Don Ivan Šarić o svojem putu od Švicarske garde do svećeništva: Slijedio sam svoje srce
Ivan je odrastao kao dijete hrvatskih iseljenika, ali je u mislima uvijek bio neraskidivo povezan s Hercegovinom i Međugorjem. Nekoliko je godina obnašao časnu službu Švicarskog gardista i onda se odazvao Božjem pozivu. Ekskluzivno za Bitno.net poručuje: „Možda će netko reći da imam neobičnu biografiju, ali ja mislim da sam jednostavan tip. Važno mi je samo da je u svemu što sam prošao, a tu je možda bilo i neobičnih situacija, Bog uvijek bio na prvom mjestu. Bogu pripada sva slava!“
Don Ivan Šarić rođen je 22. siječnja 1991. godine u Švicarskoj. Njegovi roditelji potječu iz malog mjesta Prisoja pokraj Tomislavgrada, iz kojega su potekla brojna duhovna zvanja, poput novoimenovanog zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše. Ivan je odrastao kao dijete „gastarbajtera“. Njegov se otac Stipan 1986. godine, u potrazi za poslom, zajedno sa svojim bratom preselio u Švicarsku. Već je tada hodao s Ivanovom majkom Ljubom, također iz Prisoja, koja je stanovala kod brata u blizini Stuttgarta. Vjenčali su se 1988. godine te nastavili život u švicarskom gradiću Wilu, gdje im se s vremenom rodilo petero djece: Iva, Ivan, Rafael, Marijana i Filip. „Moji roditelji su bili pobožni, vjera im je bila iznimno važna, pa su se trudili da se u našoj obitelji živi kršćanski. Svake smo večeri zajedno molili Anđeo Gospodnji, a zatim i međugorskih sedam Očenaša, Zdravomarija i Slava Ocu. Ljeti smo redovito hodočastili u Međugorje, s kojim smo bili posebno povezani preko poznatog međugorskog svećenika fra Petra Ljubičića, inače mojeg ujaka“, kaže. Objašnjava nam kako je njegova obitelj bila dodatno povezana s hercegovačkim franjevcima koji djeluju u misijama u Švicarskoj. „Hercegovački franjevci nedjeljom su redovito slavili svete mise u našem mjestu, a ja sam između svoje devete i četrnaeste godine jednom mjesečno ministrirao na svetim misama na njemačkom jeziku“, dodaje.
Šarići su dva puta godišnje, najčešće ljeti i za Uskrs, dolazili u rodno Prisoje. Ondje su nastale Ivanove vjerojatno najljepše uspomene. „Sjećam se kako smo danju s djecom igrali nogomet, a ljetne večeri provodili smo moleći Put križa na Kalvariji. Često smo odlazili u Livno i Tomislavgrad te redovito hodočastili u Međugorje“, prisjeća se. Ivan je još kao dječak Međugorje doživljavao kao mjesto gdje bi se došao napuniti. „Moje srce je baš tražilo to mjesto. U početku sam u Međugorje išao s roditeljima, a kasnije, kada sam već bio u Švicarskoj gardi, tamo sam odlazio i s prijateljima.“ Prepričava nam anegdote s ujakom. Fra Petar Ljubičić mu je često pričao o Međugorju, o milijunima ljudi koji se ondje ispovijedaju, Gospinim porukama i ozdravljenjima tijela i duše. Fratar bi svojem nećaku ponekad, onako u šali, spomenuo da ga jednom vidi kao svećenika. „Ma, budimo iskreni, on je to svima govorio, ali kod mene je očito upalilo…“, šali se naš sugovornik.
Miran i povučen dječak
Ivan je kao dječak uvijek bio miran, tih i povučen, dječak koji se uvijek držao po strani. „Roditelji su mi čak govorili da se boje je li sa mnom sve u redu“, priznaje. U školi se nije ničime isticao, ali to ne znači da je bio loš učenik. Štoviše, uredno je ispunjavao sve svoje dužnosti i trudio se biti poslušan. Premda je oduvijek gajio veliko poštovanje prema svećeničkom pozivu, kao dijete nikada nije mislio da će jednom biti svećenik. „Nekako nisam mislio da će meni pripasti ta čast.“ Završio je srednju tehničku školu za CNC operatera, a nakon toga je završio u vojsci.
