14. MARIOLOŠKO – MARIJANSKI NACIONALNI KONGRES
Drugog dana 14. Mariološko – marijanskog nacionalnog kongresa na temu “Međugorje kao doprinos novoj evangelizaciji” večernju svetu Misu s početkom u 18 sati predslavio je biskup Petar Palić, biskup mostarsko-duvanjski i trajni apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski. U koncelebraciji s njim su još bili nadbiskup mons. Aldo Cavalli, apostolski vizitator s posebnom ulogom za župu Međugorje, sisački biskup Vlado Košić i drugi mnogobrojni svećenici i sudionici kongresa.
Homiliju biskupa Petra Palića pročitajte u nastavku:
“Draga braćo u biskupskoj službi, braćo svećenici, poštovane sestre redovnice, draga braćo i sestre! Otvorimo poput Marije svoje srce večeras riječi Božjoj da se rodi u našem životu i da nas Duh Sveti pouči kako živjeti po Riječi koju smo čuli. U prvom čitanju iz Knjige o Kraljevima čuli smo o čudesnom ozdravljenju Naamana Sirca. Naaman je ugledan čovjek u kraljevstvu. Drugi čovjek po moći. Puno je pobjeda izvojevano pod njegovim vodstvom. I odjednom vijest o njegovoj bolesti. Vijest o gubi odjeknula je poput bombe. Čini se da su mu dani odbrojani i čudna je to sudbina za cijelu zemlju. Ovaj je čovjek veoma važan, mora opet ozdraviti, pa bilo kako bilo. Tko to od nas ovdje nazočnih ne bi mogao razumjeti Naamana. Kad se poput njega nađemo u čudnim situacijama i kad svijet prijeti da će se srušiti na nas mogli bismo, također, željeti da Bog stvarno intervenira, da nam On moćnim, vidljivim znakovima prokrči putove, da tako djeluje da ne samo mi nego i svi ljudi kristalno jasno i bez sumnje prepoznaju da je on Bog koji čini čuda. Tumor koji odjednom nestane, bračna kriza koja nestane u zraku, ratno stanje iz kojega odjednom poleti golub mira. E to je to što nam treba! Međutim, nije to baš tako. Bog nije obični pružatelj usluga i Njegovo Kraljevstvo nije uslužna tvrtka. On veoma rijetko poseže za fantastičnim senzacijama da bi nam pomogao. Umjesto toga on nas upućuje na neprimjetno, mogli bismo reći skoro smiješno. Po proroku Elizeju poručuje Naamanu “idi, operi se sedam puta u Jordanu i ozdravit ćeš. Postat ćeš čist”. Naaman je u pravu jer je ovaj prijedlog krajnje apsurdan. Zato mu je potrebna riječ uvjeravanja i sluge su ga natjerale da učini upravo tu apsurdnu stvar. Učiniti ono što kaže Elizej, Božji čovjek i tek tako ozdraviti.
Braćo i sestre, Bog se uvijek iznova tako očituje. Boga se ne susreće i ne pronalazi u sjaju, moćnomu, senzacionalnome. On nas upućuje na ono što je po našim ljudskim mjerilima malo i neznatno kako bismo ga tamo upravo mogli pronaći i kako bi nam pokazao da je tu. Upućuje nas na jaslice u Betlehemu gdje se ništa spektakularno ne vidi i gdje Njegov Sin u najdubljoj poniznosti započinje put našega spasenja. On nas upućuje na Križ na Golgoti gdje svi koji promatraju taj prizor mogu samo mahati glavama i gdje se ipak žrtvuje Jaganjac Božji za grijehe svega svijeta. Bog nam nije najbliži u senzaciji nego u smrti svoga Sina. Neupadljivije i neugodnije ne može biti a upravo u takvim okolnostima vidimo velikoga Boga i upravo ondje Njegova moć postaje učinkovita. Svijet, doduše, vidi samo neuspjeh i izdaju ali u tom trenutku zapravo pobjeđuje sile tama. I pobjeđuje.
