovjek ustao, i podigao pogled prema nebu… Glasno odobravanje i divljenje puka bilo je sve veće. Bernard se tada obratio uskrišenom štitonoši: „Koji je sada tvoj stav? Što ćeš učiniti?“ Štitonoša mu je odgovorio: „Oče moj, učinit ću sve što zapovijedaš“. Odan svojoj riječi, potpuno se promijenio te je postao križarem. Je li štitonoša zaista bio mrtav? On je sâm izjavio: „Bio sam mrtav i čuo sam riječi svoje osude; da sveti opat nije posredovao, sada bih bio u paklu“. Bivši štitonošin vitez, Henry, postao je monah u Clairvauxu te je često prepričavao ovaj događaj. „Pruži ruku svoju da bude ozdravljenja, znamenja i čudesa po imenu svetoga Sluge tvoga Isusa” (Dj 4,30) U drugoj čuvenoj prigodi, sv. Bernard je usrdno molio Boga da potkrijepi njegovo propovijedanje čudesnim znacima… „Što očekuješ od mene, Gospodine moj i Bože moj? Ovi ljudi traže čudesa; malo ćemo postići samo riječima ako ih Ti ne potvrdiš znacima svoje sile.“ Bernard je izrekao ove riječi dok je napuštao redovničku kuću u Toulouseu… U tom trenutku, propovjednik istog imena, Bernard, koji je umirao od kapi, skočio je iz svog kreveta i potrčao za sv. Bernardom kako bi mu zahvalio za svoje iznenadno i potpuno ozdravljenje. Kada su ga vidjeli, kanonici su pobjegli glasno vičući. Mislili su da je utvara, i vjerovali da je njegova duša napustila tijelo. Zbog mnoštva koje se okupilo nakon ovog čuda, Bernard se sakrio u ćeliju, te su ga čuvali. Čovjek koji je ozdravio, postao je monah u Clairvauxu, a kasnije opat u samostanu u Veldeau.

Gospodin odgovara na Bernardovu molitvu

Iz dana u dan, broj ozdravljenja po molitvi sv. Bernarda rastao je i umnožavao se, sve dok i u prosjeku nije bilo i tridesetak dnevno, a jednom prilikom čak trideset i šest.

Kad bi neki putnik došao u ovaj ili onaj grad, čuo bi kako crkvena zvona radosno zvone, a ljudi pjevaju “Gospodine, smiluj nam se. Kriste, smiluj nam se!” Ova zvonjava bila je dobro poznata svima koji su je mogli čuti pa i onima najudaljenijima; naime, tako su znali da je Bernard učinio još jedno čudo. Ovdje možemo prikazati samo kratak izvadak iz zabilješki koje su pred nama a koje bilježe stotine slučajeva:

Istoga dana došli smo do Molesmesa, samostana iz kojeg su izašli i naši oci koji osnovaše Red cistercita. Bila je srijeda, a oni su primili Božjeg čovjeka velikom predanošću.

Dok je Bernard sjedio u gostinjskoj kući, ušao je neki čovjek slijep na jedno oko. Padajući na koljena, molio je Bernarda za milost. Bernard je napravio znak križa svojim svetim prstima, te je dotaknuo slijepo oko. Čovjek je odmah zadobio vid, i otišao zahvaljivati Bogu.

Otprilike sat nakon toga, dok je padao mrak, sveti je čovjek izašao kako bi polagao ruke na bolesnike koji su ga čekali pred vratima. Prvi koji je ozdravio bio je dječak slijep na desno oko. Dječak je odmah zatvorio lijevo oko na koje je prije sve jasno vidio, a desnim je gledao i govorio ono što su mu pokazivali. I opet, na istom mjestu, djevojčica koja je imala bolesne noge, te je bila hroma od rođenja, izliječena je polaganjem ruku. Njezina majka skakala je od sreće, jer je prvi put vidjela svoje dijete kako stoji i hoda.

Sv. Bernard umro je u 63. godini, 20. kolovoza 1153., dok su redovnici u Clairvauxu molili treći čas. Kako bijaše veliki pobožnik Blažene Gospe te širitelj njezine slave, pokopan je pod njezinim oltarom u opatijskoj crkvi.

Papa Aleksandar III. proglasio ga je svetim 1174. godine kao prvog redovnika cistercitskog reda. Crkvenim naučiteljem proglasio ga je papa Pio VIII.

Vizije sv. Bernarda

Jednog je dana, ušavši u crkvu punu molitelja, sv. Bernard imao viđenje. Kraj svakog je molitelja vidio njegova anđela koji je pisao. Jedan je pisao zlatnim slovima, drugi srebrnim, treći običnom tintom, a četvrti vodom. Jasno je da tu nije bilo ništa zapisano. Svetac je o tom razmislio te spoznao da je prvi molitelj molio s velikom pobožnošću i ljubavlju prema Bogu. Anđeo koji je pisao srebrnim slovima, predstavljao je molitelja koji je pomno pazio na smisao riječi molitvenog obrasca, ali nije molio s velikom ljubavlju prema Bogu. Anđeo koji je pisao tintom, predstavljao je molitelja koji nije pazio ni na smisao ni na sadržaj riječi. A onaj četvrti koji je pisao vodom, predstavljao je molitelja koji u crkvi uopće nije mislio na Boga, nego na svjetovne stvari.

