Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.
Ponedjeljak, 23. 2. 2026.
Svagdan
I. korizmeni tjedan
1. tjedan psaltira
Misna čitanja:
Lev 19,1-2.11-18; Ps 19,8-10.15; Mt 25,31-46
Boja liturgijskog ruha:
ljubičasta
Imendani:
Polikarp, Romana, Grozdan
Prvo čitanje:
Lev 19,1-2.11-18
Po pravdi sudi svome bližnjemu.
Čitanje Knjige Levitskog zakonika Gospodin reče Mojsiju: »Govori svoj zajednici Izraelaca i reci im: Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš! Nemojte krasti; nemojte lagati i varati svoga bližnjega. Nemojte se krivo kleti mojim imenom i tako oskvrnjivati ime svoga Boga. Ja sam Gospodin! Ne iskorišćuj svoga bližnjega niti ga pljačkaj! Radnikova zarada neka ne ostane pri tebi do jutra. Nemoj psovati gluhoga niti pred slijepca stavljaj zapreku. Svoga se Boga boj! Ja sam Gospodin! Ne počinjajte nepravde na sudu! Ne budi pristran prema neznatnome, niti popuštaj pred velikima: po pravdi sudi svome bližnjemu. Ne raznosi klevete među svojim narodom; ne izvrgavaj pogibli krv svoga bližnjega. Ja sam Gospodin! Ne mrzi svoga brata u svom srcu! Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega. Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga. Ja sam Gospodin!« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 19,8-10.15
Riječi tvoje, Gospodine, duh su i život.
Savršen je Zakon Gospodnji, dušu krijepi; pouzdano je Svjedočanstvo Gospodnje, neuka uči.
Prava je naredba Gospodnja, srce sladi; čista je zapovijed Gospodnja, oči prosvjetljuje.
Neokaljan je strah Gospodnji, ostaje svagda; istiniti su sudovi Gospodnji, svi jednako pravedni.
Riječi ti usta mojih omiljele, i razmišljanje srca moga pred licem tvojim, Gospodine, hridi moja, otkupitelju moj!
Evanđelje:
Mt 25,31-46
Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva.« »Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’« »Tada će mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’« »Zatim će reći i onima slijeva: ‘Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’« »Tada će mu i oni odgovoriti: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’. Tada će im on odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’« »I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.« Riječ Gospodnja.
Kada govorimo o Katedri svetog Petra apostola (Cathedra sancti Petri) mislimo na relikviju, papinsko prijestolje u crkvi svetog Petra u Rimu ili u prenesenom smislu na Stolicu svetog Petra ili Svetu Stolicu, što se u diplomatskom izrazu već od srednjega vijeka odnosi na samog papu i državu Vatikan (Santa sede). Blagdan Katedre svetog Petra slavio se na današnji dan u Rimu već od IV. stoljeća kao znak jedinstva Crkve sazidane na Kristovom namjesniku. To je dan kad se prisjećamo evanđeoskog teksta svetog Mateja, posebno dragog srcu svakog katolika, po kojem doznajemo da je Petar temelj naše Crkve. Isus je Petru rekao: “Ti si Petar-Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i Vrata pakla neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima”. Riječi „stijena“ i „ključevi“ jasno se odnose na Petrovu osobu i govore o snazi njegove vjere i vlasti koja mu je povjerena.
Već od ranih kršćanskih vremena štovala se Petrova katedra kao simbol papinske učiteljske vlasti. Nekada su je pape koristili kao prijestolje pa se često mislilo da ju je koristio i sam sveti Petar, no papama ju je 875. darovao car Karlo Ćelavi. Očuvana je do danas i sastoji se od tri dijela. Najstariji potječe iz apostolskih vremena, drugi, od bjelokosti iz V. ili VI. stoljeća, a najnoviji je onaj iz razdoblja od IX. do XI. stoljeća. Pozlaćenu brončanu oplatu izradio je od 1647. do 1653. slavni kipar i arhitekt Gian Lorenzo Bernini. Današnja svetkovina podsjeća nas katedrom svetoga Petra kao svojevrsnim trajnim simbolom na činjenicu da je Krist Gospodin imenovao svoga namjesnika na zemlji, namijenio mu ulogu učitelja i pastira, a njegova služba i misija proteže se kao neprekinuti, neraskidivi lanac sve do modernih vremena. „Vrata paklena“ njegovu Crkvu neće i ne mogu nadvladati.
