Na današnji je dan rođen sv. Padre Pio
Sveti Pio iz Pietrelcine, kapucinski svećenik, rodio se na današnji dan 25. svibnja 1887. godine u Pietrelcini, u pokrajini Campania u Italiji. Već je sljedećeg dana kršten i nadjenuli su mu ime Franjo (Francesco).
Djetinjstvo i mladenačku dob proživio je u kući, crkvi, na poljima i u školi. U 12. godini primio je sakrament Potvrde i Prvu pričest. Sa 16 godina, 6. siječnja 1903., ulazi u novicijat Manje braće kapucina u Marcane.
Obukao je redovničko odijelo i krsno ime Francesco zamijenio je novim redovničkim imenom: fra Pio. Položio je privremene redovničke zavjete, a potom, 27. siječnja 1907. god., i doživotne zavjete. Za svećenika je zaređen 10. kolovoza 1910. god. u katedrali u Beneventu. Zatim je, zbog zdravstvenih razloga, ostao kod svojih u Pietrelcini do 1916. godine. U rujnu iste godine poslan je u samostan u San Giovanni Rotondo i tu je i ostao, uz kraće prekide, sve do smrti pružajući ljudima primjer uzornog redovnika.
Dana 5. kolovoza 1918. na sebe prima znakove Muke Gospodinove. Ljudi oko njega postali su svjedoci ovih čudesnih znakova i mnogih drugih karizmatskih darova koje je padre Pio primio od Boga. Fra Pio je živio puninu svoga zvanja doprinoseći svojim služenjem spasenju čovjeka kroz posebno poslanje koje je obilježilo čitav njegov život.
Davao je cijelog sebe drugima i vodio duše Bogu, ispovijedao je i služio svetu Misu koja je za njega predstavljala vrhunac i puninu duhovnosti. Zalagao se oko ublaživanja patnji mnogih obitelji, posebno bolesnih i siromašnih. U tu je svrhu utemeljio ‘Casa Sollievo della Sofferenza’, tj. izgradio ‘Kuću za ublaživanje patnji’. Svečano je bila otvorena 5. svibnja 1956. godine. Bila je to tada najsuvremenija uređena bolnica u Italiji, sa svim odjelima.
Počeo je organizirati ‘Molitvene skupine’ već 1940. godine, ali skupine su procvale između 1947. i 1950. s crkvenim odobrenjem i podrškom pape Pija XII.
Fra Pio je svoje ‘Molitvene skupine’ prozvao ‘rasadištem vjere i ognjištem ljubavi’. Kasnije će ih papa Pavao VI. nazvati ‘velikom rijekom ljudi koji mole’. U tim je molitvenim skupinama ishodište i svim kasnije osnovanim molitvenim skupinama pod različitim nazivima diljem cijeloga svijeta.
Od svoje mladosti fra Pio nije bio potpuno zdrav, posebno ne u posljednjim godinama života. Preminuo je 23. rujna 1968. u dobi od 81 godine. Njegov život bio je obilježen patnjom jer ga je Bog htio pridružiti bolima i patnjama ljudi i Isusa Krista za spasenje svijeta. To se nije očitovalo samo po stigmama, tj. po Isusovim ranama, nego i u cjelokupnom njegovu životu.
Papa Pavao VI. u svom nagovoru višim redovničkim poglavarima kapucinskog Reda istaknuo je veliku popularnost o. Pija rekavši:
‘Gledajte koliku je popularnost stekao, koliko je mnoštvo ljudi okupio oko sebe! Zašto? Zar zato što je bio veliki mislilac? Ili možda zato što je bio veliki učenjak? Ili možda zbog toga što je imao velika sredstva na raspolaganju? Ne! Nego zato što je ponizno služio svete mise, što je ispovijedao od jutra do večeri i zato, što je, kažem to odgovorno, bio predstavnik otiska rana našega Gospodina. Bio je čovjek molitve i patnje.’
(Papa Pavao VI.)
Već za vrijeme zemaljskoga života uživao je veliku popularnost svetosti zbog svojih krjeposti i svoga duha molitve, zbog žrtava i jer se potpuno posvetio za dobro svih duša. Nakon njegove smrti sve se više širio glas o njegovoj svetosti i o čudesima koja su se događala po njegovu zagovoru.
Nije prošlo mnogo vremena i kapucinski Red pokrenuo je proces za njegovo proglašenje blaženim i svetim.
Padre Pio proglašen je blaženim 2. svibnja 1999., na Trgu sv. Petra u Rimu. Obred proglašenja blaženim predvodio je papa Ivan Pavao II., ali ni dva najveća trga u Rimu, Trg svetog Petra i svetog Ivana Lateranskog, nisu mogli primiti sve hodočasnike koji su za tu prigodu došli u Rim. Crkva se padre Pija spominje 23. rujna, a tijelo mu je ostalo neraspadnuto do danas.
