SVETAC DANA – SV. TEREZIJA OD DJETETA ISUSA

Na slikama ju često prikazuju s ružama jer je obećala da će s neba na zemlju posipati ruže, ruže milosti koje kod Boga isprosi za ljude.

---

THÉRÈSE MARTIN rođena je u Alençonu, Francuska, 2. siječnja 1873. Dva dana kasnije, krštena je kao Marie Frances Thérèse u crkvi Notre Dame. Roditelji su joj bili Louis Martin i Zélie Guérin. Nakon smrti njezine majke 28. kolovoza 1877., Thérèse i njezina obitelj preselili su se u Lisieux.

Potkraj 1879. prvi je put otišla na ispovijed. Na blagdan Duhova 1883. primila je posebnu milost ozdravljenja od teške bolesti po zagovoru Gospe od Pobjede. Poučena od benediktinki iz Lisieuxa i nakon intenzivne neposredne pripreme koja je kulminirala u živopisnom iskustvu intimnog jedinstva s Kristom, primila je prvu svetu pričest 8. svibnja 1884. Nekoliko tjedana kasnije, 14. lipnja iste godine, primila je sakrament krizme, potpuno svjesna prihvaćanja dara Duha Svetoga kao osobnog sudjelovanja u milosti Pedesetnice.

Željela je prigrliti kontemplativni život, kao što su to učinile njezine sestre Pauline i Marie u karmelu u Lisieuxu, ali ju je u tome spriječila njezina mladost. Tijekom posjeta Italiji, nakon što je posjetila Kuću Loreto i sveta mjesta Vječnoga Grada, tijekom audijencije koju je 20. studenoga 1887. papa Leon XIII. dao hodočasnicima iz Lisieuxa, s djetinjom je odvažnošću zamolila Svetog Oca da bude mogao ući u Karmel s petnaest godina.

Dana 9. travnja 1888. ušla je u Karmel u Lisieuxu. Habit je primila 10. siječnja iduće godine, a redovničke zavjete položila je 8. rujna 1890. na svetkovinu Rođenja Blažene Djevice Marije.

U Karmelu je prigrlila put savršenstva koji je zacrtala Utemeljiteljica, sveta Terezija od Isusa, ispunjavajući istinskim žarom i vjernošću različite društvene odgovornosti koje su joj bile povjerene.

Njezina je vjera bila na kušnji zbog bolesti njezina voljenog oca, Louisa Martina, koji je umro 29. srpnja 1894. Terezija je ipak rasla u svetosti, prosvijetljena Božjom Riječi i nadahnuta Evanđeljem da ljubav stavi u središte svega.

U svojim autobiografskim rukopisima ostavila nam je ne samo svoja sjećanja na djetinjstvo i mladost nego i portret svoje duše, opis svojih najintimnijih iskustava. Otkrila je mali put duhovnog djetinjstva i njime poučavala novakinje koje su joj bile povjerene. Smatrala je posebnim darom primiti zaduženje da molitvom i žrtvom prati dvojicu “braće misionara”. Obuzeta ljubavlju Krista, svoga jedinog Zaručnika, sve je dublje prodirala u otajstvo Crkve i postajala sve svjesnija svog apostolskog i misionarskog poziva da privuče svakoga na svoj put.

Dana 9. lipnja 1895., na svetkovinu Presvetog Trojstva, prinijela je samu sebe kao žrtvu milosrdnoj ljubavi Božjoj. U to je vrijeme napisala svoj prvi autobiografski rukopis, koji je poklonila majci Agnes za njezin rođendan 21. siječnja 1896.

Nekoliko mjeseci kasnije, 3. travnja, u noći između Velikog četvrtka i Velikog petka, doživjela je hemoptizu, prvi znak bolesti koja će je dovesti do smrti; pozdravila je ovaj događaj kao tajanstvenu posjetu Božanskog Zaručnika. Od ove točke nadalje, ušla je u kušnju vjere koja će trajati do njezine smrti; ona daje neodoljivo svjedočanstvo o tome u svojim spisima. U rujnu je dovršila rukopis B; ovaj tekst daje zapanjujuće dokaze o duhovnoj zrelosti koju je postigla, osobito o otkriću svog poziva u srcu Crkve.

Dok joj je zdravlje opadalo i vrijeme suđenja se nastavljalo, u mjesecu lipnju počela je raditi na rukopisu C, posvećenom Majci Marie de Gonzague. Nove milosti dovele su je do višeg savršenstva i otkrila je nove spoznaje za širenje svoje poruke u Crkvi, za dobrobit duša koje će slijediti njezin put. U ambulantu je prebačena 8. srpnja. Njezine su sestre i druge redovnice skupljale njezine izreke. U međuvremenu su se njezine patnje i kušnje pojačale. Strpljivo ih je prihvaćala sve do svoje smrti u poslijepodnevnim satima 30. rujna 1897. “Ja ne umirem, ja ulazim u život”, napisala je svom duhovnom bratu misionaru, ocu M. Bellieru. Njezine posljednje riječi, “Bože moj…, volim te!”, zapečatile su život koji se ugasio na zemlji u dvadeset i četvrtoj godini; tako je počelo, kao što je i bila njena želja.

