Edith Stein: Stoljeće od stoljetnoga iskoraka

Piše: dr. Fra Tomislav Pervan

Kako izreći neizrecivo, kako prikazati našim bojama nebeske? Nema ih u ovoj stvorenoj stvarnosti. Tako ni neizrecive zbiljnosti s kojima su se pojedinci, ozbiljni i razložni, suočili te o njima svojim riječima svjedočili ili pak zanijemili.

I danas se nerijetko čuje, čak i u crkvenim krugovima, sa samog vrha, kako čovjek nije sposoban iskusiti Boga, doživjeti Transcendentno. S područja filozofije, teologije te psihologije mnogi govore kako je to neznanstveno područje. Ipak vjerodostojna svjedočanstva mnogih muževa i žena i našega doba opovrgavaju takva mišljenja.

Stalno se promiče mantra, odnosno predrasuda kako su vjera i razum nespojivi, poput vatre i vode, pa prema tome poimanju čovjek koji racionalno misli ne može vjerovati. Danas imamo također veoma bojovne bezbožnike koji predbacuju vjernicima zaslijepljenost, netolerantnost ili fundamentalizam. Vele kako pred crkvenim vratima treba ostaviti i zaboraviti na razum. A zapravo su oni u svojim zasadama netolerantni i fundamentalisti. Njihovu poimanju totalna je oprjeka život i sudbina filozofkinje Edith Stein, židovskoga podrijetla,  koju je filozofija dovela u krilo kršćanske vjere.

Na Novu godinu 1922., krštena je i stupila u Katoličku Crkvu Dr. Edith Stein. Svetkovina Svete Bogorodice bijaše tada blagdan Gospodnjega obrezanja, izrazita poveznica sa židovstvom. Drugi sakrament kršćanske inicijacije, potvrdu, primila je na blagdan Marijina očišćenja (Purificatio), 2. veljače, u Speyeru, danas je to blagdan Gospodnjega prikazanja. Oba su blagdana do liturgijske reforme bila tijesna poveznica sa židovstvom. Ona je svjesno izabrala te nadnevke za svoju kršćansku inicijaciju budući da dolazi iz židovstva.

Životni put velike žene prošloga stoljeća primjer je kako su vrhunski mislioci i u naše doba kadri iskusiti Onoga koji nam čini srce nemirnim kako bi se u Njemu smirilo i otpočinulo. Njezine životne etape zorno govore o duhovnom i duševnom rastu, sazrijevanju te stasavanju toga suvremenog bogotražitelja. Židovka, ateistkinja, studentica, u ratu u službi Crvenog križa, filozofkinja, obraćenica, učiteljica, profesorica, znanstvenica, predavačica, spisateljica i prevoditeljica, na kraju karmelićanka i mučenica u plinskim komorama Auschwitza. Životni je to put osobe koja nije bježala od izazova suvremenoga svijeta, kročila je kroz život otvorenih očiju, tražila smisao za sebe i druge kako bi društvo bilo ljudskije a budućnost smislenija.

Životni put filozofkinje

Edith Stein rodila se u židovskoj obitelji, na najveći židovski blagdan Jom Kippur – Dan pomirenja, 12.10. 1891. u Breslau – Wrocław. Majka bijaše krajnje pravovjerna Židovka, Edith je rano ostala bez oca, završila gimnaziju izvrsnim uspjehom. Upisala studij psihologije i germanistike u rodnom gradu, ali to bijaše psihologija bez duha i duše. Seli u Göttingen gdje je upisala studij filozofije kod E. Husserla, tada vjerojatno najpoznatijeg filozofa. Da bi kod njega mogla promovirati u filozofiji, Husserl joj nalaže da položi državni ispit što je učinila s izvrsnim uspjehom u ratnoj, 1915. Potom služi neko vrijeme kao bolničarka u Crvenom križu da bi se ujesen te godine posvetila pisanju doktorskoga rada.

