SVETAC DANA – SV. MARGARETA ŠKOTSKA

Supruga, majka, kraljica, dobročiniteljica, četiri su riječi za najkraći opis sv. Margarete Škotske, čiji životopis dokazuje da sveci ne moraju nužno prolaziti putovima patnje, boli, osamljenosti i nerazumijevanja. Istina, gotovo cijeli život provela je u izbjeglištvu, no kako je bila kraljevska kći, nije ni to bilo tako strašno poput današnjih izbjegličkih priča…

---

Sveta Margareta Škotska (1045.-1093.), unuka engleskog kralja, rođena je u Mađarskoj zbog očevog progonstva kao djeteta. Svoje prve godine provela je na mađarskom dvoru, među pobožnim i vjernim katoličkim kraljevima.

Njezin praujak, sveti Edward Ispovjednik, koji je naslijedio njezina djeda, bio je blizu smrti 1057. godine, a Margaretina se obitelj vratila u rodnu Englesku budući da se njezin vlastiti otac smatrao mogućim nasljednikom svog strica bez djece. Teškoće su ponovno pogodile obitelj kada je njezin otac umro odmah po povratku u zemlju iz koje je bio prognan godinama prije.

Kroz niz bitaka i promjena vlasti, njezina je obitelj izgubila englesko prijestolje, a Margaretina obitelj pobjegla je na sigurno u Škotsku. Tamo se 1070. Malcom III., škotski kralj, oženio Margaretom, želeći nevjestu koja je kao potomak anglosaksonskog prijestolja. Zajedno su imali osmero djece, od kojih će troje naslijediti oca na škotskom prijestolju.

Ugodan i uzvišen život kraljevske obitelji na mnoge je načine bio nepoželjan za svetu Margaretu, pa je svim svojim sposobnostima nastojala iskoristiti svoj status kao sredstvo za duhovno i materijalno poboljšanje života drugih.

Njezin plemićki i kraljevski status ipak nije bio ono što je činilo svetost svete Margarete. Umjesto toga, proglašena je svetom 1250. godine zbog života u svetosti. Smatrana snažnom ženom hrabrog karaktera, Sveta Margareta bila je snažno uvjerena u vjeri i bila je predana supruga i majka. Poznavala je teškoće i patnje i prigrlila ih je s velikom krepošću.

Pobožnost svete Margarete bila je vidljiva u velikom broju vremena koje je provodila u molitvi. Svetica je također ilustrirala važnost tišine i samoće kada bi se često povlačila u klaustar špilje za prigode molitve i tihog razmišljanja. Sveta Margareta bila je proždrljiva čitateljica, osobito duhovne građe. Njezin suprug, koji je bio nepismen, jako se divio apetitu svoje žene za knjigama.

Kraljici su najvažniji bili sakramenti, osobito misno slavlje. Priča se da je bilo dana kad je bila na čak šest misa.

Sveta Margareta bi činila dobrotvorna djela za siromahe. Voljeći i poštujući njih, voljela je i častila Krista. To je uključivalo pranje nogu i posluživanje hrane.

Sveta Margareta uvijek je brzo povezivala svoja djela služenja niskima kao čin žrtve i štovanja. Često bi je našli kako odlazi u crkvu kako bi mogla ponuditi svoju službu na slavu Božju. Škotski kraljevski par dao je primjer svojim gostima kada su obično odlučili poslužiti goste prije nego što bi sami jeli.

Iako njezin suprug nije bio posebno religiozan, sveta Margareta se nije bojala učinkovito upotrijebiti svoj utjecaj s njim kako bi unaprijedila nekoliko projekata za službu Crkve. Bila je ključna u uspostavljanju trajekta za prijevoz hodočasnika i zalagala se za posvećenije štovanje subote u cijelom kraljevstvu.

Sveta Margareta bila je velika pobornica benediktinskog života u Škotskoj. Znala je važnost samostana i njihov doprinos društvu, pa je pozvala benediktince da osnuju novi samostan i bila je ključna u donošenju reforme i novog života u drugi samostan.

Suprug i najstariji sin svete Margarete ubijeni su u opsadnom napadu 13. studenoga 1093. Udovica je tu vijest saznala na vlastitoj samrtnoj postelji. Vjeruje se da je život u strogoći i postu uzeo danak na njezinom tijelu, a teška vijest slomila joj je srce. Umrla je tri dana kasnije.

Sveta Margareta Škotska je svetica zaštitnica za služenje siromašnima, a njezin je blagdan 16. studenoga. Svetom ju je proglasio 1250. papa Inocent IV.

SVETAC DANA – SV. GERTRUDA – VELIKA ZAGOVORNICA DUŠA U ČISTILIŠTU

Sveta Gertruda Velika, ili sveta Gertruda od Helfta, rođena je 6. siječnja 1256. godine u Njemačkoj. Odlučila je odgovoriti na Gospodinov poziv kao sestra benediktinka. Njezin dubok odnos s Gospodinom kroz molitvu doveo je do toga da je spominju kao mističarku. Također je smatrana velikom teologinjom.

---

Sveta Gertruda bila je nadarena klauzurna redovnica, učenjak i mistik. Ništa se ne zna o njezinoj obitelji, ali rođena je u Tiringiji (u Svetom Rimskom Carstvu) 1256. Imala je samo pet godina kada je stigla, ili siroče ili ostavljena s rođacima, u benediktinski cistercitski samostan u Helfti u Saskoj (današnji Eisleben u srednjoj Njemačkoj). Samostan je vodila njegova opatica Gertruda od Hackerborna. Opatica je bila izuzetna u svojim talentima, jer je služila kao opatica od svoje devetnaeste godine. Zahvaljujući njezinom sposobnom vodstvu, samostan je bio poznat u cijelom Svetom Rimskom Carstvu po visokom obrazovanju i dubokoj duhovnosti svojih redovnica. Mlado dijete Gertruda bilo je povjereno na brigu opatičinoj sestri sv. Mechtildi, koja je upravljala djecom samostana i koja je i sama bila mističarka. Mistik je netko tko doživljava izravno sjedinjenje ljudske duše s Božanstvom. Dijete je revno učilo u samostanu i postalo vješto u Svetom pismu, latinskoj književnosti i pisanim djelima velikih crkvenih učitelja sv. Augustin, Grgur Nazianzen i Bernard iz Clairvauxa. S vremenom su mlade Gertrude i Mechtild razvile blisko prijateljstvo.

Kad je imala dvadeset i šest godina, Gertruda je doživjela svoje prvo od mnogih ukazanja Isusa, kojim je bila oduševljena. S istim žarom s kojim se posvetila studiju, Gertruda se posvetila svom izvanrednom odnosu s Isusom. Kad je bila u zanosu, bila je naizgled u nevidljivom svijetu, neosjetljiva na sve oko sebe. Ipak, živjela je životom obične časne sestre. Poznato je da je primila euharistiju izravno od anđela ili od samog Isusa. Ukazivao joj se svakodnevno više od dvadeset godina. Otkrio joj je poznatu molitvu kojom bi se iz Čistilišta izbavilo tisuću duša. Povremeno je mogla vidjeti vlastitog anđela čuvara kako nosi njezine molitve do nebeskog prijestolja. Također je poznato da su joj se ukazali sv. Ivan apostol, Agneza i Benedikt. Benediktinci su bili i poznati su po držanju zakona sv. Benedikta o dočeku posjetitelja kao da su Kristovi. Kao časna sestra, Gertruda je bila poznata po svojoj beskrajnoj dobrotvornosti prema siromašnima, no ipak su njezin savjet tražili i bogati i siromašni. Osobito je suosjećala s patničkim dušama u čistilištu i posvetila se molitvi za njih. Shvaćala je vrijednost požrtvovnog života posvećene redovnice i živjela je kao primjer nekoga tko se uvijek trudi ugoditi Bogu zbog svoje velike ljubavi prema Njemu. Također je posjedovala dar čuda i proroštva. Osobito je suosjećala s patničkim dušama u čistilištu i posvetila se molitvi za njih.

Godine 1291. umrla je opatica, a sedam godina kasnije umrla je i Gertrudina draga mentorica i prijateljica Mechtild. Gertrude je brinula o objema ženama tijekom vremena njihovog pogoršanja zdravlja. I njezino je zdravlje bilo sve slabije, ali to nije promijenilo njezinu svakodnevnu predanost Bogu. Umrla je 17. studenog 1302. u Helfti. Imala je četrdeset i šest godina. Vjeruje se da je pokopana sa svojom opaticom Gertrudom i Mechtildom, ali se ne zna gdje su ostaci. Samostan je uništen u četrnaestom stoljeću, obnovljen, zatim zatvoren i korišten u svjetovne svrhe počevši od šesnaestog stoljeća. Začudo, ponovno ga je 1990-ih dobila Magdeburška biskupija, koja ga je dala obnoviti i dati na korištenje cistercitskim časnim sestrama.

