Fra Jozo Grbeš: Za nas je veljača sveto vrijeme kada obilježavamo tragedije
LJUDI SU NAM NAJVEĆI POTENCIJAL, A TO NAM NAŽALOST NAJVIŠE NEDOSTAJE U VREMENU U KOJEMU ŽIVIMO. NEDOSTAJU NAM HRABRI, EDUCIRANI LJUDI KOJI ĆE VODITI OVAJ PUK.
U povodu 7. veljače, kada se na Širokom Brijegu obilježava obljetnica jugokomunističkog ubojstva i spaljivanja 12 fratara, a tih je dana ubijeno svih 30 članova širokobriješke samostanske obitelji, te 14. veljače kada su partizani došli do Mostara i ondje ubili tadašnjeg provincijala fra Lea Petrovića i još šest subraće, ukupno 66 franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije, u emisiji Susret Radiopostaje Mir Međugorje gostovao je fra Jozo Grbeš, provincijal hercegovačke Franjevačke provincije Uznesenja blažene djevice Marije na nebo.
NAKON SKORO 80 GODINA MI JOŠ UVIJEK TRAŽIMO ISTINU ZA MNOGE LJUDE. I NE GOVORIM SAMO O FRANJEVCIMA, O SVEĆENICIMA, O MNOGIM LJUDIMA ZA KOJE OBITELJI NE ZNAJU GDJE SU. ČINI MI SE DA JE OKO 700 RAZNIH MJESTA, VEĆIH I MANJIH STRATIŠTA, PO HRVATSKOJ I BOSNI I HERCEGOVINI, GDJE SU POBIJENI LJUDI 1945. I NAKON TOGA
„79 godina je od tada. U nekom povijesnom ciklusu to je malo godina, ali za nas je to cijela jedna generacija. I kada već spominjemo taj povijesni hod, nakon skoro 80 godina mi još uvijek tražimo istinu za mnoge ljude. I ne govorim samo o franjevcima, o svećenicima, o mnogim ljudima za koje obitelji ne znaju gdje su. Čini mi se da je oko 700 raznih mjesta, većih i manjih stratišta, po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, gdje su pobijeni ljudi 1945. i nakon toga. Naša je zajednica jako stradala. Ona je dio velike žrtve Hrvatskoga puka i svećenika hrvatskog naroda kojih je skoro 600 ubijeno. Sve biskupije, sve provincije, sve redovničke zajednice, i muške i ženske, imaju nekoga koji je ubijen. Za nas je veljača sveto vrijeme kada obilježavamo te događaje i tragedije, ne samo na Širokom Brijegu, nego i u Mostaru i drugim mjestima. Braća u samostanskim zajednicama obilježavaju ove datume. Tako da nas to vraća u povijest koja je tragična s jedne strane, s druge strane je ponosna što imamo u našoj zajednici, našoj povijesti, ljude koji su časno živjeli i zaista su umrli i poginuli kao mučenici vjere.“
Grad Široki Brijeg proglasio je „Dan sjećanja na pobijene franjevce i puk“ 7. veljače i budući da je Široki Brijeg kolijevka Hercegovačke franjevačke provincije, ondje se obilježava Dan sjećanja na razini provincije. Sveta misa slavi se baš u ono popodnevno doba u koje su i pobijeni širokobriješki fratri. Županija Zapadnohercegovačka proglasila je „Dan sjećanja na žrtve komunističkog zlosilja“ jer nisu stradali samo franjevci ili svećenici uopće, nego je stradao i puk. Na području Širokog Brijega svaki deseti stanovnik je ubijen.
KOMUNISTI SU OSIM MASOVNIH UBOJSTAVA I KASNIJE UBIJALI, ALI NE BILO KOGA. ONI SU UBILI INTELEKT HRVATSKOGA NARODA U SVAKOM DIJELU DOMOVINE HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE.
