SVETAC DANA – SV. IVAN I., PAPA

Papa Ivan I., koji se od davnine štuje kao mučenik, bio je rodom iz Toskane, sin nekoga Konstansa. Na papinskom prijestolju naslijedio je 13. kolovoza 523. godine papu Hormizdu.

Velikim dijelom Italije, s prijestolnicom u Raveni tada je vladao istočnogotski kralj Teodorik. On je prijekim okom gledao dobre odnose između pape i bizantskoga cara Justina. Prva žrtva napete situacije bio je filozof Ivan Boecije, koji je na kraljevskom dvoru dugo vremena bio obasut najvišim častima i odlikovanjima. Optužen je zbog tobožnje veleizdaje i pogubljen godine 524. Pod isti mlinski kamen političkih sukoba bio je uvučen i papa Ivan I.

Na Istoku je, naime, bizantski car Justin htio u svome carstvu silom iskorijeniti arijanstvo. Zato je izdao ukaz kojim se tražilo da se arijancima oduzmu sve crkve, a oni da prijeđu na katolicizam. Smatrajući se zaštitnikom arijanaca, kralj Teodorik je pozvao k sebi u Ravenu papu Ivana I., i prisilio ga da s poslanstvom otputuje u Carigrad. Poslanstvo su, uz papu, sačinjavali senatori i biskupi, među njima i ravenski biskup Ecclesio. Zadaća je poslanstva bila posredovati kod cara Justina, da povuče svoje dekrete protiv arijanaca. Papa je u Carigradu baš na sam Božić primljen s najvećim počastima. Bizantski kler i puk postupao je s njime kao s “Petrom”, te u sav glas davao oduška svojoj radosti što se u njihovoj sredini nalaze rimski biskupi i papa.

Papa Ivan I. je ostao u Carigradu sve do Uskrsa pa je u crkvi sv. Sofije latinskim jezikom odslužio svečano blagdansko bogoslužje. Car Justin je čak htio da po drugi put bude okrunjen carskom krunom, i to ovaj put od samoga Pape. Za uzvrat je obećao vratiti arijancima njihove crkve. Vrativši se u Ravenu, Papa je naišao na neprijateljski stav prema sebi. Kralj Teodorik nije bio nikako zadovoljan njegovim poslanstvom, pa ga je bacio u tamnicu. Ljetopisac knjige Liber pontificalis piše da je Papa u zatvoru brzo umro, a on ga smatra mučenikom. Smrt se zbila 18. svibnja 526. g.

Prema onome što propovijeda ravenski biskup Maksim, Papa je bio uz prisutnost brojnog klera i puka svečano sahranjen, a za vrijeme sprovoda jedan je opsjednuti, dotaknuvši se Papina tijela, bio oslobođen od đavla. Četiri godine kasnije Papino je tijelo 27. svibnja preneseno u Rim i sahranjeno u predvorju bazilike svetog Petra. Na grob su mu postavili mramorni natpis na kojem piše: “Gospodnji vrhovni svećenik koji pade kao Kristova žrtva.”

Za vrijeme svoga kratkog pontifikata (523.-526.), papa Ivan I. je obnovio velike rimske bazilike, groblja mučenika Nereja i Ahila na Ardeatinskoj cesti, te groblje sv. Feliksa i Adaukta na Ostijskoj cesti. On je uveo i novu brojidbu godina po Kristu, koju je sastavio monah Dionizije Mali. Blagdan mu se prije reforme kalendara slavio 27. svibnja, na dan prijenosa njegova tijela iz Ravene u Rim, a danas se slavi na smrtni dan, 18. svibnja.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. PAŠKAL BAJLONSKI

Presveto Euharistijsko otajstvo od Velikog četvrtka pa sve do danas uvijek imala svojih velikih poštovalaca, klanjalaca i zaljubljenika. Jedan je od njih bio i ponizni franjevački brat Sveti Paškal. Njegova je ljubav prema Euharistiji bila tako žarka da ga nazivaju “serafom Euharistije”. Stoga se i ne čudimo da je između dva rata i na hrvatskom jeziku u Euharistijskom glasniku izlazio u nastavcima njegov životopis koji sam u djetinjstvu s velikim zanimanjem čitao. Već tada me osvojio taj mili svetac.Sveti Paškal je bio sin Martina Baylóna i Izabele, rođ. Jubera. Rodio se baš na veliki duhovski blagdan 16. svibnja 1540. u Torre Hermosa, u Aragonskom kraljevstvu, današnjoj Španjolskoj.