Svetim ju je proglasio papa Pio XI. 17. svibnja 1925. Isti ju je Papa 14. prosinca 1927. proglasio univerzalnom zaštitnicom misija, uz svetog Franju Ksaverskog.

Njezin nauk i primjer svetosti primljeni su s velikim entuzijazmom od svih slojeva vjernika tijekom ovog stoljeća, kao i od ljudi izvan Katoličke Crkve i izvan kršćanstva.

U povodu stote obljetnice njezine smrti, mnoge su biskupske konferencije zamolile Papu da je proglasi crkvenom naučiteljicom, s obzirom na čvrstoću njezine duhovne mudrosti nadahnute Evanđeljem, izvornost njezinih teoloških intuicija ispunjenih uzvišenim učenjem, te univerzalno prihvaćanje njezine duhovne poruke, koja je pozdravljena diljem svijeta i raširena prijevodima njezinih djela na više od pedeset jezika.

Imajući na umu ove zahtjeve, Njegova Svetost Papa Ivan Pavao II. zamolio je Kongregaciju za kauze svetaca, koja je nadležna za ovo područje, u dogovoru s Kongregacijom za nauk vjere u pogledu njezinog uzvišenog učenja, da prouči prikladnost proglasivši je crkvenom naučiteljicom.

Dana 24. kolovoza, na kraju euharistijskog slavlja na dvanaestom Svjetskom danu mladih u Parizu, u nazočnosti stotina biskupa i pred golemim mnoštvom mladih iz cijeloga svijeta, papa Ivan Pavao II. obznanio je svoju namjeru proglasiti Tereziju Djeteta Isusa i Svetoga Lica doktor sveopće Crkve u nedjelju Svjetskih misija, 19. listopada 1997.

Godine 2015. Thérèseine roditelje, svece Louisa Martina i Marie-Azélie Guérin, proglasio je svetima papa Franjo I.; bili su prvi supružnici koji su zajedno proglašeni svetima kao par.

***

“Bog ne gleda na veličinu naših djela, nego samo na ljubav s kojom se ona obavljaju.”

SVETAC DANA – SV. JERONIM

Danas slavimo blagdan sv. Jeronima, velikog sveca i mistika s kraja 4. i početka 5. stoljeća, zaštitnika Dalmacije i prevoditelja Biblije na latinski jezik

---

Danas slavimo blagdan sv. Jeronima, velikog sveca i mistika s kraja 4. i početka 5. stoljeća, jednog od najučenijih ljudi svoga vremena. Prema njemu se nazivaju i mnoge hrvatske crkve, zavodi, škole – kako u Hrvatskoj, tako i među Hrvatima diljem svijeta.

Sv. Jeronim dakako nije bio Hrvat (jer su Hrvati doselili na ove prostore tek kojih 200 godina nakon njegove smrti), ali podrijetlo vuče upravo s danas hrvatske strane Jadrana. Rođen je 347. godine u Stridonu, u Dalmaciji, a bio je Rimljanin ili možda romanizirani Ilir. Oko točne lokacije grada Stridona znanstvenici još uvijek raspravljaju. Neki misle da se radi o gradu-tvrđavi Strzanj, koji se nalazio iznad Šuice (kod Tomislavgrada), drugi opet Stridon smještaju u bugojanski ili uškopaljski kraj…

Sam svetac je vrlo često, svjestan svoje teške naravi, znao reći: “Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum” (Oprosti mi, Bože, jer sam Dalmatinac)!

Prevodio Bibliju

Jeronim je došao u Rim svakako u ranoj mladosti. Tamo je kod velikih učitelja učio govorništvo i tako upoznavao latinsku kulturnu baštinu te klasični latinski jezik. Samo krštenje je primio 366. godine u nešto zrelijoj dobi. Nemiran duh, koje ga je uvelike obilježavao, odveo ga je daleko od velegrada, pa je uskoro pošao u palestinsku pustinju, gdje je živio kao eremit (pustinjak) te učio hebrejski jezik i usavršavao se u grčkom. Potom odlazi u Antiohiju u Siriji gdje je 378. godine bio zaređen za svećenika.