Bernardovo štovanje Blažene Djevice Marije – Zvijezde mora (ove se riječi sv. Bernarda čitaju svake godine u brevijaru na blagdan Imena Marijina – 12. rujna)

O ti, čovječe, koji vidiš, da na tom svijetu više ideš kroz bure i oluje nego li hodaš po zemlji, ne odvrati očiju od sjaja ove zvijezde, ako nećeš da te oluja potopi. Ako navale na te valovi kušnje, ako udariš na grebene nevolja, pogledaj zvijezdu, zazovi Mariju. Ako te bacaju amo tamo valovi oholosti, častohleplja, ogovaranja, zavisti, pogledaj zvijezdu, zazovi Mariju. Ako li potresa lađicom tvoje duše srdžba ili lakomost ili podražaj tijela, pogledaj na Mariju. Ako si zbunjen radi strahota opačina, smeten radi prljave savjesti, preplašen od strahota suda Božjega, ako se počinjaš daviti od žalosti i upadaš u ponor očaja, misli na Mariju. U pogibeljima, u tjeskobama, u sumnjama, misli na Mariju, zazivaj Mariju.

Neka ti ne odlazi s usta, neka ti ne odlazi sa srca; i da postigneš zagovor njezine molitve, ne ostavljaj primjera njezina života. Nju slijedeći nećeš zalutati, Njoj se moleći nećeš očajati; na Nju misleći nećeš zalutati; dok te Ona drži nećeš posrnuti; dok te Ona štiti netrebaš se bojati; dok te Ona vodi nećeš se umoriti; ako ti je Ona milostiva stići ćeš cilju i tako ćeš na sebi iskusiti, kako je s pravom rečeno: i ime je Djevici Marija.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. IVAN EUDES

Danas slavimo liturgijski spomen svetog Ivana Eudesa, neumornog apostola pobožnosti svetim srcima Isusa i Marije

Sv. Ivan Eudes bio je pravi sin Normandije. Rodio se 14. studenoga 1601. u Riju, blizu Argentana, u biskupiji Sées. Sveti Ivan je baštinio ove osobine svoga rodnoga kraja: bio je snažne tjelesne građe, izdržljiv i uporan, razborit, obdaren darom i sposobnošću organizacije, sposoban da učini djela trajne vrijednosti. Nosio je i duhovne značajke svoga vremena u kojem je rastao, odgajao se i izgrađivao. Bio je suvremenik Richelieua i Corneillea, živio je u vremenu u kojem je čovjek jake volje bio u velikoj časti, a junačko srce nešto što se cijenilo i ljudima imponiralo. Pa ipak, sve su te crte na Ivanu bile tako izrazite, tako osobne, da ga ne možemo pobrkati ni s jednim drugim normandijskim tipom onoga vremena.

Sveti Ivan je jedno vrijeme bio đak isusovačkoga kolegija u Caenu. Isusovci su od njega učinili odlična latinista koji se mogao lakše izražavati pišući latinske stihove nego francusku prozu. U kolegiju se veoma razvila i njegova duboka pobožnost prema Majci Božjoj. Cijeli je život i ponosan i zahvalan što je bio član Marijine kongregacije.

Veliki osnivač tzv. Francuske škole Pierre de Berulle primio je svetog Ivana Eudesa g. 1623. u svoj oratorij. U školi tog odličnog učitelja duhovnoga života i svećeničke duhovnosti mladi Eudes uči teocentrizam i kristocentrizam, tj. da Bog i Krist moraju stajati u središtu kršćanskoga života. Izraz je toga duha gledanje Boga u svakoj stvari, štoviše, prije svake druge stvarnosti. Po primjeru Berullea i Ivan će revnovati oko odgoja i oblikovanja svetih svećenika.

Odgojen u Berulleovoj školi, koja je ponovno otkrila svu veličinu i uzvišenost svećeništva, Ivan je 20. prosinca 1625. zaređen za svećenika. Sav je prožet veličinom ređenja i pobožnošću prema svetoj misnoj žrtvi. Za nju bi mu trebale tri vječnosti: jedna da se na nju pripravi, druga da je slavi, treća da se za nju dostojno zahvaljuje. On je duboki mistik svete mise, čovjek kontemplacije, ali i akcije. To je dvoje kod njega u savršenoj ravnoteži. Potvrdimo to činjenicama!

Već dvije godine nakon ređenja Ivan dragovoljno polazi u Argentan, da ondje dvori okužene. Znamo da to nije bilo jednostavno dvorenje običnih bolesnika, već stalna opasnost od smrtonosne zaraze. Iz Argentana odlazi u Caen, gdje se priključio zajednici berulijanskog oratorija. Od g. 1632. pa sve do 1676. posvećuje se sav župnim pučkim misijama. U njima je poučavanje u katekizmu imalo isto ako ne i odličnije mjesto nego samo propovijedanje. Sveti Ivan je bio učitelj riječi koji je znao poučavati sve vrste ljudi. Govorio im je razumljivo, praktično, znao se svima prilagoditi, odgovoriti na njihove potrebe i probleme.

Radeći kao pučki misionar, susretao je svaki dan pastoralni kler, župnike i kapelane i njihove vjernike. U tim mu je susretima jedno postalo posve jasno: pučke misije imaju samo prolazan utjecaj. Trajan utjecaj na vjernike mora osigurati sam svećenik svojim životom, primjerom i radom. Ivan je vidio da svećenika ima dostatan broj, ali da ih nema isto tako dobro odgojenih i izgrađenih. Zato smatra da prema želji, preporukama i propisima Tridentskoga sabora valja osnivati sjemeništa za što solidniji odgoj klera. Bez toga ne može biti plodonosne pastve.

