Uzor mladima: bl. Chiara Luce Badano

Samo je jedan put do istinske sreće – predanje Isusu…Taj nam put pokazuju brojni mladi sveci. Među njima i Chiara Luce Badano, proglašena blaženom 25. rujna 2010. godine.

Vršiti volju Božju

Chiara Luce Badano rođena je 29. listopada 1971. godine. Bila je vesela, puna života, razigrana, uvijek nasmijana, puna želja i snova. Škola joj baš i nije išla, čak se dogodilo da je jedan razred gimnazije morala ponoviti. Usprkos poteškoćama, nije bila od onih koji odustaju. Nastojala je sve svoje obveze izvršavati što je bolje mogla. Bila je duša svakog društva, dio slobodnog vremena voljela je provoditi u kafićima… Upoznala je i osjećaj mladenačke zaljubljenosti.

Od najmlađih dana bila je povezana s pokretom Fokolara. Tu je oblikovana njezina duša i njezino duboko prijateljstvo s Isusom. Otkriva Boga kao Ljubav! U 12-toj godini u pismu Chiary Lubich, utemeljiteljici Fokolara, piše: »Otkrila sam da je Napušteni Isus ključ za ostvarenje jedinstva s Bogom. Želim Ga učiniti svojim jedinim Zaručnikom i pripremiti se za Njegov dolazak; izabrati Ga i postaviti na prvo mjesto!«

Isusovu prisutnost Chiara otkriva u svakom koga sretne – najviše u napuštenima i najmanjima. Sanja o služenju Bogu u misijama, među djecom Afrike. Iz ljubavi prema Njemu daje zavjet poslušnost Božjoj volji, a u tome joj snagu daje svakodnevno sudjelovanje u svetoj Euharistiji.

Ostaje vjerna svojoj prisezi do kraja, pa i onda kad ju, 1988., stigla teška nevolja koja se činila da nadilazi ljudsku snagu. Specijalistička pretraga pokazala je da je razlog silne boli koji je Chiara često osjećala igrajući tenis već metastazirani karcinom kostiju.

Započela je sa serijama kemoterapija, a onda je podvrgnuta dvjema operacija. Usprkos svemu, Chiara se trudi živjeti potpuno normalno. U bolnici postaje vjerna prijateljica djevojci ovisnoj o drogi s teškom depresijom. Chira se ne obazire na sebe, na svoju bol i muku, već pomaže… »Poslije ću imati dovoljno vremena za sebe«, kaže. Daje se potpuno, čak i onda kada je prikovana za krevet, diže svu ušteđevinu i poklanja ga prijatelju koji kreće u misije u Afriku. Kaže mu: »Meni to nije potrebno, imam sve!«

Kada trpljenje postaje nepodnošljivo, kada gubi kosu i ostaje bez snage, ne prestaje ponavljati: »Isuse, ako Ti to želiš, onda je to i moja želja… Za Tebe sve, Isuse!« Tomografija kostiju ne daje nikakvu nadu. Bol postaje sve veća, pa ipak, Chiara odbija morfij za ublažavanje boli: »Oduzima mi sposobnost jasnog razmišljanja, a jedino što Bogu mogu prikazati je svoje trpljenje. Želim s njim podijeliti, barem kratko, Njegov križ!« Njezino trpljenje veliko je svjedočanstvo onima koji je u njezinoj bolesti okružuju. Isijava radošću i mirom. »Isus mi je poslao bolest upravo u ovom trenutku kako bih ga ponovno pronašla.« Kad ju je posjetio kardinal Saldarini, upitao ju je: »Otkuda tako divan i čudesan sjaj u tvojim očima? Otkuda izvire?« Odgovorila mu je jednostavno: »Trudim se ljubiti Isusa što više mogu…«

Jednog dana sa zajednicom dijeli jedno svoje iskustvo: »Kada su liječnici započeli taj mali, ali od bola neizdrživ zahvat (…), prišla mi je gospođa neopisivo blistavog osmijeha. Bila je prelijepa. Prišla mi je, uzela me za ruku i ohrabrila (…). Kao što je došla tako je brzo i nestala. Obuzela me neizmjerna radost. Strah je iščeznuo. Činila mi se poput anđela. (…) Shvatila sam tada jedno: kad bismo bili spremni na sve, o, koliko bi nam Bog dao znakova. Shvatila sam i to da nam Bog često prilazi, samo što mi to ne primjećujemo.«

Uskoro ostaje paralizirana. U svojim bilješkama piše: »Važno je vršiti Božju volju, što znači sudjelovati u igri koju On vodi… Čeka me drugi svijet i ne ostaje mi ništa drugo već mu se posve predati. Osjećam se uvučenom u divan plan koji se pomalo preda mnom otkriva. Tako sam voljela voziti bicikl, a Bog mi sada oduzima noge… No, dao mi je krila… Kada bih morala birati između mogućnosti hodati ili ići u nebo, bez razmišljanja bih izabrala odlazak u nebo… Sada me zanima jedino to… Želim ići Isusu…«

Svjesna svog stanja, zna da je medicina položila oružje i da je sve u Božjim rukama. Želi do posljednjeg trenutka ostati vjerna Napuštenom Isusu. Priprema zajedno s mamom »slavlje zaruka« – do u detalje govori majci kako želi biti obučena, počešljana, kako želi uređenu crkvu na dan svoje sahrane. Želi da to bude svetkovina radosti – dan njezina rođenja za nebo. Odlazi u Isusov zagrljaj, vođena rukom Kraljice svete Krunice, 7. listopada 1990. godine, govoreći majci svoje posljednje riječi: »Budi radosna, jer i ja sam radosna…«

Radosno ispunjavati svaku Isusovu želju. Pronalaziti Njegovu ljubav u svemu što nas zadesi. Prepoznati Ga skrivenog u djetetu, siromahu, bolesnom i napuštenom. Zauzeti svoje mjesto u zajednici Crkve, svoje mjesto u Isusovu Srcu. Hraniti se Njime i neprestano s Njim prebivati u svetištu svoga srca. Osluškivati Njegovu riječ i živjeti je iz dana u dan. Tražiti Božju volju u svakom trenutku i s djetinjim pouzdanjem predati se u ruke dobrog Boga – jednostavan put do svetosti koji nam pokazuje ova mlada blaženica. Neka nas prijateljstvo s ovom novom blaženicom Crkve obogaćuje vjernošću Isusu u svakom trenutku našeg života i da naš život postane stalnim pristankom: Da, ako Ti to želiš, Isus, onda to želim i ja…

Izvor: Bozjemilosrdje.net