Šutljiva, u sebe povučena, uvijek zamišljena, posvetila se akademskom životu. U školi svoga učitelja naučila je promatrati stvari i fenomene bez predrasuda, a poznanstvo s filozofom Maxom Schelerom, koji je u to doba bio blizak Katoličkoj Crkvi, spoznaje da je i vjera fenomen svoje vrste, jer je osobno slovila kao ateistkinja. Spoznaje kako je njezin racionalizam prepun predrasuda. Doktorski rad bio je gotov o Božiću 1916. Nije promovirala u Göttingenu s razloga što je njezin mentor preuzeo profesorsku katedru u Freiburgu. S njim se seli u Freiburg. Polaže stroge ispite, rigoroze, najizvrsnijom ocjenom. Profesor joj nudi suradnju jer zbog rata nije imao svojih asistenata.

Usred Prvog svjetskog rata doktorira „summa cum laude“, prva žena s doktoratom iz filozofije na njemačkom području. Družila se s filozofima Maxom Schelerom, Adolfom Reinachom koji je poginuo na fronti 1917. Do njezina krštenja nije bilo filozofa koji ne bijaše oduševljen talentom te mlade Židovke, koja je u međuvremenu odbacila svoju vjeru te se očitovala kao ateistkinja. Njezin trijezni, jasni, objektivni duh, njezin prodorni pogled, njezina apsolutna stručnost i objektivnost doslovce su je predodredili za filozofsku granu fenomenologije.

Prijelomno vrijeme – nakon rata

Kad bismo je pitali, koji je njezin temeljni duhovni stav za tako bogat životni program sve do mučeničke smrti, zacijelo bi odgovorila da je to neumoljivo traganje za istinom, za smislom života. Kao studentica bila je nevjernik, ali je osjećala kako joj bitno nedostaje. Bila je prijazna, učtiva, spremna pomoći, darežljiva. Iznutra usamljena, gladovala je za životnim smislom. Očekivala je od Husserlove metode odgovor na svoja pitanja. Bila mu je najizvrsnija učenica, ali ni njegova filozofija nije joj dala konačni odgovor u traganju za istinom. I filozofija je samo fragment, isječak istine, ne puna istina.

U studenom 1918. napušta Freiburg da bi se posvetila analizi i proučavanju ljudske osobe, tematika koja ju nije napuštala do kraja njezina života. Njezino duhovno odrastanje te obraćenje odvija se u vrijeme Prvoga svjetskoga rata, golemih duhovnih potresa koji su uzdrmali svijet, rata u kome je nestajao jedan svijet, a rađao se novi, bez jasnih ideja i vizija. Vrijeme je to kad katolicizam bijaše privlačan te su mnogi otvoreni duhovi između 1910. – 1930 nesvjesno težili prihvatiti katolički nauk. Vrijeme loma u europskoj povijesti s prošlim stoljećem i romantikom, a nakon rata uslijedile su katastrofalne posljedice. U ratu izgubljena i slomljena generacija tražila je novi poredak na ruševinama Europe. Politički je na pozornici još neuvježbana demokracija, krajem rata objavljuje O. Spengler svoju dvosveščanu Propast Zapada.

Edith Stein dio je toga duhovnoga kretanja i raspoloženja. U svojoj zapisima opisuje svoje depresivno stanje napose nakon smrti na bojišnici kolege A. Reinacha u studenom 1917. te drugih bliskih prijatelja koji su pali na frontama. Kao preživjela osjeća se osobom koja je slučajno izbjegla smrt.

Susret s Kristom u otajstvu križa

Udovica poginulog kolege i prijatelja A. Reinacha pozvala ju je u svoj dom u Göttingenu da pomogne srediti pismenu ostavštinu svoga supruga Adolfa. Osobno se plašila toga susreta s osobom koja je izgubila predivna muža. Iznutra potresena, smušena. Što reći ožalošćenoj udovici? Kako je utješiti? Osobno ne vjeruje u vječni život. Na njezino iznenađenje udovica nije nimalo slomljena ni potištena. Susret je bio dirljiv, za Edith šokantan. Namjesto slomljene osobe imala je pred sobom osobu punu vjere i nade, predanu u Božju volju, s pogledom na križ. Namjesto da tješi slomljenu udovicu, ona je tješila Edith. Žena bijaše ispunjena nadom i tu su se u Edith urušili racionalni dokazi i predrasude – po prvi put je zasjala u njoj zraka vjere u tajni križa. Bilo joj je jasno kako čovjeka ne mijenja znanstvena spoznaja nego zahvaćenost istinom i svjedočanstvo života.