Kako sveti Ivan nije bio samo čovjek pukih teorija već i akcije, on se, ohrabren od biskupa iz Bayeuxa, odlučuje g. 1642. da u Caenu, gradu sa sveučilištem, sagradi sjemenište. Zbog te je nakane došao u sukob s generalnim poglavarom Oratorija koji je smatrao da je takvo nešto preuranjeno. No, Ivan je bio uvjeren da je to volja Božja pa je napustio Oratorij kako bi ostvario taj program. On ga je ostvario, a već g. 1643. osnovao je i novu Družbu Isusa i Marije, koja će se posvetiti odgoju svećenika. Članove te Družbe mnogi francuski biskupi pozvaše da u njihovim biskupijama osnuju i vode sjemeništa.

Sveti Ivan je htio doskočiti još jednom zlu svoga vremena: palim djevojkama. Za njih je organizirao posebne kuće i osnovao jednu žensku družbu koja će se za njih brinuti i pomoći im da se opet vrate čestitu i poštenu životu.

Sveti Ivan nije dao samo život dvjema redovničkim zajednicama već se dao i na pisanje knjiga i knjižica. Napisao je prilično toga i za svećenike i za vjernike. Najpoznatije su mu ove knjige: Isusovo kraljevstvo (1637), zatim Misijski katekizam (1642), Čovjekov savez Bogom po svetom krštenju (1654), Dobri ispovjednik (1666), i napokon Apostolski propovjednik (1685). To je djelo izišlo poslije njegove smrti.

Kad govorimo o sv. Ivanu Eudesu, ne možemo a da nešto još ne spomenemo. On se pod vodstvom o. Condrena, jednog od predstavnika Francuske škole, sve više udubljivao u studij ljubavi presvetih Srdaca Isusa i Marije. Taj je studij produbljivao čitajući djela sv. Gertrude i sv. Mehtilde, što su ih objavili Lansperg i Blozije. Oduševivši se za pobožnost Srcu Isusovu i Marijinu, on ju je počeo na veliko širiti te prvi počeo slaviti blagdan Srca Marijina g. 1648., a Srca Isusova nešto kasnije, dakle, prije objava Srca Isusova sv. Margareti Alacoque. U svojoj knjizi o Isusovu kraljevstvu Ivan je udario teološke temelje štovanju Srca Isusova.

Slaveći prvi put blagdan Srca Isusova izdao je i knjižicu Pobožnost poklona vrijednom Srcu Isusovu, dodavši joj misni obrazac i časoslov Srcu Isusovu. To su mu djelo odobrila petorica biskupa. U jednome velebnom pismu Ivan Eudes, pod nadnevkom 26. srpnja 1672., tumači svojim redovnicima kako su velik dar Srca Isusa i Marije. Uoči svoje smrti 19. kolovoza 1680. Ivan je dovršio i svoju knjigu Čudesno Srce Majke Božje, koja bi izdana dvije godine kasnije. To je djelo podijeljeno na 12 dijelova, od kojih posljednji dio govori o Srcu Isusovu.

Kad sv. Ivan Eudes govori o Srcu Isusovu, kaže da u Bogočovjeku štujemo tri srca, koja su zapravo jedno. Prvo je Srce Bogočovjeka njegovo tjelesno srce, pobožanstvenjeno snagom hipostatske unije kao i svi ostali dijelovi njegova tijela. Drugo je Srce duhovno, a to je viši dio njegove presvete duše, što sadrži pamćenje, razum, volju. I to je Srce pobožanjstvenjeno na isti način. Treće je Srce božansko. Ta su tri srca zapravo jedno Srce, jer je Isusovo Božansko Srce duša i život njegova tjelesnoga i duhovnoga Srca. Isusovo je Srce puno beskrajne ljubavi prema Presv. Trojstvu i nepojmljive ljubavi prema ljudima.

Nije onda čudo da ga Leon XIII. u Dekretu o heroizmu Ivanovih kreposti naziva »začetnikom liturgijskoga štovanja Presvetih Srdaca Isusa i Marije«, dok ga Pio X. naziva »ocem, učiteljem, apostolom pobožnosti Srcu Isusovu«. Otac je te pobožnosti jer je prvi sa svojim duhovnim sinovima slavio blagdan Srca Isusova. Učitelj je jer je sastavio misu i časoslov Srca Isusova. Apostol je jer je čitav svoj život posvetio širenju te pobožnosti. Pio X. proglasio je Ivana Eudesa blaženim, a Pio XI. Svete godine 1925. svetim.

Jedno je od životnih djela sv. Ivana Eudesa bilo uzdizanje biskupijskih svećenika. On je dobro znao da pobožnost kršćanskoga puka dobrim dijelom ovisi o pobožnosti njegovih duhovnih pastira. Ako su oni dobri i pobožni, bit će i njihov puk takav. Pius Parsch na blagdan sv. Ivana Eudesa poziva stoga kršćanske vjernike da i oni, po svečevu primjeru, rade za svećenike i svećeničke pripravnike potpomažući ih molitvom i žrtvom.

