SVETAC DANA – SV. SKOLASTIKA
Iako smo u vremenima kada za redovnički život postoji sve manje zanimanja, valja naglasiti veliku vrijednost i važnost takvoga samostanskoga oblika življenja vjere i intenzivnijega proslavljanja Boga. Obično svi redovnici, bez obzira kojem redu pripadali, obdržavaju tri temeljna zavjeta: poslušnost, čistoću i siromaštvo, ali uz to imaju i neka dodatna pravila, koja je donio utemeljitelj i za koja su se redovnici obvezali da će ih obdržavati, a upravo će se po njima najviše razlikovati jedni redovi od drugih. Temeljno ih se može podijeliti na kontemplativne, odnosno one koji su se više posvetili molitvi, duhovnomu životu i odvojenosti od svijeta, te na aktivne, odnosno one koji su se uz možda nešto manje intenzivan duhovni život značajnije posvetili brizi o ljudima, npr. bolesnima, siromašnima, odgoju djece i mladih itd. U tom smislu možemo reći da je svaki red vrijedan, jer ima za cilj slaviti Boga i na molitveni ili aktivan način biti na korist ljudima.
Veliku razgranatost različitih redovničkih zajednica u Europi možemo ponajprije zahvaliti svetomu Benediktu, ocu zapadnoga monaštva, kao i njegovoj sestri svetoj Skolastici, majci svih redovnica na Zapadu. Njih su dvoje tako utemeljili benediktince, odnosno sveti je Benedikt utemeljio muški ogranak i njime upravljao, dok je sveta Skolastika bila uz svetoga Benedikta suutemeljiteljica ženskoga ogranka.
Dobro je podsjetiti se na ono Benediktovo i benediktinsko temeljno pravilo koje nas opominje na uravnoteženi duhovni život, a glasi: Ora et labora, odnosno Moli i radi. Može se reći da je to temelj svake redovničke zajednice i da po tomu dobivaju svoju duhovnu snagu, ali je i poticaj svim ostalim vjernicima, bez obzira u kojemu se staležu nalazili, da ne zanemaruju ni duhovnost ni važnost rada i ovozemaljskog zauzimanja za opće dobro. Drugim riječima, sve ono što su sveti Benedikt i sveta Skolastika činili može nam biti poticaj u svakodnevnu življenju, a nije zanemariv podatak da su za sebe i za svoje zajednice odredili iznimno strog i vrlo ozbiljan pokornički život.
Sveti Benedikt i sveta Skolastika rođeni su oko 480. god. u Nursiji (danas Norcia u Italiji), a iako se s time svi ne slažu, postoji velika vjerojatnost da su bili blizanci. Svetoga su Benedikta roditelji poslali na studij govorništva, ali je, slijedeći Božji poziv, otišao u drugomu smjeru. Povukao se u samoću u brda, živeći u jednoj pećini, ali su ga nakon nekoga vremena zamolili pustinjaci koji su živjeli u obližnjemu samostanu da im postane poglavar, budući da je njihov umro. Iako je prihvatio poziv, vrlo se brzo razočarao, jer je uvidio da im je disciplina itekako oslabjela, a kada je htio ponovno uspostaviti red, naišao je na veliko protivljenje, koje je išlo do te mjere da su ga čak pokušali otrovati. Zbog toga je otišao odande i s onima koji su htjeli slijediti strogi način života kakav je propisivao otišao najprije u Subiaco, a potom i 529. god. na brdo Monte Cassino, gdje je izgradio veliki samostan i dvije crkve.
Sveta ga je Skolastika slijedila u svetosti života, a možemo pretpostaviti da je sudjelovala i u svemu drugomu što je Benedikt poduzimao. Tako je u podnožju Monte Cassina sagrađen samostan benediktinki, a na čijem je čelu bila sveta Skolastika i sa svojim sestrama provodila regulu svetoga Benedikta.
Iako o svetoj Skolastici nema puno zapisa, možemo ponešto o njoj saznati iz pisanja svetoga Grgura Velikoga, pape i crkvenoga naučitelja, a čiji je ulomak uvršten u Časosolov naroda Božjega. Tako ondje čitamo:
Skolastika, sestra blaženog Benedikta, bila je od same djetinje dobi posvećena svemogućem Gospodinu. Ona je obično dolazila k bratu jedanput na godinu, a Božji je čovjek silazio k njoj nedaleko izvan vrata, na samostanskom imanju.
Jednog je dana ona po običaju došla a časni njen brat siđe k njoj u pratnji učenika. Čitav su dan proveli u hvaljenju Boga i svetim razgovorima, a kad se spuštao noćni mrak, zajedno su blagovali hranu. Kako ih je, pak, u svetim razgovorima zatekao kasni sat, sveta ga koludrica zamoli: “Molim te, ne ostavljaj me noćas, već razgovarajmo o radostima nebeskog života sve do jutra.” On joj odvrati: “Što to govoriš, sestro? Izvan ćelije ne mogu nikako ostati.”
Sveta koludrica čuvši bratovo odbijanje sklopi ruke i položi ih na stol pa spusti k rukama glavu da se pomoli svemogućem Gospodinu. A kad sa stola podiže glavu, navali sijevanje i grmljavina i pljusak kiše takvom žestinom da nisu ni časni Benedikt a ni braća od pratnje mogli nogom krenuti izvan praga mjesta gdje su sjedili.
Tad se Božji čovjek rastužen stade jadati: “Svemogući ti se Bog smilovao, sestro: što si to učinila?” A ona će mu: “Eto, molila sam tebe, i nisi me htio čuti. Zamolila sam svoga Boga, i on me čuo. A sada, daj, iziđi, ako možeš; ostavi me tu, pa se vrati u samostan!”