Ostavština svete Gertrude je njezin pisani izvještaj o njezinim mističnim iskustvima, sve napisano na latinskom jeziku. Pažljivo je bilježila ono što se događalo tijekom mističnih posjeta, kako bi ono što je bila blagoslovljena doživjeti moglo biti od koristi njezinim redovnicama. Knjiga izuzetne milosti (također poznata kao Otkrivenje svete Gertrude ili Glasnik božanske ljubavi) sadrži govor od pet dijelova. Samo je drugi dio napisala sama Gertruda, a ostale su napisali nepoznati cistercitski suradnici. Gertruda i Mechtild zajedno su sastavile brojne molitve. Gertruda je također zabilježila Mechtildina mistična iskustva u Liber Specialis Gratiae. Najviše je vrijedna spomena Gertrudina velika pobožnost Presvetom Srcu Isusovu, četiri stoljeća prije nego što je Isus objavio ovu pobožnost svetoj Margareti Mariji Alacoque. Nakon njene smrti, poglavari njezina reda dali su spise proučiti franjevačkim i dominikanskim teolozima, koji su ih jednoglasno odobrili. Iako nikada nije bila službeno proglašena svetom, 1677. za sveopću Crkvu ustanovljen je blagdan u spomen na nju, što je jednako kanonizaciji. Kako bi je razlikovali od svoje opatice, koja se također zvala Gertruda, papa Benedikt XIV joj je dao naslov Gertruda Velika kako bi ukazao na njezino ogromno teološko razumijevanje.

SVETAC DANA – SV. ALBERT VELIKI

Crkva se danas spominje sv. Alberta Velikog, biskupa i crkvenog naučitelja koji je zbog širine svoga područja interesa i svojega znanja prozvan “Doctor universalis”, te proglašen zaštitnikom prirodoznanstvenika.

---

Jedan od najvećih učitelja skolastičke teologije je sveti Albert Veliki. Naslov “veliki” (magnus), kojim je ušao u povijest, pokazuje širinu i dubinu njegova učenja, koje ga je resilo zajedno sa svetošću života. No već se njegovi suvremenici nisu ustručavali pridavati mu naslove koji su isticali njegovu iznimnost; jedan od njegovih učenika, Ulrik iz Strasbourga, nazvao ga je tako “čuđenjem i čudom našega doba”.

Rodio se u Njemačkoj početkom 13. stoljeća i još je kao mladić otišao u Italiju, u Padovu, sjedište jednog od najglasovitijih srednjovjekovnih sveučilišta. Posvetio se studiju takozvanih “slobodnih umjetnosti”: gramatike, retorike, dijalektike, aritmetike, geometrije, astronomije i glazbe, to jest opće kulture, pokazujući ono tipično zanimanje za prirodne znanosti, koje će ubrzo postati omiljeno područje njegove uže specijalizacije. Za svog boravka u Padovi pohađao je crkvu otaca dominikanaca, kojima se zatim priključio polaganjem redovničkih zavjeta. Iz hagiografskih izvora se dade zaključiti da je ta odluka kod Alberta sazrijevala postupno. Snažni odnos s Bogom, primjer svetosti braće dominikanaca, slušanje govora blaženog Jordana Saksonskog, nasljednika svetog Dominika na čelu Reda propovjednika, bili su to presudni čimbenici koji su mu pomogli svladati svaku sumnju, pobjeđujući također protivljenja vlastite obitelji. Često nam, u mladosti, Bog govori i pokazuje nam naš životni plan. Kao za Alberta, također za sve nas osobna molitva hranjena Gospodinovom riječju, često pristupanje sakramentima i duhovno vodstvo prosvijetljenih ljudi predstavljaju sredstva koja pomažu otkriti i slijediti Božji glas. Redovnički je habit primio od blaženog Jordana Saksonskog.

Nakon svećeničkog ređenja, poglavari su ga odredili za poučavanje u raznim teološkim studijskim središtima pridruženim samostanima otaca dominikanaca. Briljantne intelektualne osobine su mu omogućile da usavrši studij teologije na najglasovitijem sveučilištu toga doba, onom u Parizu. Već tada je Albert otpočeo onaj izvanredno plodonosni rad kao pisca, koji će nastaviti kroz cio svoj život.

Bile su mu povjerene odgovorne zadaće. God. 1248. zadužen je da otvori teološki studij u Kölnu, jednom od najvažnijih gradskih sjedišta u Njemačkoj, u kojem je živio u više navrata i koji mu je postao drugom domovinom. Iz Pariza je sa sobom u Köln poveo svog vrsnog učenika, Tomu Akvinskog. Bilo bi dovoljno spomenuti tu njegovu zaslugu da je bio učitelj svetoga Tome, pa da se gaji duboko štovanje prema svetom Albertu. Među tom dvojicom velikih teologa se uspostavio odnos uzajamnog poštivanja i prijateljstva, dakle dviju ljudskih osobina koje veoma potpomažu razvoj znanosti. God. 1254. Albert je izabran za provincijala Teutonske provincije (Teutoniae) otaca dominikanaca, koja je obuhvaćala zajednice raširene na golemom području Sjeverne Europe. On se isticao po gorljivosti kojom je vršio tu službu, posjećujući zajednice i dozivajući neprestano subraći u pamet vjernost, nauk i primjere svetog Dominika.

Njegovi darovi nisu promakli onodobnom papi Aleksandru IV. koji je htio određeno vrijeme Alberta uz sebe u Anagniju – gdje su pape često odlazile – u samome Rimu kao i u Viterbu, da se okoristi njegovim teološkim savjetima. Isti ga je Vrhovni svećenik imenovao biskupom Regensburga, velike i slavne biskupije, koja je međutim prolazila kroz teško razdoblje. Od 1260. do 1264. Albert je vršio tu službu s neumornom predanošću, uspijevajući zavesti mir i slogu u gradu, preustrojiti župe i samostane te dati novi zamah karitativnom radu.

God. 1264. Albert je dobio od pape Urbana IV. dopuštenje da se povuče s te službe i da se ponovno vrati svojim zadaćama predavača, znanstvenika i pisca. Kako je bio čovjek molitve, znanosti i milosrđa, uživao je veliki ugled u svojim istupima, u raznim događajima koji su se zbili u Crkvi i društvu toga doba: bio je prije svega čovjek pomirenje i mira u Kölnu, gdje je tamošnji nadbiskup ušao u oštri spor s gradskim institucijama; tijekom Drugog lyonskog sabora 1274., kojeg je sazvao papa Grgur X., svim se silama trudio podupirati jedinstvo između latinske i grčke Crkve, koje su se odvojile nakon velikog raskola na Istoku iz 1054.; on je pojašnjavao misao Tome Akvinskog, na koju su upućivani prigovori pa čak i potpuno neopravdane osude.

Umro je u sobi svoga samostana Svetog križa u Kölnu 1280. i ubrzo su ga braća počela častiti. Crkva ga je predložila na čašćenje vjernicima proglasivši ga 1622. blaženim a zatim i svetim 1931., kada ga je papa Pio XI. proglasio crkvenim naučiteljem. Riječ je o nesumnjivo primjerenom priznanju tome velikom Božjem čovjeku i glasovitom poznavatelju ne samo istina vjere, već mnogih drugih područja znanosti; naime, već samo jedan pogled na bezbrojna djela daje shvatiti kako je Albert bio izvanredno naobražen i da su ga njegova enciklopedijska zanimanja navela da se bavi ne samo filozofijom i teologijom, poput ostalih svojih suvremenika, već također svim drugim tada poznatim disciplinama, od fizike do kemije, od astronomije do mineralogije, od botanike do zoologije. Zato ga je papa Pio XII. imenovao zaštitnikom njegovatelja prirodnih znanosti i prozvan je također “Doctor universalis” upravo zbog širine svoga područja interesa i svojega znanja.

Zacijelo, znanstvene metode koje koristi sveti Albert Veliki nisu iste one koje će se koristiti u narednim stoljećima. Njegova se metoda jednostavno sastoji u promatranju, opisivanju i klasifikaciji proučavanih pojava.