Već od ranog djetinjstva pokaza izvanrednu ljubav prema molitvi i pobožnost prema Euharistiji. Ta velika tajna naše vjere privlačila ga je poput snažnog magneta sve više k sebi.Prvi posao koji je obavljao mali Paškal bilo je čuvanje domaćega stada. Nalazeći se na livadama u otvorenoj Božjoj prirodi, dao je oduška svojoj sklonosti prema molitvi te mnogo molio, razmatrao, ali i činio pokoru. Postio je i bičevao se. Sve su to bila sredstva koja su mu pomagala na putu svetosti. On je od malena dobro znao da se do svetosti ne dolazi jeftino, već skupo, i zato se nije nimalo štedio. Junaštvo duha bilo je uvijek njegova velika odlika.Kad je Svetom Paškalu bilo 18 godina, u njemu je dozrela odluka da se Bogu sasma daruje i posveti u redovničkome zvanju. Zato je pokucao na vrata samostana   Svete Marije Loretske, koji je pripadao reformiranim franjevcima, po sv. Petru da Alcantara zvanima alkantarincima. Tada je bilo mnogo zvanja pa su redovnici pravili veći izbor i nisu na laku ruku primali one koji bi se javljali za samostan. Tako su i Paškala odbili rekavši mu da jedno vrijeme još pričeka pa će ga onda primiti u red.Sveti Paškal je, u želji da bude u blizini spomenutoga samostana, našao zaposlenje kao pastir stada kod nekoga bogata gospodara po imenu Martin Garcia.

Taj je tako zavolio mladoga pastira da ga je htio posiniti i učiniti baštinikom svoga bogatstva. No Paškalovo je srce davalo prednost evanđeoskom siromaštvu, u kojem je želio živjeti u reformiranom franjevačkom redu. Siromaštvo je bilo njegovo blago pa mu je u njemu bilo i srce.Sveti Paškal je brzo izišao na glas svetosti pa ga franjevci napokon primiše u svoju zajednicu. I sada nitko sretniji od njega. U loretskome samostanu položio je 2. veljače, na blagdan Isusova prikazanja u hramu, svečane redovničke zavjete, prikazavši se sav Gospodinu. Poglavari su mu ponudili da postane svećenik, ali on je tu ponudu iz poniznosti otklonio. Želio je ostati ponizan i jednostavan brat, pa je kao takav vjerno služio Gospodinu i braći u samostanima u Jativi i Valenciji. Uz poniznost resila ga je i izvanredna blagost pa je bio mio i drag svima.Iako je bio bez naobrazbe, često je pitan za savjet, jer je bio pun mudrosti, što dolazi odozgora. Bio je obdaren raznim mističnim milostima, darom čudesa i ulivenoga znanja.

Zato ga je g. 1576. španjolski provincijal poslao generalu reda Cheffontainesu, koji se tada nalazio u Parizu, a radilo se o jednoj veoma hitnoj i važnoj stvari. Za brata Paškala, koji je putovao u franjevačkom habitu, bilo je to opasno putovanje, jer je posvuda po Francuskoj bilo fanatičnih kalvina – hugenota, upravo bjesomučnih na sve ono što je bilo katoličko. Oni su ga napadali, izazivali, rugali mu se, a i zlostavljali ga. Jednom jedva umaknu smrti kamenovanjem. Bilo je to kad je s kalvinima raspravljao o Euharistiji, braneći svim srcem to uzvišeno otajstvo, a za koje bi spreman proliti i svoju krv. Ipak je sretno umaknuo svim zasjedama i stigao u Pariz te generalu reda predao važna pisma.

Vrativši se kući s toga opasnoga putovanja, sastavio je knjižicu u kojoj su bile skupljene izreke što su dokazivale Isusovu stvarnu prisutnost u Euharistiji i vlast danu od Isusa rimskome biskupu. Bile su to baš one istine koje su kalvini tada najviše napadali. Izmučen velikim pokorama, svetac je u 53. godini života osjetio da mu se bliži kraj. Umro je kao što se i rodio baš na blagdan Duhova 17. svibnja 1592. u Villa Real, nedaleko od Valencije. Sprovod se poniznoga brata pretvorio u pravi trijumf. Ljudi su onim tajanstvenim kršćanskim osjetilom osjećali da je umro pravi svetac i stoga su se natjecali da mu iskažu što veću počast. A milostivi je Bog svetost svoga poniznoga i vjernoga sluge potvrdio mnogim znakovima i čudesima.

