SVETAC DANA – BL. KATARINA KOSAČA KOTROMANIĆ
25. listopada 1478. god. umrla je (pret)posljednja bosanska kraljica – Katarina Kosača Kotromanić, franjevačka blaženica, supruga kralja Stjepana Tomaša, za koju povijesni zapisi svjedoče kako je bila posebno uzorna supruga i majka, velika mirotvorka i pomagateljica potrebitih, vrlo ponizna, jednostavna i pobožna, unatoč činjenici da joj je život ostavio velike i teške ožiljke, kako u osobnom pogledu (suprug joj je umro pod sumnjivim okolnostima, a dvoje djece odvedeno kao tursko roblje), tako i prema njezinoj ljubljenoj Bosni (koja “šaptom pade”).
Ima nekih sudbina i osoba u hrvatskoj povijesti o kojima se ne zna dovoljno, što iz razloga jer se o njima ne smije javno govoriti, što iz razloga jer nam povijesni izvori nisu odveć dostupni, a unatoč tome izazivaju neko posebno poštovanje i divljenje. Između ostalih, to se svakako odnosi na Katarinu Kosaču Kotromanić, posljednju, odnosno pretposljednju bosansku kraljicu, koju franjevački red slavi kao blaženicu.
Katarina je rođena oko 1424. god. u Blagaju kod Mostara, u zemlji Humskoj (dio Hercegovine), kao kći velikaša Stjepana Vukčića Kosače, koji je bezobzirno i prodorno širio svoje posjede na područja bosanskog kraljevstva, i njegove žene Jelene iz roda zetske kneževske kuće Balšića.
Bilo je to iznimno teško vrijeme za tadašnja hrvatska područja u Humskoj zemlji i Bosni, odnosno radilo se o kompleksnim političkim okolnostima, gdje su opasnosti vrebale i izvana i iznutra: ne samo da su još uvijek bila snažna presizanja ugarskih vladara, nego su i nasrtaji Osmanlija postajali sve žešći i bezobzirniji, što je zahtijevalo ozbiljno promišljanje o oružanom suprotstavljanju, dok se i iznutra to područje sve više rastakalo razvojem tzv. Crkve bosanske, patarenskog učenja kojeg su podupirali mnogi velikaši, dok su se drugi oštro protiv njega borili, zalažući se za očuvanje katoličke vjere. Takvu su pak oslabljenu situaciju, koju su još dodatno otežavale političke podjele među hrvatskim plemstvom, uviđali srpski velikaši i iskorištavali je za svoja presizanja.
U takvim je okolnostima na vlast u Bosni došao kralj Stjepan Tomaš 1443. god., naslijedivši Tvrtka II. Međutim, Stjepan Tomaš je bio pataren (bosanski krstjanin) i živio je u zajedništvu s nekom ženom niskog roda imenom Vojača, kojoj je obećao da će je oženiti, i s njom imao sina Stjepana Tomaševića, a te su mu okolnosti sada bile otežavajuće. Naime, kako bi se mogao lakše i organiziranije suprotstaviti Osmanlijama, važno mu je bilo da bude u zajedništvu s drugim katoličkim vladarima, a da bi to postigao, morao je imati papino priznanje, odnosno papa ga je trebao proglasiti zakonitim kraljem. Njegovo patarenstvo i nezakonit život s Vojačom su mu bili zapreka, pa je prešao na katoličanstvo, te ga je 1445. god. papa proglasio zakonitim kraljem Bosne, a također ga je riješio obećanja koje je dao Vojači. Nešto poslije, odnosno u svibnju 1446. god., idući za političkim interesima, oženio je kćer Stjepana Vukčića Kosače – Katarinu, koja je tada imala 22 godine.
Valja napomenuti kako je Stjepan Vukčić Kosača bio ugledan pataren, a njegova žena Jelena potjecala je po baki, također Jeleni, iz pravoslavne obitelji. U tom smislu, Katarina je u svojoj mladosti živjela u patarenskoj sredini, a zasigurno je upila i vjeru svoje prabake, koja je odgojila njezinu majku, no unatoč tome udajom za kralja Stjepana Tomaša prihvaća katoličku vjeru i njoj ostaje vjerna do svoje smrti.
Štoviše, njezin vjerski život i duhovno napredovanje pratili su franjevci i u tome je osnaživali, pa je tako uskoro postala uzorna katolkinja u svakom pogledu, pomažući onima kojima je pomoć potrebna i radeći na duhovnoj izgradnji naroda. Također, iako je njezin brak bio sklopljen iz političkih razloga, uvijek ga je svim snagama nastojala izgrađivati i u tome je itekako uspijevala. S kraljem Stjepanom imala je dvoje djece (prema nekima troje): sina Sigismunda i kćer Katarinu, koje je požrtvovno odgajala nastojeći im prenijeti kršćanske vrijednosti.
Uz to valja napomenuti da je kraljica Katarina zajedno sa svojim suprugom podigla nekoliko crkava i kapela: crkvu Presvetog Trojstva u Vrilima kod Kupresa, crkvu sv. Katarine u Jajcu, franjevački samostan i crkvu sv. Katarine u Kreševu, te kapelicu u Kozogradu, nedaleko od Fojnice.
