Teško je protumačiti činjenicu da se u narodu naročito štuju baš oni sveci o kojima nema nikakvih sigurnih povijesnih podataka. Tako je u svijetu vrlo rašireno štovanje Sv. Valentina, 14. veljače.
Rimski martirologij spominje Sv. Valentina s izvještajem koji potječe od Sv. Bede Časnoga iz VIII. stoljeća. On ga je uzeo iz legendarne muke Marisa i Marte. Tu se o Sv. Valentinu kaže kako je bio svećenik u Rimu i da se odlikovao mudrošću i kreposnim životom. Zbog toga je uživao veliki ugled i kod pogana i kod kršćana. Car Klaudije II. Gotski (268.-270.) htio ga je osobno upoznati. Valentin je slutio što bi mu se nakon susreta s carem moglo dogoditi pa se zato molitvom spremio za skori kraj života, za mučeničku smrt.
Okrijepljen snagom svetih sakramenata hrabro je stupio pred cara, a on mu je rekao: „Valentine, rado bih čuo tvoju mudrost i želio bih biti tvoj prijatelj. Za uzvrat samo jedno od tebe tražim: povratak staroj vjeri u rimske bogove.“
Valentin je odvratio: „Svijetli care, kad bi bar nešto slutio od Božje slave, to nikad ne bi od mene tražio. Krist je za mene pravi Sin Božji.“
Na upit jednoga od sudaca što misli o bogovima, odgovorio je: „To su demoni!“ Sudska skupština se podigla na noge te zatražila Valentinovu smrt. Valentin je zamolio od cara samo koji trenutak te mu na brzinu protumači osnovne kršćanske istine. Car je bio duboko potresen. Ali je gradski prefekt uzviknuo: „Valentin je čarobnjak!“ Na to je nastala velika gužva. Car se prestrašio bune u narodu pa je Valentina predao gradskom prefektu, a ovaj opet sucu Asteriju. Molitvom i polaganjem ruku Valentin mu je ozdravio slijepu kćerku. Asterije se odmah dao krstiti te je uskoro skupa sa svojom obitelji umro mučeničkom smrću. Gradski je prefekt starca svećenika Valentina dao istući, a zatim je naredio da mu odrube glavu. Bilo je to 269. na Flaminijskoj cesti. Mučenika je pokopala neka žena Sabinilla.
Drugi izvještaj, novijeg datuma, spominje kako je na mučenikovu grobu papa Julije I. dao sagraditi baziliku. Nju je kasnije pregradio i obnovio papa Teodor. Pisani spomenici VII. stoljeća spominju da je bila prekrasno urešena. Svečev se blagdan slavio već za vrijeme pape Grgura Velikog.
Narod ga zaziva u pomoć kod očnih bolesti, padavice i u drugim potrebama sve tamo od ranoga srednjeg vijeka.
Po čemu je onda Sv. Valentin zaštitnik zaljubljenih, na temelju čega se slavi današnje popularno Valentinovo? Prema jednoj od legendi, Valentin je volio ruže, mirisno cvijeće, koje je poklanjao zaručnicima da bi im na taj način zaželio sretno bračno zajedništvo.
Običaj slavljenja Valentinova danas je najrašireniji u anglosaksonskim zemljama.
Čitanje Prve knjige o Kraljevima U one dane: Jeroboam reče u svom srcu: »Sad bi se kraljevstvo moglo vratiti domu Davidovu. Ako ovaj narod bude nastavio uzlaziti u Dom Gospodnji u Jeruzalemu da prinosi žrtve, srce će se naroda vratiti svome gospodaru, Roboamu, kralju judejskome, i mene će ubiti.« Pošto se kralj posavjetovao, načini dva zlatna teleta i reče narodu: »Dosta ste uzlazili u Jeruzalem! Evo, Izraele, tvoga boga koji te izveo iz zemlje egipatske.« Zatim postavi jedno tele u Betelu, a drugo smjesti u Dan. To je bila prigoda za grijeh: narod je odlazio jednome u Betel i drugome u Dan. I podiže Jeroboam hram na uzvišicama i postavi iz puka svećenike koji nisu bili sinovi Levijevi. Zatim je Jeroboam uveo blagdan u osmom mjesecu, petnaestoga dana tog mjeseca, kao što je blagdan koji se slavi u Judeji, i uzađe k žrtveniku. Tako je učinio u Betelu, žrtvujući teocima koje je načinio. U Betelu je postavio i svećenike uzvišica što ih bijaše podigao. Ni poslije se Jeroboam ne obrati sa svoga zlog puta, nego je i dalje priproste ljude postavljao za svećenike na uzvišicama: tko je želio, davao je kralju darove da postane svećenik uzvišica. Takvim je postupkom padala u grijeh kuća Jeroboamova, rušila se i nestajala s lica zemlje. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 106,6-7a.19-22
Sjeti nas se, Gospodine, po dobroti prema svome puku!
