HERCEGOVAČKI FRATRI I BIBLIJA (2)
Nastavljamo s prikazom rada hercegovačkih franjevaca na prijevodima Svetoga pisma. U ovome članku ukratko ćemo obraditi lik i djelo fra Gracijana Raspudića koji je Novi zavjet preveo u Španjolskoj, doradio ga u SAD-u, a tiskao u ondašnjoj Jugoslaviji.
Fra Gracijan Raspudić rođen je 25. veljače 1911. u selu Lipnu pored Ljubuškog. Osnovnoškolsko obrazovanje stekao je na Čerinu, a gimnazijsko na Širokom Brijegu. Novicijat je proveo na Humcu 1928./29., bogoslovni studij polazio je u Mostaru i Beču (1931.-1935.), a u Beču je i zaređen za svećenika 26. kolovoza 1934. Po završetku bogoslovnog studija odlazi na doktorski studij iz teologije u Lyon, gdje doktorira 1938. godine s temom ”Apologetski elementi u Crkvenoj povijesti Euzebija Cezarejskog”. Iz Lyona se nakratko vraća u domovinu na odsluženje vojnoga roka, nakon čega odlazi u Rim u Skotističku komisiju, gdje pod vodstvom fra Karla Balića proučava lik i djelo Ivana Dunsa Škota. Nažalost, zbog bolesti prekida taj rad i vraća se u Hercegovinu. Tu se brzo oporavlja i postaje profesor na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru, kasnije prebačenoj na Humac (1938.-1943.). Kratko je vrijeme proveo u Grudama kao župni pomoćnik, a nakon toga odlazi u misije u Njemačku gdje preuzima brigu za hrvatske radnike. Poslije Drugog svjetskog rata odlazi u Italiju za ravnatelja franjevačke gimnazije u Grottammareu (do 1950.), a zatim u Španjolsku.
U Španjolskoj je fra Gracijan živio na relaciji Onteniente – Madrid. Profesorsko mjesto na katedri Svetog pisma u Ontenienteu ”natjeralo” ga je da proučava Sveto pismo pa je odlučio prevesti ga na hrvatski jezik. Prevodio ga je nekoliko godina i o tome obavijestio fra Dominika Mandića, koji je 1953. u SAD-u osnovao ‘‘Hrvatski izdavački zavod Croatia” s ciljem izdavanja knjiga hrvatskih intelektualaca u inozemstvu. Jedna od knjiga koja je trebala biti izdana bila je i ”Sveto pismo Novoga zavjeta” u fra Gracijanovom prijevodu. No fra Dominik ubrzo dobiva obavijest da dominikanac fr. Hijacint Eterović u Španjolskoj planira tiskati Sveto pismo u prijevodu nadbiskupa Ivana Šarića. Fra Dominiku se činilo previše da se u kratkom roku tiskaju dva prijevoda Svetoga pisma za ograničeno inozemno tržište. Molio je fr. Hijacinta da objave jedan prijevod Svetog pisma u kojemu bi Stari zavjet bio u prijevodu nadbiskupa Ivana, a Novi zavjet u prijevodu fra Gracijana. Fr. Hijacint je to odbio pravdajući se da je Sveto pismo već u tisku, tako da, za neko vrijeme, od fra Gracijanova prijevoda nije bilo ništa. S ovim gorkim iskustvom fra Gracijan odlazi u SAD i ondje obavlja različite pastoralne službe.