Za sebe kaže da je, za razliku od većine današnjih mladih ljudi, „nekim čudom“ zaobišao onu tipičnu buntovničku fazu u odrastanju. „Uvijek sam bio dečko koji je znao razlučiti što je dobro, a što nije. Kada bi moji prijatelji radili nešto što nije bilo u redu, ja ih nisam kritizirao, nego bih se samo povukao sa strane. To, naravno, ne znači da se ponekad nisam upuštao u nepodopštine, ali sam se trudio biti poslušan i živjeti prema deset Božjih zapovijedi jer mi je vjera uvijek bila važna“, kaže.
‘Tata je spomenuo Švicarsku gardu’
Nakon završene osnovne vojne obuke, koja u Švicarskoj traje četiri mjeseca, Ivan je morao odlučiti hoće li narednih pet do šest godina služiti vojni rok nekoliko tjedana godišnje ili će ga „odraditi u komadu“. „Naime, švicarski zakon određuje da se vojska mora služiti tristo dana, a ročnik odlučuje hoće li to odraditi u intervalima ili u komadu. Ja sam se odlučio za drugu opciju. Prva četiri mjeseca služio sam u Wangen an der Aareu, a idućih šest mjeseci u Bremgartenu“, objašnjava. Njegov je otac nekako u to vrijeme kod kuće pokrenuo razgovor o Švicarskoj gardi. Pitao je Ivana što misli o tome kao svome budućem pozivu. Mladiću je objasnio kako ispunjava sve preduvjete: katolik je i švicarski državljanin. „Moram priznati da u početku nisam bio previše oduševljen. Naime, svaki put kada bih na TV-u gledao ‘Urbi et orbi’, promatrao sam švicarske gardiste kako stoje nepomično, poput nekih kipova. To mi se činilo previše strogo i nimalo ljudski. Jednostavno se nisam u tome vidio…“, kaže. Međutim, jednoga je dana, dok je još bio na odsluženju vojnog roka, na oglasnoj ploči ugledao brošuru o Švicarskoj gardi. Odlučio ju je uzeti i u miru proučiti. „Ta brošura mi je proširila vidike. Doznao sam brojne nepoznate činjenice. Švicarska garda nije, kao što sam pogrešno smatrao, nekakav kavez iz kojega se izlazi samo u iznimnim situacijama. Štoviše, švicarski gardisti imaju svoju dinamiku, radne smjene, veliku odgovornost i časnu misiju – čuvaju Svetog Oca. Možda bi to ipak bilo za mene? Dugo sam promišljao i napokon odlučio da ću se prijaviti. Pa što bude – bude“, objašnjava.
Komplicirana procedura ulaska
Procedura ulaska u Švicarsku gardu prilično je komplicirana. Potencijalni kandidat, osim gore spomenuta dva uvjeta, mora biti star između 19 i 30 godina i visok najmanje 174 cm. Ivan je najprije dobio preporuku župnika, potom obavio liječnički test i nakon toga pristupio selekcijskim razgovorima. Kada je završio u užem krugu kandidata, razgovarao je sa zapovjednikom. „Njega je zanimala moja motivacija. Odgovorio sam mu da mi je vjera iznimno važna, živim sakramentalno, odlazim redovito u Međugorje i velika bi mi čast bila služiti Svetom Ocu. Dodao sam im da volim vojsku i nemam problema s autoritetima“, kaže. Nekoliko tjedana kasnije, u listopadu 2011. godine, Ivan je saznao da je primljen. „Bio sam silno sretan i osjećao sam iznimnu čast. Odmah sam na Facebooku objavio vijest da se uskoro selim u Rim“, kaže.
U Vječni Grad otputovao je u veljači 2012. godine. „Za mene je to bilo ispunjenje mojih snova. Zadivljeno sam promatrao velebnu baziliku svetog Petra koju sam do tada gledao na TV ekranima. Sve mi se činilo toliko nestvarno, čak pomalo zbunjujuće, ali istovremeno jako lijepo“, prisjeća se. Ivan se uselio u zgradu Švicarske garde koja se nalazi kraj Vrata svete Ane. Kontingent je tada brojao oko 110 ljudi. „Većina gardista bili su Švicarci, a nas nekoliko je bilo stranog podrijetla. Ja sam tada bio jedini gardist hrvatskog podrijetla, ali sam od jednog dugogodišnjeg zaposlenika hrvatske redakcije Radio Vatikana doznao kako je prije mene u Gardi bilo četvero Hrvata“, objašnjava.