Crkva je po svojim rimskim prvosvećenicima izrekla o njemu također svoj sud. Papa Pavao V. 29. listopada 1618. proglasio je Svetog Paškala Baylóna blaženim, a 16. listopada 1690. papa Aleksandar VIII. svetim. Papa Leon XIII. proglasio je sveca Euharistije 28. studenoga 1897. zaštitnikom svih euharistijskih djela i društava, a nešto kasnije zaštitnikom međunarodnih euharistijskih kongresa, tih najvećih katoličkih manifestacija našega stoljeća.Za vrijeme građanskoga rata u Španjolskoj (1936-1939), kad je “u ime slobode” bjesnila slijepa mržnja na sve što je bilo katoličko, svečevo tijelo najvećom pobožnošću poštivano u Villa Real, bilo je obeščašćeno i djelomično uništeno. Dijelovi koji ostadoše s najvećom su počašću g. 1952. vraćeni na svoje staro mjesto u Villa Real. Kadgod se dogode takva nemila oskvrnuća, naše je vjerničko srce uvijek duboko povrijeđeno. Takav postupak vrijedan je osude tkogod ga učinio.Od Sv. Paškala ostade i dvadesetak malih duhovnih rasprava. One nisu izvorne, već povađene iz raznih knjiga kojima se svetac sebi za pobudu služio.

Uz tuđe misli svetac je nizao i vlastite refleksije i molitve koje nam otkrivaju njegovu dušu. Iz tih se spisa ipak vidi koliko je Paškal imao teološkoga znanja o euharistijskom misteriju. Sve te spise izdao je g. 1911. u jednoj knjizi otac Jakov Sala. Ona nosi naslov Djelca sv. Paškala Baylóna, izvađena iz bilježnica pisanih njegovom rukom, poredana, popraćena bilješkama i proviđena bibliografskim uvodom. Prvi svečev životopis malo poslije njegove smrti napisao je na španjolskom jeziku g. 1598. te izdao u Valenciji g. 1600. otac Ivan Ximenéz, njegov prijatelj i poglavar. On sam je bio očevidac činjenica što ih opisuje, zato je njegova knjiga izvanredne vrijednosti. Kasnije su o svecu napisane brojne knjige i studije, a svojim kistom proslavili su ga i mnogi slikari. Najljepša je svečeva slika što je oko godine 1769. za franjevački samostan Sv. Paškala u Aranjuezu naslikao Ivan Krstitelj Tiepolo.Mnogo je molio, postio i bičevao se. Tako je on kroz 17 godina čuvao tuđa stada.

Posejdovao je veliku pobožnost prema Majci Božjoj. Nedaleko njegova rodnog seoceta bijaše svetište posvećeno Blaženoj Djevici Sierskoj. Mladi Baylon odlazio je onamo mnogo puta moliti pred čudotovrnom slikom. On se nevoljko udaljio od ove crkve. Ali je morao žrtvovati i ovu sovju svetu želju. Što onda da učini? Nožićem bi izradio mali križ od drveta. A na debljem kraju svoga štapa izrezbario što je bolje znao lik drage Nebeske Majke.  I tako je zabio svoj štasp u zemlju i u ruke uzeo mali križ i tako na koljenima molio pred novim oltarom.

Vrlo često je Paškal bio okružen drugim pastirima. Njihovo društvo iskoristio je da im udahne ljubav prema Isus i Mariji. Znao bi im pokloniti krunice. koje je on sam načinio svojim rukama s  uzlovima od uzice te ih poučavao u moljenju krunice.         Kao pastir nije znao čitati i pisati, jer je bio iz siromašne obitelji  te nije bilo mogućnosti da ide u školu.  Zaželio je naučiti čitati kao bi mogao recitirati Gospin časoslov.  Nabavivši časoslov Majke Božje zamoli plemenite ljude za najnužniju pouku. Svojom čvrstom i upornom voljom  naučio je čtati pa je svojom knjižicom pjevao hvale Gospe.  I  više puta na dan  molio je krunicu. Običavao je govoriti da su Zdravomarije bijele ruže koje se prinosi Gospi, a da su Očenaši ruže umočene u Predragocijenjenu Krv Isusovu.