Zgriješismo kao oci naši, činismo bezakonje, bezbožno radismo. Oci naši u Egiptu nehajni bijahu za čudesa tvoja.
Načiniše tele na Horebu, klanjaju se liku slivenu. Zamijeniše Slavu svoju likom bika što proždire travu.
Zaboraviše Boga, koji ih izbavi u Egiptu znamenja čineći i čudesa u Kamovoj zemlji i strahote na Crvenome moru.
Evanđelje:
Mk 8,1-10
Jeli su i nasitili se.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku Onih se dana opet skupio silan svijet. Budući da nisu imali što jesti, dozva Isus učenike pa im reče: »Žao mi je naroda jer su već tri dana uza me i nemaju što jesti. Ako ih otpravim gladne njihovim kućama, klonut će putem. A neki su od njih došli iz daleka.« Učenici mu odgovore: »Otkuda bi ih tko ovdje u pustinji mogao nahraniti kruhom?« On ih zapita: »Koliko kruhova imate?« Oni odgovore: »Sedam.« Nato zapovjedi mnoštvu da posjeda po zemlji. I uze sedam kruhova, zahvali, razlomi i davaše svojim učenicima da posluže. I poslužiše mnoštvu. A imali su i malo ribica. Blagoslovi i njih te reče da i to posluže. I jeli su i nasitili se. A od preteklih ulomaka odniješe sedam košara. Bilo je oko četiri tisuće ljudi. Tada ih otpusti, a sam sa svojim učenicima odmah uđe u lađu i ode u kraj dalmanutski. Riječ Gospodnja.
Sveta Katarina de Ricci rodila se 25. travnja 1523. u obitelji Pierfrancesca de Riccija i Katarine Ponzeno, koja se ubrajala u među najodličnije plemićke obitelji u Toskani.
Maloj Aleksandri ili Sandrini kako su je nazivali, otvarao se život pun bogatstva, blagostanja, ugleda i mogućnosti za izobrazbu, što je mnogim djevojkama onoga vremena bilo uskraćeno. No, Bog se raznim događajima brzo umiješao u život sretne djevojčice. Još kao mala djevojčica, u 5. godini života izgubila je dobru majku koja ju je htjela bogobojazno odgojiti. Postavši siroče, primila ju je u samostan S. Pietroin Monticelli njezina rođakinja, opatica toga samostana.
Sandrina je već od ranog djetinjstva osjećala snažne nutarnje poticaje prema razmatranju Spasiteljeve muke. U tom je razmatranju sve više napredovala i nije čudo da se odlučila za redovništvo te stupila u dominikanke i dobila ime Katarina. U samostanu se isticala kao istinski ponizna i poslušna redovnica. Bila je izložena mnogim kušnjama: teške bolesti iznutra, poniženja i prijezir sestara izvana. Ali, baš to sve omogućilo joj je da se sve više suobliči s Onim čiju je patnju neprestano razmatrala. Spasitelj joj je zauzvrat uzvraćao mističnim milostima i prosvjetljenjima. Zbog njih su joj se obraćali za savjet knezovi, biskupi, ali isto tako i mali i jednostavni ljudi. Dopisivala se i s velikim svecima i velikanima svoga vremena, sa Sv. Filipom Nerijem, Sv. Karlom Boromejskim, Sv. Marijom Magdalenom de Pazzi, vojvodskom kućom Medici, s Ivanom Austrijskom i drugima.
Veliku je djelatnost razvila i u samostanu u kojem je u više navrata bila poglavarica. Tada je u njemu cvao redovnički život, o čemu svjedoči broj od 160 sestara. Svima je bila uzor redovničkog opsluživanja zavjeta i pravila. Razmatranje Isusove Muke bijaše stup i oslonac sve njezine duhovnosti.
Proživljavajući u srcu Muku Isusovu, zaslužila je, da je i na svom tijelu nosi mističnim sudjelovanjem. O tome je tajila. Sestre su je osuđivale da je lijena i da spava kad je izostajala ili kasnila na zajedničku dužnost. Od veljače 1542. Sv. Katarina je od četvrtka u podne do petka u podne na sebi doživljavala Kristovu muku dok je promatrala samu Muku Isusovu. Dobila je Isusove rane na rukama i nogama, te rane trnove krune, koje su joj na glavi ostale cijelog života. Službena crkvena komisija je u nekoliko navrata ispitivala taj fenomen i ustanovila da se ne radi o prevari. Svetica je u svojoj poniznosti zamolila da joj Isus oduzme vidljive vanjske znakove rana, i bila je uslišena.
Kad se približio trenutak njezine smrti klečeći je primila svetu pričest s neopisivom pobožnošću. Izdahnula je 2. veljače 1590. Papa Klement XII.svečano ju je ubrojio u zajednicu blaženika 1732., a papa Benedikt XIV. proglasio je svetom 29. lipnja 1746.
