SVETAC DANA – SV. LJUDEVIT
Ljudevit IX., kralj Francuske, poznat među franjevcima jednostavno kao sveti Ljudevit, časti se kao glavni zaštitnik Franjevačkoga svjetovnoga reda. Njegova duboka i iskrena vjera, iskazana za obreda posvećenja za kralja, učinila je od njega, u njegovu kraljevstvu, Božjega slugu.
Sveti Ljudevit IX. bio je najodličniji predstavnik francuske kraljevske dinastije Kapetovića. Kao kralj vladao je mudro i pravedno, dajući primjer i potrebne strogosti i velike ljubavi, te samilosti prema siromasima. Njega smatraju idealnim likom kršćanskoga srednjovjekovnoga vladara. Kralj se cijeloga života trudio oko mira u Europi, vodeći veoma pomirljivu politiku, a u želji za obranu svetih mjesta u Palestini. Sudjelovao je u VII. i VIII. križarskoj vojni na kojoj je, nalazeći se u Tunisu, zahvaćen kugom, preminuo 25. kolovoza 1270. g.
Ljudevit se rodio u Poissyju g.1214. Francuski je kralj postao već god. 1226., u dobi od 12 godina, no zbog njegove maloljetnosti jedno je vrijeme mjesto njega vladala kao regentkinja njegova majka Blanka Kastilska, sveta i kreposna žena, koja ga je odgojila u pravom kršćanskom duhu. On je uvijek bio dubok kršćanin koji se ozbiljno trudio da svoje kršćanske dužnosti što bolje vrši. Bio je tipičan predstavnik onakvoga kršćanstva koje na vjernika stavlja velike zahtjeve i koje traži žrtve. Od majke je primio i vrlo uzvišen pojam o kraljevskoj vlasti.
Sveti je Ljudevit ljubio Boga svim svojim srcem, te nasljedovao Njegove čine; kad je uvidio da je sam Bog umro iz ljubavi za svoj narod, i on je više puta izložio svoje tijelo trpljenju iz ljubavi prema svom narodu. Da je htio, lako se od toga mogao osloboditi. U jelu je bio tako umjeren da ga se rijetko čulo govoriti o jelima, kako to čine inače mnogi bogati ljudi, već je dobroćudno jeo onu hranu što su je njegovi kuhari stavljali pred njega. Vino bi odmjereno razblaživao vodom, videći da bi ga ono moglo zanijeti.
Iako je s 12 godina preuzeo vladavinu, nastojao je spojiti asketski život s položajem vladara. Ljudski gledano nemoguće, ali Ljudevit je svoj uspjeh propisivao svetome Franji Asiškome, čiji je primjer s oduševljenjem slijedio, postavivši ga za pravilo života.
Netko je o njemu napisao: “Kralj Ljudevit bio je franjevački trećoredac kojemu je Bog povjerio zadaću kraljevanja Francuskom.” On je zaista bio veliki ljubitelj mira, pravde i redovničkoga življenja.
Bio je darežljiva srca tako da bi posvuda kuda je po svom kraljevstvu prolazio dijelio obilnu milostinju siromašnim crkvama, bolnicama za gubavce, općim bolnicama, svratištima, te siromašnim malim plemićima. Svaki dan bi davao obilne hrane siromasima ne računajući one koji su jeli u njegovoj sobi. Kralj je od ranog djetinjstva imao samilost prema siromasima i patnicima; i bijaše običaj svugdje gdje bi kralj došao, da se u njegovoj kući nahrani 120 siromaha kruhom, mesom, ribom, da im se dade vina i to svaki dan.
U korizmi i adventu broj bi se siromaha povećavao. Više puta se događalo da bi kralj sam posluživao siromahe, stavljajući hranu pred njih, režući im meso, te bi im na odlasku sam dijelio novac. Naročito bi u podvečerje velikih svetkovina posluživao siromahe, te na kraju bi on sam jeo i pio.
Ljubav prema siromasima iskazao je također i gradnjom bolnica, hospicija i škola, te potičući u Francuskoj širenje franjevaca i dominikanaca, čije je poslanje bilo služiti siromasima. Nije pritom zaboravio niti obrazovanje: zahvaljujući upravo njemu, Sorbona je postala prestižno sveučilište, a Francuska kulturno središte Europe.
Ideal je sv. Ljudevita bilo poštenje.
Kraljeva je pobožnost i nutarnja mrtvljenost sličila redovničkoj. Sudjelovanje u bogoslužju, misi, časoslovu sačinjavalo je velik dio njegova života. Kralj se ispovijedao svaki petak, a ispovjednik mu je nalagao dosta oštru pokoru, koju bi radosno izvršavao. Pričešćivao bi se prema tadašnjoj navadi samo šest puta na godinu: na Uskrs, Duhove, Veliku Gospu, Sve svete, Božić i Svijećnicu, a to je činio s neizmjernim poštovanjem i ljubavlju.
Post mu je uvijek bio strog u korizmi i adventu, između Spasova i Duhova, u predvečerje blagdana, a u kvatrene dane petkom. Često se tada zadovoljavao samo kruhom i vodom. Ideal je pokore uvijek bio prisutan u njegovu životu.
Ljudevit se oženio Margaretom iz Provanse i nježno je i odano ljubio. S njome je imao jedanaestero djece. Kako su mu djeca rasla, pridruživao bi ih k sebi u vježbama pobožnosti. Uvečer prije spavanja davao bi im spasonosne pouke i savjete.
Kralj je Ljudevit već za života uživao glas sveca.
Svetim ga je proglasio 1297. godine papa Bonifacije VIII.
Ime je franačkoga porijekla i znači: čuven u bitki. Zaštitnik je Trećeg franjevačkog reda.
Duhovna oporuka sinu
Možda su najbolji izvor o sv. Ljudevitu njegova pisma djeci među kojima se ističe duhovna oporuka jednom od sinova.
Predragi sine, ponajprije te poučavam da ljubiš Gospodina, Boga svoga, svim srcem i svom svojom snagom. Bez toga, naime, nema spasenja.“
Neka ti je srce blago kad je riječ o siromasima, bijednima i žalosnima. Pritječi im u pomoć prema svojim mogućnostima i tješi ih. Bogu budi zahvalan za sva dobročinstva što ti ih je udijelio i tako ćeš biti dostojan da primiš i veća. Prema podložnicima budi pravedan te se u tom drži crte pravednosti i ne skreći ni desno ni lijevo. Dok nisi siguran gdje je istina, više budi na strani siromaha nego bogataša. Pomno pazi da svi tvoji podložnici čuvaju pravednost i mir.
Izvor: Bitno.net