Ipak, on nas može mnogočemu naučiti. Prije svega, sveti Albert pokazuje da između vjere i znanosti nema suprotstavljanja, usprkos stanovitim nerazumijevanjima do kojih je dolazilo u povijesti. Čovjek vjere i molitve, kakav je bio Albert Veliki, može ozbiljno njegovati proučavanje prirodnih znanosti i napredovati u spoznaji mikrokozmosa i makrokozmosa, otkrivajući zakone vlastite materiji, jer sve to pridonosi jačanju žeđi za Bogom i Božjom ljubavlju. Biblija nam govori o stvorenom svijetu kao prvom jeziku kojim Bog – koji je najviši um, koji je Logos – objavljuje nešto o sebi. Knjiga Mudrosti, na primjer, kaže kako su prirodne pojave, urešene veličinom i ljepotom, poput djela nekog umjetnika, po kojima, po analogiji, mi možemo upoznati Tvorca stvorova (usp. Mudr. 13,5).

Sličnom sam se slikom poslužio obraćajući se članovima Papinske akademije za znanosti, kada sam rekao kako se prirodni svijet može usporediti s knjigom koju je napisao Bog, koju mi čitamo na temelju različitih znanstvenih pristupa (Govor sudionicima plenarne skupštine Papinske akademije za znanosti, 31. listopada 2008.). Koliki su znanstvenici, naime, tragom svetog Alberta Velikog, provodili svoja istraživanja nadahnuta divljenjem i zahvalnošću pred svijetom koji se, u njihovim očima znanstvenikâ i vjernikâ, pojavljuje kao dobro djelo mudrog Stvoritelja punog ljubavi! Znanstveno se proučavanje pretvara dakle u himan hvale. To je dobro shvatio veliki astrofizičar našega doba Enrico Medi, za kojeg je pokrenut postupak za proglašenje blaženim, koji je zapisao: “O, vi tajanstvene galaksije…, ja vas promatram, brojim, shvaćam, proučavam i otkrivam, dopirem do vas i sabirem vas. Od vas uzimam svjetlo i to svjetlo pretvaram u znanje, uzimam gibanje i pretvaram ga u mudrost, uzimam blistave boje i pretvaram ih u poeziju, uzimam vas zvijezde u svoje ruke i drhteći cijelim bićem podižem vas iznad vas samih i u molitvi uzdižem k Stvoritelju, jer mu se samo preko mene vi zvijezde možete klanjati” (Le opere. Inno alla creazione).

Sveti Albert Veliki nas podsjeća da između znanosti i vjere postoji prisna povezanost i da znanstvenici mogu prijeći, kroz svoj poziv na proučavanje prirode, istinski i očaravajući put svetosti.

Njegova izvanredna otvorenost uma otkriva se također u kulturnom radu koji je on preuzeo s uspjehom, to jest u prihvaćanju i prepoznavanju važnosti Aristotelove misli. U doba svetog Alberta, naime, širilo se poznavanje brojnih djela toga velikog grčkog filozofa koji je živio u četvrtom stoljeću prije Krista, prije svega na polju etike i metafizike. Ona su pokazivala snagu razuma, objašnjavala s lucidnošću i jasnoćom smisao i strukturu stvarnosti, njezinu inteligibilnost, vrijednosti i cilj ljudskih djelovanja. Bio je to istinski kulturni preokret. Međutim, mnogi su se kršćanski mislioci pribojavali Aristotelove filozofije, prije svega zato što je ona, u obliku u kojem su je predstavljali njezini arapski komentatori, tumačena tako da je, bar u nekim točkama, izgledala nespojiva s kršćankom vjerom. Nametala se dakle dvojba: jesu li razum i vjera jedno s drugim u opreci?

U tome se krije jedna od zasluga svetog Alberta: on je sa znanstvenom strogošću proučavao Aristotelova djela, uvjeren kako je sve ono što je stvarno racionalno spojivo s vjerom objavljenom u Svetom pismu. Drugim riječima, sveti je Albert Veliki tako pridonio oblikovanju samostalne filozofije, odvojene od teologije i ujedinjene s njom jedinstvom vjere. Tako je u 13. stoljeću rođena jasna distinkcija između tih dvaju znanosti, filozofije i teologije, koje, u međusobnom dijalogu, skladno surađuju na otkrivanju istinskog čovjekova poziva, koji žudi za istinom i blaženstvom; prije svega teologija, koju sveti Albert naziva “afektivnom znanošću”, ukazuje čovjeku na njegov poziv na vječnu radost koja proizlazi iz punog prianjanja istini.

Sveti Albert Veliki je bio kadar saopćiti te pojmove na jednostavan i razumljiv način. Kao pravi sin svetog Dominika rado je propovijedao Božjem narodu, kojega je osvajala njegova riječ i primjer njegova života.

Draga braćo i sestre, molimo Gospodina da u svetoj Crkvi nikada ne nedostaje učenih, pobožnih i mudrih teologa poput svetog Alberta Velikog te da pomogne svakom od nas da primijenimo u vlastitom životu “formulu svetosti” koju je on slijedio u svojem životu: “Htjeti sve ono što želim za slavu Božju, kao što Bog želi za svoju slavu sve ono što On želi”, naime suobličavati se uvijek Božjoj volji kako bismo htjeli i činili sve i uvijek na Njegovu slavu.

kateheza pape Benedikta XVI. na općoj audijenciji, u srijedu 24. ožujka 2010. (www.vatican.va)

Izvor: Bitno.net

BLAGDAN SVIH SVETIH KARMELSKOG REDA

Karmelski Red je plodonosan svetošću

Karmelski Red je tijekom povijesti bio blagoslovljen osobama koje su se isticale ljubavlju prema Gospodinu, revnošću za njegovu proslavu i spasenje duša. Mnogo je karmelskih Svetaca; prisjećamo se njihovih života i uzora istinske ljubavi prema Bogu. Blagdan Svih Svetih Karmelskoga Reda je štovanje dano onima koji su dovršili svoj uspon na brdo Karmel u kojem su pronašli Božje Lice i dopustili da budu preobraženi po Prisutnosti Presvetog Trojstva kojeg su ondje pronašli. Naši Sveci nam pokazuju ostvarenje obećanja danog onima koji su jednostavna srca. Oni utjelovljuju Blaženstva o kojima je govorio Isus. Njihovi životi pokazuju da je moguće doživjeti iskustvo Boga, ovdje i sada. Očituju nam da je Karmel za dušu od Gospodina obećana zemlja u kojoj nas On – s Marijom i po Mariji – u izobilju nasićuje darovima svoje božanske ljubavi.

SVI SVETI KARMELSKOG REDA, MOLITE ZA NAS!

Preuzeto s karmelbsi.hr

SVETAC DANA – SV. NIKOLA TAVELIĆ

Danas se Crkva spominje Sv. Nikole Tavelića – prvog hrvatskog sveca i misijskog velikana koji je 12 godina proveo u Bosni.

---

Mladost sv. Nikole Tavelića

Sv. Nikola Tavelić rodio se oko 1348. godine u gradu Šibeniku. Otac njegov Petar Tavelić bio je plemić, imao je mnogo djece: pet njegovih sinova poznato je po imenima – Nikola, Ivan, Grgur, Florijan i Mihovil-, a za ostalu djecu se ne zna.

Obitelj Petra Tavelića bila je već po velikom broju djece prava katolička obitelj. I doista i otac i majka našega Nikole bili su pobožni katolici, te su svoju djecu odgajali u strogom katoličkom i hrvatskom duhu, Bog ih je u tome blagoslovio, pa pet njihovih sinova povijesni zapisi spominju kao ugledne ljude na vjerskom i narodnom polju.

Najviše se u tome istakao naš Nikola, koji je od najranije mladosti bio pobožan, a u učenju i vladanju svima pravi uzor. Kad mu je bilo oko 15 godina, zaželio je, da postane svećenik i redovnik. Bogobojazni roditelji se toj želji svog pobožnog sina nisu usprotivili. Zato je Nikola odlučio odreći se plemićkog bogatstva i časti i svega dobra ovog svijeta, pa se povući u siromašnu redovnički život, da se dovine što većeg kršćanskog savršenstva.

Tako je i bilo. Nikola je stupio u franjevački red: postao je sljedbenik sv. Franje Asiškoga, čiji se red više nego ikoji drugi proširuje po hrvatskim krajevima. Petar Tavelić, otac našega Nikole, ni nitko drugi nije mogao ni slutiti, da će Nikola postati najslavniji hrvatski franjevac, a kao takav i apostol svog hrvatskog naroda.

Život u samostanu

Nikoli je moglo biti 15 godina, kad je stupio u samostan sv. Franje u Šibeniku. Oprostio se od roditelja i braće, obukao na sebe prostu redovničku halju i uskliknuo sav sretan: „Isuse, sad sam samo tvoj!“

U kapelici sv. Mihovila kraj franjevačkog samostana (jer tada još nije bilo današnje šibenske crkve sv. Franje) sate je i sate Nikola proboravio zahvaljujući žarkom molitvom Svevišnjemu, što mu je udijelio tu milost, da može odsada živjeti samo za Boga.

