SVETAC DANA – SV. JAKOV MARKIJSKI
Domenico (kasnije uzeo ime Jakov) je rođen u iznimno siromašnoj obitelji u Montebrandoneu (u Marche of Ancona), u središnjoj Italiji uz Jadransko more. Nažalost, njegov okrutni otac ga je zlostavljao i Jakov je kao dječak napustio dom. Dao se pod brigu stricu svećeniku. Zahvaljujući velikodušnosti svog ujaka, Domenico se školovao u obližnjim gradovima Ascoli i Offida.
Na Sveučilištu u Perugi stekao je stupanj doktora kanonskog i građanskog prava. Karijeru je započeo u Firenci kao učitelj u plemićkoj obitelji i kao sudac. Jednom prilikom, putujući u Asiz zbog posla, otišao je moliti u crkvu Porcijunkule, Svete Marije Anđeoske. Nadahnut braćom kojoj je ondje svjedočio i primjerom svetog Franje, Domenico je odlučio ući u franjevački red. Godine 1416., u dobi od 23 godine, postao je novak, uzevši redovničko ime Jakov.
Studirajući kod svetog Bernardina iz Siene (1380.-1444.), James je bio nadaleko poznat po svom govorništvu, održavajući snažne i učinkovite propovijedi i obraćajući tisuće duša. Zaređen u dobi od dvadeset sedam godina, Jakov je poslan u misije sa svetim Ivanom Kapistranom (1603.-1663.), putujući po Italiji, Njemačkoj, Češkoj, Poljskoj i Mađarskoj. Uz propovijedanje, u kojem je, uz tumačenje kršćanskih istina, naročito ukazivao na nedostatke suvremenog društva, fra Jakov je gradio bolnice i sirotišta, te činio drugo što je bilo na korist puku.
Takav jedan čovjek, kojeg su još za njegova života smatrali svetim, od generala franjevačkog reda imenovan je 1432. vizitatorom bosanskih franjevaca, te zadužen za provođenje vjerskih reformi u Bosni, gdje je već uvelike raslo krivovjerje. Fra Jakov je, barem sudeći po narodnoj predaji, za mjesto rezidiranja odabrao Deževice, a za njegovo djelovanje date su mu izvanredne ovlasti koje inače pripadaju vikaru Vikarije.
Međutim, zbog nesporazuma s kraljem Tvrtkom II., vezanih za status heretika i status fratara, fra Jakov napušta Bosnu, proglasivši i samog bosanskog kralja Tvrtka heretikom. Tvrtko se pokazao velikodušnim, pa je ponovno pozvao Jakova da dođe u Bosnu, potvrdivši mu da se može osjećati sigurnim u propovijedanju u Bosni, te da će ga primiti s najvećim počastima i ponašati se prema njemu kao prema prijatelju.
Na nagovor pape Eugena IV. (koji je i sam bio franjevac), Jakov ponovno 1435. dolazi u Bosnu, gdje uskoro biva izabran za poglavara bosanske vikarije. No, Jakov nije odustajao od reformi, pa ponovno dolazi u sukob s kraljem, vlastelom i fratrima. Napokon, kad su Turci počeli provaljivati u Bosnu i rušiti samostane, papa Eugen daje mu dopuštenje da u Ugarskoj može podignuti sedam samostana za bosanske fratre, umjesto 16 koliko su ih, na području koje su zauzeli, srušili Turci. Dopuštenje je stiglo 1437., a već iduće godine fra Jakov po drugi put napušta Bosnu. Unatoč svemu, uspomena na boravak fra Jakova u Deževicama ostala je pozitivna, trajna i jaka, pa je stoga 1899., kad je župa Deževice obnovljena, sveti Jakov Markijski proglašen pomoćnim zaštitnikom župe čiji je patron Gospa Snježna.
Nedaleko od župne crkve nalazi se Jakovljeva pećina ili u narodu poznatija voda Sv. Jakova, gdje se svakog mjeseca ljudi okupljaju i traže utjehu od ovog pobožnog franjevca i prijatelja Bosne. Inače, župu Deževice i vrelo Sv. Jakova godišnje posjeti više od 35 000 tisuća hodočasnika.
Uočivši njegovu pravovjernost, papa Sveti Martin V. imenovao ga je inkvizitorom da iskorijeni heretičke sekte koje su jačale u cijeloj Italiji. Nastavio je putovati, propovijedati, djelovati protiv krivovjerja i pokušavati pomiriti različite grane franjevačkog reda. Sudjelovao je na Firentinskom saboru 1438. marljivo radeći na pomirenju istočne i latinske crkve, s malo uspjeha.