Papa Damaz poziva ga 382. natrag u Rim i imenuje svojim osobnim tajnikom te mu povjerava vrlo odgovoran i nadasve zahtjevan posao novog prijevoda Evanđelja s grčkog na latinski jezik. Potreba jednog takvog prijevoda bila je nadasve velika, jer većina kršćana na Zapadu sve je manje znala grčki jezik, koji je do tada bio službeni jezik u Crkvi i na kojem su bile napisane sve novozavjetne knjige, a i Stari zavjet se čitao i proučavao ne na izvornom hebrejskom jeziku, nego u grčkom prijevodu poznatom pod imenom Septuaginta. Postojalo je doduše već nekoliko prijevoda Novog zavjeta na latinski jezik, ali većina je bila nestručna ili neprikladna za uporabu. Sve svoje izvanredno znanje i volju ulaže sad Jeronim u taj posao.

Poznavao je izvanredno latinski (i to onaj najbolji latinski, koji je učio u ciceronovskoj govorničkoj školi), grčki i hebrejski, a vladao je još i aramejskim, sirijskim i arapskim. Uskoro je preveo evanđelja na latinski, ali nikako nije želio stati na tome, nego se odmah nakon toga s oduševljenjem bacio na prijevod starozavjetnih knjiga, i to ne s grčkog prijevoda (Septuaginta), nego s hebrejskog izvornika.

Kandidat za Papu

Nakon smrti pape Damaza (384.), Jeronimova velikog mecene i zaštitnika, sam je Jeronim bio jedan od najozbiljnijih kandidata za papinsko prijestolje. No kad je izabran drugi kandidat, Siricije, Jeronimu izrazito nesklon, on napušta Rim te odlazi najprije u Antiohiju, a potom u Aleksandriju, da bi se nastanio u Betlehemu (386.), gdje će dugo godina živjeti kao pustinjak u jednoj špilji (vjerovao je da se upravo u njojIsusrodio), te se baviti znanstvenim radom i služiti kao duhovni vođa za redovnike i redovnice u dva ženska i jednom muškom samostanu, koje je utemeljio s jednom ženom imenom Paula. Na prijevodu svih starozavjetnih knjiga provest će punih 15 godina! U Betlehemu je i umro 420. godine.

Mnogi su bili oduševljeni njegovim novim prijevodima, ali se također mnogi nisu slagali s njegovim novim načinom prevođenja. Njegov neuobičajeni stil jezika i prevođenja izazvao je protivljenja, a ponegdje čak i proteste vjernika. Tako su vjernici u Tripoliju, nakon što su na misi slušali Jeronimov prijevod Jonine knjige, izašli na ulice i podigli ustanak protiv upotrebe njegovih prijevoda u liturgiji. Njegov suvremenik sv. Augustin također je bio veliki protivnik novog Jeronimova stila te ga je često kritizirao. Osobito je zazorno bilo što je prijevode starozavjetnih knjiga činio iz izvornog hebrejskog jezika, budući da je do tada Septuaginta također smatrana nadahnutom knjigom (premda je bila samo prijevod!) i svi su prijevodi rađeni na temelju tog predloška. Budući da je u Bibliji nadahnutom smatrana svaka pojedina riječ, pa čak i zarez, dotadašnji su prevoditelji na latinski prevodili riječ za riječ. Jeronim je prvi uvidio da su takvi doslovni prijevodi nedostatni, jer ne uzimaju u obzir duh svakog jezika, pa je počeo prevoditi ne riječ za riječ, nego smisao za smisao (tzv. dinamička ekvivalenca). Proći će dugo godina dok takav njegov stav neće biti općenito prihvaćen u čitavoj Crkvi (sve do danas).

Njegov prijevod Biblije poznat je pod imenom Vulgata (u prijevodu znači “opća”, “opće poznata” ili pak “u općoj uporabi”), no njegove su prevedene knjige činile samo dio te Vulgate (doduše najveći dio), dok su druge knjige preveli drugi učenjaci. Jeronim se slagao sa židovskim rabinima da knjige koje se nalaze u Septuaginti, ali ne i u hebrejskom izvorniku (Mudrost, Sirah, Tobija, Judita, Baruh te Prva i Druga Makabejcima), ne trebaju biti prihvaćene u kanon biblijskih knjiga. Opet se njegovu stavu suprotstavio Augustin, te je Augustinovo mišljenje prevladalo, pa danas u svim izdanjima Biblije imamo uključene i te knjige.

Jeronim se nije zadržao samo na prijevodima, nego je započeo pisati i komentare biblijskih knjiga, osobito starozavjetnih. U tome je također bio izvanredno uspješan, tako da i mnogi današnji biblijski stručnjaci drže kako su ti komentari još uvijek vrlo aktualni i korisni, te da možda nikada nitko nije prodro u biblijske dubine kao drevni Jeronim. Ipak, i on se redovito držao alegoričkog tumačenja, koje je tada bilo prevladavajuće, ali se zato u prijevodima držao više stvarne i povijesne pozadine u kojoj su te knjige nastale. Osim toga, napisao je zavidan broj knjiga o estetici, redovništvu te teologiji.