„Iz same Hercegovine skoro 30.000 ljudi ubijeno je tada. Nema obitelji iz koje nije netko ubijen. To je strašno vrijeme. I taj 7. veljače je za nas kao provinciju najvažniji datum. Zato što se to dogodilo na Širokom Brijegu, Široki Brijeg je bio i ostao početak, srž i bit franjevačke nazočnosti u ovom dijelu svijeta. Oni tada, ne samo da su ubili franjevce, uništili gimnaziju, oteli su, pobili, zapalili knjižnice, matice itd. Dakle bio je to jedan barbarizam koji je trajao desetljećima, nažalost ima ga još u različitim, drukčijim kontekstima. On je sve uništio i mi se još uvijek oporavljamo od toga. Imamo puno braće, hvala Bogu, i duhovnih zvanja od 60-tih i 70-tih godina, posebice danas“ rekao je fra Jozo spomenuvši i gimnaziju pored samostana na Brijegu, nekada klasičnu franjevačku. „Razmišljamo o povratku, razgovaramo o tome, mislim da je to bitno za našu zajednicu da gimnazija bude vraćena franjevcima. Mislim da je dobro za puk, ne samo Širokog Brijega nego i za Hercegovinu, da ima jednu stabilnu, kvalitetnu, akademski jaku gimnaziju, da možemo odgajati ljude. Ljudi su nam najveći potencijal, a to nam nažalost najviše nedostaje u vremenu u kojemu živimo. Nedostaju nam hrabri, educirani ljudi koji će voditi ovaj puk. Jedna takva ustanova, kao što je bila važna onda i danas je isto tako važna. Nadam se da će do toga doći. Ne bih htio optuživati nikoga, ali vrijeme je davno bilo da se to dogodi. Ljudi postaju sve svjesniji te činjenice i potrebe da je važna jedna takva institucija. Često navodim jednog grčkog filozofa koji je o Atenjanima rekao – Ako Atenjani budu imali loše postolare, hodat će bosi. Ako budu imali loše učitelje, neće ih biti. – Mi smo odgovoreni stvarati odgovorene i educirane ljude u svijetu u kojem živimo, koji će preuzeti odgovornost vođenja naroda i na koncu preživljavanja na ovim područjima.“
IAKO JE EUROPA DONIJELA NEKAKVU DEKLARACIJU OSUDE TOTALITARNIH SUSTAVA I KOMUNIZMA, MEĐUTIM PUNA SU USTA NACIZMA I ANTINACIZMA, FAŠIZMA, ANTIFAŠIZMA I TAKO DALJE, TIH SVIH MOGUĆIH FLOSKULA, ALI ANTIKOMUNIZMA NE
Ovo pitanje je povezano i sa stradanjima franjevaca na Širokom Brijegu, zato što su brojni fratri bili doktori znanosti, visoko obrazovani, i bili su profesori u toj Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji dok ona nije kao takva ukinuta. „Komunisti su osim masovnih ubojstava i kasnije ubijali, ali ne bilo koga. Oni su ubili intelekt hrvatskoga naroda u svakom dijelu domovine Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ubili su ljude koji su bili doktori znanosti, koji su vodili zajednice, ubili su provincijale, gvardijane, župnike, profesore… I taj model je primjenjivan gotovo u svim mjestima. Sjetimo se dubrovačke Dakse, zagrebačkog Mirogoja, Slavonije, da ne govorimo o Lici, Dalmaciji… Nažalost to je bio jedan sustav koji je bio dobro definiran kako što učiniti. Nažalost, mi se kao narod nismo s tim suočili. Ne govorim o formalnim lustracijama. Nismo se suočili kao narod da zaista dođemo do istine. Primjer tome je zagrebački Mirogoj, zagrebački Maksimir. Primjer toga su mnoga mjesta gdje i danas počivaju kosti znanih i neznanih ljudi. Odgovornost prema povijesti, a posebice odgovornost prema istini je jako, jako mala. Ja mislim da komunizam i dalje živi u glavama mnogih, da on postoji u akademiji, na sveučilištima, u ispiranju mozgova mladih ljudi… Dakle, iako je Europa donijela nekakvu deklaraciju osude totalitarnih sustava