To iskustvo Božje blizine duboko se utisnulo u njezinu dušu tako da je kratko prije smrti mogla reći: „Bijaše to moj prvi susret s križem i božanskom snagom koju križ daje onima što ga nose. Prvi put vidjela sam na dohvat ruke Crkvu rođenu iz otkupiteljske patnje u njezinoj pobjedi nad žalcem smrti. Bijaše to trenutak kad se moja nevjera urušila, kad je Krist zasjao. Krist u tajni Križa“.

U njoj počinje duhovni boj. Bog je sam dirnuo nutrinu te nevjernice. Od 1917.- 1921. u njoj su trajne sumnje, depresivna stanja, stalno traženje. Počinje čitati Novi zavjet, u dvoumici je postati katolkinja ili protestantkinja. I njezin je profesor Husserl prešao sa židovstva na protestantizam, jednako i Max Scheler koji je bio blizak katolicima. Dospjela je u stanovitu životnu krizu, a na nju joj odgovor nije mogla pružiti filozofija. Fenomenološki se pitala, što je smisao života? I ima li život uopće smisla? Susret s filozofima-vjernicima uzdrmao je njezin ateizam te se počela približavati kršćanstvu. Čitala je Novi zavjet te se dvoumila kojoj bi konfesiji pristupila, protestantizmu kao neki prijatelji ili katolicizmu.

Ali njezina je volja paralizirana. U takvu stanju događa se nešto neobično.

Gospodin ju je, čini se, sam vodio prema istini. Naime, u svibnju 1921. zaputila se kod prijatelja, bračnog para Conrada i Hedwig Conrad-Martius u Bad Bergzaubern. Prijateljica je uvela gošću u svoju bogatu knjižnicu da si izabere lektiru za čitanje. Edith Stein nasumce uzima knjigu „Život svete Terezije Avilske“ iz pera svetice. Počela je s čitanjem uvečer i je nije ispuštala iz ruku do rane zore. Završila je čitanje u osvit dana i na kraju rekla: „To je istina“. Novi dan sviće, njoj je u srcu zasjalo Božje Sunce – Isus Krist.  Odlučila se za katoličku vjeroispovijed s razloga što je za nju katolicizam, za razliku od protestantizma, vjera koja zahvaća i čovjekova osjetila, katolicizam je radosniji. Latinski jezik u misi, gregorijanski koral, sjaj bogoslužja. U katolicizmu je nebo otvoreno, dok je u protestantizmu zatvoreno.

Istoga dana, nakon čitanja Terezije Avilske, kupuje Katekizam te svakodnevni njemački Schottov misal. Proučava katolički nauk temeljito, prvi je put na svetoj Misi. Vremenom je shvatila svaku pa i najmanju ceremoniju, svaki obred. Ništa joj više ne bijaše strano. Sa svojim prijateljima sljedećih dana i tjedana intenzivno razgovara o vjeri, o kršćanskim zajednicama i Crkvama. Odlučila se krstiti u Katoličkoj Crkvi te je odredila nadnevak, 1. siječnja 1922.

Dob osobnoga „Damaska“

Neki časni stariji svećenik slavio je u Bergzabernu svetu žrtvu s nutarnjim predanjem i dostojanstvom. Nakon svete Mise slijedila ga je u župni dvor te ga zamolila za sveto krštenje. Promatrao ju je začuđeno te je rekao kako pristupu u svetu Crkvu treba prethoditi temeljita priprava. Pitao je, koliko je dugo imala poduku. Ona mu je kratko odgovorila: „Pa velečasni, pitajte me!“

Na svako mu je pitanje odgovarala tako da se svećenik i sam čudio. Dekan je priznao kako je za razgovora od examinatora, ispitivača, na kraju postao examinandus, ispitanik. Edith je na krštenju uzela ime Edith Theresia Hedwig. Prijateljica joj je kuma na krštenju. Deset godina nakon toga stupit će u karmelski red te imenu dodati Benedicta a Cruce, Križem Blagoslovljena. Nakon krštenja prvi je put primila Tijelo Kristovo te je otada euharistija njezina svagdanja hrana. Počela je moliti Časoslov Crkve, danomice. Imala je trideset i jednu godinu. Prijelomna dob kad se u čovjeku zbiva osobni „Damask“. Tako bijaše u Pavla, Pascala, Augustina, Ivana Krstitelja itd. U duši je presretna. Tražila je istinu, a pronašla Boga! Pronašla Isusa Krista.