Draga braćo i sestre, nitko ovoga trenutka od nas ne traži da se okupamo sedam puta u rijeci Jordanu. Međutim, nije li slično ovome kad Uskrsli Krist kaže “tko uzvjeruje i pokrsti se, spasiti će se.” Kad ljudi teže za velikim stvarima, kad možda želimo doživjeti snažno iskustvo obraćenja, kad drugima želimo svjedočiti o fantastičnom doživljaju Boga onda nas Isus upućuje, ni na što drugo, nego na šaku vode, ali u toj šaci vode On stavlja svoju moć. U toj vodi Isus povezuje svoju božansku moć s našim spasenjem. Spasiti će se. Znamo da i mi kršćani sami vrtimo i klimamo glavom oko sakramenta Krštenja ali Boga nalazimo u malim stvarima koje su s njim povezane kao što je to u vodi Krštenja i iako mi ponekad to ne razumijemo ipak je to snagom Kristove Riječi milosna voda života i kupka novoga rođenja. Sve primamo kao milost, kao dar. U Euharistiji to je komad kruha i gutljaj vina, jednostavna potvrda “ovo je moje Tijelo, ovo je moja Krv koja se za vas prolijeva na otpuštenje grijeha.” To su sredstva po kojima nas Bog spašava i to razumije onaj tko želi. Naaman očito to nije shvatio. Međutim, kao i kod Naamana sve je u tome da činimo ono što Bog kaže. To nam i Marija poručuje u događaju svadbe u Kani Galileskoj „Što god vam rekne učinite!“ Samo tada možemo doživjeti Božja čuda. Tek tada ćemo primiti Njegovu moć koja nas diže u našim životnim usponima i padovima. Tek tada ćemo na kraju kao Naaman shvatiti da smo stvarno zdravi i čisti. U sakramentu Pomirenja, trenutku iskustva obilne Božje milosti i ljubavi, razumijemo da nam je grijeh izbrisan, da je naša prljavština uklonjena, da malaksala srca i naša duh ponovno mogu disati. Bez obzira na Naamanovu tvrdoglavost, na njegovu sumnju, on nam postaje uzor. On čini ono što Bog kaže po proroku i biva izliječen Božjom snagom u vodama Jordana. Iako se čini da je glavna stvar za Naamana i sav aramejski narod ozdravljenje, u konačnici to uopće nije bitno. Veću važnost ima činjenica da to ozdravljenje dolazi po Izraelskoj ropkinji i po poniznom proroku Elizeju po kojima je Naaman Sirac doveden na pravi put. I stoga Naaman može reći „evo sad znam da nema Boga na svoj zemlji osim u Izraelu“. Iako, kao što znamo iz Svetoga Pisma kasnije u životu Naaman neće biti pošteđen izazova, Božja utjeha ga prati u njegovom životu.
U evanđelju smo čuli o ozdravljenju deset gubavaca, od kojih jedino Samarijanac dolazi zahvaliti. Sva su ova desetorica dvostruko rubni odnosno isključeni iz svekolikog života. Najprije jer su gubavci, a zatim jer su Samarijanci i nisu baštinici Božjih obećanja i Božjeg spasenja. Sveti Luka nam sugerira da iskustvo života na rubu rađa dubljom zahvalnošću. Isus svakoga od nas jasno primjećuje. Voli nas i poziva nas na puninu života bez obzira koliko nas drugi smatrali nevidljivima i neugodnima. I u nama samima postoje skrivena granična područja gdje najmanje želimo biti viđeni i gdje najviše trebamo biti ozdravljeni. Isusu, koji se ne boji granica, ne smeta susresti nas upravo na tim mjestima a možda ćemo prepoznajući ga ondje, pronaći u sebi novi izljev zahvalne ljubavi koja čini dobro. Ozdraviti možemo jedino ako vjerujemo i ljubimo. Amen.”
Poslije svete Mise uslijedilo je klanjanje Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu koje je predvodio fra Antonio Primorac.