Švicarski gardisti rade u tri smjene: jutarnjoj, popodnevnoj i noćnoj. „Naša osnovna zadaća jest kontrolirati četiri vatikanska ulaza, paziti na sigurnost Svetog Oca za vrijeme audijencije te osiguravati Apostolsku palaču. Mi se brinemo o sigurnosti kardinala, veleposlanika, predsjednika i državnih delegacija koje posjećuju Vatikan“, kaže. Ivan nam priča kako je na početku službe bio pozicioniran na ulazima u Vatikan, osim Vrata svete Ane, da bi nakon devet mjeseci bio premješten na poziciju kod Apostolske palače i ulaza kod Vrata svete Ane. Radno vrijeme traje osam sati, a ostatak dana gardisti su slobodni. Slobodno vrijeme Ivan je najčešće provodio obilazeći Rim i družeći se s prijateljima, a vikendima bi odlazio na nogometne utakmice i na hodočašća u brojna talijanska svetišta.
Susreti s dvojicom papa: jednim ‘discipliniranim’ a drugim ‘nepredvidljivim’
Kao švicarski gardist služio je dvojicu papa. Benedikta XVI. pamti kao marljivog radnika koji se uvijek držao protokola. „On nije bio nepredvidljiv i mi smo uvijek znali kamo ide i što će učiniti. Kada bi ulazio u automobil, uvijek bi nam mahnuo rukom i srdačno nas pozdravio“, kaže. Ivan nam prepričava prvi susret s pokojnom papom Benediktom XVI. To se dogodilo nakon zakletve kada su u Vatikan doputovali i Ivanovi roditelji. Svi su bili pozvani na prijem kod Svetog Oca. Ivan mu je prišao i izgovorio: „Sveti Oče, ja sam Ivan. Rođen sam u Švicarskoj, ali potječem iz Hrvatske.“ Ivanov otac mu je poljubio ruku i dodao kako su oni rođeni relativno blizu Međugorja. Papa je reagirao: „A, stvarno?“ Bila je to kratka reakcija, Ivan bi rekao tipično njemačka, ali i vrlo znakovita. Ivan svjedoči da se osjetila simpatija.
Nakon Ratzingerove odluke o povlačenju iz službe, Ivan je tu informaciju doznao od jednog gardista, inače sklonog šali, pa je mislio da se radi o pomalo neobičnom vicu. Međutim, kada je pogledao kroz prozor, osjetio je nekakvu neobičnu atmosferu u Vatikanu. Kasnije im se obratio jedan časnik i objasnio kako se Benedikt XVI. odrekao službe. Uslijedile su konklave i nestrpljivo iščekivanje izbora njegova nasljednika. „Te večeri, 13. ožujka 2013., bili smo u blagovaonici. Nakon večere smo ostali na druženju. U blagovaonicu je uskoro ušao jedan časnik i obavijestio nas da smo dobili novog papu. Svi smo bili zbunjeni. On je nastavio: „Ljudi, obucite odore. Imamo novog papu!“ Uskoro su se začula zvona. Ivan se s kolegama spustio na Trg svetog Petra i slušao Papino obraćanje vjernicima. Tada je doznao da će se budući papa zvati Franjo. Novi papa je vrlo brzo pokazao drukčiji karakter od svojeg prethodnika. Bio je prilično nepredvidljiv, na posao je išao pješice, često se zaustavljao u razgovorima, i švicarskim je gardistima tako ponekad otežavao posao. „Međutim, istovremeno je bio uvijek nasmijan, raspoložen i veselo bi nas pozdravljao.“
‘Švicarski gardist koji priča hrvatski’
U Rimu je često susretao hrvatske hodočasnike kojima bi, kako kaže, kada mu se za to ukazala prilika vrlo rado pristupao. Najprije bi u zraku ugledao hrvatsku trobojnicu i onda bi pozdravio hodočasnike: „Hvaljen Isus i Marija!“ Oni su redovito bili iznenađeni da im se pripadnik Švicarske garde obraća na hrvatskom jeziku. Jednom prilikom je u Rimu susreo svojeg „zemljaka“, zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutlešu. Priča nam da je za njega čuo još kao dijete, a pobliže ga je upoznao kada je s roditeljima prisustvovao njegovom biskupskom ređenju u Puli. Tom prilikom mu je najavio kako se planira pridružiti Švicarskoj gardi. Monsinjor Kutleša je to očito zapamtio pa ga je posjećivao u Rimu. „Na prvom sam susretu baš bio na straži kod bazilike svetog Petra. Stajao sam kao kip. Vidio sam da mi se približava netko poznat. Bio je to biskup Kutleša. Htio sam ga zagrliti, ali to mi nije bilo dopušteno jer sam bio na dužnosti“, prisjeća se.
