ŽIVOTOPISI BLAŽENIH DRINSKIH MUČENICA
Blažena s. M. Jula Ivanišević
Kata s. Jula Ivanišević rođena je 25. studenoga 1893. u selu Godinjaku kod Nove Gradiške, od roditelja Nikole i Tere, rođene Šimunović. Krštena je sljedeći dan, 26. studenoga, u župnoj crkvi sv. Antuna u Starom Petrovu Selu. U obitelji Ivanišević rodilo se jedanaestero djece, od kojih je petoro rano umrlo. Kata je rasla i sazrijevala u izrazito kršćanskom ozračju uz zajedničku obiteljsku molitvu i redovito sudjelovanje na svetoj misi nedjeljom i blagdanima, a često i običnim danima.
Osnovnu školu pohađa u svom rodnom mjestu i postiže vrlo dobre rezultate, ali nakon četvrtog razreda mora prekinuti školovanje zbog siromaštva, kako je zabilježeno u dokumentima. I tako s jedanaest godina ostaje kod kuće kao pomoć roditeljima u svemu gdje je zatrebalo. Već u toj dobi ukućani zamjećuju da je Kata posebna i različita od ostale djece. Terezija, njezina starija sestra, izjavljuje da je iz nje zračila sama dobrota i da im je svima bila uzor u poslušnosti roditeljima.
Pokazivala je velik interes za životopise svetaca koje je čitala u slobodno vrijeme ili čuvajući stado na paši. Ono što je pročitala, pripovijedala je djeci i vršnjacima koji su se rado okupljali oko nje.
Još jedan detalj iz toga razdoblja otkriva nam s. Julu kao osobu spremnu na žrtvu, post i odricanje. Naime, u dobi od deset godina učinila je privatni zavjet da neće jesti meso. Nakane toga njezina posta nisu nam poznate. Sestra Ljiljana Abianac, nećakinja, izjavljuje: „Želeći nasljedovati svece o kojima je čitala, od hrane koje su joj roditelji spremali za jelo dok čuva ovce, slaninu je poklanjala drugoj djeci, a ona je uzimala samo kruh. Meso uopće nije htjela jesti dok nije došla u samostan.“
U mladosti je bila zapažena kao izrazito skromna djevojka, prirodna u ponašanju i jednostavna u odijevanju. Privlačile su je više tišina i molitva, nego ples i izlasci. S prijateljicama je često išla u crkvu u Zapolju i u Starom Petrovu Selu, gdje je rado predmolila pučke pobožnosti. Duboko u srcu osjećala je snažan Božji poziv. Zbog toga je govorila da se neće udavati jer želi „služiti Isusu“. Tera Ivanišević, njezina prijateljica, pripovijeda: „Dobro se sjećam Kate. Zajedno smo drugovale kao djevojke. Uvijek je bila pobožna, od mladosti. (…) Kad je odlazila (u samostan), opraštala se s nama i rekla je da ide služiti Isusu.“
Kata je svoju želju i odluku priopćila roditeljima kada je imala osamnaest godina. No, majka se usprotivila njezinoj odluci. Nećakinja Anka Horvatović o tome izjavljuje: „Moja mama (op. a. to je starija sestra s. Jule) uvijek nam je pričala kako teta Kata želi u samostan, a njena majka joj to ne dopušta jer je ona bila njezina desna ruka i nije ju mogla pustiti od sebe. Ona je rekla da, dok je ona živa, da ju neće pustiti.“ Međutim, Kata se molila Bogu usrdno. I tako je zbog potrebne njege bolesnoj majci njezin odlazak u samostan bio odgođen dvije godine. To će joj biti omogućeno tek poslije majčine smrti.
Primljena je u Družbu Kćeri Božje ljubavi u Sarajevu 1914. Nakon nekoliko mjeseci privikavanja i učenja njemačkog jezika, odlazi u Beč te u Kući matici započinje njezin redovnički odgoj. Tada, naime, Družba još nije bila podijeljena na provincije zbog čega su sve do 1919. kuće redovničke formacije bile u Beču. Kao kandidatica i postulantica Kata ostaje jednu godinu u Breitenfurtu, nedaleko od Beča, a zatim ulazi u novicijat i dobiva ime sestra Marija Jula. Privremene zavjete polaže 16. kolovoza 1916. u samostanskoj crkvi Majke Divne u Beču, a doživotne 29. srpnja 1923. u samostanskoj crkvi Kraljice sv. Krunice u Sarajevu. U istu Družbu stupit će kasnije i njezina mlađa sestra Mara, tri nećakinje i jedna pranećakinja.