Čitanje Prve knjige o Kraljevima U one dane: Dogodi se te Jeroboam ode iz Jeruzalema, i na putu ga susretne prorok Ahija iz Šila, ogrnut novim plaštem; bijahu sami njih dvojica u polju. Ahija uze novi plašt koji je imao na sebi i razdrije ga na dvanaest komada. I reče Jeroboamu: »Uzmi sebi deset komada, jer ovako govori Gospodin, Bog Izraelov: Evo ću istrgnuti kraljevstvo iz ruke Salomonove i dat ću tebi deset plemena. On će imati jedno pleme, zbog sluge mojega Davida i Jeruzalema, grada koji sam izabrao između svih plemena Izraelovih.« Tako se Izrael odijelio od doma Davidova sve do danas. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 81,10-15
Ja sam Gospodin, Bog tvoj, o poslušaj glas moj!
Nek ne bude u tebe drugog boga, i ne klanjaj se bogu tuđem! Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji te izvedoh iz Egipta.
Ali moj narod ne slušaše glasa moga, Izrael me ne posluša. Zato ga pustih okorjelom srcu njegovu: neka hodi kako mu se hoće!
O, kad bi me narod moj slušao, kad bi Izrael putovima mojim hodio, brzo bih pokorio dušmane njegove, ruku bih svoju okrenuo na protivnike njegove.
Evanđelje:
Mk 7,31-37
Gluhima daje čuti, nijemima govoriti.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku U ono vrijeme: Vrati se Isus iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske. Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: »Effata!« — to će reći: »Otvori se!« I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno. A Isus im zabrani da nikome ne kazuju. No što im je on više branio, oni su to više razglašavali i preko svake mjere zadivljeni govorili: »Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti.« Riječ Gospodnja.
Tijekom povijesti mnoge se pape časti kao svetce ili blaženike. Među njima je i Grgur II. koji je upravljao Crkvom od 715. do 731.
Rođen je u Rimu 669. i već je od mladosti vršio u lateranskoj palači razne službe te je tu primio i temeljitu izobrazbu koja mu je u kasnijem životu pomogla da služi dvojici papa. Sergije I. ga je zaredio za subđakona i povjerio mu važne službe sakristana i bibliotekara Rimske Crkve. Nakon što je postao đakonom pratio je papu Konstantina 711. na njegovu putovanju u Carigrad kao njegov tajnik. Budući da se na tom putu pokazao kao razborit sugovornik koji je imao jakost duha i veliku mudrost kada je 715. umro Sveti Otac Grgurovo ime postalo je najprikladnije za nasljednika Petrova prijestolje. Tako je Grgur II. posvećen i ustoličen 19. svibnja 715. Kroz 16 godina svoga pontifikata posvetio se naročito trima tadašnjm velikim problemima: širenju evanđelja među germanskim plemenima, borbi protiv kipoboraca i zaštiti crkvene imovine.
Naime, veliki prostori sjeverno od Dunava te istočno od Rajne nastanjeni poganskim plemenima, početkom 8. st. postala su misijsko područje. Među najslavnijim misionarima bo je anglosaski monah Vinfrid, koji je 719. došao u Rim da bi od Kristova namjesnika zamolio blagoslov i kanonsku misiju za svoj rad. Papa Grgur II. promijenio mu je ime u Bonifacije te ga poslao evangelizirati Frižane. Godine 722. posvetio ga je za biskupa i povjerio mu prostrano područje Hessena i Turingije.
Pet posljednjih godina Grgurova pontifikata bilo je pomućeno nevoljama koje su dolazile od kipoboraca. Bizantski car Leon III.Izaurijski 726. izdao je dekret kojim se zabranjuje štovanje slika. Za svoju je odluku htio pridobiti i Papu, ali je on to odbio. O tome svjedoče i dva pisma u kojima Grgur II., između ostaloga, piše: “Ti bi me htio zaplašiti prijeteći da ćeš doći u Rim ne samo da ukloniš sliku Sv. Petra, već i da strpaš u okove Grgura…» i poručuje mu neka se ne miješa u crkvena pitanja.
Usprkos svim prijetnjama Grgur II. nije ustuknuo jer je znao da iza sebe ima čitav Zapad te mu u pismu izložio opravdanost štovanja svetih slika i neovisnost duhovne o svjetovnoj vlasti: “Crkvene dogme spadaju pod nadležnost biskupa, a ne careva, i bit će uvijek definirane sa sigurnošću.” Car je nekoliko puta poslao svoje čete u Rim da zarobe papu, ali su ga uvijek branili Rimljani, pa čak i Langobardi, koji su već bili pokršteni i odani papi. Skora smrt poštedila je papu Grgura II. od daljnjih nevolja.
Za rimski je puk papa Grgur II. bio dobročinitelj i otac. Zapovjedio je da se obnove gradske zidine, a to je za ono nemirno doba po sigurnost građana bilo od životne važnosti. Obnovio je i mnoge samostane i crkve, a među njima i benediktinsku opatiju Monte Cassino. Korespodencija koju je imao s brojnim vladarima i crkvenjacima izuzetno je vrijedna materija današnjim proučavateljima povijesti.