i komunizma, međutim puna su usta nacizma i antinacizma, fašizma, antifašizma i tako dalje, tih svih mogućih floskula, ali antikomunizma ne. Po Hrvatskoj i BiH imate jako puno ulica i trgova, koji nose komunistička obilježja, imena, ne samo Tita, nego i svih ostalih. Imate u Zagrebu Ranogajca, koji je pobio mase ljudi, osobno je potpisao preko 700 presuda i ubojstava, i dalje je njegova ulica u Zagrebu. U Mostaru imate Ulicu kardinala Stepinca, koja siječe Ulicu maršala Tita. To je komunizam koji i dalje aktivno postoji, on je ideologija. On postoji, nazočan je mentalno, intelektualno, ideološki. Kad ljudi postanu više toga svjesni, mislim da će onda moći tražiti u ime istine, da to ode konačno s pozornice svijeta. Politički sustav zemlje je važan u suočavanju s prošlosti. Ali su važni i ljudi odozdo koji se trebaju podignuti, trebaju tražiti, mijenjati, birati ljude. Trebamo biti jako zaljubljeni, vječno zaljubljeni u istinu. Ona košta, ona je teži put. Ali u ime pravednosti i nevinosti mnogih žrtava, na koncu u ime ljubavi, važno je odati počast pokojnima bez obzira s koji strane i gdje. Ono što oni imaju zajedničko je – pokojni.“
Provincijal fra Jozo je spomenuo brojna mjesta masovnih stradanja u svijetu s uređenim grobljima, upisanim imena stradalih s datumom rođenja i smrti i spomenuo zagrebački Mirogoj u kojem je obilježeno Njemačko groblje s dostojanstveno popisanim imenima ljudi, tekstom o miru, opomeni ratova za buduće naraštaje.
„Međutim zabranjeno je urediti groblje hrvatskih civila i vojnika na tom istom groblju. Naš pogled u prošlost mora biti pogled istine. Kako god ona može biti bolna, zbog nje se to isplati učiniti.“
Za Groblje mira na Bilima, u Hercegovini je rekao da je odlično mjesto, da se može izići iz civilizacije i u tišini odati počast i pomoliti se za ljude koji su izgubili život zbog ideologije, bez obzira koje ideologije.
MISLIM DA JE MILOST BOŽJA OVDJE JAKO DJELATNA. NA PODRUČJIMA GDJE SE TEŠKO ŽIVJELO I LAGANO UMIRALO. ALI JE BILO PUNO MILOSTI. MISLIM DA SMO SVJEDOCI TOGA I DANAS, OVDJE I OVOM VREMENU.
Govorio je o povijesti Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja blažene djevice Marije, koja ove godine obilježava 180 godina stalnog dolaska franjevaca u Hercegovinu.
„Ona je doživjela svoje velike uspone i velike tragedije. Početkom stoljeća tu je bilo velikih imena poput fra Didaka Buntića, fra Dominika Manića i ostalih. Nastajanje školskih centara, obučavanje ljudi, briga za sirotinju, za gladne, osnivanje gimnazija… Onda je došlo vrijeme tragedija, vrijeme 1945. i poraća. Međutim, mislim da je to čisto milost Božja da je nakon svega toga, zaista velikih tragedija gdje su braća osuđena na više od 300 godina zatvora, 98 osuđenih, 66 ubijenih… A onda je došlo vrijeme 60-ih i 70-tih godina kad smo dobili puno zvanja. Provincija je 70-tih godina bila najveća po broju zvanja. I do danas je tako. Najveća po broju braće i po broju zvanja. Velike stvari života uvijek su veće od nas. One su veće i od našeg razumijevanja. Mislim da je milost Božja ovdje jako djelatna. Na područjima gdje se teško živjelo i lagano umiralo. Ali je bilo puno milosti. Mislim da smo svjedoci toga i danas, ovdje i ovom vremenu. Hvala Bogu da je tako.“
STEPINAC JE ZA NAŠE VRIJEME I ZA PROŠLO I ZA VREMENA KOJA DOLAZE IZVAN KATEGORIJA. TO JE DIMENZIJA ČOVJEKA KOJI JE ZNAO DA ĆE UMRIJETI I DA ĆE DATI ŽIVOT, ALI JE STAJAO. I DESETI VELJAČE ZA NAS JE SVETI DAN.
