Samo Ti ostaješ, Gospodine!
Blaženi Alojzije Stepinac – svetac Milosrđa! Doista, zaslužuje da ga se tako zove, ne samo poradi svoga biskupskog gesla U Tebe se uzdam, Gospodine – In te Domine speravi, već i poradi djela milosrđa koja je činio, tjelesna i duhovna. Svetoj Faustini Kowalskoj Isus govori: “Ti Sam zapovijedaš mi da se vježbam u tri stupnja milosrđa. Prvo: djelo milosrđa – svake vrste; drugo: milosrdna riječ – ono što djelom ne mogu izvršiti neka se ostvari riječima; treće: molitva – što ne mogu ostvariti ni djelom ni milosrdnom riječju, to uvijek mogu molitvom.” (Dn 163) Po toj blagotvornoj poruci živio je i blaženi Alojzije Stepinac, makar nije bio poznavao objave Božjega milosrđa sv. Faustini…
Blaženikov život uvijek iznova zadivljuje. Njegove propovijedi, govori i pisma i danas su toliko aktualni da nam se čini kao da je i tjelesno prisutan ovdje na zemlji i da s nama živi naše dane. Bremenite sadržajem, jasne i razumljive, ohrabrujuće i poticajne – takve su riječi koje je govorio i pisao i ostavio nam u baštinu. Želimo li sveto živjeti svoj vremeniti život, posegnimo u bogatu riznicu misli blaženog Alojzija Stepinca, nadahnjujmo se njima i težimo biti poput njega – ispunjeni ljubavlju prema Bogu i čovjeku…
Slijediti mudrost križa…
“Moja je nakana i cilj čist: slijediti nauku križa te bez ikakva straha braniti katoličku istinu. Nositi križ ne samo strpljivo, nego radosno, s ljubavlju i žarom. To ‘pravilo života’ kao da danas biva zaboravljeno. Kao da ni kršćani više ne slijede mudrost križa. Mudrost križa je odabranje križa – i onda kad on nije jedni put i kad ga je lako zaobići. To je radosni izbor koji se ne plaši trpljenja…”
“Ako, dakle hoćemo da se ljudsko društvo uistinu obnovi, valja da se čovjek opet svim srcem vrati k Bogu. Potrebita je prije svega temeljita obnova života. Valja poučiti čovjeka da nije na svijetu zato da uživa, nego zato da provodeći život na zemlji prema načelima evanđelja, postigne jednom vječni život na nebu…. Zato, ako moderni čovjek hoće da bude sretan na ovom i na drugom svijetu, mora poći putem koji je označio Krist govoreći: Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu njegovu, a sve drugo će vam se nadodati.“ (bl. Alojzije Stepinac, iz govora na Socijalnom tjednu 1938.)
“Svi danas mrmljaju, padaju štoviše u bjesnilo, da nas je Bog pohodio sa ovako teškim jadima. Ljudi postaju skrajnji pesimisti. A ipak bismo prije morali zahvaljivati Bogu što nam je dao da živimo u ovako teškim vremenima. Jer, baš u takvim prilikama mogu pojedinci da pokažu najljepša svojstva svoje duše. (…) Dakle, mladi prijatelji, ne glavu k zemlji, nego u vis! Naš Bog nije se promijenio. On je i danas onaj isti brižni otac, liječnik, koji bdije nad nama. Vjerovati u Boga i biti pesimist, to je protuslovlje. Pravi katolik mora danas biti optimist više nego ikada.“ (Iz nagovora bl. Alojzija mladeži 1944.)
“(…) Ljudski je rod baš u sadašnje vrijeme upao u duboku jamu iz koje se teško diže, nastojeći se izvući vlastitim silama umjesto da pruži ruku jedino onome, koji ga može izbaviti. Ime Gospodnje mora biti naša nada. Već na Njegov glas ima biti bezgranična naša nada. Kad On kaže, da je Put, kad On kaže, da je Istina, kad On kaže, da je Spasitelj, onda je to istina, jer On nije lažac kao ljudi. U Nj se možemo nadati, Bog može, hoće i znade pomoći. Jao onome koji nadu svoju postavlja u čovjeka. (…) Ufati se nije malena stvar, oni koji se ufaju mogu se usporediti s pećinom na koju uzalud udaraju vjetrovi i valovi. (…) »Blago mužu, koji se ufa u Boga!« »Blago čovjeku čija je nada ime Gospodnje!«” (Hrvatska straža, 1. listopada 1935., br. 225., str. 4. u: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 73.)