Njegov gospodar bi učinio najveće zadovoljstvo Paškalu kada bi ga puštao da prisustvuje Svetoj Misi. No to nije bilo moguće svakodnevno.  Kada Paškalu ne bi moguće da bude na Svetoj Misi, ili se služila u drugo vrijeme, on bi na znak zvona za Podizanje  pokleknuo i poklonio se  Dolasku Gospodina.

Jednoga dana dok se Sv. Paškal klanjao okrenut prema crkvi u času Podizanja, ukaže mu se mnogo Anđela koji su nosili zlatnu pokaznicu sa presvetim Oltarskim Sakramentom. Sveti Paškal nije vjerovao da je to posebna milost koja je samo njemu darovana. On pozove druge pastire s riječima:  “Dođite hitro i samnom se poklonite Gospodinu! Anđeli donose Njega nama. Presveti Sakramenat je stavljen pred nas!” Pastiri poslušaju njegov poziv, ali oni baš ništa ne vidješe što bijaše dano samo Paškalu.  Dok se Sveti Paškal klanjao – ostali su bili svjesni da su prisutni čudu koje doživljava i skrenii pobožni njihov prijatelj.  Sveti Paškal je imao bezgraničnu ljubav prema Presvetom Sakramentu. Kad nije mogao ići na Misu često mu se ukazivao Anđeo i donosio mu Svetu Hostiju kojom je pričestio Svetog Paškala. Koliko mu je dopuštala služba – žurio bi pred Svetohranište.  Često ga je žar molitve izdizao iznad tla.

Kad mu je bilo 18 godina pokucao je na vrata franjevačkog samostana Svete Marije Loretske. Odbilai su ga na neodređeno vrijeme, da pričeka. Blizu samostana vršio je službu pastira. Svojim uzornim životom bio je vrlo cijenjen. Konačno je bio primljen u samsotan i obukao redovničko odijelo  na marijanski blagdan Svijećnicu 2. veljače 1564. Kao samostanski vratar činio je tisuće koraka od Svetohraništa do samostanske vratarnice i od vratarnice do Sveteohraništa.

Kao vratar u franjevačkom samostanu imao je dužnost da dijeli milostinju siromasima. Ali jednog dana se skupili siromasi na samostanskim vratima, a brat Paškal nije imao ništa da im udijli. Pa što je uradio? Otišao je u samostanski vrt i donio cvijeća, ruža, tulipana i ljiljana i rekao siromasima: “Braćo, danas nemam ništa da vam dadem. Zato svakome po jedan cvijet, da ne idete praznih ruku iz samostana.”

Jednom zgodom je Sveti Paškal rekao: “Sakramenat Ispovijedi oslobađa nas od grijeha, a Sakramenat Svete Pričesti oslobađa nas od volje da griješimo.” Prije nego je pristupao Svetoj Pričesti molio je Nebesku Majku da mu Ona poveća pobožnost i žar kao bi mogao dostojno primiti Boga.  Gospini i Gospodinovi blagdani ispinavali su ga rajskom radošću i na te blagdane se spremao devetnicama i drugim djelima kršćanske pobožnosti.

Kratko pred svoju smrt rekao je jednom bratu koji ga je u bolesti posluživao: “Iz sveg srca služite Gospodinu; siromahe ljubite. Imajte veliku pobožnost prema Presvetom Sakramentu. Nikad je zaboravite Bogorodicu. Buite revni u opslužavanju svetog Pravila. I vi ćete doći u Nebo!” Dok je Sv. Paškal ležao bolestan na blagdan Duhova 17. svibnja 1592. pitao je da li zvona zvone na svečanu Misu. Kad su mu odgovrili potrvdno, bolesnik stisne na grudi raspelo i krunicu.  Kad su zvona najavila Podizanje, Sveti Paškal se nasmješi, ponovi dva puta sveto ime Isus i izdahnu.