Umro je 11. veljače 731., a pokopan je u bazilici Sv. Petra. Ime mu je franačkog porijekla i znači “slavan u bitci”
Jer ne držiš Saveza, oduzet ću od tebe kraljevstvo, ali zbog Davida ostavit ću jedno pleme tvome sinu.
Čitanje Prve knjige o Kraljevima
U one dane: Kada je Salomon ostario, njegove su mu žene okrenule srce prema drugim bogovima, i srce njegovo nije više potpuno pripadalo Gospodinu kao što je pripadalo srce njegova oca Davida. Salomon je išao za Aštartom, boginjom Sidonaca, i Milkomom, sramotom Amonaca. Činio je ono što bijaše zlo u očima Gospodnjim, i nije se sasvim pokoravao Gospodinu kao što se pokoravao njegov otac David. Tako sagradi Salomon uzvišicu Kemošu, sramoti Moaba, na gori istočno od Jeruzalema, i Milkomu, sramoti Amonaca. To učini za sve svoje žene tuđinke, koje su prinosile kad i žrtve svojim bogovima.
Gospodin se razgnjevi na Salomona, jer je okrenuo srce svoje od Gospodina, Boga Izraelova, koji mu se bio dvaput javio, i koji mu je baš tada zabranio štovati druge bogove, ali on nije održao te zapovijedi. Tada Gospodin reče Salomonu: »Kada je tako s tobom, te ne držiš moga Saveza i naredaba koje sam ti dao, ja ću sigurno oduzeti od tebe kraljevstvo, i dat ću ga jednom od tvojih slugu. Ali neću to učiniti za tvoga života, zbog oca tvojega Davida; uzet ću ga iz ruke tvoga sina. Ipak neću od njega uzeti svega kraljevstva: ostavit ću jedno pleme tvome sinu, zbog sluge mojega Davida, zbog Jeruzalema, koji izabrah.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 106,3-4.35-37.40
Sjeti me se, Gospodine, po dobroti prema svome puku!
Blaženi što drže naredbe Gospodnje i čine pravo u svako doba! Sjeti me se, Gospodine, po dobroti prema svome puku, pohodi me spasenjem svojim!
S poganima miješahu se oni, naučiše djela njina. Štovahu likove njihove koji im postaše zamka.
Žrtvovahu sinove svoje i svoje kćeri zlodusima. Na svoj narod Gospodin srdžbom planu, zgadi mu se njegova baština.
Evanđelje:
Mk 7,24-30
Psići ispod stola jedu od mrvica dječjih.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku U ono vrijeme: Usta Isus i otiđe u kraj tirski. I uđe u neku kuću. Htio je da nitko ne sazna, ali se nije mogao sakriti, nego odmah doču žena koje kćerkica imaše duha nečistoga. Ona dođe i pade mu pred noge. A žena bijaše Grkinja, Sirofeničanka rodom. I moljaše ga da joj iz kćeri istjera zloduha. A on joj govoraše: »Pusti da se prije nasite djeca! Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.« A ona će mu: »Da, Gospodine! Ali i psići ispod stola jedu od mrvica dječjih.« Reče joj: »Zbog te riječi idi, izišao je iz tvoje kćeri zloduh.« I ode kući te nađe dijete gdje leži na postelji, a zloduh je bio izišao. Riječ Gospodnja.
11. veljače Crkva slavi spomendan Blažene Djevice Marije Lurdske, a tada se posebno prisjećamo onoga dana davne 1858. god. kada se Gospa ukazala neukoj i siromašnoj djevojčici – sv. Bernardici, i objavila se kao Bezgrješno začeće. Dan je to i kada se prisjećamo svih bolesnih i njihovih obitelji i molimo zagovor Gospe Lurdske za sve njih, a posebno da ih uvijek osnažuje istinskim strpljenjem i dubokom vjerom.
Sveta Bernardica Soubirous rođena je 7. siječnja 1844. god. u malom francuskom gradu Lourdesu (Lurd), i to kao najstarije dijete siromašnih roditelja, oca mlinara i majke pralje. Bila je neuka i boležljiva, ali vrlo jednostavna i ponizna. Kad je jednom prigodom išla s još dvije djevojčice skupljati drva za ogrjev, u blizini rijeke Gave, ukazala joj se Blažena Djevica Marija u špilji de Massabielle. Bilo je to 11. veljače 1858., a Bernardica je tada imala 14 godina. U njezinu Pismu ocu Gondrandu, iz 1861. god., čitamo kako o tom događaju ovako svjedoči:
Jednog dana pođoh k obali rijeke Gave brati drva s dvije djevojčice, kadli začuh nekakav šum. Okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Nato podigoh glavu i ugledah pećinu. I opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim pojasom, na svakoj nozi imala je žutu ružu, iste boje kao i njezina krunica.
