HOMILIJA FRA MARINKA ŠAKOTE NA 22. OBLJETNICU SMRTI FRA SLAVKA BARBARIĆA

Danas, 24. studenog 2022. godine, na 22. obljetnicu smrti fra Slavka Barbarića misno slavlje u crkvi svetog Jakova u Međugorju predvodio je bivši međugorski župnik fra Marinko Šakota. Njegovu homiliju pročitajte u cijelosti:

Draga braćo i sestre,

pred nama večeras stoji jedan lik, a to je fra Slavko Barbarić. Pred nama stoji svjedok. Svjedok Božje ljubavi. Svjedok Gospine ljubavi. Svjedok evanđelja. Tko je on bio? Što možemo o njemu u ovih nekoliko minuta reći? Fra Slavko je išao na studij, poslijediplomski studij u Freiburgu u Njemačkoj i kad je završio studij došao je u Međugorje, to je bilo 1982. u veljači. Dakle, 1981. Gospa se ukazala a on je došao u veljači 1982. i tada je on šest mjeseci bio s vidiocima, od veljače do osmog mjeseca. Šest mjeseci je proveo s njima, gledao gledao ih, proučavao, istraživao i kad se uvjerio da je to istina, da  se Gospa njima ukazuje on se potpuno predao Međugorju. On se potpuno predao Gospi. to je jedna od njegovih osobina. To je jedna od njegovih osobina koja je za nas važna, koju možemo mi isti tako usvojiti. Fra Slavko se potpuno dao, potpuno živio za Međugorje, za Gospu. Potpuno, bez pridržaja, bez rezerve, cijelim svojim bićem i to je on bio. On je bio franjevac, svećenik koji je živio srcem, sve što je činio, molio srcem , klanjao se Isusu srcem, hodočasnicima se davao srcem. Sve što je činio bilo je potpuno, potpuno srcem dalje, što bih želio istaknuti što se tiče njegovih osobina je otvoreno srce. On je imao otvoreno srce prema Bogu i Božjoj Riječi. On je osluškivao, on je učio. Gospa je rekla „Međugorje je izvor, a vi ste posude milosti“. To je fra Slavko, za njega možemo to reći. Za njega je postojao izvor a on je bio posuda. Izvor je za njega bila Euharistija, tu se on napajao, tu se on hranio. Klanjanje Isusu, molitva pred Križem, Božja Riječ, tu se on hranio i on je duboko studirao. On je išao u dubine i učio, upoznavao Božju ljubav. Bio je potpuno otvoren Gospodinu. Osluškivao poticaje Duha. Što Bog želi u njegovu životu, što Bog želi preko njega? I bio je otvoren prema potrebama ljudi. On je osluškivao potrebe ljudi, potrebe hodočasnika. Zato je onda sve činio da na te potrebe odgovori. Zato je išao po svijetu jer je to bila potreba da budu ljudi povezani s Međugorjem, da se tim ljudima koji ne mogu doći u Međugorje donese poruka Gospina, donese evanđelje. Zato je organizirao seminare, zbog potreba jer svećenicima je potrebna duhovna obnova zato je uveo tu duhovnu obnovu za svećenike, jer mladima je potrebna duhovna obnova zato je uveo Mladifest, jer bračnim parovima je potrebna duhovna obnova zato je uveo tu duhovnu obnovu, jer organizatorima hodočašća je isto tako potrebna duhovna obnova. On je osluškivao potrebe zato je počeo s izgradnjom Majčinog sela, potrebe djece, potrebe mladih, potrebe osoba koje su upadale u ovisnosti droge, alkohola. On je osluškivao to i zato je borio njima da osigura te kuće, to Majčino selo, zajednicu Milosrdnog Oca. To je bio on. Čovjek otvorena srca prema Bogu i prema Božjoj poruci, Božjoj Riječi, Božjoj želji i čovjek koji ima otvoreno srce prema ljudima u potrebi.