Sklon konfliktu

Često je vrlo oštro znao kritizirati svoje oponente. Tako je za jednog drugog kršćanskog biblijskog komentatora, Rufina, nakon njegove smrti (u predgovoru svog prijevoda proroka Ezekiela), napisao: “A sad škorpion leži pokopan”. Za heretikaPelagija napisao je pak da je najgluplji od svih osoba čije su pameti bile zaglupljene škotskom zobenom kašom. Ipak se iz njegovih 117 sačuvanih pisama može lako iščitati njegova ljubav prema ljudima, ali isto tako i ljubav prema dobrom argumentu. Osnovao je govorničku školu za djecu u Jeruzalemu, brinuo se oko brojnih izbjeglica koji su pobjegli u Svetu Zemlju nakon provale Vandala u Rim 410., te iskazivao veliku ljubav prema siromašnima i nemoćnima.

Proglašen je svecem i crkvenim ocem, a Tridentinski sabor proglasio ga je i crkvenim naučiteljem, što je najveća titula koju od službene Crkve može dobiti neka osoba.

Sv. Jeronim umro je 30. rujna 420. godine u Betlehemu.

Izvor: Bitno.net

SVETI ARKANĐELI – MIHAEL, GABRIEL I RAFAEL

Crkva slavi blagdan svetih arkanđela: Mihaela, Gabriela i Rafaela, trojicu najznajčajnijih i najomiljenijih predstavnika anđeoskog svijeta. Božji su glasnici.

---

Tri arkanđela navedena su po imenu u Svetom pismu, sveti Mihael (Tko je kao Bog), sveti Gabrijel (Božja snaga) i sveti Rafael (Bog liječi). Danas, 29. rujna njihov je blagdan. Anđeli su po katoličkom učenju osobna, od Boga stvorena bića, koja “uvijek gledaju lice Oca nebeskoga” (Mt 18,10), te su neposredni svjedoci njegovih velikih djela i razglašuju njegovu slavu (grčki angelos znači glasnik). Za razliku od ljudi, anđeli nisu vezani na tijelo. Oni su čisti dusi, a posjeduju veću moć nad materijom od čovjeka i veću sposobnost spoznaje. Nauka o anđelima (angelologija) razvrstava anđele u devet korova. Osmi su kor arkanđeli i među njih spadaju Mihael, Gabriel i Rafael.

SVETI MIHAEL

Najstarije štovanje arkanđela Mihaela zabilježeno je već u 4. stoljeću. Mihael je, po Bibliji, na početku Božjeg stvaranja, vođa i pobjednik u borbi protiv pobunjenih anđela koje je predvodio Lucifer (Sotona). Prema liturgijskim tekstovima, Mihael je voditelj duša u raj.

“I nasta rat na nebu: Mihael i njegovi anđeli zarate se sa Zmajem. Zmaj uđe u rat i anđeli njegovi, ali ne nadvlada. I ne bijaše im više mjesta na nebu. Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija – imenom Ðavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na zemlju, a s njime su bačeni i anđeli njegovi.” (Otkrivenje 12, 7 – 9)

Općenito, sveti Mihael se štuje kao branitelj i zaštitnik vjere i Crkve. Kao svojeg patrona posebno ga časte, u vezi s njegovom ulogom, vojnici i policajci, pa ljekarnici, vagari i trgovci, pekari, umirući.

Sveti Mihaele Arhanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjedama đavolskih budi nam zaklon. Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo: Ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge duhove zlobne, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom krepošću i jakošću u pakao strovali. Amen.

SVETI GABRIEL

Arkanđeo Gabriel u Bibliji nastupa kao glasnik Božjih odluka. On u Starom zavjetu tumači proroku Danijelu viđenje ovna i jarca (Dan 8, 16-26) i značenje sedamdeset godina (Dan 9, 21-17). U Novom zavjetu svećeniku Zahariji naviješta rođenje Ivana Krstitelja (Lk 1,11-20), ukazuje se Mariji i naviješta rođenje Isusovo (Lk 1,26-38). Do reforme katoličkog kalendara (1969.) kalendarski spomendan Gabriela bio je 24. ožujka, dan uoči blagdana Blagovijesti. Sada je zajedno s Mihaelom i Rafaelom, 29. rujna. U ikonografiji se najčešće prikazuje kao navjestitelj s ljiljanom u ruci.

“U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: “Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!” Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No, anđeo joj reče: “Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.” (Luka 1, 26 – 33)

U Crkvi je godine 1951. proglašen zaštitnikom telekomunikacija i obavijesnih sredstava. Patron je glasnika, poštara i filatelista.

