SVETAC DANA – SV. BONIFACIJE
Bio je obnovitelj i reorganizator Crkve među Francima, koja je bila stara već preko dva stoljeća i koja je odigrala značajnu ulogu na pokrštavanju ostalih Germana, pa donekle i Slavena.
Rodio se u Engleskoj kad je ondje kršćanska kultura bila već u punom cvatu. Odgojen je u benediktinskim samostanima Exeteru i Nurslingu, u kraljevini Wesex. Benediktinski samostani bili su tada glavna žarišta europske kulture. Odgoj je djelovao na mladoga Winfrida tako da je i sam postao benediktinac.
U zreloj dobi odlučuje se za misije na europskom tlu među Germanima u današnjoj Njemačkoj. Bilo je to g. 716. Kasnije dobiva pismenu punomoć za misioniranje Germana od samoga pape Grgura II. U tom dokumentu piše: “Gospodin je došao da oganj donese na zemlju. Taj spasonosni oganj gori u tebi. Mi ti naređujemo da s njime pođeš k narodima koji su još zarobljeni zabludom nevjere.”
U tome dokumentu Winfrid se prvi put naziva Bonifacijem. Promjena imena u ovom slučaju označivala je najužu pripadnost zajednici rimske Crkve, jer je preuzeo ime jednoga slavnoga mučenika te Crkve. Bonifacije putuje godine 722. opet u Rim i ondje ga sam Papa posvećuje za biskupa i daje mu preporučna pisma na neke germanske vođe, od kojih je bio najvažniji Karlo Martel, kasniji slavni pobjednik nad Arapima u bici kod Poitiersa g. 732. i otac dinastije Karlovića, koja će u Karlu Velikom obnoviti Zapadno Rimsko Carstvo i stvoriti temelje jedne kršćanski ujedinjene Europe. Iako su mnogi Germani već prije Bonifacijeva misioniranja bili pokršteni, ipak je to bilo prilično plitko kršćanstvo.
Bonifacijev misijski rad sastojat će se u tome da te već pokrštene Germane dovede do dubljih spoznaja kršćanskih istina i do pravoga života iz vjere. Za tu svrhu osnivao je na njemačkom tlu benediktinske opatije, iz kojih je onda ižarivala kršćanska uljudba i kršćanski život.Osnivao je i ženske samostane za benediktinke, pri čemu je imao naročitu pomoć od svete Liobe, žene hrabre i pune duha. Njoj Nijemci zahvaljuju prve početke višega odgoja za djevojke. Sve što je tada u Njemačkoj bilo učinjeno na području gospodarstva, graditeljstva, slikarstva, plastike, glazbe, književnosti, znanosti i odgoja, sve to bez izuzetka potječe iz benediktinskih samostana. Najglasovitiji samostan što ga je na njemačkom tlu utemeljio sv. Bonifacije bio je u Fuldi.
To je bila njegova najomiljenija zadužbina, za koju je učinio sve što je znao i mogao. Posvetio ju je Presvetom Otkupitelju. U njoj je želio biti i pokopan. Samostan je već pod upravom prvog opata Sturmija brojio 400 redovnika te postao polazna točka za mnoga misijska putovanja po germanskim zemljama. Još važnije od osnivanja samostana bilo je za Bonifacija osnivanje biskupija i na taj način organiziranje Crkve na njemačkom tlu, što je jedino stvaralo uvjete da Crkva u tim krajevima osigura trajnu prisutnost i djelatnost. Najprije je započeo s organizacijom Crkve u pokrajini Bavarskoj, koju je podijelio na četiri biskupije: Salzburg, Freising, Regensburg i Passau. U sjevernijim krajevima osnovao je biskupije u Eichstättu, Würzburgu, Buraburgu i Erfurtu.