„I za Hrvatsku!“ kao da je čuo neki tajanstveni glas iza sebe. Kad se okrenuo, da vidi tko mu govori, nije vidio nikoga. Pa ipak ga je taj tajanstveni glas neprestano pratio u onim prvim danima redovničkog života riječi: „Za Boga i Hrvatsku!“

Da se potpuno spremi za taj sveti poziv svog života poslali su ga redovnički poglavari iz Šibenika u Bribir. U bribirskom je franjevačkom samostanu fra Nikola proveo godinu dana kušnje kao novak i svršio svoje nauke.

Devet je godina tako proveo u Bribiru sav povučen u svoj duhovni život i u svoju nauku. A kad je navršio 24 godine, vratio se u Šibenik, gdje ga je biskup zaredio za svećenika i gdje je onda odslužio prvu sv. Misu.

Kao mladomisnik ostao je samo kratko vrijeme u Šibeniku, vratio se opet u Bribir da duhovnim produbljenjem stekne što veću spremu za veliki, sveti rad, koji mu je od Boga bio namijenjen u životu hrvatskog naroda.

Knezovi Šubići, kralj, Stjepan Tvrtko i sv. Nikola Tavelić

U doba sv. Nikole Tavelića bila je Hrvatska politički pocijepana na dvije strane: Sjeverna Hrvatska i dalmatinska Hrvatska bila je pod anžuvinskim vladarima, koji su iz talijanske napuljske kraljevine došli godine 1301. na hrvatsko prijestolje i ostali na njem sve do godine 1409., dakle još 18 godina iza smrti sv. Nikole. Bosanska Hrvatska bila je tada država za sebe: na čelu joj je bio ban, a od godine 1376. kralj hrvatske narodne krvi. Tako je polovica hrvatskog naroda bila pod hrvatskim narodnim vladarom, a druga polovica pod vladarom tuđe krvi. Mnogi su Hrvati išli za tim, da dođe do jedinstvene Hrvatske pod hrvatskim narodnim vladarom, a ta je težnja bila osobito jaka baš u dalmatinskim krajevima, gdje je živio sv. Nikola Tavelić. Zar je onda čudo da je i njega onako mladog i poletnog bila obuzela čežnja, da i on pridonese, štogod može, za veliki cilj hrvatskog narodnog i državnog jedinstva? On je doduše kao redovnik život svoj posve bio posvetio, Bogu. Ali to nije značilo, da on ne bi smio i u narodnom radu učiniti mnogo dobra svojoj hrvatskoj domovini. Baš katolički svećenici i redovnici bili su uvijek, osobito u najteže doba, glavni stupovi hrvatskog narodnog života. Čuvari hrvatskih svetinja i branitelji hrvatskih narodnih prava. I našeg je fra Nikolu Tavelića srce vuklo u bosansku Hrvatsku, osobito kad je i taj dio Hrvatske postao godine 1376. kraljevina pod hrvatskim narodnim kraljem Stjepanom Tvrtkom I. u tom kralju gledao je on ujedinitelja hrvatskog naroda i obnovitelja hrvatske države, koja je iz smrti kralja Petra Svačića prestala biti samostalno kraljevstvo. Bosanski kralj Stjepan Tvrtko I. obnovit će slavu hrvatske samostalnosti, samo treba da se svi Hrvati oko njega okupe. Tako su se nadali mnogi Hrvati, pa je tom nadom bila ispunjena i duša fra Nikole Tavelića.

Bit će, da je baš u Bribiru bila jaka hrvatska stranka, koja je zastupala tu težnju. Nije ni čudo. Majka bosanskoga kralja Stjepana Tvrtka I. bila je Jelena kneginja Šubić, rodom iz Bribira. Hrvatski knezovi Šubići, koji su se kasnije proslavili pod imenom Zrinjski, bili su tada gospodari Bribira, u kojem su imali i svoje sjedište. Iz Bribira vladali su knezovi Šubići kao hrvatski banovi. Ban Pavao Šubić bio je najslavniji hrvatski ban te je vladao i nad Hrvatskom i nad djelom Bosne gotovo kao samostalni vladar do svoje smrti godine 1312. (dakle 36 godina prije rođenja sv. Nikole Tavelića). Taj ban Pavao Šubić doveo je na hrvatsko prijestolje anžuvinsku dinastiju iz Italije htijući se tako oprijeti Mađarima. Za njegova doba je kralj samo kraljevao, a Hrvatskom je vladao zapravo ban. No iza smrti bana Pavla Šubića sve se okrenulo. Isti oni anžuvinski kraljevi, koje su Šubići doveli na hrvatsko prijestolje, stali potiskivati vlast banova Šubića koje su se iz Bosne protjerali bosanski bogumili (bana Mladena Šubića su bogumili ubili u Bosni godine 1304.). U vrijeme  našega fra Nikole Tavelića bili su knezovi Šubići već potisnuti s vlasti u Hrvatskoj. Posve dakle razumljivo, da nisu više bili anžuvinski pristaše i da su se priklonili prvom bosanskom kralju Stjepanu Tvrtku I., koji im je bio i rođak.

Godine 1338. udala se naime kneginja Jelena Šubić za bosanskog bana Vladislava Kotromanovića. Iz tog se braka rodio Stjepan Tvrtko, koji je iza smrti svog oca već godine 1354. (dakle još kao dječak) postao bosanski ban, a 22 godine kasnije i kralj. Zna se, da su knezovi Šubići bili vrlo dobri s bribirskim franjevcima, kojima se često zalazili u samostan i u crkvu, a kao franjevački dobrotvori bili su i pokopani u bribirskoj franjevačkoj crkvi. Tu su crkvu Majke Božje baš oni franjevcima i podigli. Kneginja se Jelena Šubić zato i onda, kad je postala bosanska banica, vrlo rado spominjala bribirskih franjevaca, kojima je dolazila i u crkvu, kad god se svraćala svojoj rodbini u Bribir u goste. Zastalno je takvom prilikom upoznala i našeg fra Nikolu Tavelića još kao mladog fratra, o kojem se bez sumnje mnogo govorili radi njegova svetog života, a i jer je plemićkog roda. Preko kneginje Jelene doznao je i njezin sin Stjepan Tvrtko za našeg fra Nikolu. Nije zato nikakvo čudo, ako je Stjepan Tvrtko postavši kralj zaželio, da baš fra Nikola Tavelić dođe u njegovo kraljevstvo koje je trebalo i duhovno, vjerski učvrstiti. Znao je kralj Stjepan Tvrtko, da će u tom mladom, sposobnom i svetom franjevcu dobiti jakog pomagača za onaj cilja, za kojim je išao za ujedinjenjem Hrvatske pod njegovim kraljevskim žezlom. Stjepan Tvrtko će kao kralj i kao rođak knezova Šubića raditi za taj cilj političkim putem; a fra Nikola Tavelić duhovnim putem obnavljajući vjersko jedinstvo svih Hrvata. I danas je, a pogotovo je u ono doba bila svaka država to jača, što je narod u njoj bio vjerski jedinstveniji.

Bogumili najveći razarači hrvatskog jedinstva

Kao što je Hrvatska u doba sv. Nikole Tavelića bila politički razdvojena, tako je bila i vjerski razdijeljena na dvije strane. Naime već kojih dvjesto godina prije sv. Nikole Tavelića uvuklo se u Bosnu veliko vjersko zlo, koje je uništilo vjersko jedinstvo hrvatskog naroda. Iz Bugarske i Srbije došlo je bogumilsko krivovjerje u Bosnu i otrovalo u njoj dušu naroda. Ono, što nije moglo provesti pravoslavlje, koje je još 500 godina prije sv. Nikole Tavelića stalo veoma jurišati na hrvatski narod, ali uzalud mu muka, to je postiglo bogumilstvo. Uostalom i pravoslavlje i bogumilstvo nastojalo je k nama Hrvatima doći iz istih strana preko Drine, pa je time svakom odmah jasan i cilj i jednog i drugog vjerskog zla hrvatskom narodu pokopati u duši katoličku vjeru, pa je onda lako pokopati i hrvatsku narodnost i hrvatsku državnost, koja počiva na katoličkim temeljima i kojoj nema opstanka, ako se ti temelji uzdrmaju ili čak i poruše. Tako je eto i pravoslavlje i bogumilstvo jednak neprijatelj hrvatskog naroda, pa s toga stanovišta osobito danas možemo jasno prosuditi, koliko je zlo hrvatskom narodu donijelo bogumilstvo, koje je nažalost baš u Bosni (ali ponešto i u nekim drugim krajevima, npr. Srijemu i Dalmaciji) imalo u doba prije sv. Nikole Tavelića velikog uspjeha. Nikad, otkad hrvatski narod postoji, nije nijedno krivovjerje uspjelo toliko se raširiti u hrvatskom narodu, kao što se raširilo bogumilstvo.