O Bože, koji si između svih anđela, odabrao arkanđela Gabriela, da navijesti tajnu tvoga utjelovljenja, daj nama, molimo te, da se, slaveći ga na zemlji, možemo nadati njegovoj zaštiti na nebu, po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

SVETI RAFAEL

Rafael se u Bibliji spominje samo u Knjizi o Tobiji, kao pratilac na putu, zaštitnik i zagovornik mladog Tobije. Po Božjoj zapovijedi svladava pakosnog zloduha Asmodeja i iscjeljuje Tobijina oca.

Tobit, Tobijin otac, oslijepio je ptičjim izmetom. Tobit i njegov sin bili su pravedni ljudi u Božjim očima. Tobit je želio da se njegov sin oženi Sarom. Tobija je oklijevao jer se Sara već udala za sedam muževa i svi su umrli.

Ali i Tobit i njegov sin pouzdavali su se u Boga. Tobit je, budući da je bio slijep, uputio Tobiju da unajmi vodiča da ga prati na putovanju; pa je Tobija zatražio pomoć od Azarije, koji je zapravo bio prerušeni arkanđeo Rafael.

“Potom Tobit pozva Tobiju, sina svoga, i reče mu: »Sine, pobrini se za plaću čovjeku koji je išao s tobom; a treba mu dati i štogod povrh toga.« Sin odgovori: »Neću štetovati dadem li mu i polovicu onoga što sam donio, jer me doveo k tebi zdrava, izliječio moju ženu, podigao moj novac, a onda i tebi vratio zdravlje.« Starac odgovori: »To mu s pravom pripada!« Onda pozva anđela i kaza mu: »Uzmi polovicu od svega onoga što ste donijeli.« Tada anđeo pozva njih dvojicu u stranu i reče im: »Blagoslivljajte Boga, hvalite ga i veličajte, hvalite ga pred svim živima zbog onoga što je za vas učinio. Lijepo je hvaliti Boga i uznositi ime njegovo; bogobojazno razglašavati djela njegova.” (Tobija 12, 1 – 6)

Rafael je patron ljekarnika, iseljenika, hodočasnika, putnika, brodara, rudara, krovopokrivača.

O Bože, koji si svom slugi Tobiji dao kao pratnju na putu sv. arkanđela Rafaela, daj nama, ponizno te molimo mi, tvoje sluge, da uvijek budemo zaštićeni pomoću ovog kneza Nebeskog Dvora i ojačani Njegovom pomoći, po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

SVETAC DANA – SV. VJENCESLAV

Crkva se 28. rujna prisjeća Sv. Vjenceslava kojega Česi, kao svog prvog sveca nazivaju Vaclav. Mi ga prema njemačkom Wenzel zovemo Vjenceslav, a prema staroslavenskom Vjećeslav ili Većeslav.

---

Sv. Vjenceslav je bio sin češkog vojvode Vratislava I., i njegove žene Dragomire, koja potječe od zapadnoslavenskog plemena Stadorane, te unuk vojvode Borivoja i njegtove žene Sv. Ljudmile.

Rođen je oko 907., a poginuo je veoma mlad 929. Prema pisanim izvorima i predaji Vjenceslav je bio uzorna kršćanskoga života, a u sebi je skladno ujedinjavao dvije misionarske predaje: onu slavensku iz Velike Moravske, gdje su nekoć djelovali Sv. Ćiril i Metodije, i onu njemačku iz Regensburga. Mladi je knez imao za ono doba izvanrednu pripravu za svoju buduću vladarku službu. Prvi kršćanski odgoj nije mu pružila majka, koja je bila krštena tek u odrasloj dobi, već baka Ljudmila. Preko nje i njezine okoline naučio je staroslavenski liturgijski jezik i bio upućen u staroslavensko bogoslužje Sv. Ćirila i Metodija. Na želju njegova oca Vratislava daljnji je odgoj i izobrazbu primio na dvoru Budecu, u središnjoj Češkoj, gdje mu je učitelj bio slavenski svećenik Ucenja, a to je ime zapravo značilo “učen čovjek”. On ga je uputio u latinski jezik i knjige. Tu se odlikovao marljivošću i revnošću u svemu onome što je od njega zahtijevao duhovni život.

Vjenceslavov otac preminuo je u dobi od samo 33 godine. Narodno je vijeće za njegova nasljednika izabralo Vjenceslava, koji zbog maloljetnosti nije mogao još vladati. Umjesto njega kao regentkinja vladala je njegova majka Dragomira. Ta žena, doduše pokrštena, ali površna kršćanka, ubrzo je došla u sukob zbog pobožnog odgojnog utjecaja Ljudmile na Vjenceslava i običaja koji su tada vladali na kneževskom dvoru. Sv. Ljudmila se povukla u dvorac Tetin, no ondje su ju u noći 16. rujna 921. ubila dva Dragomirina dvorjanika.