Josip Antolović SJ

---

OSOBNA POSVETA PRESVETOME SRCU ISUSOVU 

Presveto Srce Isusovo, izvore svakoga dobra, ja Ti se klanjam, vjerujem u Te, ufam se u Te, ja te ljubim i kajem se za sve svoje grijehe. Tebi poklanjam svoje siromašno srce, učini ga poniznim, strpljivim, čistim i da u svemu odgovara Tvojim željama. Daj, o dobri Isuse, da ja živim u Tebi i Ti u meni. Štiti me u opasnostima, tješi me u nevoljama i žalostima. Udijeli mi zdravlje duše i tijela, blagoslovi sav moj rad i daj mi milost svete smrti. Amen.

OSOBNA POSVETA BEZGREŠNOM SRCU MARIJINU 

Presveta Djevice Marijo, Majko i Kraljice moja, tvojemu Bezgrešnom Srcu posvećujem i predajem čitavo svoje biće: duh, dušu i tijelo. Raspolaži sa mnom i sa svim što mi pripada, sada i u vječnosti, na hvalu i slavu Presvetoga Trojstva, za posvećenje Crkve i spasenje svega svijeta. Bezgrešna moja Majko, pomozi mi živjeti dostojno moga krsnog posvećenja, da neopozivo pripadam svome Otkupitelju. Daj da poput Tebe slušam poticaje Duha Svetoga! Neka se u meni i po meni uvijek i u svemu vrši volja Božja! Amen!

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. JACINT

Dominikanci su u Kijevu počeli revno djelovati i to tako uspješno da se za njihov rad počela još više zanimati Rimska kurija. U Rimu su se čak bavili mišlju da se za Rusiju i Ukrajinu imenuje jedan katolički biskup.

---

Sveti Jacint po narodnosti je bio Poljak, a njegovi su ga sunarodnjaci nazivali Jacek. Jacek je rođen koncem XII. st., u Kaminenu, u blizini Opole, u Šleskoj. Obitelj mu je pripadala malom plemstvu. Prije ulaska u dominikanski red bio je kanonik u Krakovu. Dominikance je upoznao na putu u Italiju i ondje im se kao prvi Poljak i pridružio. Kratki je novicijat završio u Bologni. Odande ga je nakon drugog generalnog kapitula reda sveti Dominik, u svibnju 1221., u pratnji fra Henrika iz Moravske, poslao u domovinu.

Utemeljitelj dominikanskog reda, osim svoga očinskog blagoslova, dao je Jacintu jasno određen program apostolskog rada. Želio je da njegov red i ondje uhvati dubok korijen, a onda da naviješta Evanđelje poganima u Pruskoj. Ta je misija svetom Dominiku bila veoma na srcu.

Na putu u Poljsku dva su se brata propovjednika morala zaustaviti u dominikanskoj naseobini u Friesachu u Koruškoj, gdje su se zbog nesposobnosti tamošnjeg priora rodile neke poteškoće. Ondje su se malo duže zadržali pa su stigli u Krakov tek uoči blagdana Svih svetih 1222. S velikom ih je radošću i počastima primio mjesni biskup Ivo. On im je dodijelio kao polje rada crkvicu u čast Presvetog Trojstva, sagrađenu od drveta. Dok se ta crkvica obnavljala, a gradio se i pripadajući samostan, biskup je dvojici dominikanaca pružio gostoprimstvo u svojoj palači. Sve to govori kako ih je rado imao i koliko mu je bilo stalo da ostanu i rade u njegovoj biskupiji. Obnovljenu je dominikansku crkvu 12. ožujka 1223., blagoslovio apostolski legat, kardinal Gregorio Crescenzi. Mladi su se Poljaci u velikom broju pridružili braći propovjednicima, tako da se ubrzo moglo osnovati još pet samostana u Poljskoj i Češkoj. Red je svetog Dominika uhvatio duboko korijenje i među zapadnim Slavenima, pa je skupa s njima započeo zajednički povijesni hod. Jacinta je osobno na provincijalnom kapitulu 1225., zapala dužnost da dadne život novoj redovničkoj zajednici u Gdanjsku, na granici Pruske. Ona je imala biti odskočna daska za evangeliziranje Prusije. Svi su samostani u Poljskoj i Češkoj imali veliko povjerenje u Jacinta. Dokaz je u tome što je bio izabran kao njihov zastupnik za generalni kapitul dominikanskog reda u Parizu 1228.

Vrativši se s kapitula u Parizu u Krakov, njegov ga je prijatelj biskup Ivo uzeo za svjedoka u jednom dokumentu što ga je izdao pod nadnevkom 29. rujna 1228.g. Iz Krakova je Jacint otputovao u Gdansk, ali se ni ondje nije više dugo zadržao. Neki misle da mu je kapitul u Parizu povjerio misiju da u Kijevu, glavnom gradu Ukrajine, osnuje jednu veću katoličku ustanovu, u smislu razvijanja pastoralnoga rada u onim prostranim krajevima.

U tadašnjoj su se Ukrajini i Rusiji nalazili na radu mnogi katolici latinskoga obreda, pa se valjalo i za njih brinuti. Doduše, pružala im se neka duhovna pomoć, no to je prema potrebama i željama bilo premalo. Ljudi, a i Rim, željeli su više. Tadašnji se papa Grgur IX. nadao čak i sjedinjenju kojega pravoslavnoga kneza s Katoličkom Crkvom. Svim tim željama i problemima trebali su izići u susret dominikanci na čelu s poletnim Jacintom.