Odmah nakon položenih zavjeta s. Jula iz Austrije odlazi u Bosnu. U svom redovničkom životu djelovala je na mnogim mjestima i vršila različite dužnosti, od domaćinskih poslova i onih iscrpljujućih na zemljišnim posjedima Družbe do rada u sirotištu (u Zagrebu) i službe poglavarice zajednice u više navrata. Kao juniorka živi sedam godina u Breškama nedaleko od Tuzle, u zajednici s velikim zemljišnim posjedom. Sestre te zajednice pamte ju po njezinim odlikama i kvalitetama, a osobito po poslušnosti i uslužnosti.
Zbog narušena zdravlja i problema sa srcem, godinu dana provodi u Sarajevu na oporavku. Nakon toga vraća se ponovno svakodnevnim dužnostima, preuzimajući i nove službe koje su joj povjerene. Cjelokupno njezino ponašanje i djelovanje očitovalo je izuzetnu duhovnu snagu kojom je zračila i koju je na druge prenosila. U Biografskom imeniku sestara o njoj je zabilježeno: „Što je nedostajalo njezinoj čvrstoći i snazi, to je nadomjestila svojom brižljivošću, smirenošću i strpljivošću.“ Zatim je istaknuto njezino veliko pouzdanje u Boga, kojim je nadvladavala sve teške životne situacije.
Godine 1932. imenovana je poglavaricom zajednice na Palama, gdje ostaje do dana odvođenja u zarobljeništvo 11. prosinca 1941. Zahvaljujući dobroti i duhovnoj zrelosti s. Jule, u zajednici je vladalo ozračje zajedništva, molitve, požrtvovnosti i ljubavi.
O njezinim ljudskim i moralnim kvalitetama sačuvana su mnoga svjedočanstva, osobito od sestara koje su često dolazile na oporavak ili na ispomoć na Pale. Sestra Imakulata Orban ju pamti kao anđeosku dušu, ljubaznu i dinamičnu, uvijek spremnu za pomoć i uslugu. Njezin duhovni profil sažima ovako: „Predana i puna oduševljenja za svoje zvanje. Kao poglavar razborita i pravedna. Podložnima je bila i prava sestra i prava majka pa su je voljele i poštivale.”
I ostale sestre prepoznaju u s. Juli uzornu redovnicu koja živi u trajnom zajedništvu s Bogom, zbog čega zrači posebnim mirom i nutarnjim skladom. U knjizi Nekrologa o preminulim sestrama u Provinciji o s. Juli je zabilježeno: „Imala je veliko pouzdanje u Božju providnost i nikada se nije bojala da će biti neuslišana.“ Pouzdanje je bilo plod njezine duboke molitve te posebne pobožnosti prema Duhu Svetomu.
Pamte ju kao ženu punu razumijevanja koja je svojom jednostavnošću djelovala vrlo ugodno na sve s kojima je živjela. Smatrali su je svetom sestrom. Nećakinja Anka izjavljuje: „Kad sam joj dolazila u posjete u Josipovac kod Tuzle, uvijek sam se kraj nje osjećala sretnom kao kraj svetice.“
Iz nekoliko sačuvanih pisama izbija ljepota njezine duše, istinska poniznost i djetinja odanost prema Djevici Mariji. U jednom od tih pisama nećakinju s. Ljiljanu, tada mladu djevojku, savjetuje: „Nastoj svim silama nasljedovati presvetu Djevicu, osobito u njezinoj skromnosti i poniznosti. Poniznost je temelj svakoj krjeposti, a oholost početak svakom zlu.“ Potpuno svjesna vlastite slabosti ako ne surađuje s Božjom milošću, u istom pismu nastavlja: „Svi smo slabi i bijedni dokle god živimo na ovome svijetu pa trebamo puno milosti i pomoći Božje. Moli, moli često pa makar i kratko jer samo nas molitva čuva od propasti.“
Sestra Jula podnijela je mučeništvo sa 48 godina života.
