SVETAC DANA – SV. TOMA BECKET
Sveti Toma, sin engleskog plemića Gilberta Becketa, rođen je na dan posvećen uspomeni na svetog Tomu apostola, 21. prosinca 1117., u Southwarku u Engleskoj. Bio je obdaren i prirodom i milošću darovima koji su ga preporučivali njegovim bližnjima; a njegov otac, siguran da će jednog dana biti veliki Kristov sluga, povjerio je svoje obrazovanje samostanu. Njegovo prvo zaposlenje bilo je u vladi londonske policije. Tamo je bio dužan naučiti različita prava Crkve i svjetovne ruke, ali već je vidio toliko nepravdi nametnutih svećenstvu da je radije napustio taj posao nego sudjelovao u nepravdi. Bio je savršeno čedan i iskren, i nikakve zamke nisu mogle pokolebati njegovu mržnju prema bilo kojem obliku tajnog djelovanja.
Tada ga je zaposlio nadbiskup Canterburyja, koji ga je poslao u misije u Rim i dopustio mu da cijelu godinu studira građansko pravo na Sveučilištu u Bologni (Italija). Nakon nekoliko godina, svjedočeći njegovoj savršenoj službi, postavio ga je svojim arhiđakonom i obdario ga s nekoliko beneficija. Krepost i snaga mladog svećenika ubrzo su ga preporučili i kralju, koji ga je učinio svojim lordom kancelarom. Na toj visokoj dužnosti, iako nefleksibilan u dijeljenju pravde, bio je velikodušan i brinuo se za olakšanje bijede. Bio je strog prema sebi, provodeći veći dio svake noći u molitvi. Često je primjenjivao disciplinu, kako bi bio manje podložan pobunama tijela protiv duha. U ratu s Francuskom stekao je poštovanje svojih neprijatelja, uključujući i mladog kralja Luja VII. Svetom Tomi, vlastitom vladaru, Henry II., povjerio je obrazovanje prijestolonasljednika. O formiranju budućeg kralja i mladih lordova koji su sačinjavali njegovu svitu, kancelar je vodio krajnju brigu, dobro znajući da snaga države uvelike ovisi o ranim dojmovima koje je stekla elita njezine mladosti.
Kad je nadbiskup Theobald od Canterburyja umro, kralj je inzistirao na posvećenju svetog Tome umjesto njega. Sveti Toma je isprva odbio, upozoravajući kralja da će od tog časa njihovo prijateljstvo biti ugroženo njegovim vlastitim obvezama da podupire prava Crkve protiv kršenja od strane suverena, čije se tendencije nisu razlikovale od onih njegovih prethodnika. Na kraju ga je poslušnost natjerala na popuštanje. Nije se dugo čekalo na neizbježni sukob. Sveti Toma se opirao kada su kraljevi dvorjani sastavili popis kraljevskih običaja u Clarendonu, gdje se sastajao kraljev parlament, a Henrik je obvezao sve biskupe kao i lordove da potpišu obećanje da će ih se pridržavati bez dopuštanja bilo kakvih ograničenja. Mnogi od ovih tobožnjih običaja kršili su slobode Crkve, a neki su čak i izmišljeni za tu priliku. Sveti Toma, primoran u savjesti oduprijeti se, ubrzo je bio predmetom progona, ne samo od strane razdraženog kralja, već i od svih koji su se zakleli na vjernost njegovim podlim djelima.
Sveti Toma potražio je utočište u Francuskoj pod zaštitom velikodušnog Luja VII., koji se uspješno odupro ponovljenim pokušajima Henrika da odvrati njegovu naklonost od nadbiskupa. Papa je u to vrijeme bio u Francuskoj, i njega su opsjedali Henrikovi izaslanici, ali je dobro znao kako umiriti duhove i zaštititi branitelja Crkve. Toma se povukao u benediktinski samostan na dvije godine, a kada je Henry napisao prijeteće pismo njegovom opatu, preselio se u drugi. Nakon šest godina, kada mu je vraćena služba papina apostolskog legata, titule koju mu je Henry neko vrijeme oteo, vratio se u Englesku, kako bi ponovno propovijedao i provodio red u svojoj stolici. Dobro je znao da mu je suđeno mučeništvo; pripovijeda se da mu se Majka Božja ukazala u Francuskoj da mu to prorekne, i da mu je Ona na tu nakanu darovala crvenu misnicu. U to vrijeme slučaj progonjenog nadbiskupa bio je poznat cijeloj kršćanskoj Europi, koja je suosjećala s njim i izmamila kod kralja Henrika izgled pomirljivosti.
Nekoliko riječi koje je hiroviti Henrik izgovorio određenim dvorjanima koji su mrzili Tomu, bilo je dovoljno da ovi odluče riješiti prelata koji je protivio svim njihovim nekršćanskim djelima. Narušili su samostanski klaustar i kapelu kako bi ušli tamo dok je asistirao na Večernji; sam je Svetac na vratima spriječio redovnike da se odupru atentatorima. Odbivši pobjeći iz crkve kako su ga ubojice pozvali, ubijen je pred oltarom, okrutnim i ubojitim ponovljenim udarcima u glavu. Umro je govoreći: Umirem svojevoljno za ime Isusovo i za obranu Crkve.
Djelovanje Pape u ovom sukobu jasno pokazuje ono što sva povijest uči: životi svetih Crkve sami čine povijest svijeta. Tomina poniznost potaknula ga je da, nakon trenutka slabosti koju je pokazao u teškoj situaciji, ocijeni sebe nedostojnim svoje službe i ponudi ostavku na mjesto nadbiskupa. Papa nije oklijevao ni trenutka kad je odbio njegovu ostavku. Procijenio je s apostolskom mudrošću da, ako bi Toma bio lišen svog čina jer se suprotstavio nepravednim pretenzijama engleske kraljevske obitelji, nijedan se biskup nikada ne bi usudio suprotstaviti napadima nepravde na prava Crkve, a Zaručnica Kristova više ne bi bila podržana. mramornim stupovima, ali trskom koja se savija na vjetru.
Nadbiskupa mučenika proglasio je svetim papa Aleksandar III. na Pepelnicu 1173., nepune tri godine nakon njegove smrti 29. prosinca 1170., na izgradnju cijele Crkve.
Toma Becket, čiji lik je tijekom stoljeća urastao u mnoge legende, smatra se simbolom borbe za slobodu Crkve i ovjekovječen je u brojnim umjetničkim djelima. Zaštitnik je svećenstva, posebno svjetovnog klera i mnogih naselja, župa i crkava širom svijeta.
