SVETAC DANA – SV. LEONARDO PORTOMAURICIJSKI
Paul Jerome Casanova rođen je 20. prosinca 1676. u Porto Mauriziju (današnja Imperia), tada dijelu Republike Genove. Njegov otac, kapetan broda, bio je čovjek vjere; petero od šestero njegove djece postalo je religiozno. Kad je dječak koji će postati sveti Leonard imao 13 godina, otišao je studirati na rimski kolegij u Rimu, gradu u kojem je živio njegov stric. Mislio je ući u liječničku profesiju, ali Bog je imao druge planove za njega, želeći ga učiniti liječnikom duša.
Jednog je dana slučajno posjetio crkvu povezanu s franjevačkim samostanom sv. Bonaventure na Palatinu baš u vrijeme dok su braća pjevala večernju misu. Na riječi “converte nos Deus, salutaris noster” (obrati nas, o Bože, spasenje naš) mladić se obratio od svojih svjetovnih težnji prema nadnaravnim. Osluškujući Božji poziv stupio je u reformni ogranak Franjevačkog reda.
Obukao se 1697. godine, uzevši ime Leonard. Nakon novicijata u Ponticelliju završio je studij u glavnoj kući reformne grane u San Bonaventura al Palatino u Rimu. Nakon zaređenja (1703.) ondje ostaje kao profesor. Leonard je žudio otići u Kinu kao misionar, jer je bila njegova velika želja obratiti duše za Krista i proliti svoju krv za vjeru. Međutim, ubrzo ga je uhvatilo teško krvarenje u želucu, toliko mu je pozlilo da su ga poslali u rodni Porto Maurizio u nadi da će ozdraviti.
Sveti Leonard je doista ozdravio, a svoj oporavak pripisao je Gospinu zagovoru. Tijekom svoje bolesti obećao je da će, uslišane mu molitve za ozdravljenje, svoj život posvetiti obraćenju grešnika. I održao je svoje obećanje, provevši 44 godine propovijedajući pučke misije, pokrivajući svaki dio Italije i otok Korziku.
Leonard je jedno vrijeme osjećao određenu odvratnost prema misijskom radu, ali, nakon što su mu nadređeni položili tu dužnost, shvatio je da je to volja Božja, te joj se cijelim srcem posvetio, postavši jedan od najvećih misionara i apostola u povijest Crkve. Za zaštitnika svojih misija odabrao je velikog dominikanskog sveca, propovjednika i čudotvorca sv. Vinka Ferrera (čiju je sliku koristio i za blagoslov bolesnika).
Oko svoje 30. godine počeo je propovijedati u Port Mauriceu i njegovoj okolici. Leonardovo propovijedanje bilo je obilježeno mnogim izvanrednim obraćenjima. Snaga njegovih riječi u kombinaciji s njegovom svetošću i izvanredno skromnim i pokorničkim životom ostavila je dubok dojam i na najokorjelije grešnike.
Sveti Leonard je propovijedao mnogim tisućama na otvorenim trgovima u svakom gradu gdje je išao; crkve su bile premalene da zadrže mnoštvo. Čitavi su gradovi hrlili slušati njegove propovijedi, tako da nije bilo neuobičajeno vidjeti mnoštvo od 15 do 20 tisuća ljudi kako bi slušali sveca. Posvuda su njegova propovijedanja pratila čudesna obraćenja.
Sveti Leonard je propovijedao nekoliko puta dnevno, slušao ispovijedi bezbrojne sate, davao savjete, uspostavljao mir između zaraćenih strana – sve to ne zanemarujući svoje molitve (uključujući tri sata mentalne molitve svaki dan), slavljenje svakodnevne mise s velikom predanošću i preciznošću, i govoreći Božanski ured na koljenima.
Svetac je istaknuo važnost prakticiranja zadržavanja u Božjoj prisutnosti u svakom trenutku. Preporučio je ljudima da više puta tijekom dana, a posebno na početku svake radnje, uzviknu: “Isuse moj, milosrđe”. Na taj način mogu moliti uvijek, čak i usred svojih svakodnevnih poslova, i sve činiti s čistom nakanom, gledajući samo na Boga u svakom djelu koje čine.
Godine 1716. utemeljio je samoću Svete Marije Incontro u blizini Firence, Kuću utočišta gdje su se braća s vremena na vrijeme mogla povući kako bi obnovili svoju duhovnu snagu, ozbiljno se posvetivši, u tišini i velikoj askezi, radu svoga vlastito posvećenje. Redovnici bi se tamo redom povlačili, da bi se potom vratili svojim samostanima i misionarskom radu ispunjeni obnovljenim žarom da rade na slavu Božju i spasenje duša.
