SVETAC DANA – SV. GRGUR II.
Tijekom povijesti mnoge se pape časti kao svetce ili blaženike. Među njima je i Grgur II. koji je upravljao Crkvom od 715. do 731.
Rođen je u Rimu 669. i već je od mladosti vršio u lateranskoj palači razne službe te je tu primio i temeljitu izobrazbu koja mu je u kasnijem životu pomogla da služi dvojici papa. Sergije I. ga je zaredio za subđakona i povjerio mu važne službe sakristana i bibliotekara Rimske Crkve.
Nakon što je postao đakonom pratio je papu Konstantina 711. na njegovu putovanju u Carigrad kao njegov tajnik. Budući da se na tom putu pokazao kao razborit sugovornik koji je imao jakost duha i veliku mudrost kada je 715. umro Sveti Otac Grgurovo ime postalo je najprikladnije za nasljednika Petrova prijestolje. Tako je Grgur II. posvećen i ustoličen 19. svibnja 715.
Kroz 16 godina svoga pontifikata posvetio se naročito trima tadašnjm velikim problemima: širenju evanđelja među germanskim plemenima, borbi protiv kipoboraca i zaštiti crkvene imovine.
Naime, veliki prostori sjeverno od Dunava te istočno od Rajne nastanjeni poganskim plemenima, početkom 8. st. postala su misijsko područje. Među najslavnijim misionarima bo je anglosaski monah Vinfrid, koji je 719. došao u Rim da bi od Kristova namjesnika zamolio blagoslov i kanonsku misiju za svoj rad.
Papa Grgur II. promijenio mu je ime u Bonifacije te ga poslao evangelizirati Frižane. Godine 722. posvetio ga je za biskupa i povjerio mu prostrano područje Hessena i Turingije.
Pet posljednjih godina Grgurova pontifikata bilo je pomućeno nevoljama koje su dolazile od kipoboraca. Bizantski car Leon III. Izaurijski 726. izdao je dekret kojim se zabranjuje štovanje slika. Za svoju je odluku htio pridobiti i Papu, ali je on to odbio. O tome svjedoče i dva pisma u kojima Grgur II., između ostaloga, piše: “Ti bi me htio zaplašiti prijeteći da ćeš doći u Rim ne samo da ukloniš sliku Sv. Petra, već i da strpaš u okove Grgura…» i poručuje mu neka se ne miješa u crkvena pitanja.
Usprkos svim prijetnjama Grgur II. nije ustuknuo jer je znao da iza sebe ima čitav Zapad te mu u pismu izložio opravdanost štovanja svetih slika i neovisnost duhovne o svjetovnoj vlasti: “Crkvene dogme spadaju pod nadležnost biskupa, a ne careva, i bit će uvijek definirane sa sigurnošću.”
Car je nekoliko puta poslao svoje čete u Rim da zarobe papu, ali su ga uvijek branili Rimljani, pa čak i Langobardi, koji su već bili pokršteni i odani papi. Skora smrt poštedila je papu Grgura II. od daljnjih nevolja.
Za rimski je puk papa Grgur II. bio dobročinitelj i otac. Zapovjedio je da se obnove gradske zidine, a to je za ono nemirno doba po sigurnost građana bilo od životne važnosti. Obnovio je i mnoge samostane i crkve, a među njima i benediktinsku opatiju Monte Cassino. Korespodencija koju je imao s brojnim vladarima i crkvenjacima izuzetno je vrijedna materija današnjim proučavateljima povijesti.
Umro je 11. veljače 731., a pokopan je u bazilici Sv. Petra. Ime mu je franačkog porijekla i znači “slavan u bitci”
Preuzeto s nedjelja.ba