Bogumilska kriva vjerska nauka učila je, da je Bog, koji je stvorio dobre duhove, imao sina Đavla, koji se pobunio protiv Boga i stvorio sve, što je tjelesno i zemaljsko. Dakle prema tome bio bi i čovjek đavolsko, a ne Božje stvorenje. Samo ako čovjek nastoji biti savršen, tj. ako ne jede mesa, ne pije vina, ako se ne ženi, ako se kloni i tjelesnih užitaka, ako ne posjeduje imetka i itd., onda mu duša poslije smrti ide u raj. Bogumili nisu vjerovali u uskrsnuće tijela, jer je tijelo po njihovoj nauci od đavla. Isusa su držali Sinom Božjim, koji je poslan u svijet, da ruši vlast đavla, ali nisu vjerovali u sakramente, koje je Isus ustanovio, te su se posve odmetnuli od kršćanstva. Oni su npr. Ženidbu smatrali grijehom, a ne sakramentom, pa je savršenim bogumilima bilo zabranjeno ženiti se. Bogumili su molili samo Očenaš i psalme te čitali Sveto Pismo Novog Zavjeta. Bogoslužje im je sačinjavalo čitanje Svetog Pisma, lomljenje kruha i pjevanje. Biskup im se zvao djed, njegovi zamjenici bili su gost i stranac, a svećenici su im se zvali strojnici. Bogumili nisu marili ni za kakvo znanje i prosvjetu, pa su im i vjerski poglavari bili posve neuki ljudi.

Velika je nesreća bila za Bosnu i za cijeli hrvatski narod, što je bogumile primio pod svoju zaštitu bosanski ban Kulin (vladao od godine 1180. do 1204.) te je i sam postao bogumil. Otada su mnogi bosanski banovi bili bogumilski pristaše, pa se zato bogumilstvo silno ugnijezdilo i raširilo po Bosni. Mnogi su propovjednici, osobito dominikanci i franjevci, odlazili u Bosnu da suzbijaju bogumilsko krivovjerje, ali su ih bogumili mnoge pogubili. I mnogi ratovi su se vodili protiv bosanskih bogumila. Sve je to malo koristilo. Bogumilska počast bila je zavladala slično našom Bosnom, kao što je u naše doba Rusijom zavladala boljševička pošast.

Tek pod kraljem Stjepanom Tvrtkom I. činilo se, da Bosni sviću dani vjerskog preporoda. On je bio svom dušom katolik, pa je želio, da mu se i podanici vrate katoličkoj vjeri. A i kao mudar hrvatski vladar dobro je znao, da hrvatska državna samostalnost može trajno postojati samo onda, ako se osloni na katoličku vjeru. Zato je u svoju državu pozvao sv. Nikolu Tavelića i druge katoličke propovjednike, da bosanske Hrvate, vrate natrag u krilo katoličke vjere.

Apostol Bosne

Sv. Nikola Tavelić je već od rane mladosti, osobito otkako je stupio u franjevački red, mnogo čuo i znao o bogumilima. Kako je u svom srcu sav gorio od ljubavi prema Bogu i katoličkoj vjeri, silno ga je boljelo, što se velik dio hrvatskog naroda iznevjerio Bogu i katoličkoj vjeri odmetnuvši se u bogumile. A kad je čuo, kako su već mnogi propovjednici, pa i franjevci odlazili u Bosnu, da suzbiju bogumilstvo šireći pravu Isusovu vjeru, probudila se u njegovu srcu želja, da i on bude poslan onamo, da radi za proširenje Kraljevstva Božjeg u hrvatskom narodu. Čuo je i to, da su mnogi vjerovjesnici od bogumila bili mučenički pogubljeni, pa je i on obuzet svetim žarom znao uzdahnuti: „Oh, kad bi dragi Isus i meni tu milost udijelio, da za Njega umrem!“

Tako se rodila prvo želja za mučeništvom u njegovom mladom pobožnom srcu. I ta ga želja nije više ostavila sve do kraja života, dok u se nije doista ispunila. Nije se doduše mučeničke krune dovinuo u Bosni, nego u najsvetijoj zemlji svijeta u Spasiteljevoj domovini.

Naš je fra Nikola Tavelić bio u tridesetoj godini svog života, kad ga jednoga dana zovne gvardijan bribirskog samostana te mu reče: „Tvoja se želja, oče Nikola, koju si toliko puta izrekao, ispunila. Određen si, da ideš za misionara u Bosnu. Neka te Bog dragi blagoslovi i prati na tim svetom putu  novoga života!“

Sav presretan pohrlio je fra Nikola u samostansku crkvu Blažene Djevice Marije, da ondje Isusu i Majci Božjoj žarkom molitvom zahvali za tu veliku milost koju je dočekao. Bit će misionar u svom hrvatskom narodu, koji je u Bosni, svakom Hrvatu toliko dragoj, vjerski zalutao. Ići će širom te drage zemlje i vraćati zalutale ovce u stado Kristovo. Obnovit će hrvatsko vjersko jedinstvo tamo, gdje je bilo porušeno i razoreno. A ako se Isusu svidi, možda će ga u tom svetom radu zapasti i najveća nagrada, koju može zamisliti i poželjeti: mučenička kruna…

U takvim mislim i pobožnim željama proveo je fra Nikola sve dane, koji su  mu bili još preostali u bribirskom samostanu, prije nego je imao po odluci svojih poglavara krenuti u Bosnu. Napokon je došao i dan tog odlaska. Bio je to jedan od najradosnijih dana njegova života. Sav se sjao od sreće kad je napuštao Bribir, pa su svi koji su ga takva vidjeli govorili: „Ovaj puta pravi Svetac kreće u Bosnu, a ne daj Bože, i pravi apostol…“

Bilo je to godine 1377. ili 1378., kad je Nikola Tavelić došao u Bosnu i ondje započeo svoj misionarski rad. Išao je od mjesta do mjesta gdjegod je bilo bogumila, te im je propovijedao riječ Kristovu i dokazivao, kako ih je bogumilska nauka navela na krivi put. Često bi tako na kakvoj čistini, gdje se oko njega okupio veći broj ljudi, stao na kakav kamen među njih i svim žarom im stao govoriti, kakvo je zlo bogumilsko krivovjerje donijelo ne samo njihovim dušama, nego i cijelom hrvatskom narodu.

„Bilo smo narod jedne, katoličke vjere te smo bili jako, da odolijevamo svim neprijateljima,“ govorio bi takvom prilikom. „A sad nas je bogumilstvo rascijepalo na dvije vjere, pa će i neprijatelji naše domovine, ne daj Bože, više moći postići protiv nas…“

Katkad je fra Nikola Tavelić zalazio i u šume, gdje su se znali bogumili skupljati na svoje vjerske sastanke, pa kad bi tu stao među njih, da im govori, nosio je glavu u torbi. Navalili bi na nj, da ga ubiju, ali njegove bi ih svete riječi uvijek razoružale. Osjetili bi, da im to pravi Božji čovjek govori, pa su malo pomalo uvidjeli, da im govori živu istinu. I stali su primati njegove riječi kao slatki melem, koji im je preobražavao dušu.

Godine su tako prolazile, a fra Nikola Tavelić ne samo da nije sustajao u svom svetom radu obilazeći Bosnu uzduž i poprijeko, nego je što dalje to neumornije sijao Kristovo sjeme u hrvatska srca Bosne i Hercegovine. Budući da su pod bosansku franjevačku vikariju potpadali i neki krajevi izvan bosanskoga kraljevstva, fra Nikola je zalazio i onamo. I u Srijemu i u Slavoniji se našlo bogumila, pa je on i tamo dolazio, da ih potraži i vrati u Kristovo stado.

Svagdje je fra Nikola Tavelić imao uspjeha. To je razjarilo bogumilske prvake. Vidjeli su, da im pristaše, gdjegod se pojavi taj sveti fratar, okreću leđa. Zato su stali sve jače huškati protiv njega, a i nasilja vršiti protiv onih, koji su ostavili bogumilstvo i prigrlili katoličku vjeru. Mnogima su takvima kuće palili, ubijali blago, a i smrću im prijetili. Nastale su gdjegod cijele uzbune, pa je kralj Stjepan Tvrtko morao u takav kraj poslati vojsku, da napravi reda.

