SVETAC DANA – SV. KARLO BOROMEJSKI
Sveti Karlo Boromejski rođen je 1538. u dvorcu Arona na granici jezera Major, četrnaest milja od Milana. Bio je sin grofa Gilberta Borromea, potomka jedne od najstarijih obitelji Lombardije, vrlo poznate po svojim velikanima. Grof je bio poznat po svojoj milostinji i rigoroznim postovima; njegov je običaj bio da nikada ne pojede obrok a da prethodno ne da milostinju. Grofica, Charlesova majka, također je bila iznimno čestita. Njihovu obitelj činila su dva sina i četiri kćeri, a svi su svojim životom očitovali sjaj svoje kršćanske baštine. Njihov ujak po majci, Ivan Anđeo Medičejski, postao je papa Pio IV. Karlo je očito bio predodređen za crkveno zvanje; sve njegove sklonosti u proučavanju jasno su pokazale.
Kad mu je bilo dvanaest godina, ujak s očeve strane oporučno mu je dao opatiju u commendamu ; a dijete je stalno podsjećalo svog oca da je ovaj prihod baština siromaha. Njegov je otac plakao od radosti, vidjevši sinovljevu brižnost za pravedno korištenje njegova povjerenja.
Grof Gilbert umro je kad je Karlu bilo dvadeset godina i morao se vratiti kući iz Pavije gdje je studirao pravo; vratio se onamo, međutim, kako bi završio doktorat na sveučilištu nakon što je sredio svoje poslove. Godinu dana kasnije, kada je njegov stric po majci postao papa Pio IV., postavio je Karla za kardinala, a godinu dana kasnije ga je imenovao nadbiskupom Milana. Međutim, Papa ga je zadržao u Rimu, uvidjevši njegove velike sposobnosti i dodajući tim službama druge administrativne dužnosti koje obično zahtijevaju razboritost zrelih godina. Nitko nije bio razočaran njegovim službama, unatoč činjenici da je održavao delikatne papinske odnose s drugim narodima, kao zaštitnik Portugala i Niskih zemalja, te je bio na čelu Malteških vitezova, Redova Karmela i Svetog Franje, među druge dužnosti.
Kad se Tridentski koncil (1545.-1563.) bližio kraju, sveti Karlo, koji je s autoritetom sudjelovao u mnogim od njegovih dvadeset i pet zasjedanja, želio je napustiti Rim kako bi se posvetio svojoj milanskoj biskupiji, što je bila dužnost njegovog generalnog vikara provodio do tog vremena. Hitnost tamošnje situacije uvjerila je papu da, nažalost, pristane na njegov odlazak. Sveti Karlo namjeravao je provesti reformne dekrete Koncila, osnovati sjemeništa i škole i općenito obnoviti disciplinu u milanskoj Crkvi.
Kao milanski nadbiskup nametnuo je poštivanje dekreta i temeljito obnovio stegu svoje stolice. Tamo ga je kritika proganjala, ali ga je ostavila ravnodušnim; držao je sa sobom u svom biskupskom kućanstvu od oko stotinu osoba, izvjesnog svećenika koji je rado pronalazio greške u svemu što je radio; odnosio se prema njemu s velikom pažnjom, a oporukom mu je ostavio doživotnu mirovinu. Bio je vrlo strog prema sebi, jeo je samo jednom dnevno i često se ograničavao na kruh i vodu. Kad mu je netko predložio da u Milanu ima vrt da udahne svježeg zraka, odgovorio je da bi Sveto pismo trebalo biti biskupski vrt.
Propovijedi svetog Karla donijele su velike plodove među svim slojevima naroda. U mladosti je imao govornu manu sa sklonošću prebrzom govoru, ali je te nedostatke uz mnoge napore savladao. Čovjek koji mu se divio rekao je da je uvijek zaboravljao govornika kad je propovijedao, toliko su ga zanosile velike istine koje je slušao objašnjene, a najdulje propovijedi svetog Karla činile su mu se kratkima. Posvuda je sveti nadbiskup osnivao škole kršćanskog nauka, kojih je bilo ukupno sedamsto četrdeset, u kojima je bilo zaposleno preko tri tisuće kateheta, predsjedavajući četrdeset tisuća učenika.
Jednom je sveti Karlo čuo kardinala koji je bio biskup male biskupije kako kaže da je njegova biskupija premalena da bi zahtijevala njegovo stalno prebivalište, kako to zahtijeva kanonsko pravo; Sveti Karlo mu je snažno rekao da je cijena jedne duše takva da zaslužuje prebivalište i cijelo vrijeme najvećeg čovjeka. I sam je posjećivao najudaljenije kutke svoje biskupije, putujući planinskim krajevima usred najvećih opasnosti, što nije smatrao ničim neobičnim i nevrijednim spomena.
Nefleksibilan u održavanju discipline, svom je stadu bio najnježniji otac. Sjeo bi uz cestu kako bi poučio siromaha Pater i Ave. Tijekom velike kuge koja je izbila u Milanu, koju je predvidio kao kaznu za nerede karnevala, odbio je otići, tražeći od onih koji su protestirali s njega kad ne bi bilo savršenije ostati sa svojim stadom nego napustiti ga u potrebi, i dodajući da je biskup dužan izabrati ono što je najsavršenije. Uvijek je bio uz bolesne i umiruće. Svoju je palaču lišio doslovno svega kako bi pomogao onima koji su izgubili oslonac u svojim očevima i supružnicima, čak je dao i svoj slamnati madrac. Kako je živio, tako je i umro, upravljajući svojom crkvom dvadeset četiri godine i osam mjeseci. O herojskoj svetosti ovog vjernog primjerka Dobrog Pastira, po njegovim relikvijama i po njegovu zagovoru, svjedočila su mnoga čudesa. Godine 1610. svetim ga je proglasio papa Pavao V.