On se odmah dao na posao, na izvršenje toga zamašnoga plana. Uzevši sa sobom kao suputnike i suradnike fra Florijana, fra Godinu i fra Benedikta, otputovao je u Kijev i ondje se nastanio i to uz crkvu svete Marije. U toj su crkvi već od XI. st. pastoralno djelovali irski benediktinci iz glasovite bečke opatije “Schottenkirche”. Na žalost, tada ih u Kijevu više nije bilo. Dominikanci su u Kijevu počeli revno djelovati i to tako uspješno da se za njihov rad počela još više zanimati Rimska kurija. U Rimu su se čak bavili mišlju da se za Rusiju i Ukrajinu imenuje jedan katolički biskup. To bi se možda i ostvarilo da kijevski knez Vladimir Rurikovič nije takvo nešto smatrao štetnim po interese Pravoslavne Crkve. Zato je dominikance jednostavno iz Kijeva protjerao.

Kad se to dogodilo, sveti se Jacint nije nalazio u Kijevu. On se vratio u Poljsku jer ga je čekala misija u Pruskoj. Poljska je tada protiv poganske Pruske podigla križarsku vojnu, a papa Grgur IX. dominikancima je povjerio pastoralnu brigu za vojne križare. Očekivalo se da će oni kasnije nesmetano po Pruskoj moći misionirati. Svetoga Jacinta, prema pisanim dokumentima, 1236. nalazimo u Marienwerderu, a 1238. u Gniezu.

Tada je već bio star, iscrpljen radom, pa se vratio u svoj samostan u Krakov. Ondje je još neko vrijeme djelovao dok 1257. nije svoju dušu predao Gospodinu u vječnost. Sveti Jacint umro je s molitvom Povečerja na usnama: “U Tvoje ruke, Gospodine, predajem duh svoj!”

Čitav mu je život bio put k Bogu, pa je napokon i uplovio u beskrajni ocean Božjega bića da u Njegovoj slavi kroz svu vječnost uživa.

Priča se da se na njegovim putovanjima dogodilo poznato čudo: kad je trebao prijeći rijeku Vislu, rasprostro je plašt po vodi te je prešao kao po suhu skupa s pratiteljima, koji su nosili Presveti oltarski sakrament i kip Blažene Djevice Marije.

Izvor: Sveci.net

SVETAC DANA – SV. STJEPAN UGARSKI

Zagrebačka katedrala koja je, uz Gospinu uznesenju, bila posvećena i sv. Stjepanu, o čemu svjedoči veliki gotski prozor u apsidi. To je crkva svakom Hrvatu katoliku draga jer je s njom povezan velik dio naše povijesti i jer pod svojim svodovima krije grobove nekih naših povijesnih i duhovnih velikana. Svoju ljubav prema toj crkvi stavio je u stihove u svojoj divnoj pjesmi »Pri svetome Kralju« i naš veliki pjesnik i zaljubljenik u grad Zagreb Antun Gustav Matoš.

Poznata je napose bazilika Svetom Stjepanu kralju podignuta u Budimpešti. Dovršena je g. 1905., projektirali su je József Hild i Miklós Ybl. Velika je to crkva jer zaprema 5.000 m2, a kupola joj je visoka 96 metara, dakle, samo nešto niža od tornjeva zagrebačke katedrale. Bogato su je uresili ponajbolji umjetnici onoga vremena. Sve je na njoj, kako vanjština tako nutrina, kako kipovi i slike tako namještaj na zamjernoj umjetničkoj visini pa crkva daje izvanredno svečan izgled. Posjetitelj Budimpešte neće je lako mimoići. Najradije će se u njoj zaustaviti pred oltarom na kojem je prikazan Sv. Stjepan kako prikazuje Blaženoj Gospi svoju kraljevinu Ugarsku.

Stjepan se rodio u Ostrogonu vjerojatno g. 975. kao sin vojvode Gejze i žene mu Sarolte. Kršten je već kao dijete, iako tada velik dio madžarskog naroda još nije bio primio kršćanstvo. Vjerojatno ga je krstio sam biskup iz Passaua Piligrim ili koji njegov svećenik davši mu ime Stjepan, jer je u Passauu katedrala bila posvećena prvomučeniku Stjepanu.

Stjepanov je otac Gejza među ugarskim plemenskim poglavicama i knezovima uspio zadobiti prvo mjesto. On se iz političkih motiva otvorio prema kršćanskom Zapadu, ne bez utjecaja svoje žene Sarlote, rodom iz Sedmogradske, koja je bila kršćanka. Još više će se Stjepan otvoriti prema Zapadu, a osobito Rimu. To će dovesti do toga da će mu poslati kraljevsku krunu sam papa Silvestar II. Tom je krunom, koja će postati narodna svetinja, Stjepan na sam Božić g. 1000. bio okrunjen za kralja. Krunidba je Stjepanu nemalo pomogla da se učvrsti politički, a i da u svome narodu izvrši svoju povijesnu misiju, da postane ne samo njegov kralj, već u jednu ruku i apostol, jer je Madžarsku definitivno priveo kršćanstvu organiziravši njezinu Crkvu i podijelivši je na nadbiskupije i biskupije, kako ona postoji još i danas.

Stjepan je još g. 995. oženio bavarsku princezu Gizelu, sestru njemačkoga cara Henrika II., također Sveca. Tako je došao u rodbinsku vezu s tadašnjim najodličnijim kršćanskim vladarom. Ta mu je veza pomogla u nutarnjim borbama što ih je vodio protiv onih koji su se protivili pokrštavanju zemlje. Tima je na čelu stajao poganin Koppány. Stjepan se morao boriti i protiv Ajtonyja i Gyule, koji su se protivili centralizaciji vlasti u jednoj ruci.