Sakrament svete potvrde primila je u Speyeru 2. veljače, na svetkovinu Prikazanja Gospodinova u Hramu, onodobno Marijina očišćenja. Izrazito židovski blagdan i poveznica sa židovstvom i u njezinu slučaju.

Nakon krštenja najteže joj bijaše pohod roditeljskoj kući, susret s majkom pravovjernom Židovkom te vijest da više ne pripada židovskoj zajednici, nego da je katolkinja. Pred majkom je kleknula i priopćila joj za nju potresnu vijest. Bolan bijaše susret, ostale su povezane, ali su se zauvijek razišle, svaka je kročila svojim putem.

Edith Stein je primjer kako i dubokoumni filozof može pristati na čin vjere a da ne izda svoje intelektualno poštenje kao mislilac. Primjeri su za to jedan Augustin, Bonaventura, Toma Akvinski, Blaise Pascal, Søren Kierkegaard, Gabriel Marcel, Jacques Maritain, da nabrojimo samo neke. Bog je u konačnici „Smisao smisla“, kako se izrazio jedan suvremeni filozof. Naime, znanje je moguće samo u poveznici s vjerom, a vjera gubi svoj smisao ako nema poveznice sa znanjem. I vjera treba svoj razumski temelj, kako stalno ističe papa u miru Benedikt te kako nam savjetuje i Prva Petrova (3,15), ponuditi svakomu razlog nade koja je u nama.

Čovjek – biće „osuđeno“ na život

Slijedilo je nakon krštenja i ulaska u Crkvu dvadeset godina plodna rada. Deset godina kao predavačica i profesorica, deset godina u strogom karmelu, najprije u Kölnu a potom u Nizozemskoj, kamo se sklonila od nacista. Dvadesete godine bijahu vrijeme kad su na duhovnom obzoru bljesnuli K. Barth, R. Guardini, Heidegger sa svojim „Bitak i vrijeme“, Husserl sa svojim „Kartezijanskim meditacijama“. Mnogi su se istaknuti duhovi nakon rata obratili na katolicizam, npr. D. Von Hildebrand, G. K. Chesterton, nobelovka S. Undset, protestantkinja Gertrud von le Fort, koja je spjevala „psalme, himne i pohvale Crkvi“, profesor patristike E. Peterson, Th. Haecker, prevoditelj djela obraćenika H. Newmana. Desetljeće je to snažnih stvaralačkih umjetničkih, literarnih, teoloških i filozofskih zamašnjaka.

1. Stein ulazi u prijepor s Heideggerovim „bitkom na smrt“. Ne, čovjek nije biće osuđeno na smrt, nego na život. Ovaj bitak nije samo vremenski ograničen, čovjek teži za snažnijom obdarenošću bitkom, kako bi mogao crpsti ono što mu trenutak istodobno i pruža i uzima. Htio bi puninu, ne ispustiti je iz ruku, htio bi radost bez kraja i granica, i na kraju je posjedovati. Radost bez kraja, sreću bez sjene, ljubav bez granica, puninu života bez mlohavosti, istodobno savršeni mir i opuštenost od svih napetosti. Htio bi vječno blaženstvo. To je bitak do koga je čovjeku stalo za njegova zemaljskog bivovanja.

Predavačica i poziv u karmel

Htjela bi odmah nakon sakramenata inicijacije stupiti u samostan, ali je odvraća generalni vikar biskupije Speyer. Nalazi joj posao profesorice u gimnaziji sestara dominikanki gdje je ona predavač do 1931., osobno je uvodi u dublji duhovni život. Ona se prije ulaska u samostan treba udomiti u novoj vjeri te svoje talente upotrijebiti najprije u svijetu, radeći za Gospodina.