Fra Jozo Grbeš, o mogućoj beatifikaciji nekog od pobijenih hercegovačkih franjevaca kaže: “To je jedan proces koji dosta dugo traje. On je u nekoj svojoj fazi, nije na onoj gdje bih ja bio zadovoljan da jest, mogao bi biti i više, ali postoji provincijska faza pa biskupijska, onda odlazi se u Rim. Mislim da radimo na tome sustavno i kad dođe vrijeme, mislim da će biti to velika stvarnost za ove krajeve, za ove ljude. Sedmi veljače postao je prepoznatljiv u našoj provinciji, ovdje u Hercegovini. Meni je on posebno drag jer sam možda jedini fratar u ovoj zajednici, koji je ređen sedmog veljače, postao svećenik u New Yorku. Tako da je taj datum meni posebno drag, a spojen s ovim dobiva neku veću dimenziju.“
ALOJZIJE STEPINAC JE PRAVEDNIK, PRAVEDNIK I NAJVEĆI PRAVEDNIK NA OVIM PROSTORIMA. ČOVJEK KOJI SE NIJE NIKOGA BOJAO.
Spominjući se značajnih obljetnica u veljači provincijal Grbeš je kazao kako jednog čovjeka najviše voli i poštuje. „On mi je svijetlo na svim brežuljcima povijesti. Ja bih rekao da sam zbog njega i zbog Krista zaljubljen u istinu. Njegovo ime je Stepinac. On je po meni za naše vrijeme i za prošlo i za vremena koja dolaze izvan kategorija. To je dimenzija čovjeka koji je znao da će umrijeti i da će dati život, ali je stajao. I deseti veljače za nas je sveti dan. Alojzije Stepinac je pravednik, pravednik i najveći pravednik na ovim prostorima. Čovjek koji se nije nikoga bojao. Niti gluposti i jada ustaškog režima, a onda partizanskog. Kojemu je Krist bio svjetionik. On s pravom stoji na čelu svih ovih stotina i stotina svećenika, redovnika i redovnica ubijenih u komunizmu. Njegov blaženi i svetački status – kanonizacija je završena, svi znamo za njegovo proglašenje svetim čeka se papina odluka, a to je formalnost.
I mislim da Hrvati mogu biti ponosni na njega i na takve ljude, da on sivima može biti svjetionik u vremenima kada nam je teško istinu govoriti. Zato mislim da je on zaštitnik, patron svih ljudi kojima je do istine stalo“ rekao je fra Jozo Grbeš i zaključio „Ljubav je najvažnija. To je ono što obilježava svece, sve svete ljude, sve blažene ljude. To je ono što je Stepincu bilo bitno. To je ono što je našoj ubijenoj braći bitno. Mislim da je svakom kršćaninu to najvažnije, ne zapovijed, nego najvažnija stvarnost postojanja. To je ono na čemu je kršćanstvo utemeljeno. To je ono na čemu obitelj stoji. Ako ljubav ne razumijemo, ništa mi drugo razumjet nećemo, sve ostalo su nekakva filozofiranja datog trenutka. Ja bih potaknuo ljude da na tome rade. Ljubav će ih učiniti nesebičnima. Da razume ono što je teško razumjeti. Da prihvate stanja i trpljenja koja je teško prihvaćati. Ako je to Kristu bilo najvažnije, neka bude i meni. I nama. Bit će dovoljno“ zaključio je fra Jozo Grbeš, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM, razgovor u povodu Dana sjećanja na pobijene hercegovačke franjevce i puk.
