SVETAC DANA – SV. ENGELBERT
Sveti Engelbert Kölnski (oko 1185.-1225.) nadbiskup mučenik, grof, gvardijan i kancelar Carstva u ime mladog kralja, zaštitnik samostana i redovničkih redova, apostol siromaha. Rođen 1185. u Bergu u modernoj Njemačkoj, a umro je nožem na smrt u večernjim satima 7. studenog 1225. blizu Schwelma u Njemačkoj, od strane člana vlastite obitelji. Također poznat kao – Engelbert od Berga.
Engelbert, rođen je u Bergu oko godine 1185. od Engelberta, grofa od Berga i Margarete, kćeri grofa od Gelderlanda. Studirao je u katedralnoj školi u Kölnu i, dok je još bio dječak, postavljen je za upravitelja crkava svetog Jurja i svetog Severina u Kölnu i Svete Marije u Aachenu, kao što je u to vrijeme bilo uobičajeno u Crkvi, imenovanje djeca plemića na takve položaje.
Godine 1199. izabran je za upravitelja katedrale u Kölnu. Vodio je svjetovni život te je u sukobu dvojice nadbiskupa, Adolfa i Brune, stao na stranu svog rođaka Adolfa i zaratio za njega. Posljedično, papa ga je ekskomunicirao zajedno s njegovim rođakom. Nakon podnošenja, vraćen je na dužnost 1208. i, kako bi okajao svoj grijeh, pridružio se križarskom ratu protiv Albigenza 1212. Dana 29. veljače 1216., kaptol ga je jednoglasno izabrao za nadbiskupa.
Prosjački redovi franjevaca i dominikanaca nastanili su se u njegovu kraljevstvu dok je bio nadbiskup. Bio je dobro raspoložen prema samostanima i inzistirao je na strogom vjerskom obredu u njima. Crkvena pitanja uređivala su provincijska sinoda. Smatrali su ga prijateljem klera i pomagačem siromaha.
Engelbert je imao snažan utjecaj u poslovima Carstva. Car Fridrik II., koji se trajno nastanio na Siciliji, dao je Njemačku svom sinu, Henriku VII., tada još maloljetnom i 1221. Engelberta imenovao skrbnikom kralja i upraviteljem Carstva. Kad je mladi kralj napunio dvanaest godina, Engelbert ga je okrunio u Aachenu, koji ga je volio kao vlastitog sina i poštovao ga kao svog suverena. Engelbert je bdio nad obrazovanjem mladog kralja i upravljao Carstvom u njegovo ime, pazeći da osigura mir, unutar i izvan kraljevstva.
Engelbertova odanost dužnosti i njegova poslušnost papi i caru bili su na kraju uzrok njegove propasti. Mnogi od plemstva bojali su ga se, a ne voljeli, pa je bio prisiljen okružiti se tjelohraniteljima. Najveća opasnost dolazila je od rodbine koja je bila ljubomorna na njegov položaj.
Njegov rođak, grof Frederick od Isenberga, svjetovni upravitelj časnih sestara iz Essena, teško je tlačio tu opatiju. Papa Honorije III i car, potaknuli su Engelberta da zaštiti redovnice i njihova prava. Fridrik je htio preduhitriti nadbiskupa, a njegova ga je žena potaknula na ubojstvo. Dana 7. studenog 1225., dok je putovao iz Soesta u Schwelm kako bi posvetio crkvu, Engelberta su jedne mračne večeri napali Fridrik i njegovi suradnici, ranili su ga u bedro, strgnuli ga s konja i ubili. Tijelo mu je bilo prekriveno s četrdeset i sedam rana. Postavljen je na kolica za balegu i četiri dana kasnije dovezen u Köln. Kralj Henrik je gorko plakao nad ostacima, stavio Fridrika pod zabranu Carstva i vidio ga slomljenog na kotaču godinu dana kasnije u Kölnu. Fridrik je umro skrušen, priznavši i priznavši krivnju.
Engelbertovo tijelo je 24. veljače 1226. položio kardinal Conrad von Urach, papinski legat, u staru katedralu u Kölnu. Potonji ga je također proglasio mučenikom, iako do formalne kanonizacije nije došlo. U martirologiju se Engelbert spominje 7. studenoga kao mučenik i svetac. Na mjestu njegove smrti podignut je samostan časnih sestara.
“Pravi čuvaru kralja,tvoje uzvišene osobine čine častnašem caru;Kancelar kakvognikad nije bilo.” – Walther von der Vogelweide, pjesnik, piše o Engelbertu.