Kao predavačica ona je stroga, nepristupačna, ali zrači povjerenjem i otvorenošću. Postupno je naučila kako je i znanost te predavačka aktivnost vrst bogoslužja. U slobodnom vremenu prevodi Tomu Akvinskoga, kuša napraviti most između skolastike i fenomenologije. To je iscrpljuje ali snagu nalazi u euharistiji, molitvi, klanjanju. „Sve je u tome da čovjek pronađe tihi, mirni kutak gdje je moguće s Bogom komunicirati, kao da ništa drugo ne postoji. I to svakodnevno“. Radosna je što može biti s dominikankama s kojima dijeli gotovo redovnički život, dnevni raspored, molitvu Časoslova. „Otvara se svijet beskraja kad čovjek započne živjeti namjesto prema izvana prema unutra“.

S namještenjem kod sestara prestaje 1931., a zatim preuzima predavačku djelatnost u Münsteru u Institutu za znanstvenu pedagogiju. Predaje filozofsku antropologiju. Ne uspijeva joj dobiti profesorsku katedru na sveučilištu, a nakon dolaska Hitlera na vlast Židovi se osjećaju nesigurno. Piše pismo papi Piju XI. o položaju Židova te prijetnjama koje se nadvijaju nad njezin narod. Moli ga da jednom enciklikom zaštiti Židove. Enciklika je uslijedila tek 1937.

U njoj nastaje nutarnja borba. Što učiniti u novonastalim okolnostima? Iseliti se? Emigrirati?  Ima ponuda iz Južne Amerike. Stupiti u neki red?  Već su joj 42 godine i upitnik je hoće li je u toj dobi primiti. Od vremena čitanja djela Svete Terezije Avilske ona se identificirala s karmelskom duhovnošću, makar se u međuvremenu upoznala u Beuronu s benediktinskom duhovnošću. Nema nikakve dvoumice, osjeća da je Bog poziva u karmel.  Temelj karmelske duhovnosti jest kao u proroka Ilije:  Stajati pred Gospodinom, pred licem Gospodnjim. Cijeloga svoga vijeka. Moliti za druge te s Gospodinom prijateljevati. Život u klauzuri kao u svjesno izabranoj pustinji i samoći, gdje čovjek može Bogu služiti životom molitve i predanja.

„Sestro, idemo mrijeti za svoj narod!“

S takvim raspoloženjem i zanosom stupa u samostan bosonogih karmelićanki u Kölnu u godini kad Hitler preuzima vlast u Njemačkoj. Uzela je ime S. Theresia Benedicta a Cruce (S. Terezija Benedikta od Križa). Deset plodnih godina jest iza nje, aktivnoga i predanog rada. Iskusila je što znači reći Bogu ‘da’, ali je osjećala da nešto manjka. Stoga ulazi u samostan. U travnju 1935., na sami Uskrs, polaže u karmelu prve zavjete. Od rodbine ili prijatelja nitko nije bio nazočan za toga čina predanja Gospodinu. Godinu u pol dana nakon njezinih prvih zavjeta preminula joj je majka, na blagdan Uzvišenja svetoga Križa, u trenutku kad njezina kći obnavlja svoje zavjete. Unatoč velikoj boli koju kćerka osjeća, tješi je misao kako će majka u tome trenutku sve shvatiti i razumjeti kod Gospodina.

Nakon toga i njezina sestra pridružuje joj se u samostanu, prima krštenje, postaje karmelska trećoredica te će zajedno poći i u smrt. Svečane i vječne zavjete položila je 21. travnja 1938. te se do kraja i doživotno vezala uz Gospodina.  Nekako u to doba umire i njezin učitelj E. Husserl i velika joj je utjeha što joj je jedna prijateljica javila kako je učitelj preminuo Bogu posvema predan i u miru.