▪ Na prvu korizmenu nedjelju vrši se obred izbora ili upisa imena katekumenâ koji će u vazmenoj noći pristupiti sakramentima kršćanske inicijacije. ▪ Započinje proljetni kvatreni tjedan u kojem su vjernici pozvani na intenzivniju molitvu i djela pokore i ljubavi. Tjedan je posvećen pokori i obraćenju. Tjedan završava Liturgijom kvatri, u subotu 28. veljače.
Prvo čitanje:
Post 2,7-9; 3,1-7
Stvaranje praroditelja i grijeh
Čitanje Knjige Postanka Gospodin Bog sazda čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša. I Gospodin Bog zasadi vrt na istoku u Edenu i u nj smjesti čovjeka koga je sazdao. Tada Gospodin, Bog, učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla – pogledu zamamljiva, a dobra za hranu – i stablo života nasred vrta i stablo spoznaje dobra i zla. Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je načini Gospodin Bog. Ona reče ženi: »Zar vam je doista Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?« Žena odgovori zmiji: »Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: ’Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj da ne umrete!’« Nato će zmija ženi: »Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.« Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svome mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 51,3-6a.12-14.17
Smiluj nam se, Gospodine, jer smo sagriješili!
Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje! Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti!
Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom. Tebi, samom tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom.
Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni! Ne odbaci me od lica svojega i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja i učvrsti me duhom spremnim! Otvori, Gospodine, usne moje, i usta će moja navješćivati hvalu tvoju.
Drugo čitanje:
Rim 5,12-19
Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima Braćo: Kao što po jednom čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt… Doista, do Zakona bilo je grijeha u svijetu, ali se grijeh ne ubraja kad nema zakona. Da, ali smrt je od Adama do Mojsija doista kraljevala i nad onima koji ne sagriješiše prekršajem sličnim kao Adam, koji je pralik Onoga koji ima doći. Ali s darom nije kao s grijehom. Jer ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu. I dar – to nije kao kad je ono jedan sagriješio: jer presuda nakon jednoga grijeha posta osudom, a dar nakon mnogih grijeha – opravdanjem. Uistinu, ako grijehom jednoga smrt zakraljeva – po jednome, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti kraljevati u životu – po Jednome, Isusu Kristu. Dakle, grijeh jednoga – svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga – svim ljudima na opravdanje, na život! Doista, kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici. Riječ Gospodnja.
Evanđelje:
Mt 4,1-11
Isus posti četrdeset dana i đavao ga iskušava.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Duh odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: »Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.« A on odgovori: »Pisano je: ’Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.’« Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’« Isus mu kaza: »Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: »Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« Tada mu reče Isus: »Odlazi, Sotono! Ta pisano je: ’Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!’« Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu. Riječ Gospodnja.
Sv. Petar Damiani, biskup i Crkveni naučitelj, bio je jedan od najvećih Crkvenih reformatora svojega vremena, a živio je u 11. stoljeću.
Petar Damiani rođen je 1007. u Raveni (Italija) kao posljednji od brojne djece. O njegovu se obrazovanju skrbio stariji brat Damjan – čije je ime Petar naknadno dodao svomu u znak zahvalnosti.
Unatoč mnogim poteškoćama koje su pratile brojnu i siromašnu obitelj kao mladić je uspio poći na studij – prvo u rodnom gradu, a potom u Faeinzi i Parmi. Kada je završio školovanje kratko je izučavao elokvenciju i govorništvo.
Godine 1035. u želji za samoćom, razmatranjem i molitvom povukao se u jedan samostan na granici Umbrije.
To vrijeme bilo je teško vrijeme za Crkvu u koju su se uvukle simonija i nemoralnost velikog dijela klera koji je rado i često kršio obavezu celibata. No, ipak je bilo svećenika i redovnika koji su tome kanili stati u kraj i započeti novo razdoblje evanđeoske čistoće. Među njima se ubrajao i biskup Ravene koji je Petra izvukao iz samostanskog mira.
Damiani je toliko uspješno djelovao u Raveni da ga je sam Papa pozvao da zajedno s njim organizira reformu Crkve i ishodi izmirenje s carstvom.
Tako je poslan u “mirovni pohod” u Milano u kojemu je vladala pobuna krivovjeraca, a potom u Cluny kako bi podržao prava tamošnjih opata te nakon toga u Firencu, Francoforte, Montecassino… Njegova sposobnost posredovanja bila je tolika da je gotovo uvijek postizao svoj cilj.
Najbolje od sebe je dao dok se nalazio uz bok s papom Grgurom VII. Ova dvojica velikih i plemenitih Crkvenih velikodostojnika, ujedinjeni željom podariti Crkvi novo, posve evanđeosko lice, upustili su se s nevjerojatnom odvažnošću u reformaciju Crkve i tako okončali dugu i zamornu “borbu za položaje” kao jedan od najproblematičnijih vidova simonije (car si je bio prisvojio pravo imenovanja biskupa i opata). Štoviše, pogođen odlukom pape Grgura VII. o ekskomunikaciji, car Henrik IV. došao je u Italiju te se u pokorničkoj odjeći Papi bacio pod noge i molio za oprost.
Papa je nagradio revnost i plodnu mirotvornu djelatnost Petra Damianija te ga prvo proglasio biskupom Ostie, a potom kardinalom. Ali za ovog čovjeka to su bile tek počasne titule jer čim mu se prilika ukazala, kao običan monah se vratio u mir svog samostana. No, uvijek je bio spreman ponovno ga napustiti ako bi ga poslušnost i dobrobit Crkve zvale na neko drugo mjesto.
Iako je već bio star, bio je poslan pomiriti jedan težak sukob u rodnome gradu. Naime, sukob su bili započeli sljedbenici protupape, koji su u Raveni bili veoma brojni. I taj problem je riješio i sretno se vraćao kući kada ga u veljači 1072. u Faenzi zadesila smrt.
Budući da je u miru spokojnog samostana napisao brojne i vrijedne tekstove iz područja teologije i askeze, papa Leon XII. 1828. proglasio ga je Crkvenim naučiteljem.
Nisam došao zvati pravedne, nego grješnike na obraćenje.
Subota, 21. 2. 2026.
Svagdan
Korizmeno vrijeme
4. tjedan psaltira
Misna čitanja:
Iz 58,9b-14; Ps 86,1-6; Lk 5,27-32
Boja liturgijskog ruha:
ljubičasta
Imendani:
Ivan od Boga, Boško, Ivša, Poncije, Filemon
Prvo čitanje:
Iz 58,9b-14
Častiš li Gospodina odustajuć od puta…
Čitanje Knjige proroka Izaije Ovo govori Gospodin: »Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini, i tama će tvoja kao podne postati, Gospodin će te vodit bez prestanka, sitit će te u sušnim krajevima. On će krijepit kosti tvoje, i bit ćeš kao vrt zaljeven, kao studenac kojem voda nikad ne presuši. Djeca će tvoja gradit na starim razvalinama, podizati na temeljima drevnim. Zvat će te popravljačem pukotina, i obnoviteljem cesta do naselja. Zadržiš li nogu da ne pogaziš subotu, i u sveti dan ne obavljaš poslove; nazoveš li subotu milinom a časnim dan Gospodinu posvećen; častiš li ga odustajuć od puta, bavljenja poslom i pregovaranja — tad ćeš u Gospodinu svoju milinu naći, i ja ću te provesti po zemaljskim visovima, dat ću ti da uživaš u baštini oca tvog Jakova, jer Gospodnja su usta govorila.« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 86,1-6
Uči me, Gospodine, svojemu putu da hodim u istini tvojoj.
Prigni uho svoje, Gospodine, i usliši me, jer sam bijedan i ubog. Čuvaj dušu moju, jer sam pobožnik tvoj; spasi slugu svoga koji se uzda u te!
Ti si moj Bog; o Gospodine, smiluj mi se, jer povazdan vapijem k tebi. Razveseli dušu sluge svoga, jer k tebi, Gospodine, dušu uzdižem.
Jer ti si, Gospodine, dobar i rado praštaš, pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju. Slušaj, Gospodine, molitvu moju, i pazi na glas vapaja mog.
Evanđelje:
Lk 5,27-32
Nisam došao zvati pravedne, nego grešnike na obraćenje.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Iziđe Isus i ugleda carinika imenom Levija gdje sjedi u carinarnici. I reče mu: »Pođi za mnom!« On sve ostavi, usta i pođe za njim. I Levi mu u svojoj kući priredi veliku gozbu. A s njim bijaše za stolom veliko mnoštvo carinika i drugih. Farizeji i pismoznanci njihovi negodovahu i govorahu njegovim učenicima: »Zašto s carinicima i grešnicima jedete i pijete?« Isus im odgovori: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Nisam došao zvati pravedne, nego grešnike na obraćenje.« Riječ Gospodnja.
Prije ukazanja, ova se djeca nisu ničim posebno isticala. Bijahu tek siromašni pastirčići, koji su pripadali onoj skupini za koju se čini kako je Gospi upravo najdraža, kako bi ljudima prenijela neku važnu poruku…
U Covi da Iriji, što ju je neprekidna kiša pretvorila u pravu baru, okupilo se još od prethodne večeri 60.000 ljudi. Troje pastirčića: desetogodišnja Lucija od Isusa, te njeni mali rođaci Franjo i Jacinta Marto, najavili su, kako će se 13. listopada na tome mjestu dogoditi veliko čudo. Nitko od njih troje nije znao čitati ni pisati, a pripadali su dvjema nadasve skromnim obiteljima iz Aljustrela, malenoga dijela Fatime. Čudo se trebalo dogoditi u vidu jamstva vjerodostojnosti “viđenja”, za koja su djeca tvrdila kako imaju 13. dana svakoga mjeseca. Na zelenoj im se česmini od kakva metra visine, ukazala mlada i lijepa Gospođa, odjevena u bijelo, praćena lepetom nevidljivih krila.
Upravo je ta Bijela Gospođa dala sljedeće obećanje: “13. listopada učinit ću veliko čudo kako bi svi uzvjerovali.”
Prvo se ukazanje zbilo 13. svibnja u mjestu Cova da Iria. Gospođa se ovako predstavila dječici koja su je zapanjeno promatrala: “Dolazim s Neba. Dolazite ovdje šest mjeseci zaredom, svakoga 13. Onda ću vam reci tko sam.”
Tako je za Luciju, Franju i Jacintu započela uzbudljiva i strašna ‘pustolovina’, koja će snažno obilježiti njihove mlade živote: utješna viđenja mile Gospođe, Njeni pozivi na molitvu krunice i mrtvenje za grešnike koji vrijeđaju Srce Isusovo i Marijino, te su osuđeni na pakao ukoliko se ne obrate – bio je to motiv koji bi se redovito ponavljao, pri svakom susretu; povjeravanje zabrinjavajućih tajni, koje su naviještale “užasne” stvari…
No, nisu izostale ni dvojbe i neprijateljstvo nevjernika (“Male ništarije” – govorili su), te civilnih vlasti koje nisu dobro podnosile takve teško shvatljive novosti i neugodna okupljanja na mjestu ‘navodnih’ ukazanja, koja su narušavala javni mir i red. Bilo je tu također i neprijateljstvo pokojeg mrzovoljnog starješine, koji je smatrao kako treba preduhitriti tradicionalni oprez Crkve koja u takvim stvarima – posve opravdano – nastupa nadasve polako. Nitko od navedenih nije bio nimalo blag prema troje ‘osumnjičenika’ koji su čak jednu čitavu noć proveli u mračnoj i hladnoj ćeliji zatvora, kako bi ih se pokušalo navesti na priznanje da su zapravo sve izmislili. Svemu se tome pridružila još i osornost roditelja, koji su strahovali kako će loše završiti radi čitave te halabuke podignute oko njihove djece…
I tako se, dakle, 13. listopada u blatu Cova da Irie okupilo 60.000 ljudi, pod olovnim nebom što je izlijevalo obilje kiše. Bijahu tu i vjernici i nevjernici, seljani i građani, slobodoumci i novinari poslani čak i s drugog kraja oceana. Svi su ondje došli tražiti potvrdu vlastita mišljenja o činjenicama koje bijahu podijelile zemlju.
Gospođa je rekla kako će se čudo zbiti u podne. Nešto prije utvrđena vremena, stiglo je i troje vidjelaca, u pratnji svojih majki. Lucija je sve pozvala neka sklope kišobrane. I svi su je poslušali, iako je kiša nastavila pljuštati. Potom je malena stala moliti krunicu, te se u podne ukazala Gospa. Bilo je to Njezino posljednje ukazanje. “Ja sam Gospa od Krunice – rekla je vidiocima. Želim da u moju čast podignete kapelu.”
Godine 1917. Europa je proživljavala tragediju Prvoga svjetskoga rata pa je Gospa uputila ove riječi: “Rat će završiti i vojnici će se uskoro vratiti kućama.” U jednome je trenutku Lucija prstom pokazala prema nebu. Svi su podigli pogled te je kiša odjednom prestala. Rastjerujući guste oblake, pojavio se sunčani krug nalik na kotač koji je u svim smjerovima emitirao raznobojne zrake svjetlosti, koje su osvijetlile oblake, drveće i zemlju te sve prisutne. Ponovilo se to tri puta. Zapanjeni su ljudi molili i udarali se o prsa, moleći oproštenje za svoje grijehe.
Dok je sunce plesalo, pastirčići su ponovno među oblacima ugledali Gospu, u društvu sv. Josipa i Djeteta Isusa, s ručicama podignutim na blagoslov. “Ples Sunca” bio je namijenjen okupljenima, kako bi vidjeli i povjerovali te razglasili vijest o tome čudu, ali i o tome kako je Gospa zaista došla ljudima donijeti poruku milosrđa i spasenja. Tom se neobičnom činjenicom dugo bavio i tisak – ne samo onaj mjesni. Nakon što je ‘spektakl’ završio, vidioci su krenuli natrag kući: rasplakanu je Jacintu u naručju odnio jedan poznanik, dok je Luciju na ramenima ponio neki krupni seljak kako bi je spasio od ljudi koji su htjeli komadić njene odjeće ili pramen kose kao relikviju. Jedino se Francesco (Franjo) uspio neprimjetno provući kroz gomilu.
Svi su ih željeli vidjeti, ponovno čuti njihovu priču: što im je rekla Gospa, preporučiti u njihove molitve pokojeg bolesnika. U danima koji su uslijedili pred njihovom su se kućom redale nepregledne procesije znatiželjnika i pobožnika. Njih je troje jedno vrijeme pristalo na “igru” – pojavljujući se pred ljudima i pričajući, ali su kasnije, kako bi izbjegli čašćenje upućivano njima osobno, stali nestajati na sve dulja i dulja razdoblja. Skrivali su se u jednoj dubokoj i mračnoj pećini, skrivenoj među grmljem, kako bi mogli nastaviti moliti krunicu, kao i ostale molitve što ih je za vrijeme ukazanja bio naučio Anđeo, te činiti žrtve za obraćenje grešnika.
Franju i Jacintu proglasio je blaženima papa Ivan Pavao II., 13. svibnja 2000. g., koji je s Fatimom oduvijek bio osobno povezan: Gospinome je čudu, naime, pripisivao činjenicu što je preživio atentat na Trgu svetoga Petra. Lucija je, pak, daleko nadživjela svoje dvoje malenih rođaka te preminula tek u veljači 2005. godine. Franju i Jacintu svetima je proglasio papa Franjo 13. svibnja 2017. godine.
Prije ukazanja, ovo se troje djece nije ničim posebno isticalo. Bijahu tek siromašni pastirčići, koji su pripadali onoj skupini, za koju se čini kako je Gospi upravo najdraža, kada se želi ukazati, kako bi ljudima prenijela neku važnu poruku. Nikada nisu išli u školu, ali su zato veoma rano upoznali napore težačkoga posla. Zahvaljujući jednostavnosti i dobrome vjerskome odgoju, Božja je prisutnost za njih bila nešto posve prirodno pa su Mu se često s pouzdanjem obraćali u molitvi.
Gospa je tako samo pojačala i novim sadržajima obogatila njihovo već postojeće iskustvo svetoga: rekla im je neka mole i oni su to svim srcem prihvatili, žarom što ga posjeduju samo djeca. Više krunica dnevno, posjete crkvi i “Skrivenome Isusu”, žrtve, postovi za grešnike – postali su tako najželjkovaniji dijelovi njihova dana, te izričaj cjelovitoga življenja, oslobođeni svega suvišnoga.
Sve je to za Franju i Jacintu trajalo vrlo kratko. Bijela im je Gospođa, naime, bila obećala: “Brzo ću doći po vas.” Dječica su to znala i živjela iščekujući je. Rekla je također i kako Franjo, da bi bio primljen u raj, mora izmoliti puno krunica. I on ju je poslušao. Svaku je priliku koristio kako bi prstima provlačio zrna krunice (volio je moliti sam). Ponekad je to činio i u školi, koju je bio stao pohađati, ali najradije u crkvi.
“Pođi ti u školu – govorio bi Luciji – i poslije dođi po mene; što mi vrijedi učiti, kada ću uskoro umrijeti.” I zaputio bi se prema crkvi kako bi se ondje molio “skrivenome Isusu”.
I kraj je zaista došao uskoro. Oplakavši poginule u velikome ratu, ljudi su sada stali oplakivati žrtve strašne epidemije španjolske groznice. Dana 23. prosinca 1918. g., bolest je pogodila također Franju i Jacintu. Za Franju se sve okončalo u svega nekoliko mjeseci, pa je 4. travnja iduće godine, sa svega 11 godina, pošao ponovno vidjeti Gospu.
Jacintin je kraj bio daleko teži, prava kalvarija, koju je ona podnijela velikom snagom duha, unatoč strahu i tjeskobi, “za obraćenje grešnika i kao naknada za uvrede koje se nanose Svetom i Bezgrešnom Srcu Marijinu”.
Gnojna upala pluća, kao posljedica španjolske groznice, prisilila ju je na dvomjesečni boravak u bolnici. Uvelike je trpjela zbog razdvojenosti od roditelja i prijatelja. Plašila ju je i pomisao kako će umrijeti sama u bolnici. I upravo će u lisabonskoj bolnici Jacinta započeti svoj lijet, koji će je zauvijek odnijeti k Bijeloj Gospođi. Ondje su je, naime, bili premjestili na traženje čuvenoga liječnika doktora Lisboe, koji se nadao spasiti je kirurškim zahvatom. Njezin je odlazak bio jedna duga muka. Grčevito je grlila Luciju, koja je uvijek bila uz nju, tjerajući strah i brišući suze.
Kirurški se zahvat – nadasve bolan, jer njena slabost nije dopuštala potpunu anesteziju – pokazao suvišnim.
Uvečer 20. veljače 1920. g., Gospa je došla po nju, baš kao što je i obećala. Među povjerljivim razgovorima što su ih izmijenile Jacinta i Lucija, bio je i ovaj: “Mislim na rat koji ima doći… Umrijet će toliko ljudi, i toliki će otići u pakao. Bit će puno srušenih kuća i mrtvih svećenika. Kada bi ljudi prestali vrijeđati Gospodina, do rata ne bi došlo.”
Nakon toga su uslijedili građanski rat u Španjolskoj i II. svjetski rat.
Fatimska je poruka jasna. Ljudi sami na sebe navlače nevolju. Obratimo li se i promijenimo li život, zajamčeno nam je novo tisućljeće mira.
Kapelica što ju je Gospa bila zatražila postala je jedno od najvećih i najposjećenijih marijanskih svetišta, uz Lourdes. Svakoga se dana ondje ponavlja čudo: ne ono sunčeva plesa, već toliko ljudi koji ondje pronalaze utjehu i prigodu za započinjanje novoga života u znaku ljubavi Božje.
Ime Franjo je germanskoga porijekla te je isprva značilo “slobodan”, dok je kasnije poprimilo i značenje “francuski”. Ime Jacinta ima predgrčko porijeklo, a naziv je cvijeta “yakhintos”.
Čitanje Knjige proroka Izaije Ovo govori Gospodin: »Viči iz sveg grla, ne suspreži se! Glas svoj poput roga podigni. Objavi mom narodu njegove zločine, domu Jakovljevu grijehe njegove. Dan za danom oni mene traže i žele znati moje putove, kao narod koji vrši pravdu i ne zaboravlja pravo Boga svoga. Od mene ištu pravedne sudove i žude da im se Bog približi: ‘Zašto postimo ako ti ne vidiš, zašto se trapimo ako ti ne znaš?’ Gle, u dan kad postite poslove nalazite i na posao gonite radnike svoje. Gle, vi postite da se prepirete i svađate i da pesnicom bijete siromahe. Ne postite više kao danas, i čut će vam se glas u visini! Zar je meni takav post po volji u dan kad se čovjek trapi? Spuštati kao rogoz glavu k zemlji, sterati poda se kostrijet i pepeo, hoćeš li to zvati postom i danom ugodnim Gospodinu? Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Gospodina Boga: Kidati okove nepravedne, razvezivat spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola, i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi. Tad će sinut poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti. Pred tobom će ići tvoja pravda, a Slava Gospodnja bit će ti zalaznicom. Vikneš li, Gospodin će ti odgovoriti, kad zavapiš, reći će: ‘Evo me!’« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 51,3-6a.18-19
Srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.
Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje! Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti!
Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom. Tebi, samom tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom!
Žrtve ti se ne mile, kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio. Žrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.
Evanđelje:
Mt 9,14-15
Kad im se ugrabi zaručnik, tada će postiti.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Pristupe Isusu Ivanovi učenici govoreći: »Zašto mi i farizeji postimo, a učenici tvoji ne poste« Nato im Isus reče: »Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik? Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, i tada će postiti!« Riječ Gospodnja.
Blažena Elizabeta (Elisabetta) Bartolomea Picenardi, poznata i kao blažena Elizabeta iz Mantove, talijanska trećoredica, rođena je 1428. u Mantovi (Lombardija), kao kći cremonskog plemića Leonarda i Paole Nuvoloni iz Mantove. Odrasla je u Mantovi, gdje je njezin otac bio u službi plemićke obitelji Gonzaga. Majka ju je podučavala u vjeronauku, a otac u latinskom jeziku. Otac ju je htio udati za nekog mantovskog uglednika, ali Elizabeta je od malih nogu željela posvetiti svoj život Blaženoj Djevici Mariji. Već je u svojoj dvadesetoj godinu obukla odjeću Slugu Blažene Djevice Marije (servita) kao „mantellata“, servitska trećoredica. Poslije smrti roditelja, živjela je od 1465. kod svoje sestre Orsine, udate za Bartolomea Gornija. Uredila si je ćeliju, u kojoj je provodila život posvećen dragom Bogu.
Posljednjih godina života zalazila je u obližnju servitsku crkvu svetog Barnabe, često je primala pričest, što tada baš nije bilo uobičajeno, a posljednjih mjeseci ispovijedala se svaki dan. Ljubazna, ponizna i draga djevojka, živjela je pokornički, čitala Sveto pismo i molila časoslov, poput redovnica i redovnika. Naročitu pobožnost gajila je prema euharistiji i Gospi, Majci milosti, pa su mnogi vjernici tražili njezine preporuke kod Gospe. Sama je 15. srpnja 1467. izdiktirala svoju oporuku, u kojoj je ostavila svoj časoslov i 300 dukata servitima, Slugama Blažene Djevice Marije. Predosjetila je datum svoje smrti, a umrla je na današnji dan, 19. veljače 1468. u Mantovi. Pokopana je u obiteljskoj grobnici, u crkvi svetog Barnabe. Narod ju je odmah poslije smrti štovao kao sveticu, a uskoro i kao pravu čudotvorku. Pripisuju joj se mnoga čuda, od kojih je najpoznatije ono vezano uz djevojčicu, koja se utopila u jezeru i za pola sata izvučena na obalu živa i zdrava. U kapeli obitelji Picenardi, nedaleko Cremone, nalaze s mnoge zahvalne pločice koje svjedoče o milostima po zagovoru blažene Elizabete. Jedna stara freska iz 1475, prikazuje Elizabetu u habitu „mantellate“, s ljiljanom i liturgijskom knjigom u ruci. Blaženom ju je službeno proglasio 1804. papa Pio VII. Naročito ju štuje red Slugu Marijinih (serviti) te biskupije Mantova i Cremona.
Spomendan Sv. Konrada posebno se svečano slavi u Notu i Avoli na Siciliji. Svečevu urnu drže dva čovjeka odjevena u bijele košulje, a narod joj pobožno pristupa sa svijećama u ruci. Bolesnici od hernije, osobito djeca, utječu se njegovu zagovoru.
Sveti Konrad rođen je 1290. u talijanskom gradiću Calendascu, nedaleko Piacenze (Emilia-Romagna). Ime Konrad je germanskog porijekla, a znači “smioni savjetnik”.
Od rane mladosti bavio se lovom i viteškim igrama. Kad su mu bile 23 godine, nalazeći se jednom u lovu, naredio je da se naloži velika vatra kako bi divljač potjerala iz gnijezda, duplja i brloga. Plamen je zahvatio silne razmjere pa je opustošio žetvu i čitav jedan zaseok. Vlasnici polja i kuća tražili su od krivca nadoknadu štete. Guverner Piacenze osudio je na smrt čovjeka koga su našli na mjestu požara, iako nije bio kriv.
Kada je proradila savjest Konradu on se javio vlastima te obvezao da će nadoknaditi štetu. Svoje obećanje je izvršio, ali je tako sam postao siromah. Lišen zemaljskih dobara, odlučio je promijeniti svoj život.
Nakon te nesreće Konradova žena Eufrozina ušla je u franjevački samostan Sv. Klare u Piacenzi, a on je postao franjevački trećoredac u Calendascu. Bilo je to 1315. U želji za što većom samoćom krenuo je najprije na hodočašće u Rim i u druga sveta mjesta, a zatim se uputio prema jugu na Siciliju. U dolini oko mjesta Noto našao je 1343. boravište. Jedno je vrijeme stanovao u ćelijama, a potom u špilju Pizzoni, koja je nazvana prema njemu.
Umro je 19. veljače 1351. klečeći pred križem, a sahranjen je u crkvi Sv. Nikole. Tijelo mu je 1485. ekshumirano te položeno u srebrnu urnu.
Urban VIII. dopustio je 12. rujna 1625. vlastitu misu i časoslov u čast ovoga sveca svim franjevačkim zajednicama. Crkva sv. Nikole, u kojoj se nalazi svečevo tijelo, postala je 19. svibnja 1844. katedrala novoustanovljene biskupije. Sv. Konrad Confalonieri zaštitnik je gradića i biskupije Noto.
Nezgoda s požarom za Konrada Confalonierija postala je spasonosna. Kako piše bitno.net nesreća je bila povod okretanja nove stranice u životu.
Tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.
Četvrtak, 19. 2. 2026.
Svagdan
Korizmeno vrijeme
4. tjedan psaltira
Misna čitanja:
Pnz 30,15-20; Ps 1,1-4.6; Lk 9,22-25
Boja liturgijskog ruha:
ljubičasta
Imendani:
Ruža, Koleta, Agneta, Zvjezdana, Viktor, Marcijan
Prvo čitanje:
Pnz 30,15-20
Gledajte, nudim vam danas blagoslov i prokletstvo (Pnz 11, 26).
Čitanje Knjige Ponovljenog zakona Mojsije reče narodu: Gledaj! Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću. Ako poslušaš zapovijedi Gospodina, Boga svoga, koje ti danas dajem; ako poslušaš — da ljubiš Gospodina, Boga svoga, da hodiš njegovim putovima, vršiš njegove zapovijedi, njegove zakone i njegove uredbe — živjet ćeš, i razmnožit će te Gospodin, Bog tvoj, i blagoslovit će te u zemlji u koju ulaziš da je zaposjedneš. Ali ako se srce tvoje odvrati i ne poslušaš, nego zastraniš i budeš se klanjao drugim bogovima i njima iskazivao štovanje, ja vam danas izjavljujem da ćete zaista propasti; nećete dugo živjeti na zemlji u koju ćete, prešavši Jordan, ući da je zaposjednete. Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj: Ljubi Gospodina, Boga svoga, slušaj njegov glas, prianjaj uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo. Ta on je život tvoj i dugi vijek tvog prebivanja na zemlji za koju se Gospodin zakle očima tvojim Abrahamu, Izaku i Jakovu da će im je dati.« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 1,1-4.6
Blago čovjeku koji se uzda u Gospodina.
Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom i ne sjeda u zbor podrugljivaca, već uživa u Zakonu Gospodnjem, o Zakonu njegovu misli dan i noć.
On je ko stablo zasađeno pokraj voda tekućica što u svoje vrijeme plod donosi; lišće mu nikad ne vene, sve što radi dobrim urodi.
Nisu takvi opaki, ne, nisu takvi! Oni su ko pljeva što je vjetar raznosi. Jer Gospodin zna put pravednih, a propast će put opakih.
Evanđelje:
Lk 9,22-25
Tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.« A govoraše svima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?« Riječ Gospodnja.