Prema povijesnim zapasima, bila je vrlo vješta vezilja i švelja, pa je tako sama šila i vezla misno ruho, a istome je podučavala i žene u Kraljevoj Sutjesci, gdje se nalazila prijestolnica. I dan-danas je u tom mjestu sačuvana ne samo živa predaja o toj bosanskoj kraljici, nego i način vezenja koji im je predala.
No, njezin je životni put obilježen dubokim stradanjima, kako osobnim, tako i onima koja su se odnosila na njezinu ljubljenu Bosnu. Tako joj je najprije muž Stjepan, dok se pripremao na obranu od Osmanlija, u srpnju 1461. god., iznenada umro pod neobičnim okolnostima, a neki povjesničari smatraju da su ga ubili njegov nezakoniti sin Stjepan Tomašević i brat Radivoj. Na očevo mjesto došao je Stjepan Tomašević, koji je Katarinu imenovao kraljicom majkom, dok je njegova žena Jelena Branković, kći srpskog despota Lazara, koja je prešla s pravoslavlja na katoličanstvo i uzela ime Mara, postala kraljica.
Međutim, velikaške razmirice i trvenja jednostavno su oslabile hrvatsko-ugarske snage i takva nesloga je omogućila prodor Turcima u Bosnu u proljeće 1463., te “Bosna šaptom pade”. Kralja Stjepana Tomaševića su ubili u Jajcu, a Katarininih dvoje malodobne djece odveli u ropstvo. Prema nekima, Katarina je u to vrijeme bila u posjetu kod brata Vladislava, te je stjecajem okolnosti izbjegla takvoj sudbini, a prema drugima namjerno se, pri povlačenju, odvojila od skupine u kojoj su bila njezina djeca, kako bi ih na takav način zaštitila, jer je opravdano pretpostavljala da će Turci htjeti zarobiti nju, no ispalo je drukčije. Sudbina posljednje kraljice Mare je nepoznata, iako postoje različite teorije, kao npr. da je završila u turskom haremu ili da je pobjegla u Ugarsku.
Kraljica Katarina se sklonila u Dubrovačku Republiku, gdje je stanovala na otoku Lopudu, ali tu nije dugo ostala, a ne zna se točan razlog. Čini se da je njezino boravljenje u Dubrovniku bilo opasno i izazovno za novi turski napad i u tom smislu nepoželjno, a kako je i sama željela konkretnije pridonijeti oslobođenju od Turaka i vratiti svoje dvoje djece, smatrala je da će to moći lakše i organiziranije iz Rima, te je svoj život kraljice-izbjeglice nastavila ondje, gdje ju je sam papa primio s velikim počastima.
Osim što je nastojala politički djelovati, povijesni ju izvori spominju kao onu koja se u svojoj patnji za vlastitom djecom (za koju je čula da su nasilno islamizirana) i za propalim bosanskim kraljevstvom, sva dala u pomaganje ljudima i živjela produhovljenim životom franjevačke trećoredice u jednom samostanu, strpljivo noseći svoju bol. Unatoč njezinim nastojanjima i nastojanjima samoga pape, nikada više neće vidjeti svoju djecu, a Bosna nikada više neće postati kraljevstvo.
Nekoliko dana prije svoje smrti načinila je oporuku, kojom do detalja svoju imovinu dijeli svojim vjernim dvorjankama i drugima koji su je okruživali, a Bosnu ostavlja svojoj djeci, ukoliko se vrate iz ropstva i ponovo prigrle katoličku vjeru, a ako to ne učine, svoje kraljevstvo ostavlja Svetoj Stolici. Umrla je 25. listopada 1478. god., a sahranjena je, prema vlastitoj želji, u bazilici Santa Maria in Aracoeli u Rimu, gdje je često molila povjeravajući Bogu i Djevici Mariji sudbinu svoje djece i ljubljene Bosne. Pri obnovi oltara te crkve stotinjak godina poslije njezine smrti, izmještena je nadgrobna ploča i smještena na najbliži stup, dok je ostalo nepoznato gdje su završili njezini zemni ostaci. Na takav se način tužna sudbina (pret)posljednje bosanske kraljice protegla do danas.
Iako Bosne u tom smislu nema više od pet stoljeća, spomen na bl. Katarinu Kosaču Kotromanić još uvijek je vrlo živ među Hrvatima u Bosni i Hrvatskoj, a njezin je život svjedok s jedne strane snage toga naroda, koji je, predvođen bosanskim franjevcima, sačuvao najplemenitije vrijednosti, a s druge strane i svjedok jedne duboke tuge koja priziva u pamet činjenicu da je nesloga hrvatskih velikaša, ako ne izravno dovela, onda barem bitno pridonijela, gubitku tog nekoć velikog hrvatskog teritorija, kojemu su sada domaćini nekadašnji osvajači.
Preuzeto s vjeraidjela.com