Za vrijeme spovodne Svete Mise tijelo Svetog Paškala stavili  su u crkvu sa otvorenim sandukom. Za vrijeme Podizanja – dok se podizala posvećena Hostija  – pokojnikove oči su se otvorile da pozdravi Spasitelja pa se zatvoriše. To su mnogi primjetili, I druge upozorili na to čudo. To se ponovilo i kod  Podizanja Presvete Krvi Kristove. Pokojnikove oči se otvoriše i pozdravivši Spasitelja zatvoriše se. Papa Pavao V je 29.10.1618. uvrstio brata Paškala među blaženike, a Papa Aleksandar VIII . 16.10. 1690. u popis  Svetaca.  Papa Lav XIII. imenovao je Svetog Paškala  Svecem Euharistije – zaštitnikom svih euharistijskih djela, društava i kongresa. Značajne su riječi istog Pape: Među svima, čiji je žar pobožnosti prema ovom uzvišenom Otajstvu vjere poznat, Sveti Paškal Baylon zauzima prvo mjesto.” Već od ranog djetinjstva pokazao ljubav prema molitvi. Prvi posao koji je obaljao mali Paškal je čuvanje domaćeg stada.

Preuzeto s sveci.net

SVETAC DANA – SV. IVAN NEPOMUK

Na mnogim mostovima, osobito srednje Europe, pa i u našim krajevima, nalazi se često jedan svetački kip. Koga prikazuje? Svećenika u reverendi, roketi, s biretom na glavi, koji drži prst na ustima. Kao da sebi i prolaznicima želi naglasiti vrijednost šutnje, dužnost čuvanja povjerene tajne. To je kip sveca mostova i mučenika ispovjedne tajne svetog Ivana Nepomuka.

Sveti Ivan rodio se u Pomuku, staro ime za današnji Nepomuk, u zapadnoj Češkoj, negdje između g. 1340-1350. Prve sigurne povijesne podatke o svecu imamo iz g. 1370., kad je kao praški klerik obavljao već službu javnog bilježnika. Za svećenika je zaređen oko g. 1380., a još iste godine imenovanjem čak iz Rima postavljen za župnika Sv. Gala u Pragu. U isto vrijeme obavljao je i službu tajnika i bilježnika nadbiskupa Ivana Jenštejna. Sve to govori da je bio izvanredna ličnost, kad je već kao mlad svećenik mogao obavljati tolike dužnosti.

Najvažnija i najodgovornija služba koju je u životu obavljao bila je da je postao generalni vikar energičnoga i pobožnoga nadbiskupa Jenštejna. Bilo je to baš u rujnu 1389. kad se razmahala tragična borba između nadbiskupa i despotskog kralja Vjenceslava IV., koji je nasilno želio prisvojiti crkvena dobra i postati potpuni gospodar Crkve u Češkoj. Kada je protiv kraljeve volje Ivan potvrdio izbor novog opata, razljućeni ga je kralj skupa s drugim svećenicima dao mučiti. Svi su oni bili podvrgnuti mučenju u kojem je sudjelovao sam kralj s bakljom u ruci. Ipak su pušteni na slobodu pošto su prije morali prisegnuti da će o svojoj torturi šutjeti. Iznimka je bila s Ivanom Nepomukom. On se kralju, valjda zbog svoga velikog ugleda, činio najopasnijim. Zato ga je kralj u noći s glasovitog mosta Karla IV. dao baciti u Vltavu i tako je Ivan poginuo kao mučenik. Tijelo mu je pronađeno te sahranjeno najprije u crkvi svetog Križa uz rijeku, a kasnije preneseno u katedralu sv. Vida u Pragu. Posjetitelji te divne gotske katedrale u njezinoj desnoj lađi mogu još i danas vidjeti mučenikov grob na kojem piše: Iohannes de Pomuk.  U vezi Ivanove smrti postoji i legenda koja govori da je Ivan bio ispovjednik kraljeve žene koju je savjetovao da strpljivo podnosi teški karakter svoga supruga. Kralj je želio znati što kraljica govori za vrijeme ispovijedi, no sv. Ivan Nepomuk je uporno to odbijao, jer kao svećenik ne smije odati ispovjednu tajnu. Papa Benedikt XIII. proglasio je 19. ožujka 1729. u Lateranskoj bazilici Ivana Nepomuka svecem i to mučenikom ispovjedne tajne.

Svetog Ivana Nepomuka smatraju zaštitnikom ispovjednika, zaštitnikom dobroga glasa. Kao takav naročito se štovao u Družbi Isusovoj u XVIII. stoljeću, jer je Družba tada bila mnogo klevetana. Ona je sv. Ivana Nepomuka dugo vremena častila kao svoga drugotnoga zaštitnika.