Kada to ugledah, protrljah oči, misleći da se varam. Turnuh ruku u krilo svoje haljine, i tu nađoh svoju krunicu. Htjedoh se na čelu prekrižiti ali ne mogoh podići ruku k čelu, i ona spadne. A pošto se ona Gospođa prekrižila, pokušah to i ja, premda drhtave ruke; napokon sam uspjela. Odmah počeh moliti krunicu: Gospođa je prebirala zrnca krunice ali nije micala usnama. Kad završih krunicu, viđenja odmah nestade.
Pitala sam stoga one dvije djevojčice jesu li štogod primijetile. Rekoše da nisu, nego me samo zapitaše što im to imam otkriti. Dadoh im na znanje kako sam vidjela Gospođu odjevenu u bijele haljine ali ne znam tko je; upozorih ih da o tome šute. One me zatim potakoše da se onamo ne vratim, ali sam to odbila. Navratih zato u nedjelju, jer sam osjećala kako me iznutra nešto poziva.
Ona mi je Gospođa progovorila tek treći put i zapitala hoću li k njoj dolaziti kroz petnaest dana. Odgovorih da hoću. Ona doda kako treba da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu; nato naredi da se napijem iz izvora. Kako nisam vidjela nikakva izvora, uputih se k rijeci Gavi, ali mi ona dade znak da ne govori o rijeci, i prstom mi pokaza izvor. Pošto mu pristupih, nađoh tu samo malo ustajale vode. Primakoh ruku, ali nisam mogla zagrabiti; nato uzeh dupsti i, kad mi pođe za rukom malo zahvatiti, tri sam je puta bacila tako da sam četvrti put mogla piti. Viđenje se nato povuče i ja odstupih.
Vraćala sam se onamo kroz petnaest dana. Ona mi se Gospođa ukazivala svaki dan, osim jednog ponedjeljka i petka, naređivala mi je da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu, da pođem k izvoru umiti se i da molim za obraćenje grešnika. Više sam je puta pitala tko je, a ona se blago smiješila; napokon podigavši ruke i uprijevši oči u nebo reče mi: Ja sam Bezgrešno Začeće.
Tih mi je petnaest dana otkrila i one tri tajne, i zabranila mi da to ikome kazujem, što sam dosad vjerno poslušala (Časosolov rimskog obreda, III, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997., str. 1055-1056).
Ukazanje Blažene Djevice Marije svetoj Bernardici i njezino predstavljanje kao Bezgrješno začeće shvaćeno je vrlo znakovito, jer je svega četiri godine ranije, odnosno 8. prosinca 1854. god., papa Pio IX. apostolskom konstitucijom Ineffabilis Deus, proglasio dogmu o Marijinu bezgrješnomu začeću. Ta je dogma izazvala određene prijepore u Rimu, pa se ovakva objava, koju neuka pastirica nije mogla izmisliti, smatrala izravnom potvrdom donesene dogme.
Deset godina nakon ukazanja, Bernardica je ušla u samostan sestara Božje ljubavi u Neversu i na takav način posvetila svoj život Bogu. U samostanu je morala raditi različite teške poslove, kako bi ostala ponizna i blaga. Od djetinjstva je bila boležljiva, a u samostanu su joj se još više razvili astma, tuberkuloza i osteoporoza, tako da je umrla sa svega 35 godina. Bilo je to 16. travnja 1879. god. Na smrtnoj postelji, a na zahtjev pape Pia IX. i lurdskoga biskupa, morala je još jedanput pod prisegom ponoviti svoje svjedočanstvo, što je i učinila. Svetom ju je proglasio papa Pio XI. 8. prosinca 1933. god., a kao potvrda njezine svetosti obično se ističe i činjenica što joj se tijelo do današnjega dana nije raspalo. Čuva se u staklenomu lijesu u samostanu u Neversu. Potvrdu autentičnosti ukazanja, Sveta je Stolica dala 18. siječnja 1862. godine.
Pozivi Blažene Djevice Marije da se moli i vrši pokora za obraćenje grješnika, da se sagradi crkva i da ljudi dolaze piti iz izvora koji je otkrila Bernardici, provedeni su u djelo, a Lourdes je postao jedno od najpoznatijih marijanskih svetišta na svijetu. Ondje posebno hodočaste bolesnici, a kako su brojna svjedočanstva o njihovim ozdravljenjima, razumljivo je da je toga dana proglašen i Svjetski dan bolesnika. Njega je utemeljio papa Ivan Pavao II. 1992. god., imajući na umu svu ljepotu pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji Lurdskoj, onoj koja se objavila kako bi majčinski pomagala svoju djecu koja joj se iskrena srca obraćaju.