Narod je vidio, na čijoj je strani istina. Fra Nikola Tavelić nije nikom zla činio, nego je samo sijao ljubav i mir šireći Isusovu nauku. A bogumili su podjarivali mržnju protiv katolika, vršili nasilja i činili svako zlo onima, koji su ih ostavili i postali katolici. Mnogi i mnogi su zato u srcu pristajali uz fra Nikolu, ali iz straha pred bogumilskim prijetnjama i nasiljima nisu prelazili na katoličku vjeru. Mnogi su se opet, koji su već bili prešli na katoličku vjeru, iznova vratili bogumilima od straha, da im onu ne načine kakvo zlo.

Tako je u  bosanskoj državi bilo veliko vjersko komešanje. Ali sve veći uspjeh sv. Nikole Tavelića i drugih, koji su s njime radili za obnovu katoličke vjere u Bosni, svaki je vidio i morao priznati. Kralj Stjepan Tvrtko najviše se radovao tom uspjehu, i to tim više, što je i njegovo nastojanje, da svoje kraljevstvo raširi i na hrvatske krajeve izvan Bosne, pokazivalo velike nade. I već je, nakon što je fra Nikola Tavelić dvanaest godina bio proveo u Bosni i priveo većinu naroda natrag u katoličku vjeru, kralj Stjepan Tvrtko u duhu gledao svoje kraljevstvo kao kraljevstvo cijelog hrvatskog naroda, ujedinjenog u jednoj slobodnoj državi i u jednoj katoličkoj vjeri.

Odlazak iz Bosne

Dvanaest godina proveo je fra Nikola Tavelić u Bosni te je postao njen pravi apostol. No trebalo je, da ostane bar tri puta toliko, da njegov rad bude okrunjen potpunim uspjehom. I mogao je mirne duše ostati, jer mu je sad tek bila prošla 41. godina života. U dvanaest je godina doduše žestoko prodrmao bogumilstvo i lijepo ga suzbio, ali ga nije još bio u svoj Bosni iskorijenio. Mnogi su još ostali na bogumilskom putu. Sve ih je fra Nikola želio privesti u krilo katoličke Crkve pa je sve zanosnije nastavljao misionarsko djelo. A bogumilski su prvaci dizali sve veću hajku na njega. I bili su bjesni, što ga kralj Stjepan Tvrtko zaštićuje, te mu nisu mogli ništa.

Uto se u susjedstvu Bosne dogodio velik događaj. Na dan 15. lipnja 1389. potukli su Turci na Kosovu polju srpsku vojsku i njene saveznike. Tim je propala Srbija i došla pod tursku vlast. Tako su Turci doprli do Drine, to jest granice bosanske države.

Vidjevši to uplaši se kralj Stjepan Tvrtko. Ta Turci su mogli svaki čas provaliti i u bosansku državu. A zar bi im se on mogao odhrvati? Možda, kad bi bilo, više sloge. Ali i bosanski velikaši su nesložni, a i narod razdijeljen na dvije strane. Svemu su tome bogumili krivi. Oni su razbili jedinstvo i slogu. A sada, kad su vidjeli Turke na vratima Bosne, još su većma digli glave. Stali su dapače kralju slati i ovakve poruke: „Ako katolički misionari, u prvom redu onaj zanesenjak fratar Tavelić, ne prestanu raditi protiv naše bogumilske vjere, pristat ćemo svi uz Turke. Volimo njihovo gospodstvo nego papinstvo!“

Kralj se zaprepastio čuvši takve prijetnje. I želeći pošto – poto uspostaviti mir i slogu u svojoj državi, da je lakše obrani od vanjske opasnosti, stane popuštati bogumilima. Sam je zaželio, da se katoličko djelovanje protiv bogumilstva obustavi, pa da se tako ukloni glavni razlog nesloge. Pozvao je k sebi i fra Nikolu Tavelića da s njom o tom porazgovori. No fra Nikola nije htio ni čuti, da prestane širiti vjersku istinu protiv krivovjerne laži. Badava ga je kralj uvjeravao, da su sada najpreči narodni i državni interesi. Fra Nikola mu je na to odlučnim glasom rekao: „Pamti, kralju, što ti velim. Možda je baš sad posljednji čas, da se mi Hrvati vjerski ujedinimo. Ako to sad ne provedemo, možda više nikad nećemo, pa ćemo ostati vjerski razdvojen narod. A što to znači, iskusio si i sam za svog vladanja. Uostalom ti, kralju, dobro znaš daje samo katoličanstvo siguran temelje hrvatske narodnosti i hrvatske državnosti, koju želiš u potpunom njemu jedinstvu uspostaviti: Popuštajući protivnicima katoličke vjere slabiš i mogućnost hrvatskog narodnog i državnog jedinstva. I možda će baš oni, kojima sada iz političkih razloga popuštaš, biti grobari tvoje države…“

Bile su to proročke riječi. Ali kralj Stjepan Tvrtko ih nije shvatio. Gledajući sve samo političkim očima ostao je kod svoga, da do sloge između bosanskih katolika i bogumila mora doći i da zato treba sve ukloniti, što toj slozi smeta.

Fra Nikola Tavelić je uvidio, da baš on i njegov rad bogumilima najviše smeta. Da prestane širiti katoličku istinu i da se povuče u kakav samostan? Ne, to nije mogao. Previše ga je u duši boljelo, što djelo, koje je sebi u Bosni stavio za cilj – provesti vjersko jedinstvo u tim hrvatskim krajevima, a time i vjersko jedinstvo svega hrvatskoga naroda, – nije mogao dovršiti do kraja. Pa zar da ostane tu i skrštenih ruku gleda to svoje nedovršeno djelo? Ne, toga ne bi mogao gledati. Otići će, što dalje otići iz Bosne, samo da svega toga ne vidi, da na sve zaboravi.

Tu je svoju odluku fra Nikola Tavelić i izvršio. Još iste te godine 1389. napustio je teška srca dragu svoju Bosnu koju je s tolikom ljubavlju bio prije 12 godina prigrlio i u kojoj je s tolikim svetim žarom radio. Vratio se u svoj rodni kraj, da ondje nešto u šibenskom nešto u bribirskom samostanu provede neko vrijeme, dok ne ode drugdje, kamo ga je srce vuklo.

U Svetu Zemlju

Srce ga je vuklo u Spasiteljevu domovinu – u Svetu Zemlju. Kad mu nije bilo dano, da dovrši ostvarenje Kristova Kraljevstva u hrvatskom narodu, to jest da obnovi vjersko jedinstvo sviju Hrvata u katoličkoj vjeri. Otići će onamo, gdje je Isusova vjera došla na ovaj svijet, pa će ondje živjeti, raditi i umrijeti za nju. Jest, i umrijeti! Isus je u Jeruzalemu umro za sve ljude, da se spase, pa tako i za hrvatski narod. Zašto onda ne bi i jedan Hrvat umro za Isusa u tom istom svetom gradu Jeruzalemu? Možda će ta žrtva biti pravi završetak onog djela, što ga je on, fra Nikola Tavelić, sad nedovršeno morao ostaviti u istočnim hrvatskim krajevima. O, kad bi mu Bog dao, da tamo, gdje je Isus na Kalvariji (Golgoti) umro na križu, i on umire za spas svog hrvatskog naroda!

Tako je fra Nikola razmišljao, a srce mu se punilo sve jačom željom za Jeruzalemom i za mučeništvom u tom svetom Isusovu gradu. Zamolio je zato svoje poglavare, da ga pošalju u Svetu Zemlju za misionara. Franjevačke su starješine na to rado pristali, jer su znali da u fra Nikoli daju Isusovoj domovini najdostojnijeg i najsvetijeg revnitelja, kako i treba da bude. Ali misionare u Svetu Zemlju tada je slao samo Sveti Otac Papa. Zato je molba fra Nikole Tavelića bila upućena u Rim tadašnjem Namjesniku Kristovu. Nakon čekanja od nekoliko mjeseci stiže odgovor, da Sveti Otac Papa daje dopuštenje, da fra Nikola ode u Svetu Zemlju, te mu za taj sveti put šalje i svoj apostolski blagoslov.

Tko sretniji od fra Nikole! Spremio se dakle na put, oprostio se od milih i dragih, ukrcao se jedan mletački brod, ostavio svoju domovinu Hrvatsku i otišao u Spasiteljevu domovinu, koja će i njemu sad biti druga domovina.

Put je to dalek i dug, ali je fra Nikola Tavelić napokon sretno stigao u Svetu Zemlju. Iskrcao se u luci Jafi, poljubio sveto tlo kad je prvi put na nj stupio, zahvalio Bogu za preveliku sreću koju je eto dočekao, te se sa štapom u ruci uputio ravno prema Jeruzalemu.