A on koji nije bio voljan ostati, osta ondje preko volje, tako da su probdjeli svu noć i jedno drugo uzajamno hranili svetim razgovorima o duhovnom životu.
I nikakvo čudo što je ženska bila valjanija od njega; jer, po onoj Ivanovoj: Bog je ljubav, sasvim ispravno, više je mogla koja je više ljubila.
I gle! Tri dana kasnije čovjek je Božji bio u ćeliji. I podigavši oči u vis, vidje dušu svoje sestre kako izlazi iz tijela i u liku golubice prilazi nebeskim odajama. On se obradova tolikoj njenoj slavi i zahvali svemogućem Bogu pjesmama i pohvalama; i posla braću da joj tijelo donesu u samostan i polože u grob što ga za se bijaše pripravio.
I dogodi se da ni grob ne razdvoji tjelesa njih kojima je srce bilo uvijek jedno u Gospodinu. (Iz knjige Razgovora svetoga Grgura Velikoga, pape, u: Časosolov rimskog obreda, II, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997., str. 1177-1178.)
Sveta je Skolastika umrla oko 547. godine (neki preciziraju da je to bilo 10. veljače te godine), a ubrzo nakon nje – 21. ožujka 547. – umro je i sveti Benedikt. Na njihovu se grobu i danas nalazi ovaj natpis: „Benedikt i Skolastika došli su na zemlju jednim porodom, bili su odani Bogu jednom pobožnošću i ovaj ih jedan grob čuva.“ Spomendan svete Skolastike slavi se 9. veljače.
Nakon što je samostan Monte Cassino bio u potpunosti uništen u vrijeme Drugoga svjetskoga rata (1944. god.), pristupilo se temeljitoj rekonstrukciji, pa su tom prilikom privremeno iskopane i kosti svete Skolastike i svetoga Benedikta. Na temelju pregleda stručnjaka, ustanovljeno je da je sveta Skolastika bila visoka 159 cm, te da je umrla u dobi između 60 i 70 godina. Njihova su tijela bila izložena na javno štovanje od 1950. do 1955. god., a potom su vraćena u staro grobno mjesto, koje je smješteno ispod glavnog oltara.
Sveta se Skolastika u ikonografiji obično prikazuje odjevena u crni benediktinski habit, s ljiljanom ili opatičkim križem u ruci, dok se golubica, koja simbolizira onu golubicu koja se spominje u opisu svetoga Grgura Velikoga, nalazi do svetičinih nogu, ili je utisnuta njoj u grudi, ili pak leti prema nebu. Zaštitnica je protiv udara groma i protiv suše, a razumljivo je da je glavna svetica benediktinskoga reda.
Djelo svetoga Benedikta i njegove sestre svete Skolastike urodilo je mnogostrukim plodovima, tako da su tijekom povijesti osnovani mnogi benediktinski samostani, kako muški, tako i ženski. No, i njima se tijekom povijesti dogodilo ono što je svetoga Benedikta u početku najviše razočaralo, a to je popuštanje u disciplini. Ipak, Duh Sveti puše kada hoće i kako hoće, pa je tako i to okrenuo na dobro. Naime, nakon pada zanosa i popuštanja u disciplini, Duh Sveti je potaknuo svetoga Brunu u 11. st. da reformira benediktinski red i tako su nastali kartuzijanci, čija je karizma prepoznatljiva po tomu što se povlače u šutnju i kontemplaciju, a s drugima se sastaju samo na molitvu. Nešto poslije nastao je još stroži red – cisterciti, a u 17. st. i oni su reorganizirani i utemeljeni su trapisti.
Valja napomenuti i kako u Hrvatskoj još uvijek postoji više samostana benediktinki, a od njih je svakako najpoznatiji onaj u Zadru, podignut 906. god., u kojemu je svojevremeno poglavarica bila opatica Čika, rođakinja kralja Petra Krešimira IV. Osim njega, sačuvano ih je još sedam: na Rabu, u Trogiru, u Krku, u starom Pagu, u novom Pagu, u Šibeniku, na Hvaru, te na otoku Cresu. Broj svih redovnica u navedenim samostanima je oko 100, a sve one žive u klauzuri, velikim dijelom odvojene jedne od drugih i od vanjskoga svijeta, kako bi se mogle posvetiti molitvenom životu, a istovremeno izvršavati one poslove koji su im povjereni.
Iako današnji čovjek teško pronalazi smisao takvim kontemplativnim načinima života i duboke posvećenosti Bogu, valja istaknuti da je njihova duhovna snaga kroz cijelu povijest bila iznimno velika, pa tako i danas, odnosno da svojom molitvom pridonose ne samo svome osobnome posvećenju, nego molitvom za cijelu Crkvu i cijeli svijet na svoj način posvećuju cjelokupnu stvarnost.
Zato je važno barem ponekad porazmisliti o veličanstvenom djelu svetoga Benedikta i svete Skolastike i tolikom njihovu snažnom predanju Bogu, jer su ne samo za svoga života, nego i kroz ovaj dugi niz stoljeća bitno pridonijeli duhovnoj ljepoti Crkve, koja se i po njima može prepoznati kao istinska Kristova Zaručnica. A sve to lijepo sažima zborna molitva ovim riječima: Gospodine, danas na spomendan svete Skolastike djevice, daj da se u nju ugledamo, tebi čistom ljubavlju služimo te i mi postignemo sreću tvoje ljubavi.
Preuzeto s vjeraidjela.com