***
Blažena s. M. Berchmana Leidenix
Karoline Anna s. Berchmana Leidenix rođena je 28. studenoga 1865. u Enzersdorfu na rijeci Fischi, nedaleko od Beča u Austriji, od oca Michaela i majke Josefe, rođene Benkhofer. Krštena je nakon dva dana u župnoj crkvi sv. Tome apostola. U obitelji Leidenix rodila se još jedna djevojčica, Mathilda (kasnije s. Bernarda), treća je rođena mrtva.
Obitelj je ostala rano bez oca pa se majka Josefa, sa svoje dvije kćeri, našla u teškom socijalnom položaju. Utemeljiteljica novoosnovane Družbe Kćeri Božje ljubavi u Beču (1868.) Majka Franziska Lechner primila je 1878. obje djevojčice u internat, a djelomičnu materijalnu potporu pružio je Okružni sud u Scwechatu. Karolini je tada bilo dvanaest godina. Tijekom školovanja u njoj se probudila klica duhovnog zvanja pa je odlučila postati članicom te redovničke družbe.
Stupila je u novicijat 1882. i dobila ime sestra Marija Berchmana Johanna. Prve zavjete položila je 20. kolovoza 1883., a doživotne 17. kolovoza 1892. Odmah nakon prvih zavjeta poslana je u Bosnu, tada misijsku zemlju, gdje ostaje do kraja života. Djelovala je u školama Družbe kao vrlo sposobna i zauzeta učiteljica, a kasnije je održavala privatne satove nadarenoj katoličkoj, pravoslavnoj, muslimanskoj i židovskoj djeci. Uz ostale poslove, poučavala je djecu i vjeronauk.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata u njemačkoj vojnoj bolnici u Višegradu njegovala je teške bolesnike i ranjenike. Uprava bolnice sestri osobno zahvaljuje te, između ostalog, u pismu iz 1915. ističe: „…tko je vidio našu bolnicu, otišao je pun zahvalnosti i pohvale. Na tome imate velik udio Vi, poštovana sestro Berchmana. Budući da je vojna komanda opozvala sestre, zahvaljujem Vam u ime bolnice i bolesnika za dosadašnju odanu kršćansku i samaritansku djelatnost.“
Godine 1931., u svojim šezdesetim godinama, imenovana je učiteljicom novakinja u Sarajevu. U svom odgojiteljskom radu nastojala je uliti u srce mladih sestara ljubav prema Bogu, Crkvi i bližnjemu, o čemu svjedoče one koje je odgajala. Sestra Beata smatra ju svetom ženom i pravom majkom: „To je bila jedna jako sveta i pobožna duša, puna Boga. Bila nam je svima prava majka. Borila se za nas kao lavica.“ Sestra Imakulata u njoj prepoznaje „redovnicu po Srcu Isusovu“, uzornu sestru, „živi primjer za nas, tada, mlade sestre“. Ona izjavljuje: „Bila mi je učiteljica u novicijatu u Sarajevu… svijetli uzor u molitvi i žrtvi. Velikodušna i plemenita. Osjetila sam da posjeduje veliku ljubav prema Bogu, Družbi i bližnjemu.“
Sestra Berchmana bila je žena duboke vjere. Često se zadržavala u kapelici, sva uronjena u molitvu. Na njoj se vidjelo, tvrdi s. Ljudevita, da je imala živu vjeru i veliku ljubav prema svome Zaručniku Isusu. Nadalje svjedoči: „Sve je sile upotrijebila da nas dobro pripravi za budući redovnički život i što više približi dragom Bogu.“
Sve sestre ističu da je bila mudra i vrlo inteligentna, ali skromna i ponizna. Imala je mnogo prigoda za vježbanje i rast u ovim odlikama, osobito s obzirom na hrvatski jezik koji nije bio njezin materinski jezik. O tome s. Ljudevita piše: „Kako nije znala dobro hrvatski, dogodilo bi se više puta da bi nešto krivo kazala, a mi smo se – kao mlađarija – znale i glasno nasmijati. No, kad je doznala zašto se smijemo, nije se vrijeđala, nego je to mirno i ponizno primila.“
Znala se savršeno svladati u svemu, sjeća se s. Inviolata Jakov, bez izražavanja svojih posebnih želja i potreba. Iako je bolovala od astme, sve je podnosila strpljivo i predana u volju Božju. Sestra Ilijana Ivić se sjeća da je „zbog nekih stvari mnogo trpjela, ali je to šutke podnosila“.