O, kako mu je srce zaigralo od dragosti, kad je prvi put ugledao taj Isusov grad! O, kako mu je duša kliktala od zanosa, kad je na koljenima molitvom zahvalnicom na usnama i suzom radosnicom u očima promatrao taj najsvetiji i svakom kršćanskom srcu najmiliji grad svijeta! Odmah je pohrlio na Isusov grob te se na njemu pomolio za svoju hrvatsku domovinu, za sve mile i drage i za milost, da može do kraja života ostati tu, gdje je Isus smrću svojom spasio svijet.

Bilo je to godine 1390., kad je fra Nikola Tavelić tako stigao u Jeruzalem. Stanovao je u franjevačkom samostanu na jeruzalemskom brežuljku Sionu, na mjestu gdje je bila Isusova Posljednja Večera. Tu, gdje je Isus služio prvu Svetu Misu, misio je i fra Nikola odsada u sve dana, osim kad je došao na nj red, da misi na Isusovu grobu na Kalvariji ili možda u nedalekom gradu Betlehemu u špilji rođenja Isusova. Na svim tim svetim mjestima jačala je i fra Nikolina duša u svetosti i čežnji za mučeničkom krunom, koju mu je Isus pripravio.

Mučenička smrt

U veljači godine 1391. umro je bosanski kralj Stjepan Tvrtko I., koji se godinu dan prije toga proglasio kraljem cijele Hrvatske pokušavši sve Hrvate ujediniti pod svojom vlašću. Iste je te godine devet mjeseci kasnije otišao s ovog svijeta i sv. Nikola Tavelić, apostol Bosne i cijele Hrvatske, koji je pokušao sve Hrvate vjerski <ujedinit. Otišao je u vječnost kao jeruzalemski mučenik.

Pripravljao se on na to mučeništvo cijelo vrijeme, otkad je došao u Svetu Zemlju. Molio se dan i noć, postio i činio pokoru, jer je bio nakanio Arapima propovijedati vjeru Isusovu.

Jednoga dana – bilo je to 11. studenog 1391., i to subota, dan Majke Božje, koju je on osobito štovao, uputio se napokon s još trojicom svoje braće franjevaca da započne svoj propovjednički rad. Toga je dana bila neka velika arapska svečanost, pa se na mjestu gdje je nekada stajao jeruzalemski Salamunov hram, bilo skupilo golemo mnoštvo svijeta. Onamo je došao i fra Nikola sa svojim pratiocima, na narodu progovori o Isusu i njegovoj nauci. Ali mu ne dadoše govoriti, nego i njega i njegove drugove uhvatiše i odvedoše pred kadiju, to jest arapskoga poglavara grada Jeruzalema.

Tu je sad pred jeruzalemskim kadijom fra Nikola Tavelić stao da razlaže Isusovu nauku pobijajući vjeru Muhamedovu. Kadija je bio čovjek tvrda srca, koje se nisu primale Tavelićeve riječi, pa sav bijesan dade fra Nikolu i njegove drugove na mrtvo ime izbiti i baciti u tamnicu.

Tri dana i tri noći bio je fra Nikola sa svojim drugovima u tamnici. Svezali su ih za stupove i nisu im davali nikakve hrane. A oni su u mukama slavili Isusa i bili presretni, što za Isusovu vjeru mogu trpjeti. Nakon tri dana dade ih kadija izvesti iz tamnice i dovesti pred emira, to jest poglavara cijele južne Palestine, na trg, gdje se opet bilo skupilo dosta naroda. Tu ih upita emir: „Jeste li riječi, kojima ste neki dan pred kadijom hvalili Isusovu i kudili Muhamedovu nauku, rekli promišljeno ili nepromišljeno?“

„Sve što smo rekli, rekli smo promišljeno iz vjerske gorljivosti i radi spasa duša,“ odgovori fra Nikola, a tako i njegovi drugovi.

„Je li vas poslao vaš Papa ili koji kršćanski kralj?“ pitao je i dalje emir. A fra Nikola odgovori: „Nije nas poslao nitko drugi, već samo Bog, koji se udostojao nadahnuti nas, da vam propovijedamo i navješćujemo istinu.“

Te odvažne riječi razbjesne emira, te vikne: „Odrecite se Krista, ili ćete biti pogubljeni!“

A fra Nikola i njegovi drugovi odgovoriše: „Nećemo se Krista odreći, nego smo spremni za Nj umrijeti!“

Na to ih emir osudi na smrt. U isti čas navale razbješnjeli Arapi na fra Nikolu i njegove drugove i stanu njima udarati dotle, dok ih nisu ubili te mačevima rasjekli. A onda im rasječena tjelasa baciše na lomaču. No vatra se tri puta gasila, a da su tjelasa naših mučenika ostala od nje netaknuta. Začudiše se tome i emir i kadija i svi prisutni. Do večera su palili vatru, a kad tjelasa mučenika ne htjedoše izgoriti, odnesoše ih izvan grada i potajno ih negdje ukopaše u zemlju, da ih kršćani ne bi mogli naći i štovati njihove svete ostatke.

Tako je poginuo sv. Nikola Tavelić 14. studenoga 1391. okrunjen jeruzalemskom mučeničkom krunom nedaleko Kalvarije (Golgote), na kojoj je Isus bio razapet. Nikad nijedan Hrvat nije umro tako blizu mjestu Isusove smrti, kao što je eto umro sv. Nikola Tavelić, i to kao mučenik za Isusa. Tako je Bog eto posebnom milošću i slavom odlikovao ovog našeg Apostola Hrvatske.

Hrvatski blaženik

Glas o mučeničkoj smrti sv. Nikole Tavelića brzo se raširio ne samo među katolicima Svete Zemlje nego je dobro i u Europu. Izvještaj o njegovu mučeništvu napisao je 20. siječnja 1392., tj. nešto preko dva mjeseca iza njegove smrti, sam gvardijan onog jeruzalemskog samostana, u kojem je naš sv. Nikola živio i boravio. Prijepisi tog izvještaja nalaze se u Šibeniku, u Rimu, i Leipzigu  u Njemačkoj, i u Tuluzu u Francuskoj. Već to svjedoči, da se po svoj Europi pročulo o našem jeruzalemskom mučeniku, a to znači, da je već tadašnji katolički svijet stao slaviti sv. Nikolu Tavelića, štovati ga i držati velikim odabranikom Božjim.

U bribirskom samostanu nalazile su se fratarske sandale, koje je sv. Nikola Tavelić nekad nosio, pa su te sandale franjevci spremili i sačuvali kao dragu uspomenu iza njegove smrti. A kad su Turci godine 1323. razorili bribirski samostan, franjevci su pobjegavši pred Turcima prenijeli te sandale u Šibenik. Gdje se sve do danas nalaze kao jedine relikvije našeg jeruzalemskog mučenika. Spremljene su u lijepoj staklenoj škrinji u šibenskoj crkvi franjevaca konventualaca.

U istoj je toj crkvi na stropu naslikana i slika sv. Nikole Tavelića, kako mu je tijelo spaljeno na lomači. Ta je slika iz 17. stoljeća. Još starija slika sv. Nikole Tavelića, koja se čuva u samostanu franjevaca konventualaca u Šibeniku, a naslikana je u 15. stoljeću, to jest dok je još valjda bilo na životu ljudi, koji su nekad vidjeli sv. Nikolu.

Stoljeća su prolazila, a osim franjevaca nitko više nije spominjao sv. Nikolu Tavelića. Bio je zaboravljen. Ali kad se navršavalo 500 godina, kako je on ostavio Hrvatsku i otišao u Svetu Zemlju, našao se u Šibeniku pobožni biskup Fosko potaknut, da poradi, da naš jeruzalemski mučenik bude od Crkve proglašen blaženikom. Na tom se počelo raditi godine 1880. devet godina kasnije 6. lipnja 1889. doista ga je Papa Lav XIII. Proglasio blaženim i dopustio njegovo štovanje u šibenskoj biskupiji. Odmah su u Šibeniku podignuli prva dva oltara u čast sv. Nikole Tavelića, jedan u crkvi sv. Franje, a drugi u stolnoj crkvi. Tako je naš jeruzalemski mučenik došao na oltar, a i njegova se svetkovina stala slaviti svečanom službom Božjom i procesijama.

Ali to je bilo samo u Šibeniku, a Božja je volja bila, da se sv. Nikola proslavi u cijelom hrvatskom narodu kojemu je on za života bio apostol, a sada je na nebu veliki zaštitnik.