Vjenceslav je imao u planu što dosljednije uvođenje kršćanstva i kršćanskih običaja u zemlju te na taj način postati i što neovisniji o utjecaju Njemačkog carstva. Dragomira je to pokušala spriječiti. Postoji prilično povijesno utemeljeno mišljenje kako je Dragomira, dok je njemački car Henrik I., vodio rat s Ljutićima, slala pomoć njegovim neprijateljima. To je za cara bio dostatan razlog da napadne Češku i pokaže svoju premoć. Tako je 929. došlo do ugovora u Pragu prema kojem je bilo osigurano daljnje širenje kršćanstva, ali u isto vrijeme došlo je i do – neželjene – veće ovisnosti o Njemačkom carstvu.

Svjedoci o načinu Vjenceslavova vladanja jednodušno hvale, ne samo njegovu pravednost prema podanicima, već prije svega svetost njegova života. On je bez svake sumnje ozbiljno nastojao oko što veće duhovne savršenosti. Čak je kanio vladavinu predati mlađem bratu, poći u Rim i ondje zamoliti Papu da postane redovnik. Zbog toga je posve nerazumljiva zavjera njegovih poganskih velikaša, koji za sebe pridobiše i brata mu Boleslava.

Vjenceslavova je smrt pomno opisana u svim legendama, bilo latinskim, bilo staroslavenskim. Najvjerojatniji motiv njegove mučeničke smrti bila je revnost oko uvođenja kršćanstva. On je bio tako revan kršćanin da je čak sam gajio vinograd iz kojeg je pripremao vino za misu.

Dr. Rudolf Turek, namještenik Nacionalnog muzeja u Pragu, a koji je veoma dobro, na temelju sigurnih pisanih izvora, proučio Vjenceslavov život, kaže o njemu: “Ostaje činjenica da je zbog svojih visokih moralnih kvaliteta i svoje svetosti taj mladi knez postao najpopularniji svetac Češke i kao kamen temeljac češke državnosti.”

Praška katedrala Sv. Vida čuvarica je dragocjenih relikvija junaka koji su proslavili češku naciju. U praškoj katedrali je grob Sv. Vjenceslava, prvotnog zaštitnika Češke, tamo je grob i drugog češkog sveca i mučenika, Sv. Ivana Nepomuka. A na najljepšem praškom Trgu Sv. Vjenceslava nalazi se glasoviti spomenik koji ga prikazuje kako jaše na konju okružen kipovima čeških svetaca.

Izvor: nedjelja.ba

SVETAC DANA – SV. VINKO PAULSKI

“Ako deset puta na dan pohodiš jednog bolesnika, ti si deset puta susreo Boga.” (sv. Vinko Paulski)

---

Rodio se 1581. godine u Francuskoj, u siromašnoj seljačkoj obitelji. Unatoč siromaštvu, roditelji su ga školovali, nadajući se da će, ako postane svećenik, potpomagati obitelj.

Vinko je doista izabrao svećenički poziv i zaređen je za svećenika 1600. godine.

Osnivanje misionara lazarista

Nakon nekog vremena sv. Vinko postao je župnik u Clichyju. Ako je do tada sv. Vinko i imao kakvih nejasnoća o svećeničkom životu ili kakvih nezdravih ambicija, ovdje su one potpuno nestale. Suočen s bijedom i vjerskom zapuštenošću svojih župljana, sv. Vinko se potpuno posvetio pastoralu među tim siromašnim ljudima.

Nakon toga, sv. Vinko postaje duhovnik obitelji de Gondi. Kako je već prije vršio službu kraljičina milostinjara, nije mu boravak u uglednoj obitelji bio nepoznanica. A i ambicije su netragom nestale. Znajući u kakvoj zapuštenosti i bijedi, duhovnoj i materijalnoj, žive obični ljudi tog vremena, sv. Vinko započinje s pučkim misijama na njihovim imanjima koje su dovele do osnivanja misionara lazarista. Pučke su se misije sastojale od propovijedanja i dijeljenja sakramenata, s posebnim naglaskom na životnu ispovijed kojoj je pristupao velik broj ljudi. Budući da su pučke misije bile sve uspješnije i masovnije, sv. Vinku je bila potrebna pomoć. Pridružilo mu se nekoliko svećenika koji su po mjestu sv. Lazara nazvani lazaristi.

Godinom osnutka misionara lazarista smatra se 1626. kad su se sv. Vinku pridružila trojica svećenika. Lazaristi su poznati i po odgoju svećeničkih pripravnika i po održavanju duhovnih vježba za svećenike.

Bratovštine kršćanske ljubavi

Ono po čemu je sv. Vinko najpoznatiji su bratovštine kršćanske ljubavi.

