SVETAC DANA – SV. STANISLAV KOSTKA
Sveti Stanislav Kostka bio je poljski plemić i isusovački novak koji je pokazao izuzetnu ustrajnost u nasljedovanju Božjeg poziva u svom pozivu. Stanislav je rođen 1550. godine u dvorcu Rostkovo u Poljskoj, a ime je dobio po mučeniku i biskupu iz 11. stoljeća, svetom Stanislavu. Njegov otac, Ivan, bio je senator kraljevstva i guverner Zakroczima. Njegova majka Margareta bila je u rodu s poljskim kancelarom. Stanislav i njegov stariji brat Paweł odgajani su u strogom okruženju i poučavao ih je privatni učitelj. Stanislav je bio pobožniji od Paweła, koji ga je zadirkivao i maltretirao. Kad mu je bilo trinaest, on i Paul su poslati u Beč da pohađaju isusovački koledž koji je tamo nedavno otvoren. Stanislav je stekao reputaciju neobično marljivog i gorljivog po pitanju vjere, a zbog svoje ljubaznosti bio je omiljen.
Nakon nekoliko mjeseci dječaci su se preselili iz isusovačke rezidencije u kuću senatora, koji je bio uvjereni luteran. Stanislav se prilično razbolio u prosincu 1565. Zbog njegovog protivljenja katoličkoj vjeri, senator nije dopustio svećeniku da uđe u kuću noseći euharistiju, uzrokujući tugu za bolesnog dječaka. Nakon samo deset mjeseci novicijata, Stanislav je postao svjestan da će umrijeti. Doista, dobio je temperaturu, za koju bolničar nije mislio da je nešto ozbiljno. Dana 10. kolovoza bio je toliko slab da je znao da mu je smrt neizbježna. Rukom je napisao pismo Djevici Mariji, moleći ga da ga pozove na blagdan svoga Uznesenja na nebo. Dana 14. dana dobio je Viaticum i tu je noć proveo vrijeme u molitvi s nekoliko drugih isusovaca. Kasno noću, izjavio je da mu Djevica Marija dolazi u susret s nekim anđelima, a on je umro kako je tražio u ranim jutarnjim satima 15. kolovoza u dobi od sedamnaest godina.Paweła se nije obazirao na bratove molbe da mu pribavi Viaticum, pa je Stanislav pribjegao iskrenim molitvama, zazivajući zaštitnicu svoga sodalstva, svetu Barbaru. Kasnije je ispričao da ga je doista posjetio svetac s dva anđela i pričestio ga. Ispričao je i da mu se ukazala Djevica Marija s malim Isusom, potaknula ga da postane isusovac i stavila mu Dijete u naručje. Nakon oporavka, odnos između Paweła i Stanislava nastavio se pogoršavati. Što je Stanislav postajao pobožniji, to je Paul bio ljući i agresivniji. Verbalno zlostavljanje eskaliralo je do batina koje je Stanislav strpljivo podnosio. U jednom je trenutku Stanislav upozorio brata da će uskoro otići i da se više nikada neće vratiti.
Doista, Stanislav je u dobi od petnaest godina odlučio ući u isusovce. Zamolio se provincijalu u Beču tijekom ljeta 1566. Iako su ga smatrali dobrim kandidatom, protivljenje roditelja je prije bilo problematično, pa je Stanislavu rečeno da će trebati očevo dopuštenje. Znao je da se njegov otac namrštio na njegove snažne duhovne sklonosti, pa je nakon savjetovanja s drugim isusovcem napravio alternativni plan. U kolovozu 1567. ujutro tajno je napustio Beč, ostavivši za sobom svoju otmjenu odjeću, odjeven kao siromašni putnik. Te je večeri Paweł shvatio što se dogodilo te je u bijesu krenuo za bratom, ali ga nije uspio pronaći. Noseći pismo bečkih isusovaca, Stanislav je pješice otputovao dvjesto osamdeset milja do Augsberga u Njemačkoj kako bi se obratio tamošnjem provincijalu Sv. Petru Kaniziju. Canisius ga je poslao da radi u internatu u Dillingenu i brzo je uvidio koliko je dječak ozbiljan i sposoban. Prihvatio je Stanislava u red i organizirao da s dvojicom pratilaca otputuje u Rim, nadajući se da Ivan Kostka neće intervenirati.
Nakon pet stotina osamdeset milja putovanja pješice, trio je stigao u Rim u listopadu, noseći pismo od Kanizija. Stanislav se predstavio sv. Franji Borgiji, generalnom poglavaru isusovaca. Primljen je u novicijat svetog Andrije u Rimu, gdje je stavljen na brigu meštru novaka fra Giulio Fazio.
Nakon samo deset mjeseci novicijata, Stanislav je postao svjestan da će umrijeti. Doista, dobio je temperaturu, za koju bolničar nije mislio da je nešto ozbiljno. Dana 10. kolovoza bio je toliko slab da je znao da mu je smrt neizbježna. Rukom je napisao pismo Djevici Mariji, moleći ga da ga pozove na blagdan svoga Uznesenja na nebo. Dana 14. dana dobio je Viaticum i tu je noć proveo vrijeme u molitvi s nekoliko drugih isusovaca. Kasno noću, izjavio je da mu Djevica Marija dolazi u susret s nekim anđelima, a on je umro kako je tražio u ranim jutarnjim satima 15. kolovoza u dobi od sedamnaest godina.
Sveti Stanislav Kostka od djetinjstva je pokazivao rijetku ozbiljnost i odanost vjeri, koja je podnosila protivljenje i neprijateljstvo unutar vlastite obitelji. Paul Kostka doživio je da bude nazočan bratovoj beatifikaciji 1605. godine i posvjedočio je da je njegov brat doživio ekstaze tijekom njihova boravka u Beču. Fr. Fazio je posvjedočio da je Stanislav osjetio vrućinu u prsima koja je bila toliko jaka da je morao “primjenjivati hladne obloge” i da je “bio uzor i ogledalo vjerskog savršenstva… nije štedio sebe ni najmanje pokore”. Nije dopustio da mu išta stane na put da slijedi poziv Djevice Marije da bude isusovac, uključujući i hodanje od gotovo devet stotina milja, uključujući i kroz Alpe. Lista njegovih “podviga” bila bi kratka, ali moglo bi se reći da je “umro od ljubavi”. Blagdan mu je 13. studenog i tu su škole.
Blaženim ga je 1605. proglasio u nazočnosti brata Paweła papa Pavao V, a svetim 1726. papa Benedikt XIII. Zazivaju ga pri prijelomu kostiju, ubrzanom kucanju srca i opasnim bolestima, a zaštitnik je Poljske, isusovačkih novaka, studenata, mladeži i bolesnika koji primaju posljednju pomast. Posvećene su mu mnoge župe i crkve diljem Poljske i svijeta.