Sveca zazivaju u pomoć i protiv poplava, a u nekim su se brdskim krajevima na njegov blagdan održavale procesije s Presvetim sakramentom. One bi išle do njegovih kipova na mostovima, gdje se molilo za njegovu svetačku zaštitu. Iz solidarnosti s njegovom zemaljskom domovinom Češkom, gdje se Crkva nalazi u veoma teškim prilikama, molimo svetoga Ivana Nepomuka, zaštitnika Češke, da svojom zaštitom bdije nad svojom domovinom.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. ŠIMUN STOCK

U samostanima karmelićanskoga reda slavi se 16. svibnja sveti Šimun Stock, koji je zbog karmelskoga škapulara, odnosno viđenja o tome škapularu, postao veoma popularan među onima koji s pobožnošću nose škapular.

Sveti je Šimun rođen u grofoviji Kent u Engleskoj, oko 1165. godine, a umro je u jednom samostanu u francuskom Bordeauxu 16. svibnja 1265. Zbog svojeg engleskog podrijetla također je zvan i Šimun Anglus.

Sveti Šimun Stock je ušao u karmelski red koji je upravo stigao u Englesku. Najprije je kao karmelićanin otišao u Rim, odakle je dalje nastavio do Gore Karmela, gdje je proveo nekoliko godina. Jedino što je povijesno sigurno jest da je 1247. izabran za šestog Generala karmelskog reda, kao nasljednik Alana. Usprkos svojim visokim godinama pokazao je zavidnu energiju te je učinio mnogo za dobrobit Reda, pa je opravdano prihvaćan kao najslavljeniji General. Za njegovoga mandata Red se jako proširio po južnoj i zapadnoj Europi, posebno po Engleskoj. Povrh svega uspio je osnovati kuće u sveučilišnim gradovima onoga doba. U Cambridgeu 1248., Oxfordu 1253., Parizu i Bologni 1260. Ovi su poduhvati bili važni kako za rast reda tako i za poduku mlađih članova. Šimun je također dobio od Inocenta IV. privremeno odobrenje za Pravilo prilagođeno europskim uvjetima. No ipak je Red bio jako potiskivan, te se svugdje borio za svoju prihvaćenost, bilo da dobije pristanak dijecezanskog klera ili, pak, tolerantnost drugih redova. U tim poteškoćama, Guilelmus de Senvico (malo poslije 1291.) povezuje molitve redovnika sa zaštitnicom Reda Blaženom Djevicom Marijom. „Te je Djevica Marija otkrila njihovom Prioru da se hrabro obrati papi Inocentu zato što će od njega dobiti učinkovito rješenje svojih nevolja.“ Prior je slijedio Djevičin savjet, te je Red dobio od Inocenta IV. bulu ili pismo zaštite protiv uznemiravanja. Povijesno je dokazano da je Inocent IV. izdao ovo papinsko pismo karmelićanima dana 13. siječnja 1252. u Perugi.

Kasniji karmelski pisci donose više detalja ovoga ukazanja i objave. Johannes Grossi je napisao svoj „Viridarium“ oko 1430., te u njemu pripovijeda da se Majka Božja ukazala Šimunu Stocku sa škapularom reda u svojim rukama. Ovaj je škapular ona dala Šimunu riječima: „Hoc erit tibi et cunctis Carmelitis privilegium, in hoc habitu moriens salvabitur“ (Ovo će biti povlastica za tebe i za sve karmelićane da tko god umire s ovime bit će spašen). Zbog ove velike povlastice mnogi su ugledni Englezi, kao npr. kralj Edward II., Henry, Vojvoda od Lancastera i mnogi drugi, tajno nosili karmelski škapular, te i umrli noseći ga. U Grossijevom pripovijedanju škapular se mora shvatiti kao habit (stil oblačenja) karmelićana, a ne samo kao mali škapular koji se nosi ispod odjeće. Kao što je bio običaj srednjovjekovlja među drugim redovima, i karmelićani su također davali svoj habit, ili samo škapular, svojim dobročiniteljima i prijateljima visokog ranga, kako bi i oni imali dijela u povlasticama povezanima s habitom ili škapularom Blažene Djevice Marije. Karmelićani su stoga također mogli svjetovnjacima podjeljivati škapular. Kasnije, najvjerojatnije ne prije 16. stoljeća, umjesto velikoga škapulara podjeljuje se mali škapular kao oznakapripadnosti bratstvu. Danas bratstvo smatra svojom najvećom povlasticom to, a tu povlasticu zahvaljuje svetom Šimunu Stocku, da bilo tko umire noseći ovaj škapular neće biti izgubljen za vječnost. Ovim je putom glavna povlastica i cjelokupna povijest malog karmelskog škapulara povezana s imenom svetog Šimuna Stocka. Nema poteškoće u prihvaćanju tvrdnje da su, prije ispričan, Grossijev prikaz i karmelska tradicija vjerodostojni, premda nema potpune povijesne potkrepe.