Podijelivši ugarsku Crkvu na 2 nadbiskupije i 8 biskupija, sagradivši mnoge samostane i crkve, kralj Stjepan je udario solidne temelje za stvaranje kršćanske kulture u svome narodu. U njegovu su mu radu bili najbliži suradnici njemački, francuski i talijanski benediktinci. Iz njihovih je redova proizašao i najveći broj vrijednih i revnih biskupa. Tako su benediktinci i u Madžarskoj bili pioniri kršćanske kulture. Uz njih valja u južnoj Ugarskoj spomenuti i redovnike i redovnice istočnoga obreda svetog Bazilija.

Kralju Stjepanu je bilo veoma stalo do ozbiljnoga kršćanskoga života njegovih podanika. Zato je i državnim zakonima odredio svetkovanje nedjelje, a za svakih je 10 sela ili zaselaka dao sagraditi po jednu crkvu. U blizini svoje kraljevske palače u Ostrogonu započeo je gradnju veličanstvene katedrale. Ta je crkva, kao i cijeli grad, bila razrušena od Mongola. Tada je kraljevska rezidencija prenesena u Budim, no Ostrogon je ostao sjedište ugarskoga primasa sve do danas. Ostrogon je bio pod turskom vlašću 140 godina. Današnja je bazilika u Ostrogonu sagrađena u prošlom stoljeću između 1822. i 1869. godine. Ona je danas najveća crkva u Ugarskoj. Dugačka je 118 metara, širina zapadnog pročelja iznosi 40 m, vrh se kupole diže 100 m iznad poda donje crkve, a promjer joj je 53,5 m, unutarnja visina 71,5 m. U donjoj se crkvi nalaze grobovi ostrogonskih nadbiskupa. Svaki se posjetitelj toga značajnoga, za Madžare svetoga mjesta, odmah sjeti njihovoga velikoga kralja, koji je udario temelje ugarske državnosti i temelje Katoličke crkve u Ugarskoj. I ondje kamenje govori. Ostrogon je još i danas sveti Sion madžarskoga katoličkoga puka.

Jedan od veoma teških udaraca, koji su nemilo pogodili Svetog Stjepana, bila je prerana smrt njegova sina i baštinika Emerika, koji je umro vrlo mlad g. 1031. Tome mladiću izvanrednih vrlina otac je spremao prijestolje. Čak ga je htio uzeti za suvladara još prije svoje smrti. Emerik je malo prije krunidbe za suvladara poginuo u lovu, napadnut od divljega vepra. Tome je ljubaznome sinu sveti kralj na latinskom jeziku dao upraviti pismo. Iz njega odsijeva Stjepanova duša. Evo izvadaka iz toga pisma:

»…U prvom redu zapovijedam, savjetujem i preporučujem, predragi sine, ako želiš osvjetlati kraljevsku krunu, da katoličku i apostolsku vjeru čuvaš takvim marom i brigom te budeš za uzor svim podložnicima koje ti dade Bog. Nek te po zasluzi svi crkveni ljudi nazivaju pravim mužem kršćanske vjeroispovijedi. Bez toga, znaj sigurno, niti si kršćanin niti sin Crkve. Jer u kraljevskom dvoru, nakon vjere, na drugom se mjestu nalazi Crkva, koju je zasijala najprije naša glava, to jest Krist. Kasnije su je presađivali i snažno gradili njegovi udovi, to jest apostoli i sveti oci. Ona je razgranata po svemu svijetu. Iako stalno rađa novim potomstvom, na pojedinim je mjestima kao stara.

U našoj je kraljevini, predragi sine, još mlada i nova. Zato su joj potrebni budniji i bistriji čuvari, da tvoja nemarnost, lijenost i nebriga ne bi razorila i uništila dobro koje nam je, nezasluženo, udijelila božanska blagost.

Predragi sine, slatkoćo mog srca, nado budućeg naraštaja, molim i zapovijedam da – nadasve i u svemu poduprt pobožnošću – ne budeš naklon samo rodbini i srodstvu, prinčevima, knezovima, bogatašima, susjedima i svojim stanovnicima, već i strancima. Svima koji dođu k tebi. Blagonaklonost te vodi najvećem blaženstvu. Budi milosrdan prema svima koji trpe nasilje. U svom srcu imaj stalno na pameti Gospodinov primjer: Milosrđe hoću, a ne žrtvu. Sa svima budi strpljiv, ne samo s moćnima, nego i s onima koji su bez vlasti.

Napokon, budi snažan da blagostanje ne bi odveć uzvisilo te ili suprotivština oborila. Budi i ponizan, da te Bog uzvisi, ovdje i ubuduće. Budi doista umjeren pa nikog ne kažnjavaj ili osuđuj preko mjere. Budi blag, da ne bi nikad iznevjerio pravednost. Budi pošten i nikad nikomu ne nanosi bez razloga sramotu. Budi čedan, da bi izbjegao, poput ostana smrti, sav smrad požude.