Smisao Svjetskoga dana bolesnika možemo gledati i u važnosti skretanja pozornosti na sve one koji boluju, a u tom smislu paleta pomaganja je višestruka. Tako smo svi u duhu Evanđelja pozvani biti na pomoć svim bolesnicima s kojima smo na neki način povezani, i to kao pojedinci, ali i kao cijele župne zajednice. Posebno se zato vjernicima preporučuje toga dana ne zaboraviti one koji su u svojoj bolesti osamljeni, nego za njih moliti, obići ih i na druge načine pokazati svoje suosjećanje, a također se preporučuje da se u euharistiji prikažu molitve za sve njih.
Toga se dana prisjećamo i važnosti dostojne medicinske skrbi za sve koji teško boluju, kao i svih onih koji su svoj privatni i(li) profesionalni život posvetili brinući se za bolesnike. Riječ je ponajprije o članovima obitelji, zatim medicinskom osoblju, ali i mnogim drugim pojedincima i skupinama koji pokazuju suosjećanje prema oboljelima i sa svoje strane im pokušavaju olakšati patnje.
No, toga se dana zapravo najviše prisjećamo samih bolesnika, moleći za njih da im Bog po zagovoru Blažene Djevice Marije, udijeli milost da mogu s vjerom nositi svoj križ i svakodnevno se suobličavati Kristu Patniku, te iz Njegova Lica crpiti snagu za svakodnevni život, razvijajući nadu u nebeski.
▪ SVJETSKI DAN BOLESNIKA. Prema želji Svetoga Oca Ivana Pavla II. na neobvezni spomendan Gospe Lurdske, 11. veljače, obilježavamo Svjetski dan bolesnika. Na ovaj dan molimo za bolesnike i za zdravstvene djelatnike kao i za sve one koji skrbe o bolesnicima.
Prvo čitanje:
1Kr 10,1-10
Kraljica od Sabe vidje svu mudrost Salomonovu.
Čitanje Prve knjige o Kraljevima U one dane: Glas koji je u Gospodinovu imenu stekao Salomon dopro je do kraljice od Sabe; zato ona dođe da Salomona iskuša zagonetkama. Došla je u Jeruzalem s golemom pratnjom, s devama koje su nosile mirise, nebrojeno zlato i drago kamenje. Došavši k Salomonu, porazgovori se s njim o svemu što joj bijaše na srcu. Salomon joj odgovori na sva pitanja; nije mu bilo skriveno ništa da joj ne bi umio objasniti. Kad kraljica od Sabe vidje svu mudrost Salomonovu, dvor koji bijaše sagradio, jela na njegovu stolu, odaje njegovih dvorana, otmjenost njegove posluge i njihova odijela, njegove peharnike, i paljenice koje je prinio u Domu Gospodnjem, zastade joj dah. Tada reče kralju: »Istina je bila što sam u svojoj zemlji čula o tebi i o tvojoj mudrosti. Ali nisam htjela vjerovati što se pripovijeda dokle god nisam došla i vidjela na svoje oči; i doista, ni pola mi nije bilo rečeno: ti nadvisuješ u mudrosti i blagostanju slavu o kojoj sam čula. Blago tvojim ženama, blago ovim tvojim slugama, koji su neprestano pred tobom i slušaju tvoju mudrost! Neka je blagoslovljen Gospodin, Bog tvoj, komu si tako omilio da te postavio na prijestolje Izraelovo; zato što Gospodin zauvijek ljubi Izraela, postavio te kraljem da činiš pravo i pravicu.« Dade tada kralju stotinu i dvadeset zlatnih talenata, mnogo miomirisa i dragulja. Nikad više nije bilo takvih miomirisa kakve je kraljica od Sabe dala kralju Salomonu. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 37,5-6.30-31.39-40
Pravednikova usta mudrost kazuju.
Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj, i on će sve voditi: pravda će tvoja zasjati ko svjetlost i tvoje pravo ko sunce podnevno.
Pravednikova usta mudrost kazuju, a jezik njegov govori pravo. Zakon mu je Božji u srcu, ne kolebaju se koraci njegovi.
Od Gospodina dolazi spas pravednicima, on im je zaklon u vrijeme nevolje. Gospodin im pomaže, on ih izbavlja: on će ih izbaviti od zlotvora i spasiti, jer u njemu traže okrilje.
Evanđelje:
Mk 7,14-23
Što iz čovjeka izlazi, to onečišćuje čovjeka.
Što iz čovjeka izlazi, to onečišćuje čovjeka. Čitanje svetog Evanđelja po Marku U ono vrijeme: Isus ponovno dozove mnoštvo i stane govoriti: »Poslušajte me svi i razumijte! Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi — to ga onečišćuje. Tko ima uši da čuje, neka čuje!« I kad od mnoštva uđe u kuću, upitaše ga učenici za prispodobu. I reče im: »Tako? Ni vi ne razumijete? Ne shvaćate li da čovjeka ne može onečistiti što u nj ulazi jer mu ne ulazi u srce, nego u utrobu te u zahod izlazi?« Tako on očisti sva jela. Još dometnu: »Što iz čovjeka izlazi, to onečišćuje čovjeka. Ta iznutra, iz srca čovječjega izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.« Riječ Gospodnja.