Posebno se odlikovala po svojoj odlučnosti, točnosti, pravednosti i samodisciplini, što je zahtijevala i od mladih sestara. O tome s. Apolonija Pečnik izvješćuje: „Bila je dobra, ali bila je i stroga, vrlo točna i tražila je da i mi budemo takve.“ U Nekrolozima sestara Kćeri Božje ljubavi o njoj je zapisano: „Po naravi je bila vrlo stroga, ali je imala veliku želju da mladim sestrama novakinjama ulije pravi duh da budu dobre redovnice.“
O s. Berchmani može se reći da je bila prava ekumenska i misionarska duša. Za vrijeme svog boravka u Breškama nedaleko od Tuzle poučavala je muslimansku djecu čitati i pisati pa je prozvana ’turskom sestrom’. Kao takva poznata je i na Palama, kamo dolazi – po drugi put – u rujnu 1939. u dobi od sedamdeset i četiri godine. Iste godine Katolički tjednik o njoj izvještava: „I s. Berchmana nalazi se na Palama. To je prva od sestara, koje su došle u Bosnu. Učinila je mnogo dobra u školi, u novicijatu i izvan kuće. Mi je od dragosti zovemo ‘turska sestra’.“ Činila je dobro djeci i mještanima Pala pravoslavne vjeroispovijesti pa je prozvana i ’srpskom majkom’.
Dva mjeseca prije svoje smrti, u razgovoru sa svećenikom Ksaverom Meškom, s. Berchmana ovako sažimlje čitav svoj život: „Za dvoje sam Bogu beskrajno zahvalna: da sam rođena i odgojena u katoličkoj vjeri i da sam postala redovnica.“ Tada još nije slutila da će upravo zbog tih dviju vrjednota – vjere i redovničkog poziva – podnijeti mučeničku smrt.
Ubijena je 23. prosinca 1941. u šumi kod Sjetline kada je imala 76 godina.
***
Blažena s. M. Krizina Bojanc
Jožefa s. Krizina Bojanc rođena je 14. svibnja 1885. u mjestu Zbure kod Šmarjetskih Toplica u Sloveniji. Krštena je istog dana u župnoj crkvi u Šmarjeti. Roditelji Mihael i Marija, rođena Bizjak, imali su pet kćeri i jednog sina koji je umro kad mu je bilo šest godina. Jožefa je bila drugo dijete u obitelji.
Obitelj je živjela zajedno sve do 1891., kada otac odlazi u Ameriku u potrazi za poslom, no nakon nekog vremena gubi mu se svaki trag. Tako je majka ostala sama s još nejakom djecom te se počinje baviti poljoprivredom kako bi ih prehranila. Bila je vrlo pobožna i crpila je snagu u svakodnevnoj svetoj misi i pričesti. Nastojala je odgojiti i svoju djecu u zdravom kršćanskom duhu. Nakon ranog gubitka sina, svoje kćeri stavlja pod posebnu zaštitu Djevice Marije, pred čijim se oltarom često molila.
Zbog obiteljske situacije Jožefa ostaje kod kuće do svoje trideset šeste godine da bude na pomoć majci i sestrama. U toj već odrasloj dobi upoznaje sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi koje su u Sloveniji skupljale pomoć za njihove odgojno-obrazovne zavode u Bosni i Hercegovini. Osjetila je snažan nutarnji poziv i želju da se posveti Bogu u redovničkom životu. Donosi odluku i odlazi u samostan u Sarajevo. Samo koju godinu kasnije, njezinim stopama poći će i mlađa sestra Angela (redovničkim imenom s. Alfonza).