Leonard je bio poglavar u Firenci i Pratu više od 20 godina prije nego što se vratio u Rim 1736. da postane gvardijan samostana sv. Bonaventure. Bio je opor, suzdržan i šutljiv čovjek, ali i ljubazan i strpljiv u ophođenju prema drugima.
Pobožnost Blaženoj Djevici Mariji (a posebno Bezgrešnom Začeću), trajno klanjanje Presvetom Sakramentu i pobožnost Presvetom Srcu Isusovu neke su od tema koje je promicao. Sveti Leonard je bio taj koji je skladao, posebno kao naknadu za grijeh bogohuljenja, Božanske pohvale koje izgovaramo na kraju svakog blagoslova (“Blagoslovljen Bog, blagoslovljeno Njegovo sveto ime…”) .
Upravo svetom Leonardu dugujemo pobožnost križnog puta. Gdje god je išao promovirao je Via Crucis. Nijedna misija nije prošla a da on nije vodio narod u ovom pobožnom razmišljanju o muci našega Gospodina. Sveti Leonard podigao je 571 postaju križnog puta diljem Italije, uključujući poznate postaje u Koloseumu u Rimu.
Iako su veliko životno djelo svetog Leonarda bile misije, on je također propovijedao mnoga povlačenja redovnicima i laicima. Tema je najčešće bila Kristova muka. Napisao je da je jedan od lijekova za bolesti ljudi i društva svakodnevna meditacija o muci. To bi ljude vratilo u kontakt sa stvarnošću, prerasporedilo njihove prioritete i sve stavilo u ispravnu perspektivu, uzrokujući da rastu u ljubavi prema Kristu.
Ljubav svetog Leonarda prema Gospi dovela ga je do žarke želje vidjeti – i učiniti sve da postigne – dogmatsku definiciju njezina Bezgrešnog začeća. To je nazvao najvažnijom stvari na svijetu, jer o njoj ovisi svako dobro: mir, sreća, pobjeda nad herezama, pobjeda Crkve. Potaknuo je prelate da mole Rim za to. Dogmu o Bezgrešnom začeću svečano će proglasiti stoljeće kasnije, 1854., papa Pio IX.
Napori njegovog misionarskog rada i teška stradanja potpuno su iscrpili tijelo svetog Leonarda. Nakon misija u Lucci i Bologni pogodila ga je groznica, ali se ipak vratio u Rim u skladu sa željama pape Benedikta XIV. koji ga je natjerao da obeća da neće umrijeti ni u jednom drugom gradu osim u Rimu. I u svojim posljednjim danima, polumrtav, svetac je ustrajao na služenju mise, iako uz velike poteškoće, jer “jedna jedina misa vrijedi više od svega bogatstva svijeta”.
Dana 26. studenog 1751. sveti Leonard stigao je u svoj voljeni samostan svetog Bonaventure u Rimu, umirući iste večeri u 23 sata, u dobi od 75 godina. Veliko mnoštvo došlo je vidjeti i pokloniti se njegovom tijelu. Bog ga je proslavio za života, ali još više nakon njegove smrti brojnim čudesima. Njegovo (još uvijek djelomično neraspadnuto) tijelo čuvano je na glavnom oltaru crkve San Bonaventura u Palatinu do 1997. kada je preneseno u njegov rodni grad. Tamo se može vidjeti, u staklenoj urni, u katedrali Imperia Porto Maurizio. Ostala je samo relikvija jednog od njegovih rebara u crkvi sv. Bonaventure u Rimu. U susjednom samostanu možete posjetiti bivšu svečevu ćeliju (pretvorenu u mali muzej).
Svetog Leonarda proglasio je blaženim Pio VI. 1796. Blaženi Pio IX., franjevački trećoredac, proglasio ga je svetim 1867. Zaštitnikom župnih misionara imenovao ga je Pio XI.
Sveti Leonard ostavio nam je mnoge spise, od kojih je najpoznatiji njegova prekrasna knjiga o “najdragocjenijem blagu koje imamo na zemlji” – Misi (“Skriveno blago”). Sačuvane su njegove propovijedi, pisma, asketski i pobožni spisi, ali je samo mali dio preveden na engleski. Njegova najpoznatija propovijed, “Mali broj onih koji se spašavaju”, bila je ona na koju se oslanjao za obraćenje velikih grješnika.
***
“O Ime presveto,Ime mira,balzame života,koji si središte svih uzdaha,najgorljivijih zaljubljenika u Isusa.Znak onih koji istinski ljube Isusaje nositi Isusa utisnutog u srcui često i s pobožnošću imenovatiPresveto Ime Isusovo.”