Premda je u Švicarskoj gardi mogao ostati 25 godina, Ivan se nakon tri i pol godine odlučio povući, i to zbog razloga koji je sve iznenadio: odlučio je postati svećenik. Tu odluku nije donio iznenada. Priča nam da se nije dogodio neki određeni trenutak ili događaj kada je osjetio poziv, nego je taj poziv u njemu očito oduvijek postojao i s vremenom rastao. „Često sam razmišljao o tome što Bog želi od mene. Što želi da za Njega radim? Gdje me Gospodin vidi?“, kaže. Ivan nam priča kako nikada nije imao djevojku jer je oduvijek bio stidljiv i nikada se nije odlučio prići djevojci. Zbog toga je često promišljao o svojoj budućnosti: želi li ga Bog u obitelji ili za oltarom? „Što ako me Gospodin sve ovo vrijeme čuvao samo za sebe? Možda me zaista želi za svećenika?“ ponekad bi pomislio. Na hodočašćima je često preispitivao svoje srce. U tim promišljanjima je shvatio da je kao dječak dugo odlazio u crkvu samo zbog tradicije, reda radi, ali s vremenom ga je tamo nešto počelo privlačiti.
O svećeničkom pozivu
Na Čistu srijedu 2012., kao član Švicarske garde s kolegama je bio na duhovnim vježbama koje će se pokazati važnima za njegovu budućnost. „One su za mene predstavljale dojmljivo iskustvo. Naime, do tada sam vjeru doživljavao kao neku obavezu. Moram ići u crkvu, moram moliti, moram postiti… Ondje sam napokon osjetio i doživio kontemplativnu religioznost. Shvatio sam da vjerovati znači biti u miru, biti spokojan, u slobodi se pribrati i slušati. Bilo je to drukčije od onoga na što sam naviknuo. To me se jako dojmilo“, prisjeća se.
U Vatikanu je upoznao brojne svećenike s kojima je vodio bogate razgovore. Ovdje naglašava brojne hrvatske svećenike, koje je susretao u Zavodu svetog Jeronima. Među njima izdvaja fra Stjepana Brčinu, koji mu je ispričao svoje svjedočanstvo i ubrzo postao prijatelj. „U meni se budila želja za svećeničkim pozivom. To sam morao priznati svojoj obitelji jer su oni često otvarali teme o budućnosti. Pitali bi me koliko planiram ostati u Gardi, što ću nakon toga raditi. Naravno da se u tim razgovorima nije spominjalo svećeništvo. Budući da sam shvatio da me moji vide u policiji ili u nekim poslovima osiguranja, ja se nisam usudio reći istinu. Svoju sam želju najprije priznao ujaku, fra Petru Ljubičiću, koji me je podržao i odigra važnu posredničku ulogu”, kaže.