U Družbu je primljena 28. prosinca 1921. Ubrzo se zamjećuju njezine posebne kvalitete, čiji su temelji postavljeni još u obiteljskoj kući. Resile su je osobito poslušnost, brižno oko i srce za drugoga. Prožeta tom usmjerenošću na bližnjega, a zaboravom sebe, ulazi u novicijat 27. lipnja 1922. i dobiva ime sestra Marija Krizina. Prve zavjete polaže 28. lipnja 1923., a doživotne tri godine kasnije, 5. kolovoza 1926.
Sestra Krizina u dva je navrata živjela na Palama te u ostalim zajednicama u Bosni, osobito u onima koje su poljoprivrednim radom materijalno opskrbljivale škole i internate Družbe. Brinula je za stočno blago, radila na zemljišnim posjedima, u praonici rublja i domaćinskim poslovima. Sestra Ljiljana o njoj kaže: „Bila je vrlo tiha, sabrana i pobožna. Šutljiva je bila, i marljiva kao pčelica.“
Sestre spominju da je po naravi bila plaha, ali u radu vrlo savjesna, pouzdana i spremna na žrtvu. Imala je istančan dar zapažanja, znala priskočiti u pomoć, razumjeti, utješiti. Resile su je jednostavnost, skromnost i nenametljivost. Sestra Blanka Kralj izjavljuje: „Nikoga nije opterećivala svojim nedaćama ili nerazumijevanjem. Tiho je u sebi molila za blagoslov u radu, za svoje poglavare i sestre. Jednom riječju, bila je sva Božja i kao takvu, sazrelu, Bog je uzima k sebi.“
Bila je osoba molitve, strpljiva i predana volji Božjoj. Iz molitve crpi ljubav i snagu za svoje svakodnevno darivanje bližnjemu. Sestra Beata izjavljuje: „Bila je puna Boga i kao da je uvijek o Bogu razmišljala. To se vidjelo po njezinu držanju.“
Koliko joj je značila sveta misa, najbolje govori jedna zgoda u šumi na Palama kada je plakala za Isusom. Sestra Ligorija Murn pripovijeda: „Kad je bila već starija, radila je u šumi i jednom sam je vidjela da plače. Pitala sam ju je li joj teško raditi, a ona je odgovorila da joj nije teško raditi, nego da joj je teško što nema svaki dan svete mise i svete pričesti.“
K Isusu i njegovu Srcu dolazila je po Mariji. Nakon što je obiteljski odgoj postavio dobre i čvrste temelje, ona je dalje nadograđivala. Bila je prepoznatljiva među sestrama po izrazito njegovanu marijanskom duhu, po velikoj ljubavi i pobožnosti prema Djevici Mariji. Njoj je povjerila sav svoj život, a i drugima je preporučivala da joj se s pouzdanjem mole jer je ona „dobra majka i sigurna pomoćnica“.
Njezina duhovnost bila je vidljiva u plodovima iskrene i zauzete ljubavi prema sestrama s kojima je živjela. Sve su osjećale njezinu brižnost da se koja ne bi previše opteretila poslovima. Živjela je po evanđeoskom duhu, a ne po duhu tijela, što se očitovalo u njezinu izabiranju onoga što je teže, a ne što je lakše. Sestra Vinka Udovičić, tada juniorka, sjeća se: „Kad smo radili teške poslove na ekonomiji s. Krizina je uvijek odabirala teži dio, a meni ostavljala lakši posao.“
U travnju 1939., na vlastitu molbu, premještena je ponovno na Pale. Ne zna se motiv te njezine želje. Poznato je samo da je na Palama već živjela (od 1925. do 1927.), a onda je bila premještena jer joj posao sa stočnim blagom nije išao od ruke. Je li i tu bio prisutan motiv „izabirati sebi teži dio“, ne znamo; to ostaje poznato samo Bogu. Malo svjetlosti na tu njezinu odluku baca svjedočanstvo s. Vinke koja ju je često čula govoriti da bi voljela umrijeti kao mučenica. Možda joj je upravo ova skrivena želja bila trajni poticaj da ne štedi vlastiti život, već da se nesebično troši i daruje, izabirući uvijek ono što je teže i gdje se plaća viša cijena.
Sestra Krizina umire mučeničkom smrću u 56. godini života.