Alojzije Stepinac peto je od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. u selu Brezariću u župi Krašić, pedeset kilometara od Zagreba. Kršten je sljedećeg dana na ime Alojzije Viktor.
Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Nakon 6. razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo.
Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja na Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice.
U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran.
Svećeničko ređenje
Ujesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da se posveti poljoprivredi u rodnom selu. U isto se vrijeme aktivira u redovima katoličke mladeži. Po želji svog oca neko vrijeme razmišlja o ženidbi.
Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbiskup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum-Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani.
26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika. Mladu misu je slavio u crkvi Santa Maria Maggiore, uz njega je njegov mlađi kolega i poslije njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper.
U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureat iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadašnjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu.
U nekoliko župa bio je kraće vrijeme upravitelj da razriješi sporove između vjernika i svećenika. U slobodno vrijeme se posvećuje karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas.
Najmlađi biskup
Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pastoral prostrane nadbiskupije.
Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedništvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije.
Kao pastir Crkve zagrebačke nastoji se što češće izravno susresti s klerom i vjernicima diljem nadbiskupije. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih te što aktivnije sudjelovanje vjernika laika u Katoličkoj akciji.
Zalaže se za dobar katolički tisak (pokrenuo je katolički dnevnik “Hrvatski Glas”). Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. Osniva mnoge nove župe, njih 14 u samom Zagrebu. Posvuda uključuje u izravni pastoral gotovo sve redove i družbe. U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima zauzeto planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641-1941) što je zbog rata odgođeno sve do proslave na Mariji Bistrici 1984.
Ratni vrtlog
Za vrijeme II. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska, oslonjena na sile osovine. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva.
I u javnim nastupima i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovještva i sve druge nepravde. Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima. Spašavao je progonjene Židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste.
Već u prvim mjesecima nakon osnutka hrvatske države hitno intervenira i poručuje: “Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivice, koje su drugi počinili.” A 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: “Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: “Oče naš koji jesi na nebesima!” I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?”
Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, a kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz – da bi na taj način spasili svoj život – prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta, jer “kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju”.
Njemu su se sa svih strana utjecali siromasi i prognanici. Prihvatio je tristotinjak svećenika protjeranih iz Slovenije. Njegov je Caritas pomagao ne samo ugroženim Hrvatima nego i svima drugima: Srbima, Židovima, Slovencima, Poljacima itd.
Zbog svega toga, a osobito zbog osuda fašističkih i nacističkih progona, postao je vlastima nepoćudna osoba. Hitlerov je GESTAPO pripremio plan da ga ubije, a vlasti su više puta tražile da ga Sveta Stolica makne s nadbiskupske stolice u Zagrebu.
Komunistički napadi
Nakon završetka II. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u čitavoj Jugoslaviji, vlast preuzela Komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen, u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz toga razgovora, a osobito iz razgovora što ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkoga klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće “narodnu Crkvu”, neovisnu o Svetoj Stolici.
To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani žestoki progon Crkve koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike nego i na vjernike.
Razmahala se neviđena medijska kampanja protiv Crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca. Ta će kampanja potrajati s različitim intenzitetom sve do povijesnog silaska komunizma s europske političke scene.
U rujnu 1945. Stepinac je stoga sazvao Biskupsku konferenciju da razmotri novonastalu konstelaciju. Biskupi su 22. rujna izdali pastirsko pismo koje dokumentirano i hrabro iznosi sva nasilja i nepravde što ih je nova vlast počinila u ratno i poratno vrijeme protiv vjere i Crkve, ali i protiv slobode savjesti svojih građana.
Uslijedio je još bjesniji progon, usredotočen na zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Počelo je i s tvornim napadima, kao npr. kamenovanje u Zaprešiću kraj Zagreba 4. studenoga 1945. Nakon toga je nadbiskup bio prisiljen da više ne izlazi po pastirskom poslu. U siječnju 1946. vlasti su preko novog papinskog izaslanika Hurleya čak zatražile da ga Sveta Stolica makne iz službe zagrebačkog nadbiskupa.
Montirani sudski proces
Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada, koji nije samo obrana nego optužnica nepravednog suda i vjeroispovijest za koje je svetinje on spreman položiti i život.
Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava. 19. listopada 1946. odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951.
Bilo mu je doduše dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju.
Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić. U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. imenuje ga kardinalom papa Pio XII. na što su vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Nije mogao u Rim ni po kardinalski grimiz, a po smrti Pija XI. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je po svaku cijenu ostati sa svojim narodom.
Uzništvo i smrt
U zatočeništvu, i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama od kojih je sačuvano oko 700.