“Došli smo da javno ispovijedimo svoju vjeru u Krista Boga. Došli smo da se javno odreknemo sviju krivih mišljenja o Kristu, što se i danas šire po svijetu, i da mu kažemo iz sve duše naše: »Nisi Ti Kriste u Presv. Sakramentu možda samo pusti hljeb, ne! Ti si Bog! – Nisi Ti Kriste u Presv. Sakramentu samo kakav čovjek. Ti si Bog! – Nisi Ti nikakvi varalica. Ti si Božanska Istina! Nisi nikakav nerazumni stvor. Ti si božanska Mudrost! – Nisi Ti kakav nemoćni čovjek, već si prije svega Svemogući Bog! – Mi Ti evo dovikujemo uoči ovoga euharistijskog kongresa ono što je već davno prije izustio Izaija pro rok: »Vere tu es Deus absconditus, Deus Israel, Salvator« (Iz 45, 15). Kriste! Ti si Bog skriven, Bog Izraelov, Spasitelj! Da!” (Hrvatska straža, 1. srpnja 1936., br. 148., str. 1-2, u: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 108-111.)
“Kažu da je prvi uvjet ozdravljenju postaviti pravu dijagnozu. U našem slučaju nije je teško postaviti. Čovječanstvo se dobrim dijelom odvratilo od Boga i praktičnog kršćanskog života. Odvratilo se od Boga Stvoritelja, o kojem je ovisan i vladar i sluga, učenjak i analfabet, crv i div, živo i neživo. A odvraćanje od Boga isto je što i vlastita osuda na smrt. Oholost je čovjeka zavela i dovela na misao da može napredovati i bez Boga, što više, da je i Bog u svom djelovanju ovisan o dobroj volji umišljenih zemaljskih veličina. Ponavlja se priča o Michelangelovom kistu. Jedan od mnogih što ih je veliki umjetnik rabio, mislio je u svojoj preuzetnosti, da je on velikom majstoru apsolutno potreban tako da bez njega ne može ni misliti na nastavak izradbe jedne umjetnine. Uzalud su ga drugi opominjali neka ne bude preuzetan jer je on samo oruđe u ruci umjetnika, kao što je i umjetnik oruđe u ruci Stvoritelja. Sve su opomene drugova bile uzaludne. Vi ćete vidjeti, govorio je on samosvjesno, što može Michelangelo, ako ja više neću da radim. I kad je Michelangelo uhvatio za nj, da nastavi s poslom, on se tvrdokorno slijepio i nije se htio otvoriti. No nije dugo potrajalo, i veliki majstor rasrđen baci ga pod stol. Navečer dođe sluga s metlom, pomete ga i s ostalim smećem baci u peć. Ponavlja se, rekoh, i danas priča o Michelangelovom kistu. Ima luda koje misle da se u svojim činima ne trebaju obazirati na Stvoritelja svijeta i Njegov dekalog. Zaboravljaju da su samo kist u ruci Vječnog Umjetnika, koji se njima služi za ostvarenje svojih mudrih i svetih planova. I kao što je već mnoge tvrdoglave i budalaste umišljene veličine pomela metla pravde Božje kad su se uporno opirali Njegovim namislima, tako će pomesti i ostale, koji nisu ništa naučili od žalosne sudbine drugih.“ (Propovijed na temu: »Humiliamini igitur sub potenti manu Dei!« (1 Pt 5,6), na Staru godinu, 31. prosinca 1940. u: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 33-36.)
“Samo Ti ostaješ, Gospodine!”
Samo Bog je vječan!
To je, braćo, naša utjeha i naša snaga, kad gledamo pred sobom toliki niz protivnika Božjih,
što otvorenih, što sakrivenih. Oni će proći, a Ti ostaješ!
I kad bi se dogodilo da val opće mržnje, prelije i čitavu Evropu, nećemo ni časak klonuti, jer mi znamo, Gospode: Oni će proći, a Ti ostaješ!
I kad bi se dogodilo, da val moralne razvratnosti što ju sije bezbožna štampa, prelije čitavu Evropu i svijet, mi nećemo klonuti duhom, jer znamo, Gospode: Oni će proći, a Ti ostaješ!
I kad bi se dogodilo da zdvojnost što ju siju neprijatelji Tvoji širom svijeta, još više raširi crna svoja krila nad ovim izmučenim narodom,
mi nećemo klonuti duhom, jer znamo, Gospode: Oni će proći, a Ti ostaješ!
Neka se prelije more na nas, neka se sruše bregovi, neka potamni ako hoće i sunce nad nama, naša vjera u tebe, Gospode, i u pobjedu Tvojih načela, ostaje nepokolebljiva, jer
Oni će proći, a Ti ostaješ!
Zato i mi braćo,
ohrabrimo se i radimo muževno po zakonu Božjem i za Boga,
jer ćemo po njem biti i proslavljeni u vječnosti!
Ta, samo je Bog vječan! Njemu jedinome slava i čast u vijeke vjekova. Amen!
(prema Propovijedi bl. Alojzija u Katedrali na Staru godinu 1935.)
Preuzeto s bozjemilosrdje.net