***
Blažena s. M. Antonija Fabjan
Jožefa s. Antonija Fabjan rođena je 23. siječnja 1907. u slovenskom selu Malom Lipju (nedaleko od Novog Mesta), koje je pripadalo župi Hinje, a danas župi Žužemberk. Bila je treće od petero djece Janeza i Jožefe, rođene Kralj, koja je prihvatila i troje starije Janezove djece nakon smrti njegove prve supruge. Otac Janez se 1911. naglo razbolio i umro pa je majka ostala sama s osmero djece. Imali su veliki posjed i borila se da prehrani djecu i dobro odgoji djecu. Njezina sestra Amalija, ud. Pružan, dvije godine mlađa od Jožefe, pripovijeda: „Nije se brinula samo da nas prehrani, nego i da nas duhovno odgoji. U kući se svaki dan molilo i nedjeljom išlo na svetu misu.“
U Jožefu, najstariju kćer, majka je polagala posebnu nadu. Iako je bila vrlo nadarena i sposobna, obiteljske prilike dopustile su joj da završi samo četiri razreda osnovne škole. Tada se majka teško razboljela i ona ju je njegovala. Godine 1918. obitelj pogađa još jedna bol i gubitak – majčina smrt. Tako djeca, još maloljetna, ostaju bez oba roditelja pa brigu o njima preuzima rodbina. Jožefi je tada bilo jedanaest godina. O njezinu daljnjem odgoju brine pobožna žena, majčina sestra Marija Poznik. Nastavlja ju odgajati u kršćanskom duhu i utvrđivati u pravim vrijednostima da joj budu smjerokaz u životu.
Jednoga dana Jožefa povjerava teti svoju namjeru da se želi posvetiti Bogu u Družbi sestara Kćeri Božje ljubavi. U travnju 1929. odlazi iz Slovenije u Bosnu te u Sarajevu započinje svoj redovnički život. Već kao pripravnica odlikuje se poslušnošću i savjesnošću u radu. U ožujku 1930. ulazi u novicijat i dobiva ime sestra Marija Antonija. Učiteljica u drugoj godini novicijata i za vrijeme priprave za zavjete bila joj je s. Berchmana, mudra i iskusna redovnica s kojom će kasnije primiti palmu mučeništva. Među istaknutim odlikama njezine osobnosti u izvješću prije polaganja zavjeta zapisano je: „Oduševljena za redovnički život te dosljedna u izvršavanju onoga na što se obvezala.“ Privremene zavjete položila je 19. ožujka 1932., a doživotne pet godina kasnije, 28. kolovoza 1937.
Sestra Antonija posvetila se radu u vrtu, u praonici rublja i na zemljišnim posjedima u zajednicama koje su uzdržavale odgojno-obrazovne ustanove Družbe. Uskoro se pojavljuju prvi zdravstveni problemi te se privremeno oporavlja na Palama i ponovno vraća svojim dužnostima. Dvije godine kasnije, 1936., podvrgnuta je operativnom zahvatu pa je nakon oporavka premještena na Pale, gdje ostaje do kraja života.
