SVETAC DANA – SV. AMBROZIJE
Da je plemeniti sveti Ambrozije doveo svetog Augustina u Crkvu i da nije učinio ništa drugo osim toga, učinio bi dovoljno. Augustinovo obraćenje bilo je sporo vrenje. Bio je zreo za krštenje kad je providnost stavila njega i njegovu majku Moniku u Ambrozijevu orbitu. Krsteći Augustina, Ambrozije je požnjeo ono što je Duh Sveti dugo uzgajao. Ali Ambrozije je mogao biti mentor samo zato što je prethodno proživio vlastitu kršćansku dramu i zato što je bio vrhunski pripremljen za vodstvo.
Ambrozije je bio ugledni Rimljanin, obrazovan u profinjenoj klasičnoj tradiciji svog doba. On je savršeno simbol tolikih učenjaka-biskupa četvrtog i petog stoljeća koji su svjedočili polaganom nestajanju Rima i kršćanskoj zori koja je uslijedila. Krist je prvi put izašao poput sunca nad rimskim ruševinama poganskih hramova za Ambrozijevog života. Ambrozijev otac bio je namjesnik Galije, a obitelj je bila dobro povezana s drugim elitama. Ambrozije je u Rimu studirao latinski, grčki, retoriku, pravo i klasike. Bio je patricij ali i kršćanin, iako nekršten. U mladosti su ga primijetili moćni mentori koji su ga preporučili za ključne civilne dužnosti, a sa samo trideset godina Ambrozije je imenovan guvernerom dviju sjevernotalijanskih provincija. Živio je u Milanu, gdje se prijestolnica preselila iz Rima desetljećima prije, kada je došao njegov veliki trenutak.
Godine 374. umro je arijanski biskup Milana, što je dovelo do sukoba oko toga hoće li njegov nasljednik biti arijanac ili ortodoksni katolik. Ambrozije je bio dobro poznata i omiljena politička figura koja se nalazila na carevom dvoru, pa je poslan da umiri gomilu u crkvi u kojoj su se trebali održati sporni izbori za biskupa. Kada je vjernicima govorio o potrebi mirnih izbora, oni su uzvikivali “Ambrozija za biskupa”. Bio je zapanjen, odbio je tu čast i sakrio se. Na kraju je popustio zahtjevima regionalnih biskupa i cara i prihvatio položaj. Ambrozije je kršten, zaređen u sveti red i posvećen za biskupa Milana, gdje će provesti ostatak svojih dana. Ambrozijev asketizam i velikodušnost povećali su njegovu popularnost. Augustin je napisao da su ga “velike ličnosti držale u časti. ” Ovo rašireno poštovanje dalo je Ambroziju snažan glas kod cara, kojeg je slavno pozvao na pokajanje nakon što su rimski vojnici počinili bezobzirni masakr u Solunu. Također je uvjerio cara, uzvišenim, elegantnim izrazima, da se odrekne podrške poganskih žrtvenika.
Sveti Ambrozije je kasno došao na studij teologije, ali mu je njegova znanstvena izobrazba omogućila da je brzo savlada. Pisao je djela u kojima je vješto opovrgavao arijanstvo, druga tumačeći pravu prirodu Krista i Duha Svetoga, a treća o sakramentima, djevičanstvu, etici, Svetom pismu, pokori i dužnostima klera. Iako nije bio tako originalan mislilac kao Augustin ili Bazilije, Ambrozije je bio uzor obrazovanog, poučavajućeg, propovjedničkog, aktivnog, vladajućeg biskupa pastoralnog srca. U svojim Ispovijestima, Augustin priča kako je pitao Ambrozija o različitim danima posta u Rimu i Milanu. Ambrozije je odgovorio: “Kad sam u Rimu, postim subotom; kad sam u Milanu, ne radim. Slijedite običaje crkve u kojoj se nalazite.” Ovaj mudri savjet mogao bi biti izvor izreke “Kad si u Rimu, radi kao Rimljani.” Autor je mnogih teoloških djela koja se bave pastoralnim i praktičnim moralnim pitanjima. Pisao je crkvene himne (pripisivalo mu se oko 120 himni, od toga je oko 20 autentičnih), a vjerojatno je za njih skladao i napjeve. Neki stručnjaci smatraju da je Ambrozije autor i glasovitog „Te Deuma“. Ambrozijanske himne su melodijski bogato ukrašene, a nastale su stapanjem arhajskoga rimskoga pjevanja i lokalnoga milanskog, s jakim utjecajem orijentalne glazbe. Unaprijedio je liturgiju pa se milanska liturgija sa svojim posebnostima i danas naziva ambrozijanskom. Ambrozije je također mogao biti prvi koji je promovirao antifono pjevanje, u kojem se svaka strana crkve ili zbora izmjenjuje u pjevanju teksta. Nakon dvadeset i dvije uzastopne godine biskupovanja uključenog u najviša pitanja Crkve i Carstva, u srednjim pedesetim godinama, biskup Ambrozije umro je u Milanu, gdje se njegovi posmrtni ostaci još uvijek časte u crkvi posvećenoj njemu u čast.
Crkvenim naučiteljem proglasio ga je 1298. papa Bonifacije VIII. Prozvan je „pastoralnim doktorom“, a zbog sjajnih govorničkih sposobnosti i slatkorječivosti „mednim doktorom“ pa ga u ikonografiji često prikazuju s pčelama i košnicama. Zaštitnik je pčelara, pčela, svjećara, trgovaca na malo, domaćih životinja, učenika, studenata, školske djece, proizvođača voska, Lombardije, Milana i milanske nadbiskupije te mnogih naselja, učilišta, društava, župa, crkava i kapela širom svijeta i Hrvatske (Nin, Kulturno-umjetničko društvo iz Škrljeva kod Bakra, Pčelarski red Svetog Ambrozija u Koprivnici, Gradski Vrhovci kod Požege).
***
Sveti Ambrozije, tvoja naobrazba, hrabrost i poučavanje postali su uzorom biskupima za mnoga stoljeća. Pomozi svim biskupima da imaju krvava srca, željeznu volju i oštre umove kako bi mogli voditi vjernike jednako uspješno kao ti.