Sv. Nikola se vraća u Hrvatsku

Godine 1931. bilo je prvo hrvatsko hodočašće u Svetoj Zemlji. U Jeruzalemu su na Sionu 3. lipnja hrvatski hodočasnici na prijedlog nadbiskupa o. Rafaela Rodića, franjevca, odlučili, da se u Jeruzalemu podigne oltar Majci Božjoj, Kraljici Hrvata. Odmah se na tom počelo raditi. No Bog je tu stvar krenuo drugim putem. U jesen 1934. stala se u Jeruzalemu graditi nova crkva sv. Ćirila i Metoda na obronku Maslinske gore. I mi smo Hrvati bili pozvani, da za tu crkvu nešto pridonesemo. Na taj je poziv s odobrenjem hrvatskog metropolita dr. Antuna Bauera i nadbiskupa o. Rafaela Rodića zaključeno, da se u toj crkvi troškom cijelog hrvatskog naroda postavi oltar u čast bl. Nikole Tavelića, hrvatskog jeruzalemskog mučenika. I Sveti Otac Papa Pio XI. je to odobrio, a hrvatski je narod stao davati novčane prinose u tu svrhu obradovan, što će eto jedan veliki i sveti sin Hrvatske biti proslavljen u Isusovoj domovini.

Tako je već godine 1935. u Zagrebu hrvatski kipar Ivo Kerdić načinio krasan oltar bl. Nikole Tavelića, koji je do 14. studenoga 1936. bio postavljen u Jeruzalemu te je na njem tog dana  odslužena prva sv. Misa za hrvatski narod. Za taj dan su i hrvatski biskupi izdali prve okružnice o štovanju sv. Nikole Tavelića i proslavi njegova blagdana. U ožujku 1937. je na molbu hrvatsko metropolite dr. Antuna Bauera Sveti Otac Papa Pio XI. odredio, da se blagdan bl. Nikole Tavelića slavi po svim hrvatskim krajevima 14. studenoga ili u najbližu nedjelju, a u rujnu iste godine je dopustio, da se po svoj Hrvatskoj mogu dizati oltari u čast tog našeg blaženika.

ozdravljenje sv. Nikoli Taveliću. Marija Melić iz Jelačićeva (Ferdinandovca) deset je godina trpjela od bolesti nogu, a kad se devetnicom utekla sv. Nikoli Taveliću najedanput je ozdravila. Ana Foretić iz Šibenika trebala je biti operirana od tumora (možda raka), ali se utekla u pomoć sv. Nikole Tavelića, pa kad je trebala biti operirana, bolesti više nije bilo ni traga. Časna sestra Trifenis Skuhalo bolovala je od sušice te je 45 dana ležala na smrt bolesna no iza kako je njena majka, koja je osobita štovateljica sv. Nikole Tavelića, izmolila devetnicu našem blaženiku, časna sestra Trifenis je ozdravila. Emilija Borak u Americi obolila je na smrt od otrovanja (tetanusa), ali je po zagovoru sv. Nikole Tavelića ozdravila. Takvih i sličnih milosti, dobivenih po zagovoru našeg jeruzalemskog blaženika, ima velik broj. A sve to dokazuje, da je Bogu drago, što sv. Nikolu Tavelića sve više štujemo i sve mu se u svojim potrebama molimo.

Prvi hrvatski svetac

Slava sv. Nikole Tavelića porasla je od godine 1937. u cijelom hrvatskom narodu tako, da se već u Zagrebu i Sarajevu (a i drugdje) grade crkve njemu u čast, da već preko 700 crkava ima njegovu sliku, kip ili oltar, da je već pola milijuna njegovih sličica rašireno po svim hrvatskim gradovima i selima, a i na svaki drugi način je taj sveti Hrvat  sve više uzveličan. O njemu pišu časopisi i novine, književnici pišu o njemu knjige, pjesnici pjevaju o njemu pjesme, glazbenici skladaju glazbene skladbe njemu u čast, kipari prave njegove slike, a graditelji grade njegove crkve.

Iz svega toga rodila se i opća želja svih Hrvata, da bl. Nikola Tavelić bude proglašen i svecem cijele katoličke Crkve, u Hrvatskoj i izvan nje. To se je i ostvarilo, kada ga je Papa Pavao VI. Proglasio svecem 21. 6. 1970. u Rimu. Gradišćanski Hrvati su njegovo štovanje uveli već u sve svoje crkve. Slovačkim Hrvatima postavlja hrvatski narod oltar sv. Nikole Tavelića u jednu njihovu crkvu u selu Hrvatski Grob kod Bratislave. Američki Hrvati imaju već u svim svojim crkvama sliku sv. Nikole. Tako su ga prigrlili Hrvati već po svema svijetu. Svi se okupljaju oko njega kao oko nebeskog vođe. Dok je živio i radio u Bosni, bio je apostol hrvatskog jedinstva. Kao takav povratio se on opet hrvatskom narodu u dane kada se radilo o uskrsnuću Države Hrvatske. Ona je evo tu, a i on je uz nas kao apostol Hrvatske koja će nad njegovom nebeskom zaštitom biti sretnija u sadašnjosti i budućnosti, što mu se više budemo molili i zazivali ga:

„Sv. Nikola Taveliću, moli za hrvatski narod!“

Dr. Josip Andrić

Izvor: iz knjižice Sv. Niola Tavelić – životopis, molitve i pjesme

SVETAC DANA – SV. STANISLAV KOSTKA

Kada su ga jednog jutra vrućeg rimskog kolovoza 1568. (15. kolovoza, na blagdan Velike Gospe), pronašli kako beživotan leži na svojoj postelji, pred usta mu nisu stavili ogledalo da bi provjerili diše li – kako se to obično činilo – već upravo Gospinu sliku. No pokazalo se kako on već Gospu, koju je toliko ljubio, promatra licem u lice.

---

Stanislav je rođen u Rostkowu, u Poljskoj, u plemićkoj obitelji. Zajedno s Talijanom Alojzijem Gonzagom i Belgijancem Ivanom Berchmansom, čini “trojac” mladih svetaca sazrelih u krilu, tada još mladog reda Družbe Isusove, koji su vlastitim životima posvjedočili njegovu vrijednost i dragocjenost.

U velikoj mjeri zahvaljujući pobožnoj majci, Stanislav je odrastao bez mladenačkih ‘mušica’, kao ljubitelj pobožnosti, sabranosti, te vazda spreman činiti dobro drugima.

Ime je dobio po svetome krakovskome biskupu i zaštitniku Poljske. Nakon što ga je otac s 15 godina, zajedno s bratom Pavlom, poslao u Beč na studij, ondje se susreo s vrlo svjetovnim načinom života, te se morao poslužiti svim raspoloživim duhovnim izvorima kako bi se odupro.

Njegova se drama još više zaoštrila kada ga je teška bolest na dugo vremena prikovala za krevet. Kada je, tako bolestan, zaželio primiti euharistiju, morala su mu – kako svjedoče životopisci – u pomoć priskočiti dva anđela, jer se nije našao nitko drugi tko bi mu pozvao svećenika.

Kroz to je vrijeme u njemu sazrela želja posvetiti se Gospodinu u redovima nasljedovatelja Ignacija Loyolskoga. Nakon što mu se otac tome oštro suprotstavio, zatražio je pomoć svetoga Petra Kanizija, tada provincijala austrijskih isusovaca. Ne zna se točno što mu je ovaj savjetovao, ali je Stanislav jednoga jutra napustio Beč i našao se u jezuitskom kolegiju u Dillingenu.

Godine 1567. poslan je u Rim u novicijat. Imao je svega 17 godina, te samo još godinu dana života pred sobom, ali mu je to bilo dovoljno za teški uspon prema kršćanskoj savršenosti, sve do svetosti.

Uzoran u načinu življenja, vrlo zauzet učenjem, svoj je duhovni život pretvorio u istinsku pobožnost, osobito odan Djevici Mariji.

Kada su ga jednog jutra vrućeg rimskog kolovoza 1568. (15. kolovoza, na blagdan Velike Gospe), pronašli kako beživotan leži na svojoj postelji, pred usta mu nisu stavili ogledalo da bi provjerili diše li – kako se to obično činilo – već upravo Gospinu sliku. No pokazalo se kako on već Gospu, koju je toliko ljubio, promatra licem u lice.

Svetim ga je proglasio, zajedno s Alojzijem Gonzagom, papa Benedikt XIII., 1726. godine. Papa Ivan Pavao II. preporučio je svoj mladeži proučavanje lika ovoga sveca i ostvarivanje svojih ideala.

Zaštitnik je novaka Družbe Isusove i uopće studentske mladeži, Poljske i Litve.

Dragim našim prijateljima, vjernicima i vjernicama imena Stanko, Stanislava, Stana, od srca sretan i blagoslovljen imendan!

Izvor: Bitno.net