O njezinim ljudskim i kršćanskim kvalitetama sačuvana su svjedočanstva sestara koje su je poznavale. Sestra Ljudevita Torbašinović sjeća se da je „ozbiljno shvatila svoj poziv“ već u početnim godinama redovničkog života. Isto potvrđuje i s. Vinka koja je imala prilike s njom živjeti i upoznati ju izbliza: „Nisam joj se odmah puno približavala jer mi se nekako učinila preozbiljnom. Ali radeći i živeći zajedno, približila sam se sestri i uvjerila se da je to jako dobra redovnica. Iako je naš posao bio jako težak na ljetnoj žegi, mi smo radile sve iz ljubavi prema Bogu.“ Upoznala ju je kao pobožnu, savjesnu i vrlo marljivu, što je i nju poticalo na dosljedniji redovnički život. Bila joj je osobit uzor i u sljedećem: „Nikada ju nisam čula govoriti protiv poglavara ili protiv koje sestre.“
Sestru Antoniju su svi poznavali kao šutljivu, staloženu i razboritu osobu. Govorila je samo kada je to bilo potrebno i korisno za bližnjega ili o stvarima duhovnog života. Na s. Valeriju je ostavila snažan dojam svojom smirenošću koja je bila plod njezina ustrajna rada na vlastitoj izgradnji. O njezinoj razboritosti piše: „Razboritost je bila značajka njezina smirena karaktera. Bila je puna Duha Božjega.“ Zatim kratko sažima čitav njezin duhovni profil: „Uzor-sestra, koja je svojim svijetlim primjerom i vrijednim životom do svoje mučeničke smrti privlačila na nasljedovanje.“
Sestra Ligorija sjeća se njezina životnog načela, preuzetoga od tete koja ju je odgajala. Ona pripovijeda: „Kad je s. Antonija bila sa mnom na Betaniji, pričala mi je kako joj je teta uvijek govorila: ‘Tko tebi učini zlo, ti njemu učini dobro’, kao ono iz Evanđelja. Toga se ona uvijek držala.“
U knjizi Nekrologa sestara o njoj je zabilježeno da ju je iznad svega resila poslušnost i poniznost, što se očitovalo u njezinu odnosu prema Bogu i ljudima. Bavljenje vrtlarstvom, rad u praonici i obavljanje kućanskih poslova dovelo ju je do toga da otkrije vrijednost i ljepotu malih stvari. Zbog toga nije težila za onim što je visoko.
Ljubila je Boga iznad svega, prinoseći mu u ljubavi sve što je radila tijekom dana. Njezin rad bio je prožet molitvom. Odlazila je češće u kapelicu, prisjeća se s. Anita Vlahović, gdje je tiho i sabrano molila.
Ljubav prema Bogu odrazila se u ljubavi prema bližnjemu, o čemu u Nekrolozima sestara o njoj piše: „Nikada ju nismo trebale moliti za uslugu jer je sestra sama vidjela naše potrebe i bila spremna da nam pomogne.“
Sestra Antonija je podnijela mučeništvo četiri godine nakon doživotnih zavjeta, kada je imala 34 godine.
***
Blažena s. M. Bernadeta Banja
Terezija s. Bernadeta Banja rođena je 17. lipnja 1912. u Velikom Grđevcu kod Bjelovara, krštena je sljedećeg dana u župnoj crkvi Duha Svetoga. Njezin otac Josip kao mlad udovac doselio se u Hrvatsku iz Mađarske, iz Kapošvara, sedam kilometara udaljenog od Subotice. Sa svojim sinom Mirkom i majkom Klarom nastanio se u Velikom Grđevcu. Uskoro se ponovno oženio djevojkom Terezom Kovač, čiji su roditelji također mađarski doseljenici.
Josip i Tereza u braku su imali trinaestero djece, od kojih šestero umire u ranom dječjem uzrastu. Terezija je bila dvanaesto dijete. Odgojena je u uzornoj kršćanskoj obitelji, o čemu pripovijeda njezina starija sestra Rozalija, ud. Tomaić: „Mama i tata su bili trećoredci. Jako su se lijepo slagali u braku i nas djecu izveli na pravi put. (…) U kući je tata napravio oltarić. Pred njim smo molili, a znali su i susjedi doći k nama i s nama moliti, posebno u svibnju. Taj molitveni duh tata i mama su prenijeli i na nas djecu.“ Brat Miško spominje da se u selu znalo govoriti „pobožni kao Banja“.
Osim pobožnosti, roditelji su djecu učili radu i marljivosti. Rozalija svjedoči: „Otac je bio poljoprivrednik i remenar. Mama je bila domaćica. Bili su vrlo marljivi i prenijeli su tu marljivost i na nas djecu.“ Tako su molitva i rad već od najmlađih dana obilježili život male Terezije.
Osnovnu školu pohađala je u Velikom Grđevcu, a u slobodno vrijeme rado je pomagala roditeljima u domaćinskim poslovima. Dok bi čuvala perad i stado na obiteljskom pašnjaku, često je s krunicom u ruci tražila neko samotno mjesto za molitvu i čitanje. Unatoč težnji za samoćom, bila je vedra i živahna duha.