Sve to što je gore ovlaš dotaknuto sačinjava kraljevsku krunu. Bez toga nitko nije kadar ovdje vladati niti prispjeti u vječno kraljevstvo…«

To je pismo uostalom najznačajnije književno djelo iz tadašnje Ugarske. Nazivaju ga »ogledalom za knezove«. Pitanje nasljedstva na kraljevskom prijestolju zadalo je zadnjih godina života svetome Stjepanu mnogo teških briga. On je umro na sam blagdan Velike Gospe 1038. u Ostrogonu, no ipak je pokopan u bazilici u Székesféhérvaru (Stolni Biograd). I tu je baziliku sam dao sagraditi.

Lik je sv. Stjepana u srcu madžarskoga naroda poprimio legendarne crte jednoga heroja. Narod ga štuje kao svoga apostola, zaštitnika i ideal Ugarske. S njime se u neko gotovo mistično jedinstvo sjediniše madžarska kruna, kraljevina i nacija. Grob mu je stjecište hodočašća, a kruna je Sv. Stjepana još i danas madžarska narodna svetinja. Madžari su g. 1938. međunarodnim, dobro organiziranim, Euharistijskim kongresom najsvečanije proslavili 900. obljetnicu od smrti svoga svetog Kralja.

Izvor: sveci.net

FRA PETAR LJUBIČIĆ: Uznesenje Blažene Djevice na nebo – Velika Gospa

Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo je velika svetkovina za sve koji vjeruju. Današnji dan nije samo Marijin dan, nego dan svakoga od nas. Marija je prva od nas ljudi dušom i tijelom uznesena na nebo. To je dan njezine proslave, ali također i dan koji ulijeva vjeru i nadu kako ćemo se na koncu vremena naći s njom u zajedništvu u kraljevstvu njezina Sina.

Marija je bila ponizna službenica Gospodnja.

U njoj imamo uzor koji nas poziva da i mi krenemo istim putem. Ona je povjerovala riječi Gospodnjoj i potpuno se predala njegovoj volji. Ona “na ovoj zemlji svijetli putujućem Božjem narodu kao znak pouzdane nade i utjehe” i pokazuje nam da i nas čeka proslava poput nje.

Danas ispovijedamo svoju vjeru u trojedinoga Boga i slavimo blagdan Uznesenja blažene Djevice Marije na nebo. Zahvaljujemo Bogu koji nam je dao tako divnu majku. Osvjedočeni tvjernici iznose svojoj nebeskoj majci sve naše brige, poteškoće i patnje koje ih u životu snalaze. Uvjereni su da će im ona izmoliti od Boga pomoć.

Pokušajmo upravo danas pobliže osvijetliti lik BIažene Djevice Marije? Pogledajmo kako i na koji način možemo štovati Mariju? Zapitajmo se: kakvu i koliku vezu ima naš život s tajnom i istinom ovog blagdana?

Blažena Djevica Marija je svemoćna zagovornica naša kod svog Sina, jer nas ona zagovara kao njegova majka. Marija je nada svih onih koji očaja­vaju, ona je pomoćnica nas grješnika, ona je suspasiteljica kršćana. Ona nas neprestano gleda svo­jim majčinskim očima.

Sv. Bernard izražava se slikovito: Krist je izvor duhovnog života, veli on, ali životvorna voda iz tog izvora ne teče do nas izravno nego kroz Mariiju koju je anđeo nazvao “punom milosti”.

Bog je Mariju obasuo tolikom i takvom puninom duhovnih dobara, tako da nam svako dobro dolazi po Mariji. Može se s pravom reći: kao što se dan ne može zamisliti bez sunca tako se ni ovaj svijet ne može zamisliti bez Marije.

Marija je majka Božja, majka cijele Crkve, naša majka i majka svakoga pojedinca.

Marija, dakle, kao duhovna Majka ljudi i po­srednica svih milosti u vrhunaravnom redu, vrši ulogu Majke čitavoga čovječanstva. Ona nam je dala Krista, koji je naš život. Ona će nam priskrbiti i posljednju milost ustrajnosti koja će nas dovesti iz ovoga zemaljskog života u vječno blaženstvo.

Ako je Bog htio da sve dobijamo preko Mariji­nih ruku, trebalo bi onda da je što više častimo i štujemo. Ali kako i na koji način štovati Mariju? Naša marijanska pobožnost može biti raznolika.

Prvi je način kad častimo Mariju kao primjer našoj vjeri, molitvi i ljubavi. Učimo se od Marije kako treba vjerovati. Sjetimo se samo događaja Naviještenja! Marija ne zna točno kako će postati majkom, ali ona ima riječ anđelovu i vjeruje, daje se posvema na raspolaganje Božjoj volji.

– Gledajmo Mariju kao uzor molitve. Najbolji nam je primjer njezin Magnifikat, ushićeni kliktaj slobodne i radosne duše, što smo već u današnjem Evanđelju čuli. Nadalje: Marija je uzor našoj pripravnoj i dobrohotnoj ljubavi. Događaj u Kani to nam svjedoči.

Mi Mariju štujemo i radi svih milosti kojima ju je Bog obasuo. Svako ispravno štovanje Marijino upravljeno je, konačno, na Boga od kojega i Marija prima svu svoju vrijednost. I kad je Bog posljednji cilj, naša je pobožnost prava.

Konačno mi štujemo Mariju, kad je gledamo kao prototip i veliki znak otkupljnoga čovječanstva. U njoj otkrivamo kako treba teći naš život, kakav plan ima Bog s nama, sa svakim vjernikom.

Marija uznesena na nebo! Kako shvatiti ovo otajstvo današnjega blagdana?