U pismima, kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i u crkvenom jedinstvu. I u tim pismima, kao i na suđenju i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav i prema onim osobama koje su ga progonile i nepravedno optuživale.
Molitva za neprijatelje i praštanje svima stalna je tema njegovih izjava i pisama kao i triju oporuka.
Od proljeća 1953. godine kobno su se razvijale, već od Lepoglave, “policitemia rubra vera”, tromboza nogu i bronhijalni katar. Bio je potreban sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontrolirani od režima, činili sve što su mogli.
Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i pred režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali je on to strpljivo podnosio sve do smrti.
Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je kako se to u mučeničkom rječniku kaže “ex aerumnis carceris” – od “zatvorskih tegoba”, ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: “Oče, budi volja tvoja!”
Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine. Iza glavnoga oltara zagrebačke katedrale gdje se nalazi grobnica zagrebačkih nadbiskupa pohranjeni su i zemni ostaci bl. Stepinca.
Cvijeće i svijeće te zahvale za uslišane milosti po zagovoru bl. Stepinca neprestano rese taj divni prostor jer su hodočasnici prepoznali u njemu osobnog zagovornika kao i zagovornika cijelog hrvatskog naroda.
Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.
Utorak, 10. 2. 2026.
Spomendan
Bl. Alojzije Stepinac († 1960.), biskup i mučenik
V. tjedan kroz godinu
1. tjedan psaltira
Misna čitanja:
1Kr 8,22-23.27-30; Ps 84,3-6a.8a.11; Mk 7,1-13
Boja liturgijskog ruha:
crvena
Imendani:
Alojzije, Vilim, Vjekoslav, Vjeko
Prvo čitanje:
1Kr 8,22-23.27-30
Rekao si: »Tu će biti moje Ime«, da uslišavaš molitvu naroda svojeg izraelskog.
Čitanje Prve knjige o Kraljevima U one dane: Salomon stupi, u nazočnosti svega zbora Izraelova, pred žrtvenik Gospodnji, raširi ruke prema nebu i reče: »Gospodine, Bože Izraelov! Nijedan ti bog nije sličan ni na nebesima ni dolje na zemlji, tebi koji držiš Savez i ljubav svojim slugama što kroče pred tobom svim svojim srcem.« »Ali zar će Bog doista boraviti s ljudima na zemlji? Ta nebesa ni nebesa nad nebesima ne mogu ga obuhvatiti, a kamoli ovaj Dom što sam ga sagradio! Pomno počuj molitvu i vapaj svoga sluge, Gospodine, Bože moj, te usliši vapaj i molitvu što je tvoj sluga tebi upućuje! Neka tvoje oči obdan i obnoć budu otvorene nad ovim Domom, nad ovim mjestom za koje reče: ‘Tu će biti moje Ime’. Usliši molitvu koju će sluga tvoj izmoliti na ovome mjestu. I usliši molitvu sluge svoga i naroda svojega izraelskog koju bude upravljao prema ovome mjestu. Usliši s mjesta gdje prebivaš, s nebesa; usliši i oprosti.« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 84,3-6a.8a.11
Kako su mili stanovi tvoji, Gospodine nad Vojskama!
Duša mi gine i čezne za dvorima Gospodnjim. Srce moje i moje tijelo kliču Bogu živomu.
I vrabac sebi log nalazi, i lastavica gnjezdašce gdje će položiti mlade svoje: a ja žrtvenike tvoje, Gospodine nad Vojskama, Kralju moj i Bože moj!
Blaženi koji prebivaju u Domu tvome slaveć te bez prestanka! Blaženi kojima je pomoć u tebi, snaga im raste od časa do časa.
Zaista, jedan je dan u dvorima tvojim bolji od tisuću drugih. Volim biti na pragu Doma Boga svoga nego boraviti u šatorima grešnika.
Evanđelje:
Mk 7,1-13
Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku U ono vrijeme: Skupe se oko Isusa farizeji i neki od pismoznanaca koji dođoše iz Jeruzalema. I opaze da neki njegovi učenici jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku. A farizeji i svi Židovi ne jedu ako prije temeljito ne operu ruke; drže se predaje starih. Niti s trga što jedu ako prije ne operu. Mnogo toga još ima što zbog predaje drže: pranje čaša, vrčeva i lonaca. Zato farizeji i pismoznanci upitaju Isusa: »Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?« A on im reče: »Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke — uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.« Još im govoraše: »Lijepo! Dokidate Božju zapovijed da biste sačuvali svoju predaju. Mojsije doista reče: Poštuj oca svoga i majku svoju: I: Tko prokune oca ili majku, smrću neka se kazni. A vi velite: ‘Rekne li tko ocu ili majci: Pomoć koja te od mene ide neka bude ‘korban’, to jest sveti dar, takvome više ne dopuštate ništa učiniti za oca ili majku. Tako dokidate riječ Božju svojom predajom, koju sami sebi predadoste. I još štošta tomu slično činite.« Riječ Gospodnja.
.jpg)