Osim ove dvije posljednje sve su se te biskupije održale do danas. Sv. Bonifacije nije samo osnovao te biskupije, već ih je nastojao izgrađivati vizitacijama i održavanjem biskupijskih sinoda. Zaključci jedne bavarske pokrajinske sinode, kojoj je najvjerojatnije on sam predsjedao, sačuvani su još i danas, a kao veoma važno preporučuju slogu između klera i laika. I treća značajka Bonifacijeva rada bila je njegova neprestana i živa povezanost s papama i rimskom Crkvom. Sve što je sv. Bonifacije učinio za Njemačku i za kršćanski Zapad uopće, bilo je u službi rimske Crkve i prvaka apostola sv. Petra. On je uvijek htio biti odan i poslušan sin nasljednika sv. Petra i namjesnika Isusa Krista. Na to ga nitko nije silio, već ga je u tome vodio njegov nutarnji osjećaj vjere.
Njegova vjernost papama nije bila ipak nikakva servilnost, jer im je znao pisati u punoj slobodi, iznositi svoja mišljenja, a koji put čak i kritike koje mu je nalagala njegova savjest. Makar je koji put nailazio i na nerazumijevanje, njegova vjernost Svetoj Stolici nije nikada došla u pitanje. On je uvijek smatrao papu ocem svega kršćanstva. Povjesničar Schieffer gleda u sv. Bonifaciju preteču Karla Velikoga, ujedinitelja kršćanske Europe, i u tome vidi i njegovo veliko povijesno značenje uopće. On je bio obnovitelj i reorganizator Crkve među Francima, koja je bila stara već preko dva stoljeća i koja je odigrala značajnu ulogu na pokrštavanju ostalih Germana, pa donekle i Slavena.
Bonifacije je održao i u franačkoj Crkvi brojne biskupijske sinode koje su mnogo pridonijele da se pridiglo prilično palo ćudoređe, osobito među klerom. U proljeće g. 754. Bonifacije je opet otišao na sjever. Pratila su ga brojna redovnička subraća. Utaborili su se nedaleko od morske obale. Žetva je bila velika i bogata. Bonifacije je 5. lipnja očekivao novokrštenike za sakrament potvrde. Umjesto njih u tabor je provalila četa razbojnika i sve poubijala. Jedna očevitka, koja je umakla smrti, svjedoči kako je Bonifacije htio knjigom zaštititi glavu. Ta knjiga pokopana je s njime u Fuldi i još se i danas može vidjeti. To je codex od pergamene teološkog sadržaja, a na njemu se opažaju tragovi udarca mačem.
I tako je sv. Bonifacije svoju veliku i svestranu djelatnost zapečatio i vlastitom krvlju koja je postala sjeme novih kršćana i novoga procvata Crkve u germanskim zemljama. S pravom je rečeno da tajna njegove povijesne veličine ne leži u duševnoj genijalnosti, već u snazi nesebičnog služenja Crkvi i njezinoj vidljivoj glavi. Najljepše svjedočanstvo za Bonifacijevu vjernost papi nalazi se zapisano u njegovoj prisezi koju je položio prigodom svoga biskupskoga posvećenja. U njoj kaže: “U ime Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. Za vladanja cara Leona… Ja, Bonifacije, po milosti Božjoj biskup, svečano obećavam Tebi, sv. Petru, apostolskom prvaku i Tvome nasljedniku, svetom papi Grguru i njegovim nasljednicima po Ocu i Sinu i Duhu Svetom i po nedjeljivom Trojstvu i po ovom tvom svetom tijelu da ću svim silama i u potpunoj vjernosti raditi za svetu katoličku vjeru i u jedinstvu te vjere na kojem bez sumnje počiva sve spasenje kršćana, da ću s Božjom pomoći ustrajati, i da ni na koji način svoje uho neću upraviti prema zlim došaptavanjima protiv jedinstva sveopće Crkve… Tu prisegu potpisao sam ja, Bonifacije, nevrijedni biskup vlastitom rukom i položio je na tvoj grob, sveti Petre. Zazivajući za svjedoka božanskoga Suca, obećavam da ću biti vjeran gore učinjenoj prisezi.”
Sv. Bonifacije bio je crkveni, rimski i papinski čovjek. Sve to nije bila nikakva smetnja njegovu svestranom radu i zalaganju, već izvor blagoslova koji je pratio njega, a nakon smrti njegovo djelo.
Preuzeto s bitno.net