U mladenačkoj dobi otkriva roditeljima svoju želju da se posveti Bogu u redovničkom životu. Njezina sestra Rozalija pripovijeda: „Rekla je da je Bog zove i da želi ići tim putem.“ Sjeća se da je govorila: „Volim umrijeti nego ne ostvariti svoj poziv.“ Uz roditeljski blagoslov, sa sedamnaest godina ostavlja svoju obitelj i odlazi u samostan.
U lipnju 1929. primljena je u zajednicu sestara Kćeri Božje ljubavi u Koprivnici, gdje ostaje kao kandidatica nekoliko mjeseci, nakon čega je poslana u Sarajevo u kuću redovničkog odgoja. U kolovozu 1930. ulazi u novicijat i dobiva ime sestra Marija Bernadeta. U njezinoj drugoj godini novicijata za učiteljicu novakinja imenovana je s. Berchmana Leidenix. Ona će novakinju s. Bernadetu uvoditi u ljepotu i veličinu predanja Bogu po svetim zavjetima, tumačeći joj put evanđeoske jednostavnosti i Pravila Družbe.
Dana 15. kolovoza 1932. polaže svoje privremene, a 28. kolovoza 1938. doživotne zavjete. Dva mjeseca nakon prvih zavjeta odlazi na Pale i preuzima rad u kuhinji. To je bio njezin jedini redovnički premještaj.
Već kao kandidatica zapažena je kao poslušna, ozbiljna, pouzdana i vrlo marljiva. Njezina učiteljica u kandidaturi s. Maksimilijana Weisner prisjeća se: „Nikad joj nisam jednu stvar dva puta ponovila. U poslušnosti je bila savjesna i spremna na žrtvu.“ Poslušnost kod nje nije bila stvar naravi nego skupo plaćena ustrajnim radom na sebi. O tome je u izvješću prije njezina ulaska u novicijat zapisano: „Po naravi naginje na ponos, ali mirno prima opomene jer je naučila pobjeđivati samu sebe.“
U svjedočanstvima sestara istaknute su njezine ljudske i kršćanske kvalitete. U njoj vide uzor požrtvovnosti i rada. U svom služenju u kuhinji bila je izrazito strpljiva, pripremala je hranu brižno i s ljubavlju. Sestra Irena Hočevar sažima sve njezine kvalitete u jednu: „Vjerna u malom.“ Druge ističu da je bila zadovoljna sa svime, nikada se nije ni na što tužila. Sestra Vitalija Oletić pripovijeda da joj je često pomagala u kuhinji: „Bila je zbilja dobra sestrica. Ne sjećam se da sam ju ikada vidjela nervoznu ili nestrpljivu. Bila je uvijek sabrana.“
Kako je bila niska rasta, imala je mnogo prigoda za svakodnevno vježbanje u strpljivosti, prihvaćanju sebe i dužnosti koja joj je bila povjerena. Sestra Roza Gavran, njezina sunovakinja, pripovijeda: „Po dužnosti je bila kuharica pa se često služila klupicom da bi mogla nadgledati i promiješati jelo koje se kuhalo. Činila je to vrlo spretno pa ju je bilo simpatično gledati sa strane. Taj nedostatak u rastu ona je herojski prihvatila i, kako je izgledalo, veselo podnosila.“
Sestra Valerija Trgovčević izjavljuje da je bila mala tijelom, ali velika duhom. Ona zaključuje: „Kad skupim sve što o ovoj našoj sestri znam, mogu ovako kratko i jezgrovito reći: tjelesno i duševno skovana Božjom rukom da bude sunčana zraka onima s kojima je, među kojima je i za koje je živjela. Bila je malo srce i žila kucavica one male samostanske zajednice na Palama.“ I ostale sestre potvrđuju isto. Spominju njezinu neumornost i radosnu uslužnost u kuhinjskim poslovima, što je u ono vrijeme – kada je sve bilo na drva, a voda se donosila iz bunara – bilo povezano s mnogim teškoćama i žrtvama. Sestra Beata Tomić kaže: „To je bilo dosta naporno, ali se na njoj nikada nije primijetilo da joj je to teško.“
Sestra Bernadeta je umrla mučeničkom smrću kada je imala 29 godina.
Izvor: Kćeri Božje Ljubavi