Izabran za biskupa Milana, Jakov je ponizno odbio tu poziciju, radije nastavio svoj putujući način života, putujući, propovijedajući i potvrđujući istinitost crkvenog nauka. Sveti Jakov propovijedao je svaki dan tijekom 40 godina, počevši na dan njegova ređenja i završavajući na datum njegove smrti. Propovijedao je poruku pokore koju je i provodio u djelo. Jakov je spavao samo tri sata svake večeri i postio je devet mjeseci u godini. Tanko odjeven, uvijek u istoj otrcanoj smeđoj halji, ispod habita uvijek je nosio ili grubu kosulju ili željeznu oklopu s kratkim oštrim šiljcima. I osjetljiv na bolesti, sveti Jakov je jeo malo, dajući sve što je imao potrebitima. Kako je rastao i njegovo zdravlje počelo vidno slabiti, papa Martin V. naredio mu je da redovito jede, kao javnu uslugu, kako bi mogao nastaviti svoju službu. Dobrotvorni, sveti Jakov pokrenuo je nekolikomontes pietatis , (doslovno, “planine novca”) koji su davali zajmove s niskim kamatama svima kojima su bili potrebni.
Jakov je svoje zavjete shvatio ozbiljno. Zbog obećanja o siromaštvu, putovao je pješice kamo god je išao. Ručno je vukao mala kola u kojima je bilo sve što ima – Biblija, molitvenik, neka teološka djela, liturgijsko ruho i posuđe. Osobno je ručno kopirao većinu od nekoliko knjiga koje je posjedovao i nosio je samo svoju pohabanu haljinu. Također je vrlo ozbiljno shvatio praksu poslušnosti. Naime, jednom je prilikom od nadređenog dobio naredbu da ode u inozemstvo dok je prinosio šalicu ustima da pije. Odmah ga je spustio i otišao ne pijući, jer se bojao da će i najmanjim odgađanjem izgubiti zaslugu poslušnosti.
Pod papom Kalistom III., 1455., imenovan je sucem u spornim pitanjima između konventualaca i opservanata. Njegova je odluka objavljena 2. veljače 1456. u papinskoj buli, koja se nije svidjela nijednoj strani.
Godine 1462. Jakov je postao predmetom inkvizicije. U propovijedi je propovijedao svoje teološko mišljenje o Krvi Kristovoj, ustvrdivši da krv prolivena tijekom Kristove muke nije bila hipostatski sjedinjena s Kristovim božanstvom tijekom tri dana njegova ukopa. Slučaj je bio kontroverzan i Jakov je pozvan da se pojavi pred dominikanskim inkvizitorom, što je on odbio. Na kraju se Jakov obratio Svetoj Stolici, nakon čega je i dominikanskim inkvizitorima i franjevcima nametnuta šutnja. Nikakva odluka nikada nije donesena.
Sveti Jakov je posljednje tri godine svog života proveo u Napulju i ondje je umro 28. studenoga 1476. Njegovom sprovodu prisustvovali su papa, napuljski kralj, kraljevski dvor, mnogi kler i bezbrojni laici. Jamesovo tijelo ostalo je u franjevačkoj crkvi Santa Maria la Nova u Napulju više od pet stoljeća sve do 2001. kada je konačno prebačeno u njegovo rodno mjesto Monteprandone. Ondje njegovo neraspadnuto tijelo ostaje izloženo vjernicima na štovanje.
Papa Urban VIII. proglasio ga je blaženim 12. kolovoza 1624., a svetog Jakova iz Marke je kanonizirao 10. prosinca 1726. papa Benedikt XIII.
Općenito ga se predstavlja kao franjevca koji drži kalež i veo. Njegov amblem je kalež iz kojeg bježi zmija – aluzija na pokušaje pojedinih heretika da ga otruju. Brojna su čudesa zabilježena po njegovu zagovoru, kako dok je živio tako i nakon njegove smrti.
Jedan je od zaštitnika grada Napulja, a posvećene su mu mnoge župe, crkve i kapele u Italiji te diljem svijeta i hrvatskih krajeva (župa Grebnice u Bosanskoj Posavini, svetište Vrelo svetog Jakova u Deževicama kod Kreševa).