Sveti je Šimun bio poznat po posebnom štovanju i ljubavi prema BDM, što je pokazao u svojim antifonama „Flos Carmeli» i «Ave Stella Matutina“, te koje su uključene u Karmelski brevijar. Prvi se biografski spomen svetog Šimuna javlja još 1430., no nije potpuno siguran. Još se nije u to vrijeme javno slavio kao svetac, sve dok se nije njegovo slavlje uvrstilo u knjigu korala samostan iz Bordeauxa 1435. Kasnije je, 1458., uveden u Irskoj, te najvjerojatnije iste godine i u Engleskoj. Godine 1564. Uredbom je zapovijeđeno njegovo slavlje za cijeli Red.

Kult štovanja svetoga Šimuna Stocka i škapularske pobožnosti se naglo proširio tijekom 15. i 16. stoljeća, te je nevjerojatno velik broj vjernika laika primio škapular i nosio ga. Umjetnici širom svijeta su oslikavali viđenje u kojem Blažena Djevica Marija daje škapular svetome Šimunu, ti se primjeri mogu naći diljem karmelskih crkvi.

Nakon njegove smrti počela su se događati čuda onima koji su posjećivali njegov grob, te se, tijekom 14. stoljeća, u Bordeauxu razvio lokalni kult.

Oko 1400. godine, u zemljama Beneluksa pojavila se legenda da je sveti Šimun imao viđenje Naše Gospe u kojem mu je ona dala škapular. Tada mu je obećala da je to povlastica koju daje njemu i njegovoj braći, te da će svi koji umru noseći škapular biti spašeni. Unutar nekoliko godina, dva su se dokaza pojavila u prilog da je sveti Šimun stvarno imao viđenje Naše Gospe. Svi ti razni dokazi viđenja brzo su doveli do iscrpnog, no dijelom i izmišljenog, svečevog životopisa. Tako se na primjer spominje da je nakon rođenja u Kentu (Engleska), nekoliko godina živio u izdubljenom deblu drveta kao pustinjak, te mu se, k tome, pripisivalo autorstvo prelijepe karmelske himne Našoj Gospi Flos Carmeli (koja je, u stvari, pronađena u 14. stoljeću)

U 16. stoljeću slavljenje blagdana Svetog Šimuna Stocka je uvršteno u liturgijski kalendar cijeloga Reda, te se njegov blagdan obično slavio 16. svibnja. Blagdan je izostavljen u nedavnim preradama liturgijskog kalendara nakon II. vatikanskog koncila, ali se sada nanovo uvodi.

Iako je povijesna utemeljenost viđenja u kojem je dobiven škapular neodrživa, škapular je sam po sebi ostao za sve karmelićane simbol Marijine majčinske zaštite, te osobno opredjeljenje da se slijedi Isus stopama njegove Majke, savršenog i najboljeg Njegovog sljedbenika.

Preuzeto s karmel.hr

SVETAC DANA – SV. DIMFNA

Kći poganskog irskog poglavice (kralja) Damona, Dimfna je bila prelijepa kršćanka odana vjeri. Njeno je ime do nas došlo predajom. Još je poznata kao: Dymphna, Dympna, Dimpna.