Posebno je imao otvoreno srce prema Gospi. On je osluškivao što Gospa želi, što je Gospina namjera ovdje i on je svim srcem nastojao ostvarivati ono što Gospa želi. Sve je činio za to. On je bio čovjek u kojem je bila ljubav. U njemu je bila velika ljubav prema Bogu, velika ljubav prema Isusu, velika ljubav prema Gospi. sjećam se jednom kako je poslije poslije ponoći, prošla je ponoć, on ide na Brdo Ukazanja jer taj dan nije išao na Brdo Ukazanja. Inače je išao svako jutro ili na Križevac ili na Brdo Ukazanja. To su bili njegovi trenutci njegove osobne molitve kada se on napajao. To je taj izvor, Euharistija, klanjanje, Brda kada je on molio i to je, braćo i sestre, nešto što on nikada nije dovodio u pitanje. Nitko i ništa nije smjelo biti prepreka tome izvoru. On je to u svome životu imao kao strogo pravilo  – molitva, molitva i zato je on nalazio vremena. Nadalje, što bih istaknuo u fra Slavka, to je sloboda. Sloboda čovjeka koji se potpuno u slobodi opredijelio za Međugorje, za Gospu, za Isusa, za hodočasnike. Bio je potpuno slobodan od svega a on je slobodu stjecao u molitvi, učeći od Isusa i stjecao je slobodu u postu. Postio je jako strogo i vodio je seminare posta. On je u postu učio što je to bitno u životu a što nije bitno i znao je to razlikovati i znao je ostavljati sve što je nepotrebno, sve što je nebitno. Davao je drugima velikodušno a za sebe ostavljao samo ono najnužnije jer je bio slobodan, slobodan čovjek od svega. Slobodan da bi mogao služiti. Ne samo slobodan da bude slobodan, nego slobodan da može što više služiti Bogu i ljudima. I znao je razlikovati što je to zaista bitno i za što treba zaista energiju ulagati a što je nebitno. To je kod njega se posebno moglo vidjeti. On je svoj život potpuno posvetio bitnim stvarima, bitnim stvarima. Nije nalazio prostora za nebitno u njegovu životu. Evo, braćo i sestre, nekoliko, samo nekoliko tih osobina sam naveo.

Fra Slavko je bio poseban čovjek, poseban svećenik, poseban franjevac. O njemu bi se moglo još mnogo govoriti ali evo nekoliko samo stvari sam htio staviti pred nas da učimo od njega i to je ono što je sada najvažnije za nas da učimo od njega. Zato ga stavljamo pred naše oči da gledamo kako je on činio, što je on činio i da i mi u svom životu se potpuno predamo, svim srcem predamo Gospodinu, svim srcem predamo Gospi dragoj koja je nas izabrala, koja vjeruje u nas, koja vjeruje da mi možemo puno dobroga učiniti i da ne proigramo tu šansu, da ne proigramo tu posebnu milost i prigodu koju nam daje u ovom vremenu i to nama i to danas, nama koji sada živimo. Evo, da se potpuno srcem, koliko god možemo dadnemo i da budemo Gospin glas, Gospine ruke, Gospini apostoli mira u svijetu. Isto tako, da budemo otvorena srca. Otvorena srca prema Bogu i Božjoj Riječi, do ozbiljno osluškujemo što Bog želi čitajući Božju Riječ, sudjelujući u Euharistiji., klanjajući se Isusu, moleći pred Križem i da osluškujemo potrebe ljudi oko nas kako ne bismo ostali sebični, samo za sebe da živimo što nije dostojno čovjeka a posebno nije dostojno kršćanina jer kršćanin je onaj koji živi po Kristovu primjeru za druge. „Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas da idete drugima“ i to je ono što i Gospa želi od nas da imao otvoreno srce, da osluškujemo potrebe ljudi oko sebe. Potrebe u svakom smislu, i u materijalnom i u duhovnom i  da budemo hrabri otići tamo gdje je potrebno., da budemo hrabri i s ljubavlju otići ako negdje nered, nemir, sukob ili ako je neko siromaštvo, da imamo hrabrosti napraviti prvi mi korak i pomognemo na neki način. I još nešto, da budemo slobodni, da učimo od fra Slavka biti slobodni ljudi, da postimo kako bismo se mogli usmjeriti na bitno u životu, kako bismo mogli razlikovati što je to nebitno, nepotrebno, što zaista nije vrijedno da trošimo energiju na to, što zaista nije vrijedno da vrijeme posvećujemo tome. Danas nam se nudi puno toga što nam oduzima vrijeme. Oduzima nam vrijeme a kad nemamo vremena onda smo mi u velikoj kušnji da Sotona pronađe prostor u našem životu, da  nas odvede na krive puteve. Kad nema vremena za Boga, za molitvu, kad nemam vremena za članove svoje obitelji, za razgovor, za prijatelje, za tišinu. Kada to nemam, ja sam onda izložen mnogim ponudama koje danas itekako vladaju. Zato je važno znam razlikovati bitno od nebitnoga a to možemo posebno kroz post. Evo, draga braćo i sestre, neka nam fra Slavko naš, s kojim smo živjeli, kojega su mnogi od nas evo poznavali, neka nam on bude danas zvijezda vodilja, svjetionik na našim putovima, putokaz u našim vremenima. Amen.

***

“Draga djeco! Danas kad vam je nebo na poseban način blizu pozivam vas na molitvu da preko molitve stavite Boga na prvo mjesto. Dječice, danas sam vam blizu i blagoslivljem svakog od vas svojim majčinskim blagoslovom da imate snage i ljubavi za sve ljude koje susrećete u vašem zemaljskom životu i da možete davati Božju ljubav. Radujem se s vama i želim vam reći da se vaš brat Slavko rodio u nebo i da zagovara za vas. Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu.

(Gospina poruka, 25. studeni 2000.)

Ostavite komentar

Pin It