Evo ovako: Marija je sva i potpuno spašena i uzvišena. Marija je postigla svoju puninu u Bogu. Kako ova punina izgleda, ne znamo. Mi za to kažemo: uznesena je na nebo!

Sad nam se nameće jedno pitanje: Kakvu vezu ima moj život s tajnom i istinom ovoga blagdana? Ima li tu uopće kakvih dodirnih točaka s mojim, konkretnim potrebama? Tko sadržaj današnjega bla­gdana promatra samo površno, reći će da nema. Tko zađe u dubinu, uvjerit će se u suprotno.

Ono što o Mariji već sada možemo reći, vrijedit će jednom za nas. Ona je postigla puninu u Bogu, mi to tek trebamo postići. U tom, eto, otkrivamo: Naš život ima svoj cilj, svoj vrijedan smisao; nije uzaludan, nije slijepa ulica.

Koji je to cilj? Nema za to pravih riječi, jednostavno kažemo “Punina u Bogu” –  savršeni i vječni život s njim u zajedništvu. To bi bio cilj koji nas čeka…

Vratimo se još malo značenju i sadržaju da­našnjega blagdana. Marija je dušom i tijelom uzne­sena na nebo. Mi možemo – to nam svjedoči i poru­čuje blagdan – doći na vrhunac; ne doduše samo svojim snagama, Bog mu mora pomoći, privući ga k sebi. Tako naš (ljudski) život dobiva svoj smisao i cilj. Dakako u našem životu ima dosta slijepih ulica, ali konačno ipak nas očekuje veliki cilj.

Mi u slici Marije dušom i tijelom uznesene gledamo znak, putokaz pravom i vrijednom životu.

Vjera je ta koja nas vodi na putu ovoga života. Ona ga upravo obasjava. I današnjim blagdanom obnavljamo se u vjeri.

Braćo i sestre, čitava povijest Crkve obilje­žena je Marijinom brigom za Kristove sljedbenike. Ali ta njena briga kao da je porasla u zadnjih 150 godina. Sjetite se samo Marijinih ukazanja u Parizu, Lourdu, La Salettu i Fatimi (1917.).

Poznato nam je, što je Gospa u Fatimi poručila. U Fatimi je Gospa rekla da dolazi zato da potakne vjerne da promjene život, da ne vrijeđaju grijesima našega Gospodina koji je već i suviše uvrijeđen; da vjernici mole krunicu svaki dan, da se posvete, prečistom Srcu Marijinu kao naknadu za grijehe koje počinjaju grješnici, da ljudi čine pokoru. Razmislimo o tome…? Još i prije u Lurdu Gospa je na isto upozoravala.

Današnji čovjek je upao u vrtlog koji mu neda ni trenutka mira i vremena da misli na duhovne vrjednote. Danas se više misli na štedne knjižice, moderne stanove i koješta drugo nego li na spas duše. Sve više i više traži se slobodnoga vremena, razonode i užitka.

Priznajem, sve je to i te kako potrebno, ali, braćo, to nije sve. Priznat ćete da to ne može zadovoljiti čovjeka. Ljudi danas gladuju u duhovnom pogledu. Ljudi sve imaju, unatoč tome gladuju. Sve pesjeduju, a ipak jadikuju i tuže se na ovaj život, od kojega ništa nemaju; traže i jagme se da uhvate stogod od “pravoga” života.

Osamljenost, dosada, praznina i napuštenost su moderne bolesti. Milijuni se osjećaju zastrašeni kao da su u neprestanom bijegu od nečega. Zar upravo to nije znak, da čovjek ima dušu? Znak gladne duše?

Današnji čovjek se teško susreće s Bogom, dušom i vječnošću. Gospa vidi tu našu nevolju, to naše robovanje, tu našu zaslijepljenost i to je potiče da nam u ovih zadnjih nekoliko godina priskače u pomoć. Marija je uvijek u povijesti bila put do Boga. Ona nikad nije ništa radila radi sebe, nego sve radi Boga i spasa naših duša. To nam svjedoče sva Marijina prošteništa, gdje ljudi kao nigdje drugdje susreću Boga i nalaze sebe, nalaze tako žuđeni duševni mir.

Zvuči jednostavno i obično ali je istinito, da je čovjeku za život potrebno više od kruha i kolača, od žene, kola, dobre zarade… Čovjek ima dušu. I duša je ta koja osjeća osamljenost, prazninu, dosadu. Itekako su stoga važne Kristove riječi: “Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti, tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada”. To je temeljna tema svakoga ljudskog života, pa i cijele ljudske povijesti. Čovjek će se nasititi tek kad uspije nadići tjelesni život i smrt. To može dati samo Isus Krist. On je taj život, kako i veli: “Ja sam kruh života”!

Stavimo se danas svi pod zagovor BIažene Djevice Marije. Upravimo joj svoju molitvu:

Marijo, pomozi nam da budemo uvijek ljudi Evanđelja, prava djeca Crkve Kristove, borci istine, ljudi žrtve i apostoli bratske ljubavi!

Izmoli nam milost, kako bi za pravdu i istinu bili spremni, ako ustreba i život darovati, kako bi bili čvrsti u svojim principima kao pećine Velebita, a blagi u postupcima kao majka svojoj djeci.

Pomozi nam kako bismo već jednom shvatili da je križ jedino drvo slobode i jedini izvor ljubavi. Budi Ti naša moćna zagovornica kod svoga Sina! Amen.