Nakon toga je o odluci trebalo obavijestiti zapovjednika Švicarske garde. U proljeće 2014. godine Ivan je bio pozvan na razgovor kada ga je zapovjednik htio promaknuti. Rekao je Ivanu kako je zadovoljan njegovom službom i da računa na njega. Ivan mu je tada priznao da ne zna koliko će dugo ostati u Gardi jer namjerava krenuti za svećenika. „Iskreno, njega to nije previše iznenadilo jer ja nisam bio prvi gardist koji je osjetio svećenički poziv. On me je razumio i podržao“, kaže. Ivan priznaje da je neko vrijeme pomišljao želi li djelovati kao svećenik u Švicarskoj ili Hrvatskoj. „Kao djelatnik Švicarske garde shvatio sam da je Crkva u Švicarskoj u krizi. Sve je manje vjernika i svećenika. Osjetio sam da me Bog treba u Švicarskoj. Rekao sam sebi da sam ipak rođen i odrastao u Švicarskoj, pa sam možda dužan pomoći tamošnjoj Crkvi. Stoga sam se prijavio za svećenika u biskupiji St. Gallen.“
Budući da sa završena tri razreda srednje škole nije imao uvjete za upis na studij teologije, našao se u problemu. Pokušao je pronaći neko rješenje. Neko vrijeme je boravio u benediktinskom samostanu, u neposrednoj blizini njegova doma, gdje je u razgovoru s redovnicima doznao za njemačku bogosloviju St. Lambert Lantershofen koja upisuje studente s tri završena razreda srednje škole. Biskupija St. Gallen mu je odobrila studij u Njemačkoj. Nakon četverogodišnjeg studija, ponovno se vraća u St. Gallen, gdje je 2022. zaređen za đakona, a u ožujku ove godine za svećenika.
‘U ovome je ljubav…’
Svećeničko ređenje je bilo u jednoj od najvećih crkvi u Švicarskoj, u katedrali u St. Gallenu, i okupilo se mnoštvo ljudi. „Pozvao sam valjda sve ljude koje sam tijekom života upoznao. Između ostalih i klapu HRM-a Sveti Juraj, koju sam upoznao 2014. na međunarodnom vojnom hodočašću u Lourdesu. Oni su došli na moje svećeničko ređenje i pjevali na Mladoj misi. Jednostavno sam htio da sudjeluju u mojoj radosti. Poslao sam brojne pozivnice i mnogo se ljudi odazvalo.“ Idućeg dana služio je mladu misu u St. Gallenu, a nakon toga i u rodnom gradu Wilu. Na Uskrsni ponedjeljak je imao dvije sekundicije, a zatim početkom svibnja, u vrijeme prisege Švicarske garde, služio je mladu misu sekundiciju. Krajem srpnja će služiti mladu misu sekundiciju u Njemačkoj u Lantershofenu, gdje je četiri godine bio u bogosloviji, a posljednju mladu misu planira služiti 9. kolovoza u Prisoju.
Za svoje mladomisničko geslo uzeo je riječi iz Prve Ivanove poslanice: „U ovome je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego da je On ljubio nas i poslao svojega Sina kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe.“ Ivan nam priča kako je na teologiji puno toga naučio o Bogu, o vjeri, o odnosu prema drugima. Dobio je važne brojne spoznaje, ali jedna od tih spoznaja duboko je dotakla njegovo srce. Bila je to misao koja ga je pratila čitav studij. „Mi ne moramo ništa napraviti ili ispuniti neke propise kako bi On nas ljubio. Bog nas unaprijed ljubi! On nas dariva prije nego što ga nešto zamolimo. Ta spoznaja je predivna, ali nam i daje odgovornost. Zbog toga sam napisao diplomski rad na temu naše odgovornosti prema Božjoj ljubavi“, kaže.
Ivan je odrastao kao dijete hrvatskih iseljenika, živio daleko od domovine, ali u mislima uvijek bio neraskidivo povezan s Hercegovinom i Međugorjem. Bio je dobar i poslušan dječak. Nekoliko je godina obnašao časnu službu Švicarskog gardista i onda se napokon, nakon godina promišljanja, odazvao Božjem pozivu. „Možda će netko reći da imam neobičnu biografiju, ali ja mislim da sam jednostavan tip. Važno mi je samo da je u svemu što sam prošao, a tu je možda bilo i neobičnih situacija, Bog uvijek bio na prvom mjestu. Bogu pripada sva slava!“ poručuje. Sebe doživljava kao običnog svećenika koji služi svetu misu, dijeli sakramente i moli za druge. Ivan je možda preskroman, pa ćemo mi to napisati: Ivan je sada Kristov vojnik, ponovno je odjenuo vojničku odoru. Samo u malo drukčijim nijansama.