Godine u samostanu svjedoče o njezinu prijateljevanju s Bogom, u davanju i primanju. Tu je iskusila što znači živjeti na dlanu Božje ruke, u bezazlenosti srca i djeteta, u poniznosti carinika. U samostanu suosjeća sa svojim narodom. Imala je mogućnost emigrirati, ali je svjesno ostala do kritične 1938. Nije htjela biti kao Židovka ugroza svomu samostanu, stoga seli u karmel u Echtu, Nizozemska.

Bavi se u samostanu mistikom križa, svetim Ivanom od Križa. Piše: „Zaručničko sjedinjenje duše s Bogom cilj je za koji je stvorena duša, otkupljena cijenom križa, dovršena na križu i za svu vječnost zapečaćena križem“. Jednoj prijateljici piše: „Svijet je u plamenu, gori. Tjera li te nešto da trneš tu vatru? Pogledaj na križ… Povezana s Njime ti si kao i On posvudašnja. Na svim frontama, na svim mjestima tuge i jada, možeš biti s Njim u snazi Križa“. Sve je to ona živjela do vlastitoga duhovnoga i tjelesnoga razapinjanja.

Njezino je posljednje pisano djelo „Znanost križa“, pri čemu tu znanost nije u svagdanjem smislu riječi, nego u značenju iskustvenog znanja o križu. Nastavila je pisati i svoj habilitacijski rad O vremenitom i vječnom bitku. Tu kuša povezati traženje istine suvremenoga čovjeka u surječju s traženjem istine u kršćanskoj i židovskoj duhovnosti. Smisao bitka za kim tragaju i drugi filozofi otkriva se njoj u beskonačnom Božjem bitku koji čovjeka nosi i održava. Bog je „posljednje uporište i temelj moga bića“. U susretu s Bogom čovjek može pronaći trajni zavičaj, životni smisao.

Saznala je za smrt troje braće i sestara u koncentracijskom logoru i bila je svjesna da i nju čeka kad-tad ista sudbina.  Svjesna što je čeka, ne gajeći nikakve iluzije spram genocidnosti nacista u odnosu na njezin narod, piše svoju oporuku u kojoj stoji: „Neka Bog primi moj život i moju smrt… na njegovu čast i proslavu… za spas Njemačke te mir u svijetu“.

Kad su po nju i sestru joj Rozu 2. kolovoza 1942. došli krvnici njemačke tajne policije, oprostila se sa sestrama te smireno kazala svojoj sestri: „Sestro, idemo mrijeti za svoj narod!“ Prilikom uzimanja „generalija“ kod uhićenja na pitanje glede vjeroispovijedi, ona odgovara: „Katolkinja“. Službenik joj ljutito odgovara: „Ne, nisi ti katolkinja, ti si prokleta Židovka!“

U zadnjoj svetoj misi, kojoj je nazočila prije ulaska u vlak bez povratka, s cijelom Crkvom molila je pričesni pripjev koji je je u tadanjem misalu glasio: “Tada će ti biti mile žrtve pravedne – prinosi i paljenice (holocausta! – latinski prijevod) – tad će se prinositi teoci na žrtveniku tvojemu” (Ps 51,21). Postala je dijelom holokausta svoga naroda, među milijunima žrtava paljenica. Trag joj se gubi 9. kolovoza 1942. Riječ karmel znači vinograd Gospodnji. Tko jednom dopadne u Božje ruke, mora biti spreman na tijesak, na pretvorbu iz sazrela grožđa u savrelo, pitko i ukusno vino. Sveti Ivan Pavao II. proglasio ju je sveticom i suzaštitnicom Europe. Životni poučak: Tko traži istinu, naći će Boga. Vrijedi to za svako doba, svako vrijeme. Boga kao puninu istine – u Isusu Kristu.

Edith Stein/ S. Terezija Benedikta od Križa živi i dalje u svojim djelima (dosada 24. sveska) te u Crkvi i svijesti vjernika. Ona je prva Židovka upisana u službeni popis svetaca Katoličke Crkve. Ivan Pavao II. rekao je o njezinu mučeništvu: „Njezin krik stapa se s krikom svih žrtava one strašne tragedije. Prije toga on se pak sjedinio s krikom Kristovim koji obećaje ljudskoj patnji tajanstvenu, vječnu plodonosnost“.

Preuzeto s miportal.hr