SVETAC DANA – SV. BERNARDIN SIJENSKI
Po naseljima u kojima je propovijedao Bernardin Sijenski nosio je monogram Presvetog imena Isusova (IHS) i u tom znaku blagoslivljao bolesnike. Događala su se brojna čuda i ljudi su se klanjali pred znakom Isusova imena.
Veliki pučki propovjednik XV. stoljeća u Italiji bio je franjevački misnik sv. Bernardin Sijenski. Rodio se g. 1380. u Massa Maritima kod Siene. Već u četvrtoj godini umiru mu roditelji, a njegov odgoj preuzimaju rođaci.Kao nasljednik oca posjednika rudnika, imao je veliko imanje. Kad je u gradu zavladala kuga, njegovao je oboljele i pomagao im svojim sredstvima. I sam se zarazio, što ga je potaknulo na dublje razmišljanje. Ozdravio je i svoje imanje podijelio siromasima, a 1404. godine priklonio se franjevcima.
Jedno je vrijeme djelovao u osamljenom brdskom samostanu posve nepoznat velikom svijetu. Ali Providnost ga je odatle htjela izvući te postaviti na svijećnjak da svijetli mnogima. Jednom je neki propovjednik naglo obolio pa ga je zamijenio Bernardin. Ta je propovijed toliko zanijela puk da su ga počeli na sve strane tražiti za propovjednika; i tako je g. 1417. započeo njegov veliki propovjednički pohod Italijom. Pri tomu je izmirio nebrojene među sobom zavađene, obratio mnogo grešnika i pobudio mnoga duhovna zvanja.
Sveti Bernardin kao propovjednik postao je veliki promicatelj pobožnosti prema Imenu Isusovu. Simbolom toga imena uresio je mnoge crkve, kuće, javne zgrade. Neki su se pobunili protiv te pobožnosti pa su protiv sveca vođena i tri crkvena sudska postupka: g. 1426. za vrijeme pape Martina V., g. 1431. za vrijeme pape Eugena IV. i g. 1438. na općem saboru u Baselu. No, na sreću, uvijek je izišla na vidjelo istina te bila dokazana Bernardinova potpuna pravovjernost, čistoća nakane i izvanredna svetost života. U znak zadovoljštine za optužbe i sudove ponudili su mu za redom tri biskupske stolice: u Sieni, u Ferrari i Urbinu, no on ih je sve tri odbio. Želio je ostati jednostavan svećenik-redovnik.
Sveti Bernardin Sijenski od g. 1430. pa dalje dao se i na pisanje velikih teoloških rasprava. Pisao ih je latinskim jezikom te osvijetlio glavne dogmatske i ćudoredne istine kršćanske vjere. Bavio se i josipologijom, tj. teološkim naukom o sv. Josipu. Bio je jedan od najvećih promicatelja te znanosti. On je prvi koji brani neke povlastice sv. Josipa, kao npr. da je i on uskrsnuo prije sveopćeg uskrsnuća tjelesa. Njegovo su mišljenje kasnije prihvatili veliki teolog isusovac Franjo Suarez, pa sv. Franjo Saleški, naučitelj Crkve, i napokon učeni papa Benedikt XIV. koji to mišljenje prihvaća barem kao vjerojatno.
Sv. Bernardin se s moralnog stanovišta bavio i društvenim naukom, osobito pitanjima gospodarstva. Zastupa tezu da je bogatstvo samo sredstvo te da mora imati i svoju socijalnu notu, a iz toga izvodi dužnost umjerenosti u stjecanju bogatstva i materijalnih dobara; trgovina pak mora biti uvijek u skladu s načelima kršćanske pravde i ljubavi. Pod utjecajem njegovih propovijedi i društvenoga nauka mnoge su talijanske državice uvele političke i socijalne reforme prema načelima kršćanskoga ćudoređa.
Sv. Bernardin je veoma zaslužan i za duhovnu obnovu franjevačkoga reda. On je mnogo utjecao na svetost velikih franjevaca svoga vremena: sv. Ivana Kapistrana, sv. Jakova Markijskoga i drugih. Kroz 4 godine obavljao je službu generalnog vikara franjevaca opservanata i broj je njihovih samostana od 20 podigao na 200. U redu je promicao i temeljitu teološku naobrazbu i studij boreći se protiv “svetog primitivizma” nekih fratara. Podizao je razna učilišta na kojima je i sam predavao. Franjevcima, koji nisu imali dovoljno teološkoga znanja, nije dao ispovijedati. Obavljao je i neka poslanstva za koja je bio zamoljen od svjetovnih vladara. Na jednom od svojih brojnih putovanja osjetio je kako ga izdaju sile. Došavši u selo S. Silvestro blizu Aquile, primio je svete sakramente i preminu 20. svibnja 1444. baš uoči Spasova. Već g. 1450. na Duhove Nikola V. proglasio je Bernardina svecem. Bila je to veoma svečana kanonizacija, kojoj je prisustvovalo mnogo vjernika.
Iako sv. Bernardin Sijenski nije nikad službeno proglašen naučiteljem Crkve, njegov je ugled u Crkvi i kao teologa uistinu velik. Papa Pio II. nazvao ga je “najboljim naučiteljem teologije i doktorom kanonskoga prava”. On je znao nauk Svetog pisma, svetih Otaca i naučitelja Crkve tako genijalno primjenjivati na život, na konkretne pastoralne potrebe, da mu se zbog toga još i danas mnogi dive.
Kao što je u franjevačkom redu veliki promicatelj nauka o Bezgrešnom Začeću bio Ivan Duns Skot, promicatelj euharistijske pobožnosti sv. Paškal Baylón, križnoga puta sv. Leonard a Porto Maurizio, tako je sv. Bernardin Sijenski bio veliki širitelj i pobornik pobožnosti prema presvetom Imenu Isusovu. Neka o tome posvjedoči i jedan izvadak iz njegova govora O slavnom imenu Isusa Krista:
“…Isusovo je ime sjaj propovjednika, zato što stvara te je njegova riječ naviještena i slušana sa sjajnim sjajem. Što misliš, otkuda u cijelom svijetu tolika, tako nenadana i tako žarka svjetlost vjere ako ne zato što se propovijeda Isus. Zar nije Bog i nas svjetlošću i užitkom tog imena pozvao u svoje divno svjetlo? Rasvijetljenima i onima koji u tom svjetlu vide svjetlost Apostol s pravom veli: Nekad bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu: hodajte posvuda kao sinovi svjetla. Poradi toga, to ime valja objavljivati da svijetli, a ne da bude sakriveno. Ipak, ono se u propovijedanju ne smije iznositi nečistim srcem ili zaprljanim ustima, već ga valja čuvati u izabranoj posudi i obznanjivati…”
Preuzeto s www.zupa-sveti-juraj.hr/Bitno.net