U međuvremenu se u Jugoslaviji javila prijeka potreba da se izda jedan Novi zavjet na hrvatskom jeziku, jer su odavno rasprodana do tada tiskana izdanja. Fra Rufin Šilić, tadašnji tajnik Franjevačke bogoslovije u Sarajevu, doznao je za fra Gracijanov rukopis i započeo korespondenciju s njim s ciljem da se njegov prijevod tiska u domovini. Fra Gracijan je pristao na to, a fra Rufin je zamolio fra Ljudevita Rupčića da pregleda fra Gracijanov rukopis i pripremi ga za tisak. Fra Ljudevit je nevoljko pristao na to jer je i sam prevodio Novi zavjet pa se nije htio opteretiti i fra Gracijanovim prijevodom. Prelistavši prijevod fra Ljudevit je ustvrdio da će trebati učiniti podosta ispravaka. U međuvremenu su izgubili izravni kontakt s fra Gracijanom jer je potpisao neku izjavu protiv Jugoslavije i zbog toga bio proglašen državnim neprijateljem, pa su s njim komunicirali preko fra Tugomira Solde. Zbog neizravne komunikacije fra Gracijana i fra Ljudevita te zbog pritiska Pastoralne biblioteke u Sarajevu da Novi zavjet čim prije ugleda svjetlo dana, došlo je do više nesporazuma u izdavanju. Tako je fra Gracijan u jednome pismu dopustio fra Ljudevitu da slobodno po svome nahođenju vrši ispravke na prijevodu bez konzultacija s njim. Uspjeli su poslati fra Gracijanu ispravljenu verziju rukopisa (a u međuvremenu su poslali rukopis u tisak) na što je on negativno reagirao, smatrajući da je sada prijevod iskrivljen te nije htio da se Novi zavjet tiska pod njegovim imenom. Ovime je i fra Ljudevit stavljen u nezavidan položaj jer nije htio da se takav rukopis tiska pod njegovim imenom te je zahtijevao da se tiska pod fra Gracijanovim i njegovim imenom ili pod imenom ”Herceg. Franjevci”. Izdavači nisu pristali na to, nego su zahtijevali da se navede autor prijevoda pa je fra Ljudevit, na fra Rufinov nagovor, pristao da se ovaj prijevod tiska pod njegovim imenom. Tako je 1961. godine izdan Novi zavjet u prijevodu fra Ljudevita Rupčića.
Novi Zavjet je izazvao opće oduševljenje i dobio je odlične kritike, kako od bibličara, tako i od vjernika. Fra Gracijan je s vremenom shvatio da je napravio pogrešku odrekavši se svoga prijevoda pa je počeo “tražiti pravdu”. U glasilu ”Crkva u svijetu” (1969.) izišla je fra Gracijanova kritika prijevoda Novoga zavjeta iz 1961. godine te kritika na izvorni fra Ljudevitov prijevod iz 1967. godine. Nastala je nemala rasprava između fra Gracijana, fra Rufina i fra Ljudevita koja je ostavila negativne posljedice u široj javnosti. Opisati tijek rasprave u ovome kratkom tekstu bilo bi nezgodno, pa tko želi upućujem ga na članak fra Ivana Dugandžića, čije podatke navodim u popisu literature.
Fra Gracijan je krajem 1987. godine dobio nekakvu zadovoljštinu tako što je tiskan njegov prijevod s grčkog izvornika. Jezičnu i teološku lekturu Novoga zavjeta načinili su Tomislav Ladan i Mato Zovkić. Nažalost tiskan je na lošem papiru i nezgrapan je za uporabu, tako da nije imao velika odjeka u javnosti. Ovaj prijevod je, što zbog lektora, što zbog pojedinih fra Gracijanovih ispravaka, malo drugačiji nego onaj koji je priredio fra Ljudevit 1961. godine. O ovome prijevodu fra Ljudevit piše sljedeće: ”Vrijednost je njegova prijevoda bila u relativno lijepu hrvatskom jeziku, što autor ima zahvaliti okolnosti da je rođen i školu pohađao u kraju u kojem se relativno dobro govori hrvatskim književnim jezikom” (Dugandžić, 2014.).
Nedugo nakon izlaska novoga prijevoda, početkom 1989. godine, u Chicagu je umro fra Gracijan. Hercegovačka franjevačka provincija odužila mu se za prevoditeljski rad tako što je ponovno tiskala njegov prijevod Novoga zavjeta u sklopu bibliofilske Franjevačke Biblije 2010. godine.
Literatura: Robert JOLIĆ, Leksikon hercegovačkih franjevaca, Mostar, 2011.; Ivan DUGANDŽIĆ, ”(Ne)jasne okolnosti Rupčićeva prijevoda Novoga Zavjeta”, u: Hercegovina franciscana, god. 10 (2014.), str. 76-96; Bazilije PANDŽIĆ, ”Životopis fra Dominika Mandića”, u: Dominik Mandić – Sabrana djela, Svezak I., M. AKMADŽA (prir.), Mostar, 2013., str. 15-178; Andrija NIKIĆ, ”Dr. fra Gracijan Raspudić (1911.-1989.)”, u: Kršni zavičaj, god. 22 (1989.), str. 106-108.
Preuzeto s fra3.net