Naime, nakon službe u obitelji de Gondi, sv. Vinko postaje župnik u mjestu Chatillon les Dombes. Jedne nedjelje, kad se spremao za sv. misu, rekli su mu župljani da su u tom mjestu bolesni svi članovi jedne siromašne obitelji. Svetac je za vrijeme propovijedi potaknuo vjernike da im pomognu, a i sam je pošao posjetiti tu obitelj. Toliko se ljudi odazvalo Vinkovu pozivu te se činilo da onamo kreće procesija.

Sveti Vinko je tada shvatio da pomoć siromasima mora biti organizirana, stalna, a ne jednokratna. Ta je nedjelja bila sudbonosna ne samo za Vinkov život nego i za život ondašnje i današnje Crkve. Otuda su, naime, potekle bratovštine kršćanske ljubavi – danas bismo rekli udruge – koje su zbrinjavale siromahe.

Isprva su to bile udruge pobožnih žena, bogatih žena koje su iz svojih sredstava pomagale siromasima u hrani, odjeći i lijekovima. No, osobne usluge siromasima: kao što su hranjenje, presvlačenje, osobna higijena – na to bogate gospođe nisu bile spremne. Osim toga, one su nerijetko bile spriječene osobno otići siromasima, pa su tamo slale svoje sluškinje. Tako je ova blistava Vinkova zamisao lagano tamnjela u taštom i mondenom francuskom društvu.

No Božja providnost stavila mu je na put dvije žene: Margaretu Naseau i Lujzu de Marillac.

Prve milosrdnice

Tijekom jednih misija, dok su Vinkovi misionari pripovijedali kako se u Parizu pomaže siromasima, približila se jedna djevojka – Margareta i ponudila se za službu siromasima. Bilo je to pravo i jedino rješenje – osobe koje će se potpuno posvetiti službi siromasima. To je bila potpuna novost u tadašnjem društvu i Crkvi. Margareta Naseau se s tolikom revnošću posvetila služenju siromasima da je ubrzo umrla. No ona je utrla put mnogima i broj službenica siromaha počeo se povećavati.

Te su djevojke bile povjerene Vinkovoj suradnici, sv. Lujzi de Marillac. Ona ih je pripremala za službu siromasima, odgajala ih i kasnije koordinirala njihov rad. Godina 1633. smatra se godinom osnutka Kćeri kršćanske ljubavi.

Te su djevojke činile kao neku zasebnu bratovštinu, no bile su raspršene po svim dijelovima Pariza. Sv. Vinko se nije usuđivao okupiti ih u zajednicu niti zatražiti odobrenje nove zajednice od Kongregacije za redovnike jer bi to neminovno značilo klauzuru.

Djelovanje prvih milosrdnica

Bolesnici i siromasi

Prvotna Vinkova zamisao o stalnom i organiziranom pomaganju siromasima umalo je propala jer su bogate gospođe htjele pomagati siromasima samo „izdaleka“, dati milostinju: novac ili hranu i – otići. No za istinsko služenje i djelotvorno pomaganje trebalo je mnogo više: trebalo je po cijelom gradu na leđima nositi lonac s juhom i dijeliti je po kućama. Trebalo je zalaziti u prljave i opasne gradske četvrti, pronalaziti siromahe, previti im rane, urediti ih, dati lijek, nahraniti… to je zahtijevalo cijelu osobu i to požrtvovnu i hrabru osobu. Takve su bile prve milosrdnice.

Galijaši i kažnjenici

Osuđenici na strašnu kaznu veslanja na galiji nerijetko su bili i nevino osuđeni jer nisu imali pravo na dokazni postupak i obranu u današnjem smislu.

Uvjeti života osuđenika na galiju danas su nezamislivi. Svakodnevno izloženi fizičkom zlostavljanju, bičevani, batinani, gladni, prikovani danju i noću, u strašnim nehigijenskim uvjetima – sve je to galije učinilo vrlo opasnim i neugodnim mjestom. No sv. Vinko se tu usudio poslati svoje sestre. Oni bi im pripremale i donosile hranu, lijekove, odjeću. Teško je i zamisliti kako su to činile – kako se jedna bespomoćna žena usudila doći među stotine ljudi očajnih i spremnih na sve. Morala je to biti osobita Božja milost koja je zbližila ove dvije krajnosti: službenice siromaha i galijaše, no bila je to zacijelo i dobrota i jednostavnost ovih junakinja koje su jednostavnim gestama dobrote budile čovjeka u onih koji su to davno prestali biti.

Napuštena djeca  

Ni s napuštenom djecom nije bilo lako. Takvih je u Vinkovo doba bilo na tisuće: donosili bi ih u kuću zvanu la Couche (kolijevka). Smrtnost te djece bila je upravo nevjerojatna. Osoblje se vrlo nemarno, zapravo  okrutno odnosilo prema djeci. Djeca su tu živjela bez ikakve zaštite i njege. Nije bilo dovoljno sredstava za hranu, dojilje su slabo plaćali, jedna dojilja trebala je prehraniti četvero ili petero djece, a o zdravstvenoj skrbi nije bilo ni govora. Nerijetko bi djecu prodavali prosjacima koji bi djecu unakazili i tjerali ih da prose te bi i opet, na kraju, umirala od gladi.