Kao djevojčici na pragu djevojaštva umire joj majka. Otac luta zapadnim svijetom tražeći zamjenu za Dimfinu majku, no ne nalazi ženu koja bi mu odgovarala. Vrativši se kući, nalazi kćer jednako lijepu kao što je bila njena majka. Pomračenog uma od žalosti, pokušava zavesti kćer. Dimfna mu se odupire i bježi u Belgiju u pratnji dvojice ljudi i svoga ispovjednika, sv. Gerebernusa, obiteljskog prijatelja, starijeg svećenika. Bogu je zavjetovala svoje djevičanstvo. Da bi izbjegla zamkama kojima je bila izložena u vlastitome domu, odlazi u Antwerp i za mjesto trajnog boravka odabire mjestašce u Brabantu, desetak milja udaljeno od Antwerpa. Povukavši se od svijeta, tamo služi Bogu ustrajnim molitvama. Sv. Gerebernusa, Dimfna i dva pratioca građe kapelicu u seocu blizu Amsterdama, gdje žive kao pustinjaci.

Dimfnin Otac daje se u potragu za njima i trag ga je odveo u Belgiju. Damon je tada koncentrirao potragu na to područje te ih pronašao. Neki gostioničar je odbio primiti njegov novac znajući da je teško zamijeniti stranu valutu. To je za Damona bio znak da mu se kći nalazi negdje u blizini: naime, bilo mu je neobično da običan gostioničar znade tako mnogo o stranom novcu. Njegovo prepoznavanje irskog novca otkrilo mu je da ga je nedavno imao priliku vidjeti. Daje odrubiti glavu Gerebernusu i stade zahtijevati od Dimfne da mu se preda. Ona odbije i otac ju u bijesu ubije. Biva progonjena, otkrivena i umorena od onih koji bijahu neprijatelji njene kreposti, jer nije priistala na njihovu životinjsku strast.

Mjesto na kojem je umrla sveta Dimfna poznato je po čudesnim izlječenjima mentalno oboljelih i opsjednutih

Njezine je relikvije svečano uzvisio kambrajski biskup (Cambray ili Cambrai) 15. svibnja i taj se datum od tada časti kao spomcndan na svetu Dimfnu.

Relikvije se čuvaju i štuju u raskošnom svetištu u thelu. Sveta je Dimfna živjela i „cvala“ u sedmom stoljeću.
Mjesto na kome je umrla poznato je po čudesnim izlječenjima mentalno oboljelih i opsjednutih. Danas se tamo nalazi čuveni sanatorij za liječenje duševnih bolesti, a izvješća govore da njene relikvije liječe od mentalnih bolesti i epilepsije. Kad su u 13. stoljeću tijela otkrivena, zabilježena su mnoga izlječenja od epilepsije, opsjednuća i mentalnih oboljenja. Dokaz je svetičina posredovanja sućut koju mještani pokazuju prema bolesnicima i veliki trud koji su uložili, pa čak i u vrijeme kad su takvi bolesnici bili općenito zanemareni, zapušteni, ili se s njima postupalo neprijateljski.

Sveta Dimfna zaštitnica je oboljelih od epilepsije (padavice), oboljelih od mentalnih (psihičkih) duševnih bolesti, onih koji pate zbog gubitka roditelja, oboljelih od živčanih poremećaja i oboljelih od od neuroloških poremećaja. Također, zaštitnica je obiteljske sreće, žrtava incesta, mučenika, psihijatrijskih ustanova (bolnica, klinika, zavoda i sl.) i osoba koje se brinu o psihičkim bolesnicima – profesionalno i neprofesionalno, mentalno oboljelih osoba, opsjednutih, kraljevni, psihijatara, terapeuta, žrtava silovanja, bjegunaca i mjesečara.

Molitva za zagovor sv. Dimfne

Gospodine Bože, koji si milostivo odabrao svetu Dimfnu za zaštitnicu onih s duševnim teškoćama, i koji si učinio da bude inspiracija i simbol milosrđa tisućama koje mole za njen zagovor, udijeli po molitvama ove mlade mučenice olakšanje i utjehu svima koji trpe takve poremećaje, a posebice onima za koje sada molimo ______________ (spomeni njihovo ime).

Gospodine Bože, molimo te, primi i usliši molitve svete Dimfne kojima se zalaže za nas. Udijeli onima koje smo ti posebno preporučili milost strpljenja u njihon trpljenja i prepuštanja tvojoj božanskoj volji. Ispuni ih nadom i ako je to u skladu s tvojim božanskim planom, daruj im ozdravljenje za kojim toliko čeznu. Podari im ove milosti po Kristu našem Gospodinu. Amen.

Izvor: zenavrsna.com