Bilo je teško skloniti dame iz visokog društva da pomognu ovoj djeci. Ta svi su ih smatrali „djecom grijeha“, zazirali su od njih.

Dame iz visokog društva pomogle su i ovoga puta – „izdaleka“ – dale bi novčani prilog. A službenice siromaha bile su ovoj djeci i zamjena za majku, i odgajateljice, i učiteljice, i hraniteljice. S ovim je pothvatom uvijek išlo najteže, uvijek je bio izvor problema i za sv. Vinka i za sv. Lujzu što zbog financijskih, što zbog organizacijskih razloga. No nikad nisu napustili one koji su već jednom bili napušteni.

Sv. Vinko – osebujna pojava u povijesti Crkve

Sve ove karitativne, humanitarne pothvate sv. Vinka već smo negdje vidjeli, nije to samo sv. Vinko činio. Bogu hvala, bilo je takvih i bit će ih još.

No ono po čemu je sv. Vinko poseban jest to što je organizirao žene u jednu kongregaciju, dakle redovničku ustanovu, i omogućio im djelovanje izvan samostana. To su pokušavali mnogi sveci prije njega (sv. Franjo Asiški, sv. Franjo Saleški), no održati zajednicu žena bez klauzure i početi dotad neviđeni pothvat u Crkvi, to je prvi uspio sv. Vinko. On se i sam bojao da bi okupljanje službenica siromaha moglo završiti klauzurom i zato je poučavao svoje sestre da se ne nazivaju redovnicama. Tražio je da o sebi govore kao o siromašnim djevojkama koje pomažu siromasima. Za njegova života samo je nekoliko sestara položilo zavjete i to na godinu dana, a o vječnim zavjetima nije smjelo biti ni govora jer bi to značilo klauzuru. A onda je to djelo zaživjelo, i društvo i Crkva prepoznali su njihov rad kao neophodan i nezamjenjiv, broj se članica povećavao, a samostani su se počeli širiti i izvan granica Francuske.

Za ono doba bile su to neobične sestre. Podrijetlom bile su uglavnom sa sela. Za poslove koje su obavljale tražila se psihofizička kondicija, duhovna zrelost. One su slobodno izlazile iz kuće, dapače, bila im je to čak i dužnost – sve je bilo podređeno služenju siromasima. „Oni su naši gospodari“ govorio je sv. Vinko. Zavjeti za sveca nikad nisu bili temelj, nego posljedica i sredstvo da se očuva služenje, a klauzura je za njegove sestre bila najveći neprijatelj, jer bi uništila i onemogućila služenje siromasima.

Osim toga, Vinko nije odabirao bogate, ugledne, nije tražio miraz za ulazak u samostan, nije nudio niti neku posebnu zaštitu i sigurnost. Ono što je on mogao ponuditi bio je naporan rad, siromaštvo i radost u služenju drugima. I konačno, on nije svoje sestre obvezivao na jedno mjesto i na jednu djelatnost. One su, naprotiv, morale odgovarati potrebama vremena, njihovo se djelovanje širilo koncentrično, kako su to prilike zahtijevale: siromasi, bolesnici, napuštena djeca, galijaši.

Sv. Vinko nije dijelio općeprihvaćeno mišljenje svoga vremena da je žena osobito krhko biće, da je promašeni muškarac, da joj treba trajno skrbništvo. Mnoge su, naime, kćeri kršćanske ljubavi već u Vinkovo vrijeme djelovale kao emancipirane, hrabre žene, danas bismo rekli „spašavale živote“ gdje nitko drugi nije htio. Slijedile su tako svoga oca i utemeljitelja koji je zahvatio u ona područja Crkve i društva kamo nitko nije htio.

On je proglasio gospodarima one koji su bili najbjedniji, našom i Isusovom braćom one koji su (ne)pravedno prikovani na galiju i one bespomoćne koje su ostavili oni koji bi ih morali najviše voljeti. I to smo već negdje čuli: o siromasima, gladnima i potlačenima koji su blaženi jer…

No uvijek treba netko – poput sv. Vinka, Margarete Naseau i brojnih svetih i hrabrih milosrdnica – da nas na to iznova podsjeća.

Sv. Vinko umro je 1660. godine u Parizu. Na njega podsjećaju njegova djela, njegovi sljedbenici i sljedbenice diljem svijeta, njegov uvijek aktualni nauk, jer „uvijek ćete imati siromaha“.

Izvor: milosrdnice-